Bacci (Baccich, Bačić), Nereo
Rođen: Rijeka, 29. siječanj 1898.
Umro:
Milano, 1972.
Roditelji: otac: Pietro (arhitekt)
Supruga: Elda rođena Cattalinich (Volosko, ?? - Milano, ??)
Otac Nerea, Pietro Bacci, voditelj Gradskog tehničkog ureda, je također bio poznati Riječki arhitekt. On je 1933. zajedno sa Yvone Clerici, voditeljicom Pokrajinskog tehničkog ureda, projektirala vrlo važnu građevinu za grad Rijeku: višestambenu četverokatnicu s velikim Dispanzerom za majku i dijete (preko 6000 m² površine) u prizemlju, koja je izgrađena u novom naselju blizu željezničkog kolodvora u ulici Via della Vittoria (sada Via Cambieri 5, 7 i 9).
Riječanin Nereo Bacci (Baccich) je bio jedan od arhitekata, a djelovao je u Rijeci. Bio je pripadnik gasovite Gruppe 7, a školovao se na milanskoj Politehnici.
Neka od njegovih ostvarenja su Casa Nave (Laginjina 19), palača Albori (Jadranski trg, Rijeka), Dopo lavoro (Vodovodna ulica), pogonske zgrade Riječke rafinerije (Industrijska ulica).
Nereo Baccich (Bacci) je 1923. godine diplomirao na Politehničkom fakultetu na odjelu Civilnog inženjerstva u Milanu. Studiji na bili su trogodišnji, no kako je prethodno valjalo apsolvirati pripremni kurs, polaznici su zbog dužine školovanja obično imali stipendiju, pa tako i Bacci koji odmah nakon diplome radi u Milanu u birou kolege sa studija Conte Caccia Dominioni, a nakon toga radi i samostalno.
Nakon povratka u Rijeku, 1934. radi kao inžinjer u Gradskom tehničkom uredu.
Od 1937. do 1944. ima vlastiti ured u Via G. Galilei 2. Ured je uništen u bombandiranj za vrijme 2. svijetskog rata 1944. godine.Radi kao samostalni projektant i izvođač. Poslovnice je imao u Rijeci i u Opatiji.
Zapažen je po idejnim projektima palača Albori i Riječkog osiguravajućeg društva (neostvarena) na Jadranskom trgu te višestambenih kuća izgledom prilagođenima lokalnim prilikama, s primjetnim utjecajem oca Pietra.
Angažiran je i u okviru industrijske izgradnje (pogonske zgrade Riječke rafinerije, radničkih domova/dopolavora).
1937. sa arhitektom Eneom Peruginijem izrađuje projekt adaptacije prostorija ex "Rižarne" za društvene aktivnosti i blagovaonicu radnika Rafinerije nafte. Projekt na kraju nije realiziran. Trebao je biti dovršen do 1940., godine u kojoj je Mussolini trebao doći u Rijeku kako bi, između ostalog, otvorio nove rafinerijske objekte (upravnu zgradu i radnički kvart). NA kraju je projekt upravne zgrade završio sam Enea Perugini (Volosko, 23. rujna 1903. – Venecija, 25. ožujka 1976.).
Iste godine, 1936., izrađuje projekt i gradi stambenu zgradu na Belvederu u ulici Laginjina 19, koja je zbog izgleda nazvana Casa nave (slika lijevo). Kuća izgrađena na trokutnom terenu, na križanju dviju ulica, spoju Račićeve uli s Laginjinom. Bila je to uglovna sedmerokatnica s prizemljem i suterenom koja je izgledom podsjećala na brod. Bila je to posljedica trokutastog oblika zemljišne čestice zbog čega su korisnici kući nadjenuli ime "casa nave" (kuća brod). Casa Nave odlikuje se trosobnim stanovima, u kojima pomak vidimo u poligonalnom hodniku i kupaonici, te spavaćim sobama s balkonom. Riječ je o funkcionalnim stanovima u kojima se iz predsoblja s garderobom ulazilo u kupaonicu i wc, kvadratičnu kuhinju s pomoćnim prostorijama, a u produžetku uzdužnim hodnikom u 
salon i dvije spavaće sobe. Zbog bolje iskoristivosti i lakšeg kretanja, hodnik i kupaonica su poligonalni u čemu se očituje inovativnost tlocrtne organizacije. Casa nave osebujna je i po uskoj istočnoj osi, čija konkavna površina upija jutarnje sunce u prostor spavaćih soba koje imaju balkon, što je također novum u podizanju razine udobnosti stanovanja.
Riječki neboder građen od 1939. do 1942., ima dvanaest katova, a visok je 53 metra. Upravitelj gradnje ovog objekta u stilu novecenta bio je arhitekt Nereo Bacci, a radove je izvodilo poduzeće inženjera Dolfina i Lettisa. U atriju nebodera korišten je bijeli kararski mramor, a radijatori su uokvireni crvenim mramorom iz Montecatinija.
Iza pogona Rafinerije, u brdu prema Turniću, nalazi se Rafinerijino Radničko selo koje je smješteno u današnjoj Ulici Giuseppe Duellla. Cijeku tu gradsku četvrt u stvari projektirao dr. Nereo Bacci. On je trebao upravo na toj ledini koja kosinom terena visi prema moru urbanistički riješiti radničko naselje. Projektirao je zgrade po mjeri čovjeka, radnika, i potreba njegove obitelji. Oko zgrada je napravio vrtove, okolo su kameni potporni zidovi. Zgrade su jednokatnice s četiri, za ono doba, veoma udobna stana, projektirane u nekoliko sličnih tipova, čistih funkcionalnih linija, tako da do danas to naselje nosi oznake humanog i toplog prebivališta u zelenilu. Naselje je završeno 1940. godine.
Mateo Skull, Riječki industrijalac i vlasnik ljevaone u današnjoj Vodovodnoj ulici br. 2 i 5. angažirao je inženjera Nerea Bacciija, da mu izradi projekat zgrada ljevaone. Zgrada u Vodovodnoj 5 građena je između 1883. i 1941. za namjenu tvornice kože, potom lijevaonice i tvornice strojeva Matteo Skull. Zgrada u Vodovodnoj 2 građena je od 1941. do 1942. godine za "dopolavoro" (slika desno) - radnički društveni dom i radnički restoran istoimene lijevaonice. Bilo je tu i protuavionsko sklonište s menzom i konakom za radnike. Projekt ovih zgrada u međuratnom razdoblju radio je riječki arhitekt Nereo Bacci.
U poslijeratnom razdoblju u ovim je zgradama bila tvornica "Rade Končar".
1948. optira za Italiju i seli s obitelji u Varesotto, a potom seli u Milano i radi samostalno
Umire 1722. godine u Milanu.
Kreirao ©: Nenad Labus
viši savjetnik konzervator-dokumentarist u mirovini,
Konzervatorski odjel Rijeka
Background picture copyright: 