Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.
Povijest grada Rijeke (1650 - 1675 godina)
1651. 14. Kolovoza, nakon što ga je Ferdinand III. (Graz, 13. Srpnja 1608. - Beč, 2. Travnja 1657.) (slika ljevo), Car Svetog Rimskog Carstva od 15. Veljače 1637. pa do svoje smrti, kralj Mađarske i Hrvatske, kralj Bohemie i Austrijski Arhiduka, proglasio svojim nasljednikom, Ferdinand IV. (08. Rujna 1633. – 09. Srpnja 1654.) (slika desno), do 1654. rimsko-njemački kralj, od 1646. pa do smrti češki kralj, te od 1647. pa do smrti hrvatsko-ugarski kralj. On na taj datum poziva grad Rijeku da se pripremi na polaganje svečane prisege na vjernost caru. Postoji i reskript Ferdinanda III. od 26. Srpnja 1651. Ferdinand IV. je bio najstariji sin Ferdinanda III, Cara svetog Rimskog Carstva, i njegove prve žene, Maríe Ane Španjolske. Proglašen je kraljem Bohemie 1646. i kraljem Mađarske 1647. Izabran je za Kralja Rimljana, što bi značilo Svetog Rimskog Carstva, 31. Svibnja 1653. Umro je od malih boginja u Beču, čime je njegov nasljednik postao njegov mlađi brat Leopold. (Izvor: Wikipedia, Ferdinand IV., hrvatsko-ugarski kralj, Wikipedia, Ferdinand III, car Svetog rimskog carstva Također: Matica hrvatska, Riječki ljetopis, Također: INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, Magistrat Rijeka 1427. — 1776. god.)
1652. 23. Veljače Povlasticom cara i kralja Ferdinanda III. Habsburga (1608.-1657.) Senj biva proglašen "slobodnim, kraljevskim gradom" (civitates liberae regiae), a sedam godina kasnije, 1659. taj status mu potvrđuje i Ugarsko-Hrvatski sabor. (Izvor: ŽELJKO BARTULOVIĆ, LORETTA HILL IVANKOVIĆ: O SENJSKOM STATUTU IZ 1757. GODINE)
1652. 06. Prosinca umro Franjo Glavinić (Kanfanar, 23. Lipnja 1585. - Trsat, 6. Prosinca 1652.) trsatski gvardijan, 
svećenik franjevac, teolog, književnik i historiograf, povjesničar Svetišta Gospe Trsatske, jedan od najobrazovanijih starohrvatskih intelektualaca i književnik Ozaljskog kruga koji je većinom pisao na tronarječnoj kajkavskoj ikavici, a dijelom na talianskom i latinskom (slika ljevo). Bio je redovnik franjevac franjevačke provincije Bosne Hrvatske. Rođen je u višečlanoj plemićkoj obitelji koja se u Kanfanaru u Istri doselila iz Glamoča u Bosni. Već sa 14. godina stupio je franjevački red u samostanu na Trsatu, a godine 1600. obukao je i franjevački habit i 1609. postaje regionalni poglavar franjevačkog reda i na tom položaju je potvrđen 1612. i opet 1619. Od 1613. do 1616. i ponovo od 1642. do svoje smrti 1652. bio je trsatski gvardian, a od 1622. do 1626. služio je i kao član provincijalnog savjeta na Trsatu. Tada se istakao organizacijom revizije i tiskanja liturgijskih knjiga na glagoljici, pa je često putovao u Beč zbog tiskare koju je htio dopremiti u Rijeku. Vršio je i službu ilirskog propovjednika u Rijeci. (Izvor: Krešimir FILIĆ: FRANJO GLAVINIĆ, HRVATSKI KULTURNI PREGALAC XVII. STOLJEĆA, Također: Putovi i putokazi, str:18-22, Fra Ignacije Gavran: Fra Franjo Glavinić (1585. - 1652.), Sarajevo 1988, Također: Wikipedia: Franjo Glavinić, Također: Franjevačka provincija Sv. Križa - Bosna Srebrena, Fra Ignacije Gavran: Fra Franjo Glavinić (1585. - 1652.))
1653. 20. Studenoga Trsatski plovan (župnik) Mikula Antonić sastavio je kao notar Trsata spis "Popisana mnoga običanja, ka od starine jesu obvršavana na Trsašćini…" To je zbirka običajnih uredaba za obavljanje službe u župnoj crkvi sv. Jurja, dužnosti kaštalda i običaja kod općine, koja su priznavali trsatska vlastela, modruški biskup i kapetan Trsata i Rijeke. Prva crkva, znatno manja od današnje, bila je produljena do današnjeg kora za vrijeme župnika Nikole( Mikule) Antonića 1660. godine. (Izvor: ŽUPA SV. JURJA MUČENIKA NA TRSATU, POVIJEST ŽUPE)
1654. Postavljen natpis na arhitravu portala Gradskog tornja koji slavi cara Leopolda I. (Beč, 9. Lipnja 1640. - Beč, 5. 
Svibnja 1705.). (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Denis Nepokoj: Gradski Toranj)
1656. Dovršena je gradnja samostana benediktinki pored crkve sv. Roka (Slika desno). (Izvor: Matica hrvatska, Riječki ljetopis)
1656. Osnovana bratovština raspela (Crocefisso) u crkvi sv. Vida (Brašćina svetog Križa ili Bratovština od Agonije). Ta je bratovština nastala kao odvojeni dio isusovačkog smjera, jedna od tada deset riječkih bratovština, i sa istim vjerovanjima i učenjima, ali sa zadatkom da održava štovanje čudotvornog raspela u crkvi Svetog Vida, koje se danas nalazi na glavnome oltaru katedrale sv. Vida. Pravila Brašćine, čiji je službeni jezik bio hrvatski, sastavio je o. Nikola Hermon u priručniku "Brašno duhovno" i objavio u Ljubljani 1693. godine. Jedan od članova reda je bio i Pietro barone de Argento, u to vrijeme kapetan Rijeke i Trsata (1672 - 1694). Pravila Brašćine, čiji je službeni jezik bio hrvatski, sastavio je o. Nikola Hermon u priručniku “Brašno duhovno” i objavio u Ljubljani 1693. godine.
1657. Na temelju oporuke Jerolima Stemberga, nekadašnjega župnika u Jelšanama, položeno je 3000 forinti kao zaklada za osnutak gradske zalagaonice za pomoć siromašnima (Monte di Pieta).
1658. 18. Listopada tokom vizitacije (posjete) škurinjske crkvice sv. Marije don Horatijo Moreschi, nadžupnik Šišana, obavljena je i kontrola. U izvještaju nadžupnik piše: "Pripada gradskoj ubožnici, koja ima obvezu da je čuva i održava. Ima jedan jedini posvećeni oltar s palom u plitkom reljefu i dolično je opremljena svim potrebnim stvarima. Odredi nabaviti mjedenu svjetiljku i da se što prije popravi krov. Mise se služe na blagdane Blažene Djevice, te trećega svibnja, kada je svetkovina iste crkve, a riječki kaptol služi pjevanu misu za njene milodare." (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63 Kristina Benić: PRIJE TRGOVAČKIH CENTARA ...)
1658. 19. Listopada Francesco Bartirom, biskupski namjesnik pulskog biskupa, tokom posjete Rijeci, crkvi Uznesenja Marijina dodijelio naslov "d'Insigne" (velika). Također je potvrdio da grad Rijeka broji 3000 stanovnika. (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica città di Fiume scrite da Fiumano, vol.III, str.283, Također: Wikipedia, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci)
1658. 27. Listopada tokom posjete Rijeci, biskupski namjesnik pulskog biskupa Francesco
Bartiroma donosi zabranu
prikazivanja hrvatske predstave "Muke gospodina našega" u crkvi, koja je u zapisniku s vizitacije upisana na
taj dan. Između ostalog, Bartiroma je onim svećenicima koji govore
misu na hrvatskom (in lingua illirica) naredio da je ne smiju
govoriti "na svoj način", jer da je to "teška zloporaba propisa
Svete Rimske Crkve", nego da ju kazuju "prema posljednjem tiskanom misalu", a taj je bio glagoljički istočnoslavenizirani
Levakovićev misal iz 1631., protiv kojega je u Rijeci tada postojala
stanovita oporba. Ta se zabrana odnosila i na glagoljaša Jurja
Manzina koji je tada već bio rukom napisao svoj hrvatskolatinički "Missal Hervaski". Taj se misal rukom prepisivao i iz
njega se misa služila u Rijeci i diljem riječke okolice do izdanja
Parčićeva misala 1893. (Izvor: Nina Kudiš-Burić i Nenad Labus (prir.), U kraljevskim stranama, Adamić, Rijeka, 2003, str:39., Također: Darko Deković, Missal hervaski, Također: VjEKOSLAV ŠTEFANIĆ: RIJEČKI FRAGMENTI, Glagoljica i u riječkoj općini)
1659. 06. Lipnja car Leopold I. odobrava Rijeci grb dvoglavog orla s obje glave okrenute na 
istu stranu. Orao u kandžama drži posudu iz koje teče voda, a ispod je napisno INDEFICIENTER (u značenju "nepresušno"). Dotad je na riječkom grbu bio prikazivan zaštitnik Rijeke sv. Vid kako drži u ruci grad. Povelja je napisana latinskim jezikom na listu pergamenta, u sredini je nacrtan grb, a na dnuvisi carski pečat u zaštitnoj drvenoj kutiji. Povelja (slika desno) se danas čuva u Riječkom državnom arhivu (DAR). Povelja glasi:
“Mi, Leopold, Božjom sklonom milošću izabrani Car Rimljana vazda Uzvišen, te Njemačke, Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvarske, Slavonije, Kralj, Nadvojvoda Austrije, Vojvoda Burgundije, Štajerske, Koruške, Kranjske i Wurttemberga, Knez Tirola i Gorice, Priznajemo i svjedočimo za Nas i Nasljednike i Sljedbenike Naše. S obzirom da Nam vjerni Suci i Općinstvo Grada Rijeke Svetog Vida ponizno podastrijeli postarali Znak ovaj, Štit očito ovalanobla oblika, u kojem je polju crvenom Orao Carski dvoglavi, krila sa obiju strana raširenih, kljunova također otvorenih, jezika crvenih isplaženih, i iznad kojeg je Kruna Carska zlatna, a inače je nebeske boje, traka sa obje strane unatrag razvučenih zlatnim resama urešenih, kićena, uljevo okrenuta i jednako postavljena, dok desnom nogom na hrpi kamenja, u dnu postavljenoj, ljevom dotičući se ovalna suda, iliti krčaga duguljasta, mrke boje, na kamenju ležećeg i u ljevu stranu štita otvorom okrenuta, i iz uprav posude rijeka što polag kamenja onog hrpe uljevo u velikoj količini istječe, obilato izljevajuči opaža: duguljasta cedulja koljoj su oba kraja zavrnuta unatrag, niže štita poprijeko primetnuta, s natpisom NEPRESUŠAN (INDEFICIJENTER)”
(Izvor, djelomično: wikipedia, Grb Rijeke, Također: Fluminensia, Goran Moravček: Car Karlo VI. (III.) u Rijeci, objavljeno: 12. Kolovoza 2012., Također: Grad Rijeka, SLUŽBENE NOVINE broj 6, Utorak, 31. Ožujka 1998., str: 390, Članak 6., Također: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, ANALITIČKI INVENTAR, Inventar fonda POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918, Također: INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, Magistrat Rijeka 1427. — 1776. god.)
1659. u novoj crkvi Svetog Vida (slika ljevo) završava se veliki oltar koji posvećuje senjski biskup, i Isusovci 
napuštaju crkvu Svetog Roka i mise se počinju obavljati u novoj crkvi, iako crkva još nije potpuno završena. Za sada, veliki oltar je napravljen od drva, i radovi na mramornom su još uvijek bili u tjeku. Oltari Sv. Ignacija i Sv. Franje Ksaverskog završeni su 1658., a posvetio ih je senjski biskup 1659. godine. Svi su ti oltari bili drveni, a tek se koncem 17. stoljeća, pod utjecajem mode mramornih oltara, počinju graditi novi, tako da su do 1740. svi oltari bili zamijenjeni mramornima. (Izvor: wikipedia, Katedrala sv. Vida u Rijeci, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 70/71, Goran Moravček: NESTALE RIJEČKE CRKVE)
1659. 15. Lipnja organizirano premještanje Svetog raspela iz crkve Svetog Roka u novu crkvu. Samu svečanost premještanja je vodio kanonik Giovanni Osbatich. Povorka je krenula sa Fiumare, preko obalnog područjai natrag na "Piazza Grande", i konačno u crkvu. Zapisano je da je Čudotvorno Raspelo bilo nošeno od 4 svečenika i bilo je položeno na "zlatno platno", poklon imperatorove udovice Eleonore. (Izvor: wikipedia, Katedrala sv. Vida u Rijeci, Također: katedrala-rijeka.eu, Katedrala svetog Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 70/71, Goran Moravček: NESTALE RIJEČKE CRKVE)
1660. Rijeka je iskazala počast caru Leopoldu I. pred komesarom grofom Friedrichom Athemsom
1662. Franjo Knežić predao patronat nad crkvicom Sv. Tri Kralja franjevcima. (Izvor: Matica hrvatska, Riječki ljetopis)
1663. 18. Lipnja Riječke patricijke otputovale su u Trst i Rab, odakle su dovele redovnice benediktinke. Iz Raba je u Rijeku došla i Camilla Androcha, rođena Riječanka koja prije toga provodi 11 
godina u samostanu sv. Justine. Iz Trsta su doputovale 3 benediktinke: Giustina Bojardi, Eugenia Cheirsainer i Eleonora. Tršćanske i Rabsku svećenicu je 20. Srpnja uveo u samostan biskup Ambrosio Fracassini. Na taj način riječki je samostan i službeno počeo djelovati. Dva dana nakon toga, osam riječkih djevojaka ušlo je u novicijat. Imena su im Giovanna Wassermann, Ludovica Corsi, Anna Jachlinich, Susanna Gaus, Orsola Calli, Catterina i Barbara Fiorini i Catterina Zottinis. Svaka od njih donjela je dotu u vrijednosti od 300 dukata. Crkva sv. u Roka Starom gradu (na slici ljevo, crkva i samostan benediktinki) predana je na korištenje časnim sestrama benediktinkama 1668. godine. Nad vratima crkve bio je postavljen natpis koji je ukazivao na godinu izvršene klauzure: "D. O. M. A. – Clausuram hanc Deo caesarique Leopoldo invictis vestales dicarunt benedictae Flumen gubernante ill.mo Ferdinando L-B. della Rovere publicis consulentibus auspiciis a Virginis Conceptione MDCLXIII S. P. P. D. D. Marco a Gaus et Jo. Vincentio Osbatich judicibus sic clarissimae aeternitati donat solaris cursus MDCLXXVI. Aedes sacras protegente ill.mo D. Jo. Petro dell'Argento L. Bar. A. Silberbergh capitaneo quoque Tersacti". Uz crkvu sv. Roka bio je sredinom XVII. stoljeća utemeljen samostan časnih sestara benediktinki. Godine 1898. nabujala Rječina poplavila je samostanske zgrade do prvoga kata, tako da su škola koju su držale benediktinke i njihov samostan postali nepodesni za rad i stanovanje. Sestre su bile izložene nepovoljnim uvijetima života na tom vlažnom području. Potok Lešnjak je navodnjavao prostrani samostanski vrt, ali je istovremeno uzrokovao malariju pa je već 1679. bilo potaknuto preseljenje benediktinki. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 70/71, Goran Moravček: NESTALE RIJEČKE CRKVE, Također: Giovanni Kobler: PRILOZI ZA POVIJEST LIBURNIJSKOG GRADA RIJEKE, Također: Acta med-historia Adriatica 2013; 11(1); 2);9-26, Pregledni clanak, Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA, Također: Fluminensia, Goran Moravček: Sveti Rok u Starom gradu)
1663. 5. Srpnja. u Rijeku stiže dekret Svete Stolice sa odobrenjem o osnivanju samostana Benediktinki. Sa ovim je i službeno odobreno osnivanje samostana i Benediktinskog reda u Rijeci, iako su radovi na samostanu već započeli 1645. i Benediktinke su već tada bile u Rijeci. Kao dokaz toga je i natpis koji se nalazio iznad ulaznih vrata samostana na kojem piše:
COENOBIUM DEO MILITANTIUM VIRGINUM
SUB DIVI PATRIARCHAE BENEDICTI INSTITUTO
ILL. MI D. FRANCISCI KNESICH
PIA LIBERALITATE FUNDATUM
ANNO DOMINI MDCLXII
Datum na epigrafu ne pokazuje na datum službenog osnivanja samostana, nego datum kada je zgrada samostana završena. (Izvor: rijeka.hr>Samostan Benediktinki, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 70/71, Goran Moravček: NESTALE RIJEČKE CRKVE)
1663. 20. srpnja. U Rijeku dolazi Biskup Ambrogio Franossini iz Pule i obnavlja naredbu po kojoj se mise moraju održavati na latinskom jeziku, a evanđelja i pjevanja mogu biti na ilirskom (hrvatskom) jeziku.
1663. u samostanu Benediktinki osnovana privatna škola za djevojčice Redovnice koje su održavale nastavu bile su njemačkog i talijanskog podrijetla, te su također svojim radom doprinosile započetom denacionalizacijskom procesu u gradu jer se nastava nije vršila na Hrvatskom jeziku.
XVII Stoljeće grad je imao dva ulaza, jedan prema moru ispod gradskog tornja, a drugi otprilike na mjestu gdje je danas zvonik crkve Svetog Vida (slika ljevo, crtež iz izvješća G. Pieronia, 1639). 1664. otvorena su i treća vrata za ulazak u grad kod današnje Zborne crkve Uznesenja Marijina (Assunta, Kosi Toranj) na mjestu današnjeg Croatia Recordsa. Četvrta gradska vrata kroz tadašnje gradske zidine su otvorena 1757. na lokaciji u blizini Municipija na današnjem trgu Republike Hrvatske.
1664. grad Grobnik je teško stradao od požara, od kojeg se dugo obnavljao, pri čemu je snižena i branič kula. (Izvor: IZMEĐU LAVA I ORLA, Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari)
1665. 03. Svibnja Osam patricijskih djevojaka (Giovanna Wassermann, Lodovica Corsi, Anna Jachlich, Susanna Gaus, Orsola Calli, Catterina I Barbara Fiorini, te Catterina Zotinis), koje su ušle u benediktanski novincijat (njihov miraz morao je iznositi najmanje 300 dukata), polažu zakletvu pred pulskim biskupom Bernardinom Cornianijem. Tada je u samostanu bilo dvanaest benediktinki. (Izvor: Irvin Lukežić: Riječke glose - opaske o davnim danima, IZDAVAČKI CENTAR RIJEKA , 2004)
1668. 11. Travnja grad i službeno prepušta crkvu Svetog Roka benediktinkama. (Izvor: Fluminensia, GORAN MORAVČEK: Sveti Rok u Starom gradu)
1670. 17. Ožujka gospodar grada Grobnika Petar IV. Zrinski imenuje Franju Frankulia za grobničkog kapetana i kapetana svih primorskih posjeda. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, FRANKULIN, Franjo)
1670. Dovršen cijeli isusovački kompleks sa svim zgradama isusovačke gimnazije i studija filozofije i teologije. Veliku pomoć su imali od Grofice Ursule Thonhausen koja im je 12. Siječnja 1634. zavještala cjelokupnu Kastavsku gospoštiju čime su oni postali kolektivni feudalci na tom području. Osim toga, 1634. donirala im je daljnjih 30.000 fiorina za izgradnju Seminara.
1671. 30. Travnja oko 9 sati u jutro u Bečkom Novom mjestu (Wiener Neustadt) pogubljeni Fran Krsto Frankapan (Bosiljevo, 4. Ožujka 1643. - Bečko Novo Mjesto, 30. Travnja 1671.), i Petar Zrinski (Vrbovec, 6. Lipnja 1621. - Bečko Novo 
Mjesto, 30. Travnja 1671.). Na nagovor zagrebačkog biskupa Martina Borkovića, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan su 1670. otišli u Beč. Tamo su bili uhićeni.Nakon jednogodišnje nezakonite istrage su bili osuđeni na smrt. Podizanje sudskog procesa protiv njih je bilo u suprotnosti s kraljevim obećanjem da im se neće 
ništa dogoditi ako dođu u Beč. Osim toga, hrvatskim velikašima je mogao suditi samo Sabor. Prvo je bila odrubljena glava Petru Zrinskom, a onda Frani Krsti Frankapanu (slika ljevo). Pokopani su u grob uz zvonik obližnje crkve. Smrću Frana Krste nestala je obitelj Frankapana. Godine 1885. zvonik je srušen, a svi grobovi uz njega prekopani. Po nalogu gradonačelnika Pöcka kosti Zrinskog i Frankopana noću su prenesene u mrtvačnicu na mjesno groblje. Tu su ležale mjesecima u jednom sanduku i nitko nije znao što da radi s njima. Dr. Velimir Deželić saznao je za to, a i za želju Mađara da oni preuzmu kosti, te je nekolicina Hrvata čak pomišljala da izvrši krađu kostiju iz mrtvačnice uz napomenu da se tu radi o "svetoj krađi", no plan se izjalovio jer su kosti opet u tajnosti treći put premještene, ovaj put u skupnu grobnicu siromašnih - u gornji desni kut groba. Taj je treći pogreb obavio u Travnju 1885. grobar Josip Pugl. Shvativši da se radi o Hrvatima izuzetno vrijednim posmrtnim ostacima grobar je dobro upamtio mjesto gdje je položio te kosti, pa je kasnije napravio detaljan plan koji je dao dr. Velimiru Deželjiću. Taj isti plan imao je i hrvatski književnik Eugen Kumičić. Na slici desno mač kojim su pogubljeni slavni Hrvati: hrvatski ban grof Petar Zrinski i njegov šurjak Fran Krsto Frankopan. (Izvor: CROINFO.NET, Svi pogrebi Zrinskog i Frankopana, Napisao: Z, 28 Ožujak 2016, Također: Hrvatski povijesni portal, Hrvoje Petric: Zrinsko-frankopanska urota, Također: FLUMINENSIA, časopis za filološka istraživanja, Pregledni rad: Petar Strčić: ZRINSKO-FRANKOPANSKA UROTA, Studeni 1991., Također: HAZUD: 30. Travanj 1671. smak Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana)
1671. Novo obnavljanje gradskog tornja. Osim ure, toranj dobiva i svoje prve dekorativne elemente. Tako Johann Weichard Valvasor (slovenski Janez Vajkard Valvasor) (Ljubljana, Svibanj 1641 - 19. Rujan 1693 in Gurkfeld) na svojim prikazima ovjekovječuje toranj nad čijim je lûkom iznad ulaza
reljef dvoglavog orla koji predstavlja grb obitelji Habsburg. Toranj je viši, a
piramidalni je krov zamijenjen četverovodnim. Ispod reljefa 1695. je godine dodan i
memorijalni natpis posvećen caru Leopoldu I, koji je Rijeci 1659. godine
dodijelio grb. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Denis Nepokoj: Gradski Toranj)
1673. 26. Siječnja Senjsko-modruški biskup Ivan Anton Smoljanović (rođen u Kostreni Sv. Babara 1633. godine, umro u Rijeci 1678. godine, a pokopan je na groblju na Trsatu) posvećuje crkvu Sv. Jurja na Trsatu i njezin glavni oltar. Crkva se nalazi ispod Trsatske gradine, na mjestu sa kojeg se pruža pogled na Kvarnerski zaljev (slika ljevo). Crkva Svetog Jurja na Trsatu ima dugu povjest koja datira još iz 13. stoljeća, kada je osnovana. Podigli su je krčki knezovi Frankopani, koji su dobili Trsat na upravljanje 1223. godine od hrvatskog kralja Andrije II. Arpadovića (Ostrogon, 1177. - Eger, 21. Rujna 1235.) (Vladao od 1205. do 1235.) i sagradili kaštel sebi za stanovanje i za vojnu posadu. Ispod kaštela su podigli crkvu sv. Jurja, zaštitnika vitezova (i Trsata). Odabrali su ga za svoga obiteljskog patrona i njemu u čast su gradili crkve po mjestima kojima su upravljali. Župna crkva Svetog Jurja spominje se još 1288. godine u Vinodolskom zakoniku, koji spada među prve pravne dokumente u Europi. Prvi poznati župnik (a i jedan od potpisnika vinodolskog zakonika) bio je velečasni Paškal Vazmina. Prva crkva bila je znatno manja od današnje, bila je produljena do današnjeg kora za vrijeme župnika Nikole (Mikule) Antonića, 1660. godine, a 1674. godine posvećeni su oltari svetog Sebastijana i Blažene Djevice od Karmela i u njih smještene svete moći. O tome svjedoči i ploča u svetištu crkve. Crkva je jako oštećena u potresu 1750. godine. Nakon četiri godine 1754., dao ju je iznova obnoviti župnik Josip Zandonati. (Izvor: Svetište Majke Božje Trsatske, ŽUPA SV. JURJA MUČENIKA NA TRSATU, Također: Forum Croinfo.net, Travanj - značajni događaji, Autor: Ilirija)
Background picture copyright: 