Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala  tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.

 

Povijest grada Rijeke (1825 - 1850 godina)

XIX stoljeće, prva polovica, U malim brodogradilištima, zvanim "škverovi", na riječkom području buja djelatnost brodogradnje drvenih brodova, naročito u Sušaku na Pećinama i Delti, te Martinšćici i drugim uvalama. Izgrađeni brodovi pripadali su brodovlasnicima Kozuliću, Bakarskom društvu i drugima. (Izvor: RIJEKA, fotomonografija, Grafički zavod Hrvatske, 1970.)
1825. Rijeka je imenovala Grofa Nugenta „patricijem come liberatore di questi paesi“ (osloboditelju ovih krajeva) te mu dala na dar počasnu sablju sakovanu u Beču za 637 forinti. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1825. postavljena skulptura dvoglavog orla, simbola grada, iznad ulaznih vrata grada. Kopija se čuva u Pomorskom i povjesnom muzeju u Rijeci (slika ljevo)
1825. Počela gradnja lazareta Sv. Franje u Martinšćici koja je dovršena 1833. (Izvor: Pomorski zbornik JAZU, Zagreb 1962., str. 377. (Dr. Branko Kesić: Zaštita zdravlja u pomorsklom saobraćaju))
1826. Prestala s radom riječka Rafinerija šećera.
1826. 01. Kolovoza u riječkim novinama izlazi oglas i objava napisani na talijanskom jeziku, o otvaranju prve građanske plivačke škole prije mnogih gradova ne samo današnje Hrvatske, nego i tadašnje Habsburške monarhije. Škola je imala i određeni cjenik: za neplivače obuka je stajala 4 krune, za plivače 0,6 kruna, a za gledatelje 0,3 krune. U Rijeci se vrlo rano spominje i škola plivanja osnovana na poseban zahtjev Trećeg bataljuna 52. regimente Nadvojvode Franje Karla, uz naročito zalaganje potpukovnika Corrada, cavaglierea Franca iz Castelfranca, i da se svatko može koristiti uslugama novoosnovanog društva. (Izvor: Kos-Lozzi Barković: Kvarnerska kupališna baština, Hrvatski muzej turizma-DAR, Opatija-Rijeka, str. 11., Također: Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 – 1948)
1826. restauriran zvonik i fasada crkve "Chiesa di Santa Maria Assunta" (Chisa del Duomo, Crkva Marijina uznesenja, na slici desno), financirana od strane uzvišenog Nicole Agostina Lenca i građana. Obnovu je tada potakao trgovac Andrija Ljudevit Adamić (Rijeka 1766. – Rijeka, 1828.) i tako Kosi toranj spasio od rušenja, jer je Općina godinu dana uoči francuske okupacije, 1808. odlučila stari crkveni toranj zamijeniti novim. Izvedena je prema zamislili arhitekta Adama Olfa. Prema projektu Filberta Bazariga zvonik je ožbukan i uređen u historicističkom stilu 1876. godine, a ponovo je obnovljena i 1928. godine zalaganjem Riccarda Gigantea, tadašnjeg ravnatelja Gradskog muzeja, a budućega gradonačelnika i senatora. Kosi toranj je tada dobio romanizirani izgled, kakav ima i danas.
1827. 15. Svibnja Car Franjo I. dodijelio je Andriji Ljudevitu Adamiću ugarsko plemstvo. Grbovnica je svečano uručena njegovim sinovima 1834.. (Izvor: Forum Croinfo.net, Svibanj - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1827. 15. Svibnja Adamich i William Molineu prodaju malu tvornicu papira i mlin Lučice engleskom industrijalcu Walteru Craftonu Smithu (na slici ljevo) za iznos od 14.000 zlatnih franaka (20.000 fjorina), sada vlasniku tvornice papira. Tko je taj Walter Crafton Smith i kako je on dospio u Rijeku? Engleski industrijalac i trgovac koji je radio za tvrtku "Brown, Smith e Cie" i trgovao krpama (nekadašnja sirovina za proizvodnju papira) i uvozio ih u Englesku, a velika većina tadašnjeg uvoza krpa u Englesku išla je preko Rijeke i Trsta. U Rijeci je Walter Crafton Smith bio posrednik u toj trgovini. 1927, kada je kupio tvornicu, Smith je imao samo 28 godina i registrirao ju je na ime svog brata A. William Smith jer mu je on posudio novac za kupnju. Na povratku u Englesku upoznao je u Švicarskoj gospodina Ludwiga Meyniera, Francuza iz Pariza. Među njima se rodilo prijateljstvo i Smith je ispričao Maynieru o svom putu u Rijeku i poslovnim mogućnostima koje tamo postoje i svoju nakanu da osnuje u Rijeci jednu tvornicu papira. Maynieru se prijedlog sviđao i prihvatio je poslovnu suradnju, ali njegova se žena, parižanka, nije htjela seliti iz Francuske pa je dogovoreno da će njegov brat Charles (Karlo) Meynier (1793.-1876) preuzeti upravljanje tvornicom u njegovo ime. (Izvor: Muzej Grada Rijeke, KRONOLOGIJA Tvornice papira, Također: Maja Hadžić, Branka Lozo: Povijesni pregled razvoja riječke tvornice papira, Također: RUSSELL JONES: The Smith & Meynier Paper Mill in Croatia)
1827. 29. Listopada Kapetansko vijeće Rijeke zadužuje Andriju Ljudevita Adamića da pokuša dobiti dopuštenje za ponovno otvaranje zatvorene Rafinerije šećera u Rijeci. (Izvor: Forum Croinfo.net, Listopad - značajni događaji, Autor: Ilirija, Također: Ervin Dubrovic: Adamićevo doba 1780-1830, Izdavač: Muzej grada Rijeke, 2005., str.71/367)
1828. 23. Svibnja u Rijeku se doselio Charles (Karlo) Meynier (Slika desno), koji je tada imao 35 godina. Došao je sa suprugom Carolinom i poslovnim partnerom Walterom Craftonom Smithom iz Londona. Kupili su već iste godine malu Adamićevu tvornicu papira te do nje sagradili veću na lijevoj obali Rječine. Godine 1841. pridružit će im se Luisov stariji sin Heinrich (Henri) Meynier, koji dolazi iz Pariza, te nakon smrti Charlesa Meyniera postaje nasljednik obiteljske tvornice. Članovi obitelji Smith i Meynier surađivali su u tvornici jako mnogo godina. Crafton Smith je otišao u penziju 1875. i vratio se u Englesku, ali je njegovo prezime ostalo u imenu tvornice. Meynierovi su vodili tvornicu sve do 1903. kada je Tvornica papira postaje dioničko društvo "Smith & Meynier, Prva kraljevska povlaštena riječka tvornica papira". (Izvor: wikipedija > Andrija Ljudevit Adamić, Također: MUZEJ GRADA RIJEKE, Tvornica papira, KRONOLOGIJA, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, 120 godina – Andrija Ljudevit Adamić, Također: Igor Žic – Riječka industrija 1750. – 1945. godine – Drvo i papir kolo vode, Također: Maja Hadžić, Branka Lozo: Povijesni pregled razvoja riječke tvornice papira)
1828. 11. Listopada Raspisom Tršćanskog magistrata br.8992 koji je vrijedio i u Rijeci se utvrđuje da se radi rane prevencije požara obični dimnjaci normalnih peći domaćinstava imaju čistiti svaki mjesec, oni pak gdje je plamen intezivniji svaka dva tjedna, te na koncu dimnjaci zanatlija koji intezivno koriste plamen, svakih osam dana. (Izvor: JVP Rijeka, Povijest)
1828. 30. Listopada u šezdeset i prvoj godini umire Andrija Ljudevit Adamić (izvorno: Andrea Lodovico Adamich) (slika ljevo), i  za sobom ostavlja devetoro djece i drugu suprugu Sofiu (Amsterdam 1779. - † 1883.). Postoje razmimoilaženja u datumu smrti tako Wikipedija kaže (Rijeka 28. Studenog 1766. - Rijeka, 31. Listopada 1828.), Hrvatska Enciklopedija kaže (Rijeka, 29. Studenog 1767 – Rijeka, 31. Listopada 1828), knjiga "Temelji moderne Rijeke" kaže "30.10.1828. u šezdeset i drugoj godini, u Rijeci umro Andrija Ljudevit Adamić". Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja u članku "120 godina – Andrija Ljudevit Adamić" također kaže "... preminuo je u Rijeci 30. Listopada 1828. ..."
Studirao je trgovinu u Beču. Godine 1799. vraća se u Rijeku i počinje baviti trgovinom drvom, rudama, konopljom, žitom i staklarskim proizvodima. 1821. kupuje mlin na Lučicama, u dolini Rječine, i preuređuje ga za proizvodnju papira. Tim činom je postavio temelje riječkoj tvornici papira. Izgradio je kazališnu zgradu ("Teatro Adamich", otvoreno 1805). koja može primiti tisuću i šesto gledatelja, uloživši velik iznos vlastita novca. Osniva moderan orkestar i dovodi kazališne družine, osniva trgovački klub - kasino, zalaže se za izgradnju velikog hotela dostojnog uglednih poslovnih ljudi i trgovaca. Preuzima i prosvjetiteljsku ulogu pa predlaže osnutak manufakture u kojoj će zaposliti sirotinjske sinove i dati im zanat i školu te ih učiti glazbi. Veliki trgovac, jedan od najistaknutijih i najsvestranijih riječkih poduzetnika čija je mreža poslovanja sezala i do prekooceanskih zemalja (Afrika, Kuba, Brazil, itd.), graditelj, političar, diplomat, prijatelj brojnih značajnih i utjecajnih ljudi iz samog vrha Austro-Ugarske monarhije, ljubitelj kulture i naprednih ideja. Rođen je Rijeci 28. Studenoga 1766. godine u imućnoj židovskoj obitelji od oca Simeona (Šimuna) i majke Ane Adamić. Njegov je otac bio također imućan trgovac, trgovac duhanom, imao je svoju trokatnicu na Fiumari (vila Adamich, kasnije riječka gimnazija), a posjedovao je i veliko imanje u Rijeci. U Siječnju 1788, A. Lj. Adamić stupa u brak s Elizabetom rođenom Barčić, kćeri riječkog patricija Antona Vida Barčića. U braku s Elizabetom ima kćeri Mariju, Elizabetu, Kristinu, Andrijanu, Reginu i Ivanu te sinove Leopolda, Prima, Sekonda i Adama. Nakon Elizabetine smrti Adamić se 1813. ženi Bečankom Soffijom Lawrence. Umro je ne ostvarivši svoj san da primi toliko željeno visoko austrijsko odlikovanja reda sv. Leopolda i da postane član ugarskoga plemstva. Car Franjo I. dodijelio mu je ugarsko plemstvo tek nakon smrti, pa su njegovi sinovi Leopold i Primo, temeljem diplome Cara Franje I. od 24. Lipnja 1834, uvršteni u plemićki stalež. Riječanin koji je volio svoj zavičaj, hrvatskog podrijetla i talijanske kulture, građanin Ugarske i podanik austrijskog cara, no prije svega Europljanin i pragmatičar, čovjek koji je govorio šest jezika – talijanski, hrvatski, njemački, francuski, engleski i latinski i koji je imao ideju o preobrazbi Rijeke u moderan grad! (Izvor: wikipedija, Andrija Ljudevit Adamić, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, 120 godina – Andrija Ljudevit Adamić, Također: Hrvatska pošta, ZNAMENITI HRVATI 2006. - ANDRIJA LJUDEVIT ADAMIĆ, Odlomci iz teksta Ervina Dubrovića, Također: Hrvatska Enciklopedia, Adamić, Ljudevit Andrija, Također: Muzej Grada Rijeke, ADAMIĆEVO DOBA 1780. - 1830., Također: Andrija Ljudevit Adamić)
1828. 04. Studeni nakon smrti Andrije Ljudevita Adamića, prestaje djelovati trgovačka kuća "Andrea Lodovico Adamich". (Izvor: Muzej grada Rijeke, 2006., Ervin Dubrović: TEMELJI MODERNE RIJEKE 1780. - 1830., str:247)
1828. 25. Studenoga U Fužinama u Gorskom Kotaru rođen je Franjo Rački (Fužine, 25. studenoga 1828. – Zagreb, 13. veljače 1894.) hrvatski povjesničar, publicist, kulturni djelatnik, narodnjački političar. Bio je svećenik i profesor crkvene povijesti i kanonskog prava. Osim što je za sobom ostavio golemo djelo, koje se i danas proučava jer je aktualno i zanimljivo, prvi je među našim povjesničarima pokušao objektivno i kritički promišljati prošlost. Zvali su ga "otac hrvatske moderne kritičke historiografije". Kao povjesničar, Rački je objavio niz važnih knjiga i radova među kojima je i njegova "Politička povijest grada Rijeke" izdana 1907. (slika ljevo). Kao kulturni djelatnik, Rački je pokrenuo list "Književnik" (izlazio od 1864. do 1866.) s ciljem obradbe jezikoslovlja, povijesti i prirodnih znanosti "s obzirom na hrvatske zemlje". Također je zaslužan za pokretanje utjecajnih kulturno-politička glasila "Obzor" i "Vienac". Kao političar, sudjelovao je 1860. u osnivanju Narodne stranke s biskupom J. J. Strossmayerom s kojim je dijelio slična stajališta i prijateljstvo. 1866. postaje prvim predsjednikom (sve do 1886.) Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čiji su temelji položeni na poticaj Strossmayera u Prosincu 1860. Od 1861. do 1875. zastupnik je u Hrvatskom saboru. Narodnjaci, kojima je pripadao Rački, zagovarali su uspostavu Trojedne Kraljevine s labavim vezama prema središnjici vlasti. (Izvor: Wikipedia, Franjo Rački, Također: FAMOUS PEOPLE, Franjo Rački Biography, Također: Hrvatska enciklopedija, Rački, Franjo, Također: narod.hr, Petar Horvatić: 25. studenog 1828. rođen Franjo Rački – tko je bio prvi predsjednik hrvatske Akademije?, 25. studenoga 2016)
1828. Walter Crafton Smith udružio se s Charlesom Meynierom, trgovcem iz Bavarske i sada su njih dva vlasnici Tvornice Papira Rijeka (slika desno, logo tvornice papira). Novi vlasnici su od samog početka u tvornicu ulagali značajan kapital osiguravši tako njezin razvoj i modernizaciju. Sav taj ulog i rad ostvaren u tvornici nisu ostali bez ploda. U Rijeci se proizvodio papir koji je svojom kvalitetom odnosio pobjede na najvećim smotrama tog vremena u svijetu. Riječki papir prodavao se na svim kontinentima u ukupno pedeset zemalja svijeta. (Izvor: wikipedija > Andrija Ljudevit Adamić, Također: MUZEJ GRADA RIJEKE, Tvornica papira, KRONOLOGIJA, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, 120 godina – Andrija Ljudevit Adamić, Također: Igor Žic – Riječka industrija 1750. – 1945. godine – Drvo i papir kolo vode, Također: Maja Hadžić, Branka Lozo: Povijesni pregled razvoja riječke tvornice papira)
1829. 06. Rujna novo poduzeće za proizvodnju papira upisano je u sudski registar u Rijeci pod imenom Smith & Meynier. Kupljen je Fourdrinierov stroj za proizvodnju papira, najmoderniji u cijeloj austrijskoj carevini. Pogonsku snagu ovog stroja činili su vodeni kotači, a potrebna voda dovodila se s obale Rječine pomoću drvenih vodova. Taj je sustav omogućavao stvaranje energije od 300 konjskih snaga. Rad na novom stroju nadgledala su dvojica engleskih inženjera po imenu Brimacombe i Harrison. Na taj način prenešeno je u Rijeku znanje engleskih proizvođača papira, karakteristična čvrstoća i ljepota engleskog papira. Iz tog razloga riječki se papir dobro prodavao što je zahtjevalo konstantna povećanja proizvodnje i unapređivanje proizvodnog postupka. U to vrijeme tvornica je zapošljavala oko 250 radnika. Njezini su proizvodi prvenstveno bili namijenjeni izvozu, dok su se na domaćem tržištupojavili tek 1878. godine. S manufakturne prešlo se na industrijsku proizvodnju. (Izvor: wikipedija > Andrija Ljudevit Adamić, Također: MUZEJ GRADA RIJEKE, Tvornica papira, KRONOLOGIJA, Također: Pomorski ipovijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, 120 godina – Andrija Ljudevit Adamić, Također: Igor Žic – Riječka industrija 1750. – 1945. godine – Drvo i papir kolo vode, Također: Maja Hadžić, Branka Lozo: Povijesni pregled razvoja riječke tvornice papira)
1829. 23. Svibnja Riječki je gubernij svojim dekretom broj 1373 od toga datuma riješio da se u Rijeci osnuje "Trgovačka deputacija". Ugarsko namjesničko vijeće dalo je svoj pristanak za legalizaciju te ustanove tek pošto je prethodno za to pribavila carevo dopuštenje, "Clementissima Sovrana concessione". Zato je Rijeka poslije svega bila dužna izraziti njegovom presvetom veličanstvu, "Sua Maesta Sacratissima", najdublju zahvalnost udruženu s najiskrenijim podaničkim štovanjem i pripoznanjem za njegovo luminozno dopuštenje. To je u stvari bila udruga najjačih poslovnih ljudi Rijeke, neka vrst njihova sindikata, koja u formi staleškoga veletrgovačkog gremija ima svoje legalne zastupnike što je predstavljaju pred mjesnim i višim državnim oblastima. Kobler je naziva "Trgovačka komora", rečena deputacija ("La camera di commercio, detta deputazione"). "Trgovačka deputacija" je ustvari održala tradiciju prvotne "Trgovačke komore", koja je pod drugim imenom zapravo nastavila funkcionirati i nakon ukinuća "Trgovačke komore" osnovane od strane Francuza za vrijeme njihove vladavine i Ilirskih pokraina, točnije 18. Studenog 1811. NA prvu utemeljiteljsku sjednicu održanu 30. Svibnja iste godine pozvani su vodeći riječki poslovni ljudi. Obuhvaćeni su izrazom "negozianti", što označuje veletrgovce, industrijalce, bankare, brodare i veleposjednike. Čin osnutka Trgovačke deputacije samo je priopćen nazočnima, jednako kako im je priopćen sadržaj Pravila Trgovačke deputacije (Nonnativo suo Regolamento), što ga je "podarila premilostivna državna vlast u liku Riječkoga gubernija". (Izvor: Pregledni znanstveni rad, Nikola CRNKOVIĆ: TRGOVAČKO-OBRTNIČKA KOMORA U RIJECI 1811.-1924.)
1829. 30. Svibnja Održana osnivačka sjednica riječke "Trgovačke deputacije". "Trgovačku deputaciju" čine trojica pravih članova ("membri effettivi") i dvojica dodatnih članova ("membri supplementi"). Pravi članovi su Paolo Scarpa, prvi deputat; Luigi Accurti, drugi deputat; Leopoldo Thiepolo, treći deputat. Dodatni članovi su: Luigi Cornet, prvi deputat; Antonio Zanna, drugi deputat. (Izvor: Pregledni znanstveni rad, Nikola CRNKOVIĆ: TRGOVAČKO-OBRTNIČKA KOMORA U RIJECI 1811.-1924.)
1829. 07. Lipnja u Rijeci je rođen don Antonio Francesco Luppis (Rijeka, 07. Lipnja 1829. - Rijeka, 22. Veljače 1910.), slikar. 40 godina svoga životaproveo je na poziciji riječkog Općinskog odbornika, 10 godina bio je potpredsjednik grada, predsjednik banke "Cassa di Risparmio" i počasni konzul Švedske. Na slici desno, Antonio Francesco Luppis: "Trsat", Ulje na platnu, 1876.. (Izvor: Podvežička Šterna, Informativni list Mjesnog odbora PODVEŽICA , Broj 4, 2009, OBITELJ LUPPIS (Anton Fran Luppis), Također: Forum Croinfo.net, Lipanj - značajni događaji, autor: Ilirija)
1830. u Martinšćici (slika desno) osnovano brodogradilište Korčulanina Ivana Foretića. Bio je jedan od najboljih brodskih konstruktora svojeg doba. Engleska je vlada od njega naručivala velike škunere koje su se odlikovale svojom čvrstoćom i solidnom gradnjom. On je u svom brodogradilištu izgradio u to vrijeme jedan od najvećih jedrenjaka svoga vremena, nosivisti 1800 tona, kapaciteta 500 stari i 413 hektolitara, jedan od najvećih jedrenjaka sagrađenih u našim škverovima u ono doba. Foretić je gradio i na riječkoj obali (Pod Pinjol). (Izvor: Irvin Lukežić: NEKI PODACI O DJE LATNOSTI RIJEČKIH BRODOGRADITELJA IZ 19. STOLJEĆA, Također: Damir Drinković: RIJEČKO POMORSTVO - kronologija)
1829. 01. Studenog tiskan prvi Regolamento nekoga kasina. "Regolamento pel Nuovo casino in Fiume: approvati dello' eccelso Regio Governo col venerato rescritto 23 Ottobre 1829. Nro. 3649. – Fiume: Braća Karletzky" (01. Studenoga), 1829. (broj stranica nije naveden u ovom kataložnom opisu!). U Regolamentu se umoljavaju gospođe (koje nisu članovi već u kasino dolaze prigodno) da se odijevaju skromnije i da poštuju općim protokolom određena mjesta, prema rangu supruga. (Izvor: Croinfo.net, Forum, Studeni - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1830. 18. Veljače izdan je raspis za Trst, br.784, ali koji je vrijedio i u  Rijeci, u kojemu se propisuje da se znak za uzbunu kod požara daje pucnjevimaiz topa s kaštela, što se u doba bure ponavlja svake 2 minute, tako dugo dok se bubnjanjem alarma nije proširio kroz cijeli grad. Ako pak požar prvi spaze sa carskog lučkog čuvarskog broda, prije nego li su ispaljeni topovski pucnji s kaštela ili počelo bubnjanje u gradu, oni s broda oglasit će se pucnjevima topa najvećeg kalibra, također u razmacima od 2 minute , tako dugo dok se ne oglasi top s kaštela. (Izvor: JVP Rijeka, Povijest)
1830. 09. Lipnja Od oca Josipa, gradskog činovnika i majke Franke Rumboldt Grgureve, kćerke trgovca željeznom robom, u Rijeci se rodio Erazmo plemeniti Barčić (slika ljevo). U Zagrebu je studirao pravo, nakon čega je bio sudac, a potom odvjetnik u Rijeci. Bio je zastupnik u Saboru u više mandata, a 1906. godine bio je i privremeni predsjednik Sabora. Nakon nastanka Austro-Ugarske Monarhije napušta pravašku ideju i priklanja se onoj južnoslavenskoj/jugoslavenskoj. Obitelj Barčić živjela je u Rijeci još od XVI stoljeća i uvijek su se ubrajali u ugledne obitelji iz koje su proizašli mnogi ugledni ljudi, najviše gradski vječnici, pomorci i kanonici. Uvijek su se ubrajali u riječko plemstvo. Pošto se u njihovom grbu nalazi ljiljan, tipično bogumilski simbol mira, smatra se da rano porjeklo obitelji u Bosni. Umro je nenadano u Rijeci, 06. Travnja 1913. od srčane kapi dok se je spremao da ode u kazalište gledati operu. (Izvor: wikipedia, Erazmo Barčić, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 60, Irvin Lukežić: Posljednji riječki dvoboj, Također: enciklopedija.hr, Barčić, Erazmo st.)
1830. U Žaklju kod Rijeke osnovano poduzeće „Stabilimento commerciale di farine di Zakalj“ s velikim mlinom na vodeni pogon za preradu domaće i uvezene pšenice. Mljeo je žito koje je bilo dovezeno iz Banata, ali i iz Rusije, a brašno je izvozio u zemlje istočnog Sredozemlja, Englesku, Brazil, južnu Afriku i Indiju. Koristio se snagom vode i u danima osnivanja imao je 40 konjskih snaga i sedam mlinskih kamenova, čiji se broj uvećao na 18 kamenova i 96 konjskih snaga. Mlin mogao samljeti godišnje 200.000 vagana žita. Drugi mlin na Rječini bio je postavljen u Zidancu kod Rijeke i imao je dnevni kapacitet od 40 vagana, a uz njega je podignuta i tvornica tjestenine. Na slici desno, dionica Mlina Žakalj na 200 fiorina, 21 Prosinca 1882.
1830. 18. Kolovoza u Beču se, kao najstariji sin austrijskog nadvojvode Franje Karla i bavarske princeze Sofije, rodio budući austrijski car i hrvatsko-ugarski i češki kralj Franjo Josip I. (Schönbrunn, Beč, 18. Kolovoza 1830. - Schönbrunn, Beč, 21. Studenoga 1916.) iz vladarske plemićke dinastije Habsburg-Lothringen (slika ljevo), pretposljednji Habsburgovac koji je nosio naslov hrvatsko-ugarskog kralja. Rođenje Franje Josipa je dočekano s neskrivenim oduševljenjem njegovog djeda cara Franje II. i ostalih pripadnika dinastije Habsburg, koja je ponovno došla do ruba izumiranja u muškoj lozi. Suverenom je postao uglavnom zahvaljujući neuračunljivosti svoga strica, tada aktualnog kralja i cara Ferdinanda I., koji je zbog psihičke neuravnoteženosti bio prisiljen abdicirati. U Travnju 1854. oženio se svojom sestričnom po majčinoj strani, Elizabetom Bavarskom, poznatijom kao Sissy. Imali su četvero djece, tri kćeri i prijestolonasljednika Rudolfa. Godine 1853. Franjo Josip I. počeo je doživljavati niz osobnih tragedija. U veljači je preživio atentat mađarskog nacionalista Libényja, a 1867. ubijen je njegov mlađi brat, meksički kralj Maksimilijan. Zasigurno najteži udarci bili su, nikada u potpunosti razriješeno, samoubojstvo sina i prijestolonasljednika Rudolfa 1889. i atentat nožem na njegovu suprugu u Ženevi 1898. godine, koja je samo nekoliko sati nakon napada umrla od posljedica atentata. Posljednja od nesreća u vladarevu obiteljskom životu dogodila se Sarajevskim atentatom, 28. Lipnja 1914., kada je ubijen njegov nećak, proklamirani nasljednik prijestolja, Franjo Ferdinand sa suprugom. Sarajevski atentat dao je evidentan povod za Prvi svjetski rat. Franjo Josip I. nakon toga je živio još nešto više od dvije godine. Umro je 21. Studenog 1916., u 86. godina života i gotovo 68 godina vladavine, što ga svrstava među trojicu najdugovječnijih europskih vladara. Na prijestolju ga je naslijedio sin nećaka Otta, Karlo I. Habsburški, posljednji austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj. (Izvor: Hrvatska Enciklopedija, Franjo Josip I., Također: wikipedija > Franjo Josip I., Također: Matica hrvatska, Kolo 3, 2002., Habsburg, Mario Strecha: Franjo Josip prvi)
1831. Riječki gubernij odlučio da šira stručna komisija ispita gdje treba sagraditi luku. Komisija je predložila da se ušće Rječine premjesti istočnije, preko franjevačke Brajde, a staro ušće produbi i uredi kao luka. Prema mišljenju te komisije izgradnja luke produženjem "gata pred ribarnicom" bila bi skupa i trajala bi dugo. Na slici desno, pogled na Rijeku 1830-tih. (Izvor: Povijest Rijeke, Tipograf, Rijeka 1988., str. 180)
1831. U Rijeci počinju djelovati konzularni predstavnici SAD-a. Većna su konzularnih predstavnika rođeni Riječani, no njihova je uloga zanemariva. Tek početkom 20. stoljeća, otkad SAD ima konkretnih potreba sa sustavno organiziranom konzularnom službom, počinju u Rijeku stizati američki državljani – profesionalni konzularni namještenici. Prvi je bio Raymond Norman Willey, u Rijeci od 1900. do 1903. godine. (Izvor: Irvin Lukežić: Povijest riječkih konzulata, Adamić, Rijeka 2004., str:166.–187.)
1831. 06 Siječnja u Rijeku na pet dana dolazi francuski romanopisac i pripovjedač Marie-Henri Beyle (Grenoble, Francuska, 23. Siječnja 1783. - Pariz, 23. Ožujka 1842.) poznatiji pod pseudonimom Stendhal, jedan od najoriginalnijih i najkomplesnijih književnih i velikana prve polovice 19. stoljeća (slika ljevo). Stendhal je jedan od nekoliko pseudonima koje je Marie-Henri Beyle koristio. Njegove najpoznatije novele su "Le Rouge et le noir" (Crveno i Crno, 1830.) i La Chartreuse de Parme (Kuća za iznajmljivanje u Parmi, 1839; ). Došao je u naše krajeve da provede ugodnu zimu na mediteranskom  zimskom suncu, držeći da je u njegovim godinama toplina “bitni sastojak zdravlja i dobrog raspoloženja”, ali i zbog toga jer ga je francuski ministar Molé zamolio da se pozabavi mogućnostima trgovine žitaricama. To je bio konkretan razlog dolaska u Rijeku, gdje je doputovao poštanskom kočijom iz Trsta (Rijeka je još od 01. Kolovoza 1794. imala stalnu poštansku kočiju na relaciji Rijeka - Lipa -Materija - Trst.), grozeći se putovanja morem. Lucio D'Ambra (pseudonim talijanskog dramaturga, književnika i režisera Renata Eduarda Manganelle (1880. – 1939.)), autor djela "Il romanzo di Abbazia" zapisao je 1936. kako je Rijeka za Stendhala, kozmopolitu i putnika, "najljepši grad što postoji na svijetu!" . Stendhal, u pismu od 17. Siječnja 1831., upućenog Barunu de Maresteu, spominje  lijepo društvo i gostoprimstvo u Rijeci i kaže da je Rijeka "posljednja točka civilizacije. Štoviše, dražestan grad od 6000 duša.", Stendhal opisuje putovanje u Rijeku:

"Čovjek koji na Rijeci ima 40.000 franaka bogat je i uvažen. Rekli su mu da ne pravi strašne dugove koje ne bi mogao otplatiti. To je učinio jedan njegov predhodnik (ovdje se misli se na grofa de La Rue, francuskog konzula u Trstu), ali taj je imao dva križa za zasluge. Priroda ga je Rijeke očarala. Toplina i položaj su divni, zamjerni. To je kao Porto Maurizio na talijanskoj Rivijeri. To je zanimljivo mjesto, u kojem je on lijepo dočekan i gdje je "slavio", kao da je svaki dan mesopust. "Pet dana je bilo pet karnevala", "cinque carnavaux" kaže on. (Izvor: Saša Dmitrović: Mala povijest velikog karnevala, str: 7)

(Izvor: Turistička zajednica grada Rijeke, STENDALOVIH PET DANA KARNEVALA, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Saša Dmitrović: STENDHALOVIH PET DANA U RIJECI, Također: Lektire. Hr, Marie-Henri Beyle Stendhal)
1831. 11 Travnja u Rijeci, u 78-oj godini, umro John Leard, Engleski konzul u Rijeci. Umro je tri godine nakon smrti svoga prijatelja Andrije Ljudevita Adamića. (Izvor: Forum Croinfo.net, Travanj - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1832. 03. Kolovoza u Rijeci se rodio Ivan Dragutin Stjepan Zajc, ili bolje poznat kao Ivan pl. Zajc  (Rijeka, 3. kolovoza 1832. - Zagreb, 16. prosinca 1914.) (slika desno), hrvatski skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog. Njegov otac Jan Nepomuk Zajitz (ili Johann Zaytz od Zagicza) rođen je 1800. u Domašinu (Češka). 23. Kolovoza 1829. vjenčao se s Annom Bodensteiner, rođenom 1805. u Bratislavi. Doselivši se 1830. sa suprugom u Rijeku, sa 45. pješadijskom pukovnijom baruna Majera von Heldenfeldau, kao vojni kapelnik, Johann Zajc ovdje je razvio znatnu glazbenu djelatnost u okviru glazbenog društva, škole u sklopu društva i u kazalištu. U Rijeci mu se 03. Kolovoza 1832. rodio sin, a nekoliko godina kasnije, 10. Prosinca 1837. i kćerka Albina. Sin, Ivan Dragutin Stjepan, koji je dobio ime po ocu, koristi hrvatski verziju svoga imena Ivan Zajc. Već u petoj godini počeo je učiti klavir i violinu, a u dvanaestoj skladati, kada je sastavio malu operu "Maria Teresa" i javno nastupati. Školuje se u Milanu, gdje je na Konzervatoriju studirao od 1850. do 1855. godine. Povratkom u Rijeku znatno pridonosi snažnom bujanju riječkih glazbenih zbivanja. U slijedećih šest vrlo plodnih godina, Zajc radi u Muzičkoj školi i Kazalištu, te u Zbornoj crkvi, dirigira, sklada i svira, te odgaja mlade glazbenike. Zajčev skladateljski opus vrlo je bogat, a njegova rukopisna ostavština broji preko 1200 raznovrsnih djela za orkestar, za komorne sastave, za klavir, zatim 19 opera, 26 opereta, scensku muziku, oratorij "Oče naš", oko 50 kantata, 19 misa, 14 Ave Maria, 200 zborova, 170 solo pjesama. Glazba za himnu čileanske ratne mornarice preuzeta je iz njegove opere "Nikola Šubić Zrinjski". Glavno značenje Ivana pl. Zajca je u tome što je on, u vrijeme kad je u Hrvatskoj vladala potpuna glazbena stagnacija, stvorio hrvatsku operu sa suvremenim repertoarom, i što je svojim djelovanjem kao učitelj pridonio suzbijanju diletantizma koji je dotad cvjetao. Zajc je umro 1914. u Zagrebu. Doživio je buđenje novih snaga koje će hrvatsku glazbu dovesti na visok umjetnički nivo, na kojem se ona danas nalazi. (Izvor: wikipedija, Ivan Zajc, Također: Matica hrvatska, Obljetnice, Sanja Majer-Bobetko: Glazbeni svijet Ivana Zajca, Također: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Ivan Zajc (1832. – 1914.), Također: HNK Ivana pl. Zajca, Ivan pl. Zajc)
1833. 03. Siječnja novi konzul Rusije, Nicolò Bosichy de Trendafilo, obavijestio je Trgovačko mjembeno sudište u Rijeci da je, nakon smrti svoga prethodnika, službeno preuzeo pečat i arhivu konzulata, te Orden sv. Ane III. reda, kojim je bio nagrađen prethodni konzul. Prethodni Konzul (i prvi Ruski konzul u Rijeci), Đorđe (Georgije) Melissina (1754.(?)- 07. Studenog 1832.), koji je na tu funkciju došao 05. Kolovoza 1805., je, nakon 35 godina proživljenih u Rijeci, nakon djelovanja u svojstvu službene osobe kod raznih ruskih vladara (Pavle I. 1798.-1800., Aleksandar I. 1801.-1826., Nikola I. 1825.-1855.), zamjenjen. Diplomatska karijera grofa Melissina započinje u Rijeci njegovim imenovanjem za vicekonzula "Sedmootočne Jonske Republike", koja je stvorena godine 1799. od sedam Jonskih otoka koji su bili pod suverenitetom Turske i protektoratom Rusije. Sedmootočna Jonska Republika je 1802. godine otvorila Generalni konzulat u Trstu, dok je u Rijeci otvorila vicekonzulat. U Trstu je za konzula imenovan Cesare Pellegrini, a u Rijeci ovdašnji Grk Teodor Manasteriotti. No, on je ubrzo odustao od ove funkcije, a konzul Pellegrini je na tu funkciju 05. Kolovoza 1805., vjerojatno pod sugestijom samog Manasteriottija, imenovao njegovog krsnog kuma Đorđa Melissina. 15. Travnja 1811. godine Georgije Melissino je imenovan ruskim konzularnim agentom u Ilirskim provincijama. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 57, Ljubinka Toševa Karpowicz: TAJNA RIJEČKIH DRAGULJA, Također: Irvin Lukežić: Povijest riječkih konzulata, Rijeka,2004.)
1833. U Tvornici papira Smith & Meynier započeo je radom prvi parni stroj u jugoistočnoj Europi (Snaga mu je bila 18 KS), a nedugo nakon toga instaliran je i drugi Fourdrinierov papirni stroj. Rudolf Bićanić, u svojoj studiji "Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, 1750–1860", Izdavački zavod HAZU, Zagreb, 1951., str. 220. i 222. navodi godinu 1835. kao godinu u kojoj je proradio taj stroj. Do 1864. parni su strojevi u Rijeci korišteni u osam tvornica, a u cijeloj Hrvatskoj u 23 tvornice. Podaci se o godini uvođenja parnog stroja u riječku Tvornicu papira razlikuju. Danilo Klen u svojoj knjizi "Tvornica papira Rijeka", Rijeka, 1971., na str. 30. navodi 1833. godinu (bez navođenja izvora tog podatka), a Rudolf Bićanić u knjizi "Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (1750–1860)", Zagreb, 1951., u tablici na str. 222. navodi da se prvi parni stroj upotrebljava u Tvornici papira u Rijeci od 1835. i da ima 18 konjskih snaga. Ni Bićanić ne navodi izvor uz tablicu. (Izvor: Danilo Klen: "Tvornica papira Rijeka", Rijeka, 1971., str:30, Također: Rudolf Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji, 1750–1860, Izdavački zavod HAZU, Zagreb, 1951., str. 220. i 222., Također: Maja Hadžić i Branka Lozo: Povijesni pregled razvoja riječke tvornice papira, Stručni rad, str: 2, TAkođer: Pro torpedo Rijeka, Miljenko Smokvina: Isporuke riječkih torpeda Japanu)
1833. 02. Ožujka u Pressburgu (danas Bratislava) rođen je nadvojvoda Josip Karl Ludwig von Habsburg, budući mađarski palatin (od 19. Veljače 1867.). Umro je u Rijeci 13. Lipnja 1905. Bio je treći šef mađarskog ogranka austrijske carske obitelji, ali i istaknuti botaničar i filolog. U Rijeci je sagradio vilu Giuseppe koja se danas nalazi u parku Nikole Hostai u kojoj je danas riječki državni arhiv.
19. stoljeće, tridesetih godina, se ozbiljnije pristupilo sređivanju općinske pismohrane, posebno nakon što se povjesničar Ivan Timotej Kobler (Ivan Kobler, Giovanni Kobler, Ioannes Timothaeus Kobler, Ivan Timotej Kobler (Rijeka, 22. Kolovoz 1811 – Rijeka, 2. Srpanj 1893)) prihvatio dužnosti honorarnog tajnika Magistrata. Tada je obavljeno i sustavno izlučivanje gradiva, izrada popisa i tehničko uređivanje gradiva.

1833. 02. Lipnja uz veliko narodno slavlje otvoren je novi Lazaret sv. Franje u Martinšćici (Slika ljevo). Na otvorenju je vlastitu skladbu dirigirao vojni kapelnik Ivan Zajc stariji. Nakon što su 1812. Francuzi zatvorili stari riječki Lazaret, a dekontaminaciju brodova i posade preselili u Kraljevicu, izgradnja novog lazareta ponovo se je aktualiziralo nakon ponovne uspostave austrijske vlasti u Rijeci. Kao najbolje mjesto pokazao se zaljev Martinšćice. Ujedno je otvorena i nova cesta koja do njega vodi od Piramide, nazvana Dorotea u čast Marije Dorothee (puno ime:Maria Dorothea Amalie Württemburg, Erzherzogin von Österreich), supruge nadvojvode Josipa. Na Piramidi se Dorotejska cesta odvajala od Karoline, a kao spomen na to ondje je podignuta piramida s natpisom na slavu cara Franje I., nadvojvode Josipa te guvernera Ferencza Ürmenyja. Oštećene zapise o tome imamo uklesane na sušačkoj piramidi: O samom lazaretu: MDCCCXXXIII 1833. FRANCISCO [PRIMO AUGUSTO] dok je preuzvišeni Franjo I. (=prvi) SCEPTRA HU[NGARIAE TENENTE] držao žezlo Ugarske IOSEPHO A(rchi) D(ux) [AUSTRIAE, <REGNI HUNGARIAE> PALATINO], Josip, austrijski nadvojvoda bio palatin FRANCESCO [AB ÜRMÉNY] Franjo od Uermenyija LITTUS HUNGARI[AE GUBERNANTE] bio guverner Ugarskog primorja VIA H[AEC] ova cesta ET INSTITUTU[M QUO DUCIT] i zavod u koji vodi SURRE[XERE] budu/su zajedno podignuti

I o Doroteinoj cesti:
Piramida 1910, ovdje je pogled niz Doroteinu cestu	MARIA DOROTHEA*  Marija Dorotea VIA ROTARIA** kolna cesta AB AUSPICATISS(imo) NOMINE presretnim imenom SERENISS(imi) A(rchi) D(uci) AUSTR(iae) IOSEPHI*** presvijetlog austrijskog nadvojvode Josipa REGNI HUNG(ariae) PALATINI palatina ugarskog kraljevstva CONJUGIS OPTIMAE predobre supruge VIA MARIA DOROTHEA via Maria Dorotea COMPELLATA nazvana Na Piramidi je još jedan natpis, za čitavo stoljeće stariji od ova dva prethodna: nastao je 1728. kao oznaka početka Karolinske ceste, koja je, eto od ove piramide, vodila za Karlovac. Tekst glasi (danas je jako oštećen i fragmentaran):
CAROLINA Karolina [AUG]USTO IUSSU po zapovjedi preuzvišenog [CARO]LI VI. (=sexti) IMP(eratori) MAX(imi) Karla VI. (=šestoga) velikog cara [AB HOC FLU]MINE AD PORTUM REG(iis) od ove rijeke do kraljeve luke* ET UTRINQVE i dalje [TRANS] ALPES AD COLAPINI kroz Alpe do Kupe** [PER LX (=sexaginta) P]ASS(uum) MILL(ia) (bi) otvorena APERTA * od ove rijeke ... je igra riječima - misli se naravno na grad, ali i na Rečinu, kao što je i kraljevska luka (portum regiis) ustvari Kraljevica. ** opet igra s općim i konkretnim značenjem - svi Dinaridi u to doba zvani su i smatrani obroncima Alpa, a konkretno značenje je, naravno, Gorski kotar. Također, Kupa ovdje zamjenjuje Karlovac, jer Karolina dolazi u Karlovac s jugozapada, uz Mrežnicu i Koranu, tako da cesta doista prestaje tek kad dođe u blizinu Kupe.

I u Karlovcu postoji slična piramida s odgovarajućim natpisima. Sama izgradnja lazareta je trajala 7 godina i uz velike troškove, ali uz svesrdno zalaganje riječkog guvernera Ferencza Urmenya i cara Franje Josipa I. izgradnja lazareta je ipak privedena kraju. Unutar njegovih zidna bio je moderan bolnički kompleks, karantenska stanica, stacionar, činovnički stanovi, uredske zgrade, mala luka i lazaretsko groblje. Lazaretska kapela svetog Franje podignuta je na mjestu stare kapele svetog Martina. Prvi kapetan bio je Mate Lazarić, koji je toga dana brigantinom Ernest s tovarom žita dopremljenog iz Odese uplovio u lazaretsku luku u Martinšćici. Unatoč dobroj organizaciji i opremljensti lazaret je uglavnom bio prazan, a troškovi neiskorištenih kapaciteta su rasli iz godine u godinu. Lazaret je postojao do Prvoga sv. rata, a nakon toga je u Martinšćici otvorena vojna bolnica.  U ljeto 1926. Lazaret je prepušten društvu "Jadranska straža" koji ga preuređuje u đačko odmaralište - ljetovalište. A godine 1932, jedan paviljon sa 32 kreveta prenamjenjen je u besplatno radničko prenočište. Odmaralište je poslovalo sve do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je uvalu zaposjelo remontno brodogradilište Viktor Lenac. (Izvor: Fluminensia, Goran Moravček: Martinšćica u srcu, Također: Wikipedia, Dorotejska cesta, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis )
1833. Stara zgrada municipija smještena u casa Gresani (sadašnji Koblerov trg) (Slika ljevo) postaje premalena za sve gradske funkcije i gradsko vjeće, Carskom odlukom, za svotu od 14.700 fiorina, otkupljuje zgradu bivšeg augustinskoga samostana u koju je prebačen Municipij . Stara zgrada municipija, casa Gresani prodana je Francesku Battagliariniju. Zgrada bivšeg augustinskoga samostana bila je u to vrijeme, poslije kaštela, najveća zgrada u Rijeci, i izgledala je kao i danas, zgrada sa dva krila spojena pod pravim kutem i crkvom svetog Jerolima na istočnom djeli trga. Preinaku i građevinske zahvate vodio je riječki arhitekt Filibert Bazarig. Gradski uredi useljavaju se 1835. godine. Nova obnova i dogradnja cijele palače desila se 1874. godine na inicijativu gradonačelnika Giovannia Ciotte. Vijećnica i gradonačelnikov kabinet bili su bogato ukrašeni brojnim portretima riječkih guvernera i zaslužnih građana.
1833. srušena crkvica Svetog Michele-a, koja se je nalazila malo istočno od crkve Svetog Vida, zbog proširenja uskih uličica starog grada. Datum gradnje nije poznat. Prvi podatak o toj crkvici je podatak iz gradskih službenih knjiga iz 1441. i potvrđuje da će svećenik Vito Sokolich držati svete mise.
1833. 02. Lipnja uz veličanstveno slavlje na koje je Rijeka potrošila čak 800 zlatnih forinti i velikim zalaganjem riječkog guvernera Ferencza Urmenija, otvoren je novi lazaret u Martinšćici. Na svečanosti je vlastitom skladbom Erroffnungswaizer dirigirao Ivan Zajc stariji. U isto je vrijeme puštena u promet.
1833. 09. Listopada u ribarskoj obitelji sa otoka Krka rođen Dinko Udina, prvi predsjednik Narodne čitaonice Trsatske. Umro je na Trsatu  19. Travnja 1907. (Izvor: CROINFO.NET, Stare slike i dokumenti Rijeke: Trsat, Napisao: Z, Također: Forum.hr, Povijest Grada Sušaka, Također: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, SUMARNI INVENTAR, GRADSKO POGLAVARSTVO BAKAR 1468-1941)
1833. uz dopuštenje cara gradsko vijeće otkupljuje zgradu augustinskog samostana za 14 700 fiorina. Danas je ta zgrada poznata kao zgrada Municipia na Trgu Riječke rezolucije. Isprva je pripadala samostanskom kompleksu Augustinaca. On se spominje još od 14. stoljeća, a prestaje postojati 1788. godine. Prije nego što se zgrada u potpunosti obnovila i prilagodila za ulogu municapalne uprave, izmjene su se dešavale prema potrebi i periodično, pa je tako spomenička baština poprilično oštećena. Prije no što je sjedište gradske vlasti premješteno u bivši augustinski samostan, on se nalazio na Koblerovom trgu, tik pored starih vratiju. U drugoj polovici 20. stoljeća u tu će zgradu biti smješten Rektorat riječkoga Sveučilišta sve do 1996., kada biva preseljen na Sušak gdje se nalazi i danas. (Izvor: Filozofski fakultet u Rijeci, Morena Ban: TRG RIJEČKE REZOLUCIJE: Urbanistička slika)
1834. 01. Siječnja Carskim rješenjem cara Franje II, nakon mnogo predstavki i pregovaranja, Rijeka vraća municipiju u Bakru mjesta Trsat, Sušak, Dragu i Podvežicu koja su mu ranije pripadala. (Izvor: Albino Senčić, GRADSKO POGLAVARSTVO SUŠAKA 1888 - 1945, str: 4, Također: Vinko Antić: Trsat od davnih do današnjih dana, Rijeka, 1982.)
1834. 13. Siječnja u palači Schönbrunn u Beču umro je Nikola Host (Nicholaum Thomas Host), poznati hrvatski florist, prirodoslovac botaničar i dvorski liječnik Josipa I. Bio je jedan od najuglednijih prirodoslovaca svog vremena i prvi ravnatelj carskog vrta "Flora Austriaca viva" koji se nalazi pored palače Belvedere u Beču. Rod biljaka Hosta nosi ime u njegovu čast. Rođen je u Rijeci 06.12.1761. Riječani znaju da je park, preko puta zatvora, dobio ime po Nikoli Hostu. Gradsko vijeće Grada Rijeke je 20. Svibnja 1996. godine preimenovalo ovaj park (do tada Park Vladimira Nazora) u Park Nikole Hosta. Zapravo samo jedan dio nekadašnjeg nadvojvodinog parka danas se naziva Parkom Nikole Hosta, a dio šetališta Vladimira Nazora je "Lorenzov prolaz". Od njegova nekadašnjeg sjaja danas je zapravo ostalo vrlo, vrlo malo. (Izvor: Grad Rijeka, Park Nikole Hosta, Također: ORF, Hrvati, Spomenploča Nikoli Hostu u Beču, Objavljeno: 29.05.2016, Također: Missouri Botanical Garden, Nikolaus Thomas Host)
1834. 06. Travnja u selu Slavina kod Postojne rođen Josip vitez Gorup pl. Slavinjski (Jožef Gorup) ( Slavina, Austrijsko cesarstvo, 06. Travnja 1834. - Rijeka, Austrougrska, 25. Travnja 1912.), riječki veleposjednik, mecena, poduzetnik, veletrgovac in politčar, te graditelj hotela „Evropa“ osoba od značaja u riječkoj povijesti. On je svoje milijunsko bogatstvo stekao nasljedstvom, koje je radišnošću i pametnim ulaganjima u razne unosne poslove i vrlo pametnim investicijama i skromnošću u osobnim potrebama u životu nadograđivao i povećavao. Dio svojeg bogatstva stekao je, ali i ostavio, u Rijeci. Gorupove velebne dvije kuće na tržnici namjenjene iznajmljivanju (danas Verdijeva ulica 9 i 11 / Zagrebačka 10), luksuzni "Grand Hotel Europe" (danas Riva 10 / Trg hrvatskih branitelja / Adamićeva ulica / Zanonova ulica), obiteljska vilu Josipa Gorupa (danas Potpinjol, Onkološki odjel KBC-a) samo su neke od građevina koje je sagradio. Pokopan je na groblju Kozala, a "Mauzolej Rodovine Josip Gorupove" je izgrađen 1882. godine prema projektu značajnog hrvatskog skulptora Ivana Rendića (Imotski, 27. Kolovoza 1849. - Split, 29. Lipnja 1932.), koji je na riječkim grobljima ostavio nekoliko vrijednih radova i jedan je od najkvalitetnijih Rendićevih radova. Posebno značenje ima njegov skulpturalni rad velik realistički figuralni reljef, s prikazom Rastanka Gorupa i njegove djece od majke koju anđeli odnose u nebo. Mauzolej Gorup zaštićeno je kulturno dobro od 19. Veljače 2003. godine. (Izvor: Radmila Matejčić: KAKO ČITATI GRAD - Rijeka jučer, danas, NAKLADA KVARNER, NOVI VINODOLSKI, 2013, Također: tinomamic.blogspot, Josip Gorup: najbogatejši Slovenec, velik dobrotnik, Također: Geni, Josip Gorup pl. Slavinjski, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 64, Daina Glavočić: TAKO JE RADIO GORUP)
1834. 08. Travnja na Hreljinu kraj Rijeke rođen je Gjuro Ružić stariji, tvorničar i kućevlasnik, kulturni i politički djelatnik i rodoljub, jedan od najbogatijih i najutjecajnijih ljudi svojega doba. Od 1929. do 1939. bio je načelnik grada Sušaka te ga izuzetno unaprijedio. Svoj prvi veliki posao zaključio je isporukom opanaka radnicima, koji su radili na kopanju Sueskog kanala. Umro je na Sušaku 29. Sječnja 1922. (Izvor: Villa Ruzic, RODOSLOVLJE OBITELJI MAŽURANIĆ - BRLIĆ - RUŽIĆ, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Irvin Lukežić: GJURO RUŽIĆ I ŠIME MAZZURA)
1834. 18. Listopada kod Urinja potonuo je kraljevički brod jedrenjak "Sveti Nikola" koji je istoga dana krenuo iz Rijeke prema Kraljevici. Brod je bio u vlasništvu Spiridona Vučića i braće Polić. Na brodu je osim posade bilo 22 putnika te različita roba. Nakon što je brod prošao Kostrenu, kod Urinja, zahvatilo ga je jako nevrijeme. Jaki vjetar i veliki valovi razbili su brod o stijenje. Utopilo se jedanaest osoba. Još par dana nakon nesreće tragalo se za tijelima poginulih. Svi su dopremljeni brodom u Kraljevicu, a 21. Listopada bila je sahrana. U spomen na ovaj tragičan događaj, Matija Polić, kojem su se utopili sin i unuka, 1835. godine podiže kapelicu u Urinju. (Izvor: Žmigavac, broj 70/18, studenog 2015, Izdavač: Autoklub »Rijeka«, Tragedija kod Urinja, str:15, Također: Klub Sušačana, Sušačka revija broj 68, Igor Žic: KRALJEVICA)
1835. Na Prvoj industrijskoj izložbi u Beču riječka Tvornica papira dobila je srebrnu medalju za kvalitetu proizvoda (slika desno). Nagrade su sljedile: Beč 1939. (Zlatna Medalja), Pešta 1842. (srebrna medalja), Pešta 1846. (zlatna medalja), London 1851. (velika brončana medalja), Munchen 1854. (velika brončana medalja), Pariz 1855. (velika srebrna medalja), London 1862. (velika brončana medalja), Zagreb 1864. (srebrna medalja), Pariz 1867. (izvan konkurencije, član suda), Beč 1873. (izvan konkurencije, član suda), Pariz 1878. (Zlatna Medalja), Budimpešta 1885. (velika počasna diploma), Melbourn 1885. (Order of merit), Barcelona 1888. (Zlatna Medalja), Pariz 1889. (Grand Prix), Budimpešta 1896. (izvan konkurencije, član suda, Hinko Meynier dobiva visoko odlikovanje).
1835. 20. Sječnja Gradski protofizik Giovanni Battista Cambieri (Torre del Mangano, Pavia, Italija 1754 – Rijeka, 1838) oporučno ostavlja Bolnici Sv. Duha sav svoj imetak od 28.040 fiorina. Premda je bolnicu dotacijom potpomognuo i Franjo I., nadvojvoda Josip i žena mu Doroteja, zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, Andrija Ljudevit Adamić i mnogi drugi, Cambierieva dotacija je bila prekretnica u financijskom smislu koja je omogućila proširenje bolnice i bolje materijalno pomaganje gradske sirotinje. Legat dobiva naziv "Cambierijeva zaklada". Administrativno razdvajanje zavoda ubožnice od bolnice provedeno je tek 1880. godine.Cambieri je rođen u Torre del Mangano blizu Pavie, studirao je medicinu u  Paviji, gdje je stekao odličnu edukaciju. Studije je završio 1778. Napustio je Paviju radi Napoleonove okupacije i nakon kratkog vremena provedenog u Beču, 1787. stiže u Rijeku baš u vrijeme kada su Francuzi po prvi put okupirali Rijeku, ali na sreću samo na par dana. (Izvor: Irvin Lukežić: Riječke glose: opaske o davnim danima, Izdavački centar Rijeka, 2004., str.107, Također: Gigante S.- Storia del Comune di Fiume. Firenca: Bemporad;1928. p.79-84., Također: Uz 50. obljetnicu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Amir Muzur: ZAKLADA BRAĆE BRANCHETTA: IDEJA KOJA JE NADRASLA SAMU SEBE)
1835. Popravljena je i nešto malo preuređena Kalvarija. Mariji Troyer rođenoj Adamić dodjeljeno je zemljište na vrhu Kalvarije da bi tamo zasadila stabla. Dragocijeni nasad novih stabala nekoliko godina kasnije uništila je bura.
1835. 01. Veljače u mjestu Steinhaus u Gornjoj Austriji rođen prof. Josef Koettstorfer (Steinhaus b. Wels, Gornja Austrija 1. Veljače 1835. - Steinhaus b. Wels, Gornja Austrija 24. Rujna 1910.). Bio je predavač kemije na c. i kr. Mornaričkoj akademiji u Rijeci. Na zahtjev riječkog magistrata izvršio je prve kemijske analize vode u Rijeci. Godine 1894. napisao je udžbenik iz kemije koji se koristio i na Mornaričkoj akademiji. Dvije se njegove metode, razvijene krajem sedamdesetih godina 19. st. na Mornaričkoj akademiji u Rijeci, i danas upotrebljavaju: analiza tragova joda u morskoj vodi te određivanje Koettstorferova ili saponifikacijskog broja u analizi ulja i masti. (Izvor: Nastavni Zavod za javno zdravstvo PGŽ, Ana Alebić-Juretić, O prvoj analizi vode izvora Zvir u Rijeci, Također: Österreichisches Biographisches Lexikon : Koettstorfer (Köttstorfer), Josef)

Originalna verzija	Hrvatska himna
Lěpa naša domovino, Oj junačka zemljo mila, Stare slave dědovino, Da bi vazda čestna bila! Mila, kano si nam slavna, Mila si nam ti jedina, Mila, kuda si nam ravna, Mila, kuda si planina! Vedro nebo, vedro čelo, Blaga persa, blage noći, Toplo lěto, toplo dělo, Bistre vode, bistre oči: Vele gore, veli ljudi, Rujna lica, rujna vina, Silni gromi, silni udi; To je naša domovina! Ženju serpi, mašu kose, Děd se žuri, snope broji, Škriplju vozi, brašno nose, Snaša preduć málo doji: Pase marha, rog se čuje, Oj, oj zvenči, oj, u tmine, K ognju star i mlad šetuje; Evo t’ naške domovine! Luč iz mraka dalko sija, Po veseloj livadici, Pěsme glasno brěg odbija, Ljubni poje k tamburici: Kolo vode, živo kolo, I na berdu, i v dolini, Plešu mladji sve okolo; Mi smo, pobre, v domovini! Magla, što li, Unu skriva? Ni l’ to našiu jauk turobni? Tko li moleć smert naziva? Il’ slobodni, il’ su robni? »Rat je, bratjo, rat junaci, Pušku hvataj, sablju paši, Sedlaj konjče, hajd pešjaci, Slava budi, gdi su naši!« Buči bura, magla projde, Puca zora, tmina běži, Tuga mine, radost dojde, Zdravo slobost, — dušman leži! Veseli se, tužna mati, Padoše ti verli sini, Ko junaci, ko Horvati, Ljaše kervcu domovini! Teci, Sava hitra, teci Nit’ ti Dunaj silu gubi, Kud li šumiš, světu reci: Da svog’ doma Horvat ljubi, Dok mu njive sunce grije, Dok mu hrastje bura vije, Dok mu mertve grob sakrije, Dok mu živo serdce bije!	Lijepa naša domovino, Oj junačka zemljo mila, Stare slave djedovino, Da bi vazda sretna bila! Mila, kano si nam slavna, Mila si nam ti jedina. Mila, kuda si nam ravna, Mila, kuda si planina! Teci Savo, Dravo teci, Nit' ti Dunav silu gubi, Sinje more svijetu reci, Da svoj narod Hrvat ljubi. Dok mu njive sunce grije, Dok mu hrašće bura vije, Dok mu mrtve grobak krije, Dok mu živo srce bije!

1835. 14. Ožujka u 10 broju književnog lista "Danica" objavljena je "Horvatska domovina", pjesma preporodnog pjesnika Antuna Mihanovića (Zagreb, 10. lipnja 1796. – Novi dvori /Klanjec, 14. studenoga 1861.) koji je pjesmu napisao u Rijeci. Poznatija je kao "Lijepa naša domovino" - hrvatska himna. Mihanović je u Rijeci radio kao guberijalni tajnik u dva navrata (1823. – 1828./ 1834. -1836.) i pjesma je nastala u staroj guvernerovoj palači koja se je nalazila na današnjem Jadranskom trgu, a u kojoj je Mihanović radio i živio. Ta je zgrada postojala od 1780. do 1895. godine. Nakon rušenja, na mjestu parka sagrađena je Palača Adria. Četiri kitice Mihanovićeve Horvatske domovine uglazbio je 1848. godine Josip Runjanin, kadet graničarske pješačke pukovnije u Glini. Pjesmu harmonizira kapelnik Josip Wendel iste godine da bi je 1861. za objavljivanje priredio zagrebački skladatelj Vatroslav Lichtenegger. "Lijepa Naša" je bila neslužbena hrvatska himna koja se izvodila u svečanim prilikama prije, između, ali i nakon dva svjetska rata. Službenom himnom Hrvatske postala je tek 29. Veljače 1972. godine, a 1990. potvrđena je i kao svečana pjesma Republike Hrvatske. Pjesma je originalno imala 14 kitica ali danas su samo prva, druga, trinaesta i četrnaesta kitica dio nacionalne himne. (Slika ljevo se vidi usporedba originalnog treksta i hrvatske himne) (Izvor: fluminensia.org , Goran Moravček: Mihanović u Rijeci napisao Lijepu Našu, Također: LEKTIRE.HR, Horvatska domovina, Lijepa naša, Također: Fiuman.hr, Prije 180 godina u Rijeci napisana hrvatska himna, 15.03.2015.)
1836. 25. Siječnja "ob 8. uri pred polne" u brodogradilištu u Kraljevici je porinut parobrod Ferdinad I. Graditelji su mu bili braća Joseph i Thomas Pritchard, rodom iz Kenta u Velikoj Britaniji. Bio je to prvi parobrod austrijske ratne mornarice, pogonjen sa dva kotača na bokovima. Imao je istisninu od 500 tona, a snaga parnog stroja bila je 120 KS, a imao je i jedra kao ispomoć parnom stroju. Dužinu mu je bila 50, a širina 7,5 metara, imao je 576 tona, a bio je namijenjen ratnoj mornarici. Bio je naoružan s 8 topova po 6 funti (po sadašnjem sustavu – 57 mm). Građen je pod nadzorom feldmaršala lajtnanta Lavala Nugenta, zapovjednika Primorja i velikog hrvatskog domoljuba. Brod je potom preimenovan u "Maria Anna" (ili "Ana Marija") (slika ljevo), po ženi cara Ferdinanda II. Na probnoj vožnji postigao je brzinu od 10 čvorova. Parobrod Maria Anna stradao je u oluji 1852. godine, ploveći iz Trsta za Veneciju, gdje se trebao staviti na raspolaganje caru Franji Josipu. Kapetan je morao isploviti na uzburkano more, iako se tome otvoreno protivio, svjestan pogibelji. Brod je bio jednim od prvih znakova uzleta kraljevičke brodogradnje toga doba, za što je ponajvećim dijelom zaslužna obitelj Pritchard, vlasnici brodogradilišta. 13. Studenog 1836. parobrod je prvi put uplovio u Rijeku i riječani su imali priliku prvi put ugledati ratni parobrod. Riječka tehnička tvornica (Stabilimento tecnico fiumano) izgradila je parne strojeve koji su pokretali brod. Riječka tehnička tvornica gradila je parne strojeve od kraja 1850-ih, pa su njima bili pokretani npr. i austrijski ratni brodovi u Viškome boju 1866. Brod je potpuno dovršen slijedeće godine a gradio ga je Englez John Pritchard. O tom događaju opširno izvještavaju Ilirske narodne novine pa kažu da su: "Medju znaměnitimi prihodnici, koji su sa svojom nazočnostjom svetčanost dana ovoga oslavili, biahu: gospodin feldmaršallaitnant grof Laval Nugent; gospodin kr. uger. Naměsničtva savětnik i veliki župan grof Franjo Nádasdy gospodin gradov Rěčkoga i našega Bakarskoga vicekapitan, i kod sl. Guberniuma Rěčkoga predsedničtva naměstnik, grof Moric Almásy; kano i ostali guberniuma Rěčkoga častnici i obadviuh spomenutih gradovah městno poglavarstvo." (Izvor: Ervin Dubrović: Adamićevo doba: 1780.-1830., riječki trgovac u doba velikih promjena, Muzej grada Rijeke, 2005., str. 138., Također: SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic:KRALJEVICA, Također: Irvin Lukežić: NEKI PODACI O DJELATNOST I RIJEČKIH BRODOGRADITELJA IZ 19. STOLJEĆA)
1836. nakon što je 1793. gradska općina kupila teren na Kozali od ukinutog augustinskog reda sa namjerom da ga pretvore u groblje, općina kupuje i susjedni vinograd i šumu od zemljoposjednika Tudorovicha sa namjerom da prošire grblje. Na tom je djelu terena bila i kapela S. Michele, koja i danas, uz male promjene stoji na ulazu u groblje.
1836. 26. Srpnja u Rijeci je rođen Ignazio (Vatroslav, Ignjat) Donegani, kipar (umro u Đakovu 5. Kolovoza 1899). Pedesetih godina 19. stoljeća, riječki gradski magistrat osigurao mu je stipendiju za školovanje na Akademiji u Veneciji, koja se tada, kao i Doneganijev rodni grad, nalazila pod upravom Habsburške Monarhije. Između ostalih radova u Rijeci, Ignazio Donegani izvodi skulpturalnu dekorativnu plastiku pročelja nove zgrade Palazzo Modello sagrađene 1882.. Uz Ivana Rendića, Vatroslav Donegani svakako je najznačajniji hrvatski kipar od šezdesetih do početka devedesetih godina 19. stoljeća. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, DRAGAN DAMJANOVIĆ: VATROSLAV DONEGANI, VODITELJ GRADNJE I KIPAR ĐAKOVAČKE KATEDRALE, Također: Unionpedia, Vatroslav Donegani)
1836. Velika epidemija kolere (morbo asiatico) u Rijeci. Epidemija hara Bosnom, Srbijom, Vojnom krajinom, civilnom Hrvatskom, Dalmacijom, Istrom i Rijekom. U ljeto te godine bolest se pojavila prvi put na Grobnišćini. Prema podacima iz Matične knjige umrlih Župe Sv. Bartola u Cerniku, od ukupno 43 umrla te godine 15 ih bijaše žrtvom epidemije kolere. Prva je obolila 16. kolovoza Jela, žena Antona Mavrinca, stara 70 godina, a posljednja 24. kolovoza Marija, žena Ivana Linića, stara 31 godinu. (Izvor: GROBNIČKI ZBORNIK SV. 7, Irvin Lukežić: EPIDEMIJA KOLERE NA GROBNIŠĆINI 1886. GODINE)
1835. grad došao pod ugarsku upravu, a podloga zastave promijenjena je iz crveno-bijelo-crvene u ugarske boje crveno-bijelo-zelene s gradskim grbom u sredini. Tek je ponovnom uspostavom gradske autonomije 1858. pokrenuto pitanje gradske zastave, no carska je odluka bila da se ponovo odobri ona ranija austrijska crveno-bijelo-crvena zastava. (Izvor: Željko Heimer, Zastave Rijeke – monografija 200 godina borbe grada za pravo na svoju zastavu)
1836. 24. Rujna u Rijeci je rođen Marijan Derenčin (Rijeka, 24. Rujna 1836. - Zagreb, 8. Veljače 1908.) (slika desno), hrvatski književnik, pravnik i političar. Bio je prvi maturant Hrvatske gimnazije u Rijeci (C. Kr. viša gimnazija na Rěci), koju je završio 1854. godine. Diplomirao je pravo u Beču, gdje je 26. lipnja 1860. doktorirao. Nakon diplome vraća se u Rijeku. Od 1861. podbilježnik je Riječke županije. Od listopada 1862. do rujna 1863. urednik je riječkog tjednika Pravnik, koji je pokrenuo, a potom javni bilježnik u Rijeci. Izabran je za prvog načelnika Trsata. Razvoj Sušaka počinje tek nakon ukinuća bakarskog municipija 1874. godine. Iste godine nastaje upravna općina Trsat, a  Marijan Derenčin bio je prvi trsatsko-sušački načelnik, pod čiju nadležnost su spadala naselja Trsat, Vežica i Sušak. Dužnost načelnika obnaša samo godinu dana, do 1875., kada daje ostavku i preuzima dužnost javnog bilježnika u Bakru. Na Sušaku je na njegov poticaj 1875. ustrojena “Obća pučka učiona” u iznajmljenim prostorijama kuće Korošec, poznatije kao Kortil, kako bi se djeca “gojila i učila materinjem jeziku”, budući da je školske godine 1871./72. bila dokinuta u Rijeci posljednja hrvatska pučka škola. (Izvor: povijest.hr > Dražen Krajcar: Marijan Derenčin – političar koji se satirom obračunavao s neistomišljenicima – 1836., Također: FLUMINENSIA, Goran Moravček: MARIJAN DERENČIN, Također: wikipedija > Marijan Derenčin)
1836. 07. Listopada u riječku luku je uplovio prvi parobrod, i to austrijske mornarice "Ana Marija" (slika ljevo). Izgrađen je 1835. u Kraljevici kao prvi parobrod austrijske mornarice. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KRALJEVICA, Također: Kvarner.hr, Velid Đekić: INDUSTRIJSKA i tehnička BAŠTINA, Također: Željko Bartulović: PRAVNO-POVIJESTNI POLOŽAJ RIJEČKE LUKE)
1836. Simeon Vranjican (kasnije Vranyczany-Dobrinović) kupuje kuću u ulici Via del Governo, sa sjeverne strane (stare) Guvernerove palače (gubernijske kuće sagrađene 1780.), koju je potom nadogradio za potrebe brojne obitelji. Vranjicani su se obogatili trgujući drvom i žitom, a strateški su se rasporedili u Zagrebu, Karlovcu, Rijeci i Senju. Simeon se je doselio u Rijeku 1816., a riječki patricijski vijećnik postaje 1832.godine. Ta se je kuća nalazila na mjestu današnje Riječke (Erste) banke koju je projektirao arhitekt Kazimir Ostrogović, a dovršena je 1966. godine.
1837. Grof Laval Nugent restaurira srednjovjekovni trsatski kaštel (slika desno) i organizira arheološki muzej, prva muzejska institucija takve vrsti u Hrvatskoj. Museum Nugent zamislio je još 1824., a prenošenjem iz Venecije dvadesetak rimskih skulptura i 1500 starogrčkih vaza 1837. u kaštelu na Trsatu postavio je temelje institucije. Ozbiljniji rad započinje 1842., kad na Trsat dolazi Mijat Sabljar kao kustos zbirke. S njim je surađivao Giacomo Paronuzzi, mletački kipar, kao restaurator. Kamena ploča s natpisom Museum Nugent postavljena je 1843. (danas je u Arheološkom muzeju u Zagrebu). Osim skulptura i vaza, zbirka Nugent uključivala je tridesetak poprsja, numizmatiku, brončane skulpture, knjige iz 13. i 14. stoljeća, renesansno i barokno pokućstvo, više od dvjesto slika preuzetih iz zbirki obitelji d’Este (Ferrara, Modena) i Foscari (Venecija). Najvažnija djela bila su: jedno Leonarda da Vincija, veliki "Posljednji sud" braće Carracci, veliki Rubensov "Bakanal", vrlo rani Tizianov triptih "Bogorodica sa Sv. Rokom i Sv. Antom" (Sv. Rok je u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci), veliki "Sv. Franjo" od Ribere, Michelangelova "Fortuna", velika stropna "Alegorija" Paola Veronesea i njegova skica za "Svadbu u Kani" (u PIPM-u), velika stropna slika "Amor i Psiha" koju je naslikao Tintoretto, "Alegorija Proljeća" i "Alegorija Jeseni" Andrije Medulića (ulje na drvu, jedna danas u Splitu, druga u Opatiji), iznimno "Poklonstvo kraljeva" kao najvažnija slika koju je Giorgione ikad naslikao (danas u PIPM), više slika Guida Renija, Luce Giordana (dvije su velike slike u zagrebačkom Muzeju Marton), G. B. Tiepola, Palme Mlađeg (veliki je "Pokop Kristov" uStrossmayerovoj galeriji u Zagrebu, Sv. Lucija u PIPM-u), dva Rafaela i tako dalje.
1837. 12. Siječnja Mozes Saul ha-Levi, riječki židov, daruje Općini vlastitu trokatnu kuću da bi se u njoj otvorio židovski hram - bogomolja. Vanjština i unutrašnjost su iste godine preuređene po nacrtima gradskog edila Adama Olfa. Nalazila se u starom gradu u Calle del Tempio (danas Ul. Janeza Trdine), stara k. č. 251/246, poslije br. 5. Doseljenjem brojne dominantno mađarske židovske zajednice tijekom druge polovine 19. stoljeća Židovska je Općina do kraja stoljeća narasla na 1800, a uključujući i šire riječko okružje po nekim procjenama čak i do 2500 članova. (Izvor: Zlatko Karač: Mala ortodoksna sinagoga u Rijeci – povijest i obnova)
1837. 21. Travnja u Rijeci umire Paolo Scarpa, gradonačelnik Rijeke od Siječnja 1812. do Kolovoza 1813, jedan od najbogatijih ljudi Rijeke svoga vremena. Njegov otac Iginio Scarpa (Rijeka, 11. lipnja 1794.- Rijeka, 16. svibnja 1866.) oženio je 1821. godine Angiolinu (Angelu) Sartorio iz Trsta. Njezina je obitelj doselila iz San Rema u Trst 1775. godine te se bavila uglavnom trgovinom žitaricama. S Angiolinom je Iginio Scarpa imao imao sinove Pietra i Paola. Ignio je 1844. u Opatiji izgradio vilu Angiolinu, nazvanu prema njegovoj supruzi, koja je preminula 25. Listopada 1832. u 30 godini života. Vila je imala veliki park. Njena se gradnja smatra početkom opatijskog turizma. Paolo Scarpa bio je veletrgovac, suvlasnik kožare na Školjiću i vicekonzul Prusije i konzul Saske, te potom Njemačkog carstva za područje Rijeke, Bakra i Kraljevice. Zasnovao je i oporučnu zakladu "Fondazione Scarpa" za siromašne u Rijeci. (Izvor: LPR, Groblja, Riječka groblja, Također: FLUMINENSIA, IGINIO (HIGIN, HIGINIO) SCARPA)
1837. 05. Srpnja Pal Kiss de Nemesker započinje obnašati dužnost mađarskog guvernera i riječkog kapetana (Governatore di tutto il Littorale Ungarico e Capitano Civile). Njegov je zamjenik grof Ferenz Zichy koji nosi titulu "Consigliere Regio primero assessore Governale e Vice Capitano Civile". Na dužnosti je bio do 1845. Kiss je došao u Rijeku 1837. godine i ostao ovdje kao guverner do 1848. kada napušta službu u Rijeci i uključuje se u mađarsku protu habsburšku revoluciju. Gospođa Kiss (slika ljevo), supruga mađarskog guvernera i riječkog kapetana, organizirala je razne društvene zabave, na kojima je tombolom prikupljala novčana sredstva za siromašne. Godine 1841. ona je na čelu komiteta sastavljenoga od 15 građana koji je inicirao otvaranje prvog dječjeg vrtića. (Izvor: FLUMINENSIA, izvorni znanstveni članak: Irvin Lukežić: L 'eco dellitorale ungarico, Jeka TALIJANSKA PRIMORJA UGARSKOGA, PRVE MODERNE RIJEČKE NOVINE, god. 14 (2002) br. 2, str. 1-20, Također: Tea Mayhew: Iz zapisnika sjednica kapetanskog vijeća Rijeke početkom četrdesetih godina 19. stoljeća, Također: PPMHP Rijeka, Tea Mayhew: Revolucionarna 1848. u Rijeci, 2009)
1837. 04. Kolovoza u Vižinadi rođen Giovanni Prodam, vlasnik ljekarne koja se nalazila na Korzu pored radio Rijeke (slika desno). nakon završenih studija farmacije u Padovi dolazi u Rijeku gdje otvara apotekarsku radnju. Zahvaljujući velikoj popularnosti kod riječke javnosti obavljao je dužnost općinskog zastupnika punih pet desetljeća ostavivši trajan pečat u društvenom i političkom životu Rijeke. Njegova nametljivost i talijanski ekskluzivizam, njegovo neprestano poziranje i bahatost, pribavit će mu istovremeno i mnoštvo protivnika, naročito među riječkim Hrvatima. Također je poznat kao otac Guide Prodama (Rijeka, 12. Rujna 1882. - Budimpešta, 01. Lipnja 1948.), prvog riječkog pilota koji je svojim avionom 10. Prosinca 1911. letio iznad Rijeke i Kvarnera i prvog pilota u monarhiji koji je letio nad morem. Poletio je tek iz trećeg pokušaja sa improviziranog aerodroma na Pioppi, i uz svirku glazbe i aplauz gomile, brzinom od 90 km/h odletio do Lovrana, na visini od 50 do 100 metara, vratio se i sletio opet na Pioppi. (Izvor: Forum Croinfo.net, Giovanni Prodam, Autor: Kont, Također: Giovanni Prodam: Balsamo antirachitico)
1837. 02. Rujna. Otvorena prva riječka prosektura kojom rukovodi riječki protomedik dr. Girolamo Fabris, tadašnji fizik Uprave pomorskog zdravlja Rijeke (Magistrato di sanita marittima di Fiume). (Izvor: Aldo Secco: Da San Vito ai nuovi Rioni (nomenclatura delle vie e piazze di Fiume), Trieste 2004., str. 143.)
1837. 08. Listopada parobrod tršćanskog Lloyda "Prinz Metternich" (drugi parobrod koji je doplovio do Rijeke) nije mogao uploviti u ušće Rječine zbog pličine, pa se morao usidriti pred gradom. (Izvor: Damir Drinković: Riječko pomorstvo - kronologija)
1838. Dr. Girolamo Fabris predložio da se u Rijeci osnuje Dobrotvorni zavod za zaštitu djece siromašnih roditelja.
1838., u Proljeće, od tada potječe najstarije svjedočanstvo o umjetninama na Trsatskom kaštelu koji je sada u vlasništvu Lavala Nugenta. To je jedan tekst Bartolomea Biasoletta, službenika saksonskog kralja Fridricha Augusta, koji je posjetio kaštel u proljeće 1838. i kaže: "Na trsat sam došao da vidim stari frankopanski kaštel, sada u vlasništvu maršala grofa Lavala Nugenta, u kojem su smještene različite antičke skulpture, iskopavane u Italiji i tu prebačene,na kojima su nedostajući djelovi nadodati. Restauraciju je izveo kipar Giacomo Paronuzzi, koji je izveo i niz drugih skulptura, među kojima se ističu biste obitelji Nugent". (Izvor: Muzeologija 28, Igor Žic: Museum Nugent, Također:Matica hrvatska, Vijenac 494, Igor Žic: O ljudima i zmajevima)
1838. 08. Svibnja Na Sušaku pored osnovne škole Ivana Mažuranića, otkriven je spomenik Kralju Petru I. Velikom Oslobodiocu, djelo domaćeg kipara Vinka Matkovića (slika ljevo). (Izvor: Glasilo "Istra", Godina X, broj 19, 13. Svibnja 1938, str:2, Otkriće spomenika kralju Petru I. u Sušaku)
1838. Gradska bolnica sv. Duha nabavila je električni stroj – "macchinu elettricu" u svrhu liječenja. To je ujedno i prvi spomen električne struje u Rijeci. Od 1870. i staro Adamićevo kazalište imalo je "aparat za električno svjetlo". (Izvor: Nana Palinić: 125 GODINA ELEKTRIČNE ENERGIJE U RIJECI, Izdavač: HEP distribucija, Zagreb, 2006, Str:22)
1838. 10. Svibnja Saski kralj Friedrich August II. (Dresden, 18. Svibanj 1797. - Tirol, Austrija, 9. Kolovoz 1854.), koji je također bio strastveni botaničar i prirodoslovac, s ekpedicijom u kojoj su bili i Bartolomeo Biasoletto ( Dignano (Vodnjan), 24, Travanj 1793, – Trst, 17. Sječnja 1858.)(na slici desno) i Josip Jelačić, poslije hrvatski ban, uspinje se na vrh Učke, a o tom posjetu svjedoči kamena ploča s latinskim tekstom postavljena u Lovranu. Inače, dva puta je posjetio hrvatske primorske krajeve i oba se puta popeo na Učku, koja obiluje staništima rijetkih biljnih vrsta. Bartolomeo Biasoletto je 1841. objavio knjigu "Relazione del viaggio fatto nella primavera del 1838 dalla Maesta del re Federico Augusto di Sassonia nell'Istria, Dalmazia e Monte Negro" tiskanoj u Trstu. (Izvor: Istrapedia, Friedrich August II., Također: Fluminensia, Jelačić ban i saski kralj na Učki, Također: Slaven Bertoša – Planina Učka i mozaici iz njezine novovjekovne prošlosti)
1838. 07. Srpnja Kapetansko je vijeće odobrilo 60 fiorina za kupnju električnog stroja i zadužilo Upravu sirotinjskog zavoda kojise tada nalazio u sklopu bolnice da preuzme brigu oko njegova čuvanja. (Izvor: Nana Palinić: 125 GODINA ELEKTRIČNE ENERGIJE U RIJECI, Izdavač: HEP distribucija, Zagreb, 2006, Str:22)
1838. 10. Srpnja u Rijeci je rođen doktor Fran Pilepić, hrvatski jezikoslovac, pravnik, predavač i političar. Kao kolega sa studija i prijatelj Ivana Dežmana, putovao je s njime po Hrvatskoj, a potom pohađao studije u Beču. Završivši pravo, postaje županijskim činovnikom u Rijeci i članom Riečke Hrvatske Narodne Čitaonice. Godine 1867. doktorirao je u Grazu i postao javnim bilježnikom u Delnicama. Kao pravnik Pilepić se osobito bavio pomorskim pravom. (Izvor: Wikipedia, Fran Pilepić, Također: Forum Croinfo.net, Obiteljski Album Dr Fran Pilepica napravljen 1860-1890 vecinom u Rijeci, autor: Poldi)
1838. 18. Srpnja u Rijeci je rođen Emidio Mohovich (Rijeka, 18. Srpnja 1838. – Rijeka, 5. Ožujka 1898.), najugledniji riječki tiskar i litograf koji je zajedno s Carlom Huberom 1863. osnovao tiskarski zavod "Stabilimento Tipo-litografico", najjaču tiskaru u Rijeci u XIX. stoljeću, nagrađivanu na izložbama u Trstu (1871.), Parizu (1878.) i Budimpešti (1883.). 1883. je nabavio litografsku prešu za brzotisak, kojom je mogao tiskati litografije u boji ili "kromolitografije" kako su ih tada nazivali. U litografskoj radionici Mohovicheva Stabilimenta već je 1885. izrađen prvi riječki reprezentativan plakat u boji za najavu svečanog otvorenja novoga općinskog kazališta "Teatro Comunale", a ujedno i za najavu prve operne sezone s Verdijevom "Aidom" i Ponchiellijevom "Giocondom" (slika ljevo). (Izvor: Hrvatska Enciklopedia, Mohovich (Mohović), Emidio, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 64, Ervin Dubrović: Uz izložbu u Muzeju grada Rijeke REKLAMA U RIJECI (1890.-1940.))
1838. 10. Kolovoza između 20 i 21.30 sati dva su jaka potresa unijela velik nemir među građane riječkog područja, pa ih je većina provela noćna otvorenom. Tokom sljedećih dana usljedili su potresi manje snage, a treslo je i sljedećih mjeseci: 27. Kolovoza, 07., 08. i 25. Rujna, te 03. Studenog. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, D. i M. Herak: Potresi)
1838. Dovršena je obalna cesta Rijeka-Volosko-Opatija (slika desno). Prije toga iz Rijeke do Opatije se išlo preko Matulja. Goran Moravček u članku Fluminensie "Rođendan Stare Dame" spominje godinu 1843. (Izvor: www.opatija.net, 1838)
1838. rukovodstvu tvornice papira u Rijeci se pridružio Eugene Frémont, stručnjak, organizator i predani tehnički inovator iz Dreuxa u Francuskoj. Svoje znanje i sposobnosti pokazao je na mjestu tehničkog ravnatelja i prvenstveno mu pripada zasluga za tehnički napredak tvornice, na čijem je vrhu kao ravnatelj proveo punih četrdeset i osam godina. Tvornica je kupila i komad zemlje na desnoj obali Rječine. (Izvor: KRONOLOGIJA Tvornice papira, Također: Maja Hadžić, Branka Lozo: Povijesni pregled razvoja riječke tvornice papira)
1838. 01. Prosinca Groblje Kozala je otvoreno za javnost, čime je i službeno započelo pokapanje mrtvih na tom groblju. Znamo da je grad počeo otkupljivati zemlju za groblje krajem 18. stoljeća. Fiumanski autori Antoniazzo-Bocchina i Viezzoli pišu da je već 1781. kupljen vrt Francesca Saveria Zuzulicha za potrebe novog groblja, a od 1788. se razmišlja o daljnjem proširenju, koje se i ostvaruje 1793. zahvaljući Kobleru, kupnjom značajnijeg komada zemljišta, napuštenog augustinskog vinograda na Kozali. Na tom se prostoru planiralo urediti 1.200 grobnih mjesta, kosturnicu, pogrebnu kapelu i mrtvačnicu, a taj dio groblja je dobio naziv "primo aquisto". Prvi je plan za groblje Kozala izradio umirovljeni carski ikraljevski inženjer Luigi de Emilys (Emily) 1851. Prve grobnice na Kozali sazidane su 1853. godine. Zatim je taj plan reguliran 1898. da bi bio definiran oko 1924. i do danas neznatno proširen jer je prostor limitiran konfiguracijom tla. "Novo" groblje na Kozali je službeno otvoreno kao gradski komunalni objekt sa službenom Knjigom ukopa (Libro di registro) od 01. Siječnja 1872.. Župnik Ivan Kukanić blagoslovio je 15. Rujna 1903. novouređeno gradsko groblje. Ovalno dno kraške vrtače kamenim je potpornim zidom s 400 klasicističkih niša zamislio ing. Venceslao Celligoi 1893. i postupno realizirao do 1912. u obliku potkove (tkz. potkovu, Ferro di Cavallo - na slici ljevo pod "A") te periferne dijelove u raznim razinama (na slici desno pod "B" i "C"). Groblje je potom je prošireno na regulatornoj osnovi. Zamisao je sprovedena je između 1895. i 1915. g. Na zapadnom dijelu groblja su između 1910. i 1918. građene secesijske niše po planovima ing. Artura Heringa, a na istočnom dijelu između 1929. i 1942. jednostavne zidne niše moderne ing. Bruna Anghebena. Luigi de Emilys je projekirao i neoklasicističku kapelu sv. Mihovila na ulazu u groblje (slika desno), koja je bila posvećena 1872. (Izvor: Matica hrvatska, Daina Glavočić: Riječko groblje Kozala, Također: wikipedija, Groblje Kozala, Također: Moja Rijeka, Priča o groblju Kozala, Također: Fluminensia, Goran Moravček: Svi Sveti na Kozali, TAkođer: Komunalno Društvo Kozala d.o.o, O nama)
1839. 29. Sječnja Biskup senjski i modruško-krbavski Emerik Ožegović de Barlabasevecz (de Barlabaševec, Emerik Ožegović Barlabaševački) (Vinarce kod Križevaca, 1775. - Senj, 9. Siječnja 1869.) obznanjuje da se za mjesto župnika riječke župe ispražnjeno po smrti župnika Livaka prijavio riječki kanonik Antonio Cimiotti, koji posve zadovoljava sve uvjete, pa ga i prihvaća. Inače, Emerik Ožegović de Barlabasevecz je godine 1834. izabran biskupom senjsko-modruškim te posvećen u toj časti 17. Kolovoza 1834. u Požunu. Njegovo svečano ustoličenje za senjsko-modruškog biskupa izvršeno je u Senju 31. Kolovoza 1834. godine. Umro je u 94. godini života, a pokopan je u kripti senjske stolne crkve.
1939. 12. Listopada u Beču umire grof Laslo Szapary (László gróf Szapáry de Szapár) (slika ljevo), bivši riječki guverner (Perkáta (Mađarska), 16. Svibnja 1864. – Beč, 12. Listopada 1939.). (Izvor: Wikipedia, László Szapáry)
1839. Trgovac Anton Matešić dobiva koncesiju za podizanje industrijskoga mlina za preradu brašna u Žaklju kod Orehovice. Andrija Rački u svojoj Povijesti grada Sušaka navodi da je mlin imao pedeset zaposlenih. (Izvor: Riječka Baština, Matešićev mlin, Također: seminarski rad, Josip Rubeša: RIJEČKI MLINOVI, Mentor: dr. sc. Nana Palinić)
1839. 25. Veljače Antonio Carlo Lorenzutti liječnik (Dottore in Filosofia, Medicina e Chirurgia) (Trst, 1806. - 1867.) u Gradskoj bolnici, na Kapetanskom vijeću, podnio prijedlog za osnivanje Milosrdnog prihvatilišta za djecu.
1840. Zaključkom Gradskog poglavarstva iz te godine, zajednici Židova određuje se pokapanje mrtvih na novom groblju Kozala, što je i uslijedilo od 1875. godine na dva grobna polja ukupne površine od 6.033 m2. Do tada je židovska zajednica u Rijeci pokapala svoje mrtve na vlastitom groblju koje se nalazilo blizu ceste što je vodila na Belveder, sjeverozapadno od Starog grada. Zbog neumoljivog razvitka grada, staro Židovsko groblje zauvijek je iščezlo, kao i ostala groblja koja su u vremenu od 1619. do 1845. postojala izvan gradskih zidina.
1840. U zapisniku gradskog vijeća nalazimo podatak da je u gradu je postojala "Scuola Grammaticale" u kojoj je profesor na zamjeni bio doktor Francesco Morassi, a vijećnici su odobravali sredstva za njegovu plaću. Iz gradske se blagajne plaćalo i gradskog kirurga i liječnika. Iz zapisnika saznajemo daje Nicolo dr. Filler glavni gradski liječnik od grada primao plaću od 600 forinti godišnje, a takvu je uživao i njegov prethodnik. Vijeće je odlučivalo i o besplatnoj podijeli lijekova najsiromašnijima iako je postojao Zavod za siromašne (Istituto dei poveri) čiji se trezor punio donacijama i ostavštinama te Radna kuća (Casa di Lavoro) iz koje su izdvajana sredstva za bivše zaposlenike Bili su pod upravom gradskog vijeća te je ono odlučivalo kako udovoljavati stalnim molbama potrebitih. Municipij je nadgledao i trošenje sredstava zaklade doktora Cambierija, vodeći se njegovom namisli da bi se tim sredstvima trebali podmirivati troškovi oboljelih u gradskoj bolnici, a iz njega su išla i sredstva za liječenje oboljele siročadi. (Izvor: Tea Mayhew: Iz zapisnika sjednica kapetanskog vijeća Rijeke početkom četrdesetih godina 19. stoljeća, str: 4)
1840. Kolovoz Adamićevo kazalište (gradsko kazalište) koje je izgradio Andrija Ljudevit Adamić 1805. godine kao poklon gradskom kulturnom i društvenom životu, počele su nagrizati godine te je iziskivalo stalna ulaganja u restauraciju i poljepšanje. Na osnovu javnog poziva i najbolje ponude koje je raspisalo gradsko vjeće, odlučivalo se o poduzetniku koji će obavljati takve radove. Tako je u Kolovozu 1840. posao uljepšanja kazališne zgrade dodijeljen akademskom slikaru iz Beča Peteru Joahnnu Mann (u izvorniku Pietro Giovanni Mann). Jednako se tako nakon javnog oglašavanja birao i upravitelj kazališta na osnovu predloženog programa. Iste je godine jednogodišnja uprava kazalištem dodijeljena Carlu Susanichu. (Izvor: Tea Mayhew: Iz zapisnika sjednica kapetanskog vijeća Rijeke početkom četrdesetih godina 19. stoljeća, str: 6)
1841. 21. Siječnja (geneall.net) (21. Sječnja 1842. - Geni.com) U Somboru je rođen grof Georg Anton Maria Hoyos (Graf von Hoyos), sin Ludwiga Antona, grofa Hoyos baron od Stichsensteina i Camille, grof Erdödy de Monyorókerék et Monoszló. Bio je zet Roberta Whiteheada i jedan od njegovih najbližih suradnika u "Tvornica torpedo R.Whitehead & Co". Oženjen za Alice Whitehead, sa kojom je imao sedmero djece. Umro je u Beckettu, Engleska, 15. Kolovoza. 1904 (Izvor: Geneall, Georg Anton Maria, count Hoyos, Također: Geni.com, Georg Anton Graf von Hoyos)
1841. otvoreno je prvo drveno kupalište na prostoru današnje upravne zgrade Euroherca. Na poznatom Pirisijevom planu iz 1850. (slika ljevo) vidimo i drugo kupalište na prostoru ispred današnje Bolnice, te vojno kupalište na Delti. (Izvor: Kos-Lozzi Barković: Kvarnerska kupališna baština, Hrvatski muzej turizma-DAR, Opatija-Rijeka, str. 11)
1841. podignut mlin na Rječini na području Žakalj kao jedan od brojnih lokalnih mlinova izraslih sredinom 19. stoljeća, kojih je uz Rječinu bilo 27. Radio je u okviru tvrtke Stabilimento commerciale di farine, a vlasnik mu je bio tršćanski tvorničar Carlo d'Ottavio Fontana.
1841. tršćanski tvorničar Carlo d'Ottavio Fontana gradi most preko Rječine kod Orehovice nakon što je sagradio i odvojak puta koji vodi od Lujzijane do Žaklja. Bio je to most čvrste konstrukcije visoko iznad Rječine na obroncima kanjona. Spomenuta trasa puta još je uvijek vidljiva iako mosta više odavno nema.
1841. 02. Veljače Laval Nugent postaje član Hrvatske "Čitaonice Ilirske". O tome govori zapisnik sa Sabora čitaonice Ilirske Zagrebske: "U utorak dana 2. Veljače 1841. održavalo je društvo čitaonice Ilirske ovdašnje svoj šesti obćeniti polugodišnji sabor, kojeg je predsjednik društva presvetli grof Janko Drašković Trakoštjanski c.k. komornik i vitez preslavnog reda sv. Stjepana itd. u krugu mnogobrojne gospode iz stališa duhovnika, velikašah, plemićah, učenih muževah i znatnih građanah sledećim govorom otvorio: Slavno domovinsko društvo! Prije nego što vam službeno objavim kako je ravnateljstvo čitaonice ove polog svojih ustavnovljenih zakonah kroz tečaj prošastega polugodišta postupalo, s velikom radostju dajem Vam na znanje, da imademo čast od dana današnjeg Nj. ekscelenciju gospodina grofa Lavala Nugenta vrhovnoga u Hrvatskoj vojničkog zapovednika kao člana našeg društva slaviti." Laval Nugent se je uvijek izjašnjavao kao Hrvat. Jedan od razloga snage ilirskog pokreta nesumnjivo je u odnosu Lavala Nugenta prema Hrvatskoj jer, u to vrijeme, vrhovni vojni zapovjednik je formalno druga titula u tom dijelu Monarhije, odmah poslije bana. No, kako je riječ o osobi koja je imala prijatelje u Beču, ali svi su oni pripadali samom vrhu Austrije, a kako je preko svoje žene bio i pripadnik obitelji Habsburg, jasno je da je u razdoblju 1840.-1848. bio najmoćniji čovjek u Hrvatskoj i nije čudno što ga je Ljudevit Gaj zvao "moj moćni zaštitnik". (Izvor: Muzeologija 28, Igor Žic: Museum Nugent)
1841. S nasipavanjem obale na području današnje riječke tržnice započinje izgradnja tzv. Molo longa i moderne riječke luke. Time je započeto proširivanje luke izgradnjom jednog lukobrana, ali su radovi uskoro obustavljeni zbog političkih sukoba između Austrije i Ugarske. Molo zvano "Molo della Pescheria" koji se je nalazio ispred gradskog tornja produžen je 200 metara. Bilo je već izgrađeno 40 hvati (75 m) nasipa za gat, a odmah zatim izrađen je obalski zid s unutarnje strane i nabačaj kamena sa vanjske strane radi zaštite obale od vjetra u ukupnoj dužini od 70 hvati (152 m). (Izvor: http://ppmhp.hr/120-godina-planimetria-della-rada-di-fiume-plan-rijeckog-lukobrana/) (Izvor: Pomorski zbornik, JAZU, Zagreb 1962., str. 1476 (ing. Cvjetko Premuš: Urbanistički razvoj riječke luke))
1841. rukovodstvu tvornice papira u Rijeci se pridružio Henry Meynier, nećak Charlesa Meyniera, koji će djelovati u tvornici čak 70 godina. Tijekom njegovog upravljanja tvornica je doživjela brojne uspone i padove. Prvi takav pad dogodio se 11. Listopada 1852. kada je velika poplava, nastala izlijevanjem Rječine iz korita, u potpunosti uništila tvornicu. Skladišta su bila poplavljena, a strojevi teško oštećeni. Taj udarac ipak nije doveo do zatvaranja tvornice, već je naprotiv tvornica potpuno preuređena i modernizirana.

Grofica Ida Czapo Kiss de Nemesker, supruga guvernera Pála Kissa

1841. 13. Travnja ustanova Milosrdno dječje prihvatilište (Asilo di carita per infanzia) svečano počela s radom na inicijativu žene tadašnjega riječkog guvernera Pála Kissa de Nemeskéra (1856 - 1928) Ide Kiss de Nemeskér (Ida Csapó de Tagyos) ( 1807 - 1856) (slika desno) i uz pomoć riječkih dobrotvora i drugih riječkih gospođa koje su potaknule Gradsko vijeće Grada Rijeke na gradnju dobrotvornog zavoda za zaštitu djece siromašnih roditelja. Za siromašne radnike riječkih tvornica stvoreno je mjesto u kojem su njihova djeca bila zbrinuta za vrijeme njihova radnog vremena. Taj je prvi riječki dječji vrtić provizorno otvoren u Palači Benzoni na Grivici u blizini Sv. Vida postavši tako i najstariji riječki dječji vrtić. Mnogi su industrijalci, trgovci i svećenici financijski pomagali prihvatilište u kojem su djeca dobivala tople obroke i naobrazbu. Već 1846. godine započinje izgradnja nove zgrade. U toj su zgradi djeca bila zbrinuta sve do 1914. kada je zgrada srušena kako bi se na istom mjestu izgradila nova moderna zgrada dječjeg vrtića. Nova je građevina svečano otvorena 1946. godine, na uglu Kalvarije i Ulice Ivana Grahovca. Izgrađena je prema projektu riječkog arhitekta Luigija Luppisa. (Izvor: Radmila Matejčić, “Kako čitati grad”, Adamić, Rijeka, str. 301 – 304.)
1841. 06. Svibnja . U Rijeci rođen Ivan Dežman (Rijeka, 6. svibnja 1841. - Zagreb, 24. listopada 1873.) (slika ljevo), hrvatski književnik , leksikograf i liječnik pulmolog. Njegov otac JosipDežman (Deschmann), ugledan i imućan riječki trgovac, podrijetlom Slovenac Ivanova majka Vicencija bijaše rođena Riječanka, iz ugledne građanske obitelji Dujmić (Duimich). Dežmanovi su živjeli u srcu riječkog Starog grada, u kući smještenoj na tadašnjoj Piazza delle Erbe br. 275 (danas Koblerov trg). Nakon što je završio pučku školu, pohađao je riječku gimnaziju, u kojoj mu nastavu hrvatskoga (ilirskoga) jezika drži Fran Kurelac. Budući da je završio gimnaziju s izvrsnim uspjehom, otac mu omogućuje nastavak školovanja te 1858. odlazi na medicinske studije u Beč. U Beču se družio se s poznatim skladateljem Ivanom Zajcom, svojim riječkim zemljakom i nekadašnjim učiteljem violine, koji je ondje boravio od 1862. godine. 1864. završava medicinu u Beču, a naredne godine doktorstvo kirurgije te magisterij primaljstva. Nakon toga živi u Zagrebu kao privatni liječnik, saborski zastupnik i književnik. God. 1871/72. bio je glavni urednik "Vienca". Sastavio je prvi hrvatski medicinski rječnik "Rječnik lječničkoga nazivlja" (1868), služeći se jezičnim savjetima i rukopisnom građom F. Kurelca. Objavio je povijesni ep "Smrt grofa Rabate" (1861), romantični ep "Smiljan i Koviljka" (1865), zbirku pjesama "Poletar" (1868). U "Viencu" tiskao epove "Zrinijada" (1869) i "Ljutovid Posavski" (1874), nekoliko pripovijedaka, balada i romanci, bez veće književne vrijednosti. Napisao i libreto za Zajčevu operu "Ban Leget" (1872). U rukopisu ostavio deseteračku dramu Varadinka Mara, sonete i nedovršene drame. Vjenčao se s Kornelijom Šmit, kćerkom predsjednika zagrebačkog sudbenog stola Miroslava Šmita. Imali su sina Milivoja. Dežman, nažalost, umire mlad, u dobi od tek nešto više od trideset godina. Zarazio se crijevnom bolesti na putu u Beču, te je 24. Listopada 1873. godine, umro u Zagrebu. Dežmanov sprovod drži se najmasovnijim u gradu Rijeci do ranih sedamdesetih i jedini na čelu kojega korača jedan hrvatski ban – Ivan Mažuranić. Nekoliko tisuća nazočnih na ispraćaju dr. Ivana Dežmana više je nego dojmljiv podatak, ako se zna da u to doba Zagreb broji tek dvadesetak tisuća stanovnika. (Izvor: Wikipedia, Ivan Dežman, Također: Hrvatska Enciklopedija, Ivan Dežman, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 57, Irvin Lukežić: TRAGOM IVANA DEŽMANA)
1841. 19. Svibnja donesena je i oglašena nova verzija " Pravilnika o požarima", koje se donekle razlikuje od "Pravilnika" donešenog 1802. još pod guvernerom Klobusiczkim. Velika novost su povijerenici za požare u gradskim četvrtima, kojima je dužnost da u pratnji nižih gradskih službenika u proljeće i jesen obiđu sve zgrade u svom kvartu i pregledaju ložišta, te izvijeste gradski magistrat o svim nepravilnostima i svojim prijedlozima. Ali najveće su novosti u organizacijskom smislu i preventivi. Grad Rijeka podijeljen je na šest područja: Pošta ( danas Trg Republike Hrvatske i Radio Rijeka), Fiumara, Uznesenja Marijina, sv. Jerolim, Brajda te Mlinovi (od Školjića do Zvira ). Svako tromjesečje bit će držane vježbe zanatlija u gašenju požara, da bi svaki znao što mu je činiti kada se pojavi potreba. (Izvor: JVP Rijeka, Sanjin Blažević, povijest, str. 2)
1841. Talijanski jezik odvaja puk od vodećih političkih i društvenih krugova u toj mjeri da je gradsko vijeće 1841. odlučilo zaposliti jednog tumača za talijanski i latinski jezik koji bi im pomogao u obraćanju gradskim službama. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja, Tea Mayhew: Revolucionarna 1848. u Rijeci)
1842. Katastarski dokumenti općine Kozala imaju zabilježeno Područje Zakaiyl uz desnu obalu Rječine, na Južnom dijelu kanjona Rječine. Uz samu obalu zabilježen je "Molini americani"(američki mlinovi). Isti dokumenti za godinu 1861. i 1889. imaju obilježeno "Molino Zakalj"(mlin Žakalj).
1842. u Rijeku se doseljava Enrico, najstariji brat obitelji Schiavon i utemeljuje brodogradilište "Enrico Schiavon e fratelli". Brodogradilište se na početku djelovanja nalazilo na području "Pul Peškerije" (kraj Ribarnice), a kasnije su premješteni na područje "Pod Pinjol", i na kraju na riječki Ponsal. Prema R.F. Barbaliću, brodogradilište je neko vrijeme bilo smješteno i na području "pul Fortice" (al Fortino), na području današnjeg trga Žabica. Vlasnici su bili braća Enrico (1822 - 1910), Pietro (1826 - 1861) i Giuseppe Schiavon (1827 - 1873). Tvrtka je samo do 1869. sagradila 17 jedrenjaka duge plovidbe ukupne nosivosti 31.862 bruto registarskih tona. Tvrtka je stekla ugled kako na domaćem tako i na stranom tržištu. Računa se da je do kraja djelovanja 1880. godine brodogradilište porinulo 103 jedrenjaka (podatak objavljen u "La Bilancia" 1910. godine). Braća Schiavon su bili najpoznatiji i najjači brodograditelji svog vremena na riječkom području. U Schiavonovom škveru su 1869. izvršena i prva probna lansiranja riječkog torpeda sa ratne korvete "Gemse". Enrico Schiavon bio je dugogodišnji član Riječke Trgovačke komore i općinskog Vijeća Industrijalaca, a bio je i ovlašteni vještak ugarskog Veritasa (osiguranja brodova). Carskom odlukom od 17. Kolovoza 1872. odlikovan je viteškim križem Franje Josipa "per i suoi meriti acquistatosi nell' arte della construzione navale" (za zasluge u umjetnosti izrade brodova)(Anuario maritimo, 1874.).
1842. 19. Travnja svečano zabijen prvi stup novog gata (Molo della Pescheria, nacrt na slici ljevo, danas otprilike "Riva Boduli") ispred samog grada, na području malog pješčanog poluotoka gdje se danas nalaze zgrada Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca i tržnica. U to je vrijeme tu bila ribarnica. Time je započela gradnja riječke luke pred gradom. Usporedo se, ipak, nastavlja s korištenjem starog pristaništa u kanalu Rječine za pristajanje manjih brodova, s kojih se onda izravno mogla prodavati roba. Prva lučka postrojenja na toj novoj lokaciji počinju se graditi tek 1847. godine.(Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja, Tea Mayhew: Revolucionarna 1848. u Rijeci)
1842. Travanj "Ilirske narodne novine" donose sljedeću vijest:"Vojničke godine 1840/1 sagradilo se je u horvatsko-ugarskom primorju, imenito u različitih škverih, kao u susačkom, pećinskom, pinjolskom, u Martinšćici i Kraljevici, ukupno 11 brodovah od razne vérsti, kao barkah, polakah i brigantinah; vrědnost njihova iznosila je od prilike: 278,300 forintih srebra; vlastnici su: bratja Stěpan i Nikola Cherza, Ivan Bottorini, Ivan Kozulić, Bonetić, Dimitria Crnković i Stěpan Milašović, Stěpan Florio, Koloman Minebi, Ivan Bortoletti, Ivan Vičulić i Gjuragj Strudhoff. Ako množinu ovu prispodobimo s brojem priašnje vojničke godine 1839/40 sagradjenih brodovah, to će za gorispomenuto lěto glede broja brodovah za pet, težine bačavah za 1819 66/:, a glede vrědnosti za 196,290 for. sr. manje izići." (Izvor: Irvin Lukežić: NEKI PODACI O DJE LATNOSTI RIJEČKIH BRODOGRADITELJA IZ 19. STOLJEĆA)
1842. 12. Svibnja Datirana oporuka Marije Anne ud. Kranjec, koja u šestoj odredbi toga kodicila kaže: "Izjavljujem da se na ime legata mojoj kćeri Karolini ud. Belinić ustupi stotinu forinti."(Izvor: Istrapedija, Karolina Riječka, Također: Irvin Lukežić: Riječke glose : opaske o davnim danima, Izdavački centar Rijeka, 2004., str.159)
1842. u Rijeku se doselio Enrico Schiavon Antonijev (1822.–1910.), brodograđevni majstor rodom iz Venecije. Potjecao je iz obitelji koja se već punih osam generacija neprekidno bavila gradnjom brodova. Zajedno sa svojom mlađom braćom Pietrom (1826.–1861.) i Giuseppem (1827.–1873.) bio je vlasnik najpoznatijega riječkog brodogradilišta za gradnju jedrenjaka pod imenom "Enrico Schiavon e Fratelli". Brodovi podignuti na njegovim navozima bili su traženi na domaćem i stranom tržištu zbog svoje iznimne kvalitete, izdržljivosti i tehničke opremljenosti, te su predstavljali ponos domaće trgovačke mornarice. Schiavonovo brodogradilište najprije je imalo sjedište kod Gradske ribarnice (Pescheria), odakle se premjestilo na lokaciju al Pino (Podpinjol). Kada su uvedene željezničke pruge, moralo je biti prebačeno na Ponsal (Mlaka). U Pomorskom i povijesnome muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci pohranjen je vrlo lijep akvarel riječke slikarice Rose Leard, datiran 1854. godinom, na kojemu je prikazano brodogradilište braće Schiavon Beli kamik (slika ljevo). Računa se da je to brodogradilište do konca svoga djelovanja 1880. konstruiralo čak stotinu i tri jedrenjaka. Jedan od posljednjih jedrenjaka izgrađenih na Ponsalu bio je bark Fiume E., porinut u more 06. Travnja 1881. godine. U Schiavonovu škveru provedeni su 1869. s ratne korvete "Gemse" (slika desno) kojoj su dodane podvodne lansirne cijevi, pokusi za lansiranje Whiteheadovih torpeda. (Izvor: Irvin Lukežić: NEKI PODACI O DJE LATNOSTI RIJEČKIH BRODOGRADITELJA IZ 19. STOLJEĆA)
1843. Otvoren “MUSEUM NUGENT” u trsatskom kaštelu, prvi muzej u Hrvatskoj (Narodni muzej u Zagrebu osnovan je 1846.). Grof Laval Nugent je uz restauraciju srednjovjekovnog trsatskog kaštela 1837., koja je bila prva takve vrste u Hrvatskoj, na toj lokaciji namjeravao utemeljiti muzej. Tu je trebao biti mauzolej obitelji Nugent te velika umjetnička zbirka koju je Laval namjeravao sakupiti iz obiteljskih izvora te kupovinom frankopanskih umjetnina. S ovom zbirkom na Trsatu Rijeka je mogla postati kulturni centar europskog značaja. Ekonomskim padom obitelji krajem stoljeća zbirka se rasula. Ono što je i ostalo od zbirke u Hrvatskoj, danas se nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu i u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja. (Djelomičan izvor: www.rijeka.hr, KRATKA POVIJEST TRSATA)
1843. 08. Veljače objavljen je izdavački program novih riječkih novina "L'eco del litorale ungarico" u kojem, tiskari braća Karletzky, objavljuju "Programma" u kojoj se, nakon kratkog pregleda povijesti Ugarske, opisuje sadržaj novina i najavljuju rubrike. Unatoč izrazitoj političkoj misiji, "L'eco del litorale ungarico" nema eksplicitno politički karakter i sadržajno je usmjeren na informiranje građana o privrednim kretanjima na području tadašnjeg Ugarskog primorja i u inozemstvu. Novine pretežno donose vijesti iz privrede, trgovine, pomorstva, te kratke izvještaje o kretanju brodova i stranaca, burzovne informacije, meteorološke vijesti, kratke domaće i strane novosti, podatke o rođenima i umrlima, gradsku kroniku i pregled kazališnih zbivanja, prikaze knjiga, nekrologe, feljtone i oglase. Po svojoj su koncepciji to bile prve moderne novine, namijenjene stanovnicima lučkoga i trgovačkoga grada. Prvi broj izlazi 05. Travnja iste godine pod uredništvom dr. Giovannia Spagnuola i Vincenza Solitra. Izlazile su srijedom i subotom. Posljednji broj je izašao 04. Travnja 1846. godine. Razlozi za prestanak izlaženja bili su financijske prirode. (Izvor: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Ines Cerovac: Digitalizirane riječke novine, Također: Irvin Lukežić: L'ECO DEL LITORALE UNGARICO: JEKA TALIJANSKA PRIMORJA UGARSKOGA - PRVE MODERNE RIJEČKE NOVINE)
1843. 11. Ožujka u Rijeci umire slikar Francesco (Franjo) Colombo (Rijeka, 24. Studenog 1819 — Rijeka, 11. Ožujka 1843). Radio je oltarne slike, minijature, portrete i pejzaže. Zabilježeno je da je portretirao i članove bakarske patricijske obitelji Medanić, Franju Josipa I. i riječkog bankara Franju Korošca, za gradsku vijećnicu je svojedobno izradio portrete riječkih guvernera Józsefa Maylatha i Pala Almasya, za augustinsku crkvu u Rijeci izradio je Madonu, te pejzaže "Zalaz sunca", "Mlin" i "Zora". Danas se te slike nalaze u riječkome Pomorskom i povijesnome muzeju. Zbog recidive tuberkuloze od koje je obolio, vratio se preko Trsta u Rijeku i umro u 24. godini života. U povodu njegove smrti sve su znatnije novine u Padovi, Veneciji, Trstu i Rijeci donijele nekrologe. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, COLOMBO, Franjo (Kolombo))

Klik na sliku za uvećanu verziju "Eco Litorale Ungarico - Programma"

1843. 05. Travnja Počinju izlaziti dvotjedne novine na talijanskom jeziku „Eco del Litorale ungarico“ (Jeka Ugarskoga primorja) (Slika ljevo, donja polovica). Ne treba zanemariti podatak da "Eco del litorale ungarico", iako tiskan na talijanskom jeziku (dvadestak godina prije uspostave Dvojne Monarhije), donosi program "Fiume con Ungheria", čime potvrđuje svoju mađarsku orijentaciju. Izlazile su do Travnja 1846. To je najstariji naslov riječkih novina koji se čuva Sveučilišnoj knjižnici Rijeka. Štampale su se u Privilegiranoj gubernijskoj tiskari braće Josipa i Antona Karletzky, a uređivali su ih dr. Giovanni Spagnuolo i Splićanin Vincenzo Solitro (njegov brat Giulio pokrenuo je u Trstu 1848. godine Giornale di Trieste). Glavni inicijatori, izdavači i suradnici pripadali su riječkoj građanskoj inteligenciji. Dva mjeseca prije izlaska prvog broja, objavljena je "Programma" (Slika ljevo, gornja polovica) u kojoj se, nakon kratkog pregleda povijesti Ugarske, opisuje sadržaj novina i najavljuju buduće rubrike. Sadržajno je usmjeren na informiranje građana o privrednim kretanjima na području tadašnjeg Ugarskog primorja i u inozemstvu. Na prvoj stranici svakog broja je meteorološki izvještaj Riječkog nautičkog zavoda. Stalne rubrike su i izvješće o kretanju brodova, odlasci i dolasci putnika, oglasi o najmu i prodaji nekretnina, književni oglasi, burzovno izvješće. Podlistak donosi kulturno-povijesne teme. List je izlazio dvaput tjedno: u srijedu i subotu navečer. Posljednji broj je izašao 04. Travnja 1846. godine. Uredništvo se nalazilo u Kući Šporer, nedaleko Gradske straže, na današnjem Trgu Republike. Razlozi za prestanak izlaženja bili su financijske prirode. Nakon gašenja ovih novina proteklo je 11 godina do početka izlaženja sljedećih novina "L'eco di Fiume". (Izvor: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Ines Cerovac: Digitalizirane riječke novine, Također: Irvin Lukežić: L'ECO DEL LITORALE UNGARICO: JEKA TALIJANSKA PRIMORJA UGARSKOGA - PRVE MODERNE RIJEČKE NOVINE, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 68, Irvin Lukežić: LOUIS MEYNIER)
1843. 20. Travnja na sjednici ovdašnjeg Patricijskog vijeća pod predsjedanjem guvernera i civilnog kapetana Paola Kissa de Nemeskera, izabrani su aklamacijom za deputate na ugarskom saboru Michele de Horhy i Lodovico G. Cimiotti. U Patricijsko vijeće su primljeni mons. opat, arhiđakon i župnik don Antonio Cimiotti, direktor ovdašnje kr. gimnazije i cenzor knjiga don Gasparre Combol (Gašpar Kombol), kr. kameralni fiškal Lodovico de Sterbetzky, kr. inspektor primorsko-kameralnih dobara Giuseppe de Czernkovich (Josip Crnković), braća vitezovi Francesco i Federico de Thierry, kr. aktuarij pri ovdašnjem Mjenično-trgovačkom Tribunalu Guido de Marochino, kr. gubernijalni koncipist Clemente Celebrini, te inspektor ubožnice (Istituto dei Poveri) Giuseppe Dall'Asta. Ujedno su među patricije primljeni liječnici c. kr. dvorski savjetnik dr. barun de Türkheim i dr. Zängerl, koji su liječili (i izliječili) nadvojvodu Franza Carla.
1843. 01. Svibnja dovršen i otvoren kolni put koji vodi uz obalu od Rijeke do Voloska. Put je projektiran još 1822., ali je dovršen tek 21 godinu kasnije. Do tada se od Rijeke do Voloska moralo putovati preko Pehlina i Kastva. Put je projektiran još 1822. godine od strane riječke uprave - kapetanata "capitanato circolare di Fiume". (Izvor: GIOVANNI KOBLER: MEMORIE PER LA STORIA DELLA LIBURNICA CITTÀ DI FlUME SCRITTE DAL FIUMANO, Vol:2, Stabilimento Tipo-litografico Fiumano di Emidio Mohovich 1896., STR:64, Također: GIOVANNI KOBLER: MEMORIE PER LA STORIA DELLA LIBURNICA CITTÀ DI FlUME SCRITTE DAL FIUMANO, Vol:1, Stabilimento Tipo-litografico Fiumano di Emidio Mohovich 1896., STR:287)
1843. 15. Kolovoza U selu Bassanello blizu Padove umro Hrvatski jezikoslovac Josip Završnik. Završnik je rođen 1769. u Rijeci. Napisao je dvadesetak djela od kojih mu je tiskano samo jedno. Bio je preteča hrvatskog preporoda i prethodnik Ljudevita Gaja. Zanimljivo je spomenutida je neposredno prije Gaja, početkom XIX. stoljeća Josip Završnik imao gotovu grafijsku reformu zasnovanu na uporabi dijakritika. Prvi je u Hrvata napisao pravogovor ilirskoga (hrvatskoga) jezika, napisao je pravopis 1819., pisao je o sv. Jeronimu, o povijesti Rijeke, Frankopanima i dr. Od najveće mu je vrijednosti pravopis ilirskoga (hrvatskoga) jezika u kojem je svaki glas imao odgovarajuće slovo. (Izvor: Milan Nosić: Gajev preteča: Josip Završnik i njegovo djelo (monografija), Matica hrvatska Rijeka, Rijeka, 1997)
1843. 01. Studenog uz vezu s Karlovcem Rijeka dobiva i redovnu poštansku kolnu vezu s Trstom. Po prvi put su uvedena "Malle" kola, koja prevoze putnike, prtljag i poštu. Već za vrijeme prvog uvođenja kola u poštanski promet bilo je dozvoljeno putnicima da nose i prtljag od 40 funti težine i vrijednosti od 80 forinti. Za težu prtljagu plaćala se doplata po tarifnom pravilniku. Za sjedaća mjesta je važila različita pristojba. Najskuplja mjesta su u zatvorenim kolima, dok je tarifa za mjesto otraga ili uz kočijaša bila smanjena. "Malle" kola bila su uvedena na sve poštanske linije, pa tako i na liniju Rijeka-Karlovac-Zagreb, gdje su već godine 1844. išla dva puta tjedno, a teretna jedanput tjedno. Brza "Malle" kola prevalila su taj put iz Rijeke do Zagreba za 27 sati a teretna za 44 1/2 sati. (Izvor: A Herljević: Razvoj poštanske službe s osvrtom na poštu u Rijeci)
1844. engleski inženjer Wallau, unajmljen od riječke oblasti, počinje izrađivati studiju trase željezničke pruge Karlovac – Rijeka. Nažalost, revolucionarna 1848. godina (Grad su zaposjele hrvatske trupe pod zapovjedništvom Josipa Bunjevca) prekida te aktivnosti, ali ideja ne nestaje. Naprotiv, širi se i jača pa se tijekom pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća predlažu i razmatraju različite trase, od kojih u zanimljivije spada ona inženjera E.A. pl. Joanellija, višegodišnjeg tehničkog upravitelja Lujzinske ceste, koji predlaže trasu koja bi od Karlovca dolinom rijeke Kupe išla sve do Broda na Kupi te sepotom preko Delnica i Lokava dizala do Sljemena i Fužina, odakle bi se spuštala prema Bakru i Rijeci.
1844. 17. Srpnja u Rijeci je rođen Vince (Winczenz) Wartha, (Rijeka, 17. Srpnja 1844. - Budimpešta, 20. Srpnja 1914.), mađarski kemičar svjetskog značaja. U svome rodnom gradu nije dugo živio jer je njegov otac, vojni časnik koji se također zvao Vince Wartha, ubrzo nakon sinova rođenja dobio premještaj u Segedin. Vince je kao istraživač na području kemije postao međunarodno poznat djelujući na nekoliko polja kemije: bavio se analizom ugljena za potrebe domaće proizvodnje plina, ispitivao je alkalnost vode, ostavio je traga na području kemije vina te na području tehnologije keramike i stakla,a među prvima je u Mađarskoj radio pokuse na području fotografije i fotokemije. (Izvor: Geni, Vince Wartha, Također: cesa-project.eu, WARTHA, Vince (Winczenz), Također: Piroska Ács: Hungarian Ceramics from the Zsolnay Manufactory, 1853-2001, Yale University Press, Također: Nina Spicijarić Paškvan, PRILOG BIOGRAFIJI VINCEA WARTHE)
1844. riječki veletrgovac Iginijo (Higin) Scarpa gradi vilu u Opatiji i naziva je po svojoj pokojnoj supruzi Angiolini "Villa Angiolina"(slika ljevo). To je građevina koja je obilježila početak turizma u Opatiji. U vili, koja je služila samo za odmor i povremeni boravak porodice Scarpa i njihovih znanaca, odsjedali su mnogi gosti iz visokih aristokratskih krugova, a posjetio ju je i sam car Franj o Josip I . Vila je djelo nepoznatog arhitekta, a danas je rekonstruirana na temelju tlocrta iz 1886. godine te upućuje na klasičnu prostornu dispoziciju, oblikovanje po načelu zlatnog reza i uporabe modula. Građevina je simetrična s tri etaže ukupne površine oko 1000 m2, monumentalnim stepeništem s morske strane ispred kojeg je centralni dio parka s cvjetnom rotondom. Smještena usred botaničkog vrta, odnosno glasovitog arboretuma koji je značajan primjer hortikulturne parkovne baštine i ujedno i jedan od najljepših parkova u Hrvatskoj. U parku se nalazi najstarija građevina Opatije, Crkva Sv. Jakova, koja se po prvi put spominje u povijesnim spisima 1449. godine. Na tom je području već u ranom srednjem vijeku, bila izgrađena benediktinska opatij a Sv. Jakova, uz koju je živjelo ribarsko naselje s malobrojnim i siromašnim s tanovništvom, skučeno i nepoznato čak i u fazi prosperiteta jedrenjaštva. (Izvor: Izlaganje sa znanstvenog skupa, Mirjana Peršić: Razvoj turističke arhitekture na zapadnoj obali Kvarnera)
1844. 03. Rujna parobrodarsko društvo "Austrijski Lloyd" iz Trsta uvodi stalnu tjednu izletničku liniju između Trsta Rijeke. Brodovi su pristajali u Piranu, Novigradu, Poreču, Rovinju i Puli. U Rijeci je brod boravio od 6 do 22 sata, tako da izletnici mogu obaviti poslove i razgledati grad. Već 1845. "Austrijski Loyd" imao je 42 putovanja između Rijeke i Trsta sa 923 putnika prema Trstu i 79 u obratnom smjeru. "Austrijski Lloyd Trst" je osnovao 1833. godine Karl Ludwig Freiherr von Bruck. Već 1844. poznate su stalne veze trajektom između Omišlja i Rijeke, između Kraljevice, Voloskog i Lovrana sa Rijekom. (Izvor: Laszy Giacinto: Fiume tra storia e leggenda, Rijeka 1996., str. 50., Također: Poreština.info, Crtice iz povijesti porečkog turizma, Iz knjige "Povijest turizma Istre i Kvarnera" – Ivana Blaževića odabrao : R.V.Aleksić)
1844. 21. Rujna Prema oglasu objavljenom tog datuma u riječkim novinama "Eco del litorale ungarico" (Odjek Mađarskog primorja) saznajemo da je brodogradilište braće Pritchard u Kraljevici ograđeno zidom i da ima površinu od gotovo 6.000 četvornih klaftara (klaftar ili hvat, malo manje od 2 metra). Veličina brodogradilišta bila je dovoljna za istovremenu gradnju četiri do šest brodova duge plovidbe, a po potrebi i više. Spomenuto je i da postoji natkrito skladište dimenzija 25x59 klaftara, u kojem se nalazi kovačnica.
1844. Uvedena redovita poštanska diližansa za putnike od Rijeke do Zagreba. Putovanje je trajalo 27 sati.
1844. Nedjeljna brodska izletnička pruga: Trst–Piran–Novigrad–Poreč–Rovinj–Pula–Rijeka.
1845. 25. Travnja Općina je odobrila gradnju "Casina patriottica" na Korzu (danas zgrada Radija Rijeka, slika desno), velike klasicističke palače. Naime, nakon smrti kanonika Monaldija, kuća s vrtom na barbakanu pripala je njegovom nećaku Franji Troyeru. Gjuro Vranyczany, vođa riječkih kapitalista, zajedno s njima osniva Domoljubno društvo. Za potrebe toga društva otkupili su Troyerov barbakan s vrtom, te su s općinskim odobrenjem (25. Travnja 1845.) srušili postojeću građevinu i na njezinom mjestu izgradili novu u koju su smjestili "Domoljubni kazino" ("Casino Patriottico"). Ta se građevina i njezina funkcija uklapala u regulacijski plan Giovannija Candida za izgradnju Korza iz 1808. godine, bez kojeg njezina gradnja vjerojatno i ne bi bila moguća s obzirom na vrlo stroge graditeljske propise toga doba. Gradnja, po projektu arhitekta Antona Deseppia (Rijeka, 31. Svibnja 1811. - Rijeka, 1874.), sina poznatog riječkog zlatara-moretista, je započela 1847. i trajala je do 1848. Od 1889. godine u njoj je "Hrvatska čitaonica", središte kulturnog, umjetničkog i političkog života Riječana. 1883., samo godinu nakon što je električno opremljena i prva zgrada u Rijeci, Tvornica torpeda Whitehead, firma Whitehead zgradu oprema električnim osvjetljenjem. Godine 1889. zgrada postaje sjedištem Filharmonijskog-dramskog udruženja (Societa Filodrammatica). U njenoj dvorani, okrenutoj prema Trgu, donesena je 1906. "Riječka rezolucija", po kojoj je trg i dobio ime. Od 1911. godine u prizemlju je djelovala i jedna podružnica Prve hrvatske štedionice. 03. Svibnja 1945. godine kada je Rijeka oslobođena fašističke vlasti i kada talijanizacija prestaje zaustavljati hrvatski kulturni razvoj, u zgradi je privremen smještaj našla i izdavačka kuća "Otokar Krešovani". Posljednje kulturne ustanove koje se sele u ovu zgradu su Radio Rijeka, Hrvatska radiotelevizija i Mali salon. (Izvor: Wikipedia, Zgrada Radio Rijeke, Također: Radmila Matejčić: KAKO ČITATI GRAD - Rijeka jučer, danas, NAKLADA KVARNER, NOVI VINODOLSKI, 2013, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 69, Saša Dmitrović: OD NEVENA DO GOOGLEA, Također: Matica hrvatska, Riječki ljetopis)
1845. 21. Kolovoza u Trstu je rođen Emilio Ambrosini, najznačajniji riječki  secesijski arhitekt u periodu od njegova dolaska u grad na Rječini 1884. pa do kraja života, arhitekt koji je gotovo cijeli život proveo u Rijeci i podario joj mnogo, za to vrijeme vrhunskih stambenih objekata, od kojih neki i danas oduzimaju dah. (Datumi njegovog rođenja se ne poklapaju u svim izvorima pa tako naprimjer Wikipedija (engleska (1850, Trieste, Austria – December 1, 1912, Vienna, Austria), hrvatska (Trst, 1850 - Beč, 1. prosinca 1912)) spominju godinu 1850 kao godinu rođenja (bez navedenog datuma). MUZEJ GRADA RIJEKE navodi u svim izvorima 21. Kolovoza 1845. kao datum rođenja). Nakon što je u Trstu završio Brodograđevnu školu, školovanje za civilnog inženjera nastavio je na Visokoj tehničkoj školi u Grazu gdje je, pretpostavlja se, diplomirao 20. srpnja 1876. godine. Sudeći po projektu za Dječji vrtić Clotilde iz 1884. godine koji je od njega naručio riječki Kraljevski gubernij, sredinom osamdesetih godina Ambrosini je već morao biti u Rijeci. Vlastiti arhitektonski atelje otvorio je u De Dominovoj ulici (današnjoj Uljarskoj ulici) pridruživši se tako kolegama arhitektima koji su ovdje vidjeli priliku za vlastitu afirmaciju i ulagali intelektualni maksimum u izgradnju grada. Zajednička im je bila vizija prerastanja Rijeke u srednjoeuropsku metropolu. Ambrosini se pretežito bavio projektiranjem stambenih i stambeno-poslovnih objekata i to u gotovo svim gradskim zonama: Pomeriju, Belvederu, Brajdi, Potoku, Školjiću, Mlaki, Kozali i u centru grada. Djelatnost u Rijeci započeo je projektima dječjeg vrtića Clotilde, Stambeno-poslovne uglovnice na Dolcu, vile Vranyczany, hotela Hungaria, hotela Royal (na slici ljevo) i vile Gorup. Krajem 19.. stoljeća bio je graditeljski aktivan i u Opatiji te Volosku. Nakon duge i teške bolesti, Emilio Ambrosini umire 1912. u Beču gdje je otišao na liječenje. Nakon što su njegovi posmrtni ostaci dopremljeni u Rijeku, 29. Studenog 1912. godine, organiziran je sprovod uz prisustvovanje velikog broja ljudi kao dokaz žaljenja za gubitkom počasnog građanina. Sahranjen je na groblju Kozala. (Izvor: MUZEJ GRADA RIJEKE:  Emilio Ambrosini – BIOGRAFIJA, Arhitekt visokog historicizma i rane secesije, Također: MUZEJ GRADA RIJEKE:  UVODNA RIJEČ, Emilio Ambrosini – arhitektonska ostvarenja u Rijeci i Opatiji 1884. – 1912., Također: wikipedija > Emilio Ambrosini)
1845. Prema legendi, Riječki zlatar Ivan Korošec napravio je, navodno prema caričinu nacrtu, narukvicu, igle i naušnice sa likom Morčića. Poveli su se za njim i ostali zlatari, osobito njegov nasljednik Ante Mihić.
1845. Kako je jačao pritisak Ugarske na Rijeku, tako se izrađuje i niz planova luke. Po nalogu Budimske građevinske direkcije sve ih je ispitao inženjer Karlo Kecsekes 1845. godine. Za njegov projekt bila su i osigurana sredstva i to prema pojedinim fazama - za izradu valobrana produženjem ribarskog gata, za skretanje Rječine i valobran pred njom, kao i za nova nasipavanja i čišćenje starog korita. (Izvor: Igor Žic: Riječka luka kroz stoljeća, (članak 4/10), NOVI LIST 2001.)
1845. u Rijeku iz Gorice stiže Giacomo Branchetta, otac Giacoma, Antonia i Costantina Branchetta, trojice braće koja su pokrenula zakladu braće Branchetta kojom je financirano otvaranje ubožnice Branchetta 29. Kolovoza 1903. Otac, Giacomo obogatio se uvozeći cilindre i slamnate šešire iz Francuske, Engleske i Paname, i prodajući ih diljem Austrije, Mađarske i Hrvatske. Nakon očeve smrti braća su nastavila i unaprijedila posao. Naime, Neoženjeni i bez potomaka, palo im je na pamet da ostave svoj imetak općini, ali su se na konkretan korak odlučili tek godinama poslije. Kad je već bio umro brat Giacomo, a Antonio i Costantino, svećenik tršćanske biskupije, povukli se iz poslova, ponudili su Rijeci donaciju od 460 tisuća kruna pod uvjetom da se svota iskoristi za izgradnju nove ubožnice. Gradonačelnik Francesco Vio donaciju je prihvatio i formalizirao ugovorom koji diktira davanje imena ubožnici po braći Branchetta. (Izvor: Uz 50. obljetnicu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Amir Muzur: ZAKLADA BRAĆE BRANCHETTA: IDEJA KOJA JE NADRASLA SAMU SEBE, str: 4, Također: Ars Aesculapii, Radmila i Marijan Matejčić: Prilozi za povijest zdravstvene kulture Rijeke i Hrvatskog primorja,Rijeka: ICR, 1982., str:57 – 62)
1845. otvorena tvornica tjestenine u Ponsalu s vlastitim mlinom na parni pogon.
1845. Riječka gradska općina otkupila od obitelji Adamich kazališnu zgradu, nazvavši je Gradsko kazalište Rijeka (Teatro civico di Fiume). Program kazališta uglavnom je bio na talijanskom jeziku, a uređivao ga je kazališni voditelj (impressario) na osnovi javnog natječaja i najbolje ponude, koja se podnosila gradskom vijeću. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja, Tea Mayhew: Revolucionarna 1848. u Rijeci, Također: Grad Rijeka ADAMIĆEVO KAZALIŠTE)
1845. 25. Travnja Općina Rijeka je izdala odobrenje za gradnju Casina patriottica na Korzu (danas zgrada Radija Rijeka). (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja, Tea Mayhew: Revolucionarna 1848. u Rijeci, Također: Grad Rijeka ADAMIĆEVO KAZALIŠTE)
1846. 27. Siječnja mađarski političar, tada predsjednik mađarske revolucionarne vlade i glavni politički zagovornik izgradnje željezničke pruge koja bi spojila Mađarsku sa Rijekom, Lájos Kossuth objavljuje članak naslovljen “Do mora, Mađari, do mora!” Taj je poklič shvaćen kao ugarski politički i gospodarski program pod geslom “Na more, Mađaru!”. Time je htio požuriti državu na izgradnju željezničke pruge Vukovar-Rijeka.
1846. 24. Veljače na Podvežici na Sušaku rođen je arhitekt Mate Glavan (Podvežica kraj Sušaka, 24. Veljače 1846. — Sušak, 9. Travnja 1905.) (osmrtnica Mate Glavana na slici ljevo). Školovao se na Politehnici u Grazu. Diplomirao je za inženjera na Johanneumu i od tada djeluje u Rijeci i Sušaku. Oženio je Vinku Šperac rođenu u Solinu 02. Srpnja 1855. Djelovao u Sušaku i Rijeci kao poduzetnik, projektant, javni i kulturni djelatnik. Graditelj i projektant niza industrijskih, javnih i stambenih zgrada, između ostalog zgrade Rafinerije na Mlaki (građena 1883), lučkih skladišta, Tvornice kože, Hrvatske čitaonice na Trsatu, Pučke škole na Brajdici. Najpoznatije mu je djelo sušački hotel "Kontinental" građen od 1885. do 1887., monumentalno historicističko zdanje, kojim je zacrtao poteze novih ulica, a time i smjerove izgradnje toga dijela grada. Pokopan je na groblju na Gospinom otoku kod Solina u zajedničkoj grobnici sa svojom suprugom. Nad grobnicom je brončani odljev kipa Zaspala Vestalka, djelo kipara Ivana Rendića, izrađen oko godine 1911. Hrvatski biografski leksikon navodi potpuno pogrešne podatke. (Izvor: Virtualni muzej grada Solina, Groblje na otoku, Također: Tusculum: časopis za solinske teme, Rujan 2009., Izvorni znanstveni članak, Ivan Grubišić: Solinski Šperci)

Mrtvi kanal je u stvari nekadašnji tok Rječine i nekadašnja riječka luka

1846. 04. Travnja Gradsko vijeće donijelo je odluku da umjesto velikih radova na novoj regulaciji toka Rječine sagradi novu luku ispred gradskoga tornja. Sagradio bi se novi gat, koji bi bio zaštićen lukobranom s valobranom (slika desno). (Izvor: Forum Croinfo.net, Travanj - značajni događaji, autor: Ilirija)
1846. 04. Travnja Prestaju sa izlaženjem novine „Eco del litorale ungarico“. Novine su izlazile tri godine dva puta tjedno (srijeda, subota). Posljednji sačuvani broj (106) nalazi se u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci. (Izvor: Irvin Lukežić: L'ECO DEL LITORALE UNGARICO: JEKA TALIJANSKA PRIMORJA UGARSKOGA)
1846. 30. Lipnja Postavljen kamen temeljac za prvi dječji vrtić u Rijeci na uglu Kalvarije i Ulice I. Grogovca. Radovi su započeli 30. Svibnja 1847., po projektu gradskog edila Adama Olfa. Naime, još 25. Veljače 1839. godine, na Kapetanskom vijeću Antonlo Carlo Lorenzuttl, doktor filozofije, medicine, kirurgije i magistar opstetrlcije, ugledni riječki primarijus u Gradskoj bolnici, podnosi prijedlog za Milosrdno prihvatilište za djecu. Taj je prijedlog predočen imenovanoj komisiji koja je 26. Studenoga 1840. godine podnijela i svoj prijedlog, tako da je sjeme palo na plodno tlo budući da je guverner Rijeke donio konačnu odluku o osnivanju zavoda. (Izvor: HISTORIJSKI ARHIV RIJEKA, TEHNIČKI UREDI GRADA RIJEKE , NUMERIČKO KAZALO NACRTA 1836. – 1944.)
1846. godine Juraj Vranicany dobiva dozvolu da svoj teren "kod bora" "Al Pino", upotrijebi za škver. Škver se nalazio u blizini već postojećeg škvera koji djeluje od početka XIX stoljeća. (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 350.)
1846. 28. Srpnja riječka je općina sklopila ugovor s pariškom kompanjom Pietra Pregia Franqueta i Antonia de Buzzija o osvjetljenju grada plinom i uljem. (Nana Palinić: 125 GODINA ELEKTRIČNE ENERGIJE U RIJECI, HEP distribucija, Zagreb, 2006)
1846. 3. Prosinca Pod arhiđakonatom Antuna Cimiottija, „Previšnjom odlukom" (odlukom tadašnje vrhovne vlasti) od 3. prosinca 1846. br. 18495 preustrojen je kaptol. Antun Cimiotti je imenovan za kanonika 1838. Iste godine postaje arhiđakon, župnik, te opat opatije sv. Jakova od stupa. 1847. u listopadu odriče se župništva. Umire 1867.

Adelaide Ristori

1846. U riječkome Adamićevom kazalištu nastupila proslavljena talijanska glumica Adelaide Ristori (29. 01. 1822 Cividale del Friuli (Italija) – 09. 10. 1906, Rim (Italija)) (slika ljevo).
1847. 30. Svibnja svečano je otvorena nova zgrada "Milosrdnog dječjeg prihvatilišta" i u njoj se obavljala djelatnost zavoda sve do 1914. godine kada je porušena da bi dala mjesto za novu zgradu. To je bila paviljonska građevina u neogotlci s elementima Tudor-stlla, veoma profinjene dekoracije i harmonično raspoređenih otvora. Nalazila se je preko puta crkve Sv. Vida. (Izvor: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas; Radmila Matejčić; 2007., Također: Forum Udruge 051, Svibanj - značajni događaji)
1847. Prema odobrenju Gradskoga vijeća gradi se na Korzu Casino Patriotico (sadašnja zgrada RTV centra Rijeka).
1847. godine u Rijeci, Bakru i Kraljevici sagrađena su 23 broda s 8.830 tona. O tome piše i engleski diplomat Andrew Archibald Paton (Edinburgh, Škotska, 19 Ožujka 1811- Ragusa, 3 Travnja, 1874) u svojoj knjizi "Highlands and islands of the Adriatic: including Dalmatia, Croatia, and the southern provinces of the Austrian empire", koji navodi da je glavna ekonomska djelatnost u Primorju brodogradnja, te da je vidio od Preluke do Kraljevice dvadeset i pet većih jedrenjaka koji su se istovremeno gradili.
1847. 11. Studenoga u Požunu počeo s radom Ugarski parlament, na kojemu su Hrvatsku predstavljali Herman Bužan, savjetnik Banskoga stola u gornjem domu, te Metel Ožegović, savjetnik Kraljevskog namjesništva i Josip Bunjik, glavni bilježnik Požeške županije u donjem domu, dok su grad i okrug Rijeku predstavljali senatori Ivan Tosoni i Stjepan Privicer, a Bakar Bartol Zmajić (Szmaics). (Izvor: Ladislav Heka: Hrvatsko-mađarski povijesni kalendar. Croatica, Budimpešta, 2001. str:92-93., Također: Ferdo Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Nakladni zavod Matice Hrvatske,x Zagreb, 1975. str:416.)
1848. Veljača Karl Marx izdaje Komunistički manifest na njemačkom jeziku. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja Rijeka, Tea Mayhew: Revolucionarna 1848. u Rijeci, 2009.)
1848. 03. Ožujka mađarski političar Lajos Kossuth održao je nadahnuti govor u Ugarskom saboru, u kojem zahtijeva ukidanje feudalnih odnosa, samostalnost i odvajanje Mađarske iz Austro-Ugarske monarhije i donošenje ustava u cijeloj Monarhiji. To su postavke mađarske revolucije, koja je započela uličnim nemirima 13. ožujka 1848. Pobunjenici zahtijevaju mađarsku autonomiju unutar Habsburške Monarhije pozivajući se na personalnu umjesto realne unije, pri čemu bi osoba kralja, odnosno cara, bila jedina poveznica Mađarske s Austrijom. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja Rijeka, Tea Mayhew: Revolucionarna 1848. u Rijeci, 2009.)
1848. 11. Ožujka, u Rijeku dolazi mladi talijanski knjigoveža i tiskar po imenu Ercole Rezza, rodom iz Pijemonta (1813.-?), a u Rijeci je živio petnaestak godina. Prema podacima iz riječkoga popisa pučanstva, radio se u Genovi 1813. godine, u obitelji Mattea i Giulie Rezze. Živi u Trstu i radi kao ovlašteni zastupnik knjižarskih kuća i u tom svojstvu putuje diljem Habsburške monarhije. Tu mu se iz braka sa suprugom Gioseppinom, porijeklom iz mjesta Bisenz u Moravskoj, rodio sin Cesare. Iz Trsta se Ercole Rezza preselio u Rijeku, gdje, upravo u vrijeme velikih revolucionarnih previranja koja će uskoro zahvatiti čitavu Europu, djeluje punih petnaest godina, razvija plodnu tiskarsku, novinarsku i publicističku djelatnost. Rezza u razmjerno kratkom vremenu dolazi na glas ne sarno kao dobar knjigoveža nego i uspješan knjižar, tiskar i nakladnik. Prvo 1854. u Rijeci otvara jedan litografski zavod, a dvije godine kasnije osniva vlastitu tiskaru, nastavljajući knjižarsku djelatnost pod imenom "Libreria Rezza" u svojstvu samostalna izdavača. Godine 1857.posjedovao je i posudbenu knjižnicu (biblioteca circolante) s oko pet tisuća naslova "nelle lingue piu' usitate". "Tipografia Rezza" smješta se u kuću Persich na Korzu. Bio je ravnatelj upravnog odbora Riječke kase uzajamne pomoći (Cassa di mutua credito fiumano) i prisegnuti sudski vještak za knjige, papir, litografije, pisači i slikarski pribor pri Županijskome sudu u Rijeci. Rezza će tiskati novinske naslove sve do 1862. godine kada Rezzinu tiskaru preuzima njegov nekadašnji tajnik Carlo Huber koji, udruživši se s Emidiom Mohovichem, osniva "Stabilimento tipografico Fiumano" (Riječki tiskarski zavod). U Rijeci se nakon toga Ercolu Rezzi gubi svaki trag. Izgleda da se zajedno sa svojom obitelji preselio u Firenzu, gdje provodi posljednje godine života. Neka od njegovih najznačajnijih izdanja bila su časopis "Neven" (1858.), "Eco di Fiume" (1857.-1860.) i "Gazzetta di Fiume" (1860.- 1862.). (Izvor: dr. Irvin Lukežić, Filozofski Fakultet, Rijeka, izvorni znanslveni članak, Također: Irvin Lukežić: RIJEČKI KNJIŽAR, TISKAR, NOVINSKI UREDNIK I NAKLADNIK ERCOLE REZA)
1848. Hrvatska je podijeljena u nekoliko teritorijalnih cjelina i uprava: Vojna krajina uzduž granice s Osmanskim Carstvom (Bosnom i Hercegovinom) proteže se od Like do Slavonije i Srijema i pod izravnom je upravom Bečkog dvora; Dalmacija i Istra također su pod austrijskom upravom, dok je Rijeka pod mađarskom upravom. Relativnu samostalnost ima samo središnji dio tzv. Banske Hrvatske. To je jedan od najnerazvijenijih dijelova Habsburške Monarhije, slabo dotaknut procesima modernizacije i socijalnim kretanjima, gdje osnovu gospodarstva još uvijek čini poljoprivreda zasnovana na feudalnim odnosima, a industrijalizacija je u samom začetku. ( Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja Rijeka, Tea Mayhew: Revolucionarna 1848. u Rijeci)
1848. 13. Ožujka na ulicama Beča buknuli su nemiri. Rezultirali su rušenjem policijsko-apsolutističkog režima kojeg je u ime cara Ferdinanda I. (V.) provodio kancelar princ Klemens von Metternich. Osim rušenja tog sustava koji je godinama zatirao sve oblike građanskih prava i zemlju doveo na rub bankrota, u pitanje dolaze i vjekovni politički privilegij plemićkog sloja, te se uvodi parlamentarni sustav iako je taj proces u praksi zahtijevao puno više vremena. Usporedo s pobunom građana Beča, narodi Monarhije su uznemireni i traže svoja nacionalna prava. Nezadovoljstvo je raslo i među seljacima, koje su pritiskale brojne feudalne obveze. Potaknuti uspjesima revolucionarnih zbivanja u Parizu, 13. Ožujka 1848. ljudi su izašli na ulice Beča i zahtijevali ostavku Metternichova kabineta. Nakon samo dva dana uličnih borbi, bečki pobunjenici izborili su Metternichovu ostavku i donošenje ustava. Mađarski revolucionari osnivaju samostalnu vladu na čelu s guvernerom Lajosem Kossuthom i predsjednikom vlade Lajosem Batthyanyem. Ova se revolucija u historiografiji spominje pod imenom "Proljeće naroda". (Izvor: Tea Perinčić Mayhew: ČIJA JE RIJEKA 1848.?, Također: Jaroslav ŠIDAK: Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848-49., Zagreb, 1979., str. 18-20., Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja Rijeka, Tea Mayhew: Revolucionarna 1848. u Rijeci)
1848. 15. Ožujka započinje Mađarska revolucija. Hrvatsko-ugarska državna zajednica jedna je od najtrajnijih državno-pravnih tvorevina u povijesti. Tijekom 816 godina zajedničke povijesti Hrvati i Mađari su, dakako, osim slavnih epizoda, imali i stanovite razmirice, odnosno 1848. godine i oružani sukob. Tijekom 19. stoljeća u Mađarskoj je jačao nacionalizam i želja za stvaranjem jedinstvene države, koja bi uključivala i Hrvatsku, a u Hrvatskoj je jačala želja za povezivanjem Južnih Slavena i stvaranjem vlastite države. Za narušene odnose uvijek je bila kriva "druga strana". Ova dva oprečna interesa nisu se mogla uskladiti, što je rezultiralo tijekom revolucije 1848/1849. godine prvim i u biti jedinim oružanim sukobom između dva do tada "bratska" naroda. Čak se i u službenim dokumentima rabilo izraz "bratski" ("testvér") za onu drugu naciju. U mađarskoj historiografiji se revolucija iz 1848. godine naziva borbom za oslobođenje, a dan njezina početka (15. Ožujka) jedan je od najvećih nacionalnih praznika. (Izvor: Dr. sc. Ladislav Heka: HRVATSKO-UGARSKA NAGODBA U ZRCALU TISKA)
1848. 23. Ožujka guverner Ivan Janos Nepomuk Erdödy (1733.–1806.), nalaže municipiju osnivanje gradske nacionalne garde raspoređene u šest satnija. To je vrlo brzo ostvareno. Vrhovni zapovjednik bio je guverner Ivan Nepomuk Erdödy. Njemu podčinjen bio je Pietro Scapra, a njegov pobočnik bio je Gabrijel Mitrović. Liječnici su bili Pietro Rinaldi, Franjo Jelčić (Gelcich), Antonio Felice Jačić (Giacich) i Adolfo Justini (Giustini). U stožeru su bili i Ignazio Simonić i Anselmo Matković. (Izvor: DAR, "Libro di consiglio municipale", 1848., (199), str. 157., Također: SUŠAČKA REVIJA broj 38/39, Igor Žic: PROTALIJANSKA POLITIKA U RIJECI 1848.-1887.)
1848. 25. Ožujka održava se velika narodna skupština u Zagrebu, na kojoj su u trideset točaka usvojena "Zahtijevanja naroda". Ukratko, traži se ujedinjenje svih hrvatskih teritorija, uključujući Dalmaciju, Istru i Rijeku te Vojnu Krajinu, ukidanje feudalnih odnosa, ukidanje staleža i uvođenje građanskih sloboda, očuvanje cjelovitosti Habsburške Monarhije, kao i Ugarskog kraljevstva, unutar kojeg Trojedna kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ima pravo na samostalnost. Na skupštini se također zahtijeva sazivanje Hrvatskog sabora i postavljanje baruna Josipa Jelačića za hrvatskog bana. Naišli su na otpor peštanske vlade, koja je smatrala da se pod njome trebaju ujediniti sve zemlje Krune sv. Stjepana, negirajući nacionalna prava ne samo Hrvatima, već i Srbima, Rumunjima i Slovacima. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja, Tea Mayhew: Revolucionarna 1848. u Rijeci)
1848. u Rijeci postoje 4 brodogradilišta, na Sušaku 3, na Pećinama 2, a u Martišćici, Bakru i Kraljevici po jedno. (Izvor: Pomorski zbornik, JAZU, Zagreb 1962., str. 1548 (Dr. Radojica Barbalić: Pomorstvo Rijeke i Hrvatskog primorja))
1848. 11. Travnja ukinuto patricijsko vijeće. S obzirom na to da je Ugarski sabor proglasio slobodu izbora članova ne samo državnog sabora već i gradskih uprava i ukidanju plemićkih privilegija, pa tako i patricijskih vijeća, riječki je municipij sankcionirao tu odluku u takvom obliku da su patricijske obitelji mogle zadržati svoje plemićke titule, ali ne i pravo nasljeđivanja mjesta u gradskom vijeću. Stanovnici s građanskim pravom, uglavnom trgovci i obrtnici bez plemićkog statusa, znači predstavnici puka, sada su mogli biti birani u gradsko vijeće, koje je brojilo 85 predstavnika (66 predstavnika iz grada i 19 iz okolnih podopćina (Plase, Kozala i Drenova)). Među njima vodeću ulogu imaju suci rektori: Antonio Celebrini, Giovanni Kobler, Giovanni Martini, Francesco Kukatzkay i Giuseppe Emilij i plemeniti Josip Suzanić kao predstavnik grada u Ugarskom saboru. Naravno, u to žene nisu bile uključene jer nisu imale političkih prava, iako su pojedine imućnije građanke imale udjela u riječkoj trgovini i vlasništvu brodova. Do tog datuma, Rijekom je upravljalo vijeće u kojem su bili predstavnici patricijskih obitelji koji su mjesto u vijeću stekli nasljeđivanjem i čiji je broj bio je ograničen na 50, a da bi odluke vijeća bile pravovaljane sjednici je moralo prisustvovati barem dvije trećine vijećnika. Kao što se vidi iz zapisnika vijeća iz 1840. godine, puk je tada imao samo jednog predstavnika, ali se i to promjenilo nakon 11. Travnja 1848. Prva sjednica novog saziva predstavničkog gradskog vijeća održana je 19. Lipnja u gradskom kazalištu pod predsjedanjem riječkog guvernera i gradskog kapetana Ivana Nepomuka Erdödyja. Mjesto u vijeću osim političkog i društvenog prestiža nije bilo plaćeno, te se upravo te iste godine raspravljalo o tome da li bi bar pučki predstavnik (rappresentante civico) trebao biti plaćen za svoju dužnost. (Izvor: Tea Mayhew: Iz zapisnika sjednica kapetanskog vijeća Rijeke početkom četrdesetih godina 19.stoljeća, str:3, Također: Tea Mayhew: ČIJA JE RIJEKA 1848.?, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja, Tea Mayhew: Revolucionarna 1848. u Rijeci)

1848. 25. Travnja Ban Jelačić objavljuje proglas kojim ukida feudalne odnose u Hrvatskoj.
1848. 06. Lipnja u Pružini, kod Trenčina (danas u Slovačkoj) rođen je Gábor Baross de Bellus (slika ljevo). Potječe iz mađarske plemićke obitelji kojoj je uz prezime stajao i pridjevak De Bellus, prema nazivu općine Beluša, koja se danas nalazi u Slovačkoj na lijevoj obali rijeke Vah. S 35 godina, 10. Travnja 1883., postao je državnim tajnikom Ministarstva za promet i javne radove. Tisza ga 29. Prosinca 1886., nakon ostavke Gábora Keménya proglašava ministrom za promet i javne radove, što ostaje do 1889. godine. Na temelju njegovih zamisli 16. Lipnja 1889. bilo je ustanovljeno Ministarstvo trgovine, a Baross mu je postao i ostao čelni čovjek do 1892. godine. Osim toga, nakon smrti Ágostona Treforta 22. Kolovoza 1888. jedan je mjesec bio ministar religije i prosvjete, a zatim od Ožujka do Lipnja 1889. g. i ministar unutarnjih poslova kojega vodi paralelno uz svoj resor. U "Enciklopedij i Jugoslavije" vezano za riječku luku stoji: ''Barossevo ime postalo je sinonim za političku korupcij u i subvencije, naročito u pitanju Rijeke i eksploatacij e riječke luke, koju je Baross favorizirao po određenom i smišljenom planu madžarizacije čitavoga Hrvatskog primorja." Pod ovim se ne misli na primorje Hrvatske, već samo na obalno primorje Banske Hrvatske, od tadašnje Rijeke do Novog Vinodolskog. Zbog njegove djelatnosti, energičnosti, nesebičnosti i odvažnosti na području željeznice, nazvali su ga "Željeznim ministrom" (Vasminiszter). (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, Rijeka, 2005., str: 46., Također: Zavod za povijesne i društvene znanosti u Rijeci, Nina Spicijarić Paškvan: PRILOG BIOGRAFIJ I GÁBORA DE BELLUSA BAROSSA)
1848. 10. Lipnja Hrvatski sabor naglašava pripadnost Sušaka (Banskoj) Hrvatskoj. (Izvor: ŽELJKO BARTULOVIĆ: SUŠAK 1919. – 1947.: DRŽAVNOPRAVNI POLOŽAJ GRADA, Problemi sjevernog Jadrana 9 (2008), str. 200-204)
1848. 19. Lipnja održana je prva sjednica novog saziva predstavničkog gradskog vijeća u gradskom kazalištu i pod predsjedanjem riječkog guvernera i gradskog kapetana Ivana Nepomuka Erdödyja. Na njoj su izabrani suci rektori: Antonio Celebrini, Giovanni Kobler, Giovanni Martini, Francesco Kukatzkay i Giuseppe Emilij. Nešto kasnije vijeće je izabralo plemenitog Josipa Susanića za predstavnika u Ugarskom saboru. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja, Tea Mayhew: Revolucionarna 1848. u Rijeci)
1848. 27. Lipnja Kraljevski ugarski palatin imenovao je Agostina Giuseppe Tosnija za potkapetana grada (Vice Capitanato) i njegova teritorija. Ta je funkcija bila ključna u stvarnom vođenju municipija jer je potkapetan praktično u ime guvernera i kapetana upravljao gradskim vijećem. (Izvor: DAR, "Libro di consiglio di Fiume", 1848. (199), str. 184, Također: Tea Perinčić Mayhew: ČIJA JE RIJEKA 1848.?)
1848. 03. Srpnja Na poziv riječkog Gradskog vijeća osnovana je Komisija za prikupljanje dostupne povijesne građe o Rijeci, kako bi se dokazale stare povlastice Rijeke od najstarijih vremena. U Komisiji su Ludovico Giuseppe Cimiotti (1810-1892) , Giovanni Kobler, dr. Girolamo Fabris, Giuseppe Politeo i dr. Pietro Rinaldi. Istog dana, imenovan je Ludovico Giuseppe Cimiotti za predsjednika komisije za nadzor izgradnje pristanišnog gata kod ribarnice, nakon ostavke Giuseppea de Susannija. (Izvor: William Klinger: Giuseppe Ludovico Cimiotti (1810-1892) e le problematiche origini della storiografia fiumana, str.1/16, Također: Giovanni Kobler, Memorie Per la Storia della Liburnica Citta di Fiume, knjiga I., str.16 )
1848. 27. Srpnja riječki municipij zaprima zahtjev bakarskog municipija da im se izruči riječki građanin Fabio Frank koji je na Sušaku skinuo bakarsku zastavu i odnesao je na drugu stranu Rječine. Međutim, riječki municipij ne želi udovoljiti tim zahtjevima, pozivajući se na vlastitu pravnu kompetentnost u provođenju istrage na vlastitim građanima. Naime, pripadnost koju je gradski municipij u to vrijeme javno iznosio odnosila se na pripadnost Ugarskom Kraljevstvu u kojem je Rijeci zajamčena autonomija na osnovu pravno-političke slijednosti. A zbog rata između Mađarske i Hrvatske, pritisak na Rijeku pojačan. Rijeka se ubrzo našla u neprijateljskom okruženju inzistirajući na svojoj pripadnosti Ugarskoj kruni, dok su gradovi Senj i Bakar, te Vinodol javno izjavili svoju pripadnost Banskoj Hrvatskoj. Osobito problematično postaje vjekovno rivalstvo s Bakrom tim više što je teritorij s lijeve strane Rječine gdje se razvija naselje Sušak pripadao bakarskom municipiju. (Izvor: DAR, "Libro di consiglio di Fiume", 1848. (199), str. 184, Također: Tea Perinčić Mayhew: ČIJA JE RIJEKA 1848.?)
1848. 10. Kolovoza u Križu (Kreuzen) u Koruškoj (Kärnten)  rođen je Peter Salcher (10. Kolovoza 1848 - Sušak, 4. Listopad 1928.) (slika desno). Doktorirao je u Grazu 1872. s navršene dvadeset i četiri godine, a od 1875. do 1909. radi kao predavač na Mornaričkoj akademiji austrougarske vojske (K.u.K. Marine-Akademie) u Rijeci. Jedan od njegovih učenika bio je Georg Ludwig von Trapp (najodlikovaniji podmornički časnik Prvog svjetskog rata). Od 1880. godine Salcher je na dužnosti voditelja riječke meteorološke stanice. Nakon talijanske okupacije živio je na Sušaku, gdje je i umro 1928. godine. (Izvor: Hrvatska enciklopedija, Salcher, Peter, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 74/75, Gordana Žauhar, Branka Milotić, Nataša Erceg: RIJEČKI DANI PETERA SALCHERA, The British Society for the History of Science (BSHS), Peter Salcher and Ernst Mach — A Successful Teamwork, Symposium at Rijeka, Croatia, September 23rd – 25th, 2004)
1848. krajem Kolovoza podžupan Zagrebačke županije Josip pl. Bunjevac stiže s hrvatskom vojskom i odredom od stotinu serežana na Grobnik, gdje provodi istragu i suđenje protiv kolovođa seljačke pobune u Kolovozu 1848. Naime, na Grobinštini se događa se pobuna seljaka protiv njihova feudalnog gospodara, grofova Batthyanyi. Njihovi zahtjevi idu i prema odvajanju od Zagrebačke županije, kojoj su pripadali. Po ukinuću urbarijalnih obveza smatrali su da imaju potpuno pravo na korištenje šuma. U zahtijevanju svojih prava povezivali su se s kmetovima iz Gorskog kotara, osobito Fužina i Čabra. (Izvor: zbornik radova, Bosiljka Janjatović: Josip pl. Bunjevac i pitanje Rijeke 1848. godine, str: 304.–307.)
1848. 31. Kolovoza nakon što je sredinom 1848. patricijska vladajuća skupina u riječkom Gradskom vijeću odbila priznati vlast Hrvatske na čelu sa građanskim Saborom, u oko 8 sati i trideset minuta grad Rijeku zaposjedaju hrvatske trupe pod zapovjedništvom Josipa Bunjevca, podžupana zagrebačke županije i banskoga opunomoćenika. Šačicom riječke gradske narodne garde je zapovijedao Pietro Scarpa, dok je Bunjevac sa sušačke strane Rječine imao vojsku od gotovo 1000 naoružanih pojedinaca. U 8 i pol sati ujutro pod njegovim vodstvom sa Sušaka u Rijeku ulaze hrvatske snage i preuzimaju vlast: dragovoljci iz Hrvatskog zagorja i Zagreba pod zapovjedništvom suca Ljudevita Karoljija, pripadnici financijske straže pod zapovijedništvom Karla Otta, 150 bakarskih gardista pod Jakovom Tadejevićem kojima se putem pridružilo 50 Dražana, a na Sušaku 70 ogulinskih graničara, 200 graničarskih lovaca i 500 serežana. Bunjevac je samoinicijativno, ali čini se u prešutnom dogovoru s banom Jelačićem, ušao tog dana u Rijeku, čime je otvoreno novo poglavlje u položaju Rijeke u odnosu na Hrvatsku i na Ugarsku. Dok su se njegovi vojnici razmilili po riječkom Korzu, posve disciplinirani, bez izazivanja sukoba niti pljački, čega su se riječki građani najviše bojali, Bunjevac se pridružio gradskim vijećnicima u kazališnoj dvorani i obratio im se sa slijedećim riječima:

"Slavna Gospodo!
Vladajuće okolice domovine naše prinuždiše mene danas načinom Vama poznatim u grad ovi u ime svietloga vladajuceg Cara i Kralja našeg i Bana trojedne Kraljevine unići – dočim Vas moja Gospodo Slavna kano bratju i sine jedne domovine bratinski pozdravljam! Vama nadalje priobćujem da sve municipalne Vlasti ovoga Puka i Magistrata pod Predsedničtvom Gospodina Pod Capitana Josipa Agostina Tosonia. Kako do danas, tako i nadalje u svojem delovanju i Vlasti ostanu – niti ja najmanje nakanio jesam ili Vaše pravice, ili slobodu i sigurnosti porušiti. – Zato Vas Slavna Gospodo nadalje pozivam, da kako Poglavari grada svoga, kako dosada tako i nadalje službe Vaše uzderžite, i mir i red pod Vašim odgovorom čuvati nastojite. Ako ijedan Zapovédimah Vašim suprotivati bi se htio, pomoć Voiničku od Platz Commande vondašnje odmah dobiti hoćete. Proklamacia na narod Grada ovoga za takov umiriti, štampana od mene izići hoće.
Primite moj bratimski pozdrav.
U Reki dana 31. agusta 1848. Josip Bunjevacz mp Slavne Županije Zagrebačke Podsupan. Na Slavnu Rečkoga Puka congregaciu i Reki." (primjerak tog letka čuva su u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka, PPMHP KPO-PZ 17849, Također: DAR, Libro di consiglio, 1848. (199), str. 373.)

Mađarskom guverneru grofu Janosu Erdödyju (Ivan  Janos  Nepomuk Erdödy) Bunjevac je dao rok od 24 sata u kojem se trebao pokoriti ili napustiti Rijeku Grof izabrao ovo drugo. Guverner, kapetan Privitzer i dio građana koji su otvoreno pristajali uz Peštu su pobjegli. Riječane je u otporu predvodio podkapetan Giuseppe Agostino Tosoni. 27. Prosinca car Franjo Josip I. imenovao je Jelačića riječkim guvernerom. Raspušta gradsku upravu i utemeljuje Riječku Županiju. Ulaskom Josipa Bunjevca u Rijeku ukinut je riječki Gubernij na što su Mađari prosvjedovali. Na slici ljevo je otisnut proglas kojeg Riječanima uputio guverner grof Ivan Erdödy povodom tih događanja, apelirajući na održanje javnog reda i mira. Većina je patricija i predstavnika gradskog vijeća hrvatsku upravu smatrala okupatorskom, pozivajući se prije svega na tzv. prava riječke autonomije kao izdvojenog tijela unutar Ugarskog kraljevstva. (Izvor: Bosiljka Janjatović: Josip pl. Bunjevac u Rijeci 31. kolovoza 1848. i njeno ponovno uključivanje u Bansku Hrvatsku, Također: Hrvatska enciklopedija, Bunjevac, Josip, Također: fluminensia.org > Goran Moravček, Ban Jelačić, Josip Bunjevac i Rijeka,04. Rujna 2012, Također: Pomorski i povijesni muzej hrvatskog primorja Rijska, Izvorni znanstveni rad, Tea Perinčić Mayhew: ČIJA JE RIJEKA 1848.?, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 38/39, Igor Žic: PROTALIJANSKA POLITIKA U RIJECI 1848.-1887.)
1848 05. Rujna ban Josip Jelačić imenuje Josipa Bunjevca, podžupana Zagrebačke županije banskim povjerenikom za Rijeku, nakon što je u tom gradu preuzeo vlast 31. Kolovoza 1848. Na toj dužnosti ostao je do 6. Kolovoza 1850., kada je ustrojena Riječka županija. Banski povjerenik je upravljao privremenom upravom pod nazivom Privremeno trgovačko-pomorsko upraviteljstvo (Kraljevsko hrvatsko pomorsko upraviteljstvo) koje je kao prijelazno rješenje bilo sljednik Riječkog gubernija i nadzirao je svu upravnu i sudsku vlast na prostoru grada Rijeke, riječkog kotara te Primorja. Bio je podređen Banskom vijeću, odnosno banskom namjesniku kao predsjedavajućem Banskog vijeća. (Izvor: Hrvatski državni arhiv, Stvaratelji, Banski povjerenik u Rijeci, Također: fluminensia.org, Goran Moravček: Ban Jelačić, Josip Bunjevac i Rijeka, Objavljeno 04. Rujna 2012., Također: FLUMINENSIA, JOSIP BUNJEVAC)
1848. 13. Rujna ukidaju se feudalne obveze što je olakšalo je život najvećem dijelu hrvatskog stanovništva koje nije imalo pravo glasa – seljacima. S njih su skinuta dotadašnja obvezna podavanja (osim poreza),prepuštena im je zemlja na selištima, a u Slavoniji i pravo na korištenje vlastelinskih hrastovih šuma. Na slici desno obavijest o ukidanju feudalnih obveza u austrijsko-ilirskom primorju od 13. Rujna 1848. tiskana na njemačkom i talijanskom jeziku. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja Rijeka, Revolucionarna 1848. u Rijeci, Izložba, 2009.)
1848. Ukinućem kmetstva prestala je postojati i Kastavska gospoštija.
1848. 17. Listopada u "Privilegiranoj gubernijskoj tiskari braće Karletzky" osnovanoj 1779. godine, štampan je i uveden gradski novac (bon) karantan (hrv.: križar, tal.: carantan, njem.: Kreuzer). U kriznim, ratnim i poratnim vremenima, kada je u prometu nedostajalo državnog novca, kao i u trenucima neriješene državne pripadnosti Rijeke gradske su vlasti pribjegavale tiskanju vlastita papirnog novca. Novčarska kriza zahvatila je te godine cijelu tadašnju Monarhiju, pa tako i Rijeku. Rijekom je u to doba upravljao banski povjerenik Josip Bunjevac. Kriza se očitovala i nedostatkom sitnog kovanog novca. Gradska uprava namjeravala je nastali problem riješiti stavljanjem u optjecaj gradskog papirnog novca - bonova malih apoenakarantana. Naredbu o tiskanju tog novca potpisao je gradski potkapetan Giuseppe Agostino Tosoni (1804.-1856.). Novčanice (bonovi) su, u tiskari braće Antonio i Giuseppe Karletzky dovršene krajem 1848. godine. Tiskane su na papiru tvornice "Smith & Meynier" iz Rijeke. Ukupno su poznate tri emisije toga papirnatog novca (1848. papirnati novac od pet (slika ljevo) i deset karantana (krajcara), 1849. od tri karantana, a 1850. od tri i pet karantana). Novčanice su bile u opticaju do 1853. godine, kada je prefekt grada barun Kellersberg naredio njihovo definitivno povlačenje. Od sve tri emisije u opticaj je stavljeno 200 000 primjeraka u vrijednosti tadašnjih 16 500 forinti. Poznat je veoma mali broj sačuvanih primjeraka ovog novca. Riječke karantane bilo je lako krivotvoriti, o čemu svjedoče i sačuvani sudski spisi o procesu protiv vlasnika tiskare Karletzky, Karla, kojeg se teretilo da je prilikom njihova tiskanja određeni broj novčanica i krivotvorio. (Izvor: Mira Kolar-Dimitrijević: Povijest novca u Hrvatskoj OD 1527. DO 1941. GODINE, Također: Bože MIMICA: Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske, Rijeka, 1994., Također: Radio Rijeka, ''Muzeji zajedno'' - što nude?, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 52, Ervin Dubrović: RIJEČKI KARANTANI, Također: Muzej Grada Rijeke, RIJEČKA NUMIZMATIKA)
1848. 23. Listopada u Spinčićima je rođen Vjekoslav Spinčić (Spinčići kraj Kastva, 23. Listopada 1848. – Sušak, 27. Svibnja 1933.) političar, povjesničar, svećenik i publicist (slika ljevo). Studirao je teologiju u Gorici i Trstu te je zaređen 1872. U Pragu i Beču je studirao povijest i zemljopis. Zajedno s Matkom Mandićem i Matkom Laginjom vodio je narodni pokret u Istri u skladu s programskim načelima Stranke prava te se zauzimao za ravnopravnost Slavena (Hrvata i Slovenaca) s Talijanima i za ujedinjenje Istre s Hrvatskom. Iz Učiteljske škole u Gorici otpušten je 1892. jer je na Gospodarskoj izložbi u Zagrebu izjavio da Istra pripada Hrvatskoj. Bio je zastupnik u Istarskom saboru (1882–1915), a od 1891. do raspada Monarhije zastupnik u Carevinskom vijeću u Beču (1891–1918) i član Privremenoga narodnoga predstavništva Kraljevine SHS u Beogradu (1919–1920). Godine 1908. Zajedno s Mandićem, odbio je priznati sporazum o narodnosnome miru i o uređenju političkih odnosa u Istri koji su, nakon pobjede Hrvatsko-slovenske narodne stranke na izborima za Carevinsko vijeće, sklopile Hrvatsko-slovenska narodna stranka i Talijanska liberalna stranka (1908). Iz političkog života se povukao razočaran prepuštanjem Istre Italiji 1920. godine. Objavljivao je brošure i govore te radove s područja književne, crkvene i političk povijesti. Značajnija djela su mu "Slavensko bogoslužje u Istri" (1913), "Narodni preporod u Istri" (1924), "Crtice iz hrvatske književne kulture Istre" (1926). (Izvor: Hrvatska Enciklopedia, Spinčić, Vjekoslav, Također: Istrapedia, Spinčić, Vjekoslav)
1848. 27. Prosinca, Hrvatski ban Josip Jelačić imenovan je proglasom cara Franje Josipa I. guvernerom Rijeke; Rijeka je izravno pripojena Hrvatskoj. (Izvor: Bosiljka Janjatović: Josip pl. Bunjevac u Rijeci 31. kolovoza 1848. i njeno ponovno uključivanje u Bansku Hrvatsku Također: Goran Moravček: Ban Jelačić, Josip Bunjevac i Rijeka, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1848. započela izgradnja lukobrana.
1848. Situacija u riječko-bakarskom zaleđu do 1848. godine, kada Rijeka gospodarski napreduje, je povoljna. Međutim, napredak se te godine, kada Rijeka ulazi u sustav hrvatskih zemalja, zaustavlja. Pogoršanju situacije doprinijele su i prirodne nepogode - bolest vinove loze - te zabrana eksploatacije šumskog bogatstva koje je seljacima priskrbljivalo pristojna sredstva.
1848. Nastavljena je izgradnja lukobrana. Položeni su kesoni ispunjeni kamenjem na morsko dno, počelo je podizanje nasipa. Kao vezivo za kamenje u moru upotrebljavale su se velike količine vulkanske zemlje s otoka Santorina koje je dovozio tršćanski poduzetnik Spiridon Gopčević (1807. − 1861.), vlasnik mnogobrojnih brodova izgrađenih u riječkim brodogradilištima. U to vrijeme Rijeka je imala skromnu luku veličine tri hektara, na mjestu današnjeg istočnog djela putničke luke, te luku u današnjem Mrtvom kanalu. "Gat pred ribarnicom", zbog stalnih radova mogao se koristiti gotovo jedino za terete soli. Do mađarske revolucije i rata 1848. godine Rijeka je imala skromnu luku veličine oko 3 ha na mjestu današnjeg istočnog dijela putničke luke i u Mrtvom kanalu. Prvi bazen, unutrašnji bazen ili putnička luka u glavnim je linijama izgrađen do 1848. godine. (Izvor: Pomorski zbornik, JAZU, Zagreb 1962., str. 1480. (ing. Cvjetko Premuš: Urbanistički razvoj riječke luke))
1848. u vrijeme kad je upravu grada u ime bana Jelačića preuzeo Josip Bunjevac, podžupan zagrebački, napokon je izveden dio planirane gradnje, te je podignuta spomen ploča na vrhu dovršenog pristaništa:

"Za vladanja austrijskog cara Ferdinanda 1., Ugarskog apostolskog kralja V., dok je ovim primorjem upravljao Pavao Kiss de Nemesker, zajedničkim željama za ugodno pristanište brodova započeta je javnim sredstvima gradnja ovog gata pružajući lijevu stranu za izgradnju i jače širenje trgovačkog zamaha. Pod načelstvom nad javnim radovima grofa Stjepana Szecsenyja, dok je upravljao izgradnjom ličnim načinom vitez Karlo Korber i kraljevskog višeg mjerničkog nadzorništva načelnik, dok ga je kraljevski namjesnik austrijski nadvojvoda Stjepan 7. oktobra 1847. svojom ličnom prisutnošću počastio. Senat i narod riječki, postavlja oduševljeno ovu mramornu ploču".

1848. Te je godine na užem gradskom području živjelo 10.280 duša, a u općinama riječkog teritorija Plase, Kozala i Drenova još 2.929. Rijeka se u to doba sastoji od tri područja: Plase (Zgornje i Donje Škurinje, Stranga, Rujevica, Sv. Nikola), Kozala (Mihačeva Draga, Brašćine, Krasa, Rastočine, Belvedere, Kozala, Kalvarija, Rečina, Sveta Katarina, Pulac) i Drenova (Grohovo, Kablari, Lopača, Proseni, Podbreg i naselje Drenova). U gradu Bakru sa Bakarskim kotarom živjelo je 5980 muškaraca i 5934 žena - ukupno 11824. U gradu provinciji Rijeka živjelo je 5996 muškaraca i 6899 žena - ukupno 12895 (slika ljevo). (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja, Tea Mayhew: Revolucionarna 1848. u Rijeci)
1849. 01. Siječanj bansko vijeće imenuje Frana Kurelca privremenim učiteljem hrvatskoga jezika u riječkaj gimnaziji. Kada se je Kurelac obratio banskom vijeću u Zagrebu, kazao je: "Dana zadnjega meseca januara 1849e godine kao učitelj slovinskaga jezika na latinskih školah Ričkijeh. Znam da naša državica hrvatska bogatuša nije i zato nebi htio odanle da vadim, gde je dno plitko". Zato predlaže, da mu predujam malo po malo od plaće ustegnu, a dopisom od 8. Veljače potvrđeno mu je njegovo: "naimenovanje privremenoga narodnoga našega jezika učitelja u rečkoj gimnasii." (Izvor: MIRKO BREYER: IZ RIJEČKIH DANA FRANA KURELCA)
1849. 14. Siječnja Banski povjerenik Josip Bunjevac sazvao istaknutije riječke građane sa svrhom poticanja osnutka "domorodnoga hervatskoga slavenskog društva". U tim je uvjetima rođena je"Narodna čitaonica riečka", koja djeluje i danas kao odjel Gradske knjižnice Rijeka. Prva pravila "Narodne čitaonice riečke" od 21. Listopada 1849. pod naslovom "Pravila Narodne čitaonice u Reci" potvrdilo je Visoko bansko vijeće u Zagrebu 24. Studenoga iste godine. Pravila su preinačena već nakon godinu dana. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Saša Dmitrović: OD NEVENA DO GOOGLEA)
1849. Odlukom uprave grada Bakra stavljene su u promet u dvije emisije komunalnog (gradskog) papirnog novca, peneznica, u apoenima od 3, 5, i 10 krajcara u srebru. Na tim se jednostranim novčanicama nalazi i prikaz grba grada Bakra iz tog razdoblja.
1849. 08. Veljače potvrđeno je "naimenovanje privremenoga narodnoga našega jezika učitelja u rečkoj gimnasii" i na dužnost stupa prvi privremeni učitelj hrvatskog jezika Fran Kurelac (slika desno). Bio je imenovan od strane Banskog vijeća 20. Siječnja iste godine da pokuša ojačati hrvatstvo u gradu. U Rijeci je boravio od 1849. do 1861. s malim prekidom 1859. kad je bio u Karlovcu. Kurelac se obratio banskom vijeću u Zagrebu zahvalivši se na imenovanju kao "učitelj slovinskaga jezika na latinskih školah Ričkijeh". Od 17. Veljače bio je i učiteljem hrvatskog jezika na višoj pučkoj školi riječkoj sa godišnjom plaćom od 500 forinti. O njemu se govorilo kao o učitelju više iz dubokog nagnuća negoli po dužnosti ("piuttosto per passione che per dovere"). (Izvor: MIRKO BREYER: IZ RIJEČKIH DANA FRANA KURELCA, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Klara Pranjko: KURELAC, Fran (Kurelacz, Frane))
1849. Utemeljena “Narodna Čitaonica Riečka”, sa ciljem da promovira hrvatsku kulturu u Rijeci, nedugo nakon što je Josip Bunjevac kao povjerenik bana Jelačića s hrvatskom vojskom ušao u Rijeku. Za vrijeme Bachova apsolutizma 1850-1860. mnogo je hrvatskih društava i čitaonica u Hrvatskoj zatvoreno, no “Narodna Čitaonica Riečka”  (slika desno i ljevo) djelovala je iako su joj Pravila potvrđena tek 24. Studenog 1849. Pokazat će se da je korist osnivanja Narodne čitaonice bila puno dublja jer je postala sjedište kulturnog i društvenog života, pa se osim komentiranja aktualnih vijesti u Čitaonici moglo sudjelovati na zabavama, plesovima itd. Društvo je bilo zatvorenoga tipa, elitnoga karaktera, a članstvo uvjetovano ugledom i mogućnošću materijalnoga podupiranja. Prinos radu Narodne čitaonice dali su mnogi riječki uglednici. Od prvih 119 članova Čitaonice bilo je 36 činovnika, 19 nastavnika, 19 trgovaca, 11 svećenika, 15 posjednika, 8 oficira, 10 odvjetnika, 3 brodovlasnika, 3 liječnika, 1 apotekar. Od istaknutih članova čitaonice bili su Fran Kurelac, Avelin Ćepulić, Ljudevit Vukotinović, Antun Mažuranić, dr. Marijan Derenčin, Erazmo Barčić, Tadija Smičiklas, Matko Laginja, Hugo Badalić, Rudolf Strohal, Ante Starčević, Frano Supilo, Josip Bakarčić, Faustin Suppe, Josip Perušić, braća Durbešić, Bartol Marijašević, članovi obitelji Vranyczany, Bartol B. Zmajić, Božo Dobrović, Vinko Pessij, Josip Negovetić i braća Agnesi i Stjepan Perušić. Čitaonica je uživala visoko pokroviteljstvo senjskoga biskupa Mirka Ožegovića Barlabaševačkoga, a nakon njegove smrti pokroviteljstvo biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Visoko bansko vijeće u Zagrebu 24. Srudenog 1849. potvrđuje pravila Narodne čitaonice u Rieci. Ciljevi djelovanja Čitaonice definirani su člankom 1. prvih odobrenih Pravila: "Družtvo narodne čitaonice ima u sverhu narodnu duševnu prosvjetu". Zanimljiva je pojedinost da je dio članstva dvaput tražio da se Čitaonica zove hrvatskom, što je odbijeno s obrazloženjem "da je Rieka zemljište isključivo hrvatsko, a svaki zavod u njoj od Hrvata utemeljen jamačno samo hrvatski može biti, ma kakvim se god imenom nazivao". Premda je uvriježeno mišljenje da je Narodna čitaonica riečka bila središte političkog i kulturnog djelovanja riječkih Hrvata, u stvarnosti to baš i nije bilo tako. Prema društvenom redu i pravilima kućnog odgoja onoga doba, niži svijet po socijalnom statusu nije imao pristup u zgradu Narodne čitaonice na Korzu kbr. 24. Domaći rodoljubi, razni domoljubni ugledni trgovci, bankari, brodari, brodovlasnici, industrijalci i pomorci stvorili su sebi na samom Korzu elitistički krug za kartanje, ćakulanje i zimske priredbe na kojima se više čulo talijanski, mađarski i njemački nego hrvatski jezik. Za puk je pak bila Hrvatska čitaonica na Trsatu, pjevačko društvo Primorski Hrvat, Jadranska vila, Primorski sokol na Sušaku... (Izvor (djelomično): Matica hrvatska, Vijenac 175, Milka Šupraha-Perišić: Gradska knjižnica, Čuvari građanskoga vremena, Također: GKR, Vremeplov, Također: Sušačka revija br.69, Saša Dmitrović: Od nevena do googlea, Također: KNJIŽNICE GRADA ZAGREBA, Kalendar godišnjica, NARODNA ČITAONICA RIEČKA (na ovim se stranicama kao datum osnivanja spominje 03. Studenog 1850.))
1849 14. Veljače u Paukovcu kod Donje Zeline rođen je Milutin Barač (slika desno) graditelj najveće europske rafinerije svoga vremena, riječke, ujedno rafinerije koja je prva u Europi prerađivala naftu na industrijski način. Otac Franjo radio je kao vijećnički tajnik Kraljevskoga banskog stola u Zagrebu, a majka Matilda potjecala je iz obitelji koja je u Donjoj Zelini posjedovala vlastelinsko dobro. Imao je dvojicu braće, Vladimira i Antuna i sestru Mariju. U Zagrebu je Milutin završio osnovnu školu, potom i Višu realnu gimnaziju. Milutinova sklonost prema kemiji i prirodnim znanostima pokazala se 1867. upisom u Kemijsko-tehničku školu u Grazu. Nakon prvog polugodišta, iz Graza odlazi u Beč, gdje školovanje nastavlja u Visokoj tehničkoj školi. Diplomirao je 1872. islužbeno postao tehnički kemičar. S R.O.M.S.A.-om je počeo suradnju još u siječnju 1883. kroz tehničke savjete i analize. U Rijeku došao 20. Svibnja 1883. Godine 1885. dobio odlikovanje na industrijskojizložbi u Budimpešti. Kao direktor riječke rafinerije radio je do 1919. godine, kad je prisiljennapustiti Rijeku. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 61, Velid Đekić: MILUTIN BARAČ, Također: Velid Đekić, Barač, čovjek koji je znao)
1849. 07. Ožujka kralj Franjo Josip proglasio oktroirani ustav za cijelu Monarhiju. Taj je ustav negirao gotovo sve demokratske tekovine revolucionarnih zbivanja iz 1848., osim ukidanja feudanih odnosa i državnih tijela nužnih za funkcioniranje uprave i sudstva, a bečki vladajući krugovi nastojali su ustrojiti centralističku državu u kojoj bi prevlast imalo njemačko stanovništvo na uštrb ostalih naroda. Habsburška Monarhija opet je postala savez država s vlastitim zakonodavnim tijelima i vrlo ograničenom autonomijom. U njemu se navodi da se grad Rijeka i njemu pripadajuće Primorje smatraju sastavnim dijelom Kraljevine Hrvatske i Slavonije. 10. Rujna 1849. oktroirani ustav je proglašen u Hrvatskoj, a 15. Ožujka 1849. u Rijeci i označio je kraj organiziranoga hrvatskog političkog i nacionalnog pokreta tijekom 1848. i 1849. godine. Iako je hrvatska politika tijekom te dvije godine u većini nacionalnih zahtjeva doživjela neuspjeh, bile su oblikovane osnovne ideje koje su obilježile hrvatska politička nastojanja do 1918. i započela je preobrazba hrvatskog društva u moderno građansko društvo. Oktroirani ustav označava ustav neke države koji nije donesen demokratskim putem, nego ga je nametnuo monarh, diktator, oligarhija itd. (Izvor: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Revolucija 1848–1849., Također: Wikipedia, Hrvatska u Revoluciji 1848., Također: Wikipedia, Oktroirani ustav, Također: Tea Mayhew: Revolucionarna 1848. u Rijeci)
1849. 23. Svibnja u Rijeci je rođen Gjuro Catti, hrvatski liječnik, laringolog i internist. Od 1879. do 1919. bio je predstojnik Internog odjela Gradske bolnice sv. Duha u Rijeci. Posebno se bavio karcinomom i tuberkulozom grkljana te oboljenjima grkljana, ždrijela i nosa pri akutnim zaraznim bolestima. Konstruirao je originalnu hvataljku za vađenje adenoidnih vegetacija pod kontrolom oka. Umro 10. Svibnja 1923. u Begunju (Slovenija). Pokopan je na groblju Kozala u Rijeci. (Izvor: Amir Muzur, Ante Škrobonja : KORIJENI RIJEČKE MEDICINSKE MISLI I TRADICIJE I OKOLNOSTI OSNIVANJA MEDICINSKOG FAKULTETA U RIJECI, Također: Hrvatska Enciklopedija, Catti, Gjuro)
1849. 07. Lipnja u Draguću pokraj Buzeta rođen je Antonio Grossich (Antun GROŠIĆ) (Draguć, 1849. - Rijeka, 1926.), riječki liječnik, kirurg i političar (na slici ljevo, a na slici desno, Antonio Grossich (sjedi), predsjednik Nacionalnog vjeća (fašisti) na slici sa Dr. Antoniom Viom, gradonačelnikom Rijeke, Fotografija oko 1920.) Premda su mu i otac i majka bili Hrvati, smatrao se Talijanom.  Studirao je pravo u Grazu, ali se odlučio za medicinu koju je diplomirao 1875. u Beču. Najprije je kao liječnik radio u Kastvu, a od 1879. je zaposlen u rijeckoj bolnici. On je 1908. uveo dezinfekciju operacijskog područja jodnom tinkturom, revolucionaran medicinski pomak u dezinfekciji i tako ostao zabilježen u povijesti medicine. Grošićeva je metoda prikazana na XVI. međunarodnom kongresu u Budimpešti 1909. i ubrzo prihvaćena širom svijeta. Već 1886. postao je primarius i šef kirurgije. Po političkom opredjeljenju Grossich je bio autonomist i bio je član riječkog gradskog vijeća od 1898. Ipak, tijekom Prvog svjetskog rata mijenja stavove i postaje aneksionist pa je bio u delegaciji koja je s oduševljenjem dočekala D'Annunzija. Bio je izabran za predsjednika talijanskog nacionalnog vijeća u Rijeci koje se zauzima za priključenje Rijeke Italiji, dužnost koju obavlja d 28. Listopada 1918. do 8. Rujna 1920. Grossich od 31. Prosinca 1920. do 27. Travnja 1921. obnaša dužnost predsjednika riječke privremene Vlade. God. 1919. proglasio je pripojenje Rijeke Italiji, zatim se odvojio od D'Annunzija. Zbog svog zalaganja za priključenje Rijeke Italiji bio je 1923. proglašen senatorom Kraljevine Italije, a nakon sporazuma između Kraljevine SHS i Italije 27. Siječnja 1924. u Rimu simbolički predao talijanskom kralju Viktoru Emanuelu III. ključeve grada. Umro je u Rijeci 01. Listopada 1926. Njegova pisana djela su: "Trattatelo di igiene", Rijeka 1882., "Dell’acqua e dell’aria di mare". Trst 1885., "Appunti sulla chirurgia dei polmoni", Rijeka 1894., "Relazione della commissione sanitaria intorno alle condizioni sanitarie di Fiume", Rijeka 1902., "Un nuovo metodo di disinfezione del campo operativo", Rijeka 1909., "Meine Präparationsmethode des Operationsfeldes mittels Jodtinktur", Berlin—Beč 1911., "La famiglia Grossich nella storia di Draguccio", Vigevano 1925. (Izvor: wikipedia>Antonio Grossich, Također: Leksikografski zavod Miroslav Krleza, Hrvatski Biografski Leksikon, GROŠIĆ, Antun (Grossich, Antonio), Također: DIZIONARIO BIOGRAFICO TRECCANI,  GROSSICH, Antonio)
1849. 15. Lipnja Josip Bunjevac (Karlovac, 3. Veljače 1797. – Jaškovec kraj Karlovca, 18. Prosinca 1868 ) je dobio pristanak bana Josipa Jelačić da raspusti riječko gradsko vijeće i zamijeni ga s Privremenim Administrativnim Odborom ("Comitato Provvisorio Amministrativo"). Odbor nije mogao biti konstituiran zbog manjka prisutnih. (Izvor: fluminensia.org > Goran Moravček: Ban Jelačić, Josip Bunjevac i Rijeka, 04. Rujna 2012, Također: Pomorski i povijesni muzej hrvatskog primorja Rijeka, Izvorni znanstveni rad, Tea Perinčić Mayhew: ČIJA JE RIJEKA 1848.?)
1849. 26. Lipnja Rođen Luigi Ossoinack stariji (Rijeka, 26. Lipnja 1849. – Rijeka, 29. Listopada 1904.), tvorničar i veleposjednik, jedna je od najznačajnijih osoba u povijesti riječke privrede (slika ljevo). Bio je najveći financijer riječke Autonomne stranke i odmah uvidio da u Zanelli i Maylanderu ima inteligentne ljude, profinjenog smisla za organizaciju te ih prima u službu 1897.-1898., tako da su oni praktički bili njegovi aposlenici. Kao član gradskog zastupništva dugi niz godina aktivno sudjeluje u javnom, privrednom i političkom životu. Školovao se u Ljubljani, Grazu i Beču, gdje završava Trgovačku akademiju. Trgovačku praksu usavršavao je u Trstu, Odesi, Londonu i Sjevernoj Americi. Godine 1873. vratio se u Rijeku, otvorio vlastitu pomorsko-trgovačku agenciju. 1873. postavljen je za generalnoga zastupnika pomorsko-trgovačkih kuća iz Genove i Napulja u Rijeci, 1877. postaje predstavnik britanskog brodara "Cunard" te uspjeva osigurati redovnu brodsku liniju između Rijeke i Liverpola, te još dvije nezavisne linije. 1881. Ossoinack na Ponsalu utemeljuje i "Ljuštionicu riže" ("Pilatura di riso"), najveće riječko poduzeće u prehrambenoj industriji, kojim će kao vlasnik i ravnatelj upravljati do smrti, a iste godine je utjecao i na osnivanje pomorskog društva "Adria". 1888. osniva "Tvornicu sanduka i bačava" ("Fabbrica meccanica di boti, barili e cassette in legno"). 1891. osniva vlastito pomorsko društvo "Orient" ("Orient Magyar hajózàsi részvénytàrsàg") za trgovinu s azijskim zemljama. Iz nepoznatih je razloga počinio je samoubojstvo (ubio se puškom) na svojem obiteljskom imanju u Lopači 29. Listopada 1904. Njegov sin Andrea Ossoinack (1876-1965) bio je posljednji Riječki poslanik u mađarskom parlamentu. Osnivač je autonomne lige. U Ožujku 1919. imenovan je za "predstavnika Rijeke" na mirovnoj konferenciji u Parizu, gdje se sastao sa predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država, Woodrow Wilsonom 04. Travnja 1919. - dan nakon sastanka Vijeća četvorice, gdje se predsjednik Wilson odlučno usprotivio talijanskoj pretenziji na Rijeku. Bio je na čelu riječke masonske lože "Sirius". Nakon I. svjetskog rata tražio je za svoj grad pravo na samoopredjeljenje i otcepljenje. (Izvor: wikipedia, Luigi Ossoinack, Također: wikiwand, Luigi Ossoinack, Također: Institute of Anthropology Zagreb, Krešimir Sučević Međeral: ETHNICITY: BUSINESSMAN – THE CASE OF OSSOINACK FAMILY AND FIUME, Također: The Oil Refinery in Rijeka: Velid Đekić : A story of survival, Također: KD Kozala)
1849. 24. Kolovoza Carskim ukazom od toga dana određeno je da se odmah pristupi otvaranju javnih nautičkih škola u najvažnijim središtima na obali Jadrana. Redovita nastava najprije je započela upravo u Bakru. Škola je otvorena 05. Rujna 1849. godine pod imenom "Nautička učionica". Bakarska je škola, kao i ostale javne nautičke škole na Jadranu, bila dvogodišnja. Redovna nastava u Zadru započela je 21. Veljače 1850., u Splitu 01. Ožujka 1850., u Kotoru 22. Travnja 1850., u Dubrovniku 16. Ožujka 1852. godine. Pored ovih novoosnovanih škola i dalje su radile javne nautičke škole u Rijeci i Trstu. Ukupno ih je bilo sedam. Pored javnih i dalje su djelovale privatne nautičke škole u pojedinim gradovima. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, Marijana Marinović: Bakarska nautika – od sedmogodišnje srednje škole do pomorske akademije)
1849. 27. Kolovoza U imotskom je rođen Ivan Rendić (Imotski, 27. kolovoza 1849. - Split, 29. lipnja 1932.), hrvatski kipar koji je većinu svog životnog vijeka proveo u Trstu (slika ljevo). O njegovim radovima svjedoče brojni spomenici razasuti od Trsta, Rijeke, Zagreba, Venecije, Duborvnika, do Supetra i otoka Brača. Njegov opus čine nadgrobni spomenici, skulpture, vrlo funkcionalno oblikovane grobnice te arhitektonska djela. Najveći broj njegovih mauzoleja koncentriranih na jednom mjestu nalazi se na riječkom groblju Kozala. Jedno od najpoznatijih Rendićevih djela je i mauzolej Gorup u Rijeci, a predstavlja jednu od najmonumentalnijih historicističkih grobnica u neoromaničkom stilu. U svom radu surađivao je s brojnim hrvatskim velikanima koji su mu bili modeli, kao što su Gundulić, Preradović, Gaj, Kačić – Miošić, a njegovo specifično umijeće i briljantna vještina, utrli su temelje brojnim kiparima koji će ga slijediti i ponovno razviti hrvatsku skulpturu – Meštroviću, Rosandiću, Kršiniću, znog čega ga se danas smatra ocem modernog hrvatskog kiparstva. Umro je u bijedi ostavljen i zapostavljen u Supetru na Braču. Živio je u dvosobnom stanu, a bez ikakvih prihoda i poslova nije mogao plaćati najam i morao je iseliti. Kiparski velikan koji je imao najljepši atelje u Trstu, čovjek koji je portretirao cara Franju Josipa, crnogorski kneževski dvor, grofove, istaknute Hrvate svog vremena, dobitnik odlikovanja ruskog cara, odlikovanja kralja Aleksandra, miljenik Gladstonea, Strossmayera, Tommasea, Duprea, Ujevića, Meštrovića i Matoša, pionir hrvatskog kiparstva i autor fantastičnih djela, morao je potražiti zaklon kod svoje bivše sluškinje Katice Jakšić. Završio je u maloj potleušici u predjelu Glavica, nastavio život u krajnjoj bijedi i zapuštenosti. Umro je 29. Lipnja 1932. godine na rukama jedne bludnice veneričnog odjela bolnice u Splitu, oronuo, pokraden, slijep i ostavljen od svih. (Izvor: Zaklada "OTOK BRAČ", Ivan Rendić – tužna sudbina jednog velikana, Također: Wikipedia, Ivan Rendić, Također: Hrvatska Enciklopedija, Rendić, Ivan, Također: Ars Adriatica 3/2013. (175-192), Branko Metzger-Šober, Nadgrobni spomenici Ivana Rendića u Hrvatskom primorju)
1849. 05. Rujna za vrijeme banovanja Josipa Jelačića utemeljen je prvi nautički državni zavod, pod imenom "Nautička učionica", danas Nautička škola Bakar. Pomorska škola Bakar time postaje najstarija strukovna škola u Hrvatskoj. Uvjeti za upis u školu bili su najmanje dvije godine navigacije i navršenih 14 godina života. Nije bilo potrebno imati bilo kakvu školsku naobrazbu, ali je kandidat morao na prijemnom ispitu dokazati poznavanje talijanskog jezika toliko da može pratiti nastavu, osim toga da zna pisati, čitati i računati. Tokom povijesti u školi su predavali stručnjaci kao što su Prof. Andrija Mohorovičić (predavao od 1882. do 1891.) svjetski priznati seizmolog koji je svoj put znanstvenika započeo upravo u Bakarskoj Kraljevskoj nautičkoj školi, Prof. Aleksander Lochmer (1857. - 1916.) koji je zaslužan za uvođenje engleskog jezika kao obveznog predmeta za pomorce i autor prvih udžbenika i rječnika engleskog jezika te prvi lektor engleskog jezika na Sveučilištu u Zagrebu, Prof. Narcis Damin (1845. - 1905.) koji je proučavao biljni i životinjski svijet i koji je Svjetski poznati arahnolog, po kojemu je imenovana i vrsta pauka “Attus Damini”, te Prof. Milan Drvodelić (1907. - 1917.), autor rječnika engleskog jezika koji se i danas koristi. Sadašnja zgrada škole sagrađena je 1903. godine. Na slici desno, Bakar na crtežu Antuna Matije Weissa, graditelja Karoline. (Izvor: Turistička zajednica grada Bakra, Sonja Jelušić: Jeste li znali? Zanimljivosti iz bogate povijesti Bakra, Također: Pomorska škola Bakar, Povijest, Također: Izvorni znanstveni članak, Marijana Marinović: Bakarska nautika – od sedmogodišnje srednje škole do pomorske akademije)
1849. 08. Rujna izdana okružnica "Bogoljubni poziv" (sačuvana u Državnom arhivu u Rijeci) u kojoj se vjernike poziva na molitvu relikviji sv. Marcijana. Narod se poziva se na procesiju 16. Rujna, na blagdan sv. Marcijana, s objašnjenjem će tada svečeva relikvija – za koju su riječke benediktinke izvezle novo odijelo, i za koju je napravljen novi sarkofag – biti postavljena na bočni oltar u Crkvi Uznesenja Marijina. To potvrđuje da je sv. Marcijan u Rijeci bio štovan još prije 163 godine. Time je značaj ove relikvije za riječku sakralnu baštinu još veći. Inače, Riječ je o najvećoj riječkoj relikviji – mumificiranom tijelu sveca iz 4. stoljeća. Relikvija sv. Marcijana Mučenika je došla u Rijeku iz Rima 1662. godine – kao dar pape Aleksandra VII. i to posredovanjem cara Leopolda I. Po dolasku u Rijeku smješteno je pored glavnog oltara crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije. (Izvor: HRT Vijesti, Povratak relikvije sv. Marcijana, 22. 01. 2012., Također: Novi List, Mirjana Grce: POVRATAK RELIKVIJE-Sveti Marcijan ponovo u riječkoj crkvi Uznesenja Marijina, 19. siječanj 2012., Također: ŽUPA UZNESENJA BDM, Sveti Marcijan)
1849. 21. Listopada Osnovana je Narodna čitaonica riječka. “Pravila društva Narodne čitaonice riečke”, tiskana su u tiskari braće Karletzky. Do sada se je vjerovalo da je čitaonica otvorena 03. Studenoga 1850., ali dokumenti iz riječkog arhiva potvrđuju da je otvorena godinu dana ranije, tj. 21. Listopada 1849. (Izvor: Novi List 1980, br. 268 (1980-11-15), str. 8., Također: Narodna čitaonica riječka, Također: Svevid, Narodna čitaonica riječka, Također: GKR, Vremeplov)
1849. u Mihotićima je rođen Matko Mandić, (1849. Mihotići - Kastavšćina - 1915. Trst) - svećenik i preporoditelj, jedan od vođa hrvatskoga i slovenskoga istarsko-primorskoga pokreta, urednik "Naše sloge", pobornik tolerancije i ravnopravne suradnje među narodima.
19. stoljeće, prva polovica, Krajnje siromaštvo i glad u Gorskom kotaru u prvoj polovici 19. stoljeća, potiču brojna razbojstva na Lujzijani, glavnoj cesti koja Rijeku spaja s unutrašnjosti Hrvatske i Ugarske. O tome svjedoči i to što tridesetih godina cestu čuva cijela pješačka pukovnija (regimenta) baruna von Meyera. (Izvor: Muzej Grada Rijeke, Ervin Dubrović: Merika, Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.–1914.)
1849. 10. Studenog velika bujica potpuno je razorila jaz kod Matešićeva mlina u naselju Podbadanj u srednjem toku Rječine. (Izvor: Martina Vivoda dipl. ing. građ. i suradnici: Geohazard u dolini Rječine u prošlosti i sadašnjosti, str. 6)
1849. 12. Studenog u Baškoj na otoku Krku rođen je Michelangelo (Mihovil) Polonio Balbi, veliki riječki trgovac i posjednik, knjižar i vlasnik važne izdavačke knjižare na piazza delle Erbe (danas Koblerov trg). Godine 1884. utemeljio je knjižaru i papirnicu, te izdavačku kuću koja se bavila izdavanjem gradskih godišnjaka (almanaha, a on je bio i autor istih), turističkih vodiča, te knjiga gospodarskoga i vjerskoga sadržaja. Bio je i vitez Reda talijanske krune (Corona d' Italia). Neko je vrijeme bio i predsjednik Društva veterana I. svj. rata. Pokopan je na groblju Kozala (Izvor: pregledni rad, Irvin Lukežić: Bašćanin Mihovil Polonio-Balbi - riječki knjižar i nakladnik)
1849. 24. Studenog Visoko bansko vijeće u Zagrebu potvrdilo je pravila “Narodne Čitaonice Riečke”. Narodna čitaonica je utemeljena 1849. sa ciljem da promovira hrvatsku kulturu u Rijeci, nedugo nakon što je Josip Bunjevac kao povjerenik bana Jelačića s hrvatskom vojskom ušao u Rijeku. (Izvor (djelomično): Matica hrvatska, Vijenac 175, Milka Šupraha-Perišić: Gradska knjižnica, Čuvari građanskoga vremena, Također: GKR, Vremeplov, Također: Sušačka revija br.69, Saša Dmitrović: Od nevena do googlea)
1849. 28. Prosinca u Rijeci umro svećenik i slikar Josip (Giuseppe) Kirin. Rođen u Rijeci 06. Veljače 1782. Isticao se kao slikar oltarnih pala u Rijeci i okolici. Za Zbornu crkvu Uznesenja Marijina načinio je oltarnu palu "Svete Marije Magdalene" i još neke slike, za kapelu na Kalvariji načinio je sliku "Polaganje Krista u grob". Godine 1824. restaurirao u župnoj crkvi na Trsatu sliku "Sveti Dižmaš". (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, KIRIN, Josip (Giuseppe))
1849. Kolera je ponovno došla u naše krajeve. Tom prigodom opet se javlja u Bosni, Vojnoj krajini, civilnoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Istri i Rijeci zahvativši još Međimurje i Sloveniju. Čini se, međutim, da Grobnišćina ovoga puta nije osjetila većih posljedica bolesti. (Izvor: GROBNIČKI ZBORNIK SV. 7, Irvin Lukežić: EPIDEMIJA KOLERE NA GROBNIŠĆINI 1886. GODINE) 
1849. u bakarskoj pomorskoj školi maturirala prva generacija učenika koji su svoju nastavu završili na Hrvatskom jeziku. U to su doba sve nautičke škole na Jadranskoj obali nastavu obavljale na Talijanskom jeziku.

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta - Riječka povijest općenito - Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400 - Povijest Rijeke od 1500 do 1600 - Povijest Rijeke od 1625 do 1650 - Povijest Rijeke od 1675 do 1700 - Povijest Rijeke od 1725 do 1750 - Povijest Rijeke od 1775 do 1800 - Povijest Rijeke od 1825 do 1850 - Povijest Rijeke od 1875 do 1900 - Povijest Rijeke od 1925 do 1950 - Povijest Rijeke od 1975 do 2000 - Povijest Rijeke od 2015 do Danas - Rijeka, razni događaji i ostalo - O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije - Riječka vlast kroz stoljeća - Povijest Rijeke od 1400 do 1500 - Povijest Rijeke od 1600 do 1625 - Povijest Rijeke od 1650 do 1675 - Povijest Rijeke od 1700 do 1725 - Povijest Rijeke od 1750 do 1775 - Povijest Rijeke od 1800 do 1825 - Povijest Rijeke od 1850 do 1875 - Povijest Rijeke od 1900 do 1925 - Povijest Rijeke od 1950 do 1975 - Povijest Rijeke od 2000 do 2015 - History of Racing, Preluk - Rijeka - Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Natrag na vrh stranice