Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.
Povijest grada Rijeke (1700 - 1725 godina)
|
1700. Riječki patricij Klaudio de Marburg prvi upozorio znanstvenike na Stara vrata (Arco romano) u Starom gradu. Luigi Ferdinando Marsigli (1658 – 1730) u knjizi "Dannubius Pannonico-Mysicus" prvi puta spominje Stara vrata (Arco romano) u Starom gradu (slika ljevo). U knjizi opisuje Arco Romano i kaže da ima opseg otprilike "60 geografskih stopa" i visinu "malo manje od 5 geografskih stopa". Također izražava mišljenje da su vrata sagrađena da bi se proslavila pobjeda imperatora Claudia II protiv Gota. Također izražava čuđenje "kako je takva građevina koja je sagrađena bez vezivnog materijala i bez željeznih pojačanja preživjela 13 stoljeća".
P. Marian
u svojoj knjizi "Austria Sacra" piše da je današnji Arco Romano mogao biti jedan koji je ostao od dva podignuta luka sagrađena u čast pobjede Tiberija nad Panonima i Ilirima.
Povjesničar Dr. Kendler
piše u jednom članku u "Eco di Fiume" od 29. Kolovoza 1857, da ta vrata nisu podignuta u ničiju čast, nego da su to jednostavno bila vrata na ulazu u grad, ali ta teorija i nije jako vjerojatna jer gradske zidine su bile sjevernije, a i na ostacima Arca Romana nema tragova učvrščivanja vrata, ne postoje rupe za učvrščivanje klinova sa vratnicama (šarkama). (Izvor: Bekić, L., Radić-Štivić, N: Tarsatički principij - Kasnoantičko vojno zapovjedništvo, Također: Matica hrvatska, Riječki ljetopis, Također: Luigi Ferdinando Marsigli: Danubius Pannonico-mysicus : observationibus geographicis, astronomicis, hydrographicis, historicis, physicis, perlustratus et in sex tomos digestus)
1701. Izbija rat za španjolsku baštinu. U Rijeci proglašena ratna kontribucija od jedan posto od ukupne vrijednosti pokretne i nepokretne imovine građana. (Izvor: Wikipedia, Rat za španjolsku baštitnu, Također: Matica hrvatska, Riječki ljetopis)
1702. 11. Rujna Francuske trupe pod zapovjedništvom admirala Claude du Forbina (Gardanne, Francuska, 6. Kolovoz 1656 – Saint-Marcel Castle, Francuska, 4. Ožujak 1733) opsjedaju Rijeku. Kada je opsada ozbiljno zaprijetila gradu, riječke su benediktinke potražile utočište u susjednom kaštelu grada Grobnika. Opsada je trajala do 14. Rujna, a Riječkisu suci na dan sretnoga
Karta Antonija de Vernede iz Srpnja 1762. sa već izgrađenim riječkim predjelima izvan gradskih zidina i predgrađa (Borghi) od mosta na Rječini do Lazareta, Pod brojem 22 vidi se položaj Fortina sa topovskom baterijom. |
oslobođenjaod opsade proglasili u znak zahvalnosti trajan zavjet održavanja svečane službe u crkvi sv. Vida. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE)
1703. Kao reakcija na francuski napad na grad, Riječki je magistrat o vlastitu trošku podigao malu tvrđavu (fortino) za smještaj topovske baterije na obalnome putu (s morske strane) ispod Kapucinskoga samostana (na slici desno), otprilike na sadašnjem trgu Žabica. Tvrđavica je srušena 1872. radi proširivanja tadašnjeg Zichyjeva trga. (Izvor: Matica hrvatska, Riječki ljetopis)
1703. 12. Rujna Leopold I., Josip I. i Karlo VI. (III.) Habzburški potpisuju tajni obiteljski ugovor (Pactum mutuae successionis). Njime je određen nasljedni red unutar Austrijske kuće. Najvažnije odrednice su mu bile: Leopoldovi muški potomci imaju prednost u nasljedstvu ispred ženskih potomaka. Ako bi izumrla Josipova muška linija, tada čitavo nasljedstvo prelazi na Karlovu mušku liniju. Dogodi li se da Josip i Karlo umru bez muškog nasljednika, tada čitavo nasljedstvo prelazi na Leopolda ili njegova mogućeg trećeg sina. Ako bi izumrla i Leopoldova muška linija, čitavo nasljedstvo, španjolsko i austrijsko, prelazi na Josipovu kćer. Ako izumre i Josipova ženska linija, tada čitavo nasljedstvo prelazi na Karlove kćeri. Tim je ugovorom postavljen temelj i otvorila se mogućnost za postojanje "Pragmatične sankcije" koju je donio Karlo VI. 19. Travnja 1713. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Ivana Jukić: Vladavina žena na Bečkom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatička sankcija, Također: Hrvatska enciklopedija, Pragmatička sankcija, Također: Povijest.hr, Dražen Krajcar: Pragmatička sankcija cara Karla VI. – 1713.)
1704. 12. Travnja provincijski kapitul austrijskih augustinaca, kojima od konca 17. stoljeća pripadaju i riječki redovnici, među ostalim odredbama spominje dozvolu danu samostanu sv. Jeronima da u krug samostana primi riječkog kirurga Francesca Rinaldija. Određuje se da on smije stanovati s redovnicima te da njegova djeca, nakon smrti oca, s definitorima provincije dogovore sve pojedinosti, vjerojatno o plaćanju troškova.
1704. zvonik crkve "Chiesa di Santa Maria Assunta" (Chisa del Duomo, Crkva Marijina uznesenja) je pogodio grom dok su svećenici zvonjavom pokušali otjerati prijeteće oblake.
1704. Slikar Cristoforo Tasca (1667-1737) na stropu refektorija Franjevačkoga samostana na Trsatu izvodi kompoziciju "Bezgrešna djevica kojoj se klanjaju sv. Franjo i sv. Antun", a godinu dana kasnije i sliku "Čudesno
umnožavanje kruha" i kompoziciju "Izraelci sabiru manu u pustinji", te portrete franjevačkih svetaca sv. Bernardina, sv. Bonaventure i sv. Petra Alkantara. (Izvor: Priredio: Marijan Matković: Kratka povijest Trsata - Grad Rijeka)
1705. u refektoriju franjevačkog samostana Christophoro Tasca slika sliku "Čudesno umnožavanje kruha" i kompoziciju "Izraelci sabiru manu u pustinji", te portrete franjevačkih svetaca Sv. Bernardina, Sv. Bonaventure i Sv. Petra Alkantara. (Izvor: Priredio: Marijan Matković: Kratka povijest Trsata - Grad Rijeka)
1705. 12. Kolovoza u zbornoj crkvi Uznesenja Marijina održane svečane zadušnice u povodu smrti cara Leopolda I. Kapetan barun Terzi pojavio se u dugoj kabanici, tadašnjem žalobnome znaku. (Izvor: Matica hrvatska, Riječki ljetopis)
1705. Smještena na ušću Rječine, luka je u 18. stoljeću bila sve češće zatrpana riječnim nanosima, pa su čišćenja
sve učestalija (1705., 1708., 1716., 1720., 1727., 1752.).
1705. Zagrebački biskup Martin Brajković postavlja na ulazu u svetište Gospe Trsatske rešetku od kovanog željeza, koja je umjetnički visoko stručno 
izvedena a nalazi se ispred glavnog oltara crkve. (Izvor: Priredio: Marijan Matković: Kratka povijest Trsata - Grad Rijeka)
1705. u Rijeci djeluje 5 brodogardilišta: 1. Brodogradilište ispred grada, smješteno između Gradskog tornja (Torre civica) i tvrđave (Bastione) San Girolamo; 2. Brodogradilište ispred kapelice S. Andrea; 3. Brodogradilište Santa Cecilia, ispred Ville Gorup (poznato i kao trg Pino); 4. Brodogradilište Cattalinich smješteno na desnoj obali ušća Rječine; 5. Brodogradilište Giustini, Tomicich e
Ivancich smješteno na ljevoj obali ušća Rječine (na slici ljevo).
1706. 03. Veljače Rijeka dobiva diplomu cara Josipa I. kojom potvrđuje riječki statut i privilegije, a samostanu augustinaca privilegije podijeljene po svojim precima. (Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, ANALITIČKI INVENTAR, Inventar fonda POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918)
1706. 20. Ožujka Car Josip I. potvrđuje samostanu Augustinaca privilegije, koje su mu podijelili njegovi prethodnici. Pergamena na njemačkom jeziku se čuva u DAR-u. (Izvor: DAR, INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, III. Carske dozvole samostanu Augustinaca)
1707. 01. Studenog u talijanskom mjestu Gradisca d'Isonzo (Gradiška na Soči) rođen Antonio Michelazzi (Gradisca d'Isonzo, 1. Studenog 1707. – Rijeka, 1772.), hrvatski kipar i oltarist talijanskoga podrijetla. U periodu od 1733. do 1772. u Rijeci je imao vlastitu kiparsku i kamenarsku radionicu, koja je u domaću sredinu uvela oblike europskog, osobito venecijanskoga baroka, i po kojoj je u povijesti umjetnosti ostao poznat kao "sculptor fluminensis" (riječki kipar). Radionica je zapošljavala mnoge izrađivače oltara i kipare iz pokraine Friuli i Gorica. Neki od njegovih najboljih radova - propovjedaonica, te oltari sv. Josipa i sv. Franje Ksaverskoga - krase riječku crkvu sv. Vida. U drugoj riječkoj crkvi, posvećenoj sv. Jeronimu, glavni oltar klesao je Antonio Michelazzi. U crkvi sv. Petra i Pavla u Bribiru, izradio je glavne oltare. Za crkve u Rijeci i njezinoj okolici izradio je mnogobrojne propovjedaonice i oltare. Radio je na katedralama u Grazu i Zagrebu te na crkvama Hrvatskoga primorja i Istre. Njegovi su radovi u samome vrhu hrvatskog baroknog kiparstva. (Izvor: Peristil : zbornik radova za povijest umjetnosti, Vol.10-11 No.1 December 1968., Radmila Matejčić : Antonio Michelazzi "sculptor fluminensis", Također: Fluminensia, Goran Moravček: Samostan i crkva sv. Jeronima u Rijeci, Također: Hrvatska enciklopedija, Michelazzi, Antonio)
1708. obavljaju se radovi na proširenju Augustinske crkve Svetog Jeronima.
1708. 06. Svibnja umire Claudio de Marburg, svećenik i patricij koji je je početkom 18. stoljeća prvi ukazao, u prilogu djela geografa Luigia Ferdinanda Marsiglie "Danubius Pannonico-Mysicus" (Bologna, 1726.), na značaj Starih kamenih vrata. Sahranjen je u svetištu crkve sv. Jeronima. (Izvor: Fluminensia, Goran Moravček: Rimskom zidu na Kozali prijeti propast, 25. Listopada 2012)
1709. Na riječkom području te je godine zavladala velika hladnoća zbog koje je propao cjelokupan urod maslina. Hladnoća je zavladala i na području Like i Gorskog Kotara. Kažu da je "tlo bilo smrznuti "tri lakta duboko" a crkvena zvona nisu mogla zvoniti jer su bila okovana ledom". (Izvor: Nikola Tominac: Stajnica i okolica, Zavičajni klub Stajnica u Zagrebu, Zagreb 2006)
1709. 07. Rujna Vatikanski "Zbor za vjerske obrede", na molbu trsatskog gvardijna Petra Francetića koji je dva desetljeća vodio trsatsko svetište, dopušta da svjetovni i redovnički kler Senjske biskupije i svi franjevci Hrvatsko-slovenske pokrajine sv. Križa mogu moliti božanski časoslov i služiti misu "Svete kućice loretske", a 23. Rujna iste godine dopuštenje je potvrdio i papa Klement XI (1700-1721). Od tada se 10. Svibnja svake godine slavi kao "blagdan Gospe Trsatske" kao spomen na prijenos Marijine nazaretske kućice. (Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 5)
1709. povjesničar Škrobonja navodi da je otvorena prva prava ljekarna u Rijeci, blizu gradskih vrata, i da je pripadala Pietru Bertossiju. Isti se podatak spominje i u zapisniku sjednice gradskog vijeća. (Izvor: Škrobonja, "Socijalno-medicinske prilike", strana 81., Također: Jurica Zdravkov Kučić: Kronika sušačke obitelji Kučić i njezine bliske rodbine, Također: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume, volume III pag.39 ). Međutim neki arhivski
materijali svjedoče da su još 1696. u Rijeci djelovale tri ljekarne.
1710. napisana je disertacija riječkog biskupa Jurja Franje Marottija iz koje saznajemo da
su hodočasnici išli na koljenima Trsatskim stubama - "gdje se vide tragovi krvi" (na slici desno trsatske stube sa kapelama i ulaznim trijemom, 1728).
1711. 17. Travnja iznenada umire Josip I., (Beč, 26. srpnja, 1678. - Beč, 17. travnja 1711.), rimsko-njemački car (05. Svibnja 1705. - 17. Travnja 1711.), kralj Mađarske (1687.), ugarsko-hrvatski kralj (09. Prosinca 1687. – 17. Travnja 1711.), češki kralj (05. Svibnja 1705. – 17. Travnja 1711.) i nadvojvoda Austrije iz dinastije Habsburg. Bio je sin cara Leopolda I. i njegove treće žene Eleonore von Pfalz-Neuburg (od Falačke-Neuburga). Preminuli kralj nije ostavio nikakav dokument o tome kome predati vlast u Istočnoj Monarhiji u slučaju njegove smrti, a jedinom nasljedniku, Karlu III. (VI.), trebat će godina dana da preuzme bratovu carsku i kraljevsku krunu. Carica i kraljica Eleonora preuzima vladanje Istočnom Monarhijom do Karlova dolaska. Karlo III. (VI.) potvrdio je majku u funkciji regentice pismom od 04. Svibnja 1711. Razdoblje njezina regentstva bilo je od 17. Travnja 1711. do 12. Siječnja 1712. Neki povijesni dokumenti i neki povjesničati su mišljenja da je Bečki dvor, odnosno regentica Eleonora 1712. inicirala stvaranje Hrvatske pragmatičke sankcije. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Ivana Jukić: Vladavina žena na Bečkom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatička sankcija, Također: Wikipedia, Josip I., car Svetog Rimskog Carstva)
1711. Isusovci su sklopili
ugovor s Pasqualeom Lazzariniem (zetom Giovannija Paccassija koji je 1696. izradio prvi mramorni oltar u Crkvi Sv. Vida posvećen Žalosnoj Gospi) o izradbi mramornog oltara za svetište, na koji se trebalo u posebnoj niši postaviti Čudotvorno raspelo. Lazzariniu je za oltar trebalo isplatiti 750 dukata, a on ga je bio dužan o svojem trošku dopremiti u riječku luku do mjeseca Rujna 1711. godine. Tek su godine 1717. dovršeni kipovi za glavni oltar. Prema ugovoru o izgradnji oltara trebali su to biti kipovi Sv. Vida i Sv. Franje Ksaverskog, međutim, u ugovoru od 1717. isusovci 
naručuju kipove Sv. Vida i Sv. Modesta, koji su i postavljeni na oltar. (Izvor: wikipedia>Katedrala sv. Vida u Rijeci)
1711. 26. Rujna nakon smrti Josipa I., Karlo III. (VI.) (slika ljevo) postaje jedini preostao muškarac unutar "Obitelji", pa je neriješeno pitanje nasljedstva unutar Austrijske kuće postlo iznimno aktualnim. Prije no što je preuzeo carsku i ugarsku krunu, 26. Rujna 1711. piše je oporuku kojom je odredio nasljedni red unutar Austrijske kuće. Oporuka je bila temelj i preteča buduće Pragmatičke sankcije, koju će Karlo VI. objaviti 19. Travnja 1713. godine. Karlo nije odustao od prava na španjolsku krunu, realnost koju je Karlo VI. odbijao prihvatiti, i vjerovao je da će upravo njegovi potomci biti nasljednici i austrijske i španjolske krune, ali europska politika "ravnoteže moći" koja nije dopuštala da u rukama jednog monarha bude carska i španjolska kruna, učinila je Karlovu politiku naspram Španjolske samo snom. Najvažnije odrednice oporuke jesu: ako Karlo bude imao jednog sina, on postaje nasljednikom obiju Monarhija. Ako bude imao dva sina, jedan nasljeđuje austrijsku, drugi španjolsku krunu. Ako bude imao kćer, ona nasljeđuje obje Monarhije i daje joj se prednost u nasljeđivanju naspram kćer Leopolda I. i Josipa I. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Ivana Jukić: Vladavina žena na Bečkom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatička sankcija)
1712. 09. Ožujka Hrvatski sabor je donio zaključak nazvan "Hrvatska pragmatička sankcija", odnosno zaključak kojim je regulirano pitanje nasljedstva hrvatskog prijestolja. Hrvatsko-slavonski staleži, tražeći potporu Bečkog dvora protiv ugarskih posezanja, prvi su caru Karlu VI. izašli ususret i 2 dana kasnije izglasali "Hrvatsku Pragmatičku Sankciju". Karlo tu sankciju nikada nije službeno potvrdio iz obzira prema ugarskom plemstvu koje ju još nije izglasalo, ali je godinu dana kasnije, potaknut "Hrvatskom pragmatičkom sankcijom", donio "Pragmatičku sankciju" za sve zemlje Habsburške Monarhije. Naime, hrvatskim priznanjem habsburške ženske loze kao nasljedne unutar Hrvatskoga Kraljevstva, i to one koja će stolovati u austrijskim nasljednim zemljama, hrvatsko plemstvo dočekalo je Karla s prihvaćanjem sadržaja oporuke. Bilo je samo pitanje vremena kada će ugarsko plemstvo prihvatiti žensko naslijeđe obitelji Habsburg. (Izvor: ZG Magazin, Dogodilo se na današnji dan, 9. ožujka, Također: Izvorni znanstveni rad, Ivana Jukić: Vladavina žena na Bečkom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatička sankcija)
1712. 11. Ožujak izglasana je u Hrvatskom saboru tzv. "Hrvatska pragmatička sankcija", kojom je ženskoj lozi dinastije Habsburg omogućen dolazak na hrvatsko prijestolje. Bitna je činjenica da je Hrvatski sabor donio pragmatičku sankciju znatno prije Ugarskog sabora, čime je naglasio svoju samostalnost u odlučivanju. Hrvatskim saborom koji je izglasao Hrvatsku pragmatičku sankciju predsjedavao je umjesto odsutnog bana Ivana Palffya tadašnji zagrebački biskup Emerik (Mirko) Eszterhazy. Pragmatička sankcija bila je izraz potpore caru Karlu VI. (ocu Marije Terezije), jer su po njoj na prijestolje habsburških zemalja mogle doći i njegove kćeri (Karlo VI. bio je posljednji muški pripadnik dinastije Habsburg). Zauzvrat, za iskazanu vjernost, hrvatsko je plemstvo dobilo "povelju sigurnosti" i time ojačalo položaj u odnosu na ugarsko. Hrvatska Pragmatička Sankcija postala je jedan od najvažnijih zakona i temelj hrvatskog povijesno-pravnog kontinuiteta i obilježje je dobro smišljene politike, a navodi se i u "Izvorišnim osnovama ustava Republike Hrvatske" iz 1990. kao jedan od temelja hrvatske državnosti. (Izvor: Dnevno.hr, DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN – 11. OŽUJKA, Hrvatska pragmatička sankcija – 1712., 10. ožujak 2015., Također: Povijest.hr, Dražen Krajcar: Hrvati prvi priznali žensku osobu na habsburškom tronu – 1712., Također: Hrvatski institut za povijest, Izvorni znanstveni rad, Ivana Jukić: Vladavina žena na Bečkom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatička sankcija)
1712. 31. Srpnja Završen veliki mramorni oltar u novoj crkvi Svetog Vida. Do sada se je služba održanala na privremenom, drvenom oltaru napravljenom 1659. (Izvor: Katedrala Svetog Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, Također: Katedrala Svetog Vida, Glavni oltar, Također: wikipedija > Katedrala sv. Vida u Rijeci)
1712. 14. Listopada nakon što je do tada privremeno čuvano u crkvi sv. Roka, a zatim, od godine 1659. na oltaru sv. Ignacija u novoj crkvi sv. Vida, čudotvorno raspelo (najznačajniji umjetnički srednjevjekovni spomenik, što ga posjeduje grad Rijeka) preneseno je u crkvu sv. Vida i postavljeno na glavni oltar (slika ljevo). Isusovci su širili i unaprijedili pobožnost prema tom raspelu. (Izvor: Također: wikipedija, Čudotvorno Raspelo, Također: Croatia Sacra, Goran Moravček: RIJEKA SV. VIDA)
1713. Budući da je u Hrvatskoj izbila zarazna bolest, na mostu preko Rječine na Fiumari podignuta je grabljasta zaštitna rešetka.
|
1713. 19. Travnja Karlo VI. donosi Pragmatičku Sankciju. Tim je ključnim zakonom Karlo VI. regulirao pitanje nasljedstva u slučaju da umre bez sina. On je bio jedini muški Habsburgovac i bez muških nasljednika, te je želio osigurati prijestolje i za žensku lozu svoje dinastije. Poticaj mu je dao Hrvatski sabor donijevši godinu dana prije, 09. Ožujka 1712., Hrvatsku pragmatičku sankciju. Karlo je čitav život bezuspješno nastojao da i europske zemlje priznaju Pragmatičku sankciju. Kad je umro bez sina godine 1740., naslijedila ga je njegova najstarija kći Marija Terezija. Nakon njegove smrti to su su osporile Francuska, Pruska, Bavarska, i Saksonija i time pokrenule Austrijski nasljedni rat koji je trajao od 1740. do 1748. Marija Terezija se usprkos tome uspjela održati na prijestolju.
Pragmatička sankcija bila je jedan od temeljnih zakona Habsburške Monarhije, kasnije Austro-Ugarske sve do njene propasti godine 1918. (Izvor: Hrvatska enciklopedija, Pragmatička sankcija, Također: Povijest.hr, Dražen Krajcar: Pragmatička sankcija cara Karla VI. – 1713., Također: Wikipedia, Pragmatička sankcija (1713.))
1714. Ukrašena luneta nad trijumfalnim lukom crkve Gospe Trsatske, gdje je Cristoforo Tasca naslikao "Blagovijest" i "Čudo prijenosa Svete Kućice iz Nazareta na Trsat", o trošku Ignaca Androche, gospodara Krupe i Kostela. (Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 5)
1715. zbog gradnje Karlove ceste koja je počinjala na Piramidi, obnovljen je most preko Rječine.
1715. 08. Rujna. Održana velika vjerska svečanost na Trsatu prigodom krunjenja čudotvorne Gospine slike (Slika ljevo). Vatikanski kaptol poslao je dvije zlatne krune Krista i Marije. Na inzistiranje i traženje gvardijana trsatskog svetišta Petra Francetića, koji je u biskupu talijanskog grada Verone kardinalu Franji Barbarigu našao zagovornika svoga nauma i posrednika kod Kaptola bazilike sv. Petra u Rimu koji je dodijelio iz zaklade kneza Alekssandra Sforze dvije zlatne krune kojima će se ovjenčati slika velike i čudotvorne Majke preblažene djevice Marije i malog Isusa u njezinim rukama. U procesiji prije krunidbe Petar Francetić sam je nosio krune. Krunidbu slike je obavio pićanski biskup Franjo Ksaver Marotti (1713-1740), rodom Riječanin. Grad Rijeka darovao je trsatskoj crkvi svjetiljku vrijednu dvjesto forinti. Svečanosti krunjenja slike prisustvovalo je 60.000 vjernika. Zbog gubitka Svete kućice, neutješenim Trsaćanima papa Urban V. 1367. godine šalje čudotvornu sliku Majke Božje imena "Majka milosti". Predaja kaže da je sliku osobno naslikao sv. Luka Evanđelist (umro u Grčkoj, oko 74). Izrađena je na cedrovoj dasci i podijeljena na tri polja. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. Slika je imala iznimno značenje u stvaranju kulta štovanja Djevice Marije na Trsatu. Slika i danas stoji na glavnom oltaru i iz crkve se iznosi samo prilikom raznih procesija, kao npr. na Blagdan Gospe Trsatske ili Velike Gospe. O podrijetlu slike Gospe Trsatske i vremenu kad je našla mjesto na Trsatu prvi piše povjesničar trsatskog svetišta Franjo Glavinić (Kanfanar, 23. Lipnja 1585. - Trsat, 6. Prosinca 1652.) u svom djelu "Historia Tersatana". On tvrdi da je ta slika jedna od onih koje valja pripisati sv. Luki, autoru mnogih Bogorodičinih slika. Isticanje sv. Luke kao autora slike oslanja se na neprovjerljivu sveopću kršćansku predaju. Bila je to prva krunidba jedne Gospine slike izvan Italije. Dvije godine kasnije okrunjene su čudotvorne slike u Čenstohovi u Poljskoj i na Svetoj gori u Sloveniji. (Izvor: Glas Koncila, Emanuel Hoško: UZ 640. GODINA SLIKE GOSPE TRSATSKE, Milosna, čudotvorna i sveta slika, Također: wikipedija, Crkva Gospe Trsatske, Također: Svetište majke božje trsatske, Čudotvorna slika Majke Božje Trsatske, Objavljeno 18. Sječnja 2016.)
1715. riječki su vijećnici odlučili nanovo urediti gradski arhiv i izraditi katalog svih dokumenata. Sredinom istog stoljeća, 1742., zaključkom gradskog vijeća potiče se sređivanje općinskih spisa, kako bi se isti mogli deponirati i čuvati u javnom arhivu. Predlaže se i uređenje kancelarije i arhiva s ciljem 
boljeg čuvanja akata i sudskih spisa.
1716. Car Karlo VI. provodi regulaciju cesta koje Monarhiju povezuju s morem. Rijeka proširuje cestu što vodi od Sv. Mateja do Lipe kako bi postala prohodna za kola.
1716. vrši se velika restauracija na crkvi "Chiesa di Santa Maria Assunta" (Chisa del Duomo, Crkva Marijina uznesenja, slika ljevo) koja je trajala 10 godina. 19. Siječnja 1726 crkva je posvećena i održana je prva misa u obnovljenoj crkvi.
1716. godine dvorsko namjesništvo u Grazu naređuje sudskome vikarijatu u Rijeci da provede postupak protiv nekolicine ljudi optuženih zbog čarobnjaštva. Zbog toga je u Kastvu četrnaestero ljudi osuđeno na smrt zbog zločina vračanja.
1716. 28. Travnja u Rijeci su priređene velike svečanosti prigodom rođenja sina Karla VI. (Izvor: Matica Hrvatska, Riječki Ljetopis)
1717. 02. Lipnja Car Karlo VI. proglasio je patent o slobodi plovidbe Jadranom, čime je ukinuo stoljetni venecijanski monopol. Patent započinje riječima:
"Mi Karlo VI (...) proglašavamo Našom Carskom Milošću svim vjernim stanovnicima i podložnicima(...) i dajemo im na znanje da, radi promicanja, uređenja i uvečavanja trgovine u Našim Nasljednim Zemljama i to prije svega u Donjoj Austriji i u morskim lukama, da smo smatrali uputnim i korisnim opskrbiti svim važnim sredstvima, te prihvatiti i podupirati one, koji bi izrazili želju nastaniti se ondje, i priznati im među svim drugim sredstvima sigurnu i slobodnu plovidbu Jadranom (...).
U ovoj posljednjoj formulaciji o slobodi plovidbe sadržana je suština svih kasnijih carskih regulativa. Sjeverne hrvatske luke, Rijeka, Bakar, Senj, ali i Trst, jačaju. (Izvor: INDUSTRIJSKA BAŠTINA RIJEKE, Branko Nadilo, Krešimir Regan: Začeci hrvatske industrijske baštine, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1717. 02. Lipnja prema ediktu Svetog Carskog i Kraljevskog Veličanstva Cara Karla VI. o uspostavi slobodne trgovine, proglašenom 02. Lipnja 1717., dopustit će se pravoslavnoj zajednici da se nastani u distriktu Rijeke Svetog Vida, da uživa blagodati i vjerske povlastice, kao i svi ostali građani i trgovci, ali ne i da u gradu Rijeci ili u riječkom distriktu, ili igdje na jadranskoj obali sebi sagradi javnu pravoslavnu crkvu. Kasnije je ta odluka, patentom cara od 09. Srpnja 1717. promjenjena. Također im se dopušta da kao i u Beogradu, i u Novigradu (?) uživaju jednaka prava i povlastice sadržane dijelom u trgovačkom ugovoru s Turskim Carstvom. (Izvor: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Više autora: PRAVOSLAVLJE U RIJECI I NA SJEVERNOM JADRANU U RANOM NOVOM VIJEKU)
1717. 09. Srpnja patentom cara Karla VI ozvaničeno je prvo veće doseljavanje Srba u Rijeku. Dozvoljeno je da se 208 srpskih porodica sa područja turske Dalmacije doseli u Rijeku na carsko zemljište u okolici grada. Odobreno im je da sebave trgovinom, da mogu podići crkvu i imati svog sveštenika, da slobodno mogu graditi kuće i da ih nitko nesmije ometati u ispovjedanju svoje vjere. Podpali su pod jurisdikciju 
grčko-neunijatskog Arhiepiskopa "gentilis Iliricae seu Rascianie" i metropolita karlovačkog Vikentija (Vićentija) Popović-Hadžilavića (Janjevo ? — Sremski Karlovci, 23. Listopad 1725). Povelja kojom je osnovana Pravoslavna opština u Trstu izdata je 1751., pune 32 godine posle osnivanja Pravoslavne opštine u Rijeci. (Izvor: Publikacija Crkve svetog Nikole u Rijeci, Izdavač MARITIRIA, Izdavačka ustanova Eparhije gornjokarlovačke, Također: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Više autora, PRAVOSLAVLJE U RIJECI I NA SJEVERNOM JADRANU U RANOM NOVOM VIJEKU)
1717. izgrađen kip i Kapela Svetog Nepomuka (zaštitnik mostova) (slika desno). Zbog povijesnih okolnosti spomenuta je kapela više puta obnavljana i premještena. Kapelu su na ušću Riječine izgradili riječki isusovci, da bi nakon stradanja u poplavi 1856 bila postavljena na granici izmedju Rijeke i Sušaka, oštećena u vrijeme D'Annunzijeva "Krvavog Božića" 1920. pa restaurirana. Tu je ostala do kraja ll svjetskog rata. Zanimljivo je da je do kraja ll sv. rata bila podjeljena izmedju dvije drzave, 2/3 pripadalo je Jugoslaviji, a 1/3 Italiji. 11. Rujna 1999, Kapela je restaurirana. (Izvor: Riječka nadbiskupija, Helena Anušić: Slučaj kapele sv. Ivana Nepomuka najbolje oslikava riječke (geo)političke (ne)prilike kroz minula tri stoljeća, 17. svibnja 2017.)
1717. 14. Veljače Dubrovački senat svojim zaključkom proširuje konzularno područje konzulata u Rijeci na Senj i Bakar.
1718. 16. Travnja Car Karlo VI. diplomom izdanom u Beču potvrđuje privilegije samostanu reda Pustinjaka sv. Augustina u Rijeci izdane 1472., 1528., 1548., 1555. i 1706. godine (Confirmatio Privilegiorum Conventus Ordini Eremitarum S. Augustini. Fluminis... ,P.P. Agostiniani).
1718. dugo su se vremena u Rijeci maskirali i mnogi
svećenici, uživajući zajedno s pukom u karnevalskom veselju,
sve dok 1718. godine biskupskom uredbom maskiranje,
posebno svećenika, nije proglašeno "đavolskim djelom". Ali
ni ta uredba nije uspjela uništiti tradiciju maškara u Rijeci. (Izvor: Saša Dmitrović: "Mala povijest velikog karnevala", ulomci objavljeni u "Rijeka info"od 26. Siječnja 2006: Slavica MRKIĆ MODRIĆ: Riječki
karneval
ni od
čera, Također: riječki karneval, DRAKONSKIM KAZNAMA PROTIV MAŠKARA)
1719. 04. Siječnja Car Karlo VI. izdao diplomu, kojom potvrduje statut i privilegije grada Rijeke. (Izvor: Dr. IVAN STEOHAL: Statuti primorskih gradova i općina : bibliografiki nacrt, Također: PRAVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU, LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Filip Hameršak: MALI LEKSIKON HRVATSKE PRAVNE POVIJESTI)
1719. 15. Ožujka Karlo VI posebnim patentom proširuje područje na koje se mogu doseljavati stranci, a u njega ključuje i luke Rijeku i Trst, te sva mjesta nutarnjoaustrijskih zemalja. (Izvor: Dragutin Pavličević: Povijest Rijeke, Izdavački centar Rijeka i Skupština općine Rijeka, 1988, , str.136)
|
1719. 18. Ožujka, Car Karlo VI. (1. Listopad 1685 - 20. Listopad 1740), da bi potkopao mletački monopol plovidbe na Jadranu, izdaje ispravu kojom proglašava Trst i Rijeku slobodnim lukama (Slika ljevo), što je bitno unaprijedilo razvoj ta dva grada i u Rijeci stvorilo nove okolnosti koje su se odražavale u jakom razvoju pomorstva i trgovine te urbanizaciji grada izvan gradskih zidina. Tekst sadrži dvanaest odredbi kojima se "trgovcima, brodovlasnicima, obrtnicima i drugim rukotvorcima dozvoljava nastanjivanje u habsburškim zemljama". Odobrava se "svim trgovcima da mogu u svim lukama... pristajati... zadržavati, i po volji isploviti", a da pri tome plati samo neznatne namete, i to samo za robu koju je faktički prodao. Predložio je objavljivanje "posebne uredbe za osnivanje i trajno održavanje zdravstvene karantene" pa da se u Trstu i Rijeci izgrade lazareti. Svi brodovi koji pristaju "slobodni su od svakog pregleda", ali su trgovci dužni pokazati isprave s podacima o tovaru, a zaplijeniti se mogu samo zabranjeni proizvodi. Austrija je veliku pažnju pridavala obnovi i gradnji novih cesta, što se vidi u činjenici da je kralj Karlo VI. u Povelji o proglašenju Rijeke i Trsta slobodnim lukama u članku drugom to pitanje regulirao na način, da se s već započetim popravkom i uređenjem, te proširenjem glavnih cesta mora neprekidno nastaviti i što prije dovršiti, a ubuduće treba da se one tako uzdržavaju da bi se shodno dobrim trgovačkim navikama i običajima osposobile za prijevoz i otpremu robe. Održavanje, rekonstrukciju i gradnju novih prometnica država je prenijela na novoosnovanu "Carsku orijentalnu kompaniju" sa sjedištem u Beču, a djelovala je i u Rijeci od 1719. do 1742. godine. Svoju zahvalnost prema caru i kralju Karlu VI (III.), i njegovom ocu Leopoldu I. Riječani su iskazali reljefom nad portalom Gradske ure. (Izvor: SVEUČILIŠTE U RIJECI, FILOZOFSKI FAKULTET, Odsjek za povijest umjetnosti, Završni rad, Ana Žarković: Profana arhitektura u Rijeci 17. i 18. stoljeća, str:16, Također: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka i Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1988., Također: Marijan BRADANOVIĆ: Riječka luka kroz povijest izgradnje lazareta, Osvrt na razvoj isočnojadranskih karantena do početka 18. stoljeća, Rijeka, str:245, Također: POMORSKI FAKULTET U RIJECI, Slobodan Mamula: ZNANSTVENE PARADIGME U VALORIZACIJI HRVATSKE CESTOVNE BAŠTINE, RIJEKA, 2013.)
1719. 27. Srpnja Počinje djelovati ispostava "Carske privilegirane orijentalne kompanije" sa sjedištem u Beču te ispostavama u Rijeci, Bakru i u Trstu. Osim razvijanja trgovačkih veza s Istokom, kompanija je preuzela na sebe osposobljavanje rijeka za plovidbu i izgradnju plovnih kanala te popravak starih puteva i projektiranje novih trgovačkih cesta. Car je pozvao strane stručnjake za vodogradnju da se uključe u izradu projekata mreže plovnih puteva. Istodobno je kompanija angažirala Antuna Matiju Weissa, carskog potpukovnika i vrhovnog austrijskog zemaljskog inženjera, da izradi prijedlog nacrta spoja Primorja sa zaleđem. Radi organiziranja brodograđevne proizvodnje kompanija je počela u Rijeku dovoditi majstore umjetnike i rukotvorce iz Nizozemske, Švedske, Hamburga i drugih naprednih europskih središta. Time su udareni temelji i buduće evangeličke (protestantske) zajednice u gradu. Svrha joj je također bila razvijanje trgovine između Habsburške monarhije i Azije. (Izvor: Facebook, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, piše: Igor Žic, Također: Drago Roksandić: POSAVSKA KRAJINA/GRANICA OD 1718. DO 1739. GODINE, Također: Protorpedo, KRONOLOGIJA INDUSTRIJSKE BAŠTINE, Također: Graditelji, kirijaši i putnici)
1720. 27. Travnja Riječko gradsko vijeće je zaprimilo Pragmatičku sankciju Karla VI naslovljenu "Ai Nostri Fedeli cari giudici e consiglio dell Nostra citta di Fiume" (slika desno). Sankcija je sadržavala:
- 1. Mišljenje krune o stalnosti i nepodjeljivosti djelova pod vlašću Austinske krune i o nasljednim pravima prvorođenih sinova Hasburgovaca.
- 2. Opis na koji imperator želi proširiti pravo nasljedstva u slučaju da djeca nasljednika nisu muška djeca.
- 3.
Želju da prethodna dva članka budu prihvaćena "kao zakon".
- 4. Želja imperatora da "to što bude prihvaćeno u "Nostra fedele ed umillisima Comunite di Fiume", kojoj se
povjeravamo, da prizna naše povjerenje i odgovori nam pismeno skromnom deklaracijom".
Patricijsko vijeće Rijeke formalno je prihvatilo Pragmatičku sankciju 12. Rujna 1720., ali sankcija nije sadržavala sve djelove koje su riječani od nje očekivali pa je 01. Rujna 1725. iz Beča poslan reskript sa promjenama i zahtjevom da bude prihvaćena. Zaprimljen je 29. Studenog 1725. i može se naći na stranici 481 u knjizi protokola riječkog Savjeta (Izvor: Giovanni Kobler, Memorie per la storia della Liburnica citta di Fiume, scritte dal Fiumano). Kratak dio te Sankcije sadržava dio koji glasi:
Car Karlo VI. sa obitelji
"In Nomine Jesu Christi Domini Nostri. Quandoquidem etc. (parte narrativa). Quamobrem nos infrascripti, in generali civitatis Fluminis S.ti VitiConsilio congregati iterum Sacratissimo et Invictissimo Csesari Carolo VI Romanorum Imperatori semper Augusto, Domino ac Principi nostro Clementissimo, ingentes ac immortales gratias agimus, quod… inter inalienabilia Serenissimae Austriacae Domus Suae haereditatis membra civitatem nostram adnumerare et universo haereditario imperio suo incorporare dignatus sit;.... jam allegatae acceptationi nostrae inhaerentes, singuli et universi, nemine discrepante, ex certa scientia, deliberata voluntate et nostra sponte.... cunctis dispositionibus et conventionibus Divorum Imperatorum ac Principum nostrorum Primogenituram et Majoratum Serenissimae Domus Austriacae concernentibus, ac praesertim summe dicti Imperantis Augusti declarationi seu interpretationi et ad sexum foemineum exstensioni die 19 aprilis 1713 promulgatae nosmetipsos, posteros ac successores nostros, nostramque civitatem sempiterno indissolubilis obligationis vinculo.... adstringimus, eamque in ordine ad primogenialem et majoralem successionem austriacam perpetuam et individuam in infinitum, seu pragmaticam sanctionem et fundamentalem perpetuo valituram legem agnoscimus et accipimm ejusque observantiam.... jurato promittimus."
Karlo VI je posljednje godine svoje vladavine proveo pripremajući svoje zemlje za ženskog vladara, ali nije pripremao svoju kćer, nadajući se da će ipak dobiti sina. Ipak, prije smrti 1740. godine uspio je u nastojanju da sve evropske zemlje priznaju njegovu kćer za nasljednicu. Međutim, nakon njegove smrti Francuska, Pruska, Bavarska, i Saksonija su opovrgle obećanje dato Karlu, i osporile Terezijino pravo na vlast, čime je započet Rat zaaustrijsko naslijeđe. Austrija je u tom ratu izgubila Šleziju, ali je Marija Terezija sebi ipak osigurala vlast u Austriji. Kruna cara Svetog Rismkog Carstva data je zetu cara Leopolda I, Karlu Bavarskom. Time prvi put u stotinu godina car Svetog Rimskog Carstva nije bio Habsburg. Kao Karlo VII, izgubio je Bavarsku u ratu sa Marijom Terezijom i ubrzo potom umro. Njegov sin Maksimilijan priznao je Mariju Tereziju za vladaricu, a ona mu je u zamjenu vratila Bavarsku. Potom je za cara Svetog Rimskog Carstva izabran Franjo Stjepan Lotarinški, muž Marije Terezije, čime je ona postala carica. Zaključak Riječkog gradskog vijeća u vezi sankcije glasi:
"Perpetuo valituram agnoscimus, accipimus et ejus observationem jurato promittimus'." (Priznajemo, da ona (tj. pragmatička sankcija) imade svoju vrijednost, primamo je i prisegom se obavezujemo, da ćemo je provoditi)
Taj je znameniti akt slan na prihvaćanje provincijama, a ne gradskim municipijima, te Rijeka u tom smislu čini izuzetak. 12. Rujna iste godine riječko gradsko vijeće prihvaća sankciju. (Izvor: Giovanni Kobler, Memorie per la storia della Liburnica citta di Fiume, scritte dal Fiumano, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis, Također: wikipedija > Pragmatička sankcija iz 1713.)
1719. u trsatskom svetištu se održavao provincijski studij teologije od 1719. do 1783. godine.
1720. na području između Belog Kamika i Zagrada, pravoslavna je zajednica sagradila groblje i malu kapelu posvećenu svetom Georgiju, koju posvećuje Episkopgornjokarlovački G. Danilo Ljubotina. Kapela i groblje su prikazani na katastarskoj mapi Rijeke iz 1800-te na istočnom uglu na kojem se susreću ulica Sv. Andrije (nekad Erazma Barčića) i ulica Pomerio (nekad Žrtava Fašizma). Na katastarskoj mapi iz 1861. taj je predio označen kao"Cimitero greco abandonato" (napušteno pravoslavno groblje). Oko 1861. dodjeljena je pravoslavnoj općini parcela na općem groblju, pa su staro groblje i crkvica prodani Smithu i Meyneru. (Djelomičan izvor: Publikacija izdavačke ustanove Eparhije gornjokarlovačke, Dušan Milanović: Hram svetog Nikolaja u Rijeci, Martiria, 2011)
1720. 07. Rujna diplomom izdanom u Beču Karlo VI. (Beč, 1. Listopada 1685. - Beč, 20. Listopada 1740.), hrvatsko-ugarski kralj (Karlo III.) i rimsko-njemački car od 1711., iznova potvrđuje prava, povlastice i statut gradu Rijeci. (Izvor: Zavod za povijesne i društvene znanosti, Maja POLIĆ: “RIJEČKA KRPICA” 1868. GODINE I UVJETI ZA NJEZINO NALJEPLJIVANJE NA HRVATSKO-UGARSKU NAGODBU)
1720. 12. Rujna Riječko gradsko vijeće prihvaća Pragmatičku sankciju Karla VI. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1722. 20. Svibnja U Rijeci i Trstu osnovan Trgovačko – mjembeni sud i pomorski konzulat (Ces. Tribunale cambio-mercantile e Consolato di Mare). Sud je imao predsjednika i 4 porotnika. Uz prekid rada u vrijeme nepoleonskih ratova, sud je djelovao do 1848. (Izvor: Irvin Lukežić: Povijest riječkih konzulata, Nakladnik: Adamić, Rijeka 2004.)
|
1722. građani, vječnici, plemići i pučani Rijeke šalju predstavku vlade i Komori u Gracu molbu da se u Rijeci osnuje "Studij Filozofije" u Isusovačkom kolegiju. Upozorava se na korist koju bi grad i krajevi Hrvatskog primorja i Kvarnerski otoci imali od škole. Grad je odlučio financirati rad filozofskog fakulteta u sklopu isusovačke gimnazije, pa car Karlo VI odobrava 1. Lipnja 1724. rektoru isusovačkog kolegija da osnuje "Studij Filozofije i Moralne Teologije". 1722. Kako je Rijeka sve više jačala kao pomorski i lučki grad, a kuga i druge zarazne bolesti (naročito venerične) neprestano prijetile, na području današnjeg KBC-a u Rijeci uspostavljen je Lazaret sv. Karla Boromejskog, s prvom zidanom lukom, kao prihvatilište za brodove iz rizičnih luka (slika ljevo). Ovaj lazaret je Car Karlo VI odlučio sagraditi vlastitim sredstvima radi unapređenja pomorstva te osiguranja zdravlja putnika i posada brodova, ali i zaštite građana. Uz gradnju lazareta vezano je ime riječkoga arhitekta Antonija de Vernede. Djelovao je po pravu i redu mletačkog lazareta. U njemu su stalno bili uposleni prior, gvardijan, kancelist, liječnik, kirurg i kapelan, a iz carske je blagajne bio plaćen samo prior. Posjedovao je nekoliko zgrada za raskuživanje robe i ljudi, s prostorijama za osoblje, te malo pristanište Mandrać gdje su se privezivali manji brodovi. Službeno je otvoren 11. Kolovoza 1726. Prva karantena u europskom pomorstvu bila je uvedena u Dubrovniku još 1377. godine. Ploča i natpis sa godinom 1722. iznad ulaza u lazaret kaže:
Bio je dovršen 1725. godine i predstavljao je jedan od najsuvremenijih zdravstvenih objekata na Jadranu. |
Djelatnost Lazareta prestala je 1812. godine za vrijeme Francuza, a na njezin se rad nastavlja karantena izgrađena u uvali Martinšćica. Danas su sačuvani samo njegovi neznatni ostaci. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 68, Igor Žic: KRALJEVICA, Također: Luka Rijeka d.d., O nama, Povijest, Također: KBC Rijeka, Povijest, Također: Serija: Jadranske studije, Marijan Bradanović: Riječka luka kroz povijest izgradnje lazareta, Osvrt na razvoj isočnojadranskih karantena do početka 18. stoljeća, .2006, str:245)
1723. 09. Prosinca u Rijeci je rođen Franjo Ksaver Orlando, osnivač prve javne nautičke škole na Jadranu, u Trstu 1754. godine, koja je služila pomorcima iz austrijskoga primorja. Otac Antun bio je riječan, sudac, a od 1730. do 1732. i 1734. bio je i upravitelj Rijeke, a majka Barbara bila je također iz hrvatske obitelji. Obitelj Orlando generacijama je živjela u Rijeci. U rodnom gradu završio je isusovačku gimnaziju i ušao u Družbu Isusovu. Nakon toga završava filozofski studij u Beču. 1773., po naredbi Marije Terezije seli se iz Trsta sa svim nastavnim pomagalima i knjižnicom u Rijeku gdje utemeljuje prvu nautičku školu u Rijeci, koja je djelovala do 1794. godine. Njegova predavanja zapisivali su studenti i prema tim rukopisnim udžbenicima desetljećima se održavala nastava nautike u Trstu i Rijeci. Umire u Rijeci 23. Listopada 1784. (Izvor: BORIS FRANUŠIĆ: Franjo Ksaver Orlando osnivač prvih pomorskih škola na Jadranu, objavljeno u: Obnovljeni život : časopis za filozofiju i religijske znanosti, Vol.46. No.2. Travanj 1991.)
1723. Prvi se puta spominje naselje Hosti (Pehlin - Pehljin). Naselje Hosti (Pehljin) bilo je smješteno , kao i danas, na glavnoj prometnici, vrlo staroj cesti iz 16 stoljeća koja je išla iz Rijeke u pravcu Sv. Mateja (Vozišće, odvojak za Kastav), Škalnice (odvojak za Klanu) i dalje prema Kranjskoj (Ljubljani). Oko 1717. godine ta je državna cesta proširena. Stariji naziv Hosti bio je Hostve, ali i Hvast, a u podacima iz prvih desetljeća stoji ime Houst. U starijem razdoblju zabilježena je i Županija Hosti, koja je opstojala na području Kastavštine. Tu Županiju činila su naselja: Turkovo, Pletenci, Pehljin, Hosti, Čubetići, Pazarište i Škurinja. (Izvor: Grad Rijeka, Pehlin kroz povijest)
1723. Od te godine veliko vijeće riječke komune podređeno je (glede trgovinskih i pomorskih poslova) vladi Unutarnje Austrije u Grazu, a riječki je 
kapetan izvršni organ za provedbu vladine gospodarske politike. Iste te godine osnutkom Trgovačkog suda oduzeta je riječkom magistratu sudbenost u trgovinskim i pomorskim sporovima. (Izvor: Vodič historijskog arhiva Rijeka, Pazin – Rijeka 1980., str. 55.)
1724. završava se krov na crkvi Svetog Vida (Slika ljevo). (Izvor: Crkva svetog Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1724. 17. Sječnja u Rijeku stiže prva vijest o kugi u 18. stoljeću, pa je u Riječkom primorju proglašena kontumacija (karantena). Strašna pošast zahvatila je područje od Sarajeva preko Jajca i Banja Luke, na zapad.
1724. 04. Veljače Gradsko vijeće Rijeke postavlja zahtjev za otvaranje studija filozofije, koji bi ono podupiralo, što Karlo VI. odobrava 01. Lipnja iste godine, te je 1726. godine osnovan studij u trajanju od dvije godine. (Izvor: Vanda Ekl: "Živa baština" studije i eseji, Izdavački centar Rijeka, 1994. str:203, Također: Građevinar 62, Nevenka Ožanić, Mirna Hero: Sveučilišni kampus u Rijeci na Trsatu, 9. Sječnja 2010.)
1724. 01. Lipnja Car Karlo VI odobrava rektoru isusovačkog kolegija da osnuje "Studij Filozofije i Moralne Teologije", tako da je Filozofski fakultet otvoren 1726. godine kao studij u trajanju od dvije godine. Teološki pak studij od 1632. godine održava nastavu uz prekide, a od 1728. redovito. (Izvor: Vanda 
Ekl: "Živa baština" studije i eseji, Izdavački centar Rijeka, 1994. str:203, Također: Građevinar 62, Nevenka Ožanić, Mirna Hero: Sveučilišni kampus u Rijeci na Trsatu, 9. Sječnja 2010., Također: UNIRI, Od Početaka...)
1724. 08. Studenog car Karlo III. (VI.) potpisuje ugovor s austrijskom Komorom koja je vlasnik grada Grobnika, čime grof Raimundo (Ramono) de Villan (Franjo) Perlas, markiz od Rialpa, postaje punopravnim vlasnikom Grobnika o čemu mu car, poštujući stare feudalne forme, 10. Siječnja 1727. izdaje svečanu darovnicu. On 1766. odlučuje prodati Grobnik, Brod i Ozalj grofu Theodoru Bathyanyju za 188.000 forinti. Grobnik ostaje u posjedu grofova Bathyany do 1872., kada ga grof Gustav Bathyany, nasljednik Theodorova sina Antuna prodaje princezi Viktoriji von Thurn und Taxis. Grobnički posjed po njenoj smrti nasljeđuje sin Albert, ostavši vlasnikom i poslije I. svjetskog rata, dok je kaštel prešao u vlasništvo općine. (Izvor: IZMEĐU LAVA I ORLA, Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari)
Background picture copyright: 