Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala  tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.

 

Povijest grada Rijeke (1500 - 1600 godina)

XV. stoljaće Židovi se prvi put spominju u Rijeci u 15. stoljeću gdje dolaze kao trgovci koji su najčešće stanovali u području koje se zvalo Ziecha (Zudecca, Giudecca). (Izvor: Irena Deže Starčević: Povijest Židova na riječkom području, Židovska općina Rijeka, 2011.)
1500. 24. Veljače Rođen Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva, najmoćniji vladar u prvoj polovici XVI. stoljeća. Umro je 21. rujna 1558.
1501. 17. Ožujka grčki provizor Petar Malipiero u pismu piše o riječkoj buri. Pismo nam prenosi Andrija Rački (Fužine, 1870 - Rijeka, 1957) svećenik, povjesničar, kulturni i politički djelatnik i poliglot (služio se je sa 16 jezika) i pisac u svojoj knjizi "Povijest grada Sušaka" (Primorski štamparski zavod, 1929. - Sušak) objavljenoj je 1928. iz koje porenosim taj dio o našoj buri:

"... Tako nam je spominje u n.pr. dva mletačka pisma iz g. 1501. Te je godine u siječnju putovao iz mletak u Senj mletački poslanik Juraj Pizani te je dospjevši u Senj pisao pismo u Veneciju, gdje se ispričava, što je nešto zakasnio. Tamo veli, da ga je nevrijeme primoralo, da se zakloni u neku luku i tamo da je morao ostati 3 dana (Non potutto zonzer avanti e sta tre di in un porto per fortuna).

No da je to nevrijeme , ta "fortuna" doista naša bura, dokazuje nam pismo , što ga je napisao 17. Ožujka 1501. u Veneciji grčki provizor Petar Malipiero. On naime referira u Mletke, da je prispio u Krk Marko Anton Coutarini sa svojom lađom te da se čudi, kako se usudio ploviti po Kvarneru radi nevremena. Spominje da je morao ostati u nekoj luci punih 9 dana zbog bure (per buora)."
1506. 21. Srpnja opat Šimun obnovio je crkvu sv. Jakova u Opatiji i o tome ostavio svjedočanstvo uklesano iznad glavnog ulaza. (Izvor: Ugostiteljska škola Opatija, GRAD OPATIJA)
1506. 26 Svibnja  - 02 Listopada 1509 U ratu između cara Maksimilijana I. (koji je te iste godine podigao riječki i tršćanski stendarac, na slici ljevo. Gradski sterdinac premješten je i stajao je na Koblerovom trgu na Gomili) i Mletačke Republike venecijanska vojska pod zapovjedništvom admirala Andree Contarinija i mletačkog kapetana Navagiera 27. Svibnja dolazi pred Rijeku i zauzima je. Navagiero prisiljava riječkog carskog kapetana Johanna Raubera da se povuče s 250 momaka iz Rijeke u Ljubljanu. A 28. Svibnja 1508. prisilio je i grad Trsat, u kome za zapovjednika postaje Rabljanin Jeronim Crnotić, da mu se preda. U to vrijeme tranzitna trgovina kroz Rijeku je u velikom padu i doseže najnižu razinu. Okupacija je trajala do proljeća 1509, kad je 27. Svibnja 1509. oslobađa senjski kapetan Andrija Bot. Kraj vladavine Mlečana, kao znak osvete, obilježavaju pljačke i palež, u kojima je uništen i gradski arhiv. Već sljedeće godine rimski car Maksimilijan ju vraća pod svoju vlast. (Izvor: Denis Nepokoj: Gradski Toranj, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka 2010., Također: Hrvatsko kolo: naučno-književni zbornik, knjiga II, Matica Hrvatska, 1906, Politička povijest grada Rijeke, str: 224, Također: Dr. Franjo Rački: Rieka prema Hrvatskoj , Zagreb 1867, Str:5)
1508. 28. Svibnja Mlečanima se predaje i Trsat, u kome za zapovjednika postaje Rabljanin Jeronim Crnotić. U osvojenoj Istri i Rijeci Venecija odmah organizira svoju upravu. Car Maksimilijan, udruživši se s Francuskom, Španjolskom, papom Julijem II i Napuljem (Cambraiska liga ili Rat Svete Lige) uspješnom protuofenzivom prisiljava mletačku vojsku na povlačenje iz Rijeke 1509. godine. (Izvor: Bernardo Benussi: L'Istria nei due milenni di storia. Trieste 1924, str: 303-304., Također: Savez povijesnih društava Hrvatske, Također: Savez povijesnih društava Hrvatske, Danilo Klen: STOLJEĆE I POL PRILIKA I NEPRILIKA U RIJECI I OKO NJE (1465—1627), Zagreb 1988., Također: Wikipedia, Rat Cambraiske lige)
1509. 27. Svibnja Bernardin Frankapan, uz pomoć bana i senjskog kapetana Andrije Bota, uspijeva istjerati Mlečane iz Trsata. Bernardin Frankopan vlada Trsatom i njegovim posjedom do svoje smrti 1529., kada Trsat ponovno postaje carsko dobro, a u kaštel je smještena krajiška straža.
1509. 08. Listopada mletačka flota pod zapovjednikom Angelom Trevisanom zvanim "butin", tj. pljačkaš, ponovo okupira Rijeku sa 15 galija i 2500 vojnika. 02. Listopada mlećani su prešli preko zidina i teškom mukom ponovo pokorili Rijeku. Prema venecijanskim izvorima grad se je srčano branio i nanio Mlečanima velike gubitke. Tom prigodom opljačkane su i crkvene riznice i desio se pravi pokolj od strane Mlećana. Venecijanski izvještaji kažu da su njihova posada i vojskovođe odlučile..."bruxeremola terra et cussi feze...non sparagnando nessun..."(zapaliti ćemo zemlju i tako je bilo...ne štedeći nikoga), a oni koji su pružali otpor bili su "...tajadi a pezi..."(izrezani na komade). O učinjenom Trevisan se hvali u jednom pismu: "Neće se više govoriti ovdje je Rijeka, već ovdje bijaše Rijeka." ("Et mai per lui non si dira: qua sono Fiume, ma qua fono stato Fiume ..."). Sve je bilo spaljeno, od kaštela i augustinske crkve Svetog Girolama i njihovog samostana do crkve Svetog Jeronima, a odnešeno je sve što se je odnesti moglo. Mletački je napad uništio 540 metara zidina, a tako vjerojatno i kasnoantička kula (pronađeni su njezini ostaci) koja se nalazila na jugozapadnom uglu grada (otprilike na današnjem području trga Žabica), na čijem je mjestu između 1579. i 1593. godine izgrađena Velika utvrda ("fortezza maggiore" ili "kula ili bastion svetog Jeronima" ili "novum fortalicium", na slici ljevo označena brojem 3). Zidine su svoju prvu potpunu obnovu dočekale tek 1607. godine. Grad se dugo nije oporavio od tog mletačkog pohoda. Augustinci su pobjegli iz grada i vratili su se u Rijeku 1514. Iste godine Mlećani su istjerani iz Rijeke. Riječani koji su uspjeli pobjeći iz grada, vraćaju se i popravljaju ruševine. Neki od njih, želeći se osvetiti ili nadoknaditi štetu, napadaju brodićima Mlečane u Kvarneru pa i sam grad Cres (Jakominić). Po nalogu Venecije krčki providur mora odmah organiziratiodmazdu. On napada Rijeku i ponovo jepljačka i pali. (Izvor: Šime Ljubić: Vladanje mletačko u Reci. Izvjestje o kraljevskom Višem gimnaziju u Reci, Rijeka 1865, str: 3—9., Također: Bernardo Benuss: L'Istria nei due milenni di storia. Trieste 1924, str:304., Također: Savez povijesnih društava Hrvatske, Danilo Klen: STOLJEĆE I POL PRILIKA I NEPRILIKA U RIJECI I OKO NJE (1465—1627), Zagreb 1988., Također: Dragutin Hirc: HRVATSKO PRIMORJE, Tiskara Rijeka, 1996, str.37, Također: Filozofski fakultet u Rijeci, Morena Ban: TRG RIJEČKE REZOLUCIJE: Urbanistička slika)
1509. 07. Studenog Šimun Begna Kožičić (lat. Simon Begnius ili Simeone Begna, Zadar, oko 1460 - Ožujak 1536), (Slika desno) zadarski patricij, ugledni kraljevski diplomat papinskoga dvora i ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita II., pisac-latinist, vrstan govornik i uvaženi sudionik Lateranskoga koncila čiji se govori tiskaju na latinskome, prevode na nacionalne jezike i šire Europom, postao je modruški biskup. U Rijeku stiže 1529. kao prognanik pred navalom Turaka. Kasnije, od 1530. do 1531. i prvi poznati riječki tiskar, nakladnik, prevoditelj, priređivač glagoljskih izdanja. Tiskao je u Rijeci uz pomoć majstora tiskara (štampaduri) iz Brescie (Italija) šest knjiga na crkvenoslavenskome i hrvatskome (čakavskome) jeziku, glagoljskim pismom. Time je Kožičić učinio grad Rijeku hrvatskom kulturnom i duhovnom metropolom hrvatskoga glagoljaštva i europskoga ranoga tiskarstva. (Izvor: Wikipedia, Šimun Kožičić Benja, Također: Matica hrvatska, Anica Nazor: Šimun Kožičić Benja i njegova glagoljska tiskara u Rijeci, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, KOŽIČIĆ BENJA, Šimun,Također: Izvorni znanstveni članak, Anica Nazor: ŠIMUN KOŽIČIĆ BENJA I NJEGOVA TISKARA U ISTRAŽIVANJIMA PETRA KOLENDIĆA)
1509. postavljen je riječki Stendarac (ponekad se kaže Stendardac), u narodu uvriježen kao "stup srama" (na slici desno, stendarac na Koblerovom trgu oko 1966.). Riječki stendarac je zapravo stup za gradsku zastavu. Na stupu je uklesan reljef svetoga Vida, glavnog zaštitnika Rijeke kako nosi maketu grada s jedne strane i natpis sa spomenutim obećanjem mira i slobode grada s druge strane: "Numine sub nostro tutae requiescite gentes arbitri vestri quicquid nebetis erit" (Pod našom zaštitom budite sigurni, sva vaša prava koja posjedujete, bit će vam sačuvana). Nekoliko je objašnjenja kako je nastao riječki stendarac. Naime, 1472. godine Rijeka postaje austrijski grad, čime su Habsburgovci dobili izlaz na more zahvaljujući idealnom položaju Rijeke i njene luke, no austrijske se vlasti u isto vrijeme sukobljavaju s vojskom Mletačke Republike. Postoji stendarac postavljen ispred crkve San Giusto u Trstu koji daje izraditi car Maksimilijan 1508., iste godine kada biva izrađena i riječka verzija. Naime, dolazak feudalnog vlasništva Habsburgovaca u oba je grada iziskivao i popratnu promjenu gradskih simbola. Na stupu je car dao isklesati javnu potvrdu o slobodi koju je gradovima obećao. Radi pomoći Rijeke u borbi protiv Mlećana, car je iz zahvalnosti "nagradio" vjernost grada podizanjem stendarca. Autorica Vanda Ekl smatra drugačije. Ona navodi kako su upravo Mlečani prilikom zauzimanja grada 27. Svibnja 1508. htjeli obilježiti "svoj teritorij". Tako su, kao i u ostalim gradovima koje bi zauzeli, postavili stup s reljefom simbola venecijanske vlasti, odnosno lava svetog Marka, te obiteljskim grbovima zapovjednika. Nakon što su Mlečani protjerani iz grada, Riječani su sami uklonilli njihove simbole, te naknadno dali izraditi reljef sa svetim Vidom. No izvještaji admirala Pauera, koji se smatraju vjerodostojnima, kao i arhivski zapis iz 1706. navode kako je grb bio austrijski dvoglavi orao, a skinut je pod vladavinom Francuza početkom 19. stoljeća. I zapisnik Gradskog vijeća iz 1768. godine potvrđuje gradnju za vrijeme cara Maksimilijana. (Izvor: Filozofski fakultet u Rijeci, Morena Ban: TRG RIJEČKE REZOLUCIJE: Urbanistička slika, Također: Rijeka-klik, Mitja Jelovčan: Stendarac)
1510. nakon mira sklopljenog sa Venecijom koja je grad držala od 08. Listopada 1509. kada je mletačka flota ponovno zaposjela, popalila i razrušila grad, Austrija ponovo zaposjeda grad. (Izvor: Matica hrvatska, Riječki ljetopis,, Također: Dragutin Hirc: Hrvatsko primorje, Zagreb 1891. (pretisak Rijeka 1993.), Također: Bernardo Benuss: L'Istria nei due milenni di storia. Trieste 1924)
1510. "Era passato poco più di mezz'anno dalla triste giornata della distruzione e Fiume già era munita di un porto nuovo, come notava Polani, non senza sgradita sorpresa" (prošlo je malo više od pola godine od tužnog dana kada je razorena, a Rijeka je već imala novu luku, kako je to, ne bez iznenađenja, zabilježio Polani) (Izvor: Silvino Gigante: Fiume nel secolo XVI, Bullettino della Deputazione Fiumana di storia patria, Vol. IV, Fiume 1918., str. 22.)
1511. Četiri riječka brigantina sa po 25 ljudi na svakome (cum 25 homini per un) pod vodstvom Andrije Jakominiča napadaju Mlečane u Kvarneru ispred mjesta Cresa, ali za odmazdu, Rijeka je ponovo napadnuta i drugi put u tri godine izložena pljački, paležu i ubojstvima. (Izvor: Matica hrvatska, Lujo Margetić: Mlečani na oprezu — pojavila se Rijeka)
1511. velika poplava uništava dio Rijeke uz Rječinu, a nanosi su bili i do tri metra visoki.
1511. 26. Ožujka grad Rijeku i okolicu zadesio snažan potres. U tršćanskim analima je također zabilježen snažan potres, koji je "uzrokovao rušenje vrhova planina", a mnoga naselja bila su porušena.
1512. 04. Travnja u Rimu je zaključeno primirje između Svetog Rimskog Carstva i Mlećana. Primirje su potpisali car Maksimilijan I i mletački Dužd Leonardo Loredano, a sve u prisustvu Pape Julija II. (5. Prosinca 1443. – 21. Veljače 1513.) i kralja Ferdinanda Aragonskog (10. Ožujka 1452. Sos del Rey Católico - 25. Siječnja 1516., Madrigalej). (Izvor: Izvorni Znanstvaeni rad, Sabine Florence Fabijanec: Trgovački promet Kvarnera na Jadranu krajem srednjeg vijeka)

Maksimilijan I, car Svetog rimskog carstva Portrait naslikan od Albrechta Dürera, 1519 (Kunsthistorisches Museum, Vienna). Maximilian drži u ruci njegov osobni simbol, plod nara.

1514. u Rijeku se vraćaju Augustinci koji su izbjegli za vrijeme i nakon napada Mlećana 1509. Tražili su od grada da im plati odštetu za posjede koji su bili uništeni nakon napada. Prior Giovanni Primosich poduzima korake i počinje kompletna restauracija svih zgrada. U jednom pisanom izvještaju iz 29. Lipnja 1556. poslanom vladarima republike kaže se da je "detto priore aveva fatto restaurare quasi tutto il convento e la chiesa" (rečeni prior je obnovio restauraciju cijelog samostana i crkve).
1515. 02. Siječnja Reskriptom cara Maksimilijana I. (Bečko Novo Mjesto, 22. Ožujka 1459. - Wels, 12. Siječnja 1519.) (Slika ljevo) upućenom riječkome općinskome vijeću gradu je priznato pravo nošenja titule"najvjernijeg grada" (civitas fidelissima)(fidelissimum oppidum). U istom reskriptu car gradu Rijeci podjeljuje pravo na dva sajma godišnje, prvi 24. Lipnja na dan sv. Ivana Krstitelja, te drugi na 08. Rujna, na dan rođenja Blažene Djevice Marije. (Izvor: INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, Također: Danilo Klein: Stoljeće i pol prilika i neprilika u Rijeci i oko nje (1465-1627), Također: INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, Magistrat Rijeka 1427. — 1776. god.)
1516. provodi se velika rekonstrukcija Zborne crkve Marijina Uznesenja koja je bila uništena nakon pohoda Mlećana. Tada je postavljena i velika gotičko-renesansna prozorska ruža. (Izvor: Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci)
1519. 12. Siječnja umire je car Maksimilijan I.  Habsburški (Bečko Novo Mjesto, 22. Ožujka 1459. - Wels, 12. Siječnja 1519.) , njemački kralj i car Svetog Rimskog Carstva od 1508. godine do svoje smrti, sin  Fridrika III. Habsburškog. Nakon očeve smrti 1493. postao je glavni nasljednik vladarske kuće Habsburg. On je dinastiju Habsburg učinio najmoćnijom evropskom dinastijom putem osvajanja i sklapanja dinastički povoljnih brakova sebe (prvo s vojvotkinjom i nasljednicom Burgundije Marijom Burgundskom, potom s Anom Bretonskom 1489. i Biancom Sforza 1493.), svoje djece (svog sina Filipa sa Ivanom, kraljicom Kastilje, Maksimilijan je uspostavio dinastiju Habsburg u Španiji i omogućio svom unuku Karlu (kasnije Karlo V., car Svetog rimskog carstva) da se domogne krune Kastilje i Aragona.) i rodbine. Očevom voljom izabran za cara (nasljednika) Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda 1486. godine i iste godine okrunjen u Aachenu. Mirom u Požunu 1491. s hrvatsko-ugarskim kraljem Vladislavom II. Jagelovićem osigurao pravo Habsburgovaca na hrvatsku i ugarsku krunu i uzeo naslov hrvatsko-ugarskoga kralja. Godine 1508., uz pristanak pape Julija II., uzeo naslov “izabranoga rimskog cara” te su otada njemački kraljevi uzimali carski naslov. Nakon smrti naslijedio ga je unuk Karlo (V.) Španjolski i na taj način istovremeno je zavladao Svetim Rimskom carstvom i Španskim carstvom. (Izvor: 14. Wikipedia, Maksimilijan I., Također: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, MAKSIMILIJAN I. HABSBURŠKI, Također: Hrvatska enciklopedija, Maksimilijan I. Habsburški)
1520. do 1521. u Rijeci se je školovao Primož Trubar (Rašica, Slovenija, 09. lipnja 1508. - Deredingen, Njemačka, 28. lipnja 1586.) (slika desno), pisac prvih knjiga na slovenskom jeziku, osnivač slovenskog književnog jezika i književne kulture i slovenski protestantski reformator. Dalje je školovanje nastavio u Salzburgu. Kasnije je otišao u Trst gdje je bio pod tutorstvom biskupa Pietra Buonuoma. (Izvor: Wikipedia, Primož Trubar, Također: Hrvatska enciklopedija, Trubar, Primož)
1520. nakon problema sa Turcima i ratom sa njima, i naređenja da se trgovački promet koji je inače išao kroz Rijeku preusmjeri preko Trsta, trgovina se počinje oporavljati te prihodi od četrdesetica (porez državi, četrdeseti dio prodane vrijednosti) rastu sa 868 dukata 1521. godine, na 1526 dukata 1523. godine. (Izvor: Izvorni Znanstvaeni rad, Sabine Florence Fabijanec: Trgovački promet Kvarnera na Jadranu krajem srednjeg vijeka)
1522. 07. Veljače Briselskim ugovorom između cara Karla V. i njegova brata nadvojvode Ferdinanda, podjeljeni su posjedi njemačkih i španjolskih Habsburga. Ferdinand uz Austrijske zemlje, te Kranjsku i Korušku dobija i njihove posjede u Istri i Furlanskoj, Trst, Goricu, slovensku krajinu i grofoviju Ortenburg, kao i Tirol s Vorarlbergom i habsburške posjede u Švabskoj. Tim je ugovorom Rijeka pripala nadvojvodi Ferdinandu. (Izvor: Wikipedia, 1522)
1520. 03. Ožujak u Labinu rođen Luteranski reformator, teolog, lingvist, filozof i crkveni povjesničar Matija Franković - Vlačić Ilirik (Mathias Flacius Illyricus) (Labin, 3. Ožujka 1520. - Frankfurt na Majni, 11. Ožujka, 1575.) (slika ljevo). Njegova obitelj nosila je i prezime Franković a i Matija se je u početku služio njime. Proveo je većinu života u Njemačkoj, prvo kao student, a kasnije kao profesor teologije. 1544. godine na Wittenberškom protestatnskom sveučilištu postaje magistar slobodnih umijeća, te profesor hebrejskog i grčkog jezika. Bio je bliski suradnik Luthera i Melanchthona, a od 1549. godine otvoreno istupa kao idejni pokretač borbe protiv pape. Posvetio je cijeli život predavanju, širenju i obrani onoga što je smatrao izvornim Lutherovim razumijevanjem. Pored obitelji s 18-toro djece, stigao je napisati više od 200 knjiga, pamfleta i drugih radova. Najzrelije i najopsežnije mu je djelo "Ključ Svetog Pisma" (Clavis scripturae sacrae, Strasbourg, 1567.), u kojem se potvrdio kao tvorac protestantske hermeneutike i hermeneutike uopće, ali i  "Catalogus Testium Veritatis" (Katalog svjedoka istine) i "Ecclesiastica Historia" (poznatiji kao Magdeburške centurije). Bio je to prvi rad iz crkvene povijesti napisan iz protestantske perspektive). (Izvor: Wikipedia, Matija Vlačić Ilirik, Također: Hrvatska enciklopedija: Vlačić, Matija Ilirik, Također: Institut za filozofiju, Matija Vlačić Ilirik)
1522. 03. Travnja Car Karlo V., iz Brussellesa izvješćuje dužda Antonia Grimania (Venecija, 28. Prosinac 1434. - Venecija, 7. Svibanj 1523.) o ugovoru između njega i njegova brata, potpisanim 07. Veljače iste godine, kojim su nasljedne zemlje podijeljene između njih dvoje na način da mu je on, Car Karlo V., namijenio obje Austrije, Štajersku, Karantaniju, Kranjsku, Goricu, Trst, Gradišku, Marano, i susjedne krajeve (Kras, austrijsku Istru, Rijeku, Metliku).
1522. 12. Travnja jaki turski odred taboruje pod gradom Grobnikom, ali samo danju pljačkaju po Grobničkom polju, ne napadajući kaštel. Kako je obrana Grobnika, kao posljednjeg jakog uporišta na granici prema habsburškim posjedima na Kvarneru i u Istri, u interesu njemačkog cara, u pomoć priskaču riječki i pazinski kapetani Ivan Apfalter i Jakob de Dur, goneći sa svojim postrojbama Turke sve do Brinja. (Izvor: IZMEĐU LAVA I ORLA, Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari)
1524. 03. Svibnja knez Bernardin Frankopan iznajmio je Peri Kovaču iz Hreljina pristojbu od prijevoza ljudi i robe preko Rječine (brodarinu) za godišnju najamninu od 60 dukata. U tom ugovoru postoji i cjenik: "Za tovar od dva centa meda plaćalo se u ime brodarine 4 soldina (denara), od tovara soli 2 soldina, od vola 4, a krave 3, a od prasca 1 soldin. Ako se prevažalo na brodu 3 kozlića, plaćao je trgovac 1 soldin, a za 3 škopca 2 soldina. Za tovar voska plaćalo se 4 soldina, a za tovar vina samo 1 soldin. Kad se prevažaju Frankopanovi kmetovi iz Hreljina, Bakra i Grobnika, onda imaju u ime brodarine platiti jedan beč za simo i tamo. (Tri beča čine 1 denar, a 100 denara 1 ugarski forint ili dukat). Kada ljudi iz Kastavštine na sajmovne dane, - tj. na veliki petak, te na Ivanje i na Marijin dan – dolaze na Trsat, moraju za brodarinu platiti jedan beč. Za pšenicu i drugo žito ča gre na more, plaća se u ime prevoznine po 2 soldina od jednog stara." (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Igor Žic: MRAČNI SREDNJI VIJEK U RIJECI, Također: Horvat, R.: Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj, Zagreb, 1994., str. 74)
1525. gradsko vijeće je poslalo vikara Goffreda Confalonierija u Trst da prouči njihove gradske statute i da ih iskoristi za sastavljanje Riječkog gradskog statuta. (Izvor: Sveti Vid: Zbornik, Željko Bartulović: Crkva i Statut grada Rijeke iz 1530. godine, Izdavački centar Rijeka, 1995, Također: Zlatko Herkov: Statut grada Rijeke iz godine 1530., Statutum terrae Fluminis anno MDXXX, Edit, 2001)
1526. pod blagoslovom Ferdinanda I. Rijeka poduzima potvrđivanje svojih statuta koji su bili prilagođeni odnosima u Rijeci i potrebama vremena. Sve je bilo uredno regulirano i podjeljeno u 4 dijela: političko-ekonomska pitanja, civilno sudstvo, problemi kriminala i policijska pitanja. (Izvor: HISTORIJSKI ZBORNIK, Danilo Klen: STOLJEĆE I POL PRILIKA I NEPRILIKA U RIJECI I OKO NJE (1465—1627), Također: Zlatko Herkov: Statut grada Rijeke iz godine 1530., Statutum terrae Fluminis anno MDXXX, Edit, 2001)
1526. 29. Kolovoza nakon poraza ugarske vojske u Mohačkoj bitci kod Mohača između Hrvatsko - Ugarskog kraljevstva i Osmanskog carstva, Hrvati oduševljeno izabiru Krstu Frankopana za svoga bana. On je bio jedan od najslavnijih vojskovođa svojega doba u Hrvatskoj i Ugarskoj. Najveću je slavu stekao slavu braneći dugi niz godina Hrvatsku od navala turaka. Poginuo je u bitci 27. Rujna 1527., kad je opsjedao Varaždin htijući ga oteti pristašama kralja Ferdinanda. Njegov otac, knez Bernardin, prenijeo je njegovo tijelo u Modrušu i tu ga s velikim počastima pokopao u obiteljsku grobnicu. (Izvor: N. Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi, str:11)
1527. 01. Siječnja Habzburzi postaju Hrvatsko-Ugarski Kraljevi, jer je "na poniznu zamolbu vjernih, ljubljenih, plemenitih sudaca, vijeća i cijele (...) općine Sv. Vida u Liburniji", na saboru u Cetingradu Ferdinand Španjolski je izabran za hrvatskog kralja. Sve to i potvrđuje Statut grada Rijeke. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja: Denis Nepokoj, Gradski toranj, str:29)
1527. Hrvatsko je plemstvo na Cetinskom saboru, 31. Prosinca 1526. i 01. Siječnja 1527., nakon pogibije Ludovika II. Jagelovića na Mohačkom polju 29. Kolovoza 1526., za hrvatskoga kralja izabralo austrijskoj nadvojvodu Ferdinanda Habsburškiog (dvorac Alcalá de Henares kod Madrida, 10. ožujka 1503. - Beč, 25. srpnja 1564.)., a slavonski je sabor 06. Siječnja 1527. u Dubravi kraj Vrbovca izabrao za kralja domaćeg čovjeka Ivana Zapolju (Spišský Hrad, Slovačka, 2. lipnja 1487. – Sebeş, Rumunjska, 22. srpnja 1540.) (slika ljevo). Hrvatsko se plemstvo podijelilo. To je dovelo do građanskog rata, koji je uz neke stanke trajao 11 godina. Njihovi sukobi slabili su Hrvatsku i omogučili lakši prodor Turaka. Ferdinand i pristaše pokazali su se jačim. Protukralj Ivan Zapolja gubio je nakon desetljeća u ovom ratu te se povukao na područje Sedmogradske. Ali zbog Ferdinandove politike nepomaganja hrvatskoj u borbi protiv Turaka i poticanja iseljavanja hrvatskog naroga hrvatsko plemstvo se je pobunilo protiv njega pa se je kralj Ferdinand uplašio da će Hrvati odvojiti od njega. Stoga je 24. Veljače 1538. sklopio sa Zapoljom, koji je imao potporu velikog dijela ugarskog i hrvatskog plemstva, mir u Velikom Varadinu. Tim mirom priznao kraljevski naslov i samostalno vladanje u onom dijelu Ugarske koji je tada bio u njegovim rukama, dok se Ivan odrekao Slavonije i Hrvatske s Dalmacijom. Nakon Ivanove smrti imala je Ugarska ponovno pripasti Ferdinandu. Ubrzo nakon toga umro je Zapolja, ali mu se samo oko dva tjedna prije smrti, 07. Srpnja 1540., rodio sin Ivan Žigmund Zapolja, te je sva kraljevska prava prenio na njega, tako da je već kao dojenče naslijedio posjede. Vrlo je brzo izabran za kralja, unatoč prethodnom dogovoru Ivana Zapolje i Ferdinanda Habsburškog po kojem je upravo Ferdinand trebao naslijediti Zapoljino kraljevstvo. Time je građanski rat završen. Godine 1570. Ivan Žigmund postigao je dogovor s Ferdinandovim nasljednikom Maksimilijanom II. po kojem se odrekao ugarske krune, no dobio je zauzvrat titulu kneza Transilvanije (Erdelja). Međutim, Ivan Žigmund umro je već sljedeće godine, u dobi od samo 30 godina, i to bez potomaka. Turske su provale izmijenile oblik hrvatskih zemalja i za posljedicu imale gubitak velikoga broja stanovnika. (Izvor: Više autora: Strucni clanak: GIMNAZIJSKO OBRAZOVANJE HRVATA U ORGANIZACIJI CRKVENIH REDOVA TIJEKOM 16. I 17. STOLJEĆA, Također: Wikipedia, Građanski rat u Hrvatskoj i Ugarskoj 1527. - 1538., Također: Dubrovački dnevnik, Potpisan mir u Velikom Varadinu, Dnevno.hr, DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN – 7. SRPNJA)
1527. Turci zaposjeli trsatski kaštel i u njega smjestili tisuću zarobljenika. (Izvor: Matica hrvatska, Riječki ljetopis)
1527. riječko gradsko vijeće šalje vladaru na odobrenje svoj statut, koji, za ono vrijeme i ondašnje prilike, temeljito regulira pravne odnose u gradu Rijeci u svim oblastima uprave, pravosuđa i drugog. Saslušavši svoje savjetnike, Ferdinand je 1530. godine odobrava taj statut. (Izvor: HISTORIJSKI ZBORNIK, Danilo Klen: STOLJEĆE I POL PRILIKA I NEPRILIKA U RIJECI I OKO NJE (1465—1627), Također: Zlatko Herkov: Statut grada Rijeke iz godine 1530., Statutum terrae Fluminis anno MDXXX, Edit, 2001, Također: Silvino Gigante: Fiume nei secolo XVI (Fiume 1918), str: 27)
1528. 20. Ožujka Nikola barun Jurišić od Kisega (mađarski: Miklós Jurisics), (slika desno) (Senj, oko 1490. - Kiseg, 1545.), hrvatski plemić, vojskovođa i diplomat, rodom Senjan, slavni junak u bojevima s Turcima, postao je riječki kapetan. Svojim junaštvom Jurišić se je proslavio god. 1532., kad je sa 700 Hrvata obranio Kiseg i tako zaustavio 140 000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč. 30. Kolovoza 1532. razočarani Sulejman I. je sa svojom iscrpljenom vojskom napustio opsadu grada s izgovorom kako velikodušno daruje Jurišiću grad Kiseg. (Izvor: HISTORIJSKI ZBORNIK, Danilo Klen: STOLJEĆE I POL PRILIKA I NEPRILIKA U RIJECI I OKO NJE (1465—1627))
1529. Frankopani gube Trsat koji je u njihovom posjedu bio od 13. stoljeća, a vlast preuzimaju Habsburgovci. Nikola Frankopan, također hrvatski ban, kratkotrajno je 1616. također vladao Trsatom, ali mu je oduzet zbog važnosti Trsata za obranu hrvatske Krajine. (Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 2)
1529. Antonio Senato iz Ancona postaje prvi municipalni doktor i vjerovatno prvi doktor u Rijeci sa fakultetskin obrazovanjem. (Izvor: Amir Muzur, Ante Škrobonja: KORIJENI RIJEČKE MEDICINSKE MISLI I TRADICIJE I OKOLNOSTI OSNIVANJA MEDICINSKOG FAKULTETA U RIJECI)
1529. 17. Srpnja kralj Ferdinand I. Habsburški u Budjejovicama grobničkim upraviteljem imenuje Gaspara Waldersteina od Račica, što ovaj prihvaća svečanom izjavom dan kasnije. Grobnikom potom upravlja vrhovni zapovjednik ("kapetan") krajiške vojske u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, Ivan (Hans) Katzianer von Katzenstein, koji ni nakon što je Stjepan III. postao punoljetan, (vjerojatno uz kraljevu podršku) Frankopanu ne želi izručiti naslijeđe. Nakon dugotrajnih natezanja, Stjepan III. ‘Ozaljski’ konačno je ipak oko 1536. uveden u posjed. (Izvor: IZMEĐU LAVA I ORLA, Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari)
1529. u Rijeku se iz Zadra, bježeći pred Osmanlijama nakon što su oni već poharali dobar dio njegove biskupije pa i samo bikupijsko sjedište Modruš, doseljava Šimun Kožičić Benja (lat. Simon Begnius ili Simeone Begna, Zadar, oko1460 - Ožujak 1536). Prethodno je boravio u Novom Vinodolskom, no ni ondje se, kako sam svjedoči, nije osjećao sigurno pa odlazi u Rijeku, koja je tada u okviru pulske biskupije, a pod habsburškom vlašću. Roditelji su htjeli da postane vojnik, ali se je on odlučio na svečenički život. Papa Julius II imenovao ga je 07. Studenoga 1509. modruškim biskupom. U Rijeci je osnovao prvu glagoljsku tiskaru. Ime osnivača riječke tiskare u latinskim se dokumentima nigdje ne navodi kao Kožičić, već kao Simon Begna, de Begna, Begnio, Begnii ili Begnius. Na koricama njegovih riječkih knjige međutim, on se potpisuje kao Šimun Kožičić Zadranin – bez Benja, pa mu povjesničar Ferrari-Cupilli kasnije zamjera što se u "hrvatskih knjigah" voli "zvati hrvatskim prezimenom Kožičić". Šimun se, ipak, nikada nije odrekao obiteljske plemićke loze i staleža. Obiteljski grb – panteru s podignutim prednjim nogama – postavio je na svoju biskupsku palaču u Modrušu, a isti je motiv uzeo i za tipografski znak svoje riječke tiskare. Kao što je poznato, ostala su izdanja otisnuta u Kožičićevoj tiskari u Rijeci: Psaltir (1530.), Oficii rimski (15. Prosinca 1530.), Misal hruacki (28. Travnja 1531.), Knižice krsta (2. Svibnja 1531.) i Knižice od žitiê rimskih arhierêov i cesarov (25. Svibnja 1531.). (Izvor: FLUMINENSIA, god. 24 (2012) br. 1, Sanja Holjevac, Prilog analizi jezika Kožičićevih glagoljskih knjiga: Od bitija redovničkoga knjižice , str. 185-199, Također: Pregledni rad, Juraj Lokmer: Biskup Šimun Kožićić Benja: bitan čimbenik riječkog identiteta i primjer hrvatskoga doprinosa globaliziranom svijetu, kulturno - povijesni esej)
1530. 23. Srpnja Car Ferdinand I. Rijeku proglašava “Magnifica comunitas terrae Fluminis Sancti Viti” (latinski - Comunitas terrae Fluminis S. Viti), Comunita di Fiume S. Vito (talijanski)), Predivna zemlja Fluminis Sancti Viti. Grad je bio posebna oblast ili posebna općina. U gradu je vladara zastupao kraljevski kapetan, kojeg je imenovao sam vladar. Kod stupanja u službu, kraljevski je kapetan morao u crkvi sv. Vida položiti prisegu u ruke gradskih sudaca i vijećnika. Stanovništvo se grada Rijeke dijelilo u to doba u patricije i građane, kmetova više nije bilo. (Izvor: Arhivsko gradivo, HR-DARI-32, Archivio Storico del Comune di Fiume (1921 - 1953))

Link na još jednu sliku Municipalnog Statuta grada Rijeke Riječki municipalni statut iz 1530

1530. 29. Srpnja, 1531. Car Ferdinand I., milostivi i plemeniti kralj i vladar, po milosti božjoj kralj Ugarske i Češke, Dalmacije, Hrvatske, infant Španjolske, nadvojvoda austrijski, izdaje ispravu kojom potvrđuje prvi Riječki statut (Statutum terrae Fluminis anno 1530) (slika desno, link na još jednu sliku je ispod slike), što svjedoči o sve jačem položaju Rijeke. U Riječkom statutu sadržane su četiri knjige (dijelovi odijeljeni po građi). To je jedan od najobuhvatnijih statuta svoga doba ne samo na ovim, nego i na mnogo širim prostorima. Statut koji Rijeka dobiva danas predstavlja neprocjenjiv izvor za razumijevanje života grada u srednjemu vijeku. Djelomični prijevod iz statuta:

«Naređeno je i određeno, da velmožni g. kapetan izabran od kralja Ferdinanda, nadvojvode Austrije, našega premilostivog gospodara, ima doći na područje grada Rijeke radi vršenja svoje službe, te ga imaju sa svim počastima dočekati činovnici i stanovnici spomenutoga grada Rijeke. I prilikom samog ulaska ima u slavu i čast svemogućega Boga i njegove preslavne majke Djevice Marije i časnih svetaca i mučenika Vida, Modesta i Krescencija obići crkvu Sv. Marije, zatim crkvu Sv. Vida, zaštitnika spomenutoga grada, te u navedenoj crkvi Sv. Vida u nazočnosti naroda zakleti se na ruke g. Sudaca i vijećnika grada Rijeke kao zastupnika čitave općine, da će u granicama svojih mogućnosti, kako je obećao kraljevskom veličanstvu i samog prejasnog vladara sve statutem, naredbe i prava, i da će pravosudne, milosti, povlastice i počasti rečenoga grada unapređivati, i da će svakome pravedno suditi bez izuzetaka s obzirom na osobu, te da neće nikome činiti nepravde niti sprečavati suđenje… Naređeno je i odredjeno, da se na dan Sv. Martina u mjesecu studenom obavi izbor g. Sudaca grada Rijeke i da na prvome mjestu velmožni g. kapetan, koji u to doba bude, ima izabrati po svojoj volji za suca jednog iz viječć dvadesetpetorice (i onaj), koji bude od spomenutoga g. kapetana izabran, neka jest i neka bude smatran potvrdjenim od velikog vijeća. A zatim neka veliko vijeće ceduljama i glasovnicama izabere drugog suca…
Još hoćemo i određujemo, da služba spomenutih činovnika, tj. sudaca, četvorice kapetana gradskih kotara i općinskog procjenitalja, ima trajati samo 6 mjeseci, koji se imaju računati od dana njihova izbora i nastupa službe, a služba računovona ili gradskih komornika i satnika ima trajati samo jednu godinu. I suci imaju kao svoju običajnu plaću od gradskog satnika i komornika dobivati po 25 libara malih svaki pojedini od njih. Jednako tako određujemo, da se za gradsku službu ne mogu izabrati oni, koji imaju (u zakupu?) daće ili dio gradskih daća ili koji su u to doba gradski dužnosnici, ako odmah, i to prihvate...

Prva knjiga u devetnaest rubrika regulira ustrojstvo gradske uprave. Druga knjiga, s pedeset i četiri rubrike, govori o pravima građana, treća knjiga obuhvaća područje kaznenoga prava, a u četvrtoj knjizi Statuta obrađeni su izvanredni propisi. Izvornik Statuta pisan je latinskim jezikom na 37 listova pergamene presavijenih napola i povezanih u dva dijela. Neki pravnici Statut grada Rijeke smatraju najbolje uređenom skupinom propisa te vrste u vremenu u kojemu je primjenjivan. U Gradskom statutu grada Rijeke nalazimo i prve pisane podatke, a time i zametke brige o zaštiti od požara o gradu. Postojala je odredba po kojoj kancelari na svršetku godine spise moraju pohraniti u općinskoj kancelariji i to s oznakom godine da se lakše pronađu. Ta je odredba omogućila dugu tradiciju čuvanja općinskih spisa u Rijeci. Statut grada Rijeke pisan na Pergameni na latinskom jeziku čuva se u DAR-u. (Izvor: fluminensia.org, Goran Moravček : Graditelj Trsatskih stuba Petar Kružić izgubio glavu, 12. Ožujka 2013, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Edukativni programi 5, Denis Nepokoj: Gradski toranj, Također: Sveti Vid: Zbornik, Željko Bartulović: Crkva i Statut grada Rijeke iz 1530. godine, Izdavački centar Rijeka, 1995, Također: Zlatko Herkov: Statut grada Rijeke iz godine 1530., Statutum terrae Fluminis anno MDXXX, Edit, 2001, Također: INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, Magistrat Rijeka 1427. — 1776. god.))
1530. Riječki statut sadrži odredbu, po kojoj kancelari na kraju svake godine moraju pohraniti procesne spise u općinskoj kancelariji i to s oznakom godine da se lakše pronalaze. K tome se dodaje i to da je kancelar dužan naknaditi štetu svakom interesentu, ako se zbog nemara ili lijenosti kancelara ne bi ta građa mogla pronaći uredno složena, ili ako bi se kancelarovom krivnjom izgubila. Gradski kancelar pisao je gradske zapisnike, isprave i proglase, te je on jedini bio ovlašten pisati vjerodostojna pisma, tako "da što bijaše pisano rukom drugom, ne imadjaše vjerovanja ni valjanosti nikakove, osim ako se dokaže, daje to učinjeno u odsuću gradskoga kancelara i dozvolom senjskog kapetana ili jednoga rektora."

Riječki statut iz te godine precizno određuje obveze mlinara i pekara:

"Naređujemo i određujemo, da su svi mlinari dužni žito, koje im predaju druge osobe radi mljevenja, dobro izmljeti. I dužni su ga primiti po težini ili po mjeri, kako to vlasnik žita bude htio. I u jednakoj množini ili težini imadu vratiti mlivo rečenog žita. I ako koji mlinar ukrade mlivo ili žito, koje mu je dano, ili ga pokvari, neka se kazni s 20 soldina za svaki puta i za naknadu štete."...."Naređujemo, da nijedan pekar ili prodavač kruha, ne smije ispeći kruh za prodaju manje težine, niti ga patvoriti, i tko protivno uradi neka se kazni svaki puta na 20 soldina. I svaki prodavač kruha dužan je pod jednakom kaznom, predočiti ga gradskom satniku i službenicima gradskih kotara, koji ga budu htjeli izmjeriti."...."…u pogledu crnog kruha ili miješanog, neka bude do ocjene prodavača da ga izrađuju, kako im se svidi, samo dok ga ne budu izrađivali u manjoj težini." (Izvor: Zlatko Herkov: Statut grada Rijeke iz godine 1530., Statutum terrae Fluminis anno MDXXX, Edit, 2001, str. 307-308)

Veliki problem bio je s trgovinom vina, ali i kontrolom proizvodnje i prodaje, pa je i to odredio Riječki statut:

"Naređeno je, da svaka osoba koja patvori u nekoj posudi ili mjeri vino, koje ima radi javne prodaje u gradu Rijeci u krčmi ili izvan nje, i to vino se pronađe, da ga je patvorio dodavanjem neke smjese ili drugog vina, vode ili sličnog, ili ako se očito ustanovi po sudu stručnjaka, da je patvoreno, neka se takva osoba kazni od 3 libre za svaki modij vina i na gubitak rečenog vina koje ima pripasti općini." (Herkov: 1947., str. 289-290)...."Naređujemo i određujemo, da se nijedna osoba ne usudi za svoju potrebu ili za potrebu svoje obitelji unositi ili dati unositi strano vino ili vino koje ne potječe iz distrikta riječkog… pa ni iz vinograda, koji su na području presvjetlog grofa Bernardina Frankopana. Izuzimlju se četiri obitelji naših građana, koje – temeljem prastarog običaja, o čijem početku ne postoji protivno sjećanje – nose svoje vino – godišnje pobrano iz rečenih vinograda u grad Rijeku tj. Franko Veselarić, Martin Milčić, Filip de Fermo i gospođa Franka Akačić. Ipak mogu strani trgovci i ostali nositi ili dati unositi vino iz kneževine Ancone sve do Cesene i iz cijele kraljevine napuljske." (isto, str. 290-291)...."Isto tako radi izbjegavanja svojevoljnog traženja, koje katkad znadu postaviti krčmari prigodom kupovanja vina na veliko od građana, određujemo, da se ubuduće neka ne usudi nijedan krčmar ni gostioničar kupovati u svrhe spremanja novo vino, izuzevši od početka berbe sve do blagdana svetog Martina. U drugo pak vrijeme ne mogu na nikakav način od građa kupovati vino na veliko u svrhu preprodaje u krčmi pod kaznom od 10 libara." (isto, str. 309).

Riječki statut nadzirao je i rad mesara:

"Naređujemo i određujemo, da svaki mesar i ostali, koji budu htjeli prodavati meso na klaonici grada Rijeke, mogu – pod prijetnjom kazne od 5 libara – meso prodavati samo na dozvoljene dane prema propisima statuta i za vrijeme sajmova. Isto tako da nijedan mesar ni koja druga osoba ne smije prodavati pokvareno i smrdljivo meso…Isto tako da je svaki mesar dužan na malo prodati od onog mesa koje kupac hoće…" (isto, str. 310-311)

i pekara:

"Hospitalu Sv. Marije ide polovica kruha onih koji budu pokušavali varati na težini pekarskih proizvoda (cuius medietas deveniat officialibus inventoribus et alia medietas hospitali Sancte Mariae)".

Prvi pisani spomen prostitucije nalazimo u Statutu grada Rijeke. Reguliran je bio i njihov rad , gdje »knjiga četvrta ili četvrti dio o izvanrednim prilikama« u svom petom članku pod nazivom »O TOME GDJE BLUDNICE MOGU STANOVATI« donosi:

"Naređujemo i određujemo, da sve bludnice, o kojima postoji javni glas i mišljenje, da su bludnice ili svodilje, imadu stanovati izvan gradskih cesta, i da ne mogu stanovati u kućama, smještenim kraj samih cesta, nego imadu stanovati na udaljenim mjestima kod zidova grada Rijeke. I ako su bile zatečene, da na drugom mjestu stanuju, neka se kazne sa 10 libara svaka od njih i neka se izbace s navedenoga mjesta ili stana. I ako bi koja osoba u navedenim zabranjenim mjestima dala u najam nekom kuću ili stan spomenutim bludnicama, ili besplatno prepustila njima ili njihovim svodiljama, neka se kazne s 5 libara toliko puta, koliko je puta protivno učinila..." (isto, str. 305)

Vidljivo je iz Riječkog Statuta da je stanje zubiju bilo vrlo važno i da su se zubi već onda smatrali važnim djelom tijela. Vidljivo je to i u odjeljku "O ranama i udarcima, s krvoprolićem ili bez njega". Pa tamo kaže:

"I ako usljed nekog udarca izbije zub, neka se kazni s 5 libara za svaki izbijeni zub. Ako se pak slomi zub, neka se kazni polovicom kazne i u obim slučajevima neka se kazni i kaznom za udarce". (isto, str. 248)

Prvi su put određene i kazne za bacanje otpadnih voda na javne površine

O ONIMA, KOJI BACAJU VODU ČISTU ILI NEČISTU S VISOKA ILI S NISKA I O ONIMA, KOJI DRŽE NA JAVNIM CESTAMA GNOJ ILI SMEĆE. I O ONIMA, KOJI ZAGAĐUJU CESTE
Naređujemo, da se nijedna osoba ne usudi i ne odvaži s visoka ili s niska baciti čistu ili nečistu vodu, ili drugo smeće na javne ili slične ceste pod kaznom od 40 soldina za svakog, koji protivno uradi i za svaki puta. I ako tkogod baci na neku osobu štogod od rečenog, neka se kazni danju rečenom kaznom, a noću neka se kazni dvostrukom, i neka se dade puna vjerodostojnost uz samu prisegu onoj osobi, na koju je bilo bačeno, i neka ima trećinu kazne. Još neka se nitko ne usudi držati pred svojom kućom gnoj ili drugo smeće ili na javnom putu, ili sličnom ili kod kojeg bunara, ili na gradskom trgu, pod navedenom kaznom od 40 soldina.

U grad se ulazilo preko drvenoga mosta koji se spuštao iznad jarka s vodom. Most se navečer podizao i do idućega je jutra ulaz u grad bio nemoguć. Svaki pokušaj ulaska ili izlaska iz grada krišom, preko gradskih zidina bio je riskantan potez, reguliran čak i Statutom. Tako se u točki 44. Statuta izrijekom kaže:

"Naređujemo da se svaki onaj koji prijeđe preko zidova riječkih ili kroz rupe u zidovima - danju ili noću - bio on stranac, građanin ili izgnanik, kazni kaznom od 15 libara danju, noću neka se kazna podvostruči. (...).

Zanimljiva odredba Riječkog statuta jest kazna za djecu koja "zagađuju" javne ulice i prostore. Očito je da su djeca s manje srama i nelagode obavljala nuždu na javnim prostorima i time zaslužila posebnu napomenu u Statutu. Odgovorni roditelji (skrbnici) bili su dužni platiti kaznu od 10, odnosno 20 solda ukoliko je dijete bilo starije od 8 godina.

U knjizi trećoj kaznenih parnica u odredbi 49. Statuta grada Rijeke pod naslovom "O plesu i igrama gospođa" (De ballo seu choreis dominarum) Statut donosi slijedeću odredbu:

"Naređeno je i određeno, da se prigodom javnih igara ili svetkovina koje se priređuju u gradskoj vijećnici, kako u doba poklada, tako i u drugim zgodama ili kod javnih proslava, održava red u pogledu sjedala gospođa, da ne bi nastao nered među samim gospođama. I, ponajprije poslije velemožne gđe kapetanice koja bude u to doba i gđe vikarice, imadu sjediti supruge gospode sudaca i vijećnika, uz očuvanje redoslijeda kako im dolikuje prema položaju muževa. I za ovaj redoslijed želimo i određujemo da ga satnik ili gradski redarstvenik koji bude u to vrijeme, zajedno sa službenicima četiri gradske četvrti, čuva i dade čuvati, pod kaznom od 10 libara za svakog od njih i to u svrhu izbjegavanja sablazni koje često u takvim skupovima običavaju među ženama nastati. I ako koja žena riječima ili djelom protuslovi spomenutim službenicima obzirom na rečeni red, neka se kazni kaznom od 20 soldina, za koju (kaznu) neka se drži njen muž i neka se ovaj puta izbaci i neka joj se zapovijedi da otiđe iz palače. Druge pak žene mogu sjediti kako žele. I na plesovima i na plesnim priredbama neka se održava redoslijed sjedala prema starom običaju i ako se tamo nađu kakve plemenite žene stranaca, koje stanuju u gradu Rijeci ili ne stanuju, tada neka im spomenuti službenici odrede mjesto sjedale, odgovarajuće dostojanstvu njihovih muževa...."

Osnovna mjera za žito bio je star, a u Rijeci i na cijelom području Vinodola iznosio je 38 do 39 litara. Vencijanski star bio je dvostruko veći i iznosio je 80 litara. U cijelom srednjem vijeku, pa sve do 1876. godine, osnovna mjera za težinu u Hrvatskoj bila je funta, koja je iznosila oko 560 grama. (Izvor: Zlatko Herkov: Statut grada Rijeke iz godine 1530., Statutum terrae Fluminis anno MDXXX, Edit, 2001., Također: riječki karneval, Saša Dmitrović: RIJEČKI KARNEVAL, Također: Povijesni arhiv Rijeka, Stručni članak, Boris Zakošek: RAZVOJ ZAŠTITE ARHIVSKE GRAĐE NA PODRUČJU NADLEŽNOSTI POVIJESNOG ARHIVA RIJEKA)

Riječki statut piše o najstarijem riječkom brodogradilištu koje je bilo podignuto ispred gradskih zidina na morskoj obali (in Chantero in litore maris ante dictam terram Fluminis). Brodogradilište je bilo vlasništvo općine i Statut je predviđao da vlasnici brodova u brodogradilištu moraju plaćati Škvernu daću koja je ovisila o veličini broda i kretala se od 300 do 1000 stara nosivosti (1 star = 38 do 39 litara). Škver se je davao u jednogodišnji zakup i služio je za gradnju i izvlačenje brodova na obalu radi popravaka. (Izvor: Zlatko Herkov: Statut grada Rijeke iz godine 1530., Statutum terrae Fluminis anno MDXXX, Edit, 2001.)

Statut sadrži neke propise koji posredno reguliraju i pitanja u svezi s riječkom lukom. Pravo sudovanja imali su kapetan i vikarij, te gradski službenici (suci, komornici i gradski satnik) što se ticalo i pomorskih sporova. Glava 17. knjige I. sadrži odredbe o tegeljnju i izvlačenju brodova u luci, određuje daću brodogradilišta za tegljenje i izvlačenje brodova, te moguću naknadu štete koju pretrpi brodar broda koji se tegli ili izvlači krivnjom izvršitelja. (Izvor: Željko Bartulović: PRAVNO-POVIJESTNI POLOŽAJ RIJEČKE LUKE)
1530. Slomljen obiteljskom tragedijom, umire Bernardin Frankopan, a nasljeđuje ga malodobni unuk Stjepan III. 'Ozaljski' čije tutorstvo do punoljetnosti preuzima kralj Ferdinand I. Habsburški. (Izvor: IZMEĐU LAVA I ORLA, Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari)
1530.-1531. U Rijeci djeluje glagoljska tiskara koju je osnovao modruški biskup Šimun Kožičić Benja (lat. Simon Begnius ili Simeone Begna, Zadar, oko1460 - Ožujak 1536) Tijekom dvije godine u njoj je tiskano šest knjiga na glagoljici i hrvatskom jeziku. Tiskara je donesena iz Venecije, a u tiskari su mu pomagali talijanski majstori Domenico i Bartolomeo iz Brescie. Prvo je izdanje "Bukvar" ("Psaltir", 1530.) bez impresuma (knjižica sadrži par osnovnih kršćanskih molitvi). Prvo datirano tiskano izdanje je "Officii blaženie devi marie" izdano 15. Prosinca 1530. To je ujedno i prvo izdanje u kojem se spominje Šimun i Rijeka kao grad u kojem je djelo tiskano. Ta je godina značajna i za Rijeku jer je iste godine car Ferdinand I. odobrio gradski statut. Prva knjižica tiskana 1531. bila je "Oficij rimski" (Molitvenik, Bukvar, slika ljevo, prvo izdanje pisano u glagoljici 15. Prosinca 1530.). Sljedio je "Misal hruacki" (misal) izdan 28. Travnja 1531, pa onda "Knižice krista" (knjiga rituala) izdan 02. Svibnja 1531, i konačno "Knižice odь žitiê rimskihь arhierêovь i cesarovь" (povjesna knjžica o rimskim papama i vladarima) od 25. Svibnja 1531. 27. Svibnja 1531 tiskana je i posljednja knjiga, "Knižice odh bitie redovničkoga" (priručnik o ponašanju svećenika). Rođen je u vrlo značajnoj obitelji Benja-Kožičić. Majka mu je bila iz Venecijanske obitelji Contarini. Roditelji su htjeli da postane vojnik, ali se je on odlučio na svečenički život. Papa Julius II. imenovao ga je 07. Studenoga 1509. modruškim biskupom (slika ljevo). 1529., bježeći pred Turcima dolazi u Rijeku. "Ovdje sad provodim život na području Rijeke, jer se ne usuđujem biti u Vinodolu poradi Turaka, iz ruku kojih jednom jedva utekoh", pisao je 1530. ljubljanskom kapetanu Kacijaneru. Tokom Petog Lateranskog Koncila u Rimu 27. Travnja 1513., Šimun je održao govor pod nazivom "De Croat[i]ae desolatione" (Izolirana Hrvatska) i tražio pomoć u borbi protiv Turaka. Održao je još jedan govor pred Papom 05. Studenoga 1516. Govorio je o tragičnim prilikama u Hrvatskoj koju su pustošili turski osvajači. 1532. vraća se u Zadar gdje i umire u Ožujku 1536. Pokopan je u Franjevačkom samostanu Sv. Jeronima na otoku Ugljanu. gdje je njegov brat Ivan Donat postavio i nadgrobni spomenik. Ime osnivača riječke tiskare u latinskim se dokumentima nigdje ne navodi kao Kožičić, već kao Simon Begna, de Begna, Begnio, Begnii ili Begnius. Na koricama njegovih riječkih knjige međutim, on se potpisuje kao Šimun Kožičić Zadranin – bez Benja, pa mu povjesničar Ferrari-Cupilli kasnije zamjera što se u »hrvatskih knjigah« voli "zvati hrvatskim prezimenom Kožičić". Šimun se, ipak, nikada nije odrekao obiteljske plemićke loze i staleža. Obiteljski grb – panteru s podignutim prednjim nogama – postavio je na svoju biskupsku palaču u Modrušu, a isti je motiv uzeo i za tipografski znak svoje riječke tiskare. (Izvor: Pregledni rad, Juraj Lokmer: Biskup Šimun Kožićić Benja: bitan čimbenik riječkog identiteta i primjer hrvatskoga doprinosa globaliziranom svijetu, kulturno - povijesni esej, Također: Juraj Lokmer: ŠIMUN KOŽIČIĆ: BITAN ČIMBENIK HRVATSKOGA (RIJEČKOG) IDENTITETA I KULTURNOGA I TURISTIČKOGA BRANDA GRADA RIJEKE, FLUMINENSIA, god. 24 (2012) br. 1, str:203-225, Također: Fluminensia.org, Goran Moravček: Riječka glagoljska tiskara, Također: Izvorni znanstveni članak, Blanka Ceković: Jezik Misala hruackoga Šimuna Kožičića Benje: glagolski oblici, Također: Recenzija, Prikaz, Mateo Žagar: Jezik »Misala hruackoga«: Studije o jeziku »Misala« Šimuna Kožičića Benje (1531.))
XVI. stoljeće, sredina, Rijeka ima oko 3.000 stanovnika unutar gradskih zidina.
1531. 02. Svibnja glagoljska tiskara Šimuna Kožičića Benje izdaje obrednik "Knižice Krsta". U svojoj tiskari u Rijeci priredio je i tiskao šest glagoljskih liturgijskih knjiga (Misal hruatci, Oficij rimski, Oficij blaženije Devi Marije, Knižice krsta, Knižice od žitija rimskih arhijereov i cezarov i dr.) na hrvatskom (čakavskom) crkvenoslavenskom govoru. Sačuvana su 2 primjerka "Knižice Krsta", koja se čuvaju u "BIBLIOTECA CIVICA DI VICENZA" u Vicenzi u Italiji. (Izvor: KULTURNO - POVIJESNI ESEJ, Juraj Lokmer: BISKUP ŠIMUN KOŽIČIĆ BENJA: BITAN ČIMBENIK RIJEČKOG IDENTITETA I PRIMJER HRVATSKOGA DOPRINOSA GLOBALIZIRANOM SVIJETU, Također: Krassimir STANTCHEV: DUE CINQUECENTINE SLAVE DI AREA CROATA RITROVATE NELLA BIBLIOTECA CIVICA DI VICENZA)
1531. 25. Svibnja u riječkoj glagoljskoj tiskari Šimuna Kožićića Benje (Simon Modrusiensis; Kožičić, de Begna, Begnii, Begnio, Begnius - biskup, pisac, prevoditelj i izdavač (Zadar, oko 1460 — Zadar, Ožujak 1536)), završeno tiskanje "Knižice od žitie rimskih arhierov i cesarov". Djelo u prvome dijelu govori o povijesti rimskih papa, od apostola Petra do pape Klementa VII., Benjina suvremenika, a u drugom dijelu o povijesti careva od Julija Cezara do Karla V. Djelo je pisano glagoljicom na hrvatskom jeziku. Smatra se da je to prva svjetska povijest štampana na hrvatskom jeziku. Sačuvano je 7 originalnih primjeraka od kojih su dva u Hrvatskoj, a ostali u inozemstvu. (Izvor: Wikipedia, Šimun Kožičić Benja, Također: Matica hrvatska, Vijenac 449, Anica Nazor: Šimun Kožičić Benja i njegova glagoljska tiskara u Rijeci, Također: Fluminensia, Šimun Kožičić Benja: Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov (1531.), Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, KOŽIČIĆ BENJA, Također: KULTURNO - POVIJESNI ESEJ, Juraj Lokmer: BISKUP ŠIMUN KOŽIČIĆ BENJA: BITAN ČIMBENIK RIJEČKOG IDENTITETA I PRIMJER HRVATSKOGA DOPRINOSA GLOBALIZIRANOM SVIJETU)
1531. 27. Svibnja dovršena posljednja dosad poznata knjiga modruškog biskupa Šimuna Kožičića Benje (Zadar, oko1460 - Ožujak 1536) otisnuta u Rijeci, priručnik o tome kakav treba biti redovnik: "Od bitija redovničkoga knjižice". Kolofon na kraju knjižice svjedoči da su 0d bitija redovničkoga knjižice: 

Štampane v Rici v hižah prêbivanija častnoga otca gospodina Šimuna biskupa modruškoga: va vrime vzveličenoga gospodina Mikule Jurišića kapitana ričkoga i pročaja. dan 27. maja miseca: leto od Krstova rojstva 1531.

čime bilježi datum njezina dovršenja - 27. Svibnja 1531. Sačuvan je samo jedan primjerak koji se čuva u St. Petersburgu. Ova posljednja knjiga objavljena je kao pretisak u Rijeci u nakladi Državnog arhiva Rijeka i Družbe Hrvatskog zmaja. Zadranin Šimun Kožičić Benja (1460.–1536.) bio je modruški biskup koji nakon turskog zauzimanja Modruša dolazi u Rijeku i 1530. godine ovdje osniva glagoljsku tiskaru. (Izvor: Recenzija, Ivana Eterović : ŠIMUN KOŽIČIĆ, Od bitija redovničkoga knjižice, Rijeka, 1531. Pretisak priredila Anica NAZOR. Rijeka 2009., Također: Wikipedia, Šimun Kožičić Benja, Također: Matica hrvatska, Vijenac 449, Anica Nazor: Šimun Kožičić Benja i njegova glagoljska tiskara u Rijeci, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, KOŽIČIĆ BENJA, Također: KULTURNO - POVIJESNI ESEJ, Juraj Lokmer: BISKUP ŠIMUN KOŽIČIĆ BENJA: BITAN ČIMBENIK RIJEČKOG IDENTITETA I PRIMJER HRVATSKOGA DOPRINOSA GLOBALIZIRANOM SVIJETU, Također: FLUMINENSIA, GORAN MORAVČEK: Riječka glagoljska tiskara)
1531. Kliški kapetan Petar Kružić (16. Listopada 1491. - okolica Klisa, 12. Ožujka 1537.) dao je sagraditi kapelu u čast Svetog Nikole (slika ljevo, početkom 20. stoljeća), zaštitnika pomoraca, jer je Kružić u stalnom ratovanju protiv Turaka često putovao morem, a i kao zahvalu Gospi Trsatskoj za vojne uspjehe na Duvanjskom polju. Zavjetna kapela smještena je već na samoj zaravni nadomak franjevačke crkve na vrhu već postojećeg zavjetnog puta. Tom prilikom, na trasi već postojećeg zavjetnog puta prema trsatskom svetlištu, sagradio je i prvi dio Trsatskih stuba, i to prvih 128 stuba (danas ih ima 561), a u crkvi Gospe Trsatske dogradio je kapelu sv. Petra. (Izvor: Fluminensia, GORAN MORAVČEK: Graditelj Trsatskih stuba Petar Kružić izgubio glavu, Također: Biblioteka Baština Broj 16, Grupa Autora: Marijin Trsat, Monografija, Zagreb, 2011, str:65)
1532. Augustinski samostan prodaje kuću nekadašnjeg riječkog kapetana Baltazara de Dura Općini i ona se adaptira u Gradsku vijećnicu (na slici desno).
1532. do 1540. godine riječkim je kapetanom imenovan je Jeronim Zadranin, prema T. Smičiklasu, rođak Nikole Jurišića, bivšeg riječkog kapetana. (Izvor: HISTORIJSKI ZBORNIK, Danilo Klen: STOLJEĆE I POL PRILIKA I NEPRILIKA U RIJECI I OKO NJE (1465—1627))

Petar Kružić

1537. 12 Ožujka stradao je Petar Kružić (slika ljevo) braneći Klis pred naletom Muratbega. Turci su mu odrubili glavu nakon presudne bitke za klišku utvrdu, te su je za 1000 dukata prodali njegovoj sestri Katarini. Ona je bratovu glavu sahranila u crkvi Gospe Trsatske pod oltarom sv. Petra uz njegovo tijelo koje je sahranjeno ranije. Na nadgrobnoj ploči latinskim jezikom je zapisano: “Ovdje se čuva sahranjena glava znamenitog kliškog junaka Petra Kružića † 1537".  Dvije godine kasnije, 1539, Petrovi su nasljednici Jelena Kružić i Ivan Vidašić, Papinim dopuštenjem i po pokojnikovoj oporuci, podigli kapelu sv. Petra na Trsatu i u nju prenijeli Kružićevo tijelo s nadgrobnom pločom s natpisom na latinskom jeziku koji na hrvatskom jeziku glasi: "Ova kamenita ploča pokriva kosti Petra Kružića, kojega Turci, jaoh, pogubiše. Dok je on bio živ, Senj i Klis nikada se ne bojahu Turaka. Zemlja uze njegovo tijelo, i nebo i dušu, a njegovo junaštvo raznosi po svijetu neumrla slava. - Ovaj je natpis postavljen na grob slavnog viteza Petra Kružića g. 1537." Petar Kružić je rođen 16. Listopada 1491. godine, vjerojatno u ličkom mjestu Nebljuhu u blizini Lapca. Povjesničar i putopisac Johann Weikhard Valvasor navodi da je Kružić bio vlasnikom istarskog Lupoglava, a Pavao Ritter Vitezović je isticao Trsat kao mjesto rođenja kliškoga junaka dok je Andrija Kačić Miošić vjerovao da je potjecao iz Poljica. Stube Petra Kružića prikazane su na najstarijem poznatom prikazu Rijeke iz 1578. godine, koji je izradio kartograf Ivan Klobučarić, redovnik augustinac. Kružić je dao sagraditi 1531. godine o svome trošku 118 stuba. Te godine je od klesana kamena sagrađena i kapela sv. Nikole nedaleko crkve Gospe Trsatske, koju je također dao podići Kružić. Bio je jedan od najvećih junaka u hrvatskoj povijesti. (Izvor: Fluminensia, GORAN MORAVČEK: Graditelj Trsatskih stuba Petar Kružić izgubio glavu, Također: Grobnička Katedra Čakavskoga sabora (KČSG), KVIZ ZNANJA GDJE SAM – TKO SAM 2017., temeljni materijal za kandidate)
1541. Oštra zima u Istri i na Kvarneru uništilaje masline, smokve i vinovu lozu. U Boljunskoj kronici piše da: "bijaše velika studen 1541. i tada pomreše uliki i smokvi pod Učku i v Istre". (Izvor: Prvi hrvatski meteorološki forum, Sa Istranet.org: VRIJEME I VREMENSKE POJAVE, Autor: AdriaticWeather)
1544. 03. Svibnja Bernardin Frankopan izdaje tarifu za prijevoz lađom na Rječini, koji su obavljali trsatski franjevci i Riječani. Tarifu su morali prihvatiti i Riječani, iako nisu bili podložni Bernardinu Frankopanu. (Izvor: Forum Croinfo.net, Svibanj - značajni događaji: Autor: Ilirija)
1545. rođen Ivan Klobučarić Fluminensis (Dubašnica na Krku, oko 1545 ili 1550 – Fürstenfeld, Austrija ili Rijeka, oko 1605.) poznati slikar i kartograf. U raznim izvorima i literaturi zabilježen i kao Giovanni, Hans, Ioannes, Johannes, s prezimenskim inačicama Clobucarius, Clobucciarius, Klobučijarič, Klobucziarich te s pridjevkom de Flumine, Fiumano, Riječan ili Fluminensis. Za svećenika je zaređen 1572. Tri godine je službovao u Rimu, gdje je najvjerojatnije izučio slikarske vještine. Po povratku u Rijeku imenovan je generalnim vikarom, a već 1577. i priorom augustinskog samostana. Na nalog nadvojvode Ferdinanda 1603. započinje s topografskim skiciranjem južnih zemalja kraljevine, uključujući čitavu Hrvatsku, u svrhu izrade karte cijele unutrašnje Austrije. Za njegova kartografska djela doznalo se tek 1922. godine kada je u Štajerskom zemaljskom arhivu u Grazu pronađena mapa s natpisom Clobucciarichs Nachlass i sa ukupno 79 crteža, 16 listova i 4 lista ovećeg formata te oko 500 raznih crteža i skica. Prikazana je gotovo cijela Štajerska, Kranjska, austrijska Istra do Soče i veći dio granične Hrvatske. Na slici desno, najstariji prikaz Rijeke iz 1578., Autor Ivan Klobučarić, prior Riječkog augustinskog samostana. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 41, Igor Žic: KLOBUČARIĆ I NJEGOVO VRIJEME, Također: muzealac IZ MUZEJA, Stari prikazi Rijeke - 16. st.)
1546. nalazimo podatke da se te godine unutar franjevačkog samostana na Trsatu, uz današnju crkvu Blažene Djevice Marije (ili Gospe Trsatske, kako je ovdašnji puk naziva), na današnjem Frankopanskom trgu (na slici ljevo) nalaze prostorije za bolesnu braću fratre, tj. samostanski interni hospicij s bogatom ljekarnom. U njemu, prema zapisima iz 1738. djeluje i tzv. brat-ranarnik (brat-kirurg), ali se ne zna sa sigurnošću je li u ljekarni posebno radio i brat-ljekarnik (kao u mnogim drugim samostanima) ili je ta dužnost bila objedinjena u jednoj osobi. U tom razdoblju rada samostanskog hospicija osobito se istaknuo brat-ranarnik Moseo Smrekar. Oko samostana je bio i vrt za uzgoj ljekovitog bilja. Godine 1745. prvi put nalazimo i zapis da su u tome franjevačkom hospiciju pružane usluge i okolnom pučanstvu Trsata, ali se skoro sa sigurnošću može tvrditi da su franjevci i ranije pomagali Trsaćanima. Međutim, takve usluge prestaju godine 1758. objavom tzv. Carske zabrane carice Marije Terezije, kojom se svim samostanima u državi zabranjuje pružanje zdravstvenih usluga "civilnom pučanstvu". Tako se taj prvi i najstariji nucleus medicina na lijevoj strani Rječine nije nikada razvio u pravu bolnicu. (Izvor: Pregledni rad, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str:2, Također: Zbornik radova, Darko Deković: "Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo vrijeme", Rijeka, 1997., str. 139.–152., Također: Acta med-hist Adriatica, Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA, Pregledni članak, str:10)
1548. 10. Listopada kralj Ferdinand I. šalje diplomu Augustinskom samostanu u Rijeci u kojoj mu garantira zaštitu. Isto je odredio 09. Studenog 1548. da je samostan oslobođen plačanja poreza na prodaju vina koje su sami proizveli u svojim vinogradima iz Dubašnice (Dubaznickha), i "Wetschkha", gdje samostan ima vinograde, ali ne i vina koje preprodaju. Pergamene na njemačkom jeziku se čuvaju u DAR-u. (Izvor: DAR, INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, Magistrat Rijeka 1427. — 1776. god.)
1550. 13. Srpnja Knez Stjepan III. Frankapan Modruški, hrvatski knez i hrvatsko-dalmatinski ban, u ime njenog dijela nasljedstva ustupa sestri kneginji Katarini Frankopan udanoj Zrinski gradove Grobnik, Bakar i Hreljin. Kneginja Katarina umire 1562. ostavljajući za sobom tri maloljetna sina Jurja IV., Krstu i Nikolu V. Zrinskog. Da bi osigurao nećacima majčinu 'baštinu', Stjepan III. s njima 02. Travnja 1562. pred ugarskim palatinom Tomom Nadasdyjem sklapa sporazum po kojem im priznaje da na Grobnik i druge ustupljene gradove nema nikakvih prava, dok ih za ostale svoje posjede imenuje jedinim nasljednicima. Po tom sporazumu tim dijelom nasljedstva upravljat će do svoje smrti zajednički s njihovim ocem Nikolom IV. Zrinskim. (Izvor: Forum Croinfo.net, Bakar, kronotaksa obnositelja vlasti, Autor: Kobler, Također: IZMEĐU LAVA I ORLA, Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari, Također: Wikipedia, Stjepan III. Frankapan)
1551. 31. Svibnja na poziv cara Ferdinanda isusovci dolaze u Austro-Ugarsku. (Izvor: Više autora: GIMNAZIJSKO OBRAZOVANJE HRVATA U ORGANIZACIJI CRKVENIH REDOVA TIJEKOM 16. I 17. STOLJEĆA)
1552. 12. Travnja na Grobnik je stigla jaka turska četa. Turci ponovno provaljuju pljačkajući sve do Grobnika. Oko Grobnika su oteli veliki broj stoke, a sutradan krenuli dalje. U potjeru za njom krenuli su pazinski kapetan i upravitelj Ivan (Jakov) de Dur, te riječki Ivan Apfalter. Tjerali su Turke do Brinja, ali su im ovi umakli u gore. (Izvor: časopis Nova Istra, IZMEĐU LAVA I ORLA, Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari)
1555. 29. Listopada Ferdinand I. dodjeljuje riječkom augustinskom samostanu Sv. Jeronima jurisdikciju nad opatijom Sv. Jakova, zametkom današnje Opatije. Opatijska opatija je do toga datuma pripadala Benediktincima. Zanimljiv je i način na koji su razni benediktinski samostani u regiji morali biti imenovani kako bi se izbjegla pomutnja zbog istodobnog postojanja više kolonija posvećenih istom svecu. Tako je opatijska opatija bila nazivana "a Preluca/ad Prelucam" (evocirajući ime zaljeva između današnje Opatije i Rijeke), "al palo" ili "am Stockchen" (što se vjerojatno odnosilo na kolac koji su ribari, koji su se kasnije doselili u okolicu opatije, rabili za vezivanje svojih plovila, "de Vicca" (po susjednom selu Iki) i "del Carnaro" (po Kvarneru, antičkom sinusu flanaticusu). Pergamena na njemačkom jeziku se čuva u DAR-u. (Izvor: Opatija.net, Povijest Opatije, Također: Amir Muzur: Tko je stariji: Volosko ili Opatija, Također; DAR, INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, Magistrat Rijeka 1427. — 1776. god.)
1556. 16. Siječnja, kako bi spriječio mogući građanski rat između svog sina Filipa II. i svog brata Ferdinanda od Austrije oko podjele države, Karlo V, nekoć najmoćniji vladar na svijetu, zbog bolesti se odlučuje na abdikaciju. Povukao se u samostan reda svetog Jeronima u Lagos de Juste u Španjolskoj provinciji Caseres, gdje je napisao svoje memoare. U trenutku abdikacije Karlo V. je vladao današnjom Njemačkom, Beneluksom, Španjolskom, južnom Italijom , Sicilijom i Sardinijom, Meksikom, centralnom Amerikom, Kolumbijom, Peruom, Bolivijom. Vladao je od 23. Siječnja 1516. do 16. Siječnja 1556. Po prvobitno zamišljenom habsburškom vjenčanom planu prvorođeno muško dijete Ivane Lude Kastiljske i Filipa I. Lijepog trebalo je postati nasljednik Austrije, ali prerana smrt Ferdinanda II. Aragonskog 1516. poremetila je prvobitne planove. Kako njegova majka zbog psihičkog zdravlja nije mogla preuzeti vlast u Aragonu i Kastilji ta dužnost je pala na njega, bez obzira na provedenu obuku za položaj austrijskog nadvojvode. (Izvor: Glas Brotnja, U samostanu umro car Karlo V. Habsburški – nekoć najmoćniji vladar na svijetu, Također: Wikipedia, Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva, Također: Wikipedia, Popis španjolskih vladara )
1556. pronađen sačuvani fragment (iz te godine) srednjovjekovne pasije (rano dramsko djelo) "Muke Spasitelja našega", koja se izvodila na hrvatskom jeziku. Premda tematski ograničene na sakralne teme, liturgijske su drame imale izrazito pučka obilježja. Baš kao i u ostalim europskim središtima, i u Rijeci su prvi srednjovjekovni scenski prikazi vezani uz crkve, u kojima se izvode liturgijske drame. Pretpostavlja se da ta pasija potječe iz Rijeke. Pisana je kurzivnom glagoljicom. Na slici desno, stranica glagoljskog prikazanja.  (Nikola Batušić, Povijest hrvatskoga kazališta, Školska knjiga, Zagreb, 1978, str. 2., Također, Webograd, Kurzivna glagoljica)
1556. riječki augustinci bili su najbogatiji feudalci grada. Stoga su upravo oni bili zaslužni za obnovu zidina jer su 1556. godine unajmili 300 ljudi koji će raditi na obnovi zidina. Obnova je završena već godinu dana kasnije, a 1557. godina bila je uklesana na kaštelu kao godina dovršetka radova. Kastavci su imali obavezu održavanja badema, no riječki kapetan Paolo Zara, također i upravitelj Kastva, pronevjerio je novac 1570. godine, što je rezultiralo njegovom smjenom 1572. godine. Zidine su izdržale do 1607. godine kada su se urušile same od sebe u dužini od 300 metara. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 41, Igor Žic: KLOBUČARIĆ I NJEGOVO VRIJEME)
1557. 8. Studenoga Augustinski je samostan sklopio dogovor s gradskim vlastima na temelju kojeg je oslobođen plaćanja godišnjeg davanja vezanog za veliki i mali mlin (na Rječini i na Mlaki), koji se plaćao uoči i na sam dan Uzašašća Gospodinova. Ta vijest augustinskoga Protokola donosi nam još važnije informacije o tome da se upravo te 1557. godine spominje izgradnja hospitala (ad fabricam hospitalis centum florenos Rhenenses dederit). Riječ je navjerojatnije o hospitalu Duha Svetoga, nasuprot župne crkve Uznesenja Marijina. Doduše, sama formulacija ad fabricam ostavlja nas u dvojbi je li izgradnja hospitala te godine već započela ili se tada tek namjeravala pokrenuti. (Izvor: Marko Medved, NEPOZNATI HOSPITAL AUGUSTINACA PUSTINJAKA RIJEČKOG SV. JERONIMA. PRILOG POVIJESTI MEDICINE U RIJECI)
1558. 21. Rujna od malarije umire bivši car Karlo V. (24. Veljače 1500. - 21. Rujna 1558.), najmoćniji vladar Evrope u prvoj polovici XVI. stoljeća. Car Svetog Rimskog Carstva kao Karlo V. Kralj Španjolske (odnosno Aragona, Leóna i Kastilije) kao Karlo I. 16. Sječnja 1556. car Svetog Rimskog Carstva kao Karlo V. (1519.-1556.) i španjolski kralj (odnosno, kralj Aragona, Leóna i Kastilije) kao Karlo I. (Gent, 24. Veljače 1500. - San Gerónimo de Yuste, Estremadura, 21. Rujna 1558.)se odlučio na abdikaciju kako bi spriječio mogući građanski rat između svog sina Filipa i brata Ferdinanda od Austrije oko podjele države. U trenutku abdikacije Karlo V. je vladao današnjom Njemačkom, Beneluksom, Španjolskom, južnom Italijom , Sicilijom i Sardinijom, Meksikom, centralnom Amerikom, Kolumbijom, Peruom, Bolivijom. Svoje zemlje podijelio je tako da je bratu Ferdinandu I. darovao Njemačku, nakon što mu je dao Austriju još 1521. godine, a sav ostali teritorij, ukjlučujući i prekooceanske kolonije, ostavio je u nasljeđe sina, Filipa II., čime su se Habsburgovci podijelili na španjolsku i austrougarsku granu. Povukao se u samostan Yuste na području današnje Španjolske, gdje je napisao svoje memoare objavljene pod naslovom Komentari Karla V., a gdje je i umro u 59. godini života. (Izvor: Wikipedia, Karlo V., car Svetog Rimskog Carstva, Također: Filozofski fakultet, Vedran Režić: Car Karlo V. Habsburški (1500. – 1558.))
1558. na brdu Trbušnjak iznad Senja sagrađena je tvrđava Nehaj (Nehajgrad)(slika desno). Građena je u renesansnom stilu od materijala razrušenih crkava, samostana i kuća koje su se nalazile izvan gradskih zidina, a pod nadzorom Ivana Lenkovića (oko 1520. - Otočec, kraj Novog Mesta, 22. Lipnja 1569.), vrhovnog kapetana Hrvatske i Slavonske krajine, te kapetana Herbarda VIII. von Auersperga Turjaškog (Beč, 15. Lipnja 1528. – Budački, Hrvatska Vojna krajina, 22. Rujna 1575). Radi djelotovornije obrane Lenković je dao porušiti sve crkve, samostane i zgrade izvan zidina Senja kako se u njima ne bi mogli utaboriti neprijatelji. Visoka je 18, a široka 23 metra, a orijentirana je prema stranama svijeta. Zidovi su debeli od 2 do 3,30 metra, a prema vrhu se suzuju. Završavaju kruništem na kojem su četiri male ugaone kule, a jedna kula je iznad ulaznih vrata. U zidovima tvrđave se nalazi stotinu puškarnica i jedanaest velikih topovskih otvora. U atriju Tvrđave se nalazi cisterna – zdenac iznad kojega su tri grba: lijevo grb senjskog kapetana Ivana Lenkovića s uklesanom godinom izgradnje Tvrđave 1558. i njegovim inicijalima H i L, u sredini grb austrijskog nadvojvode Ferdinanda I. Habsburškog, desno grb Lenkovićevog nasljednika na časti kapeta­na Herbarta VIII. Auersperga Turjaškog. U prizemlju se nalazi ognjište te prostorije za posadu i oružje. Posada od 100 vojnika bila je dovoljna da odbije napadače te je opsjednutom gradu Senju pružala odgovarajuću pomoć. (Izvor: Wikipedia, Tvrđava Nehaj, Također: Novi List, Dorotea Prpić: NEHAJE, SRETAN ROĐENDAN, 12. kolovoz 2018.)
1561. 14. Listopada je datum na najstarijem nađenom, a ujedno i jedinom kamenom spomeniku u Rijeci na kojem je glagoljski natpis. Natpis se nalazio na nadvratniku na kući Vičević, koja se nalazila u blizini crkve Sv. Vida u Starom gradu. Na dnu latinskog teksta ispisana je godina na glagoljskim slovima "č. f. m. a." (1561.).

+1561. DIE 14 MENSIS OCTOBRIS MAGISTER GASPARVS MVRATOR. VNA CVM EIVS VXORE BARBARA. HOC OPVS PERFECIT MANV PROPRIA. QUI DEO AGVNT GRATIAS č. f. m. a. (glagoljicom) (+ 1561. dana 14 mjeseca oktobra majstor Gašpar zidar zajedno sa svojom ženom Barbarom ovo djelo dovrši svojom rukom. Oni Bogu zahvaljuju. 1561.)

U glagoljici su se brojke pisale slovima, a točka je bila znak da slovo treba čitati kao brojku. Kamena greda sa natpisom i danas stoji u lapidariju Pomorskog i povijesnog muzeja u Rijeci. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Nadvratnik s natpisom majstora Gašpara)
1563. Trsat se spominje kao carski grad u posjedu generala Ivana Lenkovića. (Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 2)
1564. 25. Srpnja nakon što je podijelio svoje nasljedne zemlje među sinovima Maksimilijanom, Ferdinandom i Karlom, umire car Ferdinand I.  (dvorac Alcalá de Henares kod Madrida, 10. Ožujka 1503. - Beč, 25. Srpnja 1564.), austrijski nadvojvoda (1521. - 1564.), češki kralj (1527. - 1564.), ugarsko-hrvatski kralj (1526 / 1527. - 1564.),  i car Svetog Rimskog Carstva (1556. - 1564) iz dinastije Habsburg, sin Filipa Lijepoga Habsburgovca i španjolske princeze Ivane Lude, brat Karla V., koji mu je 1521. dao na upravu austrijske zemlje. Tom podjelom nadvojvoda Karlo dobija u nasljedstvo dio carstva koje je dobilo ime Unutrašnja Austrija, a sjedište joj je bilo u Grazu. Pripadale su joj Štajerska, Karantanija, Kranjska, austrijska Istra, Trst i Rijeka. (Izvor: wikipedija > Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva, Također: enciklopedija.hr > Ferdinand I.)
1564. Nakon smrti cara Ferdinanda I. austrijske su nasljedne zemlje podijeljene između njegovih sinova Maksimiljana II., Ferdinanda II. i nadvojvode Karla II. Nadvojvoda Karlo zadužen je za tzv. Unutarnju Austriju (Inner-Osterreich, Inner-osterreichishe Lander) sa sjedištem u Grazu, kojoj je pripala i Rijeka. (Izvor: wikipedija > Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva, Također: enciklopedija.hr > Ferdinand I., Također: Filozofski fakultet, Vedran Režić: Car Karlo V. Habsburški (1500. – 1558.))
1564. 01. Studenoga Nadvojvoda Karlo potvrđuje samostanu Augustinaca privilegije, koje je i do tada uživao. (Izvor: DAR, INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, III. Carske dozvole samostanu Augustinaca)
1567. Nadvojvoda Karlo u Rijeci rukovodi organizacijom obrane Primorja od turske najezde. (Izvor: vikipedija > Karlo II, nadvojvoda Unutrašnje Austrije, Također: wikipedija > Ferdinand I., car Svetog Rimskog Carstva)
 1566. 23. Travnja Nikola IV. Zrinski, sluteći skoru smrt, u Čakovcu sastavlja oporuku moleći Stjepana III. Ozaljskog da po njegovoj smrti ne mijenja dogovor, već Grobnik i ostale gradove ostavi njegovim sinovima. Nikola IV. gine u obrani Sigeta, 7. Rujna 1566., a Stjepan III. vjeran zadanoj riječi upravlja Grobnikom zajedno s nećacima. Da bi osnažio njihovo pravo nasljedstva, knez Stjepan u svojoj oporuci sastavljenoj na Veliki četvrtak 1572. ponavlja da Juraj IV., Krsto i Nikola V. Zrinski sve prije spomenute posjede "v Prymoryw y owde na Harwathyh drže kako wlazthowythu zwoyu y prawu Dydynu y Bassthynu". (Izvor: Matica hrvatska, Hrvoje Petrić: Nikola IV. Šubić Zrinski, Također: Povijest.hr, Marsela Alić: Nikola IV. Zrinski osobno, Također: Časopis "Nova Istra", IZMEĐU LAVA I ORLA (IIc), 22. prosinac, 2002)
1567. Tokom posjeta Rijeci nadvojvoda Karlo obećava gradskom skloništu siromašnih staraca i nemoćnih bolesnika materijalnu pomoć. Po kapelici "Svetoga Duha" dobilo je to sklonište ime bolnica "Sveti Duh". Godina 1572. smatra se godinom osnutka prve riječke bolnice. Ostat će u Starom gradu do XIX. stoljeća. (Izvor: Acta med-hist Adriat, Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA, Pregledni članak, str:5, Također: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, sv. 1., str. 148.)
1568. Trsat je imao oko 50 kuća. Među organima i institucijama spominje se osim kapetana i namjesnika i vojna posada (oslonac vlasti), općinsko vjeće sa 12 "staraca", satnik (povremeno se zove i župan) kao izvršni organ, župnik (plovan) koji je uput bio i općinski kancelar - notar, procjenitelj (štimadur) i upravitelj crkvene imovine (kaštald).
1568. Dovršena izgradnja drvenog gata (zvanog "palificata") nasuprot gradskih vrata. Važnije lučke operacije obavljale su se na obalama ušća Rječine koje je bilo duboko uvučeno u kopno, na mjestu današnjeg Školjića. Ušće Rječine prije je imalo drvene obale koje su poslije zamijenjene zidanom obalom. (Izvor: Edoardo Susmel: Fiume attraverso la storia dalle origini fino ai nostri giorni, Fratelli Treves Editori, Milano 1919., str. 73.)
1570. u Rijeci je rođen Ivan Agatić Krstitelj (Rijeka, 1570 - Rijeka, 30. Listopad 1640.), senjsko-modruški biskup (slika ljevo). U Rijeci je stupio u Augustinski samostan, a u Urbinu u Italiji je 1597. zaređen za svećenika. U nekoliko je navrata bio prior samostana u Rijeci (1604., 1609/1610., 1615.). 1607. senjani ga predlažu za svog biskupa što dvor i prihvaća, a iste godine Nikola Zrinski mu kao izabranom senjskom biskupu dodjeljuje administraciju Modruške biskupije. 1616. godine stekao je od Pape Pavla V titulu doktora teologije, a 07. Srpnja 1616. isti ga papa proglašava senjskim biskupom i administratorom Modruške biskupije. Pokopan je u crkvi na Trsatu ispred oltara Svetog Petra. Za hrvatsku je povijest značajan kao osoba koja je inicirala tiskanje glagoljskih liturgijskih knjiga. Kad je otvorena isusovačka gimnazija 23. Studenoga 1627. godine u Rijeci na Grivici kraj katedrale sv. Vida, na svečanoj misi prigodom otvaranja Ivan Agatić je tom prigodom održao govor na hrvatskom jeziku. (Izvor: Wikipedia, Ivan Krstitelj Agatić, Također: IVAN AGATIĆ-KRSTITELJ (Rijeka, 1570.-1640.))
1570. 11. Srpnja u oporuci Roka Zavidića, sina pokojnog Jurja, po prvi put se spominje Crkva sv. Roka u Voloskom. U njoj se navodi da je djed tog Roka, Ivan, utemeljio u Voloskom crkvu sv. Roka i darovao joj stanovitu sumu novca. (Izvor: Hrvatski liječnički zbor, Amir Muzur i Ante Škrobonja: Kult svetog Roka, zaštitnika od kuge - putokaz istarskih epidemija, u "Istarsko zdravstvo 1988.-1992.", Pula, 1994.)
1572. Gradski savjet odlučuje da uvedu nove takse na vino i ulje. Tim bi se taksama trebala financirati bolnica Svetog Duha (Ospedale dello Spirito Santo). Bolnica je preseljena na novu lokaciju koja je sada bila kraj crkve Asunte (Marijinog uznesenja). Ta se godina uzima kao godina osnutka riječke bolnice. Od samih početaka, a posebice nakon velike epidemije kuge 1599. godine, pokazalo se da je ta bolnica nedostatna za potrebe stanovništva Rijeke i okolice i kolika je, ustvari, potreba za većom bolnicom. Unatoč tome, ona će ostati u Starom gradu sve do 19. st. Tada se seli na područje Brajde, zapravo preko puta današnjeg Pomorskog faksa.(Giovanni Kobler, Memorie per la storia della Liburnica citta di Fiume, scritte dal Fiumano, Također: Povijest KBC-a, Također: Mitja Jelovčan: Zaboravljena Rijeka, Bolnica svetog Duha)
1573. 26. Ožujka Nadvojvoda Karlo poklanja riječkoj bolnici (hospiciju) crkvu sv. Marije na Škurinjama zajedno s pripadajućim zemljištem. Također, na prijedlog kapetanatskog vijeća podjeljuje Rijeci privilegij ubiranja poreza na vino i ulje u korist hospicija. Zahvaljujući tome, i stjecanju većeg posjeda u Škurinjskoj Dragi, bolnica i ubožnica dobile su bolji temelj za svoj rad. 18. Lipnja 1574. dozvoljava povećanje carine na vino. (Izvor: Acta med-hist Adriat, Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA, Pregledni članak, str:5, Također: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, ANALITIČKI INVENTAR, Inventar fonda POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918, , Također: INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, Magistrat Rijeka 1427. — 1776. god.)
1575. Augustinci su osnovali "bratovštinu Bezgrešnog Začeća" koja je okupljala samo plemički stalež i koja je tjekom bogoslužja nosila toge pepeljaste boje, sa kapuljačom preko glave i samo sa otvorima za oči. Za njih je bila karakteristična i praksa međusobnog bičevanja i organiziranja posebnih uskršnjih procesija.
1575. 11. Ožujka U Frankfurtu na Majni umrire Matija Franković – Vlačić Ilirik (Mathias Flacius Illyricus), luteranski reformator, protestantski teolog, lingvist, filolog, filozof i crkveni povjesničar. Jedan od najpoznatijih Labinjana. Školovao se u Veneciji i Njemačkoj, a 1544. godine na Wittenberškom protestatnskom sveučilištu postaje magistar slobodnih umijeća, te profesor hebrejskog jezika. Već tada je bliski suradnik Martina Luthera (Eisleben, Njemačka, 10. studenog 1483. - Eisleben, 18. veljače 1546.) i Philippa Melanchthona, (Bretten, Njemačka, 16. veljače 1497. - Wittenberg, 19. travnja 1560.)a od 1549. godine otvoreno istupa kao idejni pokretač borbe protiv pape, cara te pomirljive struje Melanchthona i njegovih pristaša, zbog čega je često proganjan, a sam Melanchthon nazvao ga je "ilirskom zmijom". Napisao više od 200 knjiga, pamfleta i drugih radova. Rođen u Labinu 03. Ožujka 1520. (Izvor: wikipedia, Matija Vlačić Ilirik, Također: Grad Labin, Simpozij o Matiji Vlačiću Iliriku)
1576. 13. Siječnja Gradski kapetan donio odluku "da se na praznične dane u Rijeci nitko ne usudi držati otvoren dućan, niti prodavati bilo što."(Izvor: Nenad Labus)
1577. Giovanni Clobuciarich Fiumano (Klobučarić) službeno preuzeo dužnost priora samostana augustinskog reda u Rijeci Svetog Vida. Godine 1578. poslao ga je nadvojvoda Karlo u povjerljivu misiju papi Grguru XIII. u Rim, zajedno sa senjskim kapetanom Gašparom Raabom. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 41, Igor Žic: KLOBUČARIĆ I NJEGOVO VRIJEME)
1577. 30. Rujna nadvojvoda Karlo šalje poziv gradu Kastvu da pošalje svog izaslanika na sabor u Ljubljanu. Kobler primjećuje da je to vrlo važan dokumenat, jer inače nije poznato da bi Kastav bio pozivan na sabor u Ljubljanu. (Izvor: JOSIP NAGY: BEČKI SPISI O KASTAVSKOM STATUTU)

Najstariji prikaz luke iz 1578, Autor Ivan Klobučarić- prior Riječkog augustinskog samostana. Klik na slike za veću rezoluciju

Izgled novoizgrađene utvrde "fortezza maggiore" koja se nalazila na području današnje zgrade Kraša, crtež Giorgija Genove iz 1670. godine

1579. napravljen prvi i najstariji poznati nacrt Rijeke. Djelo je Ivana Klobučarića, a čuva se u bečkom Ratnom Arhivu (Slike gore ljevo). Na njemu je prvi puta moguće rekonstruirati izgled novoizgrađene utvrde "fortezza maggiore" koja se nalazila na području današnje zgrade Kraša. Crtež iz 1671. Giorgija Genove (gore desno), riječkog kirurga prikazuje preciznu sliku iz koje se doznaje kako je stambena arhitektura bila izravno povezana s bastionom. Kula je bila građena prema francuskim obrambenim uzorima, a izgled je moguće rekonstruirati prema prikazu grada. Taj nacrt pokazuje dva paralelna zida koja vode od ugaone kule prema moru, a na platformu se moglo doći iz kule. Ispod se nalazio prolaz prema Gradskom tornju, a bio je opremljen sa šest topova. Dodatna zaštita bila je i voda ispod bastiona u rovu, te dobra pozicija koja je omogućavala izvrsnu preglednost terena. Kula je bila obilježena habsburškim dvoglavim orlom koji je danas postavljen u arheološkom parku Pomorskog i povijesnog muzeja, kao i četiri spomenuta topa, dok se dva nalaze na Trsatskoj gradini. Prikazi iz 17. stoljeća govore o njezinom značajnom proširenju. Tada je nadograđen bastion trapezoidnog oblika. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 41, Igor Žic: KLOBUČARIĆ I NJEGOVO VRIJEME, Također: Filozofski fakultet u Rijeci, Morena Ban: TRG RIJEČKE REZOLUCIJE: Urbanistička slika)
1580. 24. Ožujka nadvojvoda Karlo diplomom podjeljuje pravo trgovine na malo u Rijeci samo riječkim građanima. (Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, ANALITIČKI INVENTAR, Inventar fonda POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918)
1582. 15. Siječnja nadvojvoda Karlo, koji je bio vlasnik Trsata, založio je trsatski dominij senjskom kapetanu Gašparu (Kaspar) Raabu (?, oko 1522 – ?, oko 1598), podrijetlom Istraninu za 3.403 guldena i 20 kreuzera (3403 forinti), za čitavog njegovog života, a nakon njegove smrti njegovim nasljednicima kroz 10 godina (Igor Žic u Sušačkoj reviji broj 41, u članku KLOBUČARIĆ I NJEGOVO VRIJEME, kaže da se je to desilo 06. Siječnja 1582.). Pergamena na njemačkom jeziku Čuva se u DAR-u. Dok je Raab bio vlasnik trsatskog kaštela, dao je sniziti rimsku kulu za pola njezine visine i glavni je ulaz preselio s istočne na zapadnu stranu, a za izgradnju novih vrata koristio se materijalom iz dopola srušene tzv. rimske kule. Kako nadvojvoda Karlo nije vratio posuđeni novac, Trsat je, nakon njegove smrti 1601. godine, naslijedio Raabov zet Gašpar Knežić. Gašpar Knežić nastavio je držati grad u zakupu i usput nanio mnogo nevolja trsatskim franjevcima i gradskim stanovnicima, a slično se događalo i za uprave njegova sina Franje. Kasnije je Trsat vraćen Frankapanima, ali ne za dugo, jer je bio uključen u Vojnu krajinu. Kasnije su se nad Trsatom smjenjivali razni upravljači koji su najčešće bili i riječki kapetani. Za tih je upravitelja grad potpuno zapušten pa je početkom 19. stoljeća došao pod upravu grada Bakra. (Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 3, Također: DAR, INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, V. Razne pergamene, Također: Hrvatska enciklopedija, Raab, Kaspar)
1582. 24. Veljače  papa Grgur XIII. je, po savjetu njemačkog astronoma Christophera Claviusa i napuljskog astronoma i fizičara Aloysiusa Liliusa, objavio reformu do tada važećeg Julijanskog kalendara. Uvođenje novog kalendara, Gregorijanskog kalendara, koji koristimo i danas, papa je izvršio bulom "Inter gravissimas" (slika ljevo) izdanom 24. Veljače 1582. godine. (Izvor: Hrvatska katolička mreža, Nastanak gregorijanskog kalendara, Također: wikipedija > Gregorijanski kalendar, Također: Povijest.hr > Dražen Krajcar: Uvođenje Gregorijanskog kalendara – 1582.)
1582. 16. Srpnja Papa Grgur XIII. podjeljuje privilegij oprosta oltaru Sv. Petra u crkvi Sv. Jerolima. Pergamena s olovnim pečatom se čuva u DAR. (Izvor: Crkva sv. Jeronima u Rijeci, Također: Radmila Matejčić: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007. Također: fluminensia.org > Goran Moravček :Samostan i crkva sv. Jeronima u Rijeci, 07. Rujna 2012)
1582. 04. Listopada u austrijskim zemljama, pa i u Rijeci, uveden je "novi" kalendar ili gregorijanski kalendar. Iz kalendara je izostavljeno deset dana, tako da je poslije četvrtka 04. Listopada1582. slijedio petak 15. Listopada. Zanimljivo, danas razlika između dva kalendara iznosi 13 dana, a ona će se oko 2100. godine popeti na puna dva tjedna. Gregorijanski kalendar je međunarodno najviše korišten kalendar, a dobio je ime po papi Grguru XIII. (lat. Gregorius) (slika desno) koji ga je uveo papskom bulom " Inter Gravissimas", po savjetu njemačkog astronoma Christophera Claviusa i napuljskog astronoma i fizičara Alojzija Liliusa 24. Veljače 1582. Bula kojom je uveden kalendar sadržavala je odredbe kojima se nastojala ispraviti greška u iznosu od 0,002 posto u trajanju godine. Gregorijanski kalendar prihvatile su odmah gotovo sve katoličke države, osim pravoslavne crkve. Stari se julijanski kalendar temeljio na dvije pogrješne pretpostavke: da godina ima 365 1/4 dana i da 235 lunarnih mjeseci čini točno 19 tropskih godina. Zato taj kalendar nije mogao trajno sačuvati jednak odnos prema mijeni godišnjih doba, ni prikazati dane mlađaka s jednakom točnošću. U doba julijanske reforme držalo se da nadnevak proljetne ravnodnevnice pada između 25. i 26. Ožujka. Nicejski koncil, koji je utvrdio kao nadnevak proljetne ravnodnevnice 21. Ožujka, zadržao je onu duljinu godine koja je vrijedila u julijanskom kalendaru. Međutim, točniji su računi pokazali da je tropska godina kraća, i ravnodnevica (istonoćje ili ekvinokcij) se u kalendaru pomicao unatrag. (Izvor: Studentski.hr, NA DANAŠNJI DAN, Uveden Gregorijanski kalendar, Također: wikipedija > Gregorijanski kalendar, Također: Povijest.hr > Dražen Krajcar: Uvođenje Gregorijanskog kalendara – 1582., Također: Wikipedia, Povijest kalendara)
1583. na Trsat prenesen drveni gotički kip Gospe Slunjske (slika ljevo). Gospin kip najprije je bio u franjevačkoj crkvi Sviju Svetih na Ivšić Bradu u Slunju. Kad su Turci zapalili samostan nije bilo mogućnosti za obnovu pa je fratar Bernardin 1583. Gospin kip odnio najprije u Senj, pa ubrzo u samostan na Trsat gdje se i danas čuva kao "Gospa Slunjska" u Kapeli zavjetnih darova. (Izvor: CROSBI, Škarić Ksenija: Gospa Slunjska u kontekstu sačuvane drvene gotičke skulpture u Hrvatskoj, Također: Svetište Majke Božje Trsatske, KAPELA ZAVJETNIH DAROVA, Također: Wikipedia, Crkva Gospe Trsatske)
1583 07. Veljače Claudio Sozomeno je imenovan biskupom Pule umjesto preminulog biskupa Mateja Barbabiance (1567- 1582). Kao pulski biskup Sozomeno je već na samom početku pokazao odiučan nastup u namjeri da na svom području u cijelosti provede reforme obnove zaključene na Tridentskom koncilu. Godine 1586. ukinuo je stari akvilejski obred, koji je do tada vrijedio na ovom području, i umjesto njega uveo rimski. Odluka je dopunjena 1596. godine kada je odredeno da sve katedrale Akvilejske provincije nadalje upotrebljavaju rimski brevijar i ritual. Sozomeno je i djelovao u skladu s odlukama Tridenta putem kojih je nastojao poboljšati pastoralni rad, uvesti čvršču disciplinu u redove svjetovnog svečenstva i redovništva, te osnivanjem škola i sjemeništa poboljšati prilično lošu naobrazbu klera. Tijekom svog dvadesetdvogodišnjeg biskupovanja Sozomeno je najviše ostao zapamćen po sukobu s riječkim Kaptolom. Claudio Sozomeno ostao je na položaju pulskoga biskupa do 1604. godine. Tada je, obolivši od malarije, svoje mjesto ustupio bratu Corneliju, kojega je več ranije imenovao generalnim vikarom. Nakon odlaska iz Pule, Claudio Sozomeno je proveo ostatak života u Mlecima, gdje je i umro oko 1622. godine. (Izvor: Giovanni Kobler: Memoríe per la storia della liburnica città di Fiume, Fiume 1896., Također: Lovorka Čoralić: PRILOGŽIVOTOPISU PULSKOG BISKUPA CLAUDIA SOZOMENA (1583-1604), Hrvatski institut za povijest,, izvorni znanstveni članak, str:2)
1584. 08. Rujna trsatski gvardijan Ivan Ferlanić iz Klisa, namjeravajući nabaviti neke stvari potrebne za samostan, krenuo je čamcem preko Rječine na sajam koji se u to vrijeme održavao u Rijeci. Podivljala rijeka odvukla je čamac u more gdje seprevrnuo. Preživio je samo pratilac gvardijana brat Juraj Kirinić. Prilikom portage za utopljenicima, otprilike dvadeset koraka od obale, pronađen je gvardijan na dnu u klečećem položaju, licem okrenut prema trsatskoj crkvi. (Izvor: Croinfo.net, Forum, Rujan - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1585. rođen Franjo Glavinić  (Kanfanar, 23. Lipnja 1585. - Trsat, 6. Prosinca 1652.) (slika desno), jedan od najčuvenijih trsatskih gvardijana, književnik, pisac većega broja povijesnih kompilacijskih i nabožnih knjiga na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku, povjesničar Svetišta Gospe Trsatske, i jezični reformator. Krsno ime mu je bilo Ivan. Rođen je u višečlanoj plemićkoj obitelji koja se u Kanfanaru u Istri doselila iz Bosne bježeći pred Turcima. Redovničko odijelo obukao je godine 1600., a ne godine 1598., kako pišu Kukuljević i Rački (Izvor: FRANJO GLAVINIĆ, Historia Tersattana, str. 50: Glavinić zapisuje da je učio »l'humanita in Lubbiana, riciuesse l'habito Francescano in Tersatto l'anno 1600. Studib logica in Cremona, Filosofia in Piacenza, Theologia in Bologna, et dopo fatto Lettore, e Predicatore Generale l'anno 1610 torno in Provincia di Bosna Croatia...«). Bio je redovnik franjevac, provincije Bosne Hrvatske (Reda S. Francisca Male Bratye Obßlusechih, Darsaue Bosne Heruaczke). Podaci o datumu njegovog rođenja se razlikuju od izvora do izvora, ali ovaj podatak o njegovom rođenju je vlastoručni podatak samoga Glavinića u njegovu rukopisu "L’origine della provincia di Bosna Croatia" koji se čuva u Arhivu trsatskog franjevačkog samostana. Glavinić vlastoručno piše da se rodio 1585. (FRANJO GLAVINIĆ: "L’origine della provincia di Bosna Croatia dell'ordine de Minori Osservanti di SanFrancesco", rkp., str. 50: "Ministro Padre Francesco Glauinich, nacque in Istria I'anno 1585."). Izabran je za provincijala franjevačke redodržave Bosne Hrvatske 1610–13. te ponovno 1616–22. Bio je gvardijan trsatskoga samostana 1613–16., 1632–39., 1643–48. i1651–52. a 1639–42. samostana na Svetoj Gori kraj Gorice. (Izvor: wikipedia, Franjo Glavinić, Također: Istrapedija.hr, S. Bertoša, U.: Glavinić, Franjo, Također: Krešimir FILIĆ: FRANJO GLAVINIČ, HRVATSKI KULTURNI PREGALAC XVII. STOLJEĆA, Također: Franjevačka provincija Sv. Križa - Bosna Srebrena, Fra Franjo Glavinić (1585. - 1652.), Također: Daniel PATAFTA: Franjo Glavinić, Historia Tersattana (Povijest Trsata))
1592. Prvi put se spominje Velika Utvrda (Fortezza Maggiore) (na slici ljevo pod brojem 1), i Bastion svetog Jeronima.
1592. 10. Srpnja u blizini Bakra sukobljavaju se uskoci s mletačkom kopnenom vojskom pod vodstvom zapovjednika Tiepola. U toj bitki bilo je velikih gubitaka na obje strane. Prema nekim podatcima Mlečani su tada zauzeli i opljačkali Bakar, a prema drugim zauzeli su i razorili utvrdu u Sršćici u Kostreni sv. Barbari, na ulazu u bakarski zaljev. Od petnaest uskoka koji nisu poginuli u bitki, ali su bili zarobljeni, deset su objesili Mlečani. Slijedila je osveta grofa Zrinskog. Kako su Rijeka i Bakar uskocima davali utočište, pomagali im i popravljali njihove brodove, ovi su krajevi pojačano bili pod udarom Mlečana. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63: Igor Stipanović: ARHIV STIPANOVIĆ)
1593. Pulski biskup Claudio Sozomeno (umro 1607.) ponovo je zabranio glagoljanje u riječkoj zbornoj crkvi , što je dovelo do otpora gradske uprave, ali i crkvenih vlasti Rijeke. Naređuje da se u liturgijama i misama nesmije koristiti staroslavenski jezik nego samo latinski (zabranio je obavljanje crkvene liturgije "in lingua illirica"). Ova je zabrana izazvala neočekivano oštar otpor riječkih građana i gradskoga vijeća koji se, prema do danas poznatim izvorima, očitovao u za ono doba neuobičajenoj odluci - svećenstvu je naređeno da vrati hrvatsko bogoslužje pod prijetnjom gubitka desetine i da se obustavljaju sva podavanja riječkoj Crkvi dok se u zbornu crkvu ne vrati sveta misa na, kako su to sami gradski vijećnici u odluci naveli, njihovom materinskom hrvatskom jeziku. Taj sukob Riječana i pulskoga biskupa završio je tako da je biskup odustao od potpune zabrane i 12. Srpnja 1594. dopustio da se u riječkoj zbornoj crkvi glagolja uz određena ograničenja. Koliko god je tada otpor Riječana da zaštite glagoljanje bio jak, ono je u Rijeci, gradu koji je bio jako prometno i trgovačko središte i koji je zbog toga bio pod jakim i stalnim utjecajem latinske i germanske kulture, običaja i jezika, postupno uzmicalo iz svjetovnoga života i opstajalo uglavnom samo u crkvi. Ovom Sozomenovom zabranom riječko glagoljaštvo doživjelo je jak udar, od kojega nije nestalo, ali se od njega nikad više nije potpuno oporavilo. (Izvor: Giovanni Kobler: Memoríe per la storia della liburnica città di Fiume, Fiume 1896., Također: Lovorka Čoralić: PRILOG ŽIVOTOPISU PULSKOG BISKUPA CLAUDIA SOZOMENA (1583-1604), Hrvatski institut za povijest,, izvorni znanstveni članak, str:2, Također: Vjekoslav Štefanić, Glagoljica u Rijeci, str. 411.)
1593. trsatski franjevci otvaraju gramatičku školu za svoj podmladak. (Izvor: Više autora: GIMNAZIJSKO OBRAZOVANJE HRVATA U ORGANIZACIJI CRKVENIH REDOVA TIJEKOM 16. I 17. STOLJEĆA)
1593. 21. Travnja Zapisnik Općinskog vijeća od tog datuma kazuje da je toga dana veliko i malo vijeće sastavljeno od 34 viječnika, a u nazočnosti Kapetanova zamjenika Bernardina Barbe, pozvalo preda se riječkog arhidakona, župnika i ostale svečenike Kaptola te od njih u ime Općine zatražilo da ponovno uvedu liturgiju na "ilirskom" jeziku, koji viječnici nazivaju materinskim jezikom ("nostra lingua materna"). Sukob je poprimio razmjere političkog, austrijsko-mletačkog neprijateljstva te je, nakon brojnih pregovora, medusobno upućenih izaslanstava i prijepiske, riješen 1594. godine kornpromisnom
odlukom da se na sve pomične i druge velike blagdane, kao i jedne nedjelje u mjesecu, pjevaju mise na latinskom, a u ostale dane na hrvatskom jeziku. Da se na riječkome području nastavilo glagoljati i posiije 1594. godine, svjedoči nam pismo Claudijeva brata i kasnijega pulskoga biskupa Comelija Sozomena iz 1611. godine, upučeno riječkom arhidakonu, a u kojem se poglavar pulske crkve žali šlo se u riječkoj zbornoj crkvi liturgija obavlja na "ilirskom" jezikom, te pod prijetnjom crkvene kazne odreduje da se bogoslužje mora obavljati isključivo na latinskom jeziku i prema rimskom obredu. (Izvor: Lovorka Čoralić: PRILOG ŽIVOTOPISU PULSKOG BISKUPA CLAUDIA SOZOMENA (1583-1604), Hrvatski institut za povijest,, izvorni znanstveni članak, str:2)
1593. 13. Svibnja Gradsko vijeće odlučuje da se svećenicima riječkog kaptola uskraćuju desetine i sva druga podavanja, dok se god narodu ne vrati bogoslužje na materinskom "ilirskom" jeziku, kako je to bilo od starine u župnoj crkvi. Pulska biskupska kurija proglasila je taj zaključak opasnim miješanjem vijeća u crkvene stvari i povredom crkvene slobode. Zaključak vijeća je poništen (spaljen?) 09. Travnja 1594. (Izvor: Forum Croinfo.net, Svibanj - značajni događaji, autor: Ilirija)
1593. -1728. tokom tih godina Rijeka je samostalno, kao grad izdvajala za davanja (porezi, carine...) Austrijskoj vladarskoj kući. To je bilo dosta neuobičajeno jer su u to vrijeme gradovi uplaćivali davanja zajedno sa provincijama u koje su bili uključani. To je već bio znak riječke neovisnosti i samostalnosti. Kada je za Rijeku uveden taj običaj nije tačno poznato, ali vjerovatno je bio nadvojvoda Karlo taj koji je htio da se to radi na taj način.
1594. 14. Siječnja Riječko Gradsko vijeće donosi odluku, kojom se nijedan mletački podanik ne smije primiti u građanstvo grada Rijeke iz razloga što su oni Riječanima najgori neprijatelji. (Izvor: Rijeka, geografija-etnologija-ekonomija-saobraćaj-povijest-kultura. – Zbornik, Zagreb : Matica Hrvatska, 1953., str. 405 1953., str. 405)
1594. 12. Srpnja pulski biskup Claudio Sozomeno odustao od potpune zabrane glagoljanja, to jest vršenja liturgija na staroslavenskom jeziku "in lingua illirica" u riječkoj crkvi i dopušta da se u Zbornoj crkvi glagolja uz određena ograničenja na koja su se poslije pozivali svi oni koji su također pokušavali u Rijeci zabraniti glagoljanje. (Izvor: Darko Deković: ZABRANE I OGRANIČENJA GLAGOLJANJA U RIJECI)
1594. prve zastave koje se na ovaj ili onaj način povezuju s Rijekom pojavljuju se na portolanima – pomorskim navigacijskim kartama. Na tim se portolanima prikazuju zastave pojedinih lučkih gradova ili njihovih vladara, pa se tako na jednoj karti iz 1594. godine, koju je izradio Joan Oliva, u blizini lokacije Rijeke uz naziv Fiume prikazuje tadašnja habsburška zastava – žute boje podloge s prikazom crnog raskriljenog dvoglavog orla. Takva se habsburška zastava rabi kao pomorska zastava u Monarhiji od druge polovine 15. stoljeća u mnogim varijacijama detalja prikaza sve do 1786. godine kada se u mornaricu uvodi suvremena austrijska crveno-bijelo-crvena zastava. (Izvor: Željko Heimer, Zastave Rijeke – monografija 200 godina borbe grada za pravo na svoju zastavu)
1595. 18. Siječnja u crkvi "Chiesa di Santa Maria Assunta" (Chisa del Duomo, Crkva Marijina uznesenja), izvršeno krštenje mlade ropkinje koju je Giovanni dei Galli kupio od Uskoka. Najstariji zapisani podatak o krštenjima na našem području potječu baš iz ove crkve 1594. 1597 kršteno je 106 osoba, a 1603. 322 osobe.
1595. 19. Studenog carski dvor izdaje ukaz kojim se određuje da se grad mora sam brinuti o luci, lučkim poslovima i higijensko sanitarnoj zaštiti u luci, a ta je dužnost povjerena dvojici posebno odabranih patricijskih vjećnika. U to su vrijeme brodovi loš uvijek pristajali uz jedini drveni mol izgrađen od balvana koji se je nalazio odmah ispred gradskih vrata i gradske ure, ili na Fiumari koja je služila kaogradska luka.
1595. 24. Svibnja povijesni podaci govore o tome da su Turci provalili na Grobničko polje i zapalili Grad Grobnik. Rijeka je direktno ugrožena. (slika ljevo, Grad Grobnik sa Lubana) (Izvor: TURISTIČKA ZAJEDNICA GRADA RIJEKE, RIJEČKE GODINE, Također; Grobnička Katedra Čakavskoga sabora (KČSG), KVIZ ZNANjA GDJE SAM – TKO SAM 2017., Također: Giovanni Kobler: PRILOZI ZA POVIJEST LIBURNIJSKOGA GRADA RIJEKE - knjiga III, str.379)
1595. 19. Studenog Temeljem dvorskog ukaza riječka općina preuzima upravu i skrb nad lukom i higijensko-sanitetskoj zaštiti zajedno s glavnim prihodima. Općina je za tu svrhu posebno birala dvojicu patricijskih vijećnika. (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 357.)
1597. hrvatski ban Toma Erdödy  (?, 1558. – Krapina, 17. siječnja 1624.) i njegova žena Ana Marija daruju Svetištu na Trsatu srebrni kip Bogorodice.
1597. riječkim je brodograditeljima zabranjeno da grade brodove za Uskoke. Razlog je bio njihovi stalni napadi i prijetnje gradu i brodovima koji su u njega pristajali. To je dovelo do toga da su riječke vlasti 1600. godine zatvorile (pregradili) ulaz u luku (ušće Rječine) lancem da bi spriječili ulaz uskočkih brodova (Mediante una catena di ferro fu chiusa in Fiume l'imboccatura della Fiumara contro gli Uskoki)(Izvor: Attilio Depoli: Bulletino della deputazione fiumana di storia patria, Vol. V, Fiume 1921, str. 39.)
1598. 01. Travnja Nadvojvoda Ferdinand II. potvrđuje samostanu Augustinaca sve privilegije, koje su mu podijelili njegovi prethodnici. (Izvor: DAR, INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, III. Carske dozvole samostanu Augustinaca)
1599. 15. Lipnja velika epidemija kuge, a zabilježena je u knjizi Gradskog vijeća. Prvi slučaj bolesti pojavio se u tvornici kože. Kuga je u Rijeci trajala od Lipnja do do 05. Kolovoza 1599., a umrlo je više od tristo osoba (osmina stanovništva). Nakon prestanka bolesti, procesiju zahvalnosti Gospi Trsatskoj zaustavili su naoružani Trsaćani strepeći i sami da će biti izloženi opasnosti od zaraze. (Izvor: Acta med-hist Adriat, Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA, Pregledni članak, str:5-6, Također: A. Škrobonja, Socijalno medicinske prilike u Rijeci tijekom 15. i 16. stoljeća, str. 80.) Zato Riječani kao zavjet grade crkvu sv. Roka tik do zborne crkve (slika desno). Velika većina bolesnih bila je smještena u crkvi Svetog Nikole. Te se godine i prvi put u službenim spisima grada pojavljuje bilo kakav podatak o crkvi Svetog Roka. (Izvor: Matica hrvatska, Hrvatska revija 2, 2002., Tatjana Buklijaš: KUGA: NASTAJANJE IDENTITETA BOLESTI) Pretpostavlja se da je građena između 1599. i 1613. godine. Prema zapisima Dr. Kandlera u njegovom djelu "Indicazioni per conoscerele cose storiche del litorale" objavljene 1855., crkva Svetog Roka je sagrađena 1291. kao znak zahvalnosti vjernika zbog prestanka pošasti kuge. Sveti Rok je bio proglašen zaštitnikom protiv kuge i rođen je tek 1295., što znači da taj podatak o gradnji crkve ne može biti tačan. U našim se krajevima dan iza Vele Gospe, 16. Kolovoza, tradicionalno slavi Rokova – blagdan sv. Roka (Montpellier, 1295. – Montpellier, 1327. ), sveca Rimokatoličke crkve, hodočasnika, dobrotvora, zaštitnika od kuge i kolere. Kada su isusovci stigli u Rijeku, gradsko Vijeće im je 02. Listopada 1627. godine privremeno ustupilo tu crkvu , a oni su skrbili o njoj do 21. Listopada 1635. kad su dobili od Grada staru crkvicu sv. Vida. Tri godine potom kapela sv. Vida je trebala biti srušena kako bi se na istome mjestu izgradila veća crkva. Zbog toga je 19. Travnja 1638. čudotvorno Raspelo iz sv. Vida prenijeto u kapelu sv. Roka i ondje je ostalo do 15. Lipnja 1659. godine nakon čega je postavljeno na glavni oltar nove isusovačke crkve, buduće riječke katedrale. Predana je na korištenje časnim sestrama benediktinkama 1668.godine. Crkva sv. Roka je bila u više navrata pregrađivana, a nakon što je stradala u potresu 1750. godine barokizirana je 1754. prema zamisli riječkog arhitekta Giovannija Antonija de Vernede. Zvonik je bio izgrađen 1743., a obnovljen je 1762. Zvona je blagoslovio 1659. godine Petar Marijani, senjski i modruški biskup. Osim mramornog oltara sv. Roka bio je u crkvi podignut i žrtvenik sv. Josipa čiju je izgradnju omogućio 1682. godine Zilio Zamarchi sa suprugom. Uz taj je oltar osnovana i Bratovština sv. Josipa za sretnu smrt. U vrijeme obnove Zborne crkve Uznesenja Marijina zborni kaptol je od 1716. do 1726. u crkvi sv. Roka obavljao svoje dužnosti te je ona tada postala i središtem riječke župe. Kada su časne sestre preselile na Podmurvice napuštena je i crkva sv. Roka te je srušena 1914. godine. Oltar sv. Roka bio je nakon rušenja crkve prenesen u sjemenišnu kapelu, ali je kasnije  nestao. Orgulje je kanonik Mate Balas 1903. preselio u crkvu Majke Božje Snježne i Belgradu gdje se i danas nalaze, oštećene. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 70/71, Goran Moravček: NESTALE RIJEČKE CRKVE, Također: A. Škrobonja, Socijalno medicinske prilike u Rijeci tijekom 15. i 16. stoljeća, Također: G. Kobler, Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, sv. 1., str. 139.–140., Također: Fluminensia, Goran Moravček: Sveti Rok u Starom gradu)
1599. godine Mlečani su tokom tri mjeseca držali Rijeku u pomorskoj blokadi. Rijeka tada ima nešto preko 2000 građana.

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta - Riječka povijest općenito - Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400 - Povijest Rijeke od 1500 do 1600 - Povijest Rijeke od 1625 do 1650 - Povijest Rijeke od 1675 do 1700 - Povijest Rijeke od 1725 do 1750 - Povijest Rijeke od 1775 do 1800 - Povijest Rijeke od 1825 do 1850 - Povijest Rijeke od 1875 do 1900 - Povijest Rijeke od 1925 do 1950 - Povijest Rijeke od 1975 do 2000 - Povijest Rijeke od 2015 do Danas - Rijeka, razni događaji i ostalo - O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije - Riječka vlast kroz stoljeća - Povijest Rijeke od 1400 do 1500 - Povijest Rijeke od 1600 do 1625 - Povijest Rijeke od 1650 do 1675 - Povijest Rijeke od 1700 do 1725 - Povijest Rijeke od 1750 do 1775 - Povijest Rijeke od 1800 do 1825 - Povijest Rijeke od 1850 do 1875 - Povijest Rijeke od 1900 do 1925 - Povijest Rijeke od 1950 do 1975 - Povijest Rijeke od 2000 do 2015 - History of Racing, Preluk - Rijeka - Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Natrag na vrh stranice