Kožičić, Šimun Benja
Rođen: Zadar, između 1460. i 1465.
Umro: Zadar, Ožujak 1536.
Ostala imena pod kojima je znan: Šimun Kožičić Zadranin, Simeone Begna, Simon Modrusiensis, De Begna, Begnii, Begnio, Begnius
Roditelji (?): otac Alviz i majka Oreja Contarini
Braća i sestre: (?): Petar, …. ?
Šimun Kožičić Benja zadarski patricij, modruški biskup i ugledni kraljevski diplomat, pisac-latinist, vrstan govornik i uvaženi sudionik Lateranskoga koncila, prognananik, osnivač glagoljske tiskare u Rijeci, nakladnik, prevoditelj i priređivač glagoljskih izdanja. Pokrenuo je riječku glagoljsku tiskaru, u kojoj je, od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531. godine, otisnuo najmanje šest knjiga glagoljskim pismom na crkvenoslavenskome i hrvatskome (čakavskome) jeziku. Knjige su rariteti u svjetskim razmjerima. Time je Kožičić učinio grad Rijeku kulturnom i duhovnom metropolom hrvatskoga glagoljaštva i jednim od središta europskoga ranoga tiskarstva. To nam i potvrđuju sačuvani primjerci njegovih knjiga koje se pažljivo čuvaju u najpoznatijim i najvećim bibliotekama Staroga kontinenta. U Hrvatskoj se čuva njih mali broj, a nažalost, niti jedan primjerak Kožičićevih riječkih izdanja danas nije u Rijeci.
Rođen je u jednoj od najstarijih i najuglednijih zadarskih patricijskih obitelji Benja – Kožičić, koja se početkom drugoga tisućljeća doselila 
u Zadar iz Bratislave, od pobožnih roditelja, oca Alviza Kožičića i od majke Oreje, Mlečanke iz ugledne obitelji Contarini. Punih osam stoljeća obitelj Kožić je živjela u Zadru (grb obitelji Kožičić, grb također otisnut na Kožičićevim glagoljskim knjigama na slici ljevo).
U samoj obitelji Benja njegovala se glagoljaška tradicija i humanistička kultura. Jedan od začetnika humanizma u Hrvata bio je član te obitelji Juraj Benja (Georgius Begna, umro 1437.), koji je djelovao u humanističkom krugu formiranom unutar Samostana svetog Krševana u Zadru. Šimunov djed dao je 1430. u Ugljanu na istoimenom otoku kraj Zadra sagraditi samostan s crkvom posvećenom svetom Jeronimu, koji je u to vrijeme slavljen kao "izumitelj" glagoljice i kao zaštitnik glagoljaša.
Odlučio za svećenički poziv usprkos želji roditelja da završi vojne škole. U Zadru je mogao primiti humanističko obrazovanje, jer je Zadar u drugoj polovici 15. stoljeća imao nekoliko humanističkih učitelja.
Nakon školovanja u Zadru i Rimu, 1502. godine postaje zadarski kanonik i upravitelj crkve Sv. Ivana izvan luke u Zadru, a u isto vrijeme i arhiprezbiter (nadsvećenik) na Pagu od 1493. do 1516. Od 1513. do 1521. bio je i upravitelj Senjske biskupije.
7. studenoga 1509. godine, u vrijeme opće nesigurnosti izazvane porazom hrvatske vojske na Krbavskome polju, i kada je već prestala djelovati senjska glagoljska tiskara, papa Julije II. ga 1493. imenuje Modruškim biskupom.
U lipnju 1510. nalazi se u diplomatskoj ulozi na dvoru hrvatsko-ugarskoga kralja Vladislava II. Jagelovića, kojega je papa Julije II. nastojao privoljeti na mir s Venecijom i rat s Turcima, dok je u listopadu iste godine, prema zadarskom notaru Ivanu Filipu Rajmundu, boravio u Rimskoj kuriji.
 |
Stranica "Misala hruackoga" objavljenog 28. travnja 1531. u Rijeci sa velikom drvoreznome ilustracijom "Navještenje" |
Kao Simon Modrusiensis bio je nazočan na Petom lateranskom koncilu, koji se sastao 1512. i trajao do 1517. godine. Poznata su dva njegova protuosmanska govora na Lateranskome koncilu u Rimu.
U prvome, održanom 27. travnja 1513. te posvećenom Bernardinu Frankapanu, istaknuo je važnost obnove Katoličke crkve i pokretanja rata protiv Osmanlija.
U drugome glasovitom govoru 5. studenoga 1516., "Opustošena Hrvatska" ("De Corvatiae desolatione"), što ga je održao 1516. pred papom Leonom X., naglasio je potrebu hitne pomoći Hrvatskoj u ratovima protiv Osmanlija.
Šimun Kožičić je pobjegao iz sjedišta svoje biskupije 1527. godine, nakon što su Turski osvajači zauzeli i Modruš zapalivši biskupsku palaču. Sklanja se u Novi Vinodolski, no ni ondje se, kako sam kaže, nije osjećao sigurno pa odlazi u Rijeku. U Rijeku je stigao 1529. godine, koja je tada bila u okviru pulske biskupije, a pod habsburškom vlašću.
"Ovdje sad provodim život na području Rijeke, jer se ne usuđujem biti u Vinodolu poradi Turaka, iz ruku kojih jednom jedva utekoh", pisao je 1530. ljubljanskom kapetanu Kacijaneru. Sam pak kaže da su njegove knjige štampane "v Rici v hižah prębivanija častnoga gospodina Šimuna biskupa modruškoga".
Prema jednima u Rijeci se smjestio u dvoru Nikole Jurišića, riječkoga kapetana, a prema drugima u Rijeci je imao veliku stambenu zgradu. Ferdinand je izabran za hrvatskog kralja u Cetingradu 1527. godine, a ondje je kao njegov poslanik bio upravo riječki kapetan Nikola Jurišić. Pretpostavlja se kako je on u Rijeci ugostio i Benju te je možda u njegovoj kući djelovala Riječka glagoljska tiskara.
 |
Stranica "Misala hruackoga" objavljenog 28. travnja 1531. u Rijeci sa velikom drvoreznome ilustracijom "Raspeće" |
Tokom boravka u Veneciji 1530., tadašnjem središtu svjetskog tiskarstva, nabavio je i grafički pribor: nepotpunu seriju dekoriranih polugotskih ksilografskih inicijala s portretima svetaca što ih je izradio M. da Treviso, pet jednostavnih crno-bijelih glagoljičnih ksilografskih inicijala, dvije vrste glagoljičnih slova, manje polugotske inicijale i u istoj veličini sedam glagoljičnih inicijala. Nije poznato tko je Kožičiću izradio ostalu grafičku opremu. Međutim poznato je da su glagoljska slova u Mlecima (Veneciji) tada izrađivali Andreas Torresani i Bindoni-Pasini. Slova Kožičićeve tiskare ne odgovaraju ni jednima ni drugima i do danas se ne zna tko je lijevao kalupe za njih. Nije poznato niti tko je izradio tipografski znak – njegov obiteljski grb.
Šimun se nikada nije odrekao obiteljske plemićke loze i staleža. Obiteljski grb – lav (pantera ?) – s podignutim prednjim nogama – postavio je na svoju biskupsku palaču u Modrušu, a isti je motiv uzeo i za tipografski znak svoje riječke tiskare.
Kožičić je pisao na latinskom, hrvatskom (čakavske osnovice) i hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku.
Ime osnivača riječke tiskare u latinskim se dokumentima nigdje ne navodi kao Kožičić, već kao Simon Begna, de Begna, Begnio, Begnii ili Begnius. Međutim, na koricama njegovih riječkih knjiga on se potpisuje kao Šimun Kožičić Zadranin – bez Benja, pa mu povjesničar Ferrari-Cupilli kasnije zamjera što se u "hrvatskih knjigah" voli "zvati hrvatskim prezimenom Kožičić".
Pojava Kožičićeve tiskare u prvoj polovici 16. stoljeća veliki je događaj u kulturnoj povijesti hrvata, ali i kulturnoj povijesti grada Rijeke. Sam pak biskup Šimun Kožičić svojom je tiskarom u Rijeci i glagoljskim knjigama tiskanima u njoj te latinskim govorima u Rimu pokazao da je vrhunski intelektualac i profinjeni domoljub, zauzet za svoj narod, koji je u doba njegova biskupovanja proživljavao tragične trenutke. Tim više što su u njoj sve knjige tiskane nacionalnim (glagoljskim) pismom i hrvatskim jezikom.
U Rijeci je Kožičić, u vlastitoj tiskari, u nepunih šest mjeseci – od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531. objavio šest glagoljskih knjiga: - "Psaltir" (1530.), priručnik je (bukvar) za učenje glagoljice, koji odgovara latinskim tzv. paternoster abecedarijima za vježbe čitanja i učenje molitva. Tiskan je bez kolofona (ali s Kožičićevim tipografskim znakom na kraju), vjerojatno na početku rada tiskare.
- "Oficii rimski, Oficii Blaženie Devi Marie" (15. prosinca 1530.), molitvenik je za privatnu pobožnost, bogat sadržajem. Njegov kalendar srodan je onima glagoljskih misala i brevijara. Dodatni su tekstovi molitve sv. Augustina, sv. Ciprijana, sv. Anselma i drugi, ali i Kožičićevi 
prijevodi na crkvenoslavenski.
- Misal hruacki" (28. travnja 1531.), najopsežnije je i najljepše njegovo djelo. Obiluje polugotskim i glagoljičnim inicijalima, a ukrašen je drvorezima, od kojih neki idu preko cijele stranice. U incipitu se navodi da je misal "po rimski običai i čini", ali i da su mnoga mjesta popravljena, ponovo prevedena i dodana.
- "Knižice krsta" (2. svibnja 1531.) sadržava obrede krštenja, 
blagoslova prstena, pričešćivanja bolesnika, bolesničkoga pomazanja, preporuke duše na samrti te sprovoda djece i odraslih, koji se po izboru obrazaca i redakciji izdvajaju iz prijašnje glagoljaške tradicije.
- "Knižice od žitiê rimskih arhierêov i cesarov" (25. svibnja 1531.) povijesno je djelo o rimskim papama i carevima, u koje je Kožičić unosio i osobna zapažanja (slika desno). U prvom su dijelu životopisi papa od apostola Petra do Klementa VII, u drugom životopisi careva od Cezara do Karla V. Habsburgovca, a unutar njih nalaze se mala poglavlja o islamu i Turskom Carstvu. "Knižice od žitije" prva je povijesna knjiga tiskana na hrvatskom jeziku.
- "Od bitija redovničkoga knižice" (27. Svibnja 1531.) priručnik je o redovničkom životu (slika ljevo, naslovna stranica, slika sa kolofonom).
Sva su riječka izdanja pažljivo opremljena: ukrašena su drvorezima slika i inicijala, imaju lijepo oblikovane naslovnice i kolofone na posljednjim stranicama, dekorativan tipografski znak i dvobojan (crno-crveni) tisak, te grafičkim izgledom ne zaostaju za suvremenim latinskim izdanjima.
Kožičić je autor i nekoliko manjih, danas nepoznatih rukopisa (zadarska kronika, Vita di Clemente Papa, stihovani Životi sv. obranitelja zadarskih, koji se pripisuju i Ivanu Donatu) te zbirke vrela iz starije hrvatske povijesti "Monumenta vetera Illyrici, Dalmatiae, Urbis et Ecclesiae Salonitanae ac Spalatensis", dijelom sačuvane u prijepisu R. Levakovića ("Collectanea Begnii I, Kaptolski arhiv u Splitu, sign. 529/I).
Najveća i najljepša od šest glagoljskih knjiga je "Misal hruacki" (Naslovna stranica na slici desno). "Misal hruacki" bio je najveće Kožičićevo djelo kojim se on veoma ponosio. Knjiga je tiskana na 8 nepaginiranih i 248 paginiranih listova i obiluje mnoštvom drvoreznih gotskih i glagoljskih inicijala te mnoštvom antropomorfnih likova. Velike drvorezne ilustracije izrađene za "Navještenje" i "Raspeće" (slike u tekstu gore) protežu se preko cijele stranice. Na naslovnoj stranici, iznad naslova koji je otisnut stubičasto nalazi se drvorezna ilustracija koja prikazuje sv. Jeronima. Svetac sjedi i piše, a pored stola leži lav koji prednjim šapama pridržava knjigu. Ispod kolofona, koji je također otisnut stubičasto i u crvenoj boji nalazi se Kožičićev grb s biskupskom mitrom na štitu i s lavom koji se propinje. Misal je tiskan dvobojno (crveno i crno), pri čemu su nasl. str. i kolofon otisnuti crvenom bojom. Knjiga je tiskana u Rijeci 28. travnja 1531., u kući modruškog biskupa Šimuna Kožičića Benje, kako je i zapisano u kolofonu. U svijetu je sačuvano ukupno 10 primjeraka Kožičićeva misala, jedan je pohranjen i u Zagrebu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (RIIA-8°-8). Kožičićev "Misal hruacki" posljednji je u nizu tiskanih glagoljskih misala u našim krajevima. Prethodili su mu "Prvotisak misala" iz 1483., "Senjski misal" iz 1494. te "Misal Pavla Modrušanina" iz 1528.
06. listopada 2016. u nakladi Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Sveučilišne knjižnice Rijeka, objavljen je pretisak "Misala" Šimuna Kožičića Benje s translitercijom i komentarima.
A sve to je učinio biskup Šimun Kožičić zahvaljujući tiskarskoj vještini, znanju, iskustvu i suradnji s "Dominikom i Bartolomeom z Breše štampaduri" (talijanski štamparski majstori Dominik i Bartolomej iz Brescie). Za prvoga je P. Kolendić pretpostavljao da je tipografski radnik ili mletački nakladnik Domeniko koji se po svom tipografskom znaku potpisivao kao Dal Giesú (Dal Jesus), a za drugoga je utvrdio da je tiskar lutalica Bartolomej Zanetti.
Pouzdano se zna da je tiskara radila do sredine 1531., no od tada se gubi svaki trag tiskarskom stroju i olovnim glagoljskim slovima.
Prikupio je i zbirku povijesnih vrelâ "Stari spomenici Ilirika, Dalmacije, gradova Solina i Splita i njihove crkve" (Monumenta vetera Illyrici, Dalmatiae, Urbis et Ecclesiae Salonitanae ac Spalatensis), u kojoj je i "Historia Salonitana maior" Tome Arhiđakona. Rukopis je sačuvan u prijepisu R. Levakovića pod nazivom "Collectanea Begnii" (XVII. st.), koji je pohranjen u Kaptolskom arhivu u Splitu.
U novije vrijeme otkriven je još jedan latinski tekst u kojem se Benja pojavljuje kao pisac predgovora u knjizi Marka Vigeria: "Simon Begnius, episcopus Modrusiensis, lectoribus bene vivere" (Šimun Benja, biskup modruški, čitateljima želi čestit život). Otkrio ga je naš suvremenik ing. Ivo Dubravčić, bibliofil s bogatom vlastitom zbirkom starih hrvatskih knjiga, u primjerku Vigeriove knjige pohranjene u Sveučilišnoj knjižnici u Antwerpenu.
1532. se iz Rijeke vratio u rodni Zadar gdje u ožujku 1536 i umire. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u klaustru franjevačkog samostana sv. Jeronima u Ugljanu, koji je dao sagraditi njegov djed Šimun Benja.
Godinu poslije Ivan Donat postavio je nadgrobnu ploču s uokvirenim latinskim natpisom pisanim klasičnom kapitalom, u kojem govori o zaslužnom bratu Šimunu Benji, "preslavnom u znanosti božanskih i ljudskih književnosti, pobožnim roditeljima Alvizu i Oreji te premilom bratu vitezu Petru".
DJELA / KNJIGE:
- "Psaltir". (Rijeka 1530), (jedan očuvani primjerak u Sankt-Peterburgu u Ruskoj nacionalnoj biblioteci - RNK), 1976. u Zagrebu objavljen faksimil s latiničnom transkripcijom.
- "Oficii rimski. Oficii Blaženie Devi Marie", V Rici 1530. (Očuvano je šest originalnih primjeraka: Milano, Sankt-Peterburg (2 primjerka, (RNK)), Weimar (Knjižnica Anna Amelia Herzogin), Zagreb (2 primjerka, Metropolitanska knjižnica i NSK))
- "Misal hruacki po rimski običai i čini", V Rici 1531. (Očuvano je 15 primjeraka: u Dubrovniku (Znanstvena knjižnica), Londonu (Britanska knjižnica), Ljubljani (Narodna i sveučilišna knjižnica), Moskvi (Državni povijesni arhiv, zbirka A. D. Čertkova), Odesi (Znanstvena knjižnica M. Gorki), Oxfordu (Bodleiana), Puntu na Krku (župni ured), Vatikanu (Vatikanska knjižnica), Rimu (Središnja nacionalna knjižnica), Sankt Peterburgu (RNK, 2 primjerka - Državna knjižnica, sign. No 3093), Wrocławu (Sveučilišna knjižnica) i Zagrebu (Knjižnica HAZU, Metropolitanska knjižnica, NSK). 2016. u nakladi Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu i Sveučilišne knjižnice Rijeka, objavljen je pretisak "Misala" s translitercijom i komentarima.
- "Knižice Krsta", V Rici 1531, (Očuvana su tri primjerka: Sankt-Peterburg - RNK, Vicenza (Biblioteca Bertoliana), Zagreb (NSK)), Ljubljana 1984 objavljen faksimil s latiničnom transkripcijom.
- "Knižice od žitiê rimskih arhierêov i cesarov: od Petra i liê: daže do sadanih Klimenta sedmoga i Karla petoga", V Rici 1531, München 1983 (latinična transliteracija u: G. Tutschke, Die glagolitische Druckerei von Rijeka und ihr historiographisches Werk), Rijeka 2007 (faksimil s latiničnom transkripcijom).
- "Od bitiê redovničkoga knižice", V Rici 1531. (jedan očuvani primjerak u Sankt-Peterburgu u Ruskoj nacionalnoj biblioteci - RNK)
- "Stari spomenici Ilirika, Dalmacije, gradova Solina i Splita i njihove crkve"(Monumenta vetera Illyrici, Dalmatiae, Urbis et Ecclesiae Salonitanae ac Spalatensis), zbirka povijesnih vrelâ (dijelom sačuvano u prijepisu R. Levakovića (Collectanea Begnii I, Kaptolski arhiv u Splitu, sign. 529/I)
LATINSKI OPUS:
- Simo[nis] Begnii, episcopi Modrusien[sis], oratio i[n] sexta Lateran[ensis] co[n]cilii sessione quinto kalen[das] maias habita MDXIII. (Rim 1530).
- Si[monis] Begnii, epi[scopi] Modrusien[sis], de Corvatiae desolatio[n]e or[ati]o ad Leonem X, pont[ificem] max[imum], nonis novembris habita MDXVI. (Rim 1530).
- kratki predgovor knjižici "Controversia de excellentia instrumentorum Dominicae passionis" (Rim 1512)
- kratki predgovor knjižici Marka Vigeria: "Simon Begnius, episcopus Modrusiensis, lectoribus bene vivere"
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Blanka CEKOVIĆ, Ivana SANKOVIĆ, Mateo ŽAGAR: JEZIK MISALA HRUACKOGA ŠIMUNA KOŽIČIĆA BENJE: GLAGOLSKI OBLICI, SLOVO, sv. 60, 133-166, Zagreb 2010.
- Matica hrvatska, Vijenac 449, Anica Nazor: Šmun Kožičić Benja i njegova glagoljska tiskara u Rijeci
- Wikipedia, Šimun Kožičić Benja
- Sanja Holjevac: PRILOG ANALIZI JEZIKA KOŽIČIĆEVIH GLAGOLJSKIH KNJIGA: OD BITIJA REDOVNIČKOGA KNJIŽICE
- Juraj Lokmer : ŠIMUN KOŽIČIĆ: BITAN ČIMBENIK HRVATSKOGA (RIJEČKOG) IDENTITETA I KULTURNOGA I TURISTIČKOGA BRANDA GRADA RIJEKE, FLUMINENSIA, god. 24 (2012) br. 1, str. 203-225
- LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Anica Nazor: KOŽIČIĆ BENJA, (2009)
Background picture copyright: 