Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.
Povijest grada Rijeke (1675 - 1700 godina)
1675. Na sušačkoj Fratarskoj brajdi otkriven rimski nadgrobni kamen na kojemu se spominje vojnik VIII. kohorte.
1676. 12. Svibnja nakon dugog spora sa nekim Karlom Berdarinijem, općina dobiva, a zatim poklanja zemljište na brdu Goljak članovima Bratovštine od Agonije (od Raspela) i Isusovcima za izgradnju Kalvarije i postavljanje tri križa na vrhu brda. Inače to je 
zemljište oduvijek bilo gradsko vlasništvo, ali ga je prisvojio Karlo Berdarini.
1676. 14. Rujna otac Mijo Šorša, rodom iz Samobora, (upravitelj isusovačkog samostana od 1675.), Isusovci i članovi Bratovštine od Agonije (od Raspela - Brašćina Svetoga Križa - vezano je uz štovanje kulta Svetoga Raspela) na brdu Vojak (Volgiak - Goliath - Goljak - Vojka) podižu kalvariju nazvanu Salus Populi (zaštitnik naroda) (na slici ljevo plan grada sa ucrtanim putem na Goljak i sa ucrtana tri križa). Tog dana poveli su Riječane na svetkovinu Uzvišenja sv. Križa na Goljak kako bi ondje postavili golemo raspelo koje su nosila čak 24 čovjeka i kraj njega još dva velika križa. Na tom su se mjestu otprije održavale javne pobožnosti na koje je znalo doći više tisuća ljudi. Za tu je svrhu općina ustupila zemljište na vrhu brda. Zemljište je oduvijek bilo u vlasništvu općine, ali ga je prisvojio Karlo Berdarini. Nakon dugog spora općina ga je dobila natrag i nakon toga poklonila Bratovštini. Zapisnik sa sjednice gradskog vijeća od 12. Svibnja 1676 kaže:
"Desiderando il Padre dela Comp. di Gesu Presidente della congregazione del Crosifisso eriger nel monte Goliath vulgo Salis Populi, tre croci et a suo tempo il Sepolcro colle stazioni..."
Dvije godine kasnije, nastojanjem nadvojvode Josipa podignuta je na Kalvariji kapela Sv. Groba, a 1683. godine je pokraj raspela donesen kip Majke Božje do kojega su svakog 18. Travnja stizale procesije. (Izvor - djelomično: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1677. 04. Travnja umire grofica Konstance Rosane Herberstein, supruga riječkog kapetana Giovanni Pietra barone de Argento von Silberberga. Tom prigodom pogrebna povorka je krenula iz riječkog Kaštela uz sudjelovanje sveukupnog svećenstva i članova uglednih bratovština. Na polovici mosta preko Rječine, posmrtne ostatke su nakon prigodna 
blagoslova preuzeli trsatski franjevci i uz posebne ceremonije dovršili ukop na Trsatu. Taj događaj je opisan i sačuvan u matičnoj knjizi umrlih Trsata.
1678. 26. Siječnja posvećeni su oltari svetog Sebastijana i Blažene Djevice od Karmela i u njih smještene svete moći u crkvi Sv.Jurja na Trsatu (na slici ljevo, crkva danas). O tome svjedoči i ploča u svetištu crkve. Župnik Nikola (Mikula) Antonić dao je uklesati u kamen oltara koji je 1678. načinio meštar Valentin, među ostalim, datum posvete oltara crkve "letta 1678. na dan 26. Ienara" (Ienara = Januara), tj. 26. Siječnja 1678. godine.
1680. godine prvi je put regulirana Riječka luka. Tada je njezina južna obala izravnana, uređeno je ušće
Rječine za prihvat brodova, a poravnana je i morska obala zapadno od grada. Tom prilikom izrađen je od strane
austrijskog vojnog inženjera K. Sticha plan grada (izvornik u ratnom arhivu u Beču). (Izvor: Mirko Marković: Kartograf Ivan Klobučarić i Rijeka, Adamić, Rijeka 2002., str. 132.)
1683. 15. Studenog. riječki arhiđakon Pietro Gaus je postavljen za Kapetana riječkog sa vlašću "papira, pera i tinte" (con posseso temporale colla consegnia di carta, penna e inchiostro.)
1684. Na desnoj obali Rječine (Fiumara) posađen je drvored topola. U Rijeci djeluju dva brodogradilišta, jedno uz ušće Rječine gdje je preseljen škver iz 
Cerovice (Rečice) i drugo
na prostoru današnje Žabice.
1685. 01. Listopada u Beču je rođen Karl Franz Joseph Wenzel Balthasar Johann Anton Ignaz (Beč, 01. Listopada 1685. - Beč, 20. Listopada 1740.), budući car Svetog Rimskog Carstva kao Karlo III. (kasnije hrvatski kralj kao Karlo VI.) okrunjen 22. Prosinca 1711. u Frankfurtu, rimsko-njemački car (12. Listopada 1711. – 20. Listopada 1740.), ugarsko-hrvatski (kao Karlo III., 17. Travnja 1711. – 20. Listopada 1740.) i češki kralj (kao Karlo II., 17. Travnja 1711. – 20. Listopada 1740.). Puno ime mu je bilo Karl Franz Joseph Wenzel Balthasar Johann Anton Ignaz. Rodio se kao drugorođeni sin rimsko-njemačkog cara Leopold I. i Tereze Sobieske . U trenutku stjecanja carske krune bio je jedini muški nasljednik habsburške loze. Imao je tri kćeri, Mariju Tereziju, Mariju Anu i Mariju Amaliju, pa je time postao zadnji muški potomak iz dinastije Habsburg, zbog čega je Pragmatičnom sankcijom nastojao osigurati prijestolje kćeri Mariji Tereziji. Na slici ljevo, reljefi cara Leopolda l. i Karla Vl. na portalu riječkih gradskih vrata. (Izvor: Hrvatska enciklopedija, Karlo VI., Također: Wikipedia: Karlo VI., car Svetog Rimskog Carstva)
1686. Grad Rijeka ima već 1686. svog stalnog postmajstora (poštanskog činovnika), domaćeg sina Eustahija Babi(ć), koji tu službu 1710. prepušta vjerojatno svom sinu Srećku Babiću (Felice Babi). Grad im je plaćao godišnje za tu službu 40 škuda. (Izvor: Kobler: Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, knjiga II, str: 86.) Već oko 1650. godine imamo poštanskih spisa u kojima se nalaze popisi čitavih poštanskih pošiljaka uz imena i adrese primaoca i pošiljaoca. Iz tih podataka jasno se vidi da su se već oko 1650. godine privatnici mogli početi služiti poštom. (Izvor: ANTUN HERLJEVIĆ:
RAZVOJ POŠTANSKE SLUŽBE S OSVRTOM NA POŠTU U RIJECI, str:8)
1687. Bratovštini sv. Nikole dodijeljeno je zemljište pored Fiumare i novčana potpora za podizanje brodogradilišta.
1689. Tiskana knjiga Janeza Vajkard Valvasora ''Slava vojvodine Kranjske'' (Die Ehre des Hertzogthums Crain) (slika ljevo) u 
kojoj je objavio poznatu grafiku Rijeke (slika desno). To je bila prva knjiga koja se ozbiljnije bavila Liburnijom. U njoj se Valvasor opsežno osvrće na Rijeku, Kastav, uskoke, narodne običaje, Volosko, Opatiju Svetog Jakova, Veprinac, Lovran, Mošćenice i Brseč, donoseći uz to i bakroreze pojedinih mjesta. O životu u Rijeci i Trsatu piše:
"U ovom gradu život je veoma ugodan. Tuj možeš dobitii izvrsna jela i vina, zrak je zdrav, voda hladna i zdrava. Snijeg rijetko pada, no ga odmah nestaje. Često duva vrlo jaki i oštri sjevernjak". "Ovdje vlada u zimsko doba vanredno jaka bura i tako žestoka, da se ne može niti na ulicu". "Na Trsatu bjesni veoma oštri sjevernjak, koji je tim jači, jer je tamo šuma isječena. Manja zvona na zvoniku, zvone u sav mah, kad duva bura, jer ih ona amo tamo njiše. No su Trsaćani s tim nemilim gostom barem u toliko zadovoljni, jer im čisti zrak te ne ima tamo niti traga priljepčivim bolestima".
(Izvor: djelomično: Ugostiteljska škola Opatija, GRAD OPATIJA, Također: Mihela Melem Hajdarović, Valvasor, Vitezović i Slava Vojvodine Kranjske, Također: Fluminensia, Goran Moravček: Rijeka u očima Valvasora)
1690. u crkvi Gospe
Trsatske grobnički kapetan Franjo Frankulin
daje sagraditi kapelu Sv. Antuna
Padovanskog i grobnicu. Završena je sljedeće godine.
1690. u Rijeci se otvara prvi konzulat, i to Dubrovačke Republike. Naime, dubrovački su senatori 1690. imenovali
svoga sugrađanina Petra Svilokosa (latinizirano Svilocossi) službenim konzulom Dubrovačke Republike u, kako
se tada običavalo govoriti, Rijeci Senjskoj. Dubrovački su konzuli u Rijeci bili: Kapetan Petar
Svilokos (1690—1703), Doktor prava Josip Antun Svilokos Jurković (pisano Jurcovich odnosno Ghiurcovich), sin spomenutog Petra, vršio razne druge funkcije u Rijeci (1704.-1723),
Dr Martin de Terzi, Riječanin (1723.-1736.); Marko Antun Orebić, prior Lazareta u Rijeci, po obiteljskom
podrijetlu s Pelješca (1736.-1742.), Ivan Teodor Svilokos Jurković, sin Josipa Antuna, na službama u Rijeci (1742.-1752.) Antun Vito Barčić, iz poznate riječke obitelji (1752.-1797.) i Fortunat Vito Barčić, sin Antuna.
1691. 9. Studenoga. Patricijski vijećnik Giovanni Fiorini u gradskome vijeću mačem je nanio smrtonosni ubod pisaru Pietru Paradisu. Pietro Paradiso je postao cancelliere (zapisničar) 1687., i bio je poznat po svojoj drskosti i prepotentnosti i često je znao uvrijediti vječnike i municipalne savjetnike. Tog je dana uvrijedio i udario šakom u glavu i savjetnika Giovanni Fiorinija, i ovaj ga je mačem, koji je uobičajeno bio nošen na boku, ubo u trbuh nanjevši mu smrtne povrede. Fiorini je bio osuđen u Rijeci, ali je nakon žalbe sudu u Grazu bio proglašen nedužnim i oslobođen 25. Studenog 1700. Pietrov djed Giovanni Paradiso bio je također Riječki kancelar od 1625. do 1648. 1674. umire, a na poziciji zapisničara ga nasljeđuje njegov sin Nicolo. Nicolo umire 1687., a njega nasljeđuje njegov sin Pietro Paradiso. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis, Također: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Knjiga 2, Rijeka, 1896.)
1691. Podignuta kapela Sv. Ante Padovanskog i završena izgradnja izgorjelog trsatskog samostana, koji je sada obimom dvostruko veći. (Izvor: rijeka.hr, KRATKA POVIJEST TRSATA)
1692. brat tadašnjeg gvardijana,
zagrebački sudac Ivan Uzolin daruje franjevačkom svetištu na Trsatu Monumentalni mramorni
glavni oltar. Pripisuje se radionici
goričkog majstora Giovannija
Pacassija. U središtu
oltara je kopija znamenitog
triptiha Gospe Trsatske, čiji
se original danas čuva u samostanskoj riznici. (Izvor: Biblioteka Baština Broj 16, Grupa Autora: Marijin Trsat, Monografija, Zagreb, 2011 )
|
1693. Nikola Hermon objavio u Ljubljani molitvenik i priručnik bratovštine raspela (Crocefisso) (Brašćina svetog Križa ili Bratovština od Agonije)osnovanoj u u crkvi sv. Vida pod nazivom "Brašno duhovno". Pisan je na lokalnoj riječkoj čakavštini sa određenom količinom ostalih jezičnih tipova.
1923. od 16. Listopada do 11. Studenoga u Rijeci je boravio Sv. Leopold Bogdan Mandić (Herceg-Novi, Boka Kotorska, 12. Svibnja 1866. - Padova, 30. Srpnja 1942.) (njegov kip na slici ljevo), drugi kanonizirani hrvatski svetac rimokatoličke Crkve, svećenik, kapucin, poznati ispovjednik, promicatelj jedinstva kršćana. Bio je u Rijeci kreatko vrijeme, svega 28 dana kao hrvatski ispovjednik u gradu koji je tada bio pod talijanskom vlašću. Bogdan Mandić pohađao je sjemenište u Udinama. Za svećenika je bio zaređen 20. Rujna 1890, a djelovao je uglavnom u Padovi od 1918. do smrti. Papa Pavao VI. proglašava ga blaženim 2. Svibnja 1976. godine, a 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim.
1693. 19. Rujna preminuo je Janez Vajkard Valvasor / Johann Weichard Valvasor, (Ljubljana, 28. Svibanj 1641. - Krško, 19. Rujna 1693.) kranjski plemić, geograf, polihistor, povjesničar, topograf, etnograf, kartograf, crtač, član 
engleskog Kraljevskog društva (Royal Society) u Londonu i zemljopisac koji je ostavio zanimljiva svjedočanstva o našim krajevima u drugoj polovici 17. stoljeća. U njegovom monumentalnom djelu “Slava vojvodine Kranjske” (Die Ehre deß Herzogthums Crain), objavljenoj u Nürnbergu 1689. godine, uz opis Rijeke i Trsata s kraja 17. stoljeća objavljen je i grafički prikaz grada na Rječini, koji je potpisao graver Andreas Trost. Slika je naslovljena "Statt S. Veith am pflaum, oder vulgo fiume oder reka" (slika desno). Među ostalim, ostavio nam je zapise o Klani, Lovranu, Mošćenicama, Kastvu… Janez Vajkard Valvasor opisao je Rijeku i susjedni Trsat gotovo žurnalistički. Njegova je priča zanimljiva i danas, jer je zapisao neke običaje koji nam oslikavaju duh vremena bolje od kakve suhoparne znanstvene studije.
1694. 8. Srpnja novi riječki kapetan barun Ottaviano de Terzi prisegnuo je na poštivanje općinskoga statuta u novoj crkvi sv. Vida
1695. Obnova i barokizacija zborne crkve Uznesenja Marijina.
1696. U gradu djeluju tri ljekarne.
1696. gorički majstor Leonardo Paccassi završava prvi mramorni oltar u Crkvi Sv. Vida, koji je bio posvećen Žalosnoj Gospi. Oltar su utemeljile obitelji d'Argento i Lazzarini. Međutim, bočni su se stupovi tijekom podizanja polomili pa je Paccassi morao međašne profile i uklade na novim podlošcima zamijeniti stupovima, skratiti crvene stupove i uskladiti ih s crnima. Isusovci su 11. Travnja 1708. počeli pregovarati i s Giovanniem Paccassiem o izradbi mramornog oltara za svetište, na koji se trebalo u posebnoj niši postaviti Čudotvorno raspelo. Paccassi im je poslao više nacrta radi odabira. Smatrao je da smještaj Raspela valja razriješiti u sklopu izgradnje cijelog oltara, a ne, kako su isusovci željeli, da se niša izradi neovisno o oltaru. Isusovci nisu sklopili ugovor s Paccassiem, već 1711. s njegovim zetom Pasqualeom Lazzariniem, također goričkim majstorom oltara (Capo Mistro da Altari).(Izvor: wikipedia>Katedrala sv. Vida u Rijeci)
Background picture copyright: 