Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.
Povijest grada Rijeke (1925 - 1950 godina)
1925. Rijeka se vodi kao "Provincija Carnaro", a Sušak je prepušten Jugoslaviji. Provincija Carnaro postoji do 1943. i kapitulacije Italije.
1925. osnovana “Prva Hrvatska Štedionica”. Zgrada je izgrađena po projektu Aleksandra Freudenreicha (Zagreb, 21. Studenog 1892. – Zagreb, 22. Travnja 1974.), a nalazi se na današnjem Titovom trgu kraj "Hotela Kontinental", na slici desno to je zgrada sa desne strane slike, uz Trsatske škale.
1925.-1929. Anton Maretić izrađuje kip Gospe Lurdske u natprirodonoj veličini, za pročelje nove kapucinske crkve, te reljef sv. Franje Asiškog s dva anđela.
1925. Francuska je vlada akreditirala svog konzula u Rijeci Louisa de Ledoulxsa koji do tada bio konzul na Malti. Konzulat je otvoren u kući Jenko u Zvonimirovoj ulici.
1925. 01. Siječnja napravljen je prvi popis stanovništva u anektiranoj Rijeci. U popisu se ponajprije tražilo da se stanovništvo izjasni o "općevnom jeziku" i da se odredi državna, odnosno zavičajna pripadnost stanovnika. Prema zavičajnoj pripadnosti stanovništvo je bilo podijeljeno u sljedeće kategorije: državljani Italije, zavičajni u Rijeci, zavičajni u novim pokrajinama, bez zavičajne pripadnosti i stranci (inozemci). Po podatcima je u gradu bilo 45.427 stanovnika, od kojih 36.251 (79.1%) Talijana u odnosu na 4.970 (10.8%) Hrvata, 1.674 (3.7%) Slovenaca, 1.397 (3.1%) Mađara, 798 (1.7%) Njemaca i 767 (1.6%) ostalih. Po službenim podatcima na teritoriju Kvarnerske provincije (koja odgovara granicama biskupije) bilo je 85.543 stanovnika, od kojih je hrvatskoga i slovenskoga »govornoga jezika« bilo 19.698 odnosno 17.842. Podatke Mussolinijeva režima valja uzimati s rezervom. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Daniel Patafta: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. god, Također: Bollettino statistico del comune di Fiume, No. 2., Secondo Trimestre 1928.-anno VI., Fiume 1928., str:3)
1925. 17. Veljače na Sušaku u Akademskom klubu "Jurislav Janušić" (Jurislav Janušić, novinar, publicist i pjesnik (Varaždin, 17. IV. 1881 – Zagreb, 16. VI. 1908), otvorila se javna knjižnica. Otvorena je za građanstvo utorkom, četvrtkom i subotom od 17-19h a prostorije su joj u zgradi Više pučke djevojačke škole. Tih godina Sušak je imao 16.104 stanovnika i 1.778 zgrada.
1925. 01. Ožujka u spomen na razgraničenje provedeno 1924. kad se je Zamet uspio oduprijeti Italiji, pred zametskom crkvom je otkriven spomenik s jugoslavenskim kraljevskim orlom (slika ljevo). Natpis na spomen-ploči je glasio:
"28. Veljače 1924. skinut je sa ove grude tuđinski jaram i Zamet bi povraćen u krilo rođene majke Jugoslavije za vječna vremena da na ivici ove nenaravne granice šalje uvijek o zapadu sunca svojoj neoslobođenoj braći tople pozdrave."
Spomenik je srušen tijekom drugog svjetskog rata. (Izvor: Sušačka revija 78/79, str.67, Igor Žic: Riječki spomenici i parkovi)
1925. 25.
Travnja na blagdan Sv. Marka Evangeliste, bulom pape Pija XI. "Supremum pastorale munus" od toga datuma, od župa Senjsko-modruške, Tršćansko-koparske i
Ljubljanske biskupije, formira se Riječka biskupija, za Rijeku i susjedne hrvatske
i slovenske župe koje su se našle unutar granica Kraljevine
Italije. Bula je 18. Svibnja 1925. stigla u Rijeku, a provedena 31. Svibnja iste godine pa taj datum treba smatrati početkom postojanja samostalne Riječke dijeceze. Prvi riječki biskup bio je Izidor Šajin (Sain), najprije apostolski administrator, a od 1926. do 1932. riječki biskup, a posljednji je talijanski biskup Rijeke Ugo Camozzo, od 1938. do 1947. Novoj je biskupijipripalo šesnaest župa
koje su se nalazile na teritoriju Kvarnerske provincije slijedeći načelo
da se crkvene granice, tj. biskupijske, poklapaju s civilno-administrativnim. Riječkoj je biskupiji pripalo šesnaest župa koje su se nalazile na teritoriju tadašnje Kvarnerske provincije (dijelova Republike Hrvatske i Republike Slovenije). Dotadašnjoj Apostolskoj administraturi Rijeke i predgrađa, koja se prostirala nad šest župa, pribrojeno ih je još deset (7 župa iz 
Tršćansko-koparske i 3 župe iz Ljubljanske biskupije). Do sada se pogrešno navodilo kako je biskupija u Rijeci stvorena
s trinaest župa jer su autori ponavljali pogrešan podatak koji je dolazio od Frana Barbalića i njegova djela iz 1931. godine. (Izvor: Darko Deković: ZABRANE I OGRANIČENJA GLAGOLJANJA
U RIJECI, str:8, Također: Marko Medved:
BISKUPI VIKTOR BURIĆ I JOSIP PAVLIŠIĆ
U FORMIRANJU RIJEČKO-SENJSKE
NADBISKUPIJE I METROPOLIJE, str:3, Također: Acta med-hist Adriatica, Marko Medved: CRTICEIZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE
VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA, Pregledni članak, str:10, Također: Izvorni znanstveni rad, Marko Medved: GRAD RIJEKA – BISKUPIJSKO SREDIŠTE)
1925. 25. Svibnja u bivšoj Villi Minach (Via Petrarca 3 i 5, današnja Ulica Nikole Cara), a na inicijativu gradskih vlasti i lokalnog odbora Crvenog križa, počela sa radom Gradska škola na otvorenom (slika desno). Temeljni cilj škole bio je kroz učenje i igru upotpunjavanje programa tuberkuloze kod djece i njegovo provođenje. Škola jeokupila 70 djece iz riječkih osnovnih škola. (Izvor: Borislav Ostojić: Rijeka humanosti.125 godina Crvenog križa u gradu Rijeci 1881.-2006., Rijeka, 2007)
1925. podaci talijanskog režima iz te godine govore da je u gradu Rijeci tada bilo 48.848 stanovnika, a na području provincije (s kojom se podudaraju granice biskupije) 85.543 stanovnika. (Izvor: Goran MORAVČEK:, Prešućena povijest, Rijeka, 1990., str:159, Također: Izvorni znanstveni rad, Marko Medved: GRAD RIJEKA – BISKUPIJSKO SREDIŠTE)
1925. 20. Srpnja u Nettunu nedaleko od Rima potpisane "Nettunske konvencije" na kojima je sklopljen dogovor između
jugoslavenskoga i talijanskoga režima o zaštiti narodnosne,
vjerske i kulturne autonomije pravoslavnih općina u Rijeci,
Peroju i Trstu. "Nettunske konvencije" su skup od 32 ugovora (konvencija) kojima su pokušali rješiti pitanja jugoslavensko-
talijanskih odnosa koja su ostala neriješena konvencijama u Santa margheriti ligure (1922), Rimskim ugovorima i Beogradskim konvencijama (1924). Bio je tu sporazum o uređenju prometa, sporazum o izvršenju pojedinih odredaba iz Sporazuma o Rijeci, dopunski sporazumi koji su se odnosili na pogranični promet, na kretanje turista u pograničnim zonama, na srpske pravoslavne općine u Rijeci, Trstu, Peroju i Zadru te nekoliko drugih sporazuma (o arhivima, o socijalnom osiguranju itd.). Favorizirale su talijanske interese, pa je pitanje njihove ratifikacije izazvalo otpor javnosti. Ta se konvencija mogla primijeniti i na zaštitu
stečenih vjerskih prava hrvatskih glagoljaša na zaposjednutim područjime Istre i Rijeke, ali beogradski jugoslavenski
režim nije ni pokušao tražiti njezinu primjenu na hrvatske
glagoljaše. Ratificirane su tek 13. Kolovoza 1928., a ozakonjene su zakonom od 08. Listopada 1928. (Izvor, Djelomično: Darko Deković: ZABRANE I OGRANIČENJA GLAGOLJANJA
U RIJECI, str: 7-8, Također: istrapedija.hr, Nettunske konvencije, Također: E-novine, Vuk Perišić: Jadransko pitanje (2))
1925. 25. Kolovoza - 30. Rujna pod patronatom grada Rijeke održana "Prva riječka internacionalna izložba lijepih umjetnosti 1925." (Prima Esposizione Fiumana Internazionale di Belle Arti – MCMXXV). Naslovnica kataloga izložbe na slici ljevo. Otvorena je s deset dana zakašnjenja u odnosu na prethodno definiran termin otvaranja. (Izvor: DiZbi.HAZU, Rossini, Angelo)
1925. 25. Kolovoza organizirana "Prva izložba industrije, poljoprivrede i trgovine – I. Esposizione Industriale, Agricola e Commerciale", čije se otvaranje u Rijeci planiralo s ciljem prezentacije gospodarskih, turističkih i industrijskih aktivnosti, proizvoda grada i Kvarnerske provincije te cijele Kraljevine Italije.
1925. 04. Listopada u Beču je umro August Zichy (Ágost gróf Zichy deZich et Vásonkeö), bivši riječki guverner. Rođen u Penzingu (Beč) 14. Lipnja 1852. (Izvor: Geneanet, Ágost ZICHY)
1925. 26. Studenoga u Italiji je donesen "Zakon o zaštiti države" kojim se u Italiji zabranjuju sva 
udruženja, uključivši tu i sokolska društva na novostečenim teritorijima na kojima je slavensko stanovništvo bilo većinsko, pa tako i u Rijeci. To samo pokazuju osjećaj ugroženosti fašističkog režima na novim teritorijama. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 64, Ljubinka Toševa Krapowicz: RIJEČKI OTPOR)
1925. 22. Prosinca Kraljevskim dekretom priznaje se osnivanje riječke biskupije. Ministarstvo pravde i kulta 15. Veljače 1926. priopćuje da je 07. Veljače 1926. potvrdilo i Sainovo imenovanje apostolskim administratorom Riječke biskupije. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Marko Medved: Nastanak Riječke biskupije 1925. Godine)
1925. 26. Prosinca završena obnova i ponovo je otvoren Dom Hrvatske čitaonice na Trsatu (slika desno). Knjige koje su za vrijeme rata bile skrivene u franjevačkom samostanu, vraćene su u čitaonicu. Zastor pozornice naslikao je slikar Josip Moretti-Zajc - Peppo (Bakar 1918. – Rijeka 1933.). Zastor i danas postoji. Na zastoru su motivi preporoda, narodne vile i vječna vatra te motivi luke Baroš, Molo longo, Učka i Trsatska gradina.
1925. Rijeka (bez Sušaka) ima 9 hotela. To su: "Hotel Città di Fiume" u ulici via XVII Novembre (vlasnik Weiss Eugenio), "Hotel Ristorante Adria" u via Mazzini (vlasnik De Negri Tranquillo), "Grand Hotel Bonavia" u via A. de Amicis 4 (vlasnik Boschetti Domenico), "Grand Hotel Europa", piazza Dante (vlasnik Rossbacher Floriani), "Grand Hotel Excelsior" u ulici via XVIII Novembre (vlasnik Consorzio de Bar), "Hotel Imperial" u via XVIII Novembre (vlasnik Panny Francesco), "Hotel Quarnero" u ulici via Garibaldi (vlasnik Mohovich Gina), "Hotel Royal" u via Garibaldi (vlasnik Milletta Gius), "Hotel Tamburino" u via G. Garibaldi (vlasnik Costa Francesco).
1925. Rijeka ima 11 profesionalnih fotografa koji su imali i svoj studio: Enrico Andrioni, Antonio Anselmo, Ilario Carposio, Antonio D'Ancona, Elsa Duschanek, Antonio Kovarich, G. Lovrovich, Dante Marchini, Regina Werembach, Amelia Zoltan, Teofilo Zonbeck. (Izvor: Annuario generale d'Italia, edizione 1925, Provincia del Carnaro, Comune 4946, str:2330)
1925. u Omišlju na otoku Krku je proradila prva diesel-elektrana izmjenične struje (Munjara) na otoku Krku, snage 25 kW. Tad je i bljesnula prva žarulja u Omišlju, ali i na Krku. Troškove izgradnje ove male elektrane, zajedno s mjesnom električnom mrežom, preuzela je na sebe tadašnja općina Omišalj, uz pomoć raspisanog zajma medu stanovništvom mjesta. Time se na otoku Krku pojavio prvi, da kažemo, strogo lokalni izvor električne energije , iza kojeg su slijedili ostali. Tri godine kasnije, 1928. godine, postavlja se i u samom mjestu Krk diesel-elektrana snage 510 kW, zatim u Baškoj 1930. godine snage 35 kW. Omišalj je u tom vremenu imao 429, Krk 432, a Baška 641 domaćinstvo. (Izvor: kronologija koju donosi Franjo Magaš, Također: Grad Krk, Devedeseta obljetnica prve elektrifikacije otoka Krka)
1926. 20. Veljače u 10 sati u Sušaku je otvorena novoizgrađena zgrada "Doma narodnog zdravlja". 
Otvorenju je prisustvovao i načelnik ministarstva narodnog zdravlja dr. Andrija Štampar i mnogi liječnici iz Zagreba, Beograda i Ljubljane. (Slika ljevo, tokom otvorenja). Gradnja zgrade je započela 1924., a troškove izgradnje i opremanja pokrila je država i grad Sušak. U sklopu doma su bile smještene "Bakteriološka stanica" koja se je do sada nalazila u Kraljevici, "Ambulatorij za suzbijanje veneričkih i kožnih bolesti", "Dispanzer za tuberkulozu i bolesti pluća", "Savjetovalište za majke i dojenčad", "Ambulatorij za malu i školsku djecu" i "Stanica za prvu pomoć i prevoz unesrećenih". Ove 
ustanove su obavljale svaki posao besplatno. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 41, Saša Dimitrov: VIJESTI IZ PROŠLOSTI)
1926. 01. Ožujka konačno se osniva "Dom narodnog zdravlja" u Sušaku (slika desno) u kojem su radila tri liječnika hrvarske narodnosti. Naime, događanjima nakon toga rata i stvaranjem međudržavne granice na Rječini, Sušačani su morali prelaziti državnu granicu za posjetu lječniku, a problem je bila i jezična barijera, jer mnogi hrvatski bolesnici nisu poznavali talijanski jezik, a u bolnici su radili isključivo talijanski liječnici i talijansko pomoćno osoblje koji nisu znali, nisu htjeli znati, a da su i znali, nisu tada smjeli govoriti hrvatski jezik. Su svi problemi nestali kada je, uz sveopću svečanost političara te građana Sušaka i okolice, 16. Prosinca 1934. otvorena "Banovinska bolnica" ("Bolnica Kralja Aleksandra I.") na Sušaku. (Izvor: Iz hrvatske medicinske prošlosti, VJEKOSLAV BAKAŠUN, ALEKSANDRA FRKOVIĆ: UDRUŽENJE LIJEČNIKA HRVATSKOG PRIMORJA I GORSKOG KOTARA)
1926. 21. Travnja Vlada dekretom od toga dana besplatno dodijeljuje riječkoj općini zgradu bivše vojne bolnice (Ospedale militare - bivši stari lazaret), s time da Općina popravi dio zgrade koji ne pripada vatrogascima i preda financijskoj policiji ili žandarmeriji. Kompleks bivše Vojne pomorske akademije Vlada besplatno dodjeljuje Gradskoj bolnici, a bolnica kompleks može preuzeti čim stekne status pravne osobe. Bolnica pak mora dio zgrade u Viale Mussolini (danas Krešimirova ulica) ustupiti Dobrotvornom društvu (Congregazione di carità) za urede, a sve što joj nije potrebno mora predati Općini. Gradska je bolnica je postala pravnom osobom u Listopadu 1929. godine. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Amir Muzur, Ante Škrobonja: GRADSKA BOLNICA (BOLNICA SV. DUHA) RIJEKA – OKOLNOSTI PREMJEŠTAJA IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA)
1926. 06. Svibnja na Sušak je doputovao novoimenovani britanski vicekonzul R. K. Leeper, koji je inače bio i direktor riječke podružnice britanske pomorske firme "Cunard Line". Gospodina Leepera je primio tadašnji gradonačelnik Sušaka Juraj Kučić. Tim je činom otvoren drugi po redu konzulat pored već postojećeg Francuskog. Konzulat se prvo nalazio na Trgu kralja Aleksandra 2, a nakon toga u Strossmayerovoj ulici na kućnom broju 3. Ured je izdavao vize i obavljao druge konzularne poslove.
1926. 14. Svibnja osnovan je i drugi, Pokrajinski tehnički ured. Prvi je osnovan 01.
Listopada 1924. pod nazivom "Građanski tehnički ured" ili "Corpo reale del Genio civile" Osnovan je kao samostojna tehnička oblast vrlo
širokih usmjerenja, a izravno je bio podređen Ministarstvu javnih radova u Rimu. Drugi je Pokrajinski tehnički ured. Osnovan je 14. svibnja 1926. godine i djelovao je pod
nazivom "Provincia del Quarnero – Ufficio tecnico", odnosno, "Amministrazione provinciale –
Ufficio tecnico" ili jednostavno "Ufficio tecnico provinciale in Fiume". Njegova je oblast bila znatno
manja od one koju ima "Građanski tehnički ured" i administrativno je bio podređen provincijskoj
upravi. Osim toga, dok je građanski ured ustrojen tako da djeluje u svojstvu projektno-tehničkog
zavoda za općedruštvene i državne gradnje i uređaje, te u svojstvu stručnotehničkog
nadzornog organa na svom području, Pokrajinski je ured upravno-tehnički organ
koji više organizira i prati rad općinskih tehničkih službi nego li građevno-tehničku djelatnost. U potonjoj je nadležan samo za objekte što ih je državna vlast prepustila
pokrajinskoj upravi. Osim zgrada raznih pokrajinskih ustanova i služba, tu 
pripadaju školske zgrade, pokrajinske prometnice te neki objekti javne sigurnosti, odnosno,
građanskezaštite. I ovaj je ured, kao i "Građanski tehnički ured" prestaodjelovati 03. Svibnja 1945. godine, danom pripojenaRijeke i Istre svojoj matičnoj zemlji.
1926. 12. Lipnja Na Sušaku je osnovan Mjesni odbor "Društva Crvenog krsta" kao lokalni ogranak Društva Crvenog krsta Kraljevine Jugoslavije. U drugoj polovici 30-ih godina na Sušaku djeluje i kotarski odbor te organizacije. (Izvor: Arhinet, Stvaratelj, Društvo Crvenog križa, Odbor Rijeka)
1926. 21. Lipnja Nakon što je tri godine bio apostolski administrator Rijeke i predgrađa, godinu dana apostolski administrator novouspostavljene Riječke biskupije, papa Pio XI. imenuje Isidora Mariu Saina (1926.-1932.) (slika desno) za prvog biskupa Riječke biskupije. (Izvor: Teologija u Rijeci – područni studij KBF, Dr.sc. Marko Medved: Istrani na riječkoj biskupskoj katedri, Također:
Izvorni znanstveni članak, Dr.sc.Marko Medved: Osnivanje novih riječkih župa 1923.)
1926. osnovano je brodarsko poduzeće "Slobodna plovidba Topić" D.D. Sušak (zastava na slici ljevo). Osnovano je u Zagrebu, a
registrirano 1928. godine u Sušaku. Početna dionička glavnica iznosila je 500.000 dinara
u zlatu, ali je tijekom 1929. godine povećana na 800.000, a 1930. na 1.200.000 dinara
u zlatu. Društvo je imalo brodove: "Jurko Topić", "Ivan Topić", "Olga Topić", "Serafin
Topić", "Ante Topić" i "Jela Topić", kojima je obavljalo putnički i teretni
pomorskitransport. (Izvor: Dr. Grga Novak: Naše more, II popunjeno izdanje, Tiskara d.d., Zagreb 1932., str. 288.)
1926. 04. Srpnja izgrađeno je i otvoreno "Gradsko" kupalište na Delti (slika desno). Izgrađeno je prema projektu iz
1925. godine kojeg je napravio Gradski građevni ured pod vodstvom arhitekta Zlatka Prikrila. Bio je to veliki betonski plato, otprilike 70 X 10 metara na kojem se nalazila drvena zgrada u čija su dva krila bile smještene kabine za kupače. Na zapadnoj strani drvene građevine nalazile su se 52 kabine za žene, a na istočnoj 56 za muškarce. U središnjem dijelu nalazio se restoran sa natkrivenom terasom na južnoj strani. Na sjevernoj strani nalazile su se brijačnica, trafika, biljetarnica i vešeraj u kojem su se mogle iznajmiti kostimi za kupače. Cijena ulaznice bila je 2 dinara za đake, uporaba kostima za dame 2 dinara i za gospodu 1 dinar. Na kupalištu su se održavale i sportska natjecanja u plivanju i vaterpolu, za koju su se priliku na betonskom platou montirale drvene tribine. Kupalište je 11. Travnja 1945. godine, za vrijeme borbi za oslobođenje Rijeke i Sušaka, do temelja izgorjelo. (Izvor: GRAĐEVINSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U RIJECI, Jasna Doričić, ing.građ.: TURISTIČKA IZGRADNJA SUŠAKA -HOTEL JADRAN-)
1926. Hrvatsko su primorje 1926. godine posjetila 35.602 turista (483.299 noćenja), a 1936. njih čak 68.809 (651.848 noćenja). Najposjećeniji je bio Sušak: 1936. godine posjetilo ga je 17.312 turista, znatno više nego Crikvenicu, Rab, Novi, Malinsku, Bašku itd. Ipak, ti su turisti ostvarili manji broj noćenja, što je upućivalo na to da je Sušak imao ulogu tranzitnog pograničnog gradića.
1926. 08. Kolovoza u riječkoj katedrali zaređen je za prvog biskupa Riječke biskupije Istarski benediktinac Isidor Sain. (Izvor: Marko MEDVED: Riječka Crkva u razdoblju fašizma, Nastanak biskupije i prvi talijanski upravitelji, Biblioteka: Analecta croatica christiana Zagreb, 2015, str:124-133, Također: Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u 
Zagrebu, Teologija u Rijeci, Marko Medved: Istarski benediktinac i prvi riječki biskup Isidoro Sain (1869. – 1932.))
1926.
12. Kolovoza Ivan Pavela, veletrgovac vinom iz sela Tugari u Dalmatinskoj zagori (Iz njegove je tvrtke kasnije nastalo poduzeće "Istravino", koje je 1947. preuzelo vino iz njegovih skladišta na Costabelli.), koji se u Rijeci nazivao Giovanni Pavella i nije se izjašnjavao o nacionalnoj pripadnosti, postao je vlasnik hotela "Bonavia". U razdoblju između dvaju svjetskih ratova, u vremenima nesklonima hotelijerstvu, Pavella je spretno i vrlo predano upravljao "Bonavijom", u to doba glavnim gradskim hotelom. Imućni Giovanni Pavella živio je u vili na rezidencijalnoj Costabelli. Uoči početka Drugoga svjetskog rata, 1939., odlučio se - u skladu s novim tendencijama u arhitekturi - na dogradnju i modernizaciju "Bonavije", kako bi osnažio njezin položaj vodećeg hotela u gradu. Starom su trokatnom zdanju, s dekoracijama na historicističkom pročelju, dograđena tri kata. Šesti je kat bio malo uvučen, radi gradnje terase s koje se pružao pogled na cijeli Kvarner. Arhitekt Alessandro Bolis, koji je projektirao dogradnju i rekonstrukciju hotela, poštivao je zatečeno stanje. Nekoliko godina prije početka obnove "Bonavije", 1930., rekonstruirana je strma ulica Via XXX. Ottobre, a umjesto strma uspona između Korza i Guvernerove palače izgrađene su stube od Piaze Dante (danas Trg 128. brigade HV) do Guvernerove palače, što će kasnije uvjetovati i poslijeratnu dogradnju "Bonavije".
Na slici desno, ulica Via XXX Ottobre prije izgradnje nove Guvernerove palače i stepenica kod Bonavie. (Izvor: Hotel Bonavija, Povijest, Također: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1926. 01. Rujna Protokoliran prvi spis u Državnom arhivu u Rijeci, što bi značilo da je Državni arhiv u Rijeci započeo je s uredovanjem još prije donošenja akata kojima je 31. Kolovoza 1927. godine donesena konačna odluka o korištenju zgrade vile Margherite u kojoj je neposredno ranije bilo smješteno Izaslanstvo Kraljevine Italije. Historijski arhiv Rijeke (Državni arhiv Rijeka - DAR) se i danas nalazi u istoj zgradi. (Izvor: Povijesni arhiv Rijeka, Stručni članak, Boris Zakošek: RAZVOJ ZAŠTITE ARHIVSKE GRAĐE NA PODRUČJU NADLEŽNOSTI POVIJESNOG ARHIVA RIJEKA, Također: Forum Croinfo.net, Rujan - značajni događaji, Autor: Ilirija)
|
1926. 02. Rujna na desetu godišnjicu aneksije Rijeke Italiji, postavljen je spomenik "Mletački lav" na Molo San Marco (današnji gat Karoline Riječke)(Slika ljevo), kao poklon Venecije. Bio je posvećen četvorici poginulih talijanskih dobrovoljaca koji su poginuli u Prvome svjetskom ratu na talijanskoj strani (Izvor: Mario Jareb, "Trogirski incident od 1. Prosinca 1932. i mletački lav svetog Marka", God. 39., br. 2., 419.- 443. (2007)). Na vrhu je dominirao krilati lav sv. Marka koji u šapama drži knjigu s tekstom "Pax tibi Marce evangelista
meus". Model lava bio je djelo kipara Urbana Nona, u kamenu ga je isklesao Gaggio, a bio je predan Rijeci uz zaneseni govor grofa Pietra Orsinija, gradonačelnika Venecije. Na spomeniku je bio upisan datum rimskim brojevima: II. IX. MCMXXVI. Spomenik je imao natpise na obje strane.
"Mattino del 3 maggio 1945: Da una feritoia del bunker potei osservare i guastatori tedeschi che facevano saltare per aria i moli del porto, compreso il molo San Marco con il suo bel leone di marmo bianco. Sul bunker cadde una pioggia di pietre e rottami. Le truppe di Tito erano già in città." Lavovi su kao državno obilježje Mletačke Republike i kao spomenici od početka bili ponajprije simboli. Oni su se za mnoge na hrvatskoj obali Jadrana tijekom prve polovice 20. stoljeća od neutralnih i svima prihvatljivih znakova prošlosti pretvorili u simbole agresivne |
||||||||||||
fašističke politike. To je poticala promidžba fašističke Italije, koja je dosljedno promicala lava sv. Marka kao simbol talijanstva Dalmacije , Kvarnera i Istre te ga je koristila kao argument za svoje teritorijalne pretenzije. (Izvor: croinfo.net, Z: Mletacki lav sv. Marka – spomenik u Rijeci, objavljeno: 05.03.2013 Također: Mario Jareb, "Trogirski incident od 1. Prosinca 1932. i mletački lav svetog Marka", God. 39., br. 2., 419.- 443. (2007))
1926. 02. Rujna osnovan nogometni klub “US Fiumana” (Unione Sportiva Fiumana - Sportski savez Fiumana) (slika ljevo - grb, slika desno dolje prvi tim na dan osnivanja), glavni riječki klub koji će svoje utakmice igrati na Borgomarini i to u bordo majicama. Nastao je ujedinjenjem 
klubova "Olympia" i "Gloria", i to zbog toga jer se je nakon talijanske aneksije mislilo da jedan jaki klub ima veće šanse nego dva mala u jakoj talijanskoj ligi. Također, u Italiji je bila intencija režima bila da veći gradovi u Italiji imaju jedan jači klub, koji bi predstavljao grad. Igralište je trebalo biti na Kantridi, a dres je bio narančasti sa bijelom zvijezdom. Prvi trener je bio Mađar Béla Karoly. Prvi predsjednik kluba bio je Pietro Pasquali, a predsjedništvo su sačinjavali: Giovanni Stiglich, Ramiro Antoniani, Federico Battiala, Antonio Capudi, Clemente Marassi, Olivio Musiol, Luigi Pauletich, Albeto Ronchevich, Mario Rora, Anselmo Sandrini, Armando Serdoz, Carlo Simichen, Oscar Sperber, Romeo Sperber i Aristodemo Susmel. Fiumana je prvi put zaigrala u ligi "Divisione Nazionale" u sezoni 1928.-1929., zauzevši 14. mjesto u konkurenciji 16 klubova u skupini. U prvoj utakmici odigranoj u talijanskoj lizi US "Fiumana" je pobjedila Bologniu 3-2. Igrali su Marietti, Romeo Milinovich, Pilepich, Narciso Milinovich, Ossoinak, Varglien , Negrich, Serdoz, Tarlao, Mihalich, Spadavecchia. Fiumana je 1928. igrala u Serie A talijanskoj ligi, posljednje talijansko prvenstvo u dvije grupe. Izgubili su 1-8 od Ambrosiane (Inter), 0-10 od Juventusa. Zauzeli su 14. mjesto (ispred Reggiane i Fiorentine) i ispali. U ključnoj 
utakmici za ostanak, s Bolognom, sudac Ferro iz Milana je u 50. minuti pobjegao s terena, motornim čamcem u Opatiju da bi izbjegao linč navijača. Razlog? Najprije je u 28. minuti poništio gol Mihalicha zbog navodnog igranja rukom. Nakon toga je istom igraču poništio još dva zgoditka, navodno zbog zaleđa. Međutim, sva tri gola bila su regularna. Da je sudac bio pristran, dokazuje i to što uopće nije kažnjavao oštre startove gostujućih igrača, posebno reprezentativca Pittoa nad Frogliom, Spadavecchiom, Mihalichem i Serdozom. U 37. minuti gol za Bolognu postigao je Busini. U 50. minuti situacija se nevjerojatno zakuhala. Pitto rukom zaustavlja udarac Froglije, a sudac ništa nije svirao. To je prelilo čašu strpljenja domaćih. Froglia je nasrnuo na suca, a ovaj prekida utakmicu. Sudac i pomoćnici bježe u svlačionicu, a igrači ostaju na terenu još pola sata raspravljajući i čekajući da se suci vrate na teren. Suci su, međutim, umjesto vraćanja na teren motornim čamcem pobjegli u Opatiju. Do kraja prvenstva Fiumana je bila u nemilosti sudaca, pa je i to utjecalo na ispadanje iz lige. Bologna je postala prvakom. Nasuprot razmišljanjima da je NK Rijeka osnovana tek nakon Drugog svjetskog rata, "NK Rijeka" je po svemu nasljednica "US "Fiumane", a niti koje ih povezuju su stadion, povijest, igrači, uprava i navijači Riječani. Predratni susreti Sušačkog "Orijenta" i "Fiumane" bili su obilježeni
snažnim nacionalnim nabojem. Za crvene s Krimeje tada su nastupali Vončina,
Brozičević, Dobrijević i drugi, dok je Fiumana u svojim redovima imala asove
poput Froglie, Loika te braće 
Milinovich i Varglien. Godine 1943. Italija je kapitulirala, a posljednja službena utakmica "Fiumane" odigrana je na proljeće. Pod njemačkom upravom "Fiumana" je odigrala još samo nekoliko prijateljskih utakmica. Praktički, kako je došla nova jugoslvenska vlast, nije bilo šanse da Fiumana nastavi igrati pod tim imenom. (Izvor: Klub Sušačana, Sušačka revija br. 57, Marinko Lazzarich: "Gradski derbi", Također: Luca Dibenedetto: El balon fiuman: quando su la tore era l´aquila, Litopress, Borgomanero, 2004., Također: F. Burburan, Z. Moranjak: "Neobična Kantrida, crtice vezane uz stadion", u: 100 godina Stadiona
Kantrida, Adamić, Rijeka, 2013., Također: F. Burburan, Z. Moranjak: Rijeka nogometa, 1873.-1948., 2006.)
1926. na inicijativu sušačkog gradonačelnika Jurja Kučića izgrađen je Trsatski park. Arhitektonski projekt izradio je građevinar Zlatko Prikril. Park pokriva površinu od 33.500m2. Hortikulturalno uređenje prepušteno je botaničaru Josipu Kulfaneku. Kulfanek je osim Trsatskog parka sređivao je i sve ostale parkove i drvorede na Trsatu, a na Trsatskom parku je radio od 1926 do 1940. Krajem tridesetih park je proširen za dodatnih 11.500m2 pa je na kraju zauzimao površinu od 45.000m2. Od 1951. do 1957., po projektu Zdenka Kolacija i Zdenka Sile, na najvišem platou sagrađena je spomen-kosturnica (na slici desno presjek i tlocrt kripte spomen kosturnice u Parku Heroja na Trsatu). (Izvor: Trsatski park – Park heroja,Objavljeno: 8. Travnja 2013., Također: Forum Croinfo.net, Tema: Park heroja - Trsatski park, Također: Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet u Rijeci, Odsjek za povijest umjetnosti, Jasmina Raković: MEMORIJALNI SPOMENICI NOB-E U RIJECI I OKOLICI)
1926. osnovan je Riječki automobilski klub (L'Automobile Club di Fiume) i bio je ujedno pokrajinsko sjedište Talijanskog Kraljevskog automobilskog kluba (Reale Automobile Club d'Italia). Prvim predsjednikom i utemeljiteljem bio je vitez Gastaldi, koji je 1930. prepustio predsjednikovanje RACI-jem riječkim uglednicima poput Carla Collusija, Giuseppea Scarpe, direktora Tvornice torpeda viteza Paola Orlanda, te Pasqualea Liguorija. Sjedište kluba bilo je na adresi Via Mazzini 4 (današnja Adamićeva ulica). Godine 1931. klub pet godina po osnutku ima na svom popisu 216 članova. Usporedbe radi, spomenimo da je zagrebački klub u svojoj 25. godini postojanja imao 398 redovitih članova. (Izvor: ak-rijeka, povijest, osnutak)
1926. u ljeto, cijeli kompleks riječkog lazareta u zaljevu Martinšćice prepušten je društvu "Jadranska straža" koji ga preuređuje u đačko odmaralište - ljetovaljište. Do toga je došlo radi velikih troškova i neiskorištenih kapaciteta kompleksa. Unatoč dobroj organizaciji i opremljensti lazaret je uglavnom bio prazan, a troškovi su rasli iz godine u godinu. A godine 1932, jedan paviljon sa 32 kreveta prenamjenjen je u besplatno radničko prenočište.
1926. Mađar Mihaly Pal Kuczor koji se svojevremeno obogatio kao trgovac u Americi, odlučioje investirati u Opatiju pa je izgradio botanički vrt s 
pogledom na čitav Kvarner, danas poznat kao "Amerikanski Vrtovi" ili po domaću "Merikanski vrtovi" (slika ljevo). Ime su dobili baš prema svom prvome vlasniku, Mađaru iz Amerike koji se u Opatiji oženio za Hildu von Hortenau, izvanbračnu kćer bečke balerine Marije Schleizer i nadvojvode Otona Habsburškog, nećaka cara Franje Josipa. Hilda svoje prezime von Hortenau duguje činjenici da je njezin očuh, uvaženi liječnik Julius Chon, oženio Mariju Schleinzer i usvojio njezino dvoje djece te za "nagradu" dobio dvije vile u Opatiji te barunsku titulu s pridjevkom von Hortenau, ali tek 1912. godine kada je sa židovstva prešao na katoličanstvo. Radi se o botaničkom vrtu lociranom na Novoj cesti koji se prostire na površini od 8.560 metara kvadratnih i terasastog je oblika. Karakterizirao ga je monumentalni ulaz s ceste, kolonada od petnaest stupova i piramidalnih čempresa, a tu su se nalazile i ruševine stare kuće, što je uvjetovao prijašnji vlasnik terena. Na temelju ostataka može se zaključiti da se radilo o vrlo vrijednom ostvarenju perivojne arhitekture. Ulaznica u vrt, u kojem su se tada mogle pogledati gardenije, kamelije, magnolije, ali i vinogradi, iznosila je pet tadašnjih lira. Vrt je danas u vlasništvu Grada Opatije, točnije opatijske tvrtke "Parkovi" d.d. i bio je u funkciji negdje do 2003. godine do kada su se tamo uzgajale kamelije, te rezano cvijeće. Danas je on zapušten 
ali opatijska gradska vlast planira njegovu revitalizaciju i ponovno otvaranje za građane i turiste. Prva faza uređenja „Amerikanskih vrtova“ financirati će se uz pomoć bespovratnih 500.000 kuna što ih je putem javnog natječaja namjenski odobrilo Ministarstva turizma opatijskoj tvrtki „Parkovi“.
1926. 01. Listopada u Rijeci umire dr. Antonio Grossich (Draguć pokraj Buzeta, 7. Lipnja 1849. - Rijeka, 1. Listopada 1926.), riječki liječnik, kirurg i političar (slika desno). 1908. koji je uveo "penelaciju" jodnom tikturom zbog dezinfekcije kože operacijskog područja, revolucionaran medicinski pomak u dezinfekciji i tako ostao zabilježen upovijesti medicine. Grossich se bavio i politikom. Od 28. Listopada 1918. do 08. Rujna 1920. obnaša dužnost predsjednika talijanskog nacionalnog vijeća u Rijeci (Consilio Nazionale Italiano di Fiume) koje se zauzima za priključenje Rijeke Italiji. Između protjerivanja D'Annunzija iz grada na "krvavi Božić" krajem 1920. i prvih demokratskih izbora izbora novostvorene"Slobodne Države Rijeke" dolazi do političkog vakuuma pa Grossich od 31. Prosinca 1920. do 27. Travnja 1921. obnaša dužnost predsjednika privremene Vlade. Bio je suprug Edvige Maylander, sestre Michelea Maylandera. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, GROŠIĆ, Antun (Grossich, Antonio), Također: wikipedija, Antonio Grossich, Također: Geni, Antonio Grossich Također: Treccani, GROSSICH, Antonio)
1926. 04. Studenoga u Rijeci je otvoreno Biskupijsko sjemenište. Bilo je to malo sjemenište s petogodišnjom gimnazijom. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Marko Medved: GRAD RIJEKA – BISKUPIJSKO SREDIŠTE)
1926. 06. Prosinca svečano otvorenje renovirane Trsatske čitaonice nakon što je bila devastirana prvo od strane talijanskih vojnika koji su boravili u njoj tokom talijanske okupacije Sušaka, a nakon toga i od strane vojske Kraljevine SHS. Sredstva za obnovu su 
osigurana od talijanske ratne odštete (80.000 Lira) i od članarine i dobrovoljnih priloga članova. (Izvor: Forum Croinfo.net, Prosinac - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1927. 17. Studenoga postavljena spomen-ploča na zgradi nekadašnjeg sjedišta "Giovine Fiume" (Mlada Rijeka) kraj Teatra Fenice (slika ljevo). Tekst s ploče glasi: "Qui la Giovine Fiume estrema vedetta Italica negli anni 1909-10-11-12 vegliava fidente nell prossimo arivo
dei fanti d'Italia". Prijevod: "Ovdje je Mlada Rijeka, najisturenija talijanska straža u godinama od 1909.- 1910.-1911.-1912., vjerno bdijući do skorog dolaska talijanskih postrojbi". (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 40, Igor Žic: PROTALIJANSKA POLITIKA U RIJECI 1888.-1914.)
1926. 18. Prosinca radi održavanja predizbornog skupa u Rijeku dolazi Svetozar Pribićević, ministar prosvjete u Kraljevini SHS (1920.-1922. i 1924.-1925. godine), a 1926. već u oporbi. Odsjeo je u hotelu Kontinental. Istog je dana okupljenim simpatizerima održao kratak politički govor s balkona hotela (od 13,30 do 14 sati). Prema izvješću informatora riječke (talijanske) policije Oskara Lučića (Lucich Oscare) (koja je pažjivo promatrala sva politička događanja na Sušaku) Pribićević je pozvao simpatizere da dođu na zbor. Sutradan se na skupu na glavnom sušačkom trgu (onda Strossmayerov trg, danas Titov trg) okupilo oko sedam stotina simpatizera stranke, a prema ocjeni izvjestitelja većinom su bili Pribićevićeve pristaše hrvatske nacionalnosti. Na podignutoj tribini vijorile su se jugoslavenske zastave. Govor Svetozara Pribićevića bio je naglašeno antitalijanski, a govornik je bio izričito kritičan prema Rimskom paktu i aneksiji Rijeke Italiji, te je napao fašističku politiku Musolinija, osobito 
sporazum s Albanijom. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 64, Ljubinka Toševa Krapowicz: RIJEČKI OTPOR)
1926. 31. Prosinca svečano je otvoren novi pogranični željezni most preko Rječine (slika desno) koji je preuzeo funkciju starog drvenog privremenog mosta sagrađenog i puštenog u promet 23. Veljače 1921. Drveni je most bio sagrađen više uzvodno prema Školjiću kao zamjena za željezni most kod hotela Kontinental koji je bio srušen, kao i uostalom svi ostali riječki mostovi preko Rječine u dane "krvavog Božića" 1920. godine od strane D'Annunzija i regularnih talijanskih trupa. Novi je željezni most bio u funkciji do II. svjetkog rata kada su ga 1943. prvo minirali pripadnici NOV (Narodno oslobodilačke vojske), a potom dokrajčili Nijemci 1945. prilikom povlačenjaiz grada. (Izvor: Idis Turato blog, Zdenko Strižić: Od Rijeke, Preko Mosta, Do Trga, Također: Ivana Štimac Grandić, Lucija Kuželički, Mostovi preko Rječine na lokaciji današnjega Titova trga - povijesni pregled, Također: Novi List, 70. obljetnica mosta na Rječini: Most ujedinjenja, simbol povezivanja i razumijevanja, 24. listopad 2016.)
1926. Radi djelotvornijeg vođenja poslova, Upravni odbor tvornice papira osnovao je Mjesni odbor ravnateljskog vijeća Tvornice Smith & Meynier na Sušaku. U sastavu odbora bili su svi članovi ravnateljstva stalno nastanjeni na Sušaku ili u Rijeci, kao i komercijalni i tehnički direktori. Viječe se je sastojalo od 9 članova, a predsjednik je bio Milivoj Crnadak, glavni ravnatelj i predsjednik Prve Hrvatske Štedionice u Zagrebu. U to je se vrijeme tvornica sastojala od 4 glavna dijela: 1. Odjela za krpe i sirovine, 2. Stare tvornice ili Tvornice za pisaći papir, 3. Nove tvornice za proizvodnju cigaretnog i svilenog papira i 4. Marganova gdje se nalazila tvornica za papir za pakiranje. Sve ukupno tvornica je imala 66 zgrada ukupne površine od 72.186,6 m2. U novim posljeratnim uvjetima tvornica ponovo povećava svoju proizvodnju i počinje izvoziti u sve krajeve svijeta, a najvaznija tržišta postaju: SAD, Kanada, Argentina, Levant, Egipat, Daleki Istok, sve evropske države, kao i gradovi: Aleksandrija, Kairo, Malta, Beirut, Nikosia, Odesa, Carigrad, Buenos Aires, Atena, Bukurešt, Sofia, Trst, Graz, Beč, Budimpešta, Laipzig, Hamburg, Shamgai i mnogi drugi.
1926. 01. Rujna Državni arhiv u Rijeci (Kraljevski državni arhiv u Rijeci (R. Archivio di Stato in Fiume) počeo djelovati kao samostalna ustanova i pravna osoba. Tradicija čuvanja svekolike pismohrane u javnim uredima u Rijeci neprekinuto traje još od 15. stoljeća, ali sustavna djelatnost prikupljanja, 
čuvanja i obrade povijesnog arhivskog gradiva pokrenuta je tek utemeljenjem potpuno samostalne arhivske ustanove, Kraljevskog državnog arhiva u Rijeci. (Izvor: Povijesni arhiv Rijeka, Stručni članak, Boris Zakošek: RAZVOJ ZAŠTITE ARHIVSKE GRAĐE NA PODRUČJU NADLEŽNOSTI POVIJESNOG ARHIVA RIJEKA)
1926. U Rijeci su zabranjene sve druge stranke osim Fašističke Host-Venturijeve stranke, što je praktički dovelo Rijeku do totalitarnog sustava.
1926. 09. Prosinca Talijanski AGIP u cijelosti preuzeo Rafineriju u Rijeci (na slici ljevo reklamni poster) nakon što se predstavnici nizozemske korporacije “Photogen” povlače se iz uprave rafinerije. Nova firma dobiva ime R.O.M.S.A. (Rafineria Oli Minerali S. A.). (Izvor: Pregledni članak , Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata)
1926. nakon što je Italija preuzela Rijeku, situacija nije bilo naročito optimistična i pokazalo se da je granica na Rječini donijela velikih problema gradskoj ekonomiji. Rijeka je od jednog od najuspješnijih gradova Austro-Ugarske i njene druge luke (poslije Trsta ) postala talijanski provincijski gradić u koji više nitko nije imao razloga dolaziti. U gradu su djelovali, osim Bonavije, i hoteli "Imperiale", "Reale" ( ex "Royal"), "Quarnero" (na mjestu današnje zgrade "Euroherca"), "Adria", koji je od 1914. do 1942. vodio Tranquillo Negri i "Excelsior" (ex "Deak"). (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, str:12)
1926. nakon što je u Siječnju 1924. otvorena prva "prava" bolnica u Sušaku (u današnjoj Ulici Tome Strižića 3) pod imenom "Opća
gradska bolnica Sušak", ubrzo pokazala nedovoljnom pa su se ipak morala
pronaći dodatna sredstva kojima se, 1926. izgradila još jedna prizemna zgrada sjeverozapadno od postojeće bolnice. Nakon
toga je cijela bolnica preuređena i dobila je tri odjela: u dotadašnjoj zgradi
otvorena su dva odjela, Interni i Kirurški s operacijskom dvoranom, a u
novoizgrađenoj prizemnici osnovan je Zarazni odjel s 22 kreveta pa je time
broj postelja povećan na ukupno 72. Za pomoćno medicinsko osoblje odabrane su sestre milosrdnice i primalje. Bolnica je i ovako preuređena ostala nedovoljnom. Tome je svakako pridonio i 
brz porast žitelja u gradu Sušaku koji je već dosegnuo brojku od oko 16.000 stanovnika. I dalje se velik broj specijalističkih
pregleda morao obavljati u susjednoj riječkoj bolnici, dakle preko granice
u Italiji, što je iziskivalo velike novčane izdatke. (Izvor: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji, Također:Pregledni rad, Acta med-hist Adriat 2005;3(2);223-242, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA
U SUŠAKU, str: 9)
1926. riječki ljekarnik Vladimir Kezele dobiva odobrenje od Ministarstva narodnog zdravlja u Beogradu da u Ružićevoj ulici pokrene "Ljekarničko-kozmetički laboratorij Alga". Nakon godine dana udružuje se sa Dinkom Budakom, inače majstorom u pripravljanju domaćih lijekova, od kojih je jedan i pripravak 
ljekovite tekućine "Alga". Uspješan rad ove farmaceutske tvrtke kulminirao je tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća kada njezini proizvodi nadilaze lokalno tržište i postaju poznati u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji. Najpoznatiji proizvodi firme su bili "Alga proizvod za masažu", "Energin za jačanje krvi, živaca, apetita i cijelog tijela" (reklama za "Energin" na slici ljevo), krema "Vema za brže zarastanja rana" te pločice "Vale" kao lijek za respiratorne organe. Zbog sve veće potražnje lijekova ove tvrtke na domaćem i inozemnom tržištu te niza odlikovanja na zdravstvenim izložbama u Parizu, Londonu, Bruxellesu i drugdje, vlasnici su uložili u izgradnju novog objekta za smještaj pogona i uprave. Riječ je o do danas sačuvanom objektu na Šetalištu XIII. divizije 11 (slika desno). Idejni nacrt građevine izradio je David Bunetta 1931., a radove je nakon višegodišnjih etapa izveo Boren Emili. Djelovanje "Alge" može se pratit sve do završetka Drugoga svjetskog rata, nakon čega je likvidirana, a dio njezina ljekarničkog asortimana naslijedile su "Pliva" i "Neva". (Izvor: Riječka baština, Alga ljekarničko-kozmetički laboratorij)
1927. 06. Veljače Utemeljena je mjesna organizacija HSS-a Sušak (Izvor: Željko Bartulović: Djelovanje HSS-a na Sušaku između dva svjetska rata, str:10)
1927. srušena Slogin-Kula (slika desno) koja se nalazila na najvišoj koti srednjovjekovne Rijeke, točno na mjestu današnje zgrade Porezne uprave poznatije kao ex komanda grada, na križanju Supilove i Ulice žrtava fašizma. Ta kula nazivala se i "Polveriera" odnosno "Barutana". Danas je ostao sačuvan samo dio starog srednjovjekovnog bedema koji je bio uz Slogin kulu, a nalazi se u Ulici žrtava fašizma. (Izvor: POD VOLTUN, BROJ 2 PROSINAC 2007., GLASILO MJESNOG ODBORA ŠKOLJIĆ, Srednjovjekovne kule u Starom gradu)
1927. osnovana je Gradska Štedionica Sušak. Zgrada se nalazila na nekadašnjem Jelačićevom trgu (danas Titov trg). Predsjednik upravnog odbora i poslovnog vjeća je bio Gjuro Ružić .
1927. u jeku borbi za političku i crkvenu prevlast u Rijeci, nakon Prvog svjetskog rata ukinuta je Hrvatska kapucinska provincija.
1927. godine povremeno se u tisku spominje kapucinsko kazalište "Teatrino Cappuccini" u prostoru 
nekadašnje tiskare "Miriam" smještenoj u zgradi posjeda riječkoga Kapucinskog samostana u današnjoj Krešimirovoj ulici. Najčešće u njemu gostuju članovi dramske grupe "Giousue Borsi" salezijanskog oratorija, izvodeći predstave religioznog sadržaja ili komedije. Iste se godine prvi put spominju i filmske projekcije u tom kapucinskom kazalištu. Spominju se i predavanja popraćena, među ostalim, projekcijama filmova. 1928. godine kino mijenja ime u "Cine San Giorgio" uz najavu prikazivanja filma "Pećina krokodila". Desetljeće kasnije, 02. Listopada 1937. godine, u dijelu kapucinskog poslovno-stambenog niza u Viale Camicie Nere 2 (Corsia Deák, Krešimirova) otvoreno je kino-teatar "San Giorgio", kao novi stalni kinematograf u Rijeci pod upravom Kinematografskog poduzeća San Giorgio (Azienda Cinematografica San Giorgio). Danas je bolje znano kao "Art Kino Croatia". (Izvor: Art-kino Croatia, Sabrina Žigo: POVIJEST KINA, Obnova kontinuiteta)
1927. Belgija otvara konzularno predstavništvo na Sušaku (konzularna agentura), a Joseph Barbier s spominje kao prvi konzularni agent. Djelovala je sve do 28. Svibnja 1940., dana kada je Belgija okupirana od strane Njemačke. Sjedište joj je bilu u Tomislavovoj ulici broj 2, a izdavala je vize i obavljala i druge konzularne poslove.
1927. dolazi do značajna obrata u Rafinerijinoj proizvodnji. Petrolej,
najvažniji naftni proizvod 19. stoljeća, prepušta prvo mjesto benzinu. Zamah automobilske
industrije, te aktualne inovacije u tehnologiji prerade nafte upućuju R.O.M.S.A.-u
na plan modernizacije pogona. Riječ je o golemim investicijama, razdijeljenim u tri
višegodišnja ciklusa. (Izvor: Pregledni članak , Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata)
1927. 01. Travnja Kako stoji u izvješću o radu Vatrogasne jedinice Rijeka za 1927. godinu, u ulici XX Setembre na terenima Bartolomei i Tomšić, tokom noći je došlo do velikog požara, te je zbog pomanjkanja osoblja riječka vatrogasna jedinica u pomoć morala pozvati svoje Sušačke kolege:
"... prvi put morala se zabilježiti bolna činjenica da su za gašenje požara bili pozvani sušački vatrogasci kako bi se spasile okolne kuće koje su već obuhvaćene vatrom, a sve to jer su riječki vatrogasci bili na protupožarnoj službi u riječkim kinima i kazalištima".
1927. prvi riječki biskup msgr. Izidor Šajin (Sain) otvara u Rijeci "malo" talijansko sjemenište, preteču
današnjega sjemeništa i bogoslovije, u kojem je bilo zabranjeno
govoriti hrvatski, a pitomcima se "sustavno brisalo svijest
o njihovim hrvatskim korijenima, a ugrađivalo im se, na
umjetni način, talijanstvo" (Izvor: Mile Bogović, Sjemenište i teologija, str. 216 i 220). Šajinov nasljednik Antonio Santin dopušta i sam potiče
protjerivanje hrvatskih svećenika, uglavnom glagoljaša, iz
Rijeke. Protjerani su župnik riječki Ivan Kukanić i njegov
kapelan Antun Juretić. Protjerano je i svih osam hrvatskih
kapucina. Biskup imenuje kanonicima samo Talijane. Zabranjuje
se hrvatski jezik u propovijedima, procesijama, na
sprovodima, u vjeronauku, pa čak i u ispovijedima. Biskupska
pastirska pisma izdaju se isključivo na talijanskom.
1927. 07. Travnja u Rijeci je rođena Milojka Mezzorana (slika desno), hrvatska Anna Frank. Otac joj je bio profesor engleskog, talijanskog i francuskog jezika Milivoj
Mezzorana iz Sušaka, a majka pijanistica Marija (Maženka) Šalat, rodom iz Praga, Češka. Obitelji je živjela u Tomislavovoj ulici današnjoj Ulici Milana Smokvine Tvrdog. Šesnaestogodišnja Milojka je vodila dnevnik koji je nazvala 'Incasso' ('Optužujem'), i koji je manje-više redovito pisala od 26. Rujna do 24. Prosinca 1943. godine, a nastavak u kojem je opisala svoje uhićenje i boravak u njemačkim logorima dovršila je po povratku kući kada je pronašla orginalni dobro skriveni dnevnik te nastavila pisati u istu bilježnicu. Prvi je dio pisan 1941. i 1942. sama uništila smatrajući da sadrži "komentara i ličnih sentimentalnosti". Sačuvan je ostao drugi dio u kojem je opisala događaje od kapitulacije Italije i njemačkog bombardiranja i okupacije Sušaka do svojeg hapšenja. Naime, sredinom Kolovoza 1944. uhićena je jer se je priključila antifašističkom otporu, a njezin sušački stan postao je spremište partizanskog tiska, i odvedena najprije u Auschwitz, a potom u logor u 
Chemnitzu i neke druge njemačke logore. Slobodu je Milojka dočekala u Svibnju 1945. godine u Welbothu, u blizini njemačko-češke granice, kada su to područje oslobodile sovjetske snage. Vratila se kući 26. Srpnja 1945. i u stanu pronašla svoj skriveni dnevnik ispisavši potom njegove stranice strahotnim iskustvom do povratka u Sušak. Poslije rata nakon kraćeg boravka kod majčine rodbine u Pragu 6. Srpnja se vraća u Sušak, polaže maturu u rujnu. Odlazi studirati u Prag, ali se 1948. vraća u Zagreb gdje diplomira na Filozofskom fakultetu. Nakon završenog studija radi kao tajnica u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, a do odlaska u invalidsku mirovinu 1975. predaje engleski jezik u Sušačkoj gimnaziji. Umrla je 23. Veljače 2004. godine i pokopana je na trsatskom groblju u Rijeci. Njezin bi dnevnik (slika ljevo) možda nestao u zaboravu da ga, u nadi da bi mogao biti koristan, nije dala na čitanje riječkom povjesničaru dr. Mihaelu Sobolevskom koji kaže da se on, po zanimljivosti i bogatstvu činjenica, može usporediti s 'Dnevnikom Anne Frank'. Sobolevski ga je 2009. darovao Muzeju Grada Rijeke. (Izvor: Jutarnji List, Hrvatska Anna Frank, OBJAVLJENO: 23.07.2006., Također: Vojska.net: Milojka Mezzorana Skvaž ( 1927 - 2004 ), Također: MUZEJ GRADA RIJEKE, ZBIRKA ORUŽJA I PREDMETA IZ DRUGOGA SVJETSKOG RATA I DOMOVINSKOG RATA), Također: Jutarnji list, Hrvatska Anna Frank, OBJAVLJENO: 23.07.2006, Također: Ha-kol: Filip Kohn: Hrvatska Anna Frank ili Dnevnik Milojke Mezorana, 2007)
1927. 19. Travnja rođen je Miljenko Zgrablić (Zagreb, 19. travnja 1927. - Rijeka, 2009.) internist nefrolog i medicinski povjesničar. Od 1964. na riječkoj Internoj klinici osniva i vodi prve peritonejske dijalize u Hrvatskoj, osnivač je nefrologije u Rijeci i voditelj Odsjeka, a od godine 1968. i Odjela za nefrologiju u bolnici Sušak. Član je i prve ekipe za ekstrakorporalnu hemodijalizu, pa je kolegom Jerkom Zecom i ostalim suradnicima vodio prve hemodijalize na "umjetnom bubregu". Područje njegova stručnog i znanstvenog interesa bila je nefrologija. Unutar nje osobito se bavio dijagnostikom i liječenjem akutnog i kroničnog zatajivanja bubrega, infekcijama uropoetskog sustava, EPH gestozama i njihovim liječenjem, arterijskom hipertenzijom. (Izvor: Wikipedia, Miljenko Zgrablić, Također: In memoriam, Nekrolog, Luka Zaputović: Doc. dr. sc. Miljenko Zgrablić (1927. - 2009.))
1927.-1929. Riječki slikar Romolo Venucci (Wnoucsek) (Rijeka, 4. Veljače 1903. - Rijeka, 3. Kolovoza 1976.), koji se tek vratio s akademije u Budimpešti, izveo je niz zidnih slika u ulaznom vestibulu nove kapucinske crkve: na stropu Anđele Oprosta, Nevinosti, Milosrđa i Pokore, a u lunetama: Poklonstvo klera pred Lurdskom Bogorodicom, Procesiju bolesnika pred lurdskom crkvom, te Procesiju klera. Interesantno je da, iako se je Romulo rodio i umro u Rijeci i proveo cijeli svoj život u Rijeci, na talijanskim stranicama, a na moje čuđenje i na hrvatskim stranicama Wikipedije, kažu da je on talijanski slikar i kipar.
1927. 14. Lipnja u Rijeci je održan 14. kongres talijanskih filatelista i trajao je 8 dana.
1927. 07. Kolovoza otvorena "Druga Riječka izložba lijepih umjetnosti" - "Seconda Esposizione Fiumana Internazionale di Belle Arti". Zbog porasta opsega izložbe u odnosu na "Prvu izložbu" održanu 1925. i prijava većega broja sudionika morao se potražiti novi, prikladniji i veći prostor od "Licea scientifica". Kako u gradu Rijeci nije bilo moguće pronaći lokaciju koja bi se prenamijenila u isključivo izlagački prostor te s obzirom na ljetno razdoblje godine, izbor je ponovno pao na školsku zgradu. Sada je bila odabrana zgrada djevojačke škole "Palazzo delle Scuole Municipali Emma Brentari" čije su učionice bile veće i, po procjeni organizatora, prikladnije za izlaganje najavljenih umjetničkih djela. Izložba je svečano zatvorena 8. Rujna 1927. godine. (Izvor: Branko Metzger-Šober, Bijenalne umjetničke izložbe u Rijeci 1925. i 1927. godine)
1927. 09. Kolovoza rođen je u Rijeci Igor Emili (Sušak, 9. Kolovoza 1927. – Rijeka, 25. Listopada 1987.) (Slika ljevo), jedan je od istinskih velikana hrvatske arhitekture druge polovice 20. stoljeća. Najranije djetinjstvo proveo je na Sušaku gdje je završio pučku školu i realnu gimnaziju. 1941. godine kao gimnazijalac suradnik je Narodnooslobodilačkog pokreta. 1942. godine uhićen je i zatočen osam mjesecu u zatvoru. Tijekom 1943. godine odlazi u partizane gdje boravi do kraja rata. Najpoznatiji radovi su mu stambeni tornjevi na Podmurvicama (1970.), Hotelski kompleks Uvala Scott kod Kraljevice, (1969.), obnova i revitalizacija riječkog starog grada koji je bio teško stradao u ratnim razaranjima, obnova Trsatske gradine (1967), memorijalnog područja pred spomenikom Podhumskim žrtvama (1960. – 1970) koje su 1942. godine pobili talijanski okupatori, rekonstrukcija zgrada Konzervatorskog zavoda i Turističkog društva Rijeka u Starom gradu u Užarskoj ulici (1963. - 1964), projekti za zgradu Kraša(1964. – 1968), uređenje zgrade gradske uprave na obali, zgrada Brodomaterijala (1972.), fontane "Spomenik radu" na Koblerovom trgu (1971. – 1974.), Hotel Park na Pećinama (1969) i Robne kuće Varteks (1976.). 1988. posmrtno mu je dodijeljena Nagrada grada Rijeke za životno djelo. (Izvor: wikipedija. Igor Emili, Također: Matica hrvatska, Vijenac 159, Urbanizam, Velid Đekić : Kavana je važnija od komiteta, Također: Hrvatska Enciklopedia, Emili, Igor, Također: Idis Turato, Igor Emili, 66666666666666666666)
1927. 31. Kolovoza stipulirana je konačna pogodba o korištenju zgrade vile "Margherita" kao prvog i do sada jedinog sjedišta riječkog arhiva. Konačna pogodba donešena je temeljem Odluke Povjerenika za općinu Rijeka od 16. Listopada 1926. br. 308, prihvaćene od strane Odbora Kvarnerske provincije (Giunta provinciale) na sjednici od 19. Studenog 1926. godine. Za smještaj arhivske građe bile su predviđene 22 prostorije, a za uredske kancelarije 5. Tako je Općina nekoliko prostorija u zgradi dala besplatno na korištenje Ministarstvu unutrašnjih poslova za potrebe državnog arhiva, dok su u ostalom dijelu zgrade bili smješteni Gradski muzej (Museo civico) i Gradska biblioteka (Biblioteca civica). Državni arhiv u Rijeci započeo je s uredovanjem još prije donošenja gornjih akata. Prvi spis je protokoliran s 01. Rujna 1926. godine. Organ nadređen Arhivu bilo je Opće ravnateljstvo građanske uprave državnih arhiva (Direzione Generale Amministrazione Civile Archivi di Stato), koje je djelovalo u sklopu Ministarstva unutrašnjih poslova. Kraljevskim dekretom broj 2981 iz 1928. godine, kojim je osnovan riječki arhiv, nije posebno određena njegova područna nadležnost, već je područna nadležnost tršćanskog Državnog arhiva proširena na Kvarnersku provinciju. Anektirano područje je obuhvaćalo općine Sušak, Kastav, Bakar, Čabar, Krk i Rab. (Izvor: Povijesni arhiv Rijeka, Boris Zakošek: RAZVOJ ZAŠTITE ARHIVSKE GRAĐE NA PODRUČJU NADLEŽNOSTI POVIJESNOG ARHIVA RIJEKA)
1927. 29. Rujna zakonom broj 2716 od toga datuma, osniva se "Azienda dei magazzini generali", poduzeće koje će voditi i upravljati skladišnim prostorima riječke luke, skladištima na svim rivama i molovima i na cijelom bazenu luke. Skladišni prostori toga vremena pokrivali su ukupno 179.994 m2, sa kapacitetom skladištenja od 5731 vagona robe. Riva Thaon de Revel (današnje Budimpeštansko pristanište) iznajmljena je 27. Sječnja 1924. Rimskim ugovorom, na 50 godina, Jugoslaviji i nije ulazila u prostor novoosnovane firme. (Izvor: Damir Drinković, RIJEČKO POMORSTVO - kronologija)
1927. 30. Listopada Svečano je otvorena nova cesta "Fiume - Abbazia" (Rijeka - Opatija) koja vodi sa Kantride preko Preluka i Voloska prema Opatiji 
(na slici desno, svečanost otvorenja nove ceste prema Opatiji). Čast da otvori novu cestu imao je riječki prefekt Emanuele Vivorio (1872. - Rim, 9. Studenog 1959.). Cesta je za promet bila otvorena dva dana ranije. Prilikom otvorenja otkrivena je spomen ploča na kojoj je pisalo:
| "IL 28 OTTOBRE 1927 ANNO VI QUESTA STRADA APERTA SULLE SPONDE DEL CARNARO DA BENITO MUSSOLINI CONGIUNTE ALL ITALIA COME SEGNIO DANTE E VOLLE D'ANNUNZIO". |
Troškove izgradnje platila je država Italija, projektirao ju je inženjer Umberto Bertotti, a izgradnju ceste duge otprilike 5 kilometara je izvelo riječko poduzeće "Unione - Societa anonima Fiumana". (Izvor: Lokalpatrioti, Tema: Novinski članci iz prošlosti)
1928. na mjestu srušene Slogin kule počela izgranja nove zgrade "Palače Osiguravajućeg zavoda" (kasnije komanda grada) na uglu Ulice F. Supila i Ulice žrtava fašizma. (Izvor: Dr.sc. Nana Palinić: URBANISTIČKI RAZVITAK RIJEKE)
1928. Prema projektima arhitekta Z. Prikrila uređen park na Trsatu. Inicijativu za nastajanje parka dao je 1926. godine Juraj Kučić, gradonačelnik Sušaka. Hortikulturno uređenje izveo je od 1926. do 1940. godine vrtlar-pejzažist Josip Kulfanek. Parkom dominira spomen-kosturnica palim borcima NOB-a izgrađena po projektu arhitekata Zdenka Kolacija i Zdenka Sile. Kosturnica je otkrivena 4. Srpnja 1957. godine. (Izvor: Klub Sušačana, Sušačka revija broj 78/79, Igor Žic: RIJEČKI PARKOVI & SPOMENICI, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1928. 01. Siječnja uspostavljen je talijanski vicekonzulat na Sušaku. Konzulat je bio u Zagrebu. Prvi vicekonzul je bio grof Alberto Barbarich koji je do tada bio talijanski konzul u Šibeniku. Prostor vicekonzulata je uređen na Pećinama u Kopajtićevoj vili, a pošto su svi natpisi bili na talijanskom jeziku, to je odmah izazvalo prosvjede domaćeg stanovništva. Već nakon godinu dana službovanja, na Barbarichevo mjesto je imenovan Lodovico Buoncompagni-Ludovisi. 1928. vicekonzulat se seli u Strossmayerovu ulicu broj 6, 2. kat. 02. Lipnja 1936., kraljevskim je dekretom vicekonzulat promaknut u konzulat prve kategorije. Konzulat je prestao djelovati 1941. nakon okupacije i djelomične talijanske aneksije sušačkog prostora.
1928. 19. Veljače pretvorena u zakon Kraljeva odluka br. 723 od 12. Svibnja 1927. prema odredbama sporazuma između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS potpisanog u Nettunu 20. Srpnja 1925. Time je regulirano državljanstvo pripadnicima općine Rijeka. Preostala je još regulacija statusa mnogobrojnih stranaca s boravkom u Rijeci koji ne pripadaju toj općini. To će riješiti zakon br. 1025 od 10. Lipnja 1929. Nettunski sporazum je zbir od 32 konvencije potpisane u Nettunu nedaleko od Rima, radi provedbe Sporazuma o Rijeci i to većinom na štetu jugoslavenskih interesa. Njima su uređena pitanja koja nisu bila obuhvaćena Santamargheritskim konvencijama (23. Listopada 1922, kojima je predviđeno razgraničenje između Riječke države i kraljevine SHS), Rimskim ugovorima i Beogradskim konvencijama (1924). Pretežno su regulirale pitanja gospodarskih i prometnih odnosa na području Rijeke i susjednih jugoslavenskih općina (bazen Thaon di Revel u riječkom pristaništu, zajednička riječka postaja, promet u mrtvom kanalu Rječine, vodovod i regulacija Rječine, turistički pogranični promet, ribolov u sušačkim i riječkim vodama i smanjenju tranzitnih carina. Talijanskim optantima u Dalmaciji bila je zagarantirana nesmetana upotreba talijanskog jezika u saobraćaju s jugoslavenskim sudskim i upravnim vlastima, dano im je pravo slobodne trgovine i kupovanja zemlje. Talijanski veleposjednici bili su izuzeti od primjena propisa agrarne reforme. Talijanski konzulati u Jugoslaviji dobili su specijalna prava itd. Nettunski sporazumi favorizirali su talijanske interese bez reciprociteta, pa je pitanje njihove ratifikacije izazvalo otpor javnosti u Kraljevini SHS. Ratificirani su tek 13. Kolovoza 1928.
1928. 08. Travnja Kraljevskim dekretom ozakonjeno je odbijanje slavenskih imena pri upisu u matične knjige. Ako bi roditelj inzistirao na odabranom netalijanskom imenu, službenik je djetetu nadjenuo talijansko ime po vlastitom izboru (Izvor: Branko Kukurin, Prilozi za povijest školstva na području Općine Matulji za vrijeme talijanske fašističke okupacije - Problemi sjevernog Jadrana 12 (2013))
1928. u Rijeci je postojala mala židovska ortodoksna zajednica (Unione degli Israeliti Ortodossi di Fiume) (slika desno) koja je te godine kupila zemljište u tadašnjoj Via Galvani (današnja Ulica Ivana Filipovića) za izgradnju svoje sinagoge. Njeni članovi su bili porijekom iz sela Rusije, Galicije i Besarabije i prema opisu Paola Santarcangelija (1969) bili su tradicionalno obučeni u crne"kaftane", nosili duge brade i velike crne vunene šešire. Predsjednik općine bio je E. Berger, a rabin I.M. Lipschitz. „Mala ortodoksna schull sinagoga” u Rijeci je mala, jednostavna građevina obložena kamenom i crvenom ciglom (prema nacrtu ing. G Angyala i P. Fabbra). Njezin Aron Kodeš je prenesen iz Ankone u Rijeku, gdje još i danas postoji. Sinagoga u Rijeci, vrijedan spomenik kulture i tradicije Židova ovog kraja, jedna je od ukupno tri sinagoge u Republici Hrvatskoj koje su „preživjele” razdoblje Drugog svjetskog rata i ostale 
sačuvane od potpunog ili djelomičnog uništenja (ili prenamjene). Ta je sinagoga obnovljena uz pomoć grada Rijeke i prema projektu riječkog arhitekta Vladi Bralića.
1928. 10. Svibnja kompanija "Stabilimento Whitehead – Societa di Esercisio Anonima" mjenja ime kompanije u "Silurificio Whitehead di Fiume". Pod novim nazivom kompanija razvija nove modele torpeda, proširujućiproizvodnju i na avionska torpeda i time privlačeći nove klijente (reklamni plakat na slici ljevo). (Izvor: Ing. Benito Petrucci: The "italian" period of Whitehead Torpedo..., Industrijska baština I (2003.), Pro torpedo, Rijeka 2005., str. 223., Također: Riječki torpedo - prvi na svijetu, (ur. Ervin Dubrović), MGR, Rijeka 2010., str. 151, Također: MILJENKO SMOKVINA: INDUSTRIJSKA BAŠTINA TVORNICE TORPEDA U RIJECI)
1928. 17. Svibnja Svečano inaugurirana Palača Osiguravajućeg zavoda na uglu Ulice F. Supila i Ulice žrtava fašizma, bivša komanda grada. (Izvor: Radmila Matejčić: KAKO ČITATI GRAD - Rijeka jučer, danas, NAKLADA KVARNER, NOVI VINODOLSKI, 2013, str. 121, .528)
1928. 28. Srpnja počeo je na Sušaku izlaziti jedan novi dnevni list pod imenom"Naša sloga". Taj će list biti informativnog značaja, a zastupati će interese i potrebe primorsko-krajiške oblasti.U političkom pravcu zastupat će politiku Seljačko-demokratske koalicije. Urednici "Naše sloge" jesu Milan Banić i Ivo Brkić. (ISTARKA RIJEČ). (Izvor: Istarsko povijesno društvo – Società Storica Istriana, Istarski Vremeplov, 28. srpanj)
1928. 13. Kolovoza u krnjoj Skupštini, nakon atentata na zastupnike HSS-a, ratificirane su "Nettunske konvencije". "Nettunske konvencije" su ugovori sklopljeni između Kraljevine SHS i Italije 20. Srpnja 1925. kojima su u prilog Italije regulirana neka pitanja jugoslavensko-talijanskih odnosa koja su ostala neriješena konvencijama u Santa margherita ligure i Rimskim ugovorima. "Nettunske konvencije" (u stvari su skup od 32 konvencije) sadrže sporazum o prometnim i komunalnim pitanjima na području Rijeke i susjednih općina u sastavu Jugoslavije, sporazume o državljanstvu, optantima, ribolovu i dr. Zbog 
ustupaka bez reciprociteta i budući da su konvencije išle u prilog Kraljevini Italiji, zbog otpora u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS i negodovanja javnosti ratificirane su tek 1928. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Nettunske konvencije, Također: Istrapedia: Rimski ugovori Također: list slovenskih delavcev v Amerik, GLAS NARODA, Nettunske konvencije odobrene)
1928. 04. Listopada Na Sušaku umire Peter Salcher (u Križu (Kreuzen) u Koruškoj (Kärnten), 10. Kolovoza 1848. – Sušak, 4. Listopada 1928.) (slika desno), fizičar i pionir fotografije. Profesor fizike i mehanike na Pomorskoj akademiji, a od 1880. do 1909. šef meteorološke postaje Mornaričke akademije. Osim nadzvučnih slika metka (1886.) snimio je 20. Veljače 1896. i prvu rentgensku fotografiju u Rijeci, ruke grofice Josefine Mollinary – Vranyczany (1896.). Rođen 10. Kolovoza 1848. Kreuzen (Kärnten) u Austriji. (Izvor: Hrvatska Enciklopedija, Salcher, Peter, Također: Pregledni rad, Ana Alebić-Juretić: PROF. PETER SALCHER – MANJE ZNANI STAVOVI
O ZDRAVLJU, Također: Wikipedia, Peter Salcher)
1928. 05. Listopada Kantrida i Zamet činili su unutar Kastavske uprave zasebnu poreznu općinu, a bili su i kulturna cjelina. Na 
Pavinićima u Donjem Zametu 1912. godine sagrađena je, (a 1913. posvećena), crkva Srca lsusova za vjernike Zameta i Kantride. Nakon uspostave talijanske vlasti na području Kantride i Rijeke u Rujnu 1924., vjemici Kantride ostaju bez mogućnosti pristupa Zametskoj crkvi, jer je između Kantride i Zameta državna granica. Područje Kantride crkveno se pridružuje župi svetog Nikole na Turniću. Gradska uprava je 05. Listopada 1928. dala odobrenje građevinskom poduzetniku Pietru Fabbro-u iz Rijeke da bivšu zametsku sokolanu (na slici desno) preuredi u crkvu. Prema nacrtu ulaz je bio na sjevernoj strani, nasuprot oltara sv. Antuna, a sakristija je bila prigrađena na istoku. Crkva je bila dugačka devet metara, a široka 23,5 metara, a njezin vanjski izgled i unutrašnji raspored znatno je odredila prijašnja zamisao zgrade za tjelovježbu. Pretvaranje sokolske građevine u crkvu, neposredno uz tadašnju državnu granicu nije moglo biti slučajno te je imalo jasnu poruku. Novu crkvu blagoslovio je na blagdan sv. Antuna Padovanskog 13. Lipnja 1930. godine Giovanni Regalati, župnik na riječkoj Kozali. (Izvor: geocaching > Župa sv. Antuna Padovanskog, Kantrida, Također: Povijest župe sv. Antuna Padovanskog - Kantrida)
1928. 21. Listopada odigrana prva utakmica Grupe B talijanske prve nogometne lige (divisione nacionale) sezone 1928/29, US Fiumana – Biellese. Unione Sportiva Fiumana je pobjedila rezultatom 2:1. Inače, US Fiumana je te iste godine ispala iz talijanske lige, završivši na 14 mjestu od 16 klubova sa 15 osvojenih bodova. Gol-razlika na kraju sezone je bila 41:15. Sljedeće godine US Fiumana pada u novoosnovanu "Serie B". Za Fiumanu su igrali: Raicovich, Marsanich, Raoul Greiner, Narciso Milinovich, Romeo Milinovich, Nereo Pasquali, Antonio Pilepich, Rodolfo Tomašić, Bernardis, Bruno Herwath, Percovig, Rodolfo Reich, Rodolfo Sismich, Natale Froglia, Paolo Host, Mario Negrich, Giovanni Spadavecchia, Teddy i Icilio Zuliani. Povela Fiumana golom Spadavecchie u 3. minuti. Biallese je izjednačila golom Vigna u 19. minuti, a pobjedu Fiumane je osigurao Negrich u 31 minuti. Inače, te sezone pobjedu u lizi je odnjela Bologna F.C.. Sljedeće godine, u sezoni 1929/1930, US Fiumana ponovo završava na dnu tablice i prelazi u treću, regionalnu ligu (tornei interregionali). (Izvor: enciclopediadelcalcio.it > 1928)
1928. 03. Prosinca talijanska fašistička vlada zakonskom odredbom zabranjuje riječanima odlazak na školovanje u inozemstvo. Pod "inozemstvo" podrazumjevao se Sušak koji je bio u sklopu kraljevine SHS. Razloga za donošenje tog zakona, bilo je sprečavanje riječke djece da uče i koriste hrvatski jezik. (
Izvor: Filozofski Fakultet u Rijeci, Dva egzodusa; hrvatski (1919.-1941.) i talijanski (1943.-1955.), Adrias, svezak 15, 2008)
1928. 06. Prosinca Kraljevskim dekretom potvrđena je opstojnost riječkog arhiva ali kao odsjeka Kraljevskog državnog arhiva u Trstu. Takav status arhiva i takav njegov naziv (R. Archivio di Stato - Sezione di Fiume) ostat će sve do 1945. godine, do kraja talijanske vlasti u Rijeci.
1928-1934 Počinje izgradnja Crkve sv. Romualda i Svih Svetih odnosno Tempio votivo (Crkva na Kozali). Projektirao ju je 
Riječanin Bruno Angheben kao dvojnu memorijalnu crkvu u čijoj su kripti posmrtni ostatci talijanskih žrtava dvaju svjetskih ratova. (Izvor: fluminensia.org, Goran Moravček: Svi Sveti na Kozali, 01. 11. 2012)
1928. 29. Prosinca u brodogradilištu "Cantieri Navali del Quarnaro" postavljena je 
kobilica za bojni izviđački brod (esploratore) "Antonio Pigafetta" klase Navigatori (slika ljevo). Brod je porinut 12. Studenog 1929. Tokom probne vožnje u Svibnju 1931. brod je postigao brzinu od 45,2 čvora, čime je preuzeo svjetski rekord i tako ušao u povijest najvećih tehničkih dostignuća ovog brodogradilišta. Potopljen je u Trstu nakon bombardiranja saveznika 17. Veljače 1945. (Izvor: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci – 3. Maj 1905.-2005., Rijeka 2005., str. 98., Također: wrecksite.eu, RM Antonio Pigafetta, Također: axishistory.com, destroyer antonio pigafetta - italy, Također: Aldo Fraccaroli - Italian Warships of World War II)
1928. Bazarigov zahvat na zvoniku Crkve Uznesenja Bl. Djevice Marije (Slika desno) iz 1826. se nije sviđao jednom krugu Riječana pa su se oko 1928. obratili pokrajinskoj komisiji za konzervaciju spomenika u Trstu za dozvolu da zvonik očiste od žbuke, da skinu podložak i piramidu te da mu vrate izgled tipične srednjovjekovne građevine. Tu je akciju vodio direktor Gradskog muzeja Riccardo Gigante a sredstva za uređenje zvonika poklonio je advokat John Stiglich. Krajem Srpnja 1928. arhitekt Arrigo Comadini, inače veliki ljubitelj starina i Giganteov suradnik započinje radove na obnovi zvonika. Sa zvonika je skinuto sve što se nataložilo od 1826. godine. Unaprijed su znali da će građanstvo, naviklo na ožbukan zvonik sa šiljastim završetkom, reagirati s negodovanjem. Riccardo Gigante je putem tiska objašnjavao da "je ruho koje su dodali arhitekti ovoj građevini jednako neophodno kao kad bismo idući za modom obuli kip apostola u charleston obuću".
1928. godine, gradi se diesel-elektrana snage 510 kW
i u samom mjestu Krk. To je druga elektrana izmjenične struje (Munjara) izgrađena na otoku Krku nakon što je 1925. izgrađena ona u Omišlju. (Izvor: kronologija koju donosi Franjo Magaš, Također: Grad Krk, Devedeseta obljetnica prve elektrifikacije otoka Krka)
1929. 20. Siječnja nogometni klub "Fiumana" ispada u drugu ligu nakon što je zauzela 14. mjesto. Jedna od ključnih utakmica za ostanak odigrana je protiv prvaka Bologne (20. siječnja). Utakmica je registrirana 2:0 za zelenim stolom nakon što su igrači Fiumane nasrnuli na suca Ferra iz Milana koji im je poništio tri gola. Sudac i njegovi pomoćnici pobjegli su motornim čamcem u Opatiju, a suci su kasnije Fiumanu »uzeli na zub«.
1929. reorganizacijom državne uprave i stvaranjem banovina umjesto oblasti, pod nadležnost Doma narodnog zdravlja Sušak ušli su Rab i Pag. Prema zapisima 01. Siječnja 1931. godine, Dom narodnog zdravlja Sušak u svom je sastavu imao, pored drugih, i socijalno–medicinski odjel, koji je 1935., zbog velike ekonomske krize i raznih financijskih ograničenja ukinut.
1929. 11. Veljače započela sa radom nastava u brodostrojarskom odjelu pri pomorskoj akademiji u Bakru.
1929. 02. Ožujka u Rijeci umire Giulio Lehmann (Rijeka ?, 27. Prosinac 1860. ili 1865. - Rijeka, 02. Ožujka 1929.)(izvor: Daina Glavočić, Viša kustosica Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci), slikar, prvi riječki boem, jedna od najspornijih i najtragičnijih osoba riječkog umjetničkog života koji je umjetnike svoga vremena intrigirao svojim neobičnim životom. Bio je čovjek blage naravi, visoke kulture, širokoga obrazovanja i velikoga talenta. Mnogo je radio u olovci i ulju u maniri venecijanskih slikara Ciardija i Fragiacoma (slika ljevo, Giulio Lehmann, pejzaž, Rijeka, ulje na ljepenci, 16 x 20 cm, početak 20. st.). Specijalnost su mu bila romantična ulja zagasitih boja, sivih tonova s ponekim crvenim akcentom, pretežno malih formata s motivima laguna, marine s ribarskim barkama, bragocima, ratnim brodovljem te vedute Rijeke (Canale della Fiumara). Umro je nakon što ga je pregazio automobil. Školovao se 1880. godine na Akademiji, a samostalnu izložbu pripredili su mu njegovi suvremenici u Circolu Patriottico 1920. godine. Nikada se nije doznalo za porijeklo njegove obitelji (Francuz, Talijan, Nijemac), a njegova se porodica navodno doselila iz Ljubljane u Rijeku oko 1895. godine, nakon velikoga potresa. U nekom školskom registru zabilježeno je da je 1874. godine bio učenik prvoga razreda te da su roditelji Nijemci. Od kraja devetnaestoga do dvadesetih godina dvadesetog stoljeća on je kružio ulicama Rijeke u otrcanu kaputu i šeširu, a svoje je male, uglavnom rutinske sličice, davao u bescijenje, a ponekad je slike mijenjao za skromni obrok. Bio je vrlo povučen i razočaran, živeći boemski u krajnjoj neimaštini. Spavao je po napuštenim tavanima i podrumima, odbijajući milostinju i novac. Njegove slike nalaze se u Pomorskom i povijesnom muzeju i Modernoj galeriji u Rijeci, Narodnoj galeriji u Ljubljani te u mnogim privatnim zbirkama u Rijeci, Zagrebu, Ljubljani, Genovi, Milanu i Veneciji. Budući da nije imao rodbine, pokopan je na trošak Društva umjetnika i novcem sakupljenim uz pomoć novina.
1929. 24. Travnja brodogradilište Lazarus upisano je u sušački trgovački registar kao industrijsko poduzeće Kraljevine
SHS. (Izvor: Željko Bartulović: Sušak 1919.-1947., Adamić, Rijeka 2004., str. 213-214.)
1929. Lipanja u Martinšćici se osniva novo brodogradilište registrirano u Sušaku 1930. pod imenom "Brodogradilište Martinšćica Srećko Turina".
Osnivatielj i vlasnik je bio Srećko Turina koji je završio studije u Engleskoj, a specijalizirao se za izgradnju brzih motornih čamaca i hidroaviona. Brodogradilište je imalo vlastitu električnu centralu i dva navoza. jedan navoz je služio za izgradnju, a drugi samo za izvlačenje brodova iobuhvačalo je ukupnu površinu od 10.000 m2. Osnovna djelatnost se je sastojala od izgradnje i popravaka brodova, jedrilica, motornih čamaca, manjih popravaka 
oštećenja i čišćenje većih metalnih brodova i ratnih brodova. Godine 1941. brodogradilište je ustupljeno talijanskoj tvrtci "Motovelo", a 1945. jenacionalizirano. (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 322.-323.)
1929. 14. Kolovoza do 01. Rujna u Rijeci održana "Fiera di Fiume" (slika desno), industrijska izložba tokom koje je izlagala čitava tadašnja proizvodnja Italije. Popratite link na stranice "croinfo.net, fiera di fiume-1929" za veliku zbirku slika.
1929. Kronika Kampor, koja se čuva u samostanu Sv. Eufemije u Rabu, ima zapis da je studen na Kvarneru 1929. "satrla kune i vrane". Na Pagu je iste zime pocrkalo oko šest tisuća ovaca od čega 1000 samo u obitelji Palčić. "Ovakvog biča nitko od živućih ne pamti", stoji dalje u kronici Kampor. (Izvor: istrianet.org > Meteorology: Razuzdana Priroda, Također: Ivan Blažević, "Razuzdana priroda", Kalendar 1991 - Franina i Jurina, Libar od Grozda (Pula, 1991), p. 108-110.)
|
1929. 22. Rujna održana Prva brdska auto utrka na Učki (slika ljevo). Bilo je to prvo pravo automobilističko natjecanje na našem području, a privuklo je veliku pozornost u cijeloj ondašnjoj Italiji i u inozemstvu. Start je bio u Matuljima. Koliku je pozornost privukla utrka svjedoči i činjenica da je na cilju između osam i devet sati prodano 300 kava, kojoj su, kako je pisao ondašnji tisak, cijene rasle s nadmorskom visinom. Opasna i krivudava staza s više od 90 zavoja predstavljala je izazov za tadašnje automobilističke asove te je ujedno pokazala da i u ovim krajevima ima odvažnih vozača. Pedesetak prijavljenih natjecatelja, među kojima su najzvučnija imena toga doba bili Luigi Fagioli i Hans Joachim von Morgen , te brojni talijanski natjecatelji poput Zironde na Derbyju (pobjednik u Cortini d'Ampezzo), Biondettija na Bugattiju (pobjednik u Monzi), Poiluccija, Caniata, Pollonija, Pastorea (Maserati), Morana itd. te inozemni natjecatelji poput Machera i Melcoma pristizali su sa svojim snažnim automobilima od kojih su mnogi okusili slast pobjede na najpoznatijim svjetskim stazama. Prema novinskim izvješćima vrlo su dobro funkcionirale telefonske veze, suci su zavoja bili odlični, a pripremljena su bila i tri vozila prve pomoći (Frančići, Veprinac, Učka) koja na sreću nisu morala intervenirati. U 10.20 iz Matulja je krenuo prvi automobil Aurea s talijanskom vozačicom Gildom Morelli. Nakon 21 minute, praćena velikim oblakom prašine, vozačica se pojavljuje u posljednjem zavoju pred ciljem i nekoliko sekundi nakon toga, uz pljesak gledatelja završava utrku. Bila je to jedina žena koja je nastupila u utrci. Poslije nje slijede dolasci kategorije sport 1100 ccm, Apollonio iz Trsta na Fiatu, odvjetnik Bonetta-Zotti, također na Fiatu i 
Milberger na austrijskom Salmsonu. Najvećim pljeskom popraćen je dolazak asova Pastorea i Morandija. Odvjetnik Poilucci iz Trsta, pobjednik Kvarnerskog kupa, prešao je stazu s Alfa Romeom u vremenu 15.09,4, no nakon prolaska ciljem izgubio je kontrolu i okrznuo zid, razbivši pritom i blatobran. U klasi 500 pobijedio je Ruggero Tomc, koji je bio ujedno i apsolutni pobjednik. Od domaćih natjecatelja u klasi 350 sudjelovali su Riječani Mohovich i Savino. (Izvor: labin.com > Zanimljivosti - Povijest istarskog automobilizma, Objavljeno: 10.6.2008., Također: opatija.net > Povijest Opatije)
1929. 28. Rujna, posvećena je Crkva Gospe Lurdske (Kapucinska Crkva) nakon što je, uz spektakularnu procesiju u prisutnosti tisuća vjernika, iz kripte preneseno Sv. Otajstvo na glavni oltar. Ubrzo je ustanovljeno da je statički nesigurna pa su arkade zazidane i zamjenjeni stupovi na prijedlog venecijanskog arhitekta Francesca Tassiera. Predviđeni 75 metarski zvonik nikad nije sagrađen. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE, Također: wikipedija > Kapucinska crkva Gospe Lurdske)
1929. 28. Rujna, nakon talijanske aneksije Rijeke uspostavljena je "Provincia del Carnaro", kojoj kralj
Emanuel III. grbovnicom od 28. Rujna 1929. dodijeljuje grb, zastavu (slika desno) i pečat. Zastava
je odbačena 1943., međutim nema dokaza da je ikad bila izrađena i korištena. U
tekstu grbovnice detaljno je opisana i naslikana. Zastavno polje je azurne boje, u
njegovom središtu nalazi se crveno-crni grb s fasciom, iznad kojeg je zlatnim slovima
ispisan naziv provincije. Bordura je izvedena zlatnim vezom s resama i kićenkama
na donjem rubu. Zastava je pričvršćena na koplje koje završava modificiranim
grbom grada Rijeke u obliku jednoglavog orla koji drži posudu iz koje teče voda. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Tamara Mataija: Osviještena baština, ZASTAVE, Rijeka, studeni 2012.)
1929. na adresi Ružićeva 20 otvorena je Sušačka Gradska Ledana koja se bavila proizvodnjom leda i konzerviranjem mesa. Prije ove, Sušačke, postojala je Ledana uz Klaonicu u Rijeci, ali to je bila druga država i stanje uz granicu bilo je nestabilno, i riskantno je bilo oslanjati se na proizvodnju Ledare Gorup jer je postojala mogučnost zatvaranja mosta što bi ostavilo Sušak bez leda za konzerviranje mesa i ostalih proizvoda. Gradsko poglavarstvo u Sušaku 1928. godine raspisuje natječaj za izgradnju ledane. Poziv na javnu licitaciju objavljen je 02. Listopada 1928. s predviđenim troškovima od 2 000 000 dinara. Radovi su izvedeni prema nacrtima Franje Šikića, a proizvodila je led uz pomoć tekućeg dušika, amonijaka. Opseg proizvodnje povećavao se do početka Drugoga svjetskog rata, a potom je počeo znatno opadati. Kompleks ledane i mesnog kombinata danas je gotovo neprepoznatljiv. Tvornica je dobro poslovala sve do 60-ih godina 20. stoljeća kada količina izrađenog leda pada. Pogon u Ružićevoj bio je aktivan do prvih dana 1970. godine.
1929. iz te godine potječe ovjerena kopija isprave koja se nalazi u u riječkom Državnom arhivu, a kojom se priznaju zasluge Karolini Belinić za grad Rijeku prilikom engleskog napada 3. Srpnja 1813. U ispravi se navodi:
"Naposljetku se i gospođi Karolini von Belinić izdaje službena potvrda, da je prilikom iskrcavanja Engleza u vrijeme ranije spomenute epohe, tijekom kojega su neprijatelji zapalili više brodova, nekoristoljubivo, iz čistog čovjekoljublja i vođena plemenitim pobudama, zahvaljujući prisebnosti duha uspjela kod neprijateljskih zapovjednika postići obustavu paleža, te je tako grad izbavila od opasnosti koja je prijetila od širenja vatre i tako spasila imovinu svojih sugrađana."
Navodno su Riječani sami tražili da se Karolinu odlikuje za njezine
zasluge tog dana 1813. godine, i to od austrijskog cara Franje II. kada je
ovaj posjetio Rijeku. I sama Karolina pisala je molbu austrijskom caru 1817. godine. Beč joj je priznao zasluge, ali joj odbija dodijeliti odlikovanje jer je,
prema njihovim procjenama, njen čin bio važan za Rijeku, ali ne i za ukupno
Carstvo. Ipak, 1829. magistrat grada Rijeke odaje njoj i njenom već tada pokojnom
suprugu posebno priznanje za zasluge. (Izvor: Klub Sušačana, Sušačka revija, br. 54/55, Boris Zakošek, "Nove pojedinosti o Karolini Riječkoj", 2006., Također: Tatjana Blažeković, "Nekoliko arhivskih podataka o Karolini Belinić", Jadranski zbornik, sv. 1,
Rijeka, 1956., str. 322.)
1929. 06. Prosinca u Trebinju rođen legendarni riječki fotoreporter Petar Ćućo Grabovac. Od 1948. radi u "Riječkom listu" kao korektor i novinar-suradnik. Nakon odsluženja vojnog roka (1951.), pa sve do odlaska u mirovinu 31.12.1989. radi kao fotoreporter-urednik u "Novom listu". Svojim je fotografskim aparatima puna četiri desetljeća pratio sva zbivanja - od sporta do politike - i tako zabilježio noviju povijest Rijeke u arhivi od desetak tisuća negativa.
1929. 12. Studenog u brodogradilištu "Cantieri Navali del Quarnaro" za talijansku je mornaricu porinut posljednji od 4 razarača, razarač "Antonio Pigafetta" (slika ljevo) klase "Navigatori". Kobilica je položena 29. Prosinca 1928. Bila je to serija od četiri broda klasificirana u talijanskoj mornarici kao "Esploratori" (brze izvidnice), a od 1938. samo kao razarači (cacciatorpediniere). Bili su to brodovi koji su dobili imena talijanskih pomoraca: "Alvise da Mosto", "Giovanni da Verazzano", "Antonio Pigafetta" i "Nicolo Zeno". Od te serije od četiri broda "Antonio Pigafetta" i "Alvise da Mosto" su izgrađeni u Rijeci. Brod "Antonio Pigafetta" je brzinom od 45,2 čvora postignutoj na probnoj vožnji u Svibnju 1931., preuzeo svjetski primat i tako ušao u povijest najvećih tehničkih dostignuća ovog brodogradilišta. Istisnine 2.580 t, brodovi su bili naoružani sa šest topova "Ansaldo" kalibra 120 mm u tri dvostruka postolja i s brojnim protuzračnim topovima, a imali su četiri do šest torpednih cijevi. Parne turbine snage 50.000 KS, dale su brodovima brzinu do 38 čvora i najveću do 41,57 čvora. Stalna najveća brzina tijekom rata ipak nije prelazila 32 čvora, iako su riječki "Alvise da Mosto " i "Antonio Pigafetta" (na slici desno) na pokusnim plovidbama uspjeli uz snagu turbina do 71.000 KS postići brzine veće od 45 čvorova! Nijedan od ta četiri razarača nije preživio Drugi svjetski rat. "Pigafetta" je potopljena 08. Rujna 1943. u Trstu, ali pod njemačkom zastavom , a "Da Mosto" je potonuo 01. Prosinca 1941. kod Tripolija od posljedica britanske topovske paljbe. (Izvor: Wikipedia, Antonio Pigafetta (cacciatorpediniere), Također: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci, Također: Aldo Fraccaroli: Italian Warships of World War II., Littlehampton Book Services Ltd, 1968, Također: Database delle unita della regina Militare, Cacciatorpediniere Antonio Pigafetta)
1929. 06. Prosinca u Trebinju se rodio Petar Grabovac Čućo, poznati i jedno vrijeme jedini riječki fotoreporter. Tim se poslom bavio pola stoljeća, a u to vrijeme zabilježio je svojim fotoaparatom skoro pa sve najvažnije događaje u Rijeci i okolici. Godine 1949. odlazi u vojnu oficirsku školu iz koje se u studenom 1951. vraća kao KV aero-fotograf. Meta njegovog fotoaparata bile su najvažnije političke i sportske zvijezde toga vremena, ali isto tako i obični ljudi, od radnika 3. Maja pa do mlikarica koje su vrijedno obilazile Rijeku. Ovjekovječio je susrete i posjete brojnih delegacija i državnika (Che Guevara, Naser, Nehru, Hruščov, Brežnjev i dr.). Fotografije su mu povremeno objavljivane u američkim, talijanskim i francuskim časopisima, u monografijama i na kalendarima. Jedna od njegovih najpoznatijih fotografija je slika Che Guevare na riječkom Korzu. Sve slike avionske nesreće na aerodromu Rijeka na Krku 23. Svibnja 1971. koje možete naći napravio je on velikom osiguranju usprkos. Prvu televizijsku antenu postavljenu na krovove Rijeke (slika desno) uslikao je također naš Čućo. 1948. zaposlio se u "Riječkom Listu" kao novinar-korektor. Od tada pa do odlaska u mirovinu 31. Prosinca 1989. radio je kao fotoreporter, a do 1969. i kao jedini fotoreporter riječkog dnevnog lista. Do 1971. redovito je pratio Titove posjete Rijeci, Puli i Brijunima. (Izvor: Novi List, Preminuo legendarni fotoreporter Petar Ćućo Grabovac , Objavljeno: 3. listopad 2015, Također: Rijeka Danas, I.Jerić: Intervju: Petar Grabovac-Ćućo kroničar grada na Rječini, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 85/86, Elvira Marinković Škomrlj: RIJEKA JE BILA CENTAR SVIJETA)
1929. 29. Prosinca godine položen je kamen-temeljac za gradnju crkve sv. Josipa u sklopu samostana benediktinki na Podmurvicama. Crkva je posvećena 30. Listopada 1931. Crkvu sv. Josipa projektirao je arhitekt Eduardo Stipanovich, rođen u Malom Lošinju 1887. (Izvor: Radmila Matejčić: KAKO ČITATI GRAD - Rijeka jučer, danas, NAKLADA KVARNER, NOVI VINODOLSKI, 2013, str.199,528, Također: Irvin Lukežić, Riječke glose, str.125)
1929. na današnjoj lokaciji počinje djelovati restoran "Conca d'oro" ("Zlatna školjka") (slika ljevo). Prije današnje lokacije djelovao je u zgradi pokraj Teatra Fenice koja se trebala rušiti. Na novu lokaciju preselili su se nakon što je ugledni arhitekt Edoardo Goellner preuredio prostor. (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, str:13)
1929. U Puntu na otoku Krku u pogon puštena Munjara (munjara = električna centrala), električna centrala koja je proizvodila izmjeničnu struju. Interesantno je da je puntarsku elektranu projektirao i dizajnirao sam Nikola Tesla (slika desno). Dizel motor je bio snage 35kW i pogonio je generator od 15kW. Predjednik dioničkoga društva je bio Anton Mrakovčić Pavlić, a dioničari su bili Črvarić Ivan, Orlić Perica Pere , Franolić Josip Katinica, Brusić Ive Jurić, Anton Maračić Moro i Mate Kosić. Munjara je radila do 1944. godine, a 1948. je bila nacionalizirana, i promjenilaime u "ELEKTRIČNA CENTRALA PUNAT". Prva munjara na otoku Krku puštena je u pogon 1925 u Omišlju i bila je snage 25kW. (Izvor: Školovanje Nikole Tesle u Hrvatskoj i njegov učitelj Martin Sekulić, Darko Žubrinić, Zagreb 2019., Također: kronologija koju donosi Franjo Magaš, Također: Grad Krk, Devedeseta obljetnica prve elektrifikacije otoka Krka)
1930. u gradu Sušaku je bilo trinaest konzularnih predstavništava. Otvoren je Gradski muzej. Izlaze "Primorske novine". Sušak je u tom razdoblju postigao svekoliki gospodarski razvitak. Životom grada Sušaka upravlja desetak imućnih obitelji među kojima se ističe obitelj Ružić. Razdoblju napretka o kojemu je riječ posebni je pečat dao također jedan Ružić, Gjuro (Jurica), mlađi, gradonačelnik Sušakaod 1929. do 1939. godine, uz pomoć mlađega brata, dr. Viktora Ružića, uglednog sušačkog odvjetnika i bana Savske banovine. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Milka Šupraha-Perišić: Gradska knjižnica, Čuvari građanskoga vremena)
1930. 23. Siječnja u Padovi je zaključen sporazum između Ureda za skrb o poginulima u ratu i Grada Rijeke koji je obvezao općine diljem Italije da osiguraju mrtva tijela za Kriptu na Kozali. Taj je sporazum kasnije poslužio i kao obrazac prema kojem je i 
tobože poraženi Gabriele D'Annunzio, koji je našao mir na jezeru Garda, dobio za svoj politički Gardaland, odnosno Vittoriale, posmrtne ostatke dragovoljaca koji su pali u borbama za Rijeku. (Izvor: fluminensia.org, Goran Moravček: Svi Sveti na Kozali, Objavljeno: 01. Studenog 2012)
1930. Osnovana Gradska biblioteka Sušak, smještena na treći kat sušačke Gradske vijećnice (vjećnica na slici ljevo). Komentatori kažu "tiho, bez pompe, kao što je to, uostalom, s knjižnicama uobičajeno". Grad Sušak je tada imao oko šesnaest tisuća stanovnika. Za osnutak Gradske biblioteke izdvojen je iz gradskog proračuna potreban novac. Za javnost je otvorena 1931. godine s početnim fondom od devetsto svezaka knjiga različita sadržaja. Pravo korištenja Bibliotekom imala je svaka osoba s navršenih šesnaest godina života, a pristup fondu bio je slobodan i besplatan. Građani Sušaka, osobito inteligencija, pozivaju se da se koriste Bibliotekom i da je daruju knjigama. Od početka rada Biblioteka je korisnicima ponudila velik broj tekuće periodike. Bila je pretplaćena na niz izdanja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Prvi knjižničar bio je dr. Juraj Roić, profesor Muške realne gimnazije koji je Biblioteku organizirao prema načelima knjižničarske struke. Nakon dr. Roića to su bili i prof. Ivan Večerina i prof. Vladimir Švalba. Za prvog upravitelja Biblioteke imenovan je 1939. književnik Nikola Polić, brat Janka Polića Kamova. (Izvor (djelomično): Matica hrvatska, Vijenac 175, Milka Šupraha-Perišić: Gradska knjižnica, Čuvari građanskoga vremena)
1930-tih početkom na Sušaku je otvoren Danski vicekonzulat, a za vicekonzula je izabran Dragutin Pavlović Antunov, veletrgovac drvom i tvorničar. Uredi vicekonzulata su otvoreni na Delti u pisarnici njegove tvrtke. Vicekonzulat je bio zadužen za izdavanje viza i ostale konzuarne poslove, a bio je otvoren do 9. Travnja 1940. kada je Njemačka okupirala Dansku.
1930. 16. Veljače kino-projektori u "Teatru Fenice” su prilagođeni prikazivanju zvučnih filmova. Kao prvi zvučni film prikazan je “Pjevač Jazza” Ala Jolsona, koji je i općenito bio prvi zvučni film, dvije i pol godine nakon njegove premijere na Broadwayu. (Izvor: Mišo Cvijanović - Cvijo: IMAMO KINO! RI-AMARCORD, Također: Forum Croinfo.net, Veljača - značajni događaji, autor Iliria)
1930. početkom '30-tih godina prošlog stoljeća Sušak je triput manji od Rijeke, broji tek 16.000 stanovnika, ali za Kraljevinu Jugoslaviju znači mnogo više nego što istovremeno znači Rijeka Italiji. U sušačkoj luci promet stalno raste, tu se nalazi udruženje brodovlasnika i savez industrijalaca, a do sredine tridesetih godina izdano je preko 500 građevinskih dozvola za stambene, javne i gospodarske zgrade. Na području intenzivne i ambiciozne javne izgradnje ističe se doprinos zagrebačkoga kruga arhitekata koji svoje zamisli plasiraju na tada brojnim javnim natječajima (Gradska vijećnica, regulacijski plan, banovinska bolnica, Narodni dom), dok se događanja na planu stanogradnje svode na djelatnost nekolicine domaćih poduzetnika. Susjedni Sušak, za razliku od Rijeke, u razdoblju od samo nekoliko godina samostalnog života postaje gospodarsko središte, turističko mjesto te najvažnija tranzitna postaja za Hrvatsko primorje i Dalmaciju. Te je godine, 01. Srpnja službeno pušten u promet i aerodrom na Grobničkom polju.
1930. U sušačkoj se luci nastavljaju veliki građevinski poduhvati: uređenje Aleksandrovog i Barčićeva
pristaništa (danas Sušački lukobran i Ružićev gat) te putničkog pristaništa na Brajdici koja je s Deltom povezana
preko Rječine mostovima za željeznički, kolni i pješački promet. (Izvor: Julija Lozzi-Barković: Međuratna arhitektura Rijeke i Sušaka, Adamić, Rijeka 2015., str. 405.)
1930. 16. Ožujak na godišnjicu dolaska talijanskog kralja Vittoria Emanuela III. 1924., otvorena Kripta u čast poginulim talijanskim ratnicima, iznad koje se nalazi Župna crkva sv. Romualda i Svih Svetih. (Izvor: fluminensia.org, Goran Moravček: Svi Sveti na Kozali, Objavljeno: 01. Studenog 2012)
1930. 17. Ožujka uvedena je "Kvarnerska slobodna carinska zona" (Zona Franca di Fiume) za područje cijelog grada Rijeke i općine Opatija-Volosko-Lovran. Tih godina postavljeni su uvjeti za novu gospodarsku politiku u Rijeci. Unatoč svemu, zamrlom gradu nisu mogli pomoći ni svi navedeni uvjeti, a niti pokrivanje godišnjih troškova iz Rima, s dotacijom vrijednom dvadesetak milijuna lira. Zvanični fašistički dužnosnici iskoristili su otvaranje za propagandu svojih ciljeva i da riječkom pučanstvu prikažu kako se današnja fašistička Italija brine za njih. Uz slobodnu zonu postojala je i takozvana "Zona tolerancije" u koju su bili uključeni krajevi uz carinsku granicu. Stanovništvo te zone imalo je povlasticu da sa područja slobodne zone nabavlja određenu količinu živežnih namirnica po povoljnijim cjenama. Količine su bile ograničene na: "brašno i kruh - 10kg, tjestenina i riža - 3kg, maslac i sir - 5kg, ulje, svinjska mast i slanina - 1kg, živad sitna - 2 para, živad krupna - 1 par, kava - 20grama, šećer - 500grama, surogati kave, kakao i čokolada - 250 grama."(Naša Sloga, utorak, 1. Travnja 1930.)
Dekretom koji je donjela italijanska vlada 01. Travnja 1930.,
slobodna je zona bila ograničena na područje:
"Kvarnerska slobodna zona omeđena je s jedne strane jugoslavenskom granicom do mjesta Zmogori i Trinajstići, odavde vodi na provincijsku cestu do raskrižja prolazeći mimo kuća Osojnak, koje ostaju u zoni, dalje ide na cestu koja dolazi sa Rukavca, silazi na provincijsku cestu koja vodi na Učku, uključujući u zonu Frančiće, spušta se u uvalu, ide ovom u dužini od 150 km, okreće prema jugu i dolazi u uvalu sv. Marije, odakle ide do uvale sv. Ivana. Tu se granica sastaje sa morem. Prolazi koji su odrđeni za prenos robe nalaze se kod Zmogora na cesti koja vodi u Jušiće i Jurdane, kod Rukavca na cesti koja vodi u to mjesto, kod Frančića na cesti koja vodi na Učku, kod Tumpića, kod Lovranskog vrha, kod uvale sv. Marije prema Mošćenicama.".(Naša Sloga, utorak, 2. Travnja 1930.).
Slobodna carinska zona (Zona Franca di Fiume) je trebala djelovati do 31. Prosinca 1931., ali je zakonskim dekretom 08. Listopada 1931. trajanje produženo na neodređeno vrijeme. Pod talijanskom upravom Rijeka je izgubila 3/4 svojeg predratnog prometa i gotovo cijelo svoje brodarstvo. Trgovina i industrija počele su nazadovati i propadati. Kontinentalni trgovinski izvozni/uvozni promet s krajevima u unutrašnjosti preuzima sušačka luka, ali tek sa svojom 1/4 mogla se mjeriti s ranijim sjeverojadranskim pomorskim emporijem kakav je bio Rijeka. Analizom prometa riječke luke, za vrijeme talijanske okupacije od 1918. do 1945. godine, možemo vidjeti kakvo je bilo gospodarenje Rijeke u to vrijeme. Analiza prometa u razdoblju od dvadeset i sedam godina pokazuje da je robni promet jako podbacio u odnosu na onaj prije Prvog svjetskog rata. Izvoz je imao ipak karakter slabog tranzitnog prometa, ali se neprekidno kroz čitavo razdoblje kretao ispod prosjeka uvoza. Godina 1930. bila je interesantna zbog odluke talijanske vlade o gospodarskoj obnovi Rijeke i njene luke. Dvije godine ranije, 1928., donesen je zakon o oslobađanju od carine na uvozpotrebnih mašina za industriju. I dok je promet riječke luke stagnirao, promet sušačke luke povećao se četverostruko već 1934. Možemo pretpostaviti kako bi se gospodarski razvijali Sušak i Hrvatska da nije bilo "maćehinske" velikosrpske vladine politike. (Izvor: Državni arhiv u Rijeci, Stručni članak, Zadarka GREBLO: TRGOVAČKO-OBRTNIČKA KOMORA U RIJECI 1924.-1945, Također: Željko Bartulović: PRAVNO-POVIJESTNI POLOŽAJ RIJEČKE LUKE)
1930. 22. Travnja Gradska bolnica sa stjecanjem statusa pravne osobe 1929., stvora uvjete za ustoličenje Uprave, čime je prestala funkcija i petogodišnji mandat "izvanrednoga bolničkog povjerenika"dr. Giuseppea Cobianchija. U prvi Administrativni savjet (Consiglio amministrativo) bolnice 22. Travnja ulaze odvjetnik Giovanni Stiglich kao predsjednik te Ettore Cidri, Leo Luciano, dr. Arturo 
Meichsner i dr. Antonio Sablich. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Amir Muzur, Ante Škrobonja: GRADSKA BOLNICA (BOLNICA SV. DUHA) RIJEKA – OKOLNOSTI PREMJEŠTAJA IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA, Također: Radmila i Marijan Matejčić, Ars Aesculapi: prilozi za povijest zdravstvene kulture Rijeke i Hrvatskog primorja, Rijeka: ICR, 1982)
1930. 27. Travnja u Trstu, u brodogradilištu "Stabilimento Tecnico Triestino" porinuta je teška krstarica "Fiume" (slika ljevo). Riječki načelnik Riccardo Gigante nazočio je ceremoniji porinuću broda . Kuma broda na porinuću bila je i Giovanna di Savoia, buduća bugarska kraljica. Teška krstarica "Fiume" bila je jedna od četiri broda klase "Zara" koja je bila glavna klasa teških krstarica u italijanskoj mornarici za vreme Drugog svetskog rata. Brodovi su bili "Zara" porinuta 1930., "Fiume" 1930., "Gorizija" 1930. i "Pola" porinuta 1931. Građeni su u brodogradilištima u Trstu, La Speciji i Livornu, i ušli su u službu krajem 1931. godine (osim "Pole", koja je u službu ušla krajem 1932. godine). Brodovi "Zara", "Pola" i "Fiume", potopljeni su tokom bitke kod Matapana 1941., a "Goricija" je potopljena 1944., dok je bila u rukama Nemaca. (Izvor: Novi List, Danilo Prestint: »Fiume«, »Pola« i »Zara« grobnice naših mornara..., 1. svibanj 2016., Također: Wikipedia, Italijanske teške krstarice klase Zara, Također: Nautika-info, ˝Fiume˝, ˝Pola˝ i ˝Zara˝ – pomorske bitke hrvatskih mornara, Također: Forum Croinfo.net, Brodovi - nekad i sada, Autor: Ilirija )
1930. Zgrada na kućnom broju Korzo 24 (danas Radio Rijeka) doživjela
je svoju prenamjenu. Prije toga u njoj su bile smještene "Cassa di Risparmio" i "Hrvatska Čitaonica", a od ove godine kao "Casa del Fascio". Prenamjena je započela zahtjevom fašističkog rukovodstva da im grad odobri zemljište za novo sjedište koje bi objedinilo njihove vojne, ekonomske, političke i društvene potrebe. Tako je pronađena jeftinija alternativa koja je udovoljila njihovom zahtjevu. Zgrada doživljava tom prilikom značajne promjene. Najvažnija, iako ne i najsretnija činjenica iz ove epizode riječke povijesti jest izbacivanje Hrvatske čitaonice iz njezinih prostora kako bi i taj dio postao talijansko vlasništvo. Inženjer ove obnove bio je Ferruccio Iellouscheg koji je radove vodio pomno planirano. U galeriji su radove izveli domaći majstori, stupove je mramorom obložio Grubessich, lokalni majstor, dok je na popločenju radila tvrtka Mareschi. Čak su i svjetiljke precizno planirane, a rad su Giuseppea Moceniga. Stropne slike izveli su također domaći majstori Ladislau de Gauss i Romolo Venucci. (Izvor: Filozofski fakultet u Rijeci, Morena Ban: TRG RIJEČKE REZOLUCIJE: Urbanistička slika)
1930. 03. Svibnja Gradski inženjeri Giovanni Rubinić i Luigi Luppis izradili su elaborat sanacije nove kapucinske crkve na 45 stranica. 1935. Riječko poduzeće Mareschi postavilo je nove granitne stupove i crkva je dobila današnji izgled.
1930. 03. Svibnja dekretom od 13. Ožujka 1930., a potvrđenim od suda 03. Svibnja (registro n. 3 Interno, foglio n, 136), Ministero Dell 'Interno - Direzine Generale Della Sanita Publica (Ministarstvo unutrašnjih poslova - Direkcija narodnog zdravlja) Italije nominira članove "Consigli provinciali di sanità" ("Zdravstveni Savjetnici po provincijama"). U Provincia di FIUME izabrani su sljedeći članovi: LENAZ prof. Lionello, medico-chirurgo (kirurg); GROSSICH dott. Ruggero, medico-chirurgo (kirurg); PERSICH dott. Otello, pediatra (kirurg); PALMA dott. Augusto, chimico (kemičar); ANCICH avv. Alessandro, giureconsulto (advokat); PRODAM dott. Arturo, farmacista (farmaceut); CELLA dott. Ramiro, 
veterinario (veterinar); CONIGLI ing. Carlo, ingegnere (inženjer); PERCICH avv. Noë, esperto materie amministrative (administrator); MARTINO dott. Bando, esperto scienze agrarie (agronom). (Izvor: GAZZETTA UFFICIALE DEL REGNO D'ITALIA - N. 126, PARTE PRIMA, Anno 71°, Numero 126, Roma - Venerdi, 80 maggio 1980)
1930. 20. Svibnja U prostorijama "Društvo za Vazdušni Saobraćaj" Aeroput održana je konferencija između direktora Čeških državnih linija (Československe Statni Aerolinie - ČSA) i direktora Sondermajera. Postignut je sporazum o pokretanju avionske linije Bratislava-Zagreb-Sušak. Na dan 01. Kolovoza 1930. godine otvorena je linija Sušak-Zagreb sa vezom za Prag. Tog je dana krenuo je avion marke "Potez" (sa 5 sjedišta, slika desno) za Sušak, a u 19.00 isti se avion vratio u Zagreb. Avionom su putovali i direktor jugoslovenskog društva za vazdušni saobraćaj Sondermajer i predstavnici zagrebačkih redakcija. Ovim je "Aeroput" započeo redovni saobraćaj na ovoj međunarodnoj liniji, od Zagreba do Sušaka. (Izvor: PALUBA, Aeroput, Autor: Deligrad)
1930. u proljeće iz Zagreba dolazi Komisija
banovinske uprave koja nakon razmatranja zdravstvenih problema u
gradu Sušaku uvažava ovdašnje argumente te donosi zaključak "...da se uz postojeću
malu bolnicu izgradi nova zgrada sa 100 postelja, te da se u bolnici formira pet
odjela i to: opći odjel, zatim kirurški, pa ginekološki s rodilištem, te očni odjel i
odjel za nos i grlo...". Na temelju tog zaključka tadašnji se gradonačelnik Juraj (Đuro) Ružić
odmah obraća banovinskoj upravi u Zagrebu s prijedlozima i molbom za
pripomoć i ubrzanje akcije vezane uz izgradnju bolnice. Ban Savske banovine
dr. Ivo Perović prihvaća prijedloge komisije te 01. Kolovoza 1931. određuje i konkretne načine financiranja i tempo radova. (Izvor: Pregledni rad, Acta med-hist Adriat, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA
U SUŠAKU, str: 10)
1930. 25. Srpnja u Zvonimirovoj ulici na Sušaku je i službeno otvorena španjolska konzularna agencija, a za konzularnog agenta je imenovan Joaquin Ponce Barcel. U Prosincu iste godine otvoreni su novi uredi na Masarykovu šetalištu br. 9, u Vilharovu kuću. Agencija je izdavala vize i obavljala i ostale konzularne poslove.
1930. 01. Srpnja stavljen je u funkciju i pušten u promet Aerodrom na Grobniku. (Djelomičan Izvor: Zračna luka Zagreb d. o. o., Monografija: Zračna luka Zagreb - 50 godina, Zagreb 2012, Također: wikipedija > Zračno pristanište Grobnik)
1930. 07. Svibnja papa Pio XI. dodijeljuje svetištu Majke Božje, trsatske Djevice milosti na Trsatu naslov "manje bazilike". Na slici ljevo, Papinsko pismo o proglašenju Gospine crkve "bazilica minor". (Izvor: TURISTIČKA ZAJEDNICA KVARNERA, MARIJIN TRSAT, Svetište Blažene Djevice Marije, Također: Svetište Majke Božje Trsatske, HODOČASNIČKI ŽIVOT U MARIJINU TRSATU, Također: Wikipedija > Manja bazilika, Također: wikipedija > Crkva Gospe Trsatske, Također: Adoremus Bulletin - May 2016 Issue, EDUARDUS CARD. MARTINEZ Praefectus: Domus ecclesiae, Norms for the Granting of the Title of Minor Basilica (Uvjeti za dobivanje titule "Minor Basilica"), November 9, 1989)
1930. na Sušaku je otvoren argentinski vicekonzulat sa uredima u Tomislavovoj ulici broj 5. Za vicekonzula je imenovan Eduard Pajkurić, inače pomorski kapetan. 1937. uredi se sele na Prestolonasljenikovo šetalište br. 3. Pod teritorijalnu nadležnost su pripadali srezovi Sušak, Bakar, Crikvenica i otok Krk
1930. 29. Kolovoza osnovana je Gradska biblioteka na Sušaku. Tada je grad Sušak imao oko šesnaest tisuća stanovnika i 1.778 zgrada. Zahvaljujući položaju graničnoga grada uz talijansku Rijeku, a s tim u svezi protekcionističkoj politici Kraljevine Jugoslavije prema Sušaku i morskoj luci koja je bila najvažnije tržište drva na Sredozemlju, Sušak je u tom razdoblju postigao veliki gospodarski razvitak. Za osnutak Gradske biblioteke izdvojen je iz gradskog proračuna svota od 50 000 din. Za javnost je otvorena 1931. godine u zgradi Gradske vijećnice s početnim fondom od 900 svezaka knjiga različita sadržaja. Prvi knjižničari bili su gimnazijski profesori. Nakon dr. Roića to su prof. Ivan Večerina i prof. Vladimir Švalba. Za prvog upravitelja Biblioteke imenovan je 1939. književnik Nikola Polić (Sušak, 26. Studenog 1890. – Volosko, 15. Listopada 1960.), brat Janka Polića Kamova (Rijeka, 17. Studenog 1886. - Barcelona, 8. Kolovoza 1910.), autor popularnih feljtona Sušačke subote i Zagrebačke šetnje. Pravo korištenja Bibliotekom ima svaka osoba s navršenih šesnaest godina života, pristup fondu slobodan je i besplatan. Građani Sušaka, osobito inteligencija, pozivaju se da se koriste Bibliotekom i da je daruju knjigama. Bila je jedna od pet gradskih knjižnica u Savskoj banovini (uz Zagreb, Varaždin, Karlovac, Slavonsku Požegu), i dobar je primjer građanske knjižnice koja je od početka imala ambiciju postati centralnom knjižnicom regije. Sušak je u tom razdoblju postigao svekoliki gospodarski razvitak. U Gradu je bilo trinaest konzularnih predstavništava. Otvoren je Gradski muzej. Izlaze "Primorske novine". Životom grada Sušaka upravlja desetak imućnih obitelji među kojima se ističe obitelj Ružić. Razdoblju napretka o kojemu je riječ posebni je pečat dao također jedan Ružić, Gjuro (Jurica), mlađi, gradonačelnik Sušaka od 1929. do 1939. godine, uz pomoć mlađega brata, dr. Viktora Ružića, uglednog sušačkog odvjetnika i bana Savske banovine. (Izvor: wikipedija, Gradska biblioteka Sušak, Također: wikipedija, Gradska knjižnica Rijeka, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 50/51, Milka Šupraha - Perišić: GRADSKA BIBLIOTEKA SUŠAK)
1930. Prema popisu stanovništva u Rijeci živi 53.896 stanovnika
1930. na području Sušaka koje je obuhvaćalo i naselja na istočnom dijelu do Bakra te na sjeveru do Grobnika, živi 16.104 stanovnika i 1.778 zgrada. Podaci dobiveni popisom stanovništva ne kazuju nacionalnu pripadnost jer ona nije posebno isticana, ali se navodi da 15.273 žitelja po narodnosti Jugoslavena, i približno toliko ih je govorilo Hrvatsko-srpskim jezikom. Prema vjeri, Rimokatolika je bilo oko 15.000, a Pravoslavaca 831. Srpska Pravoslavna parohija navodi međutim 988 vjernika, te da pravoslavne djece u osnovnim školama ima 70, a u srednjim 96.
|
1930. 07. Rujna osnovan je i oficijelno inauguriran Rotary klub Sušak, treći nakon Zagreba i Beograda. Na početku djelovanja brojao je 16 članova. Osnovan je na poticaj nekolicine bogatih Sušačana (odvjetnik dr. Ferdo Pavelić, bankar Milorad Smokvina i profesor Ivan Sveško), a na inicijativu Rotary kluba Zagreb. 1931. Rotary klub Sušak dobija punopravno članstvo u svjetskoj organizaciji. Inauguracija je obavljena vrlo svečano na parobrodu “Zagreb” Jadranske plovidbe. Za svaki Rotary Club vrlo važna svečanost, Charter presentation (međunarodno priznanje kluba), obavljena je 18. Ožujka 1931. na obnovljenome parobrodu “Karađorđe”. Dokument o ratifikaciji kluba datiran je na 6. Travnja 1931. Prvi predsjednik RC-a Sušak bio je barun Milan Turković s Pećina (Vila Turković), prvi sekretar prof. Ivan Sveško, a prvi rizničar Zvonko Richtmann. Sastanci su se održavali u hotelu Park. Tokom sljedećih 10 godina u klub se učlanilo 45 osoba (na slici ljevo članska iskaznica Luje Raca, gradskog prometnog inženjera, jednog od članova). (Izvor: Rotary club Rijeka, District 1913, O nama, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 72, Oleg Mandić:ROTARY KLUB SUŠAK, Također: Rotary magazin br. 08-09, Godina 4. Broj 8/9 Prosinac 2009, STR: 41)
1930. 14 Rujna održana utrka "Abazia - Monte Maggiore" (Opatija - Učka), treća po redu, ali ne tri godine uzastopno. Bodovala se za "Kup Mussolini" (Coppa Mussolini). Start je bio u Matuljima na glavnom gradskom trgu (Piazzale di Mattuglie), a cilj na vrhu Učke (Rifugio di Duchessa d'Aosta). Trku je organizirao Automobilistički klub Rijeka (l'Automobile club di Fiume) uz izdašnu pomoć Alfa Romea. Fond nagrada je bio 50.000 Lira. Rekord staze je držao Pollini sa vremenom 15'6'' postignutim 1929.
|
1930. donesen „Zakon o vinu sa pravilnikom“. Na strani 38 članak 31. kaže:
„Imenom „Bakarska Vodica“ može se nazivati samo onaj prirodni pjenušac, koji je priređen u Bakru i okolici po uobičajenon načinu i iz tamošnjeg grožđa, odnosno šire“(na slici desno etiketa).
Na strani 61. istog zakona „Dodatak“ tumači i ovo:
„Bakarska Vodica je pjenušavo vino iz Hrvatskog Primorja. Navreo mošt otače se u u šampanjske boce i čuva u hladnome. Kao „Bakarska Vodica“ smije se prodavati samo prirodni pjenušac iz bakra i okolice priređen po tamo uobičajenom načinu.“
Zanimljiva je i naredba Bana kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 23. Prosinca 1910. o „Zabrani patvorenja vina i u promet stavljanja patvorenih vina“ u kojem na stranici 34, članak 47 kaže:
„Šampanjac, Pjenušac i Bakarska Vodica
Pod Šampanjcem treba podrazumjevati takovo iz naravnog vina pravljeno, ugljinom kiselinom zasićeno vino, u kojem je ugljična kiselina, eventualno dodatkom šećera naravnim putem razvita i u njem podržana. Ovome mogu se kod fabrikacije Šampanjca uobičajenoe no neškodljive tvari naprimjer likeri pridodavati.“
„Naziv Pjenušac valja označiti na etiketama (vignetama) boca velikim i jasno vidljivim slovima, koje padaju u oči. Ta se etiketa ima tako priliepiti da se ista sa boce može skinuti samo nakon navlaženja.“
„U cienike, gostioničarske jestvenike itd. Ima se pjenušac vazda samo pod tim imenom unašati“.
1930. 10. Studenog u Požegi je rođen Vjekoslav Vojo Radoičić (Požega, 10. studenog 1930. - Rijeka, 15. srpnja 2017.) (slika desno), slikar grafičar, ilustrator, scenograf, kipar koji je Rijeku zvao svojim domom, slikar koji je u zemlji i inozemstvu imao ukupno 197 samostalnih i više od 250 skupnih izložbi. Završio je Pomorsku akademiju u Rijeci. Živio je i radio u Rijeci, Beču i Begovom Razdolju. Za potrebe televizijske i kazališne produkcije izradio je više od 40 scenografija. Bio je član HLDU Rijeke i Zagreba i član VBO-a (Verein Bildenden Künstler Österreichs, Wien – Schonbrun). Samostalno je izlagao u Rijeci, Opatiji, Dubrovniku, Zagrebu, Veneciji, Firenci, Beču, Londonu, Melburnu, New Yorku, Oslu…. Radoičić je bio hrvatski kandidat za prestižnu nagradu za ilustraciju Hans Christian Andersen, a dobitnik je i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo. Na slici ljevo, jedna od njegovih slika "Pećine - Rijeka" serigrafija 50x70cm. (Izvor: HRT – RADIO RIJEKA, Boris Kanazir: Preminuo veliki riječki umjetnik Vojo Radoičić, 15.07.2017, Također: Galerija Divila, Autori, Vojo Radoičić, Također: Wikipedia, Vjekoslav Vojo Radoičić)
1930. za električnu centralu Tvornice papira sagrađena je nova zgrada i podignut dimnjak visok 83 m., prepoznatljivi simbol tvornice, koji postoji i danas. Zgrada je dorađena 1935. godine.
1931. 08. Veljače Na zgradi crkve Blažene djevice Marije (Assunta) pao je dio vijenca atike, pa je na čuđenje mnogih postao vidljiv fragment natpisa: "VETTIDIUS NEPOS" sa slovom S upisanim u O. To je pretposljednji redak kamena koji je nestao u doba obnove fasade 1826.
1931. 28. Veljače pomorski kapetan iz Sušaka, Metod Tomljenović, kupuje radionicu Ivana Petrinovića "Sila, pomorsko mehaničarska radionica " propalu 
1931. zbog dugova, i registrirao ju na svoje ime kao "Vulkan - pomorskaradionica i ljevaonica, Sušak". Inače, poduzeće "Sila pomorsko mehaničarska radionica" je osnovano 1929. godine. "Vulkan" uspješno posluje cijelo vrijeme između dva rata, a na temelju odluke Vlade FNRJ u Siječnju 1948. poduzeće nastavlja radom kao poduzeće od državnog značaja. U Kolovozu 1955. poduzeće je, rješenjem Narodnog Odbora grada Rijeke, promijenilo naziv u "Vulkan, tvornica dizalica i ljevaonica" Rijeka (značka - grb na slici ljevo). Djelatnost "Vulkana" bila je proizvodnja dizalica, transportnih sredstava i opreme za brodogradnju, kormilarskih uređaja i brodske plubne opreme, izrada poluproizvoda, sklopova i rezervnih dijelova za proizvode iz djelatnosti. Poduzeće ponovno uspješno posluje do 1991. godine kada je iskazan ukupni gubitak od 56.222.000.- HRD (prihodi 116.195.000.- HRD, rashodi 172.417.000.- HRD) i poduzeće ulazi u stečaj. Direktor Poduzeća u to vrijeme bio je Vlado Milković. Nakon pretvorbe situacija nije bila ništa bolja. Društvo je u razdoblju od 1994. do 2000. iskazalo gubitak u iznosu 59.353.086,00 kn, osim za 1998. kada je ostvarilo dobit u iznosu 66.424,00 kn. U Studenome 2000. nad Društvom je pokrenut stečajni postupak. Prema financijskim izvještajima za 2000., Društvo je ostvarilo prihod u iznosu 9.222.184,00 kn, a rashode u iznosu od 28.197.981,00 kn. Iskazan je gubitak u iznosu 18.975.797,00 kn. Žiro račun Društva na dan 10. Studenoga 2000. bio je neprekidno u blokadi 1 803 dana i firma ponovo ulazi u stečaj.
1931. Veljača otvorena je Gradska biblioteka Sušak (osnovana u Kolovozu 1930. g.) kao javna knjižnica grada Sušaka, a njezino korištenje bilo je dopušteno samo osobama s navršenih šesnaest godina života. (Izvor: gkr, Milka Šupraha-Perišić: Početak i razvoj dječjih knjižnica u Rijeci: 60 godina igre i veselja)
1931. krajem Ožujka ondašnji ministar socijalne politike i narodnog zdravlja odobrava projekt radničko-iseljeničkog doma u Sušaku. Nacrt je prije toga morao pregledati i Sanitetsko-tehnički odsjek Škole narodnog zdravlja u Zagrebu, radi potrebnih izmjena i nadopuna. Gradnja je započela u jesen 1931. godine, a već sljedeće jeseni ustanova je trebala primati korisnike.
1931. 16. Travnja u gradskoj vijećnici na Sušaku održana konferencija koju je sazvalo Ministarstvo saobraćaja Kraljevske vlade. Raspravljalo se o proširenju sušačke luke i izgradnji gornje-jadranskog lučkog bazena Sušak-Martinšćica-Bakar. Zaključak je bio da se bez odgađanja treba pristupiti izgradnji carinskih javnih i slobodnih skladišta na Sušaku i izgradnji željezničkog priključka Martinšćice na Sušačku prugu te dovršenje pruge i pristaništa u Bakru.
1931. 01. Svibnja u riječkom brodogradilištu "Cantieri navali del Quarnaro" u sližbu je predan "Antonio Pigafetta", posljednji od 4 
razarača – vođa flotile klase "Navigatori", za talijansku mornaricu. Klasificirani u talijanskoj mornarici kao "brze izvidnice" (Esploratori), a od 1938. samo kao razarači. Bili su to brodovi koji su dobili imena talijanskih pomoraca: "Alvise da Mosto", "Giovanni da Verazzano", "Antonio Pigafetta" i "Nicolo Zeno". Istisnine 2.580 t, bili su naoružani
sa šest topova kalibra 120 mm u tri dvostruka postolja i s brojnim protuzračnim
topovima, a imali su četiri do šest torpednih cijevi. Parne turbine snage 50.000 KS, dale su brodovima brzinu do 38 čvora i najveću do
41,57 čvora. Stalna najveća brzina tijekom rata ipak nije prelazila 32 čvora, iako su
riječki "Alvise da Mosto" i "Antonio Pigafetta" (na slici desno) na pokusnim plovidbama uspjeli uz
snagu turbina do 71.000 KS postići brzine veće od 45 čvorova! Interesantno je da su brodovi "Da Verazzano" i "Nicolo Zeno" su i zapeli na navozu pri porinuću. Nijedan od ta četiri razarača nije preživio Drugi svjetski rat.
Svi su izgubljeni na sredozemnoj bojišnici: razarač "Nicolo Zeno" potopila je
vlastita posada u Trstu 9. Rujna 1943., a "Pigafetta" također je izgubljen
u Trstu, ali pod njemačkom zastavom u zračnom napadu. "Da Verazzano" je 19. Listopada 1942. torpedirala britanska podmornica "Unbending", a "Da Mosto" je
potonuo 01. Prosinca 1941. kod Tripolija od posljedica britanske topovske paljbe. (Izvor: Wikipedia, Antonio Pigafetta (cacciatorpediniere), Također: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci, Također: Aldo Fraccaroli: Italian Warships of World War II., Littlehampton Book Services Ltd, 1968)
1931. otvorene zračne linije od Grobnika do Zagreba, Splita, Sarajeva i Beograda. Zašto mi to danas nemamo??
1931. Stanko Kliska projektira novu zgradu Opće bolnice na Trsatu.
1931. prva izvješća o utkama održanim na Preluku.
1931. 03. Svibnja na Jelačićevom trgu na Sušaku otvoren je vicekonzulat republike Urugvaj, a za počasnog vicekonzula je imenovan Ante Ivanović Josipov. U sušačkom vicekonzulatu su se izdavale vize i odrađivali ostali konzularni poslovi.
1931. 15. Lipnja nakon nekoliko godina iščekivanja i obećanja, svečano je otvorena civilna Zračna pruga Split-Sušak-Zagreb i Split-Sarajevo-Beograd. Avion koji je putovao na liniji Split-Sušak-Zagreb prometovao je utorkom i petkom s polaskom u 11:30, a na liniji Split-Sarajevo-Beograd srijedom i subotom s polaskom u 11:45. Karte su se mogle kupiti u Putničkom uredu i koštale su: 900 dinara do Beograda, 750 dinara do Zagreba i 450 dinara do Splita i Sarajeva. Nažalost, zbog slabog odaziva putnika čiji je razlog prije svega strah od novog prijevoznog sredstva, ali i ekonomska kriza koja je zahvatila Europu 1932. godine, civilni su zrakoplovi odmah nakon prve sezone letova prestali prometovati. Već početkom mjeseca Kolovoza 1931. godine javljaju se prvi problemi s brojem putnika u avionskom prometu na relaciji Split-Sušak-Zagreb, pošto je avion na pruzi Split-Sušak i obratno bio redovno skoro prazan. (Izvor: Mihovil Šetka: ZRAKOPLOVSTVO NA PODRUČJU SREDNJE DALMACIJE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA)
1931. 18. Lipnja talijanski je Zakon o javnoj sigurnosti br. 773 od toga datuma, dopunjujući one prethodne iz 1920. i 1926. godine donio odredbu: "Zabranjeno je pojavljivanje na javnom mjestu maskiran. Počinitelj će biti kažnjen novčanom kaznom od 100 do 1000 lira. Zabranjeno je nošenje maske u kazalištu, kinu i na drugim javnim mjestima, iznimno u nekima razdobljima i sukladno preporuci lokalnih organa sigurnosti otisnutoj na javnoj obavijesti. Počinitelj će biti kažnjen novčanom kaznom od 100 do 1000 lira. Lokalne vlasti imaju diskreciono pravo da dozvole pjevanje i viku u doba poklada. Nakana zakonodavca je poštovati zakon, a ne zabraniti zabave i plesove, čak i noću, što je običaj i navika u doba karnevala." (Izvor: riječki karneval, OD SUŠAKA PA DO LIPE KOSTRENE)
|
1931. 29. Lipnja u Rijeci su uvedene prve tri autobusne linije koje su svakih 20 minuta povezivale središte Rijeke sa Škurinjama, Kozalom i Podmurvicama. Linija broj 2 – Centar – Valscurigne (Škurinje) u duljini od 4.550 metara, linija broj 3 – Glavna tržnica – Gelsi (Podmurvice) u duljini od 2.550 metara i linija broj 4 – Centar – Kozala u duljini od 2.700 metara. Na tim su linijama prometovala četiri autobusa s benzinskim pogonom marke Ceirano GB & C, koji su mogli prevesti 39 putnika (slika ljevo), a vozili su svakih 20 minuta od 7 do 21 sat. Kasnije je dodana linija br. 5 prema Turniću. Linija br. 1 bila je tramvajska - od Školjića do Kantride. (Izvor: Autotrolej, O Autotroleju, Povijest, Također: wikipedia > Autotrolej, Također: autobusi.org forum, Gradski prijevoz, Autotrolej, Rijeka, Povijesni podatci)
1931. na Sušaku počinje djelovati grčki honorarni konzulat. Sjedište mu je bilo na Masarykovom šetalištu kb. 5, a u njemu su se izdavale vize i obavljali ostali konzularni poslovi. Za konzula je bio određen grčki državljanin Dionisie Zafirion Dimitriev koji je u Rijeci posjedovao trgovinu vinom. Konzulat je djelovao do 1941. kada je Grčka poražena u ratu sa Njemačkom.
1931. sredinom, u Rijeci se otvara poljski počasni konzulat sa sjedištem na Pećinama kućni broj 6. Počasnim konzulom inenovan je Emanuel Klement Dworski, inače umirovljeni kapetan korvete austrougarske mornarice iz Lavova. Konzulat prestaje djelovati kada su Njemci okupirali Poljsku 1. Rujna 1939, čime je i započeo 2. Svjetski rat.
1931. 12. Srpnja puštena je u promet pruga koja je Bakarsku luku spajala sa Zagrebom, tj. odvojak pruge Zagreb-Sušak i to od Škrijeva do Bakra. Inicijativa za izgradnju odvojka je pokrenuta 1920., a radovi počeli tek 1927. (Izvor: cro-eu.com, forum, Riječka luka, autor: Marica, Također: Cro-eu.com, Pruga Škrljevo – Bakar (Buccari), Autor: Marica, Također: Novi List, Robert Frank : Od Rijeke do Lokava za 4 sata i 10 minuta: lokomotiva "jurila" 28 kilometara na sat!, 23. rujan 2012.)
1931. 20. Srpnja U vrijeme župnika Martina Bubnja, započela je prema projektu arhitekta Davida Bunette (Ledenice 1891. – Rijeka 1964.) temeljita pregradnja kapele Presvetog Srca Isusova u crkvu, koja postaje središte nove sušačke Župe sv. Ćirila i Metoda u veljači 1938. g. (Izvor: fluminensia.eu > Bunetta David)
1931. 01. Kolovoza nakon što se gradonačelnik Sušaka Đuro Ružić ( Sušak, 28. Studenog 1891. - Rijeka, 23. Listopada 1976.) obratio banovinskoj upravi u Zagrebu s prijedlozima i molbom za pripomoć i ubrzanje akcije vezane uz izgradnju bolnice na Sušaku, Ban Savske banovine dr. Ivo Perović prihvaća prijedloge komisije te 01. Kolovoza 1931. određuje i konkretne načine financiranja odnosno tempo radova. Zaključeno je sljedeće:
"...vlasti Savske banovine raspisat će natječaj za gradnju, preuzet će financiranje i nabavu opreme, te diktirati tempo radova, grad Sušak otkupit će zemljište sjeverno od postojeće male bolnice, proširit će cestu iz grada do bolnice, te urediti novu vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, a ujedno će grad urediti okoliš bolnice kao park, t.j. zasaditi drveće i ukrasno zelenilo"
Raspisanim natječajem pravo izgradnje bolnice dobio je zagrebački arhitekt ing. Stanko Kliska (Snagovo kraj Zvornika, 15. IX. 1896 — Beograd, 3. X. 1969) koji započinje s radovima već 25. Listopada kada je položen i kamen temeljac s prigodnom poveljom. Građevinske radove dobila je tvrtka Atlant iz Beograda, ali je tehničko vodstvo povjereno Tehničkom odjeljenju Kraljevske banske uprave u Zagrebu s ing. Vojtom Boučekom na čelu. Nadzor izgradnje vodili su arhitekt Steimann i ing. Svetozar Trbojević, a za neposredno nadgledanje radova na terenu određen je tehničar Edvard Belović. (Izvor: Pregledni rad, Acta med-hist Adriat, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA
U SUŠAKU, str: 10)
1931. 19. Kolovoza na Trsatu umire predsjednik Narodne čitaonice Trsatske Josip Linić (Pepić) rođeni Trsaćanin, lokalni trgovac, domoljub, javni djelatnik i društveni pregalac. Tu je dužnost vrijedno obavljao 50 godina. Bio je urednik Starčevićeva lista "Sloboda" koji je izlazio na Sušaku od 1878. do 1884., pa predsjednik "Primorsko planinskog društva" osnovanog na Sušaku 1888., iz kojeg se na njegovu inicijativu 1903. razvilo Domoljubno gombalačko društvo "Primorski sokol na Sušaku". (Izvor: rijeka.hr > PORIJEKLO IMENA ULICA NA TRSATU, Također: croinfo.net, Stare slike i dokumenti Rijeke: Trsat , Objavljeno: 02. Listopad 2011)
1931. 11. Listopada prigodom 400. godišnjice obnove Trsatskih stuba, Gradsko poglavarstvo Sušaka priredilo je veliku domoljubnu manifestaciju u čast slavnog kliškog kapetana, a stube po njemu dobivaj dobivaju naziv "Stube Petra Kružića". Tom je prilikom broj stepenica je povećan sa iriginalnih 128 na 539. Originalno je bilo postavljeno 128 stepenica samo na najstrmijem dijelu puta. Nakon obnove postavljene su dodatne stube, pa danas od podnožja na Sušaku do crkve Blažene Djevice Marije ima ukupno 561 stepenica. Na ulaznom trijemu Društvo za promet stranaca na Sušaku, postavilo je i ploču sa posvetnim natpisom:
| 1531.-1931. Povodom 400. godišnjice Trsatskih stuba zadušbine PETRA KRUŽIĆA TRSAĆANINA kapetana Senja i Klisa, herojskog branitelja našeg Mora i Primorja postavi ovu ploču u spomen |
|
| Društvo za promet stranaca Sušak | |
(Izvor: Radmila Matejčić: KAKO ČITATI GRAD - Rijeka jučer, danas, NAKLADA KVARNER, NOVI VINODOLSKI, 2013, Također: Wikipedia, Stube Petra Kružića, Također: Svetište Majke Božje Trsatske, TRSATSKE STUBE ILI ŠKALINE, Također: GKR, Trsatske stube)
1931. 25. Listopada postavljen je kamen temeljac za novu zgradu bolnice na Sušaku. U jugozapadnom uglu zgrade, u temelje bolnice uzidana je i prigodna povelja (na slici ljevo, zgrada nove sušačke bolnice u izgradnji 1933. nešto sjevernije od stare, koja se vidi desno u prednjem dijelu slike). Na raspisanom natječaju usvojen je, kao najbolji, nacrt arhitekta Stanka Kliske iz Zagreba., glasoviti arhitekt i projektant zagrebačke bolnice Rebro, bolnice u Sisku, Požegi, Skoplju, Beogradu…. Sama gradnja bolnice započela je 1932. ali se izgradnja
tijekom te godine prekida i nastavlja tek 1933., no sada ubrzanim tempom. Bolnica je dovršena 01. Prosinca 1934., ali je svečano otvaranje pomaknuto za 16. Prosinac u 9 sati ujutro kada je bolnica i primila prve pacjente. Kako je te godine 09. Listopada u Marseilleu u Francuskoj ubijen jugoslavenski
kralj Aleksandar I. Karađorđević, beogradske vlasti zahtijevaju da bolnica nosi njegovo ime. Tako je
prekrasna zgrada "Banovinske bolnice" dobila na pročelju iznadtrećega kata
natpis "Bolnica Kralja Aleksandra I.". Zgrada je dugačka oko 100 metara i dijeli se na dva krila. Pročelje je položeno jugozapadno, bolesničke sobe su okrenute prema jugu, a sve pomočne i sporedne prostorije i operacijske dvorane prema sjeveru. Tehničko organizacijsko vodstvo bilo je povjereno Tehničkom odjelu Kraljevske banske uprave u 
Zagrebu pod upravom načelnika ing. Vojte Boučeka. Nadzor radova vodili su arhitekt Steinmann i ing. Svetozar Trbojević, a stalni nadzor na terenu tehničar Edvard Belavić. Kada je godine 1935. Opća bolnica u Sušaku počela raditi, bila je to jedna od najmodernijih bolničkih ustanova u zemlji. Svojim kapacitetom mogla je udovoljiti potrebama tadašnjeg broja stanovništva koje se njome koristilo. (Izvor: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji, Također: Pregledni rad, Acta med-hist Adriat, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA
U SUŠAKU, str: 10, Također: Eduard Pavlović, Ivan Pavlović: STANKO KLISKA (1896. – 1969.)
arhitekt bolnice u Sušaku)
1931. 30. Listopada nakon završene gradnje posvećena crkva sv. Josipa (slika desno) koja se nalazi u sklopu samostana benediktinki na Podmurvicama (prostor parcele Poglayen u podopćini Plase). Benediktinski samostan izgrađen je u Srpnju 1914. godine no bez crkve koja je bila predviđena u samom projektu. Inače, kamen-temeljac za gradnju crkve položen je 29. Prosinca 1929. godine. Crkvu sv. Josipa projektirao je arhitekt Eduardo Stipanovich, a gradnja crkve je brzo napredovala jer je korišten armirani beton, a cjelokupan se projekt uspješno uklopio u protofunkcionalističku arhitekturu samostana i škole benediktinki. (Izvor: Grad Rijeka, Crkva sv. Josipa, Također: Lukežić Irvin, Riječke glose: opaske o davnim danima: Izdavački centar Rijeka, 2004., str:125)
1931. osnovana je i registrirana "Atlanska plovidba" d.d. Sušak sa početnim
kapitalom glavnice od 7.500.000 dinara. Upravljanje je obavljano preko upravnog
odbora i poslovnog ravnateljstva. Poduzeće je imalo brodove "Senga", "Slava",
"Sreća", "Labud" i "Sloga", s kojima je održavalo pomorske veze pretežno sa zapadnom i sjevernom
Europom.
1931. Na području općine Sušak, prema popisu stanovništva od te godine, bilo je
16.204 stanovnika. Od toga 8.082 bilo je muških, te 8.122 ženskih. (Izvor: Almanah grada Sušaka, Sušak, 1933., str. 31.)
1931. Osnovano "Jadran brodarsko" d.d. Sušak koje djeluje u razdoblju između 1931. i 1934. godine,
kada započinje likvidacijski postupak koji traje do 1936. godine. Društvo posjeduje
brodove "Jadran" i "Dedinje".
|
1931. 26. Prosinca Na stranicama tršćanskog speedway kluba, postoji podatak kako je prvi speedway u Talijana, tada pod nazivom “1.a Corsa su pista di cenere” (“1. utrka na pisti od pepela), (Slika ljevo) održana je u Rijeci na gradskom stadionu Borgomarina KvarnerKvarner, pod pokroviteljstvom Talijanske motociklističke
federacije FMI.
Za pretpostaviti je da je riječ o šljunčanoj stazi koja se koristi u speedway-u. Prva utrka speedwaya u Italiji održala se u Rijeci, na gradskom stadionu. Dana 10. Travnja 1932. riječki "Moto club Fiume" organizira ponovo spidvejsku utrku,
kada je slavio Mateo Marceglia (Mate Marčelja) iz Matulja, koji je redovito bio među najboljim
spidvejašima. Marčelja je trijumfirao i sljedeće godine pobijedivši brojne motocikliste iz
Pule, Udina, Trsta i Rijeke. (Izvor: Doc. dr. sc. Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, str: 18., Također: http:www.motoclubtrieste.com/sheda_storica.htm, preuzeto 19. Rujna
2013., Također: Monografija, više autora: "100 godina stadiona Kantrida", izdavačka kuća Adamić, , 2013, str:53)
1932. 03. Siječnja osnovana Provincija Majke Dobrog Savjeta u Rijeci, riječka provincija Sestara Milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga čija je središnjica bila u Zagrebu. Kako je Družba Sestara Milosrdnica Sv. Vinka Paulskoga svakim danom bivala sve brojnija, godine 1930. u audijenciji u Vatikanu sam Papa Pio XII. časnoj majci Ignaciji Pavičić savjetuje da se Družba podijeli na provincije. Te je godine Družba imala 1560 sestara i 113 redovničkih zajednica. Najprije je, 03. Siječnja 1932., osnovana Provincija Majke Dobrog Savjeta u Rijeci, a potom 08. Prosinca Provincija Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije u Zagrebu i Provincija Navještenja Gospodinova u Splitu. Riječke su sestre mogle raditi u gradskoj bolnici. Novicijat je u Rijeci otvoren 04. Listopada 1933. godine. Nakon osnutka provincije položaj redovnica unutar gradske bolnice znatno se poboljšao. Veliku je pomoć sestrama davao liječnik Viktor Finderle. Njega valja smatrati velikim zaštitnikom hrvatskih redovnica u gradskoj bolnici u razdoblju talijanske uprave. (Izvor: Acta med-hist Adriat 2013, Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA)
1932. 09. Veljače Njemačka otvara počasni konzulat na Sušaku. Za počasnog konzula imenovan je Josip Premrou, veletrgovac i industrijalac drvom rodom iz Martinjaka kod Cerknice u Sloveniji. Za njegova mandata konzularni ured je bio smješten na Kačićevom šetalištu. U njemu su se izdavale vize i obavljali svi konzularni poslovi.
1932. Na Trgu bana Jelačića (sadašnji Titov trg) sagrađena zgrada Gradske štedionice u Sušaku.
1932. sagrađena je Mala ortodoksna sinagoga u Ulici Ivana Filipovića, jedina je izvorno građena sinagoga danas u Hrvatskoj koja još uvijek služi obredima. Obnovljena je 2008. godine i zaštićena kao kulturno dobro.
1932. 10. Travnja Riječki Moto club Fiume organizirao je spidvejsku utrku, u kojoj je slavio Mateo Marceglia (Mate Marčelja) iz Matulja (redovito među najboljim spidvejašima). Marčelja je trijumfirao i sljedeće godine pobijedivši brojne motocikliste iz Pule, Udina, Trsta i Rijeke. (Izvor: Doc. dr. sc. Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, str: 18.)
1932. 15. Travnja osoblje Autotramvajskog poduzeća Rijeci sklopilo je prvi kolektivni ugovor.
1932. U Riječkoj tvornici Torpedo predstavljen je i prvi avionski torpedo. Testiranja su uspješna.
1932. Započinje se sa gradnjom nove bolnice na Sušaku. Na inicijativu gradonačelnika Sušaka Đure Ružića i uz podršku bana Savske banovine dr. Ive Perovića, odlučeno je da se otkupi zemljište 'male bolnice' izgrađene 1924. i izgradi nova, moderna zgrada. Na raspisanom natječaju usvojen je nacrt inž. Stanka Kliske (15. Rujna 1896. u Snagovu kraj Zvornika – 3. Listopada 1969. u Beogradu) iz Zagreba. Svečano otvorenje bilo je 16. prosinca 1934. Banovinska bolnica kralja Aleksandra I. imala je 180 bolesničkih kreveta, u bolnici su radili specijalisti, uglavnom iz Zagreba, a od samog početka tu su i domaći, mladi, tada sekundarni, liječnici: dr. Zdravko Kučić (slika ljevo), dr. Davor Perović i dr. Ante Vukas. Sestrinsku su službu obavljale sestre milosrdnice, a prvi je direktor bio dr. Velimir Guteša, no vrlo kratko vrijeme. Kasnije je rukovođenje bolnicom preuzeo dr. Andrija Car. Poslije 2. svjetskog rata bolnica dobiva ime Opća bolnica dr. Zdravka Kučića. a kasnije prerasta u kliničku bolnicu.
1932. Andrija Rački, hrvatski teolog i povjesničar, a od godine 1902. župnik franjevačkoga 
samostana na Trsatu, u svome djelu "Spomen bilješke župe Trsat", bilježi i popis stanovnika prema konfesijama, pa je tako te godine, prema njegovim zapisima, bilo 14 872 rimokatolika te 961 pravoslavac. (Izvor: Maja POLIĆ: PRILOG POZNAVANJU ŽIVOTA I DJELA SVEĆENIKA I
POVJESNIČARA DR. ANDRIJE RAČKOGA)
1932. 25. Rujna u Splitu, na glasu svetosti u 43. godini redovništva i 55. godini svećeništva umire fra Bernardin Škrivanić (slika desno), širitelj katoličkog tiska i marijanske (Lurdske) pobožnosti. Rođen je u Omišu 1855. g. Gimnaziju i bogoslovne nauke pohađa u glagoljaškom sjemeništu u Priku kod Omiša, a završne ispite iz teologije u Zadru. Za svećenika je zaređen 1877. g. Kao župnik u Kaštel Sućurcu odlučio je stupiti u Red Manje braće Kapucina. U novicijat ulazi u Rijeci 1889. g. Ulaskom u Red dobio je redovničko ime fra Bernardin. Fra Bernardin razvija veliku apostolsku djelatnost posebno u Rijeci. Ubrzo nakon zavjeta postaje poglavarom riječkog samostana, a 1901. godine provincijalom. U Rijeci gradi svetište Gospe Lurdske. Pod poglavarstvom Fra Bernardin Škrivanića, početkom 20. stoljeća, riječki samostan postaje središnjim samostanom hrvatskih kapucina i žarištem vjerske i kulturne obnove u Hrvatskoj. (Izvor: Ljudima prijatelj, Hrvatska kapucinska provincija, Miljenko Vrabec: Fra BERNARDIN NIKOLA ŠKRIVANIĆ, Također; Samostan i Župa sv. Leopolda B. Mandića, Zagreb, KAPUCINI U HRVATSKOJ)
1932. godine Gradsko načelstvo grada Sušaka donosi Statut za javnu kanalizaciju. Statut ima 33 članka i jasno određuje što je to ulična kanalizacija i što su kanalizacijski priključci. Njime su također određene i cijene – troškovi priključenja te druga prava i obveze sve s ciljem očuvanja i unapređenja zdravstvenih i općih interesa građana.
1932. 14. Listopada u Rijeci umire Mihovil (Michele) Polonio-Balbi, poznati riječki trgovac i posjednik. Godine 1884. utemeljio je knjižaru i papirnicu, te izdavačku kuću koja se bavila izdavanjem gradskih godišnjaka, turističkih vodiča, te knjiga gospodarskoga i vjerskoga sadržaja. Rođen je 12.11.1849. u Baškoj na otoku Krku. (Izvor: Irvin Lukežić: Riječke glose : opaske o davnim danima, IZDAVAČKI CENTAR RIJEKA, 2004, Također: Hrvatska znanstvena bibliografija, Pregled bibliografske jedinice broj: 166823, Irvin Lukežić: Bašćanin Mihovil Polonio-Balbi - riječki knjižar i nakladnik)
1932. Utemeljena je "Jugoslavenska plovidba" d.d. Sušak, a registrirana 20. Ožujka 1934. godine. Glavnica društvenog kapitala iznosila je 6.000.000 dinara. Društvo
je imalo upravni odbor te poslovno ravnateljstvo. Posjedovalo je sljedeće brodove:
"Galeb", "Labud", "Lasta", "Orao", "Sokol" i "Kobac". (Izvor: Senčić Albino: Arhivsko gradivo bivših pomorskih poduzeća u PAR-u,VIA, God. 4-5 (1994-1995), sv. 4-5., str. 123)
1932. 08. Studenog odlukom episkopa dijecesona gornjo-karlovačkoga dr Maksimilijana Hajdina (Novi Sad, 21. Kolovoza 1879. - Beograd, 25. Veljače 1936.), osnovana srpska pravoslavna parohija, koja uključuje Krk, Kastav i gradove do Crikvenice. Prvi, privremeni paroh bio je prof. Manojlo Krkić. (Izvor: Artfekati 4-5 (2001), Drago Roksandić: O gradnji crkve sv. Nikole u Rijeci i o povijesti moderne Rijeke, str:216-217, Također: SPC - Dalmatinska Eparhija, Dr MAKSIMILIJAN (Hajdin))
1932. Sušačka općina gradi zatvorena Javna i slobodna carinska skladišta površine 6.326 četvornih metara, što je omogućilo prihvaćanje više pakirnog tereta, a to se vidno odrazilo na porast prometa. U isto vrijeme Luka Sušak bilježi promet od 482.780 tona (iskrcano 140.500 a ukrcano 342.280 tona), a riječka luka u isto vrijeme bilježi promet od 483.150 tona (uvoz 290.640 a izvoz 192.510 tona). (Izvor: RIJEKA, zbornik, Matica hrvatska, Zagreb 1953., str. 54 - 60., Također: IL PORTO DI FIUME (a cura dell'Azienda dei Magazzini Generali di Fiume), La Vedetta d'Italia, Fiume 1939., str: 10)
1933. načelnik Sušaka dr. Đuro Ružić postavlja kamen temeljac nove školske zgrade na Pećinama na današnjoj lokaciji.
1933. na Sušaku se spominje Konzulat republike Kostarike koji je djelovao do 1938. Počasni konzul je bio Milorad Smokvina Josipov, ravnatelj Prve hrvatske štedionice. Uz to bio je i član riječkog Rotary kluba i masonske lože Kvarnerska Luč koja je djelovala na Sušaku ali i član Masonske lože Pravednost koja je djelovala u Zagrebu.
1933. 14. Siječnja na Sušaku osnovano "Udruženje ugostiteljskih radnja na Primorju u Sušaku", gdje mu je bilo i središte. Prema odobrenim pravilima obuhvaća gradove: Sušak, Bakar i Senj, te srezove Sušak, Senj, Rab, Novi, Krk, Kastav i Crikvenicu. Povjerenistva Udruženja nalaze se u: Aleksandrovu, Bakru, Baškoj, Crikvenici, Cernik-Čavlima, Grobniku, Hreljinu, Jablancu, Jelenju, Kastvu, Kraljevici, Krasici. Križišću, Krku, Malinskoj, Novom, Omišlju, Pagu, Rabu, Selcu i Senju. Prema izvodu iz Pravila Udruženja zadaci su Udruženja da njeguje i razvija duh zajednice i uzajamnog pomaganja među svojim
članovima i da održava i unapređuje poštovanje staleške časti. Udruženje se nije smjelo baviti trgovinom ni obavljati nikakve samostalne poslove.
1933. pa sve do kraja Talijanske okupacije (1933-1941) tokom drugog svijetskog rata, na Sušaku izlazi list "Jugoslavenski Rotar" (Slika desno), list članova Rotary klubova sa područja Kraljevine Jugoslavije. Služio je dvijema osnovnim rotarijanskim idejama: služba drugome i međunarodni mir. Urednik mu je bio Viktor Ružić, sin veletrgovca Giure Ružića. Na slici desno primjerak lista iz 1936., (Izvor: Jugoslovenski Rotar - Sušak - god.IV, Srpanj 1936. br.11 i 12, Izveštaj o IV distriktnoj konferenciji u Dubrovniku 2-3 maja 1936., urednik: Viktor Ružić, guverner 77 distrikta, Format: 23,4 x 15,9 cm, 100 stranica)
1933. 04. - 05. Lipnja Održan Sokolski slet na Sušaku. Sokolski list "Sokolić", (broj 6-7, Ljubljana, 1933) o tom događaju kaže:
"... Sokolski slet na Sušaku - Dne 4 i 5 juna, na Duhove, održavao se je na Sušaku slet Sokolstva na Jadranu tj. župa Sušak - Rijeka, Šibenik - Zadar i Split. Ovaj slet bio je ujedno i VIII slet Sokolske župe Sušak-Rijeka. Ovaj slet nadmašio je po broju učesnika, kao i po visokom shvaćanju sokolske i nacionalne misli, sve dosadašnje sletove, koji su vršeni ne samo na Sušaku nego i u drugim mestima naše države, a koji imaju karakter župskih sletova. Već u subotu 3 juna pristizavale su oveće grupe posetnika ovoga sleta, a u nedelju stizali su krcati vlakovi i parobrodi Sokola i Sokolića. Nakon pokusa, koji su vršeni u nedelju jutro, formirana je u 10.30 časova veličanstvena povorka u kojoj je stupalo: 19 sokolskih konjanika, 39 sokolskih barjaka, 4 župska načelnika. 50 članova TO, 72 člana starešinstva, 212 naraštaja, 32 članice u odori, 676 članica u vežbačkom odelu, 88 članica u narodnim nošnjama, 260 muškog naraštaja, članova 51 u vežbačkom odelu, 940 u svečanim odorama i 96 u grad. odelu. Svega 3509. Muške i ženske dece bilo je u špaliru 750. Ova veličanstvena povorka bila je od sokolskog građanstva Sušaka svuda burno pozdravljana i obasipana cvećem. Povorka je krenula ispred sokolane Jelačičevim trgom, Tirševom ulicom, Bulvarom na Sokolski trg pred gimnazijom, gde se skupila ogromna množina naroda. Tu je sakupljenim održao govor starešina Sokolske župe Sušak-Rijeka br. Ivo Polić, načelnik grada Sušaka br. Đ. Ružić. Svi su govori bili popraćeni oduševljenim poklicima Kralju, Jugoslaviji, Sokolstvu, Slovenstvu i slovenskom bratstvu......).
(Izvor: Sokolski list "Sokolić", broj 6-7, Ljubljana, 1933)
1933. završeno preseljenje Bolnice svetog Duha sa stare lokacije ne novu lokaciju,
u zgradu bivše Vojne pomorske akademije (danas Krešimirova ulica). Riječka gradska bolnica (stara bolnica svetog Duha) nalazila se u starom prostoru (danas Ciottina ulica) do tridesetih godina 20. st. kada se počela postupno preseljavati u tu novu zgradu, izgrađenu 1856. god. na zemljištu obitelji Ciotta i koja je do tada služila kao Vojna Pomorska Akademija, a koja je 1918. prestala postojati. U prelijepom parku je 1956. god. sagrađena i neoklasicistička zgrada za stanovanje osoblja Vojne akademije. U toj zgradi 
danas je ljekarna i dio uprave KBC-a. Poslije II. svjetskog rata Bolnica Sv. Duha mijenja ime u Opća bolnica Braće dr. Sobol, a 1975. god. postaje kliničkom bolnicom.
1933. 10. Kolovoza nakon smrti prvoga riječkog biskupa Isidora Marie Saina, upraviteljem postaje tršćanski kanonik Carlo Mecchia (1932. – 1933.). Tek je 10. Kolovoza 1933. Antonio Santin (slika ljevo), svećenik Porečke i Pulske biskupije, 
imenovan riječkim biskupom (zaređen za biskupa 29. Listopada 1933. u Puli, , a ustoličen 11. Studenog 1933. u katedrali sv. Vida). (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Marko Medved: GRAD RIJEKA – BISKUPIJSKO SREDIŠTE, Također: Marko MEDVED: Istrani na riječkoj biskupskoj katedri)
1933. 03. Listopada u Rijeci je rođen atletičar Abdon Pamich (slika desno). Bavio se brzim hodanjem. Specijalnost mu je bila distanca od 50 kilometara. U njegovoj karijeri bio je 43 puta prvak Italije u hodanju na distancama 10 (13 puta), 20 (13 puta) i 50 kilometara (14 puta), osvajač je zlata na mediteranskim igrama u Barceloni 1955 i Smirne (Turska) 1971, srebra na evropskom prvenstvu 1958, osvajač je brončane medalje na olimpijadi u Rimu 1960, i zlata na olimpijadi u Tokiju 1964. 19. Studenog 1961. na olimpijskom stadionu u Rimu postavio je svjetski rekord u utrci na 50 kilometara sa vremenom 4sata 14'02"4. Iz Rijeke je otišao sa obitelji 1947. nakon drugog svjetskog rata bježeći pred komunistima. Član je udruženja za istraživanje povijesti ovoga kraja "Società di Studi Fiumani". Živi u Genovi u Italiji. (Izvor: Wikipedia, Abdon Pamich, Također: Sports-Reference, Abdon Pamich, Također: Famiglia Cristiana, Laura Bellomi: ABDON PAMICH. FRANCESCO MARCIA PIÙ DI ME, 26/05/2016)
1933. 11. Studenog nakon smrti prvoga riječkog biskupa Isidora Marie Saina, u katedrali sv. Vida održana je svečanost ustoličenja mons. Antonia Santina za novog riječkog biskupa. Na čelu Riječke biskupije bio je pet godina, sve do 16. Svibnja 1938. Nakon petogodišnjega upravljanja Riječkom biskupijom, gotovo četiri desetljeća upravljao je Tršćansko-koparskom biskupijom. (Izvor: Originalni znanstveni članak, Marko MEDVED: RIJEČKI BISKUP ANTONIO SANTIN (1933.–1938.)
1933. 12. Studenoga Na Sušaku je osnovana židovska karitativna udruga "Chevra Kadisha" (hebr. Sveto društvo, Sveto bratstvo). To je neposredno povezano s osnivanjem židovskoga groblja na Trsatu (odjeljak) i na taj način omogućeno pokapanje suπačkih Židova. U Rijeci je "Chevra Kadisha" osnovana još 1885., kada je Adolfo Gerloszi, rabin riječke židovske zajednice, zajedno s Antoniom 
Matersdorferom i Giuseppeom Treuschem osnovao tu karitativnu udrugu. (Izvor: Ha-kol broj 98. siječanj - veljača 2007., PROSLAVA 225. GODINA ŽIDOVSKE OPćINE RIJEKA)
1933. 19. Studenog na inicijativu nekoliko sušačkih jedriličara osnovan je "Jedriličarski Klub Galeb" ("Yachting Club Galeb"), kao jedan od prvih jedriličarskih klubova na Jadranu (slika ljevo). Sidrište je bilo u
Martinšćici, a društvene prostorije u Hotelu Jadran. Klub je prilikom osnivanja brojao stotinjak članova. Prva jedriličarska sezona otvorena je 31. Svibnja 1934. U ratnom razdoblju 1941.-45. rad kluba je gotovo zamro, a nakon rata klub je nastavio sa radom pod nazivom Društvo sportskog brodarstva "Galeb", sa sjedištem na Obali jugoslavenske mornarice (danas Riva) i smještajem brodica u riječkoj luci. Na slici desno, jedrilice tip L5 oznaka G1 i G2 vlasništvo JK Galeb. Lijevo Vila Olga, Vila Kostrena. U pozadini dimnjak nekadašnje talionice olova. (Izvor: Almanah grada Sušaka 1938., Turistička biblioteka Jadran, Sušak 1938., str. 60., Također: JK Galeb, POVIJEST GALEBA 1933 - 2008)
1933. Riječka Ljušionica riže zbog pada prometa morala je obustaviti poslovanje. (Izvor: RIJEKA, zbornik, Matica hrvatska, Zagreb 1953., str. 59.)
1933. 03. Prosinca načelnik općine Đuro Ružić postavlja kamen temeljac nove školske zgrade na Pećinama. Na Sušaku je naime, na poticaj Marija Derenčina političara i književnika već u Listopadu 1875. u iznajmljenim prostorijama kuće Korošec ustrojena “Obća pučka učiona”, kako bi se djeca “gojila i učila materinjem jeziku”. Prva učionica nalazila se na Kortilu, a nova školska zgrada otvorena je 1909. (danas Građevinsko tehnička škola). Prvi učitelj bio je Pavao Ožbolt. Godine 03. Prosinca 1933. načelnik Sušaka dr. Đuro Ružić postavlja kamen temeljac nove školske zgrade na današnjoj lokaciji. Dana 08. Rujna 1935. godine zgrada OŠ Pećine je otvorena. (Izvor: Grad Rijeka, OSNOVNA ŠKOLA "PEĆINE", Također: Osnovna škola Pećine Rijeka, O školi)
1934. koliko je bila loša situacija u gradu Rijeci govori i činjenica da brodogradilište "Cantieri navali del Quarnaro" (budući 3.Maj) zapošljavaju svega 354 radnika i 73 činovnika. 1929. brodogradilište je zapošljavalo 1.144 radnika i 132
činovnika). (Izvor: 3. MAJ, (urednik Ivan Rogić), Rijeka 1984., str. 106.). U isto je vrijeme riječko je brodarstvo imalo ukupno 45 brodova (83.330 BRT), a sušačko 66 brodova (58.343 NRT). (Izvor: Pomorski zbornik, JAZU 1962., str. 1550-1551. (Dr. Radojica Barbalić: Pomorstvo Rijeke i Hrvatskog primorja))
1934. Udio jugoslovenske robe u prometu riječke luke se iz godine u godinu smanjivao, tako da je 1934. iznosio 6%,
a 1935. godine 5,5%, što je bio i razlog da se obujam prometa sušačke luke 1934. skoro poravnao s prometom riječke
luke. Luka Sušak bilježi promet od 575.742 tona, a promet riječke luke morem iznosio je 600.490 tona. (Izvor: Enes Milak: Rijeka u međuratnom razdoblju – prilog istraživanju, Argumenti 1-2, Rijeka 1983., str. 24., Također: RIJEKA, zbornik, Matica hrvatska, Zagreb 1953., str. 54. - 60., Također: Almanah grada Sušaka 1938., Turistička biblioteka Jadran, Sušak 1938., str. 68.)
1934. u "Almanahu grada Sušaka" objavljen je popis parobrodova, brodova i sportskih čamaca registriranih na Sušaku. Popis izgleda ovako:
- Brodova duge plovidbe, koji su registrovani u luci Sušak i potpadaju u njezinu nadležnost ima 20 sa ntto tona nosivosti ukupno 43.958. Na ovim brodovima nalazi se zaposleno oko 500 ljudi.
- Brodova velike obalne plovidbe registrovanih u luci Sušak, i koji potpadaju u njezinu nadležnost ima 10 parobroda i 1 loger, ukupno 11, sa ukupno nosivosti ntto 8.259 tona. Na njima se nalazi zaposleno oko 200 ljudi.
- Brodova male obalne plovidbe, registriranih u luci Sušak i koji potpadaju pod njezinu nadležnost ima svega 227. Od toga broja otpada na: golete 1, logera 5, peliga 38, kutera 12, trabakula 14, gajeta 22, leuta, bracera, brodica, bragoca i čamaca 87. Ukupna nosivost je ntto 8.737 tona. Na njima se nalazi zaposleno 700 ljudi.
- Ribarica, registriranih u luci Sušak i koje potpadaju pod njezinu nadležnost ima 556, sa ukupnih netto tona nosivosti 886. Na njima se nalazi zaposleno posade ribara 1.518, izmedju kojih ima nešto mehaničara.
- Sportskih ladja i čamaca brojem označenih, ima 1.413 sa 3.357 ntto tona nosivosti. Momčadi, odnosno vlasnika spomenutih ima 1.942.
Riječko brodarstvo imalo je ukupno 38 brodova (63.905 BRT), a u isto vrijeme sušačko je imalo 65 broda (67.433 NRT). (Izvor: Pomorski zbornik, JAZU 1962., str. 1550-1551. (Dr. Radojica Barbalić: Pomorstvo Rijeke i Hrvatskog primorja))
1934. Rijeci su te godine bila registrirana 753 automobila te 45 autobusa. (Izvor: Autoklub »Rijeka«, Žmigavac, broj 69, 23 Rujna 2015, str: 8
)
1934. u Sušaku je već registrirano 13
konzulata, vicekonzulata i konzularnih agencija zemalja: Argentine, Austrije, Belgije, Danske, Francuske, Grčke, Italije, Njemačke, Poljske, Španjolske, Velike Britanije, Kostarike i Urugvaja. Vicekonzulati i konzularne agencije bile su zadužene za izdavanje viza i ostale konzularne poslove. 1937. se spominju i konzulati Čehoslovačke i Rumunjske.
1934. 07. Siječnja na Sušaku izlazi prvi broj lista-tjednika "Istina". Krug oko "Istine" bio na osobit način povezan s Trsatskim svetištem, pa su i lik Gospe Trsatske i obrisi bazilike Majke Milosti bili istaknuti u zaglavlju tjednika, koji je od prvoga do posljednjeg broja tiskan u Primorskom štamparskom zavodu Vladimira Devčića. Pokretač lista bio je dr. Ivan Starčević, biskup senjsko-modruški (1932. - 1934.), glavni urednik lista bio je Josip Blažina, a formalni vlasnik lista bio je svećenik Adam Muhtin. Tjednik za katoličku prosvjetu i socijalnu pravdu, kako je bilo istaknuto u zaglavlju lista, osmišljen je u krilu sušačkoga katoličkog pokreta, pokušao je odgovoriti na izazove vremena šireći ideje katolicizma i socijalne pravde. Postupno je mjenjao uređivačku politiku prema političkom djelovanju. Uprava i uredništvo “Istine” bili suisprva u Samostanu časnih sestara Svetoga Križa, a potom u Starčevićevoj dvorani na Sušaku. Okupacijom grada Sušaka obustavljeno je izlaženje “Istine”, a posljednji broj je Štampan kao dvotjednik 30. Ožujka 1941.
1934. 10. Siječnja donesen prvi pravilnik o ribljoj burzi. Vrijedio je do 22. Listopada 1937. Pravilnik o "unapređenju riblje trgovine", "riblje burze" u Sušaku objavljen je u Narodnim novinama od 22. Listopada 1937. i stupio je na snagu danom donošenja. Pravilnik je odobrio ministar unutrašnjih poslova a potpisao ga je ban Ružić. Sama odluka o osnivanju burze ribe donosena je još 1932. godine. Sva riba što se dovozila u Sušak morala je na burzu. Tamo ju je kupovao onaj tko je ponudio najveću cijenu. Tek tada riba se mogla iznositi na ribarnicu, izvoziti preko granice ili u druge gradove. Iznimka od pravila vrijedila je samo za male ribare, odnosno ulove manje od 10 kilograma. (Izvor:PREGLEDNI RAD, Vanja Seršić: Veletržnica ribe u prošlosti i danas, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 61, Branko Šuljić: BURZA RIBE)
1934. 07. Ožujka na 48. sjednici Upravnog odbora tvrtke "Silurificio Whitehead di Fiume˝donosi se odluka o osnutku firme ˝Whitehead Moto Fides Stabilimenti Meccanici Riuniti Spa˝. Ta je tvornica u Livornu originalno osnovana za proizvodnju motocikala i dio je "WHITEHEAD Torpedo factory S.A.". 1935. FIAT postaje jedan od jačih dioničara. Od 1937. se tu proizvode i torpeda. 1945., nakon rata, tvornica je spojena sa riječkom tvornicom (ali sa upravom u Rimu) i posluje pod imenom "Whitehead Moto Fides Stabilimenti meccanici riuniti Spa". Godine 1974, FIAT je objavio raspad tvornice i kao posljedicu toga spajanje s "Whitehead Moto Fides S.p.a. iz Livorna" (dio Fiatove grupacije), s namjerom da se poboljša i obogati proizvodnja dvaju tvornica u Toscani koje su proizvodile rezervne dijelove za automobile. 1990. nakon financijskih transakcija firma se udružuje sa "Gilardini Divisione Whitehead" i mijenja ime u "Whitehead Spa" (poštanska koverta na slici ljevo). 1995. 50% firme "Whitehead Spa" prodano je asocijaciji "Finmeccanica" čime nastaje "Whitehead Alenia Sistemi Subacquei - WASS" koji 1997. prelaze u 100% vlasništvo "Finmeccanice". (Izvor: SIUSA Italiana, Također: Ervin Dubrović: RIJEČKI TORPEDO - PRVI NA SVIJETU, Muzej grada Rijeke, 2010., Također: Benito Petrucci: THE "ITALIAN PERIOD" OF THE WHITEHEAD TORPEDO FACTORY OF FIUME (RIJEKA))
|
1934. 16. Ožujka Završena izgradnja crkve Sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali. Izgrađena je od armiranog betona u neogotičkom slogu, a obložena je kamenom iz Vrsara. Zvonik je visok 65 metara i ima ugrađeno dizalo. Arhitekt je Riječanin Bruno Angheben na projektu su radili i Riječani Romolo Venucci (4. Veljače 1903. - 3. Kolovoza 1976. slikar i kipar iz Rijeke) koji je izradio skulpture dvaju anđela na pročelju crkve, i Ladislao de Gauss (1901.-1970.)(mozaici koji predstavljaju sv. Katarinu Sijensku, sv. Sebastijana, sv. Barbaru, sv. Anu, sv. Ambrozija i sv. Elizabetu Ugarsku i slika "Skidanje Krista s križa" u sakristiji). Oltarnu sliku nacrtao je Giuseppe Valerio iz Milana. Križ nad oltarom izradio je kipar Edmondo Trevese. Mozaik s prikazom sv. Romualda nad glavnim oltarom u apsidi izradio je majstor Edmondo Dal Zotto prema predlošku milanskog slikara Giuseppea Valerija. Kripta s posmrtnim ostacima 458 vojnika (slika ljevo) bila je otvorena 16. Ožujka 1930. godine na godišnjicu dolaska talijanskog kralja Vittoria Emanuela III. u Rijeku nakon aneksije 1924. U kripti su danas posmrtni ostatci talijanskih žrtava dvaju svjetskih ratova. Znatnu novčanu pomoć dala je tadašnja talijanska država, milanski industrijalac Senatore Borletti (Milano, 11. Studeni 1880. – Milano, 14. Prosinac 1939.), koji je podržao i D’Annunzijev ulazak u grad 12. rujna 1919. (kasnije je postao je počasnim građaninom Rijeke, a prema imenu njegovog oca, istarski svetac sv. Romuald proglašen je uz Sve Svete titularom crkve i župe na Kozali), a i sam Mussolini (Predappio, Italija, 29. Srpnja 1883. - Giulino di Mezzegra, Italija, 28. Travnja 1945.) je priložio tada znatnu svotu od 100 tisuća lira za gradnju zvonika. Crkva je posvećena na desetu obljetnicu aneksije 09. Rujna 1934. kao podsjećanje na D’Annunzijev Sveti ulazak u grad, a posvetio ju je Riječki biskup Antonio Santin. (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, str:12, Također: fluminensia.org, Goran Moravček: Svi Sveti na Kozali)
1934. 11. Ožujka u riječku luku uplovljava RN "Fiume" (teška krstarica) (slika ljevo) u sklopu proslave desetgodišnjice pripojenja Rijeke Italiji. Brod koji je nazvan po našem gradu imao je na više mjesta ugraviran veliki natpis Indeficienter i vrč iz kojeg teče voda. Potopljen u bitki kod rta Matapan 1941. godine. U trenutku potonuća na brodu je bilo više članova posade iz Rijeke i okolice. Grad Rijeka je darovao brodu oltar, talijansku ratnu zastavu i ukrašeni kovčeg. Brod je ostao u Rijeci do 17. ili 18. Ožujka i za cijelo vrijeme boravka posjećivalo ga je građanstvo i predstavnici raznih boračkih, veteranskih i drugih udruga. Prilikom posjeta brodu je uručen od strane gradonačelnika oltar izrađen u Obrtničkoj školi i predana ratna zastava. Moto broda je bi "Indeficienter", a brod je izgrađen u Trstu u brodogradilištu "Stabilimento Tecnico Triestino". Dug 187.7 m , širok 20.6 m s gazom 5.9 m. Mogao je primiti 841 članova posade i 2 hidroaviona. Dovršen i predan na korištenje talijanskoj kraljevskoj ratnoj mornarici 23. Studenog 1931. (Izvor: LPR, RN Fiume (teška krstarica), Autor: Gost, )
1934. gradonačelnik Riccardo Gigante gradi malu fontanu pred pećinom u parku na Mlaki, i kao izvor vode postavlja skulpturu glave Mustaccione (Brkajlija) koja je prije puno godina skinuta sa fontane (perila) s Korza, tako da skulptura nije bila izgubljena kao mnoge druge, i sve zahvaljujući Riccardu Giganteu i njegovoj ljubavi prema riječkoj prošlosti.
1934. 01. Lipnja Osnovan Gradski muzej Sušak, a za upravitelja je bio postavljen prof. Ivan Sveško. Muzej se nalazio u potkrovlju Gradske vijećnice na Sušaku, (danas zgrada Rektorata). Sve započinje 1923. godine ambicioznim planovima Gradskoga poglavarstva, na čijem je čelu bio veliki rodoljub Juraj Kučić, a od 1929. veleposjednik i sušački vizionar Gjuro Ružić, otac modernoga Sušaka, u kojima mjesto nalaze i kulturni sadržaji. Ta skupina sušačkih intelektualaca već 1929. godine potiče osnivanje gradske biblioteke i muzeja. 1949. godine "Museo Civico" - Gradski muzej grada Rijeke osnovan 1893. i Gradski muzej Sušak, osnovan 1933. godine prelaze pod istu upravu i dobivaju zajednički naziv "Muzej hrvatskog primorja", koji se krajem 1953. 
mijenja u "Narodni muzej", a potom je 28. Lipnja 1961. u "Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja"s postavom u Guvernerovoj palači gdje kao središnja muzejska ustanova Primorsko-goranske županije djeluje i danas.
1934. 21. Kolovoza Prilikom otkopavanja temelja zgrade Kortil na Sušaku, jedan je radnik udario u zemljanu posudu. Kasnije se ispostavilo da je to rimska amfora u koju su posloženi ostaci jednog djeteta. O tom nalazu javnost je obavjestio direktor gradskog muzeja I. Sveška, koji je nadgledao daljnji proces istraživanja. Sljedećih je dana pronađeno još kostiju iz rimskog doba, što je dokazalo da se tu nalazilo rimski groblje (Slika desno, iz Novog Lista 1934). (Izvor: Centar tehničke kulture Rijeka, E-novine, U potrazi za izgubljenim vremenom Trsata i Sušaka, 18/12/2012, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Julija Lozzi Barković: RIJEČKI I SUŠAČKI NEBODER)
1934. 30. Kolovoza znatno oštećena Bašćanska Ploča (slika ljevo) je radi stručne konzervacije i trajne znanstvene zaštite prenesena u Zagreb, gdje je, nakon dugoga stručnog truda, s uspjehom oslobođena soli i ostaloga taloga, te sanirana. Ploču je preuzeo u Krku pred zoru tog dana jezikoslovac Stjepan Ivšić, a u ime Konservatorskoga ureda liturgičar i povjesničar umjetnosti Dragutin Kniewald. U Zagreb je stigla 31. Kolovoza teretnim autom iz Sušaka. Bašćanska ploča jedan je od najvrjednijih spomenika rane hrvatske pismenosti i izvorno je bila natpis na pregradnoj ploči (pluteus) pregrade što je dijelila redovnički kor od crkvene lađe u crkvi Svete Lucije u Jurandvoru. Pisana je prijelaznim tipom između oble i uglate glagoljice s više umetnutih ćiriličkih odnosno latiničkih slova. U njoj je prvi put posvjedočeno hrvatsko ime na hrvatskom jeziku uz ime jednoga hrvatskog vladara i ona dokazuje da je kvarnersko područje bilo u granicama Hrvatske kralja Zvonimira (1075. - 1089.). Kao "dragi kamen hrvatskoga jezika" (prof. dr. Stjepan Ivšić) i najdragocjeniji spomenik hrvatske prošlosti uopće, Bašćanska ploča stalno je izložena u auli Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, najviše hrvatske znanstvene i kulturne institucije. Pretpostavlja se da je ploča nastala u razdoblju od 70-ih godina XI. stoljeća do 20-ih godina XII. stoljeća. Najčešće se navodi 1100. godina, (Rački, Štefanić i drugi), zatim 1077. (Hamm), 1104. ili 1107. (Kukuljević), 1120. (Strohal), dok u posljednje vrijeme akademik Lujo Margetić datira 1105. godinu. Na Ploči je uklesano 13 redaka. Osnovica sadržaja govori o tome da je opat Držiha zabilježio kako je sâm hrvatski kralj Zvonimir opatijskoj zajednici sv. Lucije i sv. Mikule (Nikole) darovao neobrađeno, ali očito vrijedno zemljište, te kako je opat Dobrovit s devet redovnika podigao crkvu sv. Lucije. Upisani su i drugi uobičajeni elementi isprave.
| Čitanje prema glagoljičkom precrtu Branka Fučića: | Transkripcija teksta Bašćanske ploče na latinici: | Suvremeni hrvatski književni jezik: |
| a[zъ vъime o]tca i s(i)na [i s](ve)tago duha azъ opat[ъ] drъžiha pisahъse o ledi[n]ě juže da zъvъnimirъkralъhrъvatъskъï [vъ] dni svoj ę vъsvetuju luciju i sv[edo]- mi županъdesim(i)ra krъ[ba]vě mra[tin]ъ vъ l(i)- cě pr(i)bъnebža [s]ъposl[ъ] vin[od](o)lě [ěk](o)vъv(ъ) o-tocě da iže to poreče klъni i bo(gъ) i bï ap(osto)la i g e- van(je)listi i s(ve)taě luciě am(e)nъ da iže sdě žive- tъmoli za ne boga azъ opatъ d(o)brovitъ zъ- dahъ crěkъvъ siju i svoeju bratiju sъ dev- etiju vъdni kъneza kosъmъta oblad- ajućago vъsu kъrainu i běše vъ tъ dni m- ikula vъotočъci [sъ s]vetuju luciju vъ edino |
Az, v ime Otca i Sina i Svetago Duha. Az opat Držiha pisah se o ledine, juže da Zvanimir kralj hrvatskij v dni svoje v Svetuju Luciju – i svedomi: župan Desimira Krbave, Mratin v Lice, Pribineža posal Vinodole, Jakov v otoce. Da iže to poreče, klni j Bog i dvanadeste apostola i četiri evanjelisti i svetaja Lucija, amen. Da iže sde živet, moli za nje Boga. Az opat Dobrovit zdah crekav siju i svojeju bratiju s devetiju v dni kneza Kosmata obladajućago vsu Krajinu. I beše v ti dni Mikula v Otočci s svetuju Luciju v jedino. |
(Ja) U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ja opat Držiha pišem ovo o ledini koju dade Zvonimir kralj hrvatski u dane svoje (vladavine) Svetoj Luciji. I svjedoci: župan Desimir u Krbavi, Mratin u Lici, Pribineg, ovaj poslanik u Vinodolu, Jakov na otoku. Ako tko to poreče neka ga kune Bog i 12 apostola i 4 evanđelista i sveta Lucija. Amen. Ako tko ovdje živi neka moli za njih Boga. Ja sam, opat Dobrovit sagradio ovu crkvu i sa svoje devetoro braće u dane (vladavine) kneza Kosmata koji je vladao svom krajinom. I bješe u te dane u Otočcu Nikola sa Svetom Lucijom zajedno. |
1934. 23. Kolovoza, na poticaj riječkoga biskupa Santina, vatikanski Zbor za širenje vjere donio je posebnu odluku o zabrani služenja glagoljaških misa na području Riječke biskupije. Glagoljanje, posebnost i iznimka u Katoličkoj crkvi koju
je kao pogodnost odobrenu na najvišem crkvenom mjestu koristio samo malobrojni hrvatski narod. To je smetalo tuđinskim
političkim i višim izvandomovinskim crkvenim vlastima, te
su one gotovo sve vrijeme njegova postojanja, s iznimkom slučajeva
u kojima im je njegovo priznanje diplomatski koristilo,
donosili zabrane i ograničenja kojima su ga u konačnici htjeli
suzbiti. Očito je na području Riječke biskupije unatoč zabrani još
uvijek bilo onih koji su glagoljali, pa biskup Santin 01. Studenoga
1936. izdaje novu naredbu kojom se ponavlja zabrana
glagoljanja pod prijetnjom suspenzije "a divinis". Najviše zabrana odnosilo se upravo na riječko glagoljanje,
a donosile su se uglavnom sustavno od 925. do pred
konac trajanja glagoljaštva godine 1944. Poznata su najstarija graničenja glagoljanja koja su se
odnosila i na Rijeku: ono iz godine 925., doneseno u Splitu
na pokrajinskom crkvenom saboru, na kojem je zaključkom
desetim ograničena mogućnost ređenja glagoljaša, i ono iz 1060., također doneseno na Saboru u Splitu nakon papina
poziva da se ne podupire glagoljaštvo. (Izvor: Vjekoslav Štefanić, Glagoljica u Rijeci, str. 417., Također: Darko Deković: ZABRANE I OGRANIČENJA GLAGOLJANJA U RIJECI)
1934. u povodu obilježavanja desetogodišnjice talijanske vladavine Rijekom i Primorjem te je godine asfaltirana 76 kilometra duga cesta od Rijeke do Trsta. Bila je to prva asfaltirana cesta na ovim prostorima. Kraljevina Jugoslavia još nije imala asfaltiranih cesta izvan gradova. U Rijeci su te godine bila registrirana 753 automobila te 45 autobusa. (Izvor: Hotel Bonavija, Povijest)
1934. 09. Rujna na desetu obljetnicu aneksije Rijeke i kao podsjećanje na D’Annunzijev Sveti ulazak u grad posvećena je crkva na Kozali, a posvetio ju je Riječki biskup Antonio Santin. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 70/71, Goran Moravček: NESTALE RIJEČKE CRKVE, Također: Novi List, JULIJa LOZZI BARKOVIĆ: Arhitektura Rijeke i Sušaka između dva rata (5): Crkva na Kozali)
1934. 21. Listopada posvećena crkva Marije pomoćnice (salezijanska) na Podmurvicama. Iz crkve sv. Vida prenesen je kip Svetog Ivana Bosca (talijanski: Giovanni Melchiorre Bosco) ( Becchi kraj Torina, 16. Kolovoza 1815. - 31. Siječnja 1888) osnivača salezijanaca. Gradnju crkve Marije Pomoćnice potakli su salezijanci (ili Družba sv. Franje Saleškog (lat. Societas Sancti Francisci Salesii), poznati i kao Salezijanci Don Bosca) crkveni red isključivo okrenut odgoju i socijalnom zbrinjavanju muške mladeži koji je 18. Prosinca 1859. utemeljio sv. Ivan Bosco. U Rijeku su ovi redovnici došli 6. Siječnja 1918. potkraj Prvog svjetskog rata, pozvani od predstavnika Marijine udruge, u kojoj je vidnu ulogu imao msgr. Matija Balas. Događaj posvećenja prenosila je Mornarička radio stanica u Rijeci preko zvučnika na današnjem Jadranskom trgu. Crkvu je projektirao arhitekt Eneo Ronci iz Verone, u lombardijskom stilu koji je bio karakterističan "jednostavnošću i pažnjom prema naturalističkim detaljima, te romaničkom revivalu". Giovanni Mario Curet, riječki arhitekt bio je izvođač radova. U gradnji crkve pomogao je Antun Martinolli, koji je darovao mramorni oltar sv. Antuna Padovanskog. Oltar od raznobojnog skupocjenog mramora, te križni put i obojeni kip Don Bosca izrađeni su u radionici Luce Arrighinija u Pietrasanti u Italiji. Kip Marije Pomoćnice
Rušenje stare zgrade Isusovačkog Seminara, na mjestu kojeg je 1934. g. podignuta zgrada osnovne škole "Scuola Manin", današnje osnovne škole "Nikola Tesla" i Pedagoškog fakulteta |
s Isusom u naručju koji se nalazi u crkvenom perivoju ispod terase pred crkvom izradio je kipar Santifalier iz Ortiseija kod Bolzana 1941. godine. (Izvor: Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad / Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, str:204,529, Također: Forum Croinfo.net, Tema: Salezijanska crkva Marije pomoćnice, Piše: Ilirija, Također: dalmacijanews.hr, Hina: Salezijanci obilježavaju 200. obljetnicu ....., 31.01.2015., Također: Grad Rijeka, Salezijanska crkva Marije Pomoćnice)
1934. 27. Listopada na Klobučarićevom trgu u Starom gradu otvorena škola "Scuola Manin", danas je to osnovna škola Nikola Tesla (pozicija škole na slici ljevo).
1934. 22 Studeni raspisan je natječaj za idejni projekt doma na Sušaku, koji bi djelomično bio u funkciji kulturnih i društvenih potreba grada (dvorana, muzej, čitaonica, kavana, restoran) a djelomice u službi turizma (hotel, bazen). Projekt Josipa Pičmana (Lekenik, 14. Veljače 1904. – Zagreb, 7. Veljače 1936.), ovlaštenog arhitekta i asistenta na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, jednoga od najznačajnijih predstavnika hrvatskih arhitekata mlađe generacije koji projektiraju u modernom stilu, prepoznaje se kao najbolje koncipiran i razrađen. U Pičmanovom projektu ističe se uloga dominantne zgrade - ostakljenoga hotela-nebodera — koji se izdiže iz okoline i vidljiv je izdaleka te predstavlja "simbol i obilježje Sušaka". Na slici desno slika iz Sušačke revije - gradnja Sušačkog nebodera. (Izvor: Julija Lozzi-Barković Hrvatski kulturni dom u Sušaku – prilog istraživanju i valorizaciji, Također: Klub Sušačana, Sušačka Revija broj 54/55, Julija Lozzi Barković: RIJEČKI I SUŠAČKI NEBODER)
1934. 01. Prosinca Završena je "Opća javna Banovinska bolnica" na Sušaku, najmodernija u državi, ali je svečano otvaranje pomaknuto za 16. Prosinca u 9 sati ujutro. Kako je te godine 09. Listopada u Marseilleu u Francuskoj ubijen jugoslavenski kralj Aleksandar I. Karađorđević, beogradske su vlasti zahtijevale da bolnica nosi njegovo ime iako jugoslavenska Vlada i Dvor u Beogradu nisu pridonijeli ni jedan tadašnji dinar za izgradnju. Tako je 
prekrasna zgrada "Banovinske bolnice" dobila na pročelju iznad trećega kata natpis "Bolnica Kralja Aleksandra I." (Slika desno). Troškovi izgradnje bolnice iznosili su do tada ukupno 16.500.000 tadašnjih dinara, ali su izdaci povećavani za lijekove i razne instrumente te za dopunu opreme pojedinih odjela. Bolnička terasa (krov zgrade bila je tada i najviša točka u gradu – viša od vrha kule na Trsatskoj gradini. S terase se svuda unaokolo pružao krasan vidik, a cijeli Kvarner i Učka bili su kao na dlanu. U zgradu se moglo (prema svim tada europski važećim medicinskim propisima) smjestiti 180 do 200 postelja. U taj broj nisu bile uračunate 72 postelje iz "stare" male bolnice i dalje smještene nešto niže u parku. U bolnici su radili specijalisti, uglavnom iz Zagreba, a od samog početka tu su i domaći, mladi, tada sekundarni, liječnici: dr. Zdravko Kučić za internu, dr. Davor Perović za ginekologiju i dr. Ante Vukas za dermu. Sestrinsku su službu obavljale sestre milosrdnice, a prvi je direktor bio dr. Velimir Guteša, no vrlo kratko vrijeme. Kasnije je rukovođenje bolnicom preuzeo dr. Andrija Car. "Došlo je vrijeme" – kako se tada govorilo – "kada naši ljudi više nisu morali tražiti zdravlje u fiumanskom špitalu, nego su sada mnogi s one strane granice t.j. iz Italije dolazili po pomoć i na liječenje u Sušak!" Poslije rata bolnica dobiva ime Opća bolnica dr. Zdravka Kučića, a kasnije prerasta u Klinički bolnički centar Rijeka. (Izvor: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji, Također: Pregledni rad, Acta med-hist Adriat, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA
U SUŠAKU, str: 11, Također: Juraj Kučić: Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine)
1935. 11. Siječnja Smješten je prvi bolesnik u novoj Banovinskoj bolnici kralja Aleksandra I. na Sušaku. Gradnjom bolnice započelo se 1932. god., a svečano otvorenje bilo je 16. Prosinca 1934. Bolnica je imala180 bolesničkih kreveta, a u bolnici su radili specijalisti, uglavnom iz Zagreba. Od samog početka tu su radili i domaći, mladi, tada sekundarni, liječnici: dr. Zdravko Kučić, dr. Davor Perović i dr. Ante Vukas. Sestrinsku su službu obavljale sestre milosrdnice, a prvi je direktor na vrlo 
kratko vrijeme bio dr. Velimir Guteša, a kasnije je rukovođenje bolnicom preuzeo dr. Andrija Car. Troškovi izgradnje iznosili su ukupno 16.500.000
tadašnjih dinara, na što se moraju dodati i troškovi za lijekove, instrumente i dopunu opreme pojedinih odjela. Kolika je to svota novca bila bit će
još jasnije ako se za usporedbu navede da je u to vrijeme kilogram bijeloga
kruha stajao 2 din, a par cipela oko 30 din. (Izvor: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji, Također: Pregledni rad Acta med-hist Adriat, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA
U SUŠAKU, str:18)
1935. nakon obnove i nekih modifikacija, zamjene stupova granitnim, Kapucinska crkva je predana građanima (slika ljevo). To prvo zavjetno svetište hrvatskoga naroda Gospi Lurdskoj (hrvatski Lurd) podignuto je na inicijativu hrvatskoga kapucinskoga provincijala o. Bernardina Škrivanića, osnivača riječke "Kuće dobre štampe" i časopisa "Naša Gospa Lurdska" (1908. - 1918.). Poput one u Lurdu, i riječka crkva ima dva dijela. Donji (dovršen 1908.), posvećen Mariji Tješiteljici Duša i gornji dio (dovršen 1921.), građen od milodara hodočasnika i oslikan freskama znamenitoga riječkoga umjetnika Romula Venuccija. Pri vrhu raskošnoga pročelja crkve, u niši, ističe se kip Gospe Lurdske (rad Giuseppea Mariettija). Premda projektiran, zvonik nije ni do danas izgrađen.
1935 08. Lipnja počimlje izlaziti " Primorski Lloyd", informativni privredni tjednik koji je izlazio na Sušaku od 08. Lipnja do 30. do Studenoga 1935. godine (26 brojeva). Njegov vlasnik, izdavač i odgovorni urednik bio je Josip Srećko Vrignanin. U svojoj uvodnoj riječi ističe važnost mora za sveukupnu privredu, te poziva na suradnju sve koji dijele zamisli i ciljeve jačanja pomorske orijentacijeprivrede. Prilozi u listu mogu biti važan izvor informacija za povijest, posebno gospodarsku povijest Sušaka, i šire. (Izvor: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Stare Hrvatske novine, Primorski Lloyd)
1935. 23. Lipnja na Sušaku je rođena Neva Rošić, kazališna, filmska i televizijska glumica, te kazališna pedagoginja i redateljica. Članovi obitelji Rošić 
generacijama su Riječani. Njen djed je bio građevinar i gradio je kuće u Dolcu. Njegovi sinovi su bili liječnik, pravnik i ekonomist i družili su se s Franom Supilom, a jedan od njih, Nevin otac dr. Đuro Rošić, bio je prvi poslijeratni intendant riječkog kazališta i upravo on je ustanovio riječko kazalište kakvim ga danas poznajemo. Još kao učenica sudjelovala je u radu riječkog Dječjeg kazališta (1947.) te nastupala na pozornici riječkog teatra kao članica Dramskog tečaja pri Narodnom kazalištu (1949.). Neva (slika desno) je diplomirala 1957. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Iste godine započinje profesionalno kazališno djelovanje u Zagrebačkom dramskom kazalištu. Jedan od vrhunaca glumačkog puta Neve Rošić je njezina interpretacija triju junakinja iz glembajevskog ciklusa (barunica Castelli, Laura, Klara). Kritičari su zapisali da je rijetko koja glumica te likove oblikovala na pozornici s toliko profinjenog i produhovljenog psihološkog nijansiranja. Igrala je preko 70 različitih dramskih uloga i osvojila većinu glumačkih nagrada na ovim prostorima uključujući čak dvije Sterijine nagrade, dvije nagrada grada Zagreba, Nagrada Dubravko Dujšin, dvije Nagrade Vladimir Nazor (od kojih i ona za životno djelo), Zlatni vijenac na sarajevskom MESS-u te nagradu za najbolju žensku ulogu na Festivalu Marulićevi dani. Od 1978. kao vanjski honorarni suradnik, a od 1989., kao redoviti profesor predavala je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Od sredine 90-ih 
povremeno se bavi i režijom, najčešće u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. (Izvor: Novi List, Svjetlana Hribar: Neva Rošić darovala Rijeci ostavštinu oca Đure, 21. svibanj 2013., Također: HRT, Leksikon radija i televizije, Rošić, Neva, Također: Hrvatska enciklopedija, Rošić, Neva, Također: HNK Ivan pl. Zajc, Biografije: NEVA ROŠIĆ)
1935. 08. Rujna otvorena je današnja zgrada OŠ "Pećine" (slika ljevo). Načelnik općine Đuro Ružić još je 1933. postavio kamen temeljac nove školske zgrade na Pećinama, na današnjoj lokaciji. Još u Listopadu 1875. na Sušaku je, na poticaj Marija Derenčina političara i književnika u iznajmljenim prostorijama kuće Korošec "ustrojena Obća pučka učiona" kako bi se djeca "gojila i učila materinjem jeziku". U školi je tjekom talijanske okupacije od 1941. do 1943. bilo zabranjeno je učenje na hrvatskom jeziku, zaposleni su talijanski učitelji, a učenici međusobno ni pod odmorom nisu smjeli govoriti hrvatskim jezikom. 1971. godine škola dobiva naziv O.Š. "Rade Vranić Petar", a 1990. školi se vraća naziv O.Š. "Pećine". Moto škole: "Uz rad i veselje , znanje steći i postati čovjek od riječi". (Izvor: Arhinet, Ahivsko gradivo, Osnovna škola Pećine u Rijeci, Također: Osnovna škola Pećine Rijeka, O školi)
1935. Studenog, Otvorena je Sušačka sinagoga. Ta je Sinagoga djelovala za međuratne talijanske
okupacije Rijeke, u hrvatskom dijelu
na Sušaku Bila je to sinagoga za židovsku
zajednicu Hrvatskoga primorja i Gorskog
kotara. Bila je uređena u kući Oktavijana
Šepića, u Strossmayerovoj ul. 6/I. (Izvor: Zlatko Karač: Mala ortodoksna sinagoga u Rijeci – povijest i obnova)
1935. U novoj "Općoj javnoj banovinskoj bolnici" na Sušaku otvara se i Odjel za kirurgiju na prvom katu sa pedesetak kreveta i tri operacijske dvorane.
1935.
na području je Rijeke u sastavu Italije objavljivana publikacija "Bollettino statistico del Comune di Fiume", koja nam je bila dostupna za razdoblje od 1. tromjesječja 1928. godine do prosinca 1933. godine. U toj su publikaciji sadržani pokazatelji koji se mogu svrstati pod zdravstveno–statističke. Poglavito su u odjeljku pod nazivom "Higiene" objavljeni podaci "Ufficio d´Igiene" (Higijenskog ureda) o pristiglim prijavama zaraznih bolesti, provedenom obvezatnom cijepljenju i docjepljivanju, te o radu kemijskog laboratorija za Kvarnersku provinciju. Osim demografskih podataka, publikacija je sadržavala i podatke o zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti.
1935. Na Sušaku su u to vrijeme djelovale tri knjižare i papirnice. Pored hotela Kontinental na Jelačićevom trgu kućni broj 4 stajale su jedna pored druge Trbojevićeva Međunarodna Knjižara i Ahmetovićeva knjižara Prosvjeta. Treća je bila u Radićevoj ulici broj 2. To je bila knjižara i papirnica Marija Banića, a imala je veliki izbor knjiga, školskog pribora, priručnika, znanstvenih i zabavnih romanaslikovnica i dječjih knjiga.
1935. Veliki natječaj za projekt Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku. Pobijedio je Josip Pičman (Lekenik, 14. veljače 1904. – Zagreb, 7. veljače 1936.) radikalnim projektom staklenog nebodera od 12 katova. Neboder bi po projektu bio prvi stakleni neboder u Europi, a ispod dvorane predviđen je i prvi zatvoreni bazen u Kraljevini Jugoslaviji. Zgrada je postala najviša u državi. Pičmanov projekt je bio prevelik zalogaj za mali grad kakav je bio Sušak, pa je projekt promjenjen. Umjesto stakla koristi se bijeli kamen (slika desno). Kako bi se dobilo konačno rješenje koje bi udovoljilo svim željama i novčanim ograničenjima, raspisuje se uži natječaj između trojice nagrađenih natjecatelja. Nakon tragedije - Pičmanovog samoubojstva, kao posljedice događaja oko izbora projekta, modifikaciju projekta i realizaciju doma vodi arhitekt Alfred Albini, profesor na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Na traženje sušačke općine Albini reducira brojne sadržaje, suzuje zgradu hotela, čiji pomični stakleni krov također uklanja. Novom koncepcijom planirana terasa ispred hotela pomaknuta je zajedno s restoranom i kavanom između hotela−nebodera i peterokatnog bloka s dvoranom. Velebno će zdanje biti
dovršeno tek 1947. godine. (Izvor: Velid Đekić, Volite li Rijeku, VBZ, Zagreb, 2006., str. 79., Također: Primorske novine:("Hrvatski kulturni dom grada Sušaka sagradit će domaći graditelji", Sušak, 20.2.1937., str. 2.)
1935. 14. Studenog u Rijeci umire Luigi Luppis, inženjer i arhitekt. Diplomirao je Arhitekturu u Budimpešti 21. Lipnja 1903. Projektant zgrade dobrotvornog zavoda za zaštitu djeteta (1916.), OŠ Gelsi (1907.), OŠ Kozala (1911.), preuređuje dio stare komunalne vojarne za potrebe srednje škole (Istituto Tecnico) (1914.). Rođen je u Rijeci 09. Svibnja 1879. (Izvor: MUO, Luppis, Luigi, Također: Forum Croinfo.net, LUIGI LUPPIS (1879-1935))
1935. Dante Saletnik (slika desno), legendarni vozač utrka iz Matulja, otvara mehaničarsku radionicu na Matuljima. Nastupati će u utrkama sa svojim Fiat Ballilom, a svoj pionirski mehaničarski i trkaći duh prenijet će i na svoju djecu, kći Lianu te sinovi Carletta i Luciana. Nakon II svjetskog rata ta mehaničarska radionica postaje jezgro auto-moto športa na Matuljima, gdje su od 1935. do 1960. mehaničarski obrt izučili brojni šegrti. Tu se pojavila i prva inicijativa za osnivanje moto sekcije. Oni su 1946. osnovali moto-sekciju pri Fiskulturnom društvu "Naprijed". (Izvor: Novi List, Aleksandra Kućel-Ilić: Jedna cesta, miris oktana i legendarne utrke: Preluk je pisao povijest svjetskog automobilizma, 27. svibanj 2018)
1936. 07. Veljače Gradski financijski odbor Sušaka zaključuje da Josipu Pičmanu, mkadom arhitektu iz Zagreba, povjerava veliku gradnju "Sušačkog Narodnog doma". (Izvor: Andrija Mutnjaković: Arhitekt Josip Pičman)
1936. 07. Veljače Arhitekt Josip Pičman počinio samoubojstvo skočivši kroz prozor s petog kata zgrade broj 17 u zagrebačkoj Ilici. Duboko razočaran društvenim prilikama koje su kočile realizaciju njegovih projekata, počinio je samoubojstvo tjedan dana prije njegovog 32. rođendana. U petak navečer počinio je samoubistvo, a isti dan prije podne Gradski financijski odbor Sušaka je zaključio da mu povjerava veliku gradnju Narodnog doma. Nije se mogao hvatati u koštac s prljavštinom sredine u 
kojoj se društveni uspjeh postizao spletkama, poltronstvom i licemjerjem. Ostavio je mami malo oproštajno pismo: "Mama, tako će biti bolje". Josip Pičman rođen je u Lekeniku godine 1904. Arhitektonski odsjek Tehničkog fakulteta pohađa u Zagrebu gdje je diplomirao 1929. Nakon diplome odlazi u Njemačku gdje radi godinu dana u atelijeru arhitekta H. Poelziga. Nakon povratka u Zagreb kraće je vrijeme zaposlen u atelijeru arhitekta H. Ehrlicha, a zatim radi samostalno. Posljednje dvije godine života je asistent-volonter na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. U Rijeci je 1930. izradio i projekt proširenja kavane hotela Kontinental (rad načinjenim bez narudžbe, "na vlastitu pobudu" - "Na mjestu današnje bašte treba podići kavanu u visini prvog sprata, kao staklom prekritu terasu, koja bi počivala na betonskim stupovima, tako da bi raspoloživi prostor ispod terase poslužio kao stajalište autotaksa" piše Pičman u sušačkom listu "Naša sloga"., slika desno). U Listopadu 1931., u zajednici s arhitektom Seisselom učestvovao je na natječaju za projekt Crkve Sv. Ćirila i Metoda na Sušaku, a u Studenom 1934. učestvovao je i pobjedio na natječaju za Narodni dom u Sušaku. (Izvor: Wikipedia, Josip Pičman, Također: Hrvatska enciklopedija, Pičman, Josip, Također: Andrija Mutnjaković: Arhitekt Josip Pičman)
1936. 21. Travnja prema talijanskom popisu stanovnika riječka je provincija brojala 109.018 stanovnika. (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI e MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.), str:97)
1936. Započinje izgradnja Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku s najvećim neboderom u Kraljevini Jugoslaviji. Gradnja traje sve do 1947. i nikad nije poprimio oblik kakav je bio planiran od strane Pičmana
1936. Riječki boksač Ulderigo Sergio postao je olimpijski šampion u bantam kategoriji na Olimpijadi u Berlinu. (Izvor: olimpiadas.uol.com, historia, 1936)
1936. tokom ljeta je u Rijeci formirana 21. vatrogasna jedinica. "21. Corpo Vigili del Fuoco" u koju su se morali uključiti svi gasitelji dobrovoljnih zdrugova u 
Kvarnerskoj provinciji koji nisu bili vojni obveznici. Početkom rata dolazi do 
unutarnje reorganizacije korpusa, te se ista prilagođava novonastalim uvjetima tj. ratu. (izvor: JVP Rijeka, povijest)
1936. 03. Lipnja avion - amfibija Saro Cloud registarske oznake "OK BAK" čehoslovačkog vlasnika (slika desno) poletio je na prvi probni let iz Sušaka preko Raba u Split gdje je stigao u 11:20 sati. Let je trajao dva sata. Saro Cloud istog vlasnika letio je i na liniji Prag-Sušak (kasnije i do Dubrovnika). Redovna linija između Splita i Sušaka trebala je biti uspostavljena 08. Lipnja, no zbog tehničkih problema ona je uspostavljena tek 13. Lipnja. Cijena avionske karte između Splita i Sušaka bila je 380 dinara. Saro Cloud (na slici ljevo u riječkom hidroavionskom pristaništu) je bio Britanski putnički anfibijski avion dizajniran i izgrađen u tvornici Saunders-Roe u dva modela, A.19 a kasnije A.29., sa dva motora po 360 konjskih snaga marke "Walter". To je bio najmoderniji tip amfibije u to vrijeme. Brzina aviona iznosila je maksimalno 190 kilometara na sat. Cijena jedne ovakve amfibije bila je 1,800.000 dinara. Raspolagao je sa 6 putničkih mjesta i mjestima za radio telegrafista i pilote. (Izvor: Forum Croinfo.net, Lipanj - značajni događaji, autor: Ilirija, Također: Otvoreni maketarski forum, od 1918. do 1941., Također: Wikipedia, Saro Cloud, Također: Mihovil Šetka: ZRAKOPLOVSTVO NA PODRUČJU SREDNJE DALMACIJE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA)
1936. riječka rafinerija radi širenja pogona na Mlaci otkupluje teren i zgrade sada ugašene "Ljuštionice riže i tvornice škrobnog štirka". Premda nije radila, Ljuštionica je zauzimala velik teren između Viale Costanzo Ciano (danas Baračeva ulica) i Via della SantaEntrada (danas Zvonimirova). Investicija je plaćena 3,350 milijuna lira. Riječ je o 32 tisuće četvornih metara zemljišta, čime je Rafinerija postala tvornicom koja se ukupno prostire na 105 tisuća četvornih metara. Ogromno zdanje upravne zgrade ljuštionice riže bilo 
je prazno, a veličinom i položajem (pet katova,117 metara dužine, 28 metara širine u ulici Viale Contanzo Ciano) je odgovaralo rafineriji nafte. Rafinerija je radikalno obnovila zdanje, da bi ono postalo monumentalno sjedišteRafinerije. Projekt je ostvario riječki arhitekt Nereo Bacci sa njegovim kolegama Vittorijom Gözö Angyalom, Eneom Peruginijem, te F. Santinijem iz bolonjsko-riječkog studija Guida Lambertinija.
1936. književnik Viktor Car Emin, (Kraj (Mošćenička Draga), 1. Studenoga 1870. - Opatija, 17. Travnja 1963.) u kalendaru "Naš mornar" objavljuje svoju priču "Kapitan Ciklon" i tu prvi put spominje staru mornarsku uzrečicu "KREPAT, MA NE MOLAT!" (I crknuti ali ne odustati!) (slika ljevo). On je također nadjenuo imeopatijskoj "Zori".
1936. uz 
sjevernu stranu nekadašnje ulice Via Amerigo Vespucci, a današnje Omladinske ulice, u duhu talijanske moderne arhitekture, izgrađen je "ONB (Opera nacionale Balilla)" (slika desno, pogled prema istoku), veliki sportski centar sa gimnastičkom dvoranom, otvorenim vježbalištem i tribinama, danas poznat kao SRC (Sportsko-rekreacijski centar Belveder) na Belvederu, četvrti u središtu grada. Kompleks je vremenom destruiran, a neki loši građevinski zahvati doveli su do bitnog narušavanja izvorne arhitektonske vrijednosti i cjelovitosti izvornog kompleksa objekta. Danas je Centar i zaštićeni objekt kulture. Površina igrališta iznosi 3.514 m², a same zgrade 2.220 m². Danas na tribinama ima 2.000 sjedećih mjesta, uz 100 sjedećih mjesta u gimnastičkoj dvorani. U sklopu kompleksa danas su to smješteni Društvo za šport i rekreaciju "Rijeka", Gimnastički klub sa velikom i malom gimnastičkom dvoranom, Fitness centar, bistro i kiropraktičar. (Izvor: ARHITEKTONSKO-GRAĐEVINSKI ATELJE RIJEKA, DETALJNI PLAN UREĐENJA PODRUČJA "BRAJDA" U RIJECI)
1936. na poticaj tadašnjeg gradonačelnika općine Sušak Giure Ružića uspostavljena je prva zrakoplovna linija na relaciji Beč - Klagenfurt - Ljubljana - 
Sušak. (Izvor: GRAĐEVINSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U RIJECI, Jasna Doričić, ing.građ.: TURISTIČKA IZGRADNJA SUŠAKA -HOTEL JADRAN-)
1936. 15. Kolovoza Riječki boksač Ulderico Sergo (Rijeka, 4. srpnja 1913. – Cleveland, 20. veljače 1967.) koji se je borio pod talijanskom zastavom na olimpijskim igrama u Berlinu, postao olimpijski pobjednik u bantam kategoriji, pobijedivši odlukom sudaca američkog boksača Jackie Wilsona (slika ljevo). Za Italiju je boksao od 1932. do 1939. 24 puta i za to vrijeme je bio zaposlenik rafinerije nafte Rijeka. Od 1941. do 1952. je boksao kao profesionalni borac u 13 borbi, u kojima je pobijedio 4 puta, 4 su bile neriješene, a 7 je izgubio. (Izvor: Wikipedia, Ulderico Sergo, Također: Wikipedia, Boxing at the 1936 Summer Olympics, Također: OA Sport, Storia delle Olimpiadi: Ulderico Sergo..., 10 marzo 2016)
1936. 13. Rujna u kino-dvorani Antona Udovičića na Zametu (kasnije kino "Sloga"), održana je Konstituirajuća Glavna skupština sportskog kluba Zamet. Za prvog predsjednika izabran Otelo Valesio, za potpredsjednika Branko Mavrović, a tajnika Silvije Lenac. Klub sa radom prestaje u Travnju 1941.
1936. 02. Listopada u prostorijama Banovinske bolnice na Sušaku je održana osnivačka skupština "Udruženja liječnika za Hrvatsko promorje i Gorski kotar". Na osnivačkoj skupštini bio je nazočan 41 liječnik, od kojih je 26 glasovalo da će osnovano Udruženje djelovati samostalno, a ne u Hrvatskom liječničkom Zboru u Zagrebu. Prvu sjednicu su otvorili Dr. Novak i Dr. Bakotić pozdravivši najprije sve prisutne liječnike. Izabran je predsjednik, kao najstariji prisutni lječnik, Dr. Stipaničić. Na području tadašnjeg Kotara Sušak djelovalo je 59 liječnika. Izabrana je uprava sa članovima: "Pretsjednik: Dr. Blaž; Potpredsjednik: Dr. Bakarčić; Tajnik I: Dr. Berger; Tajnik II: Dr. Kučić; Blagajnik: Dr. Petrušić; Odbornici: Dr. Delić, Dr. Emili, Dr. Peteh, Dr. Andrić; Revizori: Dr. Feretić, Dr. Kosić; Časni sud: Dr. Stipaničić, Dr. Komljenović, Dr. Ivan Sobol." Već je 06. Studenog 1936. održana nova glavna skupština. Drugi svjetski rat, talijanska okupacija i aneksija Sušaka i silom prilika ugasili djelovanje ovog Udruženja. Nakon pet godina stanke djelovanje je obnovljeno na konstituirajućoj sjednici 08. Lipnja 1946., a za predsjednika je izabran dr. Zdravko Kučić. (Izvor: Iz hrvatske medicinske prošlosti, VJEKOSLAV BAKAČUN, ALEKSANDRA FRKOVIĆ: UDRUŽENJE LIJEČNIKA HRVATSKOG PRIMORJA I GORSKOG KOTARA, Također: Hrvatski liječnički zbor: UDRUŽENJE LIJEČNIKA HRVATSKOG PRIMORJA I GORSKOG KOTARA)
1936. 18. Prosinca u Rijeci je osnovana brodarska kompanija "Società Fiumana di Navigazione". Predsjednik kompanije je Riccardo Gigante, a dužnost direktora je vršio Costantino Simeone. Kapital firme je bio oko 20.000.000 Lira, a sjedište je bilo na riječkoj adresi Riva Emanuele Filiberto 4. Boje na dimljaku brodova su bile u boji riječke trobojnice (slika ljevo). 14 brodova je preuzeto od "Compagnia Adriatica di navigazione" iz Venecije koja se je ugasila dan ranije, 17. prosinca 1936. kada je imala 32 broda.
1936. 18. Prosinca umire Andrija Mohorovčić (Volosko kraj Opatije, 23. Siječnja 1857. - Zagreb, 18. Prosinca 1936.)(slika desno), istaknuti je hrvatski znanstveni radnik na području meteorologije i seizmologije. Rođen je u Voloskom, a tamo je završio i osnovnu školu, Gimnaziju je završio u Rijeci. U dobi od 15 godina govorio je tri strana jezika: engleski, francuski i talijanski. Kasnije je naučio i njemački, češki, te latinski i starogrčki. Studij je nastavio u Pragu od 1875. do 1878. godine, gdje je upisao studij matematike i fizike na Filozofskom fakultetu. Jedan od profesora mu je bio Ernst Mach, glasoviti fizičar. Kao student u Pragu bio je tajnik Društva hrvatskih studenata "Hrvat". Nakon završenog studija predavao je kao namjesni učitelj na gimnaziji u Zagrebu, a od 1. Studenoga 1882. na svoje traženje premješten je na nautičku školu u Bakru gdje je predavao matematiku, fiziku i meteorologiju. U Bakru se 1883. oženio Silvijom Vernić, s kojom je imao četiri sina – Andriju, Ivana, Stjepana i Franju. 1887. god. u Bakru osniva meteorološku postaju. Uz to je proučavao probleme gibanja zraka i oblaka. Sam je 1888. god. 
konstruirao nefoskop, instrument za određivanje brzine i smjera gibanja oblaka. Radeći u Bakru uspio je objaviti desetak radova. Nakon 1901. posvetio se gotovo isključivo seizmologiji, te se danas ubraja među najveće svjetske seizmologe. 1910. godine dolazi do svojeg najvećeg znanstvenog postignuća: otkrića plohe diskontinuiteta koja odjeljuje koru od plašta Zemlje. Analizom potresa koji je 8. listopada 1909. godine pogodio okolicu Pokupskog Mohorovičić je posebno unaprijedio spoznaje o mehanizmu rasprostiranja valova blizih potresa kroz Zemlju. Tom prilikom prvi je u svijetu na osnovi valova potresa utvrdio plohu diskontinuiteta brzina, i to onu koja odjeljuje koru od plašta Zemlje i koja je njemu u čast nazvana Mohorovičićevim diskontinuitetom ili MOHO Sloj (slika ljevo). Umirovljen je 1922. godine. Umro je u Zagrebu 18. Prosinca 1936., a pokopan na Mirogoju u Zagrebu. (Izvor: Wikipedija, Andrija Mohorovičić, Također: GFDZ, ANDRIJA MOHOROVIČIĆ, Također: Arhiv Geofizičkog odsjeka, ŽIVOTOPIS ANDRIJE MOHOROVIČIĆA, Također: Fizika Wiki, Andrija Mohorovičić, Također: Encyclopædia Britannica, Andrija Mohorovičić)
1936. 30. Prosinca održana izvanredna sjednica pomorskog društva "Adria"
utemeljenog21. Prosinca 1881. na kojoj je odlučeno da se ime firme "Adria - S.A. di Navigazione Maritima di Fiume" promjeni u "Societa di navigazione del Carnaro in liquidazione", te da se brodovi društva prodaju za 42.000.000 lira. Brodovi su prodani anonimnom plovidbenom društvu "Tirrenia" iz Rijeke sa sjedištem u Napoliju. Konačna likvidacija društva provedena je tek 26. Listopada 1944. (Izvor: HR DARI 184, DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, "ADRIA" ANONIMNO BRODARSKO DRUŠTVO RIJEKA 1881-1942)
1936. radi proširivanja Karolinske i Dorotejske ceste na Piramidi, uklonjen je spomenik piramide.
Na njeno je mjesto posađena palma (Slika ljevo, klik za veću rezoluciju), a na sušačkom se Gradskom Poglavarstvu 28. Siječnja 1937. odlučivaloda li će se piramida vratiti. Nikome nije bilo baš jasno kako ima mjesta za palmu, a nije se našlo mjesto za piramidu. Nakon rasprava i objašnjavanja Gradskog poglavarstva Sušaka, konzervatora i povjesničara, piramida je u Prosincu 1936. vračena na njeno mjesto, a u Sječnju 1937. radovi su kompletirani.
1936. elektrificirana je željeznička pruga Pivka-Rijeka kao prva u ovom dijelu Europe. (Izvor: Hotel Bonavija, Povijest)
1936. Sušak posjetilo 17.312 turista, znatno više nego Crikvenicu, Rab, Novi, Malinsku, Bašku itd. Ipak, ti su turisti ostvarili manji broj noćenja, što je upućivalo na to da je Sušak imao ulogu tranzitnog pograničnog gradića. (Izvor: Hotel Bonavija, Povijest, Također: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1936. "Provincia del Carnaro" ima 53 896 stanovnika. Područje je podjeljeno u dva dijela, Rijeka i Drenova. Riječko područje ima 53 401, a Drenova 495 stanovnika.
1937. otvara se kinematograf "Luxor" u Ulici Franje Račkoga, koji iza 2. Svjetskog rata mijenja ime u "Tuhobić", a potom se preuređuje u amatersko kazalište "Viktor Car Emin"
1936. u uvali Žurkovo, na obali Male kave do Velog jarka dovršena je gradnja betonskog hangara s betonskom skaladom za izvlačenje i spuštanje hidroaviona, saonicama za hidroavion i vitlom. Tada je iz Subotice u Žurkovo stigao prvi hidroavion, "Sušak". Sa njim je doletio pilot Ivan Sekereš. Time je započela živa aktivnost letenja u Žurkovu. Godine 1941. Talijani zauzimaju Sušak i Kostrenu, a djelatnost "Naših krila" je obustavljena. Time je hangar zauvijek izgubio funkciju za koju je izgrađen. Po završetku rata korišten je još par godina kao hangar za hidroavione (hidroplan Fizir 9002/YU CGO FNH), a kasnije u razne svrhe da bi konačno postao središtem okupljanja jedriličara JK "Galeb".
1937. Tvornica papira postaje članicom Sindikata tvorničara cigaretnog papira u Parizu.
1937. 28. Siječnja nakon što je 1936. radi proširivanja Karolinske i Dorotejske ceste na Piramidi, uklonjen je spomenik piramide, na sušačkom se Gradskom Poglavarstvu odlučivalo dali će se piramida vratiti na svoje originalno mjesto na koje je postavljena 02. Lipnja 1833. kao spomen na otvaranje Dorotejske ceste koja je povezivala Sušak, novi lazaret u Martinšćici i Kraljevicu. Cijenjeni prof. Gjuro Szabo, bivši direktor Muzeja u Zagrebu i djelatnik konservatorskog ureda bio je pozvan dati svoje mišljenje o problemu. Podnio je izvještaj 29. Prosinca 1936. za sjednicu Gradskog Poglavarstva grada Sušaka na kojoj se o tome odlučivalo. Zaključak Poglavarstva na dan 28. Siječnja 1937. bio je da se 
piramida vraća na svoje mjesto. Tokom 1937. to je i učinjeno.
1937. 22. Veljače u Rijeci je rođen Pero Radaković (Rijeka, 22. Veljače 1937. - Rijeka, 1. Studenoga 1966.) najveća legenda HNK Rijeke (slika desno). Spadao je među rijetke igrače koji su rođeni u našem gradu ikoji su svoj igrački vijek proveli do kraja u Rijeci. Omiljen, bio je najbolji igrač momčadi, a posebno se isticao kao odličan tehničar, sjajan dribler, organizator igre i dobar realizator. Za Rijeku je počeo igrati 1952. i u bijelom je dresu odigrao 408 utakmica i postigao 68 golova, a u njoj je stekao i status legende i najvećeg mita u povijesti "HNK Rijeke". U reprezentaciji Jugoslavije debitirao je 18. Lipnja 1961. u utakmici sa Marokom. Za Jugoslaviju je odigrao 19 utakmica, a posljednja mu je bila 27. Rujna 1964. u Beču s Austrijom. Proslavio se pogotkom koji je postigao na Svjetskom prvenstvu 1962. u Čileu 10. Lipnja 1962. u 85. minuti igre matirao njemačkog golmana Fahriana, izbacio Njemačku i uvelo Jugoslaviju u polufinale Svjetskog prvestva (1:0), i donio jugoslovenskoj reprezentaciji prvu pobjedu nad Njemačkom u susretima na svjetskim prvenstvima. Njegov pogodak ujedno je Jugoslaviji donio 4. mjesto što je najveći doseg bivše države svih vremena. Radaković je preminuo 1. Studenoga 1966. godine, u 29 godini života, na putu za bolnicu, nakon što je na treningu doživio srčani udar. Na Trsatskom groblju gdje je pokopan, na posljednji oproštaj je došlo 15.000 ljudi. U ime kluba Rijeka govor je održao slavni predsjednik kluba Milorad Doričić. U sjećanje na Petra Radakovića, od 1969. godine igra se Memorijalni turnir "Pero Radaković" na kojem se natječu najmlađi nogometaši, a od svog osnutka, 1972. godine, omladinska škola HNK Rijeke nosi ime "Omladinska nogometna škola Petar Radaković". (Izvor: wikipedia, Petar Radaković, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 78/79, Igor Duvnjak: LEGENDA O PERI RADAKOVIĆU, Također: Tribina.hr, Pero Radaković 1937-1966)
1937. 04. - 13. Ožujka u štrajku su sušački lučki radnici. (Izvor: Mihael Sobolevski: Prilog građi o sudjelovanju sušačkih lučkih radnika u štrajku 1937. godine, Vjesnik HAR, sv. 32/1990., str. 63.)
1937. 27. Lipnja u Martinšćici održana svečanost povodom završetka izgradnje nove zračne jedrilice sušačkog aerokluba. Jedrilica je izgrađena u brodogradilištu ing. Marijana Turine. Dobila je ime Polet II. Posvetu je obavio gvardijan trsatskog samostana o. Novaković. (Izvor: Forum Croinfo.net, Lipanj - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1937. 07. Kolovoza utemeljen je "Gruppo Atletico del Carnaro", prvi riječki atletski klub, prethodnik današnjeg Atletskog kluba "Kvarner". (Izvor: rijeka.hr, Sport i tehnička kultura, 70 GODINA ATLETSKOG KLUBA, Rijeka, 05. Prosinca 2007., Također: Atletski klub Kvarner, Autor: Siniša Križanec: Povijest kluba, Također: Doc. dr. sc. Marinko 
Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA)
1937. 21. Kolovoza u Mostaru je rođen Branko Bevanda (Mostar, 21. Kolovoza 1937. - Rijeka 06. Lipnja 2008.), hrvatski motociklistički as i vrhunski ugostitelj (slika ljevo). U mladosti je bio motociklistički as koji je 60-ih godina prošloga stoljeća, zajedno sa svojim najvećim rivalom, riječaninim Marijanom Kosićem, žario i palio motodromima bivše države. Osam je puta bio prvak Jugoslavije, a 14 puta prvak Hrvatske i Slovenije. Od profesionalne karijere oprašta se 1978. godine kada je službeno otvorio "Automotodrom Grobnik" i provezao prvi službeni počasni krug na "posuđenoj" Yamahi svojedobno najvećeg rivala Marijana Kosića. Po završetku sportske karijere posvetio se ugostiteljstvu otvorivši riblji restoran Bevanda na Biviju, između Rijeke i Opatije. Sredinom 90-ih bio je direktor HNK "Rijeke". (Izvor: Wikipedia, Branko Bevanda, Također: Jutarnji.hr, Umro Branko Bevanda, Unipedija, Branko Bevanda)
1937. 02. Listopada, u dijelu kapucinskog poslovno-stambenog niza u Viale Camicie Nere 2 (kasnije Corsia Deák, danas Krešimirova), talijanskim filmom Braća Castiglioni otvoren je kino-teatar "San Giorgio" (kasnije kino "Beograd", danas "Art kino Croatia"), kao novi stalni kinematograf pod upravom "Kinematografskog poduzeća San Giorgio (Azienda Cinematografica San Giorgio)". Dnevnik "La Vedetta d'Italia" ("La vedetta d'Italia" je bilo službeno glasilo D'Annunzijevog režima, mada je počela izlaziti, prije dolaska pjesnika u Rijeku i nastavila nakon njegovog odlaska) tom je prigodom izvijestio o ugodnoj, potpuno obnovljenoj, sali kina u kojoj će se promovirati vrijednosti nacionalne (podrazumijeva se talijanske) kinematografije. Otvorenje je uslijedilo nakon značajne rekonstrukcije – proširenja, dogradnji i modernizacije, od kojih su najvažnije izgradnja balkona nad stražnjim dijelom partera i pokrajnjih prostorija s glavnim hodnikom, sanitarijama te stubištem za balkon s čekaonicom. Ostvaren je znatno veći kapacitet dvorane sa 698 sjedala (576 u parteru i 122 na balkonu) pa je uz "Teatro Fenice", "San Giorgio" postao najveći gradski kinematograf. Nakon završetka Drugog svjetskog rata 1947. godine konfiscirana je imovina "Kinematografskog poduzeća San Giorgio", a kino je promijenilo ime u "Kino Beograd" i ušlo u sastav novoosnovanog gradskog "Kinematografskog poduzeća". Danas je to "Art Kino Croatia". 1991. godine "Kinematografsko poduzeće" preimenovano je u "Rijekakino". (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE, Također: Art-kino Croatia, Sabrina Žigo: POVIJEST KINA, Obnova kontinuiteta)
1937. Osnovano je Pomorsko društvo "Fiumana" (Societa Fiumana di navigazione). Osnovano je u vezi s ekonomskim mjerama radi sanacije stanja u talijanskom pomorstvu
od strane više talijanskih akcionarskih grupacija. Društvo preuzima promet
između talijanskih kvarnerskih pristaništa i pristaništa na sjevernom i srednjem Jadranu
(Trst, Venecija, Ancona, Zadar, Lastovo i dr.). 1943. godine sjedište Društva
premješteno je iz Rijeke u Rim. (Izvor: Igor Žic: Riječki orao, venecijanski lav i rimska vučica, Adamić, Rijeka 2003., str. 125., Također: Vodič historijskog arhiva Rijeka, Pazin – Rijeka 1980., str. 182., Također: fotw.net/flags/hr)
1937. Periferni položaj Rijeke (Fiume) u Italiji nakon aneksije i bitno izmijenjeni politički odnosi u njenom širem zaleđu uvjetovali su naglo opadanje važnosti riječke luke, uz istodobni porast važnosti sušačke luke (ranije Porto Baross), koja je 1937. gotovo dosegla kapacitetom šest puta veću riječku luku. Promet riječke luke morem iznosio je 776.909 tona, a sušačke luke 776.784 tona tereta. Na samom je kraju godine Sušak zauzeo prvo mjesto i po uvozu i po izvozu među svim našim lukama na Jadranu. (Izvor: Pomorski zbornik, JAZU 1962., str. 1550-1551. (Dr. Radojica Barbalić: Pomorstvo Rijeke i Hrvatskog primorja), Također: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI e MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.), str:92)
1937. 20. Listopada u Schwertbergu (Austrija) u 61. godini života umire Ludwig Alexander Georg Graf von Hoyos (Rijeka, 13 Svibnja 1876. – Schwertbergu (Austrija), 20 Listopada 1937.) (slika ljevo), sin grofa Georga Antona von Hoyosa i Alice Whitehead, kćerke tvorničara torpeda Roberta Whiteheada. Dugi niz godina uspješno djeluje kao dvorski i državni službenik i diplomat habsburške vladajuće kuće koji je odigrao jednu od ključnih uloga tokom "Srpanjske krize" kada je služio kao šef kabineta ministarstva vanjskih poslova na početku Drugog Svjetskog Rata 1914. Njegova sestra Marguerita bila je supruga Herberta von Bismarcka, sina glasovitoga njemačkoga kancelara Otta von Bismarcka. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 85/86, Irvin Lukežić: ALEXANDER HOYOS, Također: Wikipedia, Alexander, Count of Hoyos, Također: Wikiwand, Alexander, Count of Hoyos, Također: Bergischer Datenpool, Ludwig Alexander Georg von Hoyos, Također: Revolvy, Count Alexander von Hoyos)
1937. 20. Listopada u Sušaku se otvara konzulat republike Čehoslovačke, a sjedište mu je bilo pisarni Javnih skladišta na Karađorđevom pristaništu. Za počasnog konzula je imenovan Viktor Cerić mlađi, inače direktor Javnih i slobodnih carinskih skladišta na Sušaku. Bio je vrstan pomorsko-privredni stručnjak i publicist. Konzulat je izdavao vize i obavljao sve konzularne poslove i djelovao je do 1938. kada je Čehoslovačka okupirana od Njemačke.
1937. 22. Listopada izašao je "Pravilnik o unapređenju riblje trgovine i osnivanju Riblje burze" u Sušaku. Prikupljeni statistički podaci o vrsti i količini ribe kao i mjestu gdje je ona ulovljena te cijenama koje su postignute dražbom na burzi ribe obvezno su se dostavljali centralnoj državnoj vlasti te je ona temeljem tih podataka imala parametre putem kojih je mogla imati makar osnovni uvid u ribarstvo. Ovdje se mora napomenuti da Pravilnik nije prvi propisnik koji je regulirao
poslovanje na burzi ribe u to vrijeme, što se može zaključiti iz "Završnih naređenja" Pravilnika, odnosno iz članka 16. stavka 3. u kojem se kaže da se stupanjem na snagu
Pravilnika stavlja izvan snage Pravilnik o ribljoj burzi od 10. Siječnja 1934. godine. (Izvor: Vanja Seršić: Veletržnica ribe u prošlosti i danas, str:1)
1937. osnovan je atletski klub "Gruppo atletico
del Carnaro" kada je zabilježeno prvo organizirano
atletsko okupljanje u Rijeci. Trener riječkim sportašima postaje talijanski reprezentativac i prvak u bacanju
kugle Lauro Bononcini iz Bologne. Klub je u svojoj
sedamdesetogodišnjoj povijesti izmijenio
mnoga imena, djelovao je samostalno ili u
okviru sportskog društva koje je osim atletike
njegovalo i ostale sportove poput košarke, rukometa ili šaha. Tako je nosio imena: "Torpedo" (1947., 1952.), Sportsko
društvo "Radnik", Sportsko
društvo "Rijeka" (1948.), Sportsko
društvo "Kvarner" (1949., 1963.), "Primorac" (1957.) i "Rijeka" (1958.), a kao
samostalna cjelina pod imenom "Kvarner" djeluje od 1968.
godine. Danas je to Atletski klub "Kvarner Autotrans". (Izvor: Doc. dr. sc. Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, str:19)
1937. 31. Listopada u nekadašnjoj Istarskoj ulici (danas Ulica Janka Polića Kamova 32), postavljen je 
kamen temeljac za riječki "Dom Jadranske straže" . Dom je građen prema projektu graditelja Borena Emilija. Na polaganju kamena temeljca bili su nazočni ban Savske Banovina dr. Viktor Ružić, predsjednik Oblasnog odbora Jadranske straže kontraadmiral Rikard Salker, itd. Blagoslov je izvršio vlč. Martin Bubanj (slika ljevo). Zalaganjem vodstva Oblasnog odbora Jadranske straže, sušačkog gradonačelnika Gjure Ružica i Izvršnog odbora "Jadranske straže" u Splitu, Sušak dobiva izdašnu materijalnu pomoć od države, a novac se pronalazi i u Kraljevskoj banskoj upravi u Sušaku, Gradskoj općini Sušak i Oblasnom odboru "Jadranske straže". Pod talijanskom okupacijom "Dom Jadranske straže" je bio preuređen u "Dom majke i djeteta". Do 1950. godine tu su bili smješteni učenici u privredi, Direkcije luka sjevernog Jadrana, a zatim je zgrada napuštena i prepuštena propadanju. Budući da je u to vrijeme postao akutan problem smještaja školskih ekskurzija koje su dolazile u Rijeku ili kroz nju prolazile i kako su školska djeca spavala po parkovima, klupama i u željezničkoj stanici (o čemu je često bilo govora na zborovima birača gradskog područja Pećine), dr. Ante Švalba iznio je Gradskom odboru Crvenog križa prijedlog da zgradu bivše Jadranske straže preuzme Crveni križ i osposobi je za smještaj školske djece i omladine, odnosno sudionika učeničkih ekskurzija. Danas je to "Dom Crvenog križa". Jadranska straža je bila pomorska organizacija sa sjedištem u Splitu koja je djelovala od 1922. do 1941. godine, a osnovni cilj joj je bio razvijanje svijesti o značenju i vrijednosti tada jugoslavenskog dijela Jadrana i jačanju brige za očuvanje i razvoj pomorskih djelatnosti. (Izvor: Forum Croinfo.net, Tema: Listopad - značajni događaji, Piše: Ilirija, Također: LPR, Dom Crvenog križa na Pećinama (ex Dom Jadranske straže) 1937)
1937. su Riječani, Gino i Oscar Jankovits, svojevremeno
briljantni studenti na Politehnici
u Torinu, dizajnirali, konstruirali, proizveli i testirali prvi automobil 
u Hrvatskoj. Braća Jankovits bili su vrhunski
školovani inženjeri, ali i
koncesionari "Alfa Romea", s
najvećom i najmodernijom
garažom u Rijeci. I tako im je
Alfa Romeo stavila na raspolaganje Alfin
motor 6C 2300 nadograđen
s tri Weberova karburatora,
inače predviđen za trkaće modele.
Stavio im je na raspolaganje
i prijenos te šasiju za 12C trkaći model. Gino i Oscar konstruirali su "Alfa Romeo
Aerospider" (slika desno) koji je imao najkvalitetniju
šasiju svog vremena,
znatno bolju od "Auto Uniona" (Budući "Audi") i "Mercedesa". To je prvo vozilo na svijetu sa uklopljenim kvakama i svjetlima u karoseriju, prvi sa upravljačem po sredini, prvi sa motorom postavljenim centralno straga, prvi s vodoravno postavljenim hladnjakom. Postizao je brzinu od 230 km/h. Sve je bilo spremno da se u
automobil ugradi posve novi
Alfin V 12 motor s 430 KS (!),
no Vittorio Jano, glavni konstruktor "Alfa Romea" je neočekivano
dobio otkaz u firmi i sve se
zakompliciralo. Do danas su
sačuvani originalni dokumenti
za registraciju i pločice. Nakon ratnog vihora, braća su iz Rijeke pobjegla u Trst svojim automobilom u noći na Badnjak 1946. (Izvor: Autoklub "Rijeka", Žmigavac, broj 69, Igor Žic: Riječka Alfa bila je najbolja na svijetu, 23 Rujna 2015, str: 8
)
1937. otvoren "Sokolski
dom na Trsatu" projektanta Borena Emilija. Sagrađen je kao Pandan "Casi del Balila" na Belvederu u Rijeci. Taj izuzetno moderan
sportski objekt srušen je 1945. godine. (Izvor: Theodor de Canziani Jakšić, Riječki sportski počeci, u: Ljetopis Medicinske škole u Rijeci, sv. 8,
Rijeka, 2001., str. 3.)
1937. Na papiru, te godine, kada je u Rijeku došao Achille Starace, djelovalo je stroj PNF-a (Partito nazionale fascista - Fašistička nacionalna partija), formalno prevladavajući i s kapilarnom razgranatošću u čitavoj provinciji: 8.275 fašista ustrojenih u 12 fascija, 24 rajonskih grupa, 28 sektora i 194 nukleusa. 1572 mlada fašista podijeljena u 15 fascija, 28 centurija, 84 skvadre, 401 fašist sveučilištarac. dakle, 1.904 žene fašistkinje, 3.037 mladih fašistkinja, 3.075 seljačkih pripadnica organizacije (massaie rurali). 13.150 upisanih u fašističku dječju organizaciju (Opera Balilla). 4.120 pristupnika fašističkim organizacijama i 8.092 organizacijama za zabavu radnika (Dopolavoro). (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI e MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.), str:97)
1937. 28. Prosinca u Zagrebu na sjednici "Trgovinsko-industrijske komore" prihvaćen je i proglašen poseban akt strukovne udruge lučkih radnika luke Sušak - "Pomorske-trgovačke uzance luke Sušak". Pored propisa državnih organa na području sušačke luke u primjeni je i taj poseban akt koji sadrži 62 paragrafa podijeljena u dvije cjeline. "Uzance" se primjenjuju u slučajevima kada zakon i ugovori nisu ništa određivali. "Uzance" su ostale na snazi do donošenja "Lučkih uzanca Spoljno-trgovinske arbitraže pri Trgovinskoj komori FNRJ". (Željko Bartulović: PRAVNO-POVIJESTNI POLOŽAJ RIJEČKE LUKE)
1928. 01. Siječnja riječki biskup Isidoro Sain šalje dekret o uspostavi samostalnoga bolničkoga vikarijata Svetoga Josipa. Vikarijat je izvukao ispod jurisdikcije župe Presvetoga Otkupitelja i stavio ga izravno pod vlast ordinarija. Isidoro Sain je od samoga svoga dolaska u Rijeku zahtijevao uspostavu bolničke kapelanije. Potpisao ugovor s kapucinskim gvardijanom i predstavnikom gradskih vlasti, čime je pastoral bolesnika riječke gradske bolnice definitivno predan redovnicima. (Izvor: Pregledni članak, Acta med-his Adriat 2013, Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA)
1938. 21. Veljače izvršen prvi ukop na novootvorenom groblju Zamet. Sahranjena je pokojna Ivana Srdoč. Groblje Zamet građeno je kao malo gradsko pomoćno groblje izvan naseljenog područja. Najintenzivnije korištenje groblja uslijedilo je poslije Drugog svjetskog rata, a na njemu su pokopani i 
narodni heroji Ivan Ćiković Beli 1943. i Mirko Lenac 1956. godine. (Izvor: Zametska beseda, Broj 2, Lipanj 2009, Nives Torbarina i Tanja Šušić: GROBLJE ZAMET)
1938. 01. Ožujka u svojoj vili u Gardone na jezeru Lago di Garda u Italiji pokraj Milana umire "Il Comandante" Gabrielle D’Annunzio (Pescara, 12. Ožujka 1863. – Gardone Riviera, 01. Ožujka 1938.), excentrik, talijanski pjesnik, dramaturg, političar, jedan od značajnijih članova iredentističkog pokreta te duhovni inspirator Benita Mussolinija. Rođen je pod imenom Gaetano Rapagnetta D'Annunzio. Slavi okupaciju Libije (1919), utječe na ulazak Italije u I. svjetski rat, a 12. Rujna 1911. sa svojim jurišnicima (arditi) okupira Rijeku kojom diktatorski upravlja sve do Siječnja 1921. Poslije postaje nacionalnim pjesnikom fašističke Italije. D'Annunzio je na neki način bio prethodnik Mussolinija i fašista, premda se s njima osobno zapravo nije baš najboljeslagao. Bio je vrlo ekscentrična ličnost. Već se ranije proslavio u avanturističkim pothvatima za vrijeme Prvog svjetskog rata, poput 1.200 kilometara dugog avionskog leta do neprijateljskog glavnog grada Beča, nad kojim je izbacio talijanske propagandne letke. Sudjelovao je i u avanturističkom napadu torpednim čamcima na austrijsku ratnu luku u Bakarskom zaljevu (Beffa di Buccari), tada duboko u neprijateljskom području. Tijekom 
fašističkog vladanja d'Annunzio dobiva od kralja visoku titulu princa od Snježnika (tal. Principe di Montenevoso), nazvanu po visokoj planini Snježnik na graniciSlovenije i Hrvatske. (Izvor: PPMHP Rijeka, Tea Mayhew: Krvavi Božić 1920. Riječka avantura Gabriela D'Annunzija, wikipedia, Gabriele D'Annunzio, Povijest.hr, Gabriele D'Annunzio – ekscentrični pjesnik i avanturist – 1938.)
1938. 14. Ožujka pokrenuta autobusna linija br. 5. Vozila je trasom dužine 3.200 metara, od Piazza XVII Novembre (pred Parkom na Mlaci, na slici Ljevo) po Via della Santa Entrata (prije toga 
Via Castua, a kasnije Via dell'Istria, a danas ulica Luki), dograničnog prijelaza na Zametu.
1938. 02. Travnja na riječkoj je Rivi održana smotra motornih vozila (slika desno). Povod je bio R.A.C.I.-jevo (Reale Automobile Club d'Italia - Talijanski Kraljevski automobilski klub) organiziranje automobilske povorke koja je hodočastila na grob „il Comandatea“, Gabriellea D’Annunzia. Pjesnik-vojnik Gabrielle D’Annunzio umro je mjesec dana ranije. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 60, Saša Dmitrović: AUTOMOBIL U RIJECI)
1938. Prema projektu Enee Peruginia adaptira se i dograđuje na mjestu stare Ljuštionice riže reprezentativna poslovna zgrada R.O.M.S.A. (upravna zgrada Rafinerije nafte na Mlaci).
1938. 06. Svibnja Izabran odbor za gradnju srpske pravoslavne crkve sv. Đorđa na Sušaku. Projektant crkve bio je arhitekt Momir Korunović (Glogovac, Srbija, 1 Sječnja1883 — Beograd, 1969). 27. Srpnja 1938. Dositej, 
mitropolit zagrebački, daje i dozvolu i blagoslov za gradnju crkve.
1938. 08. Svibnja obavljeno je na Sušaku svečano otkrivanje spomenika Kralju Petru I, Velikom Oslobodiocu (slika ljevo), uz sudjelovanje predstavnika vlasti, izaslanika društava i mase naroda. Čitav grad bio je okićen zastavama, a isto tako i svi brodovi u luci, tako da je sve bilo u svečanom raspoloženju. Spomenik je podignut usred grada, pred Osnovnom školom "Ivana Mažuranića", današnjom građevinskom školom, a djelo je domaćeg akademskog kipara g. Vinka Matkovića. Defileom trupa, Sokola, društava i škola, završena je svečanost u kojoj je učestvovalo gradjanstvo Sušaka i Hrvatskog Primorja. (Izvor: "ISTRA", glasilo jugoslavenskih emigranata iz Julijske krajine, Zagreb, 13. Svibnja 1938., Otkriće spomenika Kralju Petru I u Sušaku, str:3)
1938. 24. Lipnja velika masonska loža "Jugoslavija" utemeljila je na Sušaku vjenčić-ložu "Luč Kvarnera". (Izvor: Ivan Mužić, Masonstvo u Hrvata, Split, 2005., str.344-47.)
1938. Sklopljen je prvi kolektivni ugovor između tvorničke uprave Tvornice papira i radnika.
1938. 26. Lipnja Mjesna zajednica Podvežica daruje zemljište za gradnju crkve sv. Terezije od Djeteta Isusa. Na zamisao o gradnji crkve došao je Adam Muchtin (Velike Rovne, Slovačka, 4. Prosinca 1908. – Trsat, 21. Kolvoza 1994.). Nacrte te jednobrodne bazilike u starokršćanskom stilu izradio je zagrebački arhitekt i urbanist Velimir Jamnicky u sklopu generalnog plana Sušaka. Kao suradnike na Sušaku izabrao je Zdenka Kolacia i Lea Babića. Crkva je krajem Studenog 1941. osposobljena za službu Božju, svečano blagoslovljena 8. Prosinca 1940., a gradnja je u potpunosti završena 1942. dok je Sušak bio formalno u sastavu jugoslavenske kraljevine, a stvarno pod okupacijom talijanske vojske.
1938. godine u Rijeci (sa provincijom) ima 1.783 Židova, predsjednik općine bio je Erminio Klein, a rabin Giuseppe Frank.
Na Sušaku (s Primorjem) ima 143 Židova, predsjednik je bio Velimir Schwartz, a rabin Deutsch. Sinagoga na Sušaku bila je u iznajmljenom stanu. Kada je Italija anektirala Sušak 6. Travnja 1941. napravljen je popis sušačkih Židova po nalogu tajne policije OVRA. Tada je na listi bilo 36 članova koji sa članovima obitelji (broj članova 
obitelji u zagradi) čine zajednicu od 92 duše. (Izvor: CENDO, Židovske Općine)
1938. 22. Srpnja u Donjoj Zelini umire Milutin Barač (Paukovec, 14. Veljače 1849. – Sveti Ivan Zelina, 22. Srpnja 1938.) Tu je i pokopan. (Izvor: wikipedija, Milutin Barač, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 61, Velid Đekić:MILUTIN BARAČ, Također: Časopis INA-e, Velikani, Najveće ime hrvatskog naftaštva, Velid Đekić: Barač, čovjek koji je znao)
1938. 27. Srpnja Dositej, mitropolit zagrebački, daje dozvolu i blagoslov za gradnju pravoslavne crkve sv. Đorđa na Sušaku. (Izvor: Radmila Matejčić: KAKO ČITATI GRAD - Rijeka jučer, danas, NAKLADA KVARNER, NOVI VINODOLSKI)
1938. Završena gradnja Ville Ružić (Slika ljevo), koja se nalazi na riječkim, odnosno sušačkim Pećinama broj 5, u bujnome parku s mediteranskim raslinjem. Ovu kuću Ružićevih projektirao je arhitekt David Bunetta 1935. godine. Godine 1938. kuća je dovršena. Kao obiteljsku kuću gradi je Hrvatski ban, ministar pravde te advokat, kulturni djelatnik i slikar, dr. prava Viktor Ružić, stariji. Bujni primorski park, čija stabla i bilje su bili dopremljeni iz parka palača na Piramidi uredili su sami supružnici dr. Viktor i Nada Ružić te gradski vrtlar Josip Kuflanek. Viktor Ružić piše o tom događaju:
"Godine 1938. bio je jedan važan događaj u našoj familiji preseljenje iz naše kuće u gradu u villu na Pećinama, koju sam tamo sagradio... Dne 18. VIII. 1938. uselili smo se u novu kuću, koja je sa svim uredjenjima stajala oko Din. 850 000.-".
Danas se tu nalazi Knjižnica i zbirka Mažuranić-Brlić-Ružić, koja broji oko 8000 knjiga u 10.000 svezaka, zbirka sadrži kolekciju fotografija, dokumenata, stilskog namještaja, umjetničke slike i biste te osobne predmete za svakodnevnu uporabu ovih obitelji i njihove rodbine. Knjižnica je spomenik kulture Republike Hrvatske od 1946. godine. (Izvor: THEODOR DE CANZIANI JAKŠIĆ: Villa Ružić – reprezentativni primjer riječke međuratne arhitekture, Grafem d.o.o. Rijeka, 2005., TAkođer: MARINA KOPRIVNIKAR: VILA RUŽIĆ – PRIMJER ELITNE STAMBENE IZGRADNJE IZ RAZDOBLJA MEĐURATNOG SUŠAKA)
1938. Vaterpolo klub Viktorija (predhodnica Vaterpolo kluba Primorje) osvojila je 1. mjesto u državnom prvenstvu Jugoslavije. Igralo se u pet gradova u liga sistemu i Viktorija je osvojila prvo mjesto ispred Jadrana - Split, Ilirije - Ljubljana, Triestine - Trst i Fiumane - Rijeka. Za Viktoriju su igrali GRKINIĆ Božo, MATKOVIĆ Janko, POLIĆ Vlado, PAVEŠIĆ Vazmeslav, POLIĆ Boris, CURTINI Ivica, MARČETA Duško.
1938. 10. Kolovoza Monsinjor Ugo Camozzo (Milano, 28. Studenog 1892. – Piza, 7. Srpnja 1977.) (slika ljevo) je imenovan trećim biskupom riječke biskupije (Archidioecesis Fluminensis). Ostao je na toj službi do svog odlaska iz Rijeke 03. Kolovoza 1947., nakon devetogodišnjeg episkopata. Bio je posljednji talijanski biskup u Rijeci. (Izvor: Wikipedia: Ugo Camozzo, Također: Riječka nadbiskupija, Riječki hodočasnici na Nacionalnom zahvalnom hodočašću, Također: Riječka nadbiskupija, Povijesni osvrt, Također: ANALECTA CROATICA CHRISTIANA, SVEZAK 46, Marko Medved: Riječka Crkva u razdoblju fašizma)
1938. 22. Kolovoza prema popisu stanovništva od toga dana, uoči fašističkih i nacističkih progona, židovsku populaciju u Kvarnerskoj pokrajini činilo je nešto iznad 1.400 osoba, sa prebivalištem u tadašnjoj Rijeci, Opatiji i Lovranu. Njezini su pripadnici potjecali većim dijelom od doseljenika iz Austro-Ugarske Monarhije, pretežno ugarskih Židova, te Židova iz zemalja srednje i istočne Europe. Uspješnoj društvenoj i ekonomskoj integraciji Židova pogodovalo je priznanje građanskih i političkih prava 1867. u Austro-Ugarskoj Monarhiji, a ona će se nastaviti ostvarivati i pod talijanskom upravom nakon Prvog svjetskog rata, sve do uvođenja fašističkih protužidovskih zakona 1938.
1938. od Kolovoza do Studenoga prema uzoru na njemačke rasne zakone, i u Italiji je cjelovito
zakonski regulirano rasno pitanje, a u nakani obrane talijanske
rase. Protužidovske su se mjere stoga provodile i u
Rijeci, a potom, nakon njegove aneksije Italiji, i u Sušaku.
1938. 01. Rujna Posvećen kamen temeljac za gradnju srpske pravoslavne crkve sv. Đorđa na Sušaku. (Izvor: Forum Croinfo.net, Rujan - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1938. 04. Rujna u Dombravi kraj Bosanskog Novog rođen je Dr. sc. Mihael Sobolevski (Sobolewski), istaknuti riječki povjesničar i pedagog. Nakon osnovne škole polazio je realnu gimnaziju u Slavonskoj Požegi, a povijest je diplomirao u Siječnju 1963. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U desetogodišnjem bavljenju muzejskom djelatnošću utemeljio je Zavičajni muzej u Ogulinu i utemeljio sve njegove muzejske zbirke (povijesna, arheološka, etnografska, spomen soba Ivane Brlić Mažuranić i Josipa Broza Tita), te razvio izdavačku djelatnost. Rijeci je sa skupinom muzealaca radio u novosagrađenoj zgradi Muzeja narodne revolucije (danas Muzeja Grada Rijeke) na stalnom muzejskom postavu. Bio je voditelj projekta: “Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu”. Sada kao vanjski suradnik sudjeluje u radu na institutskom projektu voditelja dr. Marina Manina “Povijest Istre: sustavi, institucije, društvo i identitet u 19. i 20. stoljeću”. Sobolevski živi u Rijeci sa suprugom Nadom (rođ. Mršić), profesoricom povijesti i filozofije, te imaju sina Stašu, profesora pedagogije. I dalje strpljivo istražuje i obrađuje teme većinom iz povijesti Istre, Rijeke, Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i Like u razdoblju od 1918. do 1945. koje objavljuje većinom u ovdašnjim časopisima, zbornicima te tisku, ali i šire teme iz tog razdoblja hrvatske povijesti. (Izvor: Zdravko Dizdar, Staša Sobolevski: Dr. sc. Mihael Sobolevski, Životopis i selektivna bibliografija radova)
1938. 18. Listopada ukinute su i posljednje dvije plinske svjetiljke u gradu koje su se nalazile u ulici Calle dello Staio romano. Nakon uvođenja električne rasvjete 1923. broj plinskih svjetiljki padao je iz godine u godinu.
1938. režim "Zona libera di Carnaro" (slobodna trgovinska zona kvarnera) proširuje se i na kvarnerske otoke Cres, Lošinj, Unije, Susak i njihovo otočje. Ni ova kao ni "Zona Franca" nisu bile u mogućnosti unaprijede lučki promet Rijeke, koji je od 1925. do 1939. stagnirao s prosjekom od 0,7 milijuna tona. (Izvor: RIJEKA, fotomonografija, Grafički zavod Hrvatske, 1970.)
1938. 10. Studenog Donesena zakonska odredba za obranu talijanske rase kojom je bilo zabranjeno židovima sklapanje mješovitih brakova. Ovu odredbu donosi Ministarski savez i njome su i u Rijeci počeli rasni zakoni protiv Židova. (Izvor: Croinf.net, Forum, Studeni - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1938. 25. Prosinca novoosnovana košarkaška sekcija Sportskog Društva "Victoria" (slika ljevo, utakmica u Zagrebu protiv Sokola) odigrala je svoju prvu utakmicu protiv talijanske selekcije Rijeke i izgubilla 19:40. To je ujedno bila i prva službena košarkaška utakmica na ovom području. Članovi košarkaške sekcije bili su Nikola Grego, Josip Banić, Mladen Bezjak, Vjeko Bezjak, Božo Grkinić, Vlado Polić, Ersilio Sikich i Dušan Zvonaš. Trener sekcije bio je Božo Grkinić, tajnik Predrag Miculinić, a tehnički referent Nikola Grego. Rijeka je prilično kasnila za ostatkom Jugoslavije. Košarku je u Kraljevinu Jugoslaviju donio 1923. izaslanik Crvenog križa William A. Wieland. Prema svjedočenju Đure Vujanovića vjerojatno se košarka igrala u Zadru od 1925. godine, a donijeli su je studenti sa talijanskih sveučilišta. U Zagrebu je prva utakmica odigrana 27. Siječnja 1929. godine između ženskih ekipa "Akademskog sportskog kluba" i "Prvog hrvatskog građanskog sportskog kluba". Najaktivniji u igranju košarke bili su članovi Sokolskog društva. Prilikom sokolskog "sleta" 1936. u Skoplju odigran je i turnir u košarci, na kojem su se natjecale ekipe iz Zagreba, Beograda i Štipa. Prvi službeni susret reprezentacije Jugoslavije održan je 1938. u Pragu s reprezentacijom Čehoslovačke. Pobijedila je Čehoslovačka (76:28). Prva javna košarkaška utakmica u Šibeniku, gradu kojem su košarka i košarkaši donijeli neprolaznu sportsku slavu i popularnost, odigrana je tek 1947. godine na bivšim teniskim terenima na Šubićevcu . Prva službena košarkaška utakmica uopće, održana je 20. Siječnja 1892. u dvorani gimnazije YMCA. Igralo se s 9 igrača na terenu duplo kraćem i odmah postaje popularna. Koš je bio visini od 3.05 metara (10 stopa). Taj koš se razlikovao od današnjega po tome što je imao čvrsto dno. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Boris Perović: STOLJEĆE PONOSA, Također: Sportilus, Robert Kermeci: POVIJEST KOŠARKE, 05.03.2017, Također: Hrvatski povijesni portal, Miljenko Hajdarovic : Košarka – povijesni razvoj, 06/02/2007)
1938. U Rijeci je osnovana "Societa Italiana di Armamento Sidarma Fiumana" jedna od najvažnijih i prvih kompanija koje su se bavili prevozom emigranata, uglavnom italijana u Južnu Ameriku. Sjedište u Rijeci je bilo na adresi Riva Emanuele Filiberto 4. Nakon rata preseljena je u Veneciju. Kompanija je bila vlasnik velikih teretnih motornih brodova koji su svi izgubljeni zbog rata, s izuzetkom Andree Grittija od nešto više od 8 tisuća tona, porinut u Monfalconeu 1943. Na slici desno je konstrukcijski crtež i tehnički podaci 6 istih brodova izgrađenih u "Cantieri CRDA di Monfalcone" (klik na sliku za veću rezoluciju).
1939. na Školjiću je, uz tramvajsku remizu, završena izgradnja garaže od 850 četvornih metara, parabolična svoda, za smještaj 24 autobusa. Rijeka je uto vrijeme imala jednu tramvajsku i petnaest autobusnih linija.
1939. 21. Travnja održana je u organizaciji Fotokluba Sušak, člana tek osnovanog Hrvatskog Fotoamaterskog Saveza, "I. Nacionalna Izložba Umjetničke Fotografije". Trajala je do 6. 08. Izlagalo je, među fotografima iz cijele zemlje, devet članova kluba Sušak i samostalni izlagač Eduard Leskovar iz Bakra.
1939. 23. Travnja dekretom Senjsko-modruškog biskupskog ordinarijata u Senju osnovana ježupa svetog Jurja mučenika na Gornjoj Drenovi. U novoosnovanu župu spadaju: mjesto Drenova i sela Benaši, Brdo, Grohovo, Kablari, Lopača, Mugarić, Patersko i Podbreg.
1939. Završena crkva Svetog Đorđa na Sušaku
1939. 04. Svibnja na Sušaku rođen akademski kipar Zvonimir Kamenar - Funči, akademski kipar i restaurator, koji je, između ostalog, poznat kao autor skulpture književnika Janka Polić Kamova koji se nalazi na pješačkom mostu kod Kontinentala (slika ljevo uz skulpturu J. P. Kamova). Obitelj mu po očevoj liniji potječe s Grobnika. Romualdo Kamenar ženi se 1924. godine s Olgom, rođenom Dvoršak. Iz njihova se braka kao šesto dijete rađa sin Zvonimir. Nakon što je 1960. maturirao na Odjelu za industrijsko oblikovanje u svojstvu kipara – dizajnera na školi za Primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, Odjel kiparstva, gdje i diplomira 1964. u klasi profesora Vanje Radauša. Redovni je član Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) iz Rijeke, a od godine 1967., djeluje kao samostalni umjetnik. Skulptura Janka Polić Kamova na Titovom mostu koji spaja dvije obale Rječine kod Hotela Kontinental postala je prepoznatljiv simbol Rijeke, postavljena je i u vrtu bolnice Hospital de la Santa Creu i Sant Pau gdje je Kamov umro. Kamenar je u Rijeci izradio i spomenike posvećene NOB-u: 1973. bistu Ivana Ćikovića – Belog na Zametu, 1974. bista Ivanu Goranu Kovačiću na Podmurvicama, u krugu Studentskog naselja, 1975. na Gornjem Zametu bistu Silva Miletića – Lovre, na Hreljinu bistu Bože Vidasa – Vuka, 1976. na Žuknici Spomenik sportašima Kostrene palim u NOB-i od 1941. do 1945. te 1981. na Kantridispomenik saskulpturom Brodograditelju. (Izvor: OPATIJA.NET, ZVONIMIR KAMENAR - BIOGRAFIJA, Također: WIKIPEDIA, Zvonimir Kamenar, Također: FLUMINENSIA, ZVONIMIR KAMENAR – FUNČI)
1939. 8. Lipnja u Rijeci je odigrana prva službena košarkaška utakmica na području Hrvatske. Bila je to utakmica između dva sportska društva, "Sokola 2" iz Zagreba i "Victorije" sa Sušaka. U ljetopisima je zapisano da je prva službena utakmica u povijesti Hrvatske odigrana na Sušaku, čemu svjedoči faksimil zapisnika o susretu održanom 8. lipnja 1939. godine. Igralo je sedam Sušačana i osam Zagrebčana. "Victoriju" su predstavljali Božo Grkinić, Vlado Polić, Nikola Grego, Ivan Šafar, Jozo Banić, Mladen Bezjak i Ersilio Šikić, a "Sokol 2" Zdenko Tončić, Franjo Pučko, Vlado Tešin, Franjo Birtić, Josip Kozjak, Zvonko Neferović, Marijan Maržan i John Oliver Ames. U prvome je poluvremenu bilo 15:15, da bi drugo gosti dobili 15:18 te uzeli ukupnu pobjedu s 28:30. Spomenute momčadi odigrale su 3 dana kasnije (slika desno iz Zagreba 3 dana kasnije ) i uzvratnu utakmicu u Zagrebu, u kojoj je pred mnoštvom gledatelja pobijedila Victoria rezultatom 20:14. Uloge kapetana pripale su Boži Grkiniću i Marijanu Maržanu, a zanimljivo je da je Grkinić bio i kapetan košarkaša na Europskom prvenstvu u Pragu 1947. godine, da bi samo godinu dana kasnije bio i kapetan vaterpolista na Olimpijskim igrama u stradalom Londonu. Sušačani su pretežno bili plivači, ali su bili dovoljno daroviti da se bave i ostalim sportovima. Igrali su vaterpolo, neki i nogomet, ali prakticirali su i tzv. "pallacanestro", igru između obruča koju su uzimali za posebnost susjeda u Rijeci pod Italijom. Inače, prva neslužbena košarkaška utakmica odigrana čak 10 godina ranije u Zagrebu između rukometašica "HAZENA-e" i " Građanskog", ali ne po pravilima, nego "prerađeno prema 
prilikama", kako stoji u izvješću s te utakmice. "HAZENA" je slavila rezultatom 13:9. (Izvor: Novi List, Luka Medak: Prije 82 godine sušačka Victoria poražena ..., 08. lipanj 2021
1939. 24. Lipnja u posjet Rijeci po prvi put dolazi, kao premjer, Benito Mussolini. Sletio je hidroavionom u 09,10 sati u riječku luku, zatim je automobilom posjetio tvornicu "Torpedo", brodogradilište na Kantridi, a u povratku je posjetio i rafineriju nafte "R.O.M.S.A" (gdje je "Rafineria di olii Minerali Società annonima" (R.O.M.S.A.) otvorila novo sjedište) i tvornicu duhana. Posjetio je i groblje i Votivni hram na Kozali u čijoj su tombi pokopani talijanski vojnici. Sa Kozalskog groblja sišao je na Korzo u sjedište fašističke stranke, kamo se sa balkona obratio građanima (na slici ljevo 24. Lipnja 1939. Piazza Dante ko na njegovom dlanu). Inače, Mussolini je četiri puta bio u Rijeci i to 20. Prosinca 1918. godine, 22. Svibnja 1919. (kada je održao govore u Teatro Fenice), 6. Listopada 1919. godine, te 21. Travnja 1921. godine. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 60, Saša Dmitrović: AUTOMOBIL U RIJECI, Također: Moja Rijeka, Velid Đekić: Prvi Duce volio je Rijeku, drugi Duce nije)
1938. 26. Lipnja Zemljišna zajednica na Podvežici darovala gradsko zemljište za gradnju crkve sv. Terezije od Djeteta Isusa, koju je zamislio Adam Muchtin kao jednobrodnu starokršćansku baziliku, a nacrte je izradio zagrebački arhitekt i urbanist Velimir Jamnicky u sklopu generalnog plana Sušaka. Suradnici su mu na Sušaku bili Zdenko Kolacio i Leo Babić. (Izvor: Župa Sv. Terezija od Djeteta Isusa - Podvežica, Povijest Župe, Također: fluminensia.org > Goran Moravček : Sahranjen graditelj vežičke crkve, objavljeno 20. ožujka 2013., Također: Povijest župe sv. Jurja mučenika na Trsatu)
|
1939. Rijeka je brojala 58.616 stanovnika. Usporedbe radi, 1945. broj stanovnika je bio
47.839.
1939. pjesnik, esejist, feljtonist i glazbeni kritičar Nikola Polić (Rijeka, 26. Studenog 1890. – Volosko, 15. Listopada 1960.) postaje knjižničarem i upraviteljem Gradske biblioteke Sušak
1939. 09. Srpnja na Preluku je po prvi put održana automobilistička utrka Nagrada Jadrana u dužini od 150 km (25 krugova svaki dug 6 kilometara). Održana je jer Musolini nije dozvolio tvorničkim ekipama Maseratija da učestvuju na Velikoj Nagradi Francuske održanoj u Reims-Gueux 9. Srpnja 1939. Održana je na cestovnom prstenu koji se prostirao državnom cestom broj 14 od Kostabele-Bivija (u vrijeme motociklističkih utrka svjetskoga prvenstva tzv. "riječki zavoj") do raskrižja tadašnje provincijalne ceste koja nastavlja prema Opatiji i one koja se uspinje prema Pavlovcu (tzv. "opatijski zavoj"). Staza je bila duga šest kilometara, a vozilo se 25 krugova što je iznosilo ukupno 150 kilometara. U utrci su mogli nastupati trkaći automobili-jednosjedi (dodatak "C" Međunarodnom sportskom pravilniku) obujma 1500 cm3 na niže, ne stariji od 1. siječnja 1935. Na startu su se našli: Luigi Villoresi (Svibnja 16, 1909 –Kolovoz 24, 1997) (Villoresi na startu utrke, desno), Franco Cortese (10 Veljače 1903, Oggebbio, Piedmont - 13 Studenog 1986, Milano), Pino Baruffi, Giovanni Rocco, Paul Pietsch, Emilio Romano, Guido Barbieri (28. Kolovoza 1908 - 8. Lipnja 1984), Enrico Platé (28. Sječnja 1909 - 2. Veljače 1954), Catullo Lami (? - 13 Kolovoza 1939), Vico Pagliano, Luis (Roberto) Bonomi.
Vozilo se 25 krugova po 6.000 metara
(150 Km). Najbrže vrijeme na treninzima je imao Villoresi (2:48.6 sa 128.113 kmh). Najbrži krug ponovo Villoresi (130.120 kmh, krug 18)
Rezultat utrke:
1 Luigi Villoresi (Maserati 4CL 1.5L *) 1:10:41.2
2 Franco Cortese (Maserati 4CL 1.5L *) + 12.2
3 Romano (Maserati 6CM 1.5L) + 7:26.1
4 Rocco (Maserati 6CM 1.5L *) - 1 krug
Odustao E Platé (Maserati 6CM 1.5L) ~4 krug, mehanički problem
Odustao Baruffi (Maserati 6CM 1.5L) ~3 krug, mehanički problem
Odustao Barbieri (Maserati 6CM 1.5L) 1 krug, sudar
Odustao Pietsch (Maserati 6CM 1.5L *2) 1 krug, kvar na motoru
Organizator utrke bio je ogranak riječkog RACI-a (Kraljevski automobilistički klub) kojemu je dužnost predsjednika obnašao Pasquale Liguori, a direktor utrke bio je Renzo Castagneto. (Izvor: Sport dal passato, Igor Kramarsich: Un sinonimo di sport: Preluca, (circuitodelcarnaro1939. PDF), Također: wikipedia > Circuito del Carnaro, Također: formula1-dictionary.net > SEAS: Preluk, Racing in Rijeka area, Također: wikipedija > Circuito di Abbazia)
(OPASKA-SEAS: 20. Lipnja 2011. Paul Pietsch je postao prvi i za sada jedini vozač Formule 1 koji je doživio 100 godina. Umro je 31. Svibnja 2012. sa doživljenih 100 godina, 11 mjeseci i 11 dana)
|
1939. Započinje izgradnja Riječkog nebodera (palača Albori)(slika ljevo) na početku Korza prema projektu Umberta Nordija (1891-1971), tada najcjenjenijeg i najplodnijeg tršćanskog arhitekta, koji je u Rijeci angažiran zahvaljujući privatnoj inicijativi investitora, obitelj Alboria, i vjerojatno stoga što je već jedan sličan objekt realizirao u Trstu (casa Opiglia-Cernitz - Casa alta uz Corso Italia). Gradnji Palače Arbori prethodilo je rušenje dviju starih kuća u sklopu središnjega gradskog trga - Trga kraljice Jelene (danas Jadranski trg), čemu prethodi njegova regulacija. Građevinska dozvola temeljila se i na vrlo jasnim odrednicama postojećega građevinskog pravilnika kojim se omogućavala izgradnja tako visokih objekata u središtu grada, što su, uostalom, potvrđivale secesijske "ljepotice" podignute početkom stoljeća na riječkom Korzu (Kuća Rauschel - danas Karolina Riječka, Kuća Mattiassi - danas Sport Herutz). Zgrada je završena 1. Travnja 1942. i bila je odgovor riječke strane na izgradnju sušačkog Hrvatskog Kulturnog Doma. (Izvor: Velid Đekić, Volite li Rijeku, VBZ, Zagreb, 2006., str. 79.)
1939. "Jadranska brodogradilišta d.d." kupuju i uključuju u svoj sustav i remontno brodogradilište Lazarus na
Sušaku koje je bilo uređeno i za popravak brodskih strojeva. (zvor: Pomorski zbornik, JAZU, Zagreb 1962., str. 109. (Dr. BrankoKojić: Brodogradnja na istočnom Jadranu kroz vijekove).)
1939. 03. Listopada u svojoj vili u Lovranu, kasno popodne, umire Lionello Liberatus Lenaz, bakteriolog, teoretičar neurologije i hematologije, znanstvenik, liječnik i autor medicinskih tekstova. Posebno je pridonio napretku hematologije čime je demistificirao leukemiju i prvi utvrdio da je njeno porjeklo neoplastično, a ne hyperplastično kako se vjerovalo do tada. Svojim je istraživanjem maloga mozga te ekstrapiramidalnog i vegetativnoga sustava dao bitan doprinos i neurologiji. Autor je mnogih medicinskih tekstova, ukupno 32, a najpoznatiji mu je rad "Lezioni di ematologia" štampana u Milanu 1935. godine. Politički je bio vezan uz talijanski autonomaški pokret. Rođen u 
Rijeci 17. Kolovoza 1872. (Izvor: Više autora: Lionello Lenaz (1872-1939) - pisac medicinskih tekstova, znanstvenik i praktičar)
1939. 01. Rujna Hitlerovim napadom na Poljsku započinje Drugi Svjetski Rat. Trajao je do 02. Rujna 1945. kada je Japan potpisao bezuvjetnu kapitulaciju. (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB: AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1939. 12. Listopada u Beču je umro grof Laslo Szapary (Szapáry László János Alajos Antal Mária), mađarski političar, diplomat i bivši riječki guverner. Rođen je u Perkáti (Mađarska) 16. Svibnja 1864. (Izvor: wikipedija > Szapáry László (politikus))
1939. "Aerodrom Rijeka" je te godine bio pozicioniran između molova Adamich i San Marco (slika desno). To je u stvari bilo pristanište za hidroavione. Iz Rijeke su polazila dva leta prema Veneciji sa međusljetanjem u Puli. Letove su obavljali dvomotorni avioni tipa "Macchi 94" sa 15 mjesta za putnike. Hidroavioni su bili vlasništvo kompanije "Ala Littoria" S.A. (Izvor: Sandro Pellegrini: L'aeroporto dentro al porto, La tore no. 21/2001, str. 55., Također: IL PORTO DI FIUME (a cura dell'Azienda dei Magazzini Generali di Fiume), La Vedetta d'Italia, Fiume 1939., str. 50.)
1939. Nakon loših posljednjih desetak godina u kojima je Sušačka luka sustigla, a po nekim izvorima i prestigla Riječku luku po godišnjem prometu, situacija se za Riječku luku popravlja i vrača odnose na staro. Riječka luka ostvarila je promet od 953.520 tona (uvoz 521.479, a izvoz 432.042 tona), čime je
dosegnula svoj najveći promet pod Italijom. U isto vrijeme Luka Sušak bilježi promet od 568.775 tona (iskrcano 243.512 a ukrcano 325.263 tone). (Izvor: RIJEKA, zbornik, Matica hrvatska, Zagreb, 1953., str. 54 - 61)
1940. 16. Veljače na Sušaku u Strosmmayerovoj ulici 12 je svečano otvorena Engleska čitaonica, a na otvorenje je iz Zagreba doputovao i generalni konzul Cecile Rapp
1940. Ožujak Rafinerija dobiva novo, monumentalno sjedište, u zgradi bivše
Ljuštionice riže, koju arhitekt Enea Perugini preoblikuje prema uzusima tadašnje
državne umjetnosti, stila novecento.
1940. 04. Ožujka vlč. Adam Muchtin započinje gradnju župne crkve svete Terezije od Djeteta Isusa na Podvežici. Mukotrpnim radom i uz mnoge poteškoće, crkva u koju je ugađeno mnogo znoja, vjere, ljubavi i nade je, koncem Studenog, osposobljena za službu Božju. Svečano je blagoslovljena 8. Prosinca 1940. U to je vrijeme Podvežica pripadala župi sv. Jurja na Trsatu. 06. Prosinca 1941. biskupski ordinarijat Senjsko-modruške biskupije izdaje dekret o osnivanju župe svete Terezije od Djeteta Isusa utvrdivši njene granice. Upraviteljem župe imenovan je vlč. Adam Muchtin, dotadašnji upravitelj 
trsatske župe. Župa započinje s radom 01. Siječnja 1942. godine. Za župnika je imenovan vlč. Adam Muchtin. (Izvor: Župa Sv. Terezija od Djeteta Isusa, Povijest Župe, Također: Teološki fakultet u Rijeci, Msgr. Adam Muchtin – svećenik i graditelj)
1940. 18. Ožujka Parobrod "Foscolo" (slika ljevo), s 35 članova posade, većinom riječana, isplovio je iz Rijeke na svoju redovitu liniju za luke Sjeverne Europe. Nakon Rijeke, ticao je još nekoliko talijanskih luka – Catania, Reggio Calabria i Napoli te Barcelonu iz koje je isplovio 8. travnja i zaputio se za Rotterdam i Antwerpen gdje je stigao prvih dana Svibnja. Zapovjednik "Foscola" je bio Dario Lucano. Potopljen 15. Svibnja ispred Flushinga u Belgiji. Zapovjednik Dario Lucano, odmah je ukrcan kao časnik za plovidbu na krstaricu "Duca d'Aosta". Preživio je rat. (Izvor: Novi List, Danilo Prestint: Sudbina parobroda pjesničkog imena..., 08. kolovoz 2021)
1940. 08. Travnja Uredbom Banske vlade Banovine Hrvatske broj 14812 – VII, "Kraljevska trgovačka akademija" mjenja ime u "Trgovačka akademija na Sušaku". (Izvor: Ekonomska škola Mije Mirkovića Rijeka, O Školi, Povijest Ekonomske škole)
1940. 15. Svibnja Rješenjem bana Banovine Hrvatske postavljena je uprava gradske općine Sušak, a gradskim načelnikom postaje Marijo Šarinić.
1940. 10. Lipnja kraljevina Italija i službeno ulazi u Drugi svjetski
rat objavljujući rat klonuloj Francuskoj, a potom i Velikoj Britaniji. U nastojanju da
ovlada Balkanom, 28. Listopada 1940. napala je i
Grčku, a 11. Travnja 1941. pridružuje se Njemačkoj i u
napadu na Kraljevinu Jugoslaviju, okupirajući pojedine njene
dijelove. Time se je ratno se zakonodavstvo Italije počelo primjenjivati i na području Rijeke, a potom je prošireno
i na novoanektirana područja.
1940. Antifašističko raspoloženje iskazano je spektakularnom sabotažom: srušena je glavna dizalica nosivosti
100 tona u brodogradilištu "Cantieri navali del Quarnaro". "Smatramo da se taj događaj ne može pripisati nekoj sabotaži već
da je to bio puki "incident izazvan burom". Tako se, naime izričito tvrdi u bilješci riječkog građanskog
kaznenog suda. (Izvor: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci – 3. Maj 1905.-2005., Rijeka 2005, str. 100., Također: Prva godina NOB-a na riječkom području, Centar za historiju radničkog pokreta i NOR-a..., Rijeka 1984., str. 129.)
1940. 18. Lipnja Ministarstvo unutarnjih poslova Kraljevine Italije dalo je nalog za uhićenje oko 500 riječkih Židova i smjestila ih u školi Toretta u Rijeci. Nakon nekog vremena (oko 1-2 tjedna) oslobodili su dio uhapšenika, a dio su poslali u internaciju. Židove su odvodili, zajedno sa Hrvatima, Srbima, Slovencima, partizanima, zarobljenim talijanskim vojnicima preko Trsta u koncentracijske logore. U logore su odvedeno 683 Židova, preživjelo je svega njih tridesetak.
Vlakovi za koncentracione logore su kretali iz Trsta. Tako je od 7. Prosinca 1943. do 24. Veljače 1945. bilo je otpremljeno 22 konvoja (19 konvoja za Auschwitz i 4 posljednjaza Ravensbruck).
Kada su prestali voziti vlakovi (zbog presječenih veza) bile su likvidacije u tršćanskom logoru (Polizeihaftlager) San Sabba (u kojem je bilo oko 3.000 osoba od toga oko 50 Židova).
1940. Lipanj popis stanovništva Rijeke koji se odnosi na Rijeku zapadno od Rječine, a koja je, na temelju Rimskog ugovora iz 1924. godine, bila u sastavu Kraljevine Italije, pokazuje da je taj grad imao ukupno 60.892 stanovnika. Među njima je bilo 41.314 ili 68 posto Talijana, dok je hrvatsko stanovništvo brojilo 11.119 ili 18 posto stanovnika. Preostalo je stanovništvo (8459 osoba ili 14 posto) bilo skriveno pod drugima odrednicama.
1940. osnovan Nogometni klub Magazzini Generali (Rijeka), današnji Lučki Radnik. Predsjednik kluba je bio Carlo Stupar, a trener Maligoj Felice. Igrali su: Abrami (Gorizia), Andrighetto, Blasih I, Blasich II, Bradaschia (Udine), Brazzoduro(Sušak), Dekleva, Deluca (Pula), Devescovi, Donatini (Faenza), Fabbri, Fosser(Sušak), Fosser II (Sušak), Gardassanich (Sušak), Gugić, Lenzi (Bolonja), Ljubačev(Crikvenica), Maligoj, Mrzljak (Sušak), Polich, Rastavac (Sušak), Scalamera, Smojver (Sušak), Tomasini (Sušak), Vicich, Vakanjac, Zamparo (Palmanova).
1940. 07. Srpnja u organizaciji "Fotokluba Sušak" otvorena je II. nacionalna izložba umjetničke fotografije koja je trajala do 22. Srpnja. Izlagali su fotografi iz cijele zemlje, a među njima i 12 članova kluba Sušak. (Izvor: Ervin DubrovićČ ARTE MIRACOLOSA Stoljeće fotografije u Rijeci, IZDAVAČKI CENTAR RIJEKA, 1995, str.302)
1940. 10. Listopada na području "Kvarnerske provincije" počelo se primijenjivati "Ratno zakonodavstvo Italije", a zatim je u Travnju 1941. godine prošireno i na novoanektirane krajeve te provincije. (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB: AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1940. 21./22. Prosinca tokom noći nepoznati su avioni (iako postoje razna nagađanja, njihova pripadnost nikada pouzdano nije utvrđena) bacili bombe na Sušak. Italija je tada već bila u ratnom stanju i baš od te večeri, 21. Prosinca 1940., u Rijeci (Fiume), počelo se zbog opasnosti od zračnog napadaprovoditi zamračenje. Budući da Jugoslavija tada nije bila u ratu, Sušak je bio osvijetljen. Te noći, valjda zbog toga što su se čuli zvuci aviona, u Rijeci je bila dana zračna uzbuna više puta. Dva aviona su nadlijetala grad, a jedan od njih bacio je i dvije bombe na područje osvijetljenog Sušaka, koje su pale blizu zgrade Gimnazije, točnije u dvorište zgrade na uglu Gajeve ulice i Gimnazijskih stuba (na pročelju te zgrade se još i danas vide neka oštećenja nastala tim bombardiranjem) (slika desno) te na cestu pred ogradni zid Gimnazije i počinile značajnu štetu na zgradi. O identitetu napadačkih aviona postoji više pretpostavki. Po jednoj, riječ je o britanskim zrakoplovima, po drugoj o francuskim, po trećoj o ustašama iz Italije, jer saveznički avioni nisu imali tada takav dolet. Pretpostavka da je Velika Britanija imala tehničke mogućnosti za napad postoji, no ona će žrtvovati zrakoplove jedino u važnoj misiji na npr. važnu tvornicu oružja, a ne na Rijeku. Slično je i s napadom Francuza. Bio bi to nekoristan napad na cilj koji je vojnički nevažan, a psihološki učinak zrakoplovnog napada na talijanski grad mogao se bolje 
i sigurnije postići napadom na neki talijanski grad bliži britanskim bazama. Jedina strana koja je mogla izvesti napad, a ujedno imati koristi, bila je Italija, bez obzira da li koristi svoje pilote, ili, još bolje, ustaše, jer bi se u slučaju njihovog hvatanja mogla ograditi od odgovornosti. (Izvor: Croinfo.net, nepoznata Rijeka, Malo Poznato Bombardiranje Sušaka, Autor: Z)
1941. 05. Siječnja iz štampe je izašao posljednji broj Sušačkog lista „Istina“, tjednika koji je do 1938. svoje sjedište imao u samostanu sestara sv. Križa. Prvi broj tiskan je 07. Siječnja 1934. Počeo je izlaziti kao vjersko glasilo da bi postupno prerastao u jasno usmjeren politički list (slika ljevo, prvi i posljednji broj).
1941. 27. Veljače Primorske novine izvješćuju
pod naslovom Krvavi završetak poklada NA GROBNIKU :
"U utorak, na zadnji dan karnevala dovezen je kasno u noći u ovdašnju bolnicu 25-godišnji zemljoradnik iz Velih Dražica (Jelenje), Fićor Drago. Fićor je te večeri išao na Jezero, da tamo u društvu ostalih mladića uz ples provede posljednji dan poklada. U gostioni "Valjan", gdje je održavan ples došlo je između dviju grupa mladića do rječkanja, a nakon toga i do tučnjave, u kojoj su došli u akciju i noževi. U nastaloj gužvi Fićor je dobio nekoliko udaraca nožem u trbuh, tako da su mu crijeva iskočila, a dobio je više ozljeda i po rukama. Čim je dovezen u bolnicu podvrgnut je operaciji. Njegovo stanje kreće na bolje. Žandarmerijska stanica u Čavlima povela je izvide da ustanovi lice koje je nožem udarilo Fićora i da ustanovi na kome je krivica da je došlo do svađe i tučnjave." (Izvor: riječki karneval, OD SUŠAKA PA DO LIPE KOSTRENE)
1941. 25. Ožujka Jugoslavija pristupa Trojnom paktu.
1941. 31. Ožujka zbog očekivanih vojnih djelovanja na riječkom području, riječki je prefekt Temistocle Testa (11 November 1897 – 1949) dobio telefonsku zapovjed da u roku od dva dana pripremi evakuaciju iz Rijeke žena, djece, bolesnika, živežnih namirnica, umjetnina. Do 11. Travnja evakuirano je u unutrašnjost Italije oko 47.000 stanovnika (Testa kaže da je Rijeka tada imala 57.000 stanovnika), a također i oko 10.000 tzv. inorodnih, stanovnika graničnih prostora prema Kraljevini Jugoslaviji. Budući da do ratnih sukoba nije došlo, povratak evakuiranih uslijedio je nakon 11. Travnja.
1941. 31. Ožujka Genuzio Servidori, federalni sekretar izdao je zapovjed o mobilizaciji članova fašističke stranke Rijeke u gradsku miliciju (Milizia civica di Fiume). Od 633 mobilizirana člana sastavljen je prvi bataljon, a od 434 pripadnika omladinske organizacije (GIL - Gioventu' Italiana Litorale) drugi bataljon.
1941. na brdu Sveti Križ kraj Rijeke izgrađena je vojna utvrda za potrebe vojske u II. svjetskom ratu sa 4 kule.
U sjeverozapadnoj kuli je 2001. godine ugrađen teleskop zaštićen pokretnom astronomskom kupolom i formiran prvi riječki astronomski opservatorij. Davne 1974. godine, u Rijeci je osnovano Akademsko astronomsko društvo s ciljem razvoja i popularizacije astronomije i već od samog osnutka javila se potreba za izgradnjom zvjezdarnice koja će zadovoljiti potrebe za ozbiljnim radom na području astronomije. Značajniji pomak k realizaciji dugogodišnjeg sna započinje krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća da bi se konačno 2001. godine i ostvario izgradnjom riječke zvjezdarnice. U rekonstrukciju i izgradnju Astronomskog centra Rijeka uloženo je 12,5 milijuna kuna, pa se ova investicija izdvaja kao najveća kapitalna investicija tehničke kulture u Hrvatskoj. Riječka zvjezdarnica upisala se u povijest astronomije, jer su njezinim teleskopom otkrivene dvije promjenjive zvijezde. Riječka zvjezdarnica opremljena je astronomskim teleskopom MEAD LX 200 i CCD kamerom sa otvorom objektiva od 16 " (406,4 mm) i maximalnim korisnim povećanjem od 800 puta.
1942. 01. Travnja otvorenje Riječkog nebodera (palača Albori) građenog prema projektu Umberta Nordija (1891-1971), tada najcjenjenijeg i najplodnijeg tršćanskog arhitekta, koji je u Rijeci angažiran zahvaljujući privatnoj inicijativi investitora, obitelji Alboria. Zgrada je bila je odgovor riječke strane na izgradnju sušačkog Hrvatskog Kulturnog Doma. (Izvor: Velid Đekić, Volite li Rijeku, VBZ, Zagreb, 2006., str. 79., Također: Klub Sušačana, Sušačka revija broj 54/55,
Julija Lozzi Barković: RIJEČKI I SUŠAČKI NEBODER)
1941. 03. Travnja, tri dana prije izbijanja Drugoga sv. rata talijani kradu iz Zborne crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj) pokaznicu Barbare Frankopanke iz 1489. godine. Darovana je bila crkvi, a odnesena je iz Rijeke u doba talijanske uprave. Riječka pokaznica, iznimne povijesne i umjetničke vrijednosti, danas se čuva u Palači Venezia u Rimu. U Vječnome gradu ima još blaga porijeklom iz našeg kraja.
1941. 06. Travnja u šest sati ujutro Italija je ušla u rat protiv Kraljevine Jugoslavije. Talijanske trupe prelaze most na Rečini i okupiraju Sušak. 340.000 talijanskih vojnika, podijeljenih u osam divizija (tri pješačke, dvije udarne, dvije motorizirane i jedna oklopna) podržane s 320 aviona, napale su 
Jugoslaviju s prostora Istre. U Rijeci je bilo 6.578 mobiliziranih sa zadatkom da brane grad kuću po kuću, barikadu po barikadu, kako stoji u pismu od 14. Rujna 1941. riječkog prefekta Temistocla Teste (Grana, Piedmont. Italija, 11. Studenog 1897. – Porretta Terme, Italija, 17. Srpnja 1949.) Mussoliniju. U isto vrijeme njemačka vrši invaziju Jugoslavije 06. Travnja 1941., kada je Wermacht prelazi rumunjsku granicu, njemačka avijacija bombardira Beograd. (Izvor: Antun Giron: ZAPADNA HRVATSKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU, Također: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI e MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1941. 10. Travnja Slavko Kvaternik preko Zagrebačkog radija proglasio osnivanje Nezavisne Države Hrvatske. Istovremeno Njemačka vojska ulazi u Zagreb. Poglavnik Ante Pavelić na čelu je glavnog Ustaškog stana. Ujedno je i premjer hrvatske državne vlade i ministar vanjskih poslova. Ustaška organizacija proglašena je jedinom legalnom političkom organizacijom u državi. Nakon Rimskih ugovora 18. Svibnja 1941. područje NDH podjeljeno je na područje talijanskog i njemačkog utjecaja tako da NDH nikada nije imala nadzor nad svim svojim teritorijem. Talijanska je vojska u zoni svog utjecaja čak podržavala razvoj Četničkog pokreta.
1941. 10. Travnja svoje osjećaje prema tzv. NDH, hrvatski je puk ovoga kraja i javno je izrazio tako da je prvi ustaša u Hrvatskoj ubijen već nekoliko sati nakon proglašenja države u Zagrebu, i to u Crikvenici. Ubijen je pukovnik Petar Milutin Kvaternik koji je došao preuzeti vlast u ime ustaške NDH, a koju je nekoliko sati prije, toga istoga 10. Travnja, u Zagrebu pod kontrolom njemačkoga okupatora proglasio njegov brat Slavko Kvatemik, istoga dana kada je i Berlin dao proglasiti postojanje NDH. (Izvor: Časopis za povijest Zapadne Hrvatske, Maja POLIĆ: HRVATSKA LITERATURA O POVIJESTI RIJEKE OD 1943. DO 1945. GODINE)
1941. 11 Travnja Talijani zauzimaju i Zamet. Istovremeno jača komunistički pokret, a upravo je najjači na Zametu i u Kastavštini. (Izvor: Dragutin Pavličević: Povijest Rijeke, Izdavački centar Rijeka i Skupština općine Rijeka, Rijeka 1988, str:212)
1941. 11 Travnja talijanska-fašistička vojska je prešla preko graničnog mosta iz Rijeke na područje Sušaka. Rimskim ugovorima NDH je 18. Svibnja 1941. predala Sušak Italiji koja ga je anektirala, iako međunarodno pravo to ne priznaje smatrajući teritorij i dalje dijelom privremeno okupirane Kraljevine Jugoslavije. Okupacijom Sušaka Talijani su zatvorili i zapečatili Biblioteku, a njezinu upravitelju, književniku Nikoli Poliću, zabranili ulazak u zgradu. Brzojav koji je iz Rima A. Pavelić poslao Hitleru:
"U času ulaska slavom ovjenčanih i nepobjedivih njemačkih trupa u moju domovinu, uzimam slobodu, Fuhreru, da Vam izrazim svoju zahvalnost i odanost. Nezavisna država Hrvatska vezat će svoju budućnost s europskim Novim Poretkom, što ste ga Vi, Fuhreru, i Duce stvorili. Hrvatski narod nazdravlja u ovom času kličući iz sveg srca nacionalsocijalističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji!"
1941. 16. Travnja izdana naredba Komande 5. korpusa talijanske vojske kojom se zabranjuje osnivanje ustaških dobrovoljnih vojnih formacija i svako djelovanje u korist NDH, na predjelu zapadno od crte Prezid - Mrzle vodice - Bakar.
1941. 26. Travnja Komanda Druge talijanske armije, odnosno njeno Odjeljenje civilnih poslova izdalo je "Uputstvo o dužnostima
civilnih komesara", u kojemu se, među
ostalim, navodi: "Dati na znanje svugdje i svima da će svaki napad na talijanskog
vojnika ili civila biti kažnjen strijeljanjem." Takvo uputstvo je bilo upućeno i Kvarnerskoj provinciji. (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB: AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1941. 28. Travanj, talijanske okupacijske snage i prije aneksije Sušaka Italiji, rade popis sušačkog stanovništva.
Popisano je 18.029 stanovnika: 16.354 Hrvata (91%), 503 Slovenca (3%), 125 Srba i 100 Židova (zajedno 1%) te 
947 ostalih (5%).
1941. 18. Svibnja, Rimskim ugovorom između NDH i Italije, a koje su potpisali Ante Pavelić i Benito Mussolini, NDH je predala Sušak Italiji. Time su talijanske okupacijske snage anektirale Sušak. Italija se najzad domogla žuđene Dalmacije. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ostavljena je obala od Jadranova do Barić-Drage, te dio od Stobreča do Cavtata s tri otoka: Pagom, Bračem i Hvarom (Slika desno). U ustaškom pokretu vladao je jedva prikriven bijes prema Italiji koja je povrh opisanih aneksija držala pod okupacijom pola teritorija NDH, štoviše na tom je području talijanska vojska započela suradnju s četnicima. U Travnju 1941. proglašene Nezavisne
Države Hrvatske (NDH), prema kojemu je Italija anektirala
i do tada okupirana područja zapadne Hrvatske kotareve:
Čabar i Kastav, dijelove kotareva Delnice,
otoke Krk i Rab i Sušak s okolnima prigradskim naseljima.
Inače, sva se navedena područja bila pripojena Kvarnerskoj
provinciji te stavljena pod posebnu upravu Riječke prefekture. Dekretom od 28. Travnja 1941. broj 30 riječki prefekt Testa formira posebnu administraciju za okupirano područje Jugoslavije, koje je već 18. Svibnja iste godine kraljevskim dekretom broj 452 anektirano Italiji i pripojeno Prefekturi u Rijeci. Historiografije svih provenijencija optužuju Pavelića za velike koncesije Italiji. Te su optužbe prema Paveliću koliko nepravedne toliko i laskave jer ga zapravo pokušavaju prikazati nekakvim relevantnim čimbenikom. Nepravedne su zato jer je Pavelić bio kvisling koji se nije mogao oduprijeti Mussoliniju sve i da je htio. A ponavljati tvrdnju kako je Pavelić Italiji "prodao" Dalmaciju i otoke zapravo znači veličati Pavelića i dati mu značaj nekoga tko je bio u poziciji prodavati ili ne prodavati. Pavelić i ustaški pokret su bili jad i bjeda drugog svjetskog rata na koju nitko od relevantnih činbenika nije uopće računao. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 68, Željko Bartulović: O, MILI GRADE, Također: Matica hrvatska, Riječki ljetopis, Također: Elektronske Novine, Istorija (dobro)susedskih odnosa, Vuk Perišić: Jadransko pitanje (2), Također: Časopis za pov. zap. Hrvatske, Maja Polić: Hrvatska literatura o povijesti Rijeke od 1943 do 1945)
1941. 18. Svibnja Tomislav II. postaje službeno kralj Hrvatske, na ceremoniji u Kvirinalskoj palači, gdje je 
Ante Pavelić s nekoliko hrvatskih izaslanika tražio od talianskoga kralja Viktora Emanuela III. da Amiona od Savoye imenuje hrvatskim kraljem. Na slici ljevo, proglašenje Tomislava II. kraljem, 18. Svibnja 1941., ispred njega Pavelić na čelu hrvatske delegacije. Tomislav II. (pravog imena Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torino di Savoia) (Torino, 9. Ožujka 1900. – Buenos Aires, 29. Siječnja 1948.), talijanski princ iz kraljevske dinastije Savoja, časnik talijanske ratne mornarice, postaje "kralj Hrvatske, princ Bosne i Hercegovine, vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina, vojvoda od Spoleta i od Aoste (od 1942.), princ od Cisterna i od Belriguarda, markiz od Voghera i grof od Pondera". Pri primanju Zvonimirove krune uzeo je ime Tomislav II., kao spomen na prvoga hrvatskog kralja Tomislava. Nikada nije imao stvarnu vlast za vladavine ustaške Vlade, koja je njegovu titulu kralja pretvorila u samo "neznatan simbol nekadašnjega slavnog kraljevstva". Nakon talijanske kapitulacije 08. Rujna, na naredbu Viktora Emanuela III., službeno je abdicirao od kraljevske funkcije 12. Listopada 1943. Vojvoda od Aoste se bježeći pred njemačkom vojskom, zajedno s kraljem Viktorom Emanuelom III. sklonio na jug Italie. Pritom je napustio ženu (Irène von SCHLESWIG-HOLSTEIN-SONDENBURG-GLÜCKSBOURG, Princeza Grčke i Danske, Duchesse od Aoste, Princeza Hrvatske (1941-1943)) i sina, koji su pali u njemačko zarobljeničtvo, te bili zatočeni u Austriji do kraja rata. Vojvoda je emigrirao u Argentinu, gdje je nedugo zatim i umro u Sječnju 1948. godine. Priča o hrvatskoj kruni, Tomislavu II., ustaškom režimu i talijankom vojvodi čije puno ime je bilo Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torino di Savoia (znači pravi Hrvatina, kao rođen za hrvatskog kralja) još je jedna od komičnih epizoda u povijesti ustaškog režima. (Izvor: Wikipedia, Tomislav II., Također: Geneanet, Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torino DI SAVOIA-AOSTE Tomislav II, TAkođer: Hrast, Na dan 12. listopada)
1941. Lipanj, U Riječku su luku stigla dva čamca te predana na korištenje 21. vatrogasnom korpusu
Rijeka, motobarca "Fiumara" i motoscafo "Bora". Na oba čamca montirane su snažne pumpe za vodu, topovi za vodu, a motobarca Fiumara dobila je i rezervoar za pjenu od 300 litara. Opremanje je financirala gradska
uprava. Bora je štitila područje luke Sušak i Martinšćice, a Fiumara područje riječke luke te industrijsko
područje do Kantride. Gasilo se požare parobrodova, zatim drvenih brodova (barkase) i njihova tereta u riječkoj luci, a najčešće u luci Porto Baroš na skladištima ugljena za opskrbu brodova na riječkom lukobranu. Gašenje požara na parobrodu Olov Claus 1960. bila je posljednja vatrogasna akcija nekadašnje Bore. (Izvor: Slavko Suzić: Bora i Fumara, Sušačka revija br. 56.)
1941. 22. Lipnja pozivom na ustanak počela se koordinirati KPH (KPJ). Dio vrha KPH nije bio za proširenje ustanka preko Rječine, u skladu s odredbama staljinističke Kominterne prema kojoj je za to područje, u okviru Kraljevine Italije, bila nadležna KP Italije. No, praktično KP Italije tada nije postojala jer je znatno ranije, u međuraću razbijena. (Izvor: Časopis za povijest Zapadne Hrvatske, Maja POLIĆ: HRVATSKA LITERATURA O POVIJESTI RIJEKE OD 1943. DO 1945. GODINE)
1941. 22. Lipnja Ivan (Giovanni) Pavela, vlasnik hotela Bonavia, na dan kad je Njemačka napala Sovjetski Savez, je od arhitekta Alessandra Bolassada bio idejno rješenje za nebodersku dogradnju hotela, u visini od 11 do 12 katova, koja se skladno nadovezuje na već izvedeni zahvat (slika desno). (Izvor: Grand hotel Bonavia, Povijest i suvremenost, Također: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1941. 24. Lipnja na Sušaku se uvodi talijanski jezik kao službeni, a hrvatski nazivi ulica i trgova zamijenjeni su talijanskima. Grad Sušak postaje Sussa.
1941. 24. lipnja zakonskom odredbom o državnoj vladi NDH od toga datuma uspostavljen je Konzulat NDH u Rijeci. Nasljednik je Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije koji je djelovao od 1921. do travnja 1941. godine, kada Kraljevina prestaje formalno i pravno postojati. Konzulat Kraljevine Jugoslavije djelovao je na dvije lokacije, prvotno je bio smješten u današnjoj riječkoj ulici Korzo, na mjestu današnje Gradske čitaonice. No, za vrijeme mandata konzula dr. Vasilija Protića prostorije konzulata premještene su iz stare čitaoničke zgrade na Korzu u kuću na Piazza Scarpa br. 2/II., odmah preko puta tadašnje talijansko-jugoslavenske granice na Rječini, na mjestu današnjeg Trga bana Josipa Jelačića i dijela ulice Fiumara. U istoj zgradi i na istoj adresi Piazza Scarpa, svoje će djelovanje započeti i konzulat Nezavisne Države Hrvatske – (Consolato dello Stato Indipendente Croato di Croazia a Fiume), koji djeluje do oslobođenja 1945. godine. Konzulat NDH u Rijeci nije bio ustanovljen službenom objavom u Narodnim novinama, već internom odlukom Ministarstva vanjskih poslova NDH. Prvi konzul NDH u Rijeci bio je Zvonimir Ćaleta (1900. – 1956.), rodom iz Benkovca, koji se na toj dužnosti nalazi od srpnja 1941. do siječnja 1944. godine. O prestanku rada konzulata nema pouzdanih informacija, pretpostavlja se kako je njegovo djelovanje prestalo sa završetkom ratnih djelovanja, u svibnju, 1945. godine. (Izvor: Becherelli, Alberto (2012). Italia e stato indipendente croato, 1941.-1943. Edizioni Nuova Cultura, Rim, Također: Lukežić, Irvin Povijest riječkih konzulata, Konzulati u Rijeci kroz povijest, Adamić, Rijeka (2004).)
|
1941. počelo se sa intenzivnim prikupljanjem novca za izgradnju velike crkve Presvetog Otkupitelja koja bi se trebala nalaziti na južnom uglu parka na Mlaki. Na natječaj su se javila četiri arhitekta, a izabran je projekt arhitekta Virgilia Vallota (autor nove željezničke stanice u Veneciji) čiji je projekt bio modernistička građevina koja bi sjedinila starokršćansku i romaničku tradiciju. Jedino obogaćenje unutrašnjosti trebao je biti mozaik inspiriran mozaicima iz Torcella, s prikazom Krista Otkupitelja na prijestolju. Zbog velikih troškova odlučeno je da se izgradi samo glavni brod i oltar, a nije dovršen ni visoki zvonik kroz koji se ulazilo u crkvu (Slika ljevo). Crkva je puštena u upotrebu negdje oko 1945., a srušena je 4. Studenog 1949. jer su gradski političari smatrali da je previše vezana na fašizam. Danas preko djela temelja te crkve prolazi Zvonimirova ulica.
1941. Za vrijeme talijanske okupacije Sušaka, Tvornica papira radi bez prekida kao mobilizirana ratna industrija.
1941. 01. Srpnja gradski Odbor Crvenog križa preuzima od gradske uprave službu hitne pomoći i prijevoza bolesnika na području grada Rijeke. (Izvor: Borislav Ostojić: Rijeka humanosti. 125 godina Crvenog križa u gradu Rijeci 1881.-2006.)
1941. do 1943. u riječkim školama zabranjeno je učenje na hrvatskom jeziku, zaposleni su talijanski učitelji, a učenici međusobno ni pod odmorom ne smiju govoriti hrvatskim jezikom.
1941. ispražnjena je cijela Javna bolnica na Sušaku sa svim osobljem i preuzeta od okupacijske talijanske vojske, a civilno stanovništvo je liječeno u bolnici u Rijeci.
1941. 14. Kolovoza Na Zametu osnovana prva organizacija KPH za Rijeku. (Izvor: Dragutin Pavličević: Povijest Rijeke, Izdavački centar Rijeka i Skupština općine Rijeka, Rijeka 1988, str:212)
1941. 22. Kolovoza NDH je dopustila Italiji da domobranske postrojbe i građansku upravu u demilitariziranoj zoni stavi pod svoju kontrolu. Time je Italija preuzela vojnu i civilnu upravu nad cijelom zapadnom Hrvatskom i cijelim obalnim pojasom Jadrana od Rijeke do Crne Gore. Jedina spona NDH i njenih vojnih snaga na tom prostoru bilo je "Obće vojno povjereničtvo". (Izvor: wikipedija > Rimski ugovori (1941.), Također: wikipedija > Guvernatorat Dalmacija, Također: Arhinet, 
Stvaratelji, Riječka prefektura (Prefettura per la Provincia del Carnaro ), Također: Antun Giron: ZAPADNA HRVATSKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU)
1941. 22. Kolovoza u malom mjestu Vrh na Krku rodio se motociklistički as Marijan Kosić (slika desno). U Rijeku se doselio deset godina kasnije. Rekorder je po broju osvojenih naslova prvaka Jugoslavije. Osvojio ih je ukupno 11: sedam u klasi do 250 ccm (1968., 1972., 1973., 1974., 1975., 1976. i 1977.), i četiri u klasi do 175 ccm (1970., 1971., 1972. i 1977.). Bio je prvak Hrvatske i Slovenije 1967. godine u klasi 175 ccm, iste godine u klasi 250 ccm drugi, a peti u klasi 125 ccm. U državnom prvenstvu iste je godine bio treći u 250 i četvrti u 175 ccm. Godinu kasnije treći, a 1969. drugi u klasi 175. Dobitnik je Zlatne značke AMSJ (Auto Moto Saveza Jugoslavije) i AMSH (Auto Moto Saveza Hrvatske), Zlatne plakete Narodne tehnike, Plakete Castrola i Zlatne plakete Općine Rijeka te vlasnik još mnogih drugih vrijednih medalja i priznanja. Sretan sam što sam imao čast upoznati ga i poznavati ga skoro cijeli moj život, popiti sa njim bezbroj jutarnjih kapučina. Porazgovarao sam sa njime i popio taj "obavezni jutarnji" kapučino par dana prije njegove smrti. Žalosno je da je zadnje godine života proveo ostavljen od većine nekadašnjih znanaca, pa i prijatelja, narušena zdravlja. Svakodnevnicu je upražnjavao u svojoj garaži u Vodovodnoj. Od popravka ponekog automobila zaradio bi za ono malo skromnog života kakvim je oduvijek i živio. I za kapučino. I upravo je u svojoj garaži proživio posljednje minute s alatom u ruci. Preminuo je 14. Studenog 2011. popravljajući auto u svojoj radionici - garaži u Vodovodnoj ulici. Cijeli život je posvetio motociklizmu, a ovaj mu ništa nije vratio. Nije mu vratila niti sredina kojoj je bio ponos. Rijeka bi mu se mogla odužiti dajući njegovo ime nekoj ulici (Vodovodnoj?) ili stazi na Grobniku. (Izvor: wikipedija, Marijan Kosić, Također: Novi List, Miroslav Krpan: Slavljen i zaboravljen: preminuo riječki motociklistički as Marijan Kosić, Objavljeno: 15. studeni 2011, Također: MIROSLAV KRPAN: IN MEMORIAM: MARIJAN KOSIĆ (1941 – 2011), 17. STUDENOGA 2011.)
1941. 04. Rujna na Sušaku u ulici Via Eugenio di Savoja, u šest sati prijepodne umrla je, u dobi od 84 godine, grofica Ana Nugent, kćerka Tereze Bachman i grofa Alberta Nugenta, pra-pra unuka Lavala Nugenta, zadnja vlasnica Trsatske gradine, rođena 1859. Između dva rata trsatski je kaštel ponovo u katastrofalnom stanju, za što je posebno zaslužna vremešna i slijepa grofica Ana Nugent, "Luda Ana Trsatska" kako su je zvali. Nakon njene smrti i početka ostavinske rasprave, kao nasljednik se javila Llewellyn Wallauschek, kćer Anine sestre Marie Gräfin Nugent. Zapisnik ostavinske, započet na dan smrti u 3 popodne, odužio se na 5 dana, a u komisiji su bili Janko Štefanec, dr. Olenković Fedora i dr. Richtmann Milena. 11. Rujna 1941. završeno je izvješće sa uključenim obračunom troškova popisa imovine, te uz dvije radnice potrebne pri sortiranju ostavštine u neurednim sobama. Smrtovnica grofice Ane izdana od sušačke bolnice je na slici ljevo. Iako je također imala grobnu nišu na Gradini, grofica je sahranjena 5. Rujna 1941. na groblju Kozala na grobnom mjestu koje je tada nosilo oznaku II-a-1. (Izvor: croinfo.net, Nepoznata Rijeka, Napisao: Z: Smrt grofice Ane Nugent 1941 – posljednje gospodarice Trsatske Gradine i što se nakon toga zbivalo, I dio, Također: Vedrana S. Štefanić: Iz pera Dragana Ogurlica: Hinko Reš, Susacki Schindler, Također: Novi List, Nela Valerjev Ogurlić: Kopat će se Gradina: Je li riječka grofica pokopana ispod Trsatskog kaštela?, 18. kolovoz 2017.)
1941. 03. Listopada u Mussolinijevoj naredbi o kaznenim odredbama za područja pripojena Italiji podrobno se navode kaznene mjere protiv onih osoba koje “ugrožavaju jedinstvo, neovisnost ili integritet Države”: vremenskom kaznom ili smrću će biti kažnjen pred vojnima ratnim sudovima svatko tko obavlja prevratničku propagandu, osniva prevratnička udruženja, sudjeluje u pobuni protiv državnih vlasti, ugrozi sigurnost talijanske države i sl." Ta je naredba dopunjena novom od 24. Listopada 1941. godine, u kojoj se broj kaznenih djela uvećao, među ostalima i odredbom da: "glava obitelji odgovara za posjedovanje oružja ako se ono pronađe u stambenom objektu obitelji".(Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB: AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1941. 16. Studenog u Rijeci potpisan sporazum predstavnika vlada fašističke Italije i Nezavisne Države Hrvatske o proširenju suradnje na smirivanju i normaliziranju prilika na područjima NDH gde se nalaze talijanske snage. U duhu tog sporazuma, ministar unutarnjih poslova NDH dr Andrija Artuković izdao je 10. Prosinca 1941. proglas narodu hrvatskog obalskog pojasa u kojem garantira miran život, imovinu i slobodu svima koji se u roku od 15 dana vrate 
svojim kućama.
1941. 02. Prosinca Kraljevski policijski komesarijat u Sušaku, pod zapovjedništvom glavnog komesara Pilerija, koji je bio podređen riječkoj policijskoj upravi, prijavio je čak 80 osoba, od kojih su 44 uhićena i 36 u bijegu, gotovo svi definirani kao "bivši Jugoslaveni", zbog "…organiziranja komunističkih udruga, subverzivne promičbe, oružanog ustanka protiv državnih vlasti, osnivanje i sudjelovanje u oružanim bandama, pokušaja uništavanja pruga i vlakova, osobnog pomaganja…" (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI e MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1941. 05. Prosinca nakon mučenja, uz trsatsko groblje, kraj skladišta "Jasena", strijeljani su prvi partizani u našem gradu, Vjekoslav Dukić, Slavko Krautzek i Miroslav Marčelja. U partizanski odred "Božo Vidas Vuk" na Tuhobiću odlaze 1941. godine. Uhvaćeni su nakon fašističkog napada na logor "Tuhobić" 12. Studenog 1941. O tom streljanju svjedoči i spomen ploča. (Izvor: MJESNI ODBOR VOJAK, Podrijetlo naziva hodonima na Vojaku, Također: Spomen ploča na Trsatu kraj groblja, na prostoru bivšeg skladišta DIP-a "Jasen" - Slika desno)
1941. 06. Prosinca biskupski ordinarijat Senjsko-modruške biskupije izdaje dekret o osnivanju župe svete Terezije od Djeteta Isusa na Vežici, utvrdivši njene granice. Upraviteljem župe imenovan je velečasni Adam Muchtin, dotadašnji upravitelj trsatske župe. Gradnju župne crkve započeo je velečasni Adam Muchtin, 4. Ožujka 1940. godine. Župa započinje s radom 1. Siječnja 1942. godine. (Izvor: Župa Sv. Terezija od Djeteta Isusa, Povijest Župe)
1941. 30. Prosinca prefekt Riječke pokrajine Temistokle Testa, na temelju izvješća generalnog tajnika za civilne poslove Eduarda Susmela, zbog navodne nesređenosti kućnih brojeva, mijenja, uz asistenciju općinskih načelnika, dekretom od travnja 1942. imena 849 naselja. Stara hrvatska imena preimenovana su vodeći se načelima vraćanja talijanskog imena ako je prije postojalo (Punat su Talijani zvali Ponte), fonetskim adaptiranjem (Sušak -> Sussa), prevođenjem (Jelenje -> Cervi) i stvaranjem novih imena (Trinajstići, pored Kastava, postalo je Sassari, prema odredu brigade Sassari koji se ondje nalazio).
|
1942. 01. Siječnja nakon što je uz mnoge poteškoće crkva sv. Terezije od djeteta Isusa na Donjoj Vežici koncem studenog osposobljena za službu Božju, a svečano blagoslovljena 08. Prosinca 1940., 1942. je i gradnja potpuno završena. Gradio ju je tijekom talijanske okupacije Sušaka vlč. Adam Muchtin (Slovačka, Velike Rovne, 4. Prosinca 1908. – Trsat, 21. Kolovoza 1994.) (slika ljevo). Sušak je tada bio formalno u sastavu jugoslavenske kraljevine, a stvarno pod okupacijom talijanske vojske. Adam Muchtin, Slovak po narodnosti, bio je jedan od prvaka Katoličkog pokreta na Sušaku. Crkva je bila je građena prema Muchtinovoj zamisli, a često je on bio i jedini radnik na gradilištu jer ju je podizao vlastitim rukama. Nacrte je izradio zagrebački arhitekt i urbanist Velimir Jamnicky u sklopu generalnog plana Sušaka. Suradnici su mu bili Zdenko Kolacio i Leo Babić, a ovaj potonji je potpisao završni projekt crkve i obavljao nadzor kod gradnje. Muchtin je unutrašnjost ukrasio svojim slikama. Također je umjetnički opremio više crkava u Riječkoj nadbiskupiji. Prvi prilog za gradnju dala je župnikova obitelj, a župnikova majka Veronika Muchtin prodala je polovicu njihove obiteljske kuće na Trsatu kako bi kupila orgulje za novu crkvu. Sa tim datumom i župa svete Terezije od Djeteta Isusa službeno započinje s radom. godine. Za župnika je imenovan vlč. Adam Muchtin. (Izvor: Klub Sušačana, Goran Moravček: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, ANTIPODI POD KOLARINOM, Također: , Mjesečnik za kršćansku kulturu, prosinac 2010. broj 10/437, str.12, Također: fluminensia.org, Sahranjen graditelj vežičke crkve, Objavljeno: 20. ožujka 2013, Također: Župa Sv. Terezija od Djeteta Isusa, Povijest Župe)
1942. 20. Siječnja u 17,13 sati izbio požar u skladištu krpa, drva i celuloze u "Tvornici papira Smith & Meynier". Izorjela je površina od 1200 m2. Požar su koordinirano gasili riječki i sušački vatrogasci zajedno sa tvorničkom protupožarnom četom koja je imala prostorije odmah kod ulaza u tvornicu. Gašenje je trajalo cijelu noć po velikoj hladnoći od -10 °C, pa je tako voda morala biti pumpana ispod smrznute Rječine.
1942. Veljače talijanski popis stanovništva grada Rijeke zapadno od Rječine utvrdio je da Rijeka ima 62.023 stanovnika, koji su se iskazivali prema rasama (razza): talijanske je rase bilo 45.830 stanovnika ili 74 posto, slavenske rase 14.699 stanovnika ili 23 posto, židovske rase 1125 stanovnika ili dva posto, dok je od preostalih stanovnika bilo 84 njemaca i 285 
ostalih rasa (zajedno 1 posto).
1942. 29. Ožujka blagoslovljena je nova crkva sv. Nikole Biskupa (San Nicolò) na Krnjevu. Zbog besparice i početka 2.svj. rata crkva sv. Nikole biskupaje bila nedovršena. Dvije godine kasnije, tijekom napada anglo-američkih zrakoplova koji su bombardirali obližnja riječka industrijska postrojenja, pogođena je i crkva. Popravljena i preuređena 1954. godine. Zvonik crkve je izgrađen 2000. godine.
1942. 01. Travnja Dovršena izgradnja zgrade Riječkog nebodera (palača Albori) na današnjem Jadranskom trgu (pozicija na slici desno) prema projektu Umberta Nordija i Vittoria Frandolija. (Izvor: Velid Đekić, Volite li Rijeku, VBZ, Zagreb, 2006., str. 79., Također: Matica hrvatska, Riječki ljetopis)
1942. 24. Travnja kao reakcija na intenziviranje partizanskih djelovanja iz gorske unutrašnjosti, talijanska kopnena vojska je ovlaštena, s naredbom riječkog pokrajinskog poglavara Temistocla Teste, izvršavati represalije nad taocima i nad civilnim stanovništvom, te na dan 26. Lipnja pristiže vijest o strijeljanju 13 talaca. Fašistička reakcija bila je naročito surova na Kastavštini, koja se od samih početaka pokazala kao prava utvrda pokreta otpora. Dana 30. Svibnja 1942. 14 je osoba strijeljano u Jelenju. Dana 06. Rujna streljano je 12 talaca uzetih u Kastvu, Marčeljima, Srokima, Mavrima, Rubešima, Sv. Mateju i Spinčićima. Dana 12. Srpnja u Podhumu ubijeno ih je 120 ljudi (92 prema onim talijanskim izvorima). 06. Studenog 1942., uhićeni su izvjesni Giovanni Krstulia i Sebastiano Iugo, definirani "bivšim Jugoslavenima, partizanima" i ubijeni u blizini Sušaka u pokušaju bijega. (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI e MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1942. 30. Svibnja Talijani strijeljali 14 osoba u Jelenju. Povodom tog događaja, riječki prefekt Temiscolo Testa stavlja na znanje:
"Članovi obitelji iz Jelenja udaljili su se u posljednje vrijeme iz svojih kuća i uputili su se u šume odmetnicima sa s ciljem da udruženi ubijanjem i pljačkanjem pojedinih osamljenih vojnika i zemljoradnika sa pripojenih područja vrše djela razbojstva, krađe i zastrašivanja. Stavlja se do znanja pučanstvu pripojenih područja da su danas na temelju posebne odredbe internirani članovi spomenutih obitelji, da su njihove kuće sravnjene sa zemljom, da je zaplijenjena njihova imovina i da je strijeljano 20 članova istih obitelji odabranih ždrijebom na sreću, sve ovo kao odmazda radi zločinačkih djela počinjenih po odmetnicima, koji narušavaju red i radnu djelatnost među pučanstvom ovih krajeva. Ako članovi spomenutih obitelji, koji su se odmetnuli u šumu nastave izvršivati razbojnička djela vlast će nastaviti neumoljivo djelima odmazde"
(Izvor: Alberto Balarini, Mihael Sobolevski: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici 1939. - 1947., str:104, 176)
1942. 12. Srpnja spaljeno je selo Podhum (slika desno, grobovi na Grobničkom polju). Nakon što su Talijani zauzeli Grobnik (18. Svibnja 1941. Rimskim ugovorom između NDH i Italije koji su potpisali Ante Pavelić i Benito Mussolini, talijanske okupacijske snage su anektirale Sušak, Grobnik, veći dio Hrvatskoga primorja, Dalmacije i neke jadranske otoke. Tzv. Nezavisna Država Hrvatska predala je te krajeve Italiji), s njima su u Podhum došli talijanski učitelj i učiteljica. Za vrijeme ferija učitelji su krenuli u Italiju, ali su ih partizani zarobili i streljali. To je izazvalo talijansku odmazdu. U zoru tog, 12. Srpnja, po naređenju prefekta riječke provincije Temistocle Teste, opkolili su selo, pokupili su sve muškarce (koji većinom nisu imali veze s partizanima) od trinaest godina do 64 godine i odveli ih na kraj sela. Zatim su ih u manjim skupinama vodili dvjestotinjak metara dalje i strijeljali. Ubili su od 95 do 127 muškaraca (neki izvori govore o 108 žrtava). Spasili su se samo oni koji su tada bili na ranojutarnjoj misi. Preživjele muškarce, žene i djecu, 185 obitelji sa preko 800 članova, deportirali su u talijanske koncentracijske logore. Selo je spaljeno, a tom prilikom izgorilo je 370 kuća i 195 gospodarskih zgrada. (Izvor: wikipedija, Podhum (Jelenje), Također: Popis Podhumskih žrtava, Također: FLUMINENSIA, Goran Moravček: PODHUM, Također: Ivan Kovačić, Tragedija sela Podhum, Rijeka, 2007.)
1942. 30. Srpnja u Padovi umire Sv. Leopold Bogdan Mandić, franjevac kapucin, redovnik, svećenik i ispovjednik, drugi hrvatski svetac (slika ljevo). Rođen je u Herceg Novom, Crna Gora, 12. Svibnja 1866. od roditelja Petra Mandića i Dragice, rodene Carević. Kršteno mu je ime Bogdan, a po ulasku u kapucine mijenja ime u Leopold. Teologiju je studirao u Veneciji gdje je 20. Rujna 1890. zaređen za svećenika. Svega nekoliko dana tijekom 1923. godine služio je i u Rijeci u kapucinskoj crkvi kao ispovjednik, ali najduže boravi u Padovi, od 1906. pa sve do svoje smrti, gdje služi prvenstveno kao ispovjednik. Njegova ispovjedaonica bila je puna ljudi svakodnevno po deset, pa i više sati, i tako kroz gotovo 40 godina. K njemu su na ispovijed dolazili ljudi različitog društvenog statusa: od sveučilišnih profesora i biskupa do seljaka; od visokih oficira do radnika i domaćica, svećenici, industrijalci, trgovci. Fra Leopold je pokopan na gradskom groblju u Padovi, a onda je 19. Rujna 1963. tijelo preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa u Padovi. Zbog spontanog štovanja i brojnih svjedočanstava o zadobivenim milostima po njegovu zagovoru, crkvene vlasti su 16. Siječnja 1946. otvorile proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Cijeli postupak je zaključen 20. Ožujka 1952. Leopolda Bogdana Mandića blaženim je proglasio papa Pavao VI. na trgu pred bazilikom sv. Petra u Rimu 02. Svibnja 1976., a svetim ga je svečano proglasio Papa Ivan Pavao II. 16. Listopada 1983. (Izvor: wikipedija, Leopold Mandić, Također: kapucini.hr, Sveti Leopold Bogdan Mandić)
1942. 11. Kolovoza tokom talijanskoga napada kod Mrzlih vodica u Gorskom kotaru, ranjena u trbuh, i uslijed zadobivenih rana preminula u teškim mukama Marija Grbac (Rubeši kraj Kastva, 18. Veljače 1907. - Risnjak, 11. Kolovoza 1942.), prva primalja i prvi zdravstveni radnik uopće iz zapadne Hrvatske koji se uključio u aktivnu antifašističku oružanu borbu u II. svjetskome ratu. 1966. posmrtni ostaci Marije Grbac preneseni su u Spomen-kosturnicu na Trsatu, a na mjestu njezina dotadašnjega groba, Šumarija Crni Lug postavila je spomen-ploču. Njezino ime nosi ulica u Rijeci, u gradskoj četvrti Zamet. Godine 1964. u Rijeci je njenim imenom nazvana Škola za medicinske sestre primaljskog smjera. (Izvor: Porijeklo naziva ulica grada Rijeke, Također: Medicinska škola u Rijeci, Povijest)
1942. 01. Rujna u šumi između Klane i Platka talijanski fašisti ubijaju narodnog heroja Viktora Lenca. U njegovu čast, 
godine 1948., brodogradilište u Martinščici čiji je i bio i radnik, dobija ime „Brodogradilište Viktor Lenac“. (Izvor: Brodogradilište Viktor Lenac, POVIJEST, Također: Forum Croinfo.net, Tko je Viktor Lenac ...)
1942. 12. Studenog Predstavnici četničkog štaba iz Opatije održali su sastanak s predstavnicima 2. talijanske armije iz Rijeke, na kom su dogovorili tješnju suradnju protiv NOV (Narodno Oslobodilačke Vojske) i NOP (Narodno Oslobodilački Pokret).
1942. 18. Listopada U crkvi sv. Terezije od Maloga Djeteta Isusa na Podvežici, postavljene su slike križnoga puta (na slici desno unutrašnjost crkve 1942.). Slike je naslikao sam župnik i slikar amater Adam Muchtin. Osim križnog puta, župnik Muchtin naslikao je 1939. godine i sliku župne zaštitinice sv. Terezija od Djeteta Isusa na vratima sakristije, 1945. oslikao je stijenu apside sa simboličkim prikazom četiri jelena kod izvor-vode, a 1961. godine slika pokrajnje oltarne slike Blažene Djevice Marije i Sv. Josipa. 1962. 
godine izrađuje ideju za vratašca na svetom hraništu postavljenom na glavni oltar. (Izvor: Zvona, Mjesečnik za kršćansku kulturu prosinac 2010., broj 10/437., str.12, croinfo.net, Tema: Listopad - značajni događaji)
1942. u tadašnjoj ulici Via Petrarca (današnja Viktora Cara Emina, kućni broj 5) izgrađena je zgrada "Kuća općinske skrbi" ("Casa dell'Assistenza", odnosno "Ente Comunale Assistenza"). U prizemlju zgrade (u razini ulaza s ulice) bile su smještene "blagovaonica uz plaćanje", "blagovaonica bez plaćanja" i velika kuhinja. U desnom krilu projektiran je "dnevni hotel za muškarce" i "dnevni hotel za žene", brijačnica, salon za pedikuru i uredi za administraciju. Na prvome katu bile su spavaonice, a u podrumu su bile praonica, glačaonica i prostori za raskuživanje korisnika. Svaki je kat imao i sklonište (ricovero antiaereo). Odmah nakon završetka rata, 1947., u zgradu je uselila "Škola za medicinske sestre" s internatom, s Pavicom Defilipis kao prvom ravnateljicom. Škola će ostati u zgradi sve do 1987., kada će ovamo useliti "Građevinski fakultet". Krajem 2011. Građevinski se fax seli na Kampus na Trsatu. Tijekom 2013. u zgradi se već dijelom počela izvoditi nastava za studente Medicinskog fakulteta, da bi, od 1. Listopada 2014., u njoj sjedište pronašao novoosnovani "Fakultet zdravstvenih studija".
1943. 03. Ožujka talijanski fašist spalili su grobnička sela Kukuljani, Milaši, Zoretići i Brnelići. (Izvor: Gmajna, Glasilo Općine Čavle, Godina II, Broj 6)
1943. 27. Ožujka u ulici Franje Račkog na kućnom broju 10 osnovan je prvi gradski narodnooslobodilački odbor Sušaka.
1943. 15. Travnja održana je sjednica biskupske konferencije Triveneta. Sudjelovali su biskupi Trsta, Goricije, Pule i Rijeke. Svi potpisuju pismo Mussoliniju u korist hrvatskog i slovenskog stanovništva u kome traže da se spriječi svako dalje spaljivanje kuća i sela, ubijanje ljudi, da se pokaže kako oštre pravne mjere pogađaju samo prekršitelje. Moraju, kao talijanski biskupi kazati po savjesti kako postupci prema njihovim vjernicima sa područja Hrvatske i Slovenije često nije ni human ni pravičan. Neka se poboljša ishrana u logorima. Neka se dozvoli prikupljanje pomoći za ove njihove sirote internirane vjernike. Neka se dozvoli posjeta u logorima u koje su internirai (Savona i Fraschette di Alatri). Neka budu poslani kući, pogotovo stari, bolesni, žene, djevojke. Neka bude dozvoljeno tiskanje tjednika na slovenskom. Ako partizani imaju svoje tajne letke, zašto pošteni ne bi mogli imati svoj periodik? Monsinjor Santin odmah je dobio dozvolu da posjeti logore Slovenaca.
1943. 30. Srpnja, o situaciji u Rijeci i pogledu na nju sa strane komunista, govori izvještaj Ivana Žigića i Ruže Bukvić:
“…Jer moramo imati na umu da Fiumani, premda su porijeklom Slaveni, ne osjećaju to svoje porijeklo. Oni će možda priznati da Rijeka geografski pripada Jugoslaviji, kada bi mu se tumačil njegovo Slavensko porijeklo, možda se nebi bunio, ali bi ostao kod svog mišljenja da on nije nikakva narodnost nego Fijuman. Takav je ovdje mentalitet i to moramo uočiti. Oni se osjećaju mnogo bliže Talijanima nego Slavenima, jer rijetko koji od njih zna govoriti hrvatski jezik (...)…”
(Izvor: Antun Giron: "Zapadna Hrvatska u Drugom svjetskom ratu", str: 133, Izdavač: Adamić, Rijeka, 2004, Citirano prema: R. BUTOROVIĆ: "Sušak i Rijeka", str. 268.)
1943. 29. Kolovoza Hitler izdaje naređenje grupi "armija B" da budu spremni na talijansku kapitulaciju i da se u prvom naletu napada izvrši zauzimanje i okupacija Trsta, Pule i Rijeke.
1943. 01. Rujna talijanski kralj je prihvatio bezuvjetnu kapitulaciju Italije, a dva dana kasnije u mjestu Casibilen na Siciliji Italija se i bezuvjetno predala.
1943. 03. Rujna Nova vlada Pietra Badoglia potpisala je kapitulaciju Italije, točnije Primirje s Italijom (talijanski: Armistizio di Cassibile), čime je Italija okončala sudjelovanje u drugom svjetskom ratu na strani Sila Osovine, odnosno prekinula neprijateljstva sa savezničkim državama čime je prešla na stranu Saveznika. Predstavljao je izuzetno važan događaj, s obzirom da su njime Sile Osovine ostale bez ključnog člana svoje koalicije, a zapadni saveznici dobili uporište u kontinentalnoj Evropi odakle su mogli ugroziti Njemačku. Službena objava kapitulacije dogodila se 08. Rujna 1943. (Izvor: Wikipedija, Kapitulacija Italije, Također: Hrvatski Povijesni Portal, Dinko Odak: Slomljena Osovina – Utjecaj kapitulacije Italije na narodnooslobodilački pokret u Dalmaciji)
1943. 08. Rujna objavljeno je da je Italija kapitulirala i riječko područje je oslobođeno. Komandant Druge talijanske armije Mario Robotti grad je napustio 10. Rujna, a dan kasnije to je učinio i komandant Petog armijskog korpusa general Gastone Gambara.
Nikola Crnković napisao u "Savremeni pogled talijanske imperialisticke politike u hrvatskim teritorijama od 1941. do 1943.", ("Dometi" 12/1995. br. 7, str. 99.): "Jedino što se može reći u korist nositelja talijanskog imperijalizma, njegove vojske, jest činjenica da je bila tako malo uvjerena u pravičnost i moralnu valjanost svoga djelovanja, da je tako malo vjerovala u mogućnost stvaranja novog rimskog carstva. Ta je vojska bila tako sigurna u neznatnost vlastite snage te je bila posve nesposobna izvršiti namijenjeno joj poslanje. Zato je otišla s hrvatskih prostora osramoćena, ne pokazavši ni dostojanstva, ni muževnosti"
Na ove događaje Njemačka je vrhovna komanda djelovala brzo. Zauzela je Rim, oslobodila zatočenog Mussolinija, te je on pod njemačkom zaštitom 25. Listopada 1943. proglasio "Talijansku Socijalnu Republiku" ("Republica Sociale Italiana"). Nakon kapitulacije ojačala je oružana borba talijanskog naroda protiv njemačkih okupatora i Mussolinijevih fašista na čelu s "Centralnim komitetom nacionalnog oslobođenja" ("Comitato Centrale di Liberazione Nazionale - CCLN"). (Izvor: La Voce di Fiume 30.03.05 - EL RIBALTON 1943 A FIUME (1ª parte), Također: Rodolfo Decleva: Gli orrori della guerra e dell' odio, La Voce del popolo, 6 srpnja 2013., Također: wikipedija, Kapitulacija Italije, Također: rijeka.hr, KRATKA POVIJEST TRSATA, Također: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI e MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1943. 08. Rujna Oružane snage Italije imale su samo u Hrvatskoj, od 19. Travnja 1941. do kapitulacije 08. Rujna 1943., 2.962 poginula, 2.560 nestalih i 4.950 ranjenih. Suprotno tome, stara Kvarnerska provincija je dala, u tzv. "fašističkom ratu" od 10. Lipnja 1940. do 08 Rujna 1943. 502 poginula na raznim bojišnicama. (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI e MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1943. 09. Rujna Kapitulacija Kraljevine Italije za ustaški vrh predstavljala je mogućnost ponovne integracije anektiranih dijelova Dalmacije i njezinih otoka te povratak barem dijela izgubljenog ugleda i povjerenja u narodu. Događaji u rujnu 1943. bili su zapravo veliko čvorište ustaške politike, a Pavelić je vjerovao da će ga razrješiti u korist NDH. Nakon kapitulacije Italije dan ranije, NDH je službeno proglasila ugovore iz Rapalla (1920.) i Rima (1941.) nevažećima. Pavelić je svojom državnopravnom izjavom zahtijevao povratak svih područja anektiranih Rimskim ugovorima. No, Rijeka nije pripadala toj skupini. Rijeka je bila talijanska luka od 1924. godine kada su potpisani Rimski ugovori između tadašnje Kraljevine SHS i Kraljevine Italije. Tim je postupkom NDH praktički navjestila rat Italiji. Odgovor kapitulirane talijanske II Armate je bilo prepuštanje većine naoružanja partizanima. Nakon Kapitulacije Italije, poglavnik NDH Ante Pavelić je 10. Rujna 1943. godine objavio Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, u kojoj se navodi:
"...Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nikada nisu stupili u život. Naprotiv svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time sa izdvojila od dotadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakve obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku. ..."
Njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop odobrio je NDH preuzimanje područja predanih Rimskim sporazumima. Vrh NDH, na temelju dozvole III. Reicha, proglašava uklapanje dotadašnjega talijanskog područja području Hrvatske u sastav NDH. Poslana je i oružana jedinica koja nije uspjela stići na riječko područje zbog nadmoćnih snaga NOV i PO Hrvatske te zbog iznenadnog odbijanja III. Reicha, jer je ovaj - u međuvremenu - riječko područje inkorporirao u svoju tada osnovanu jedinicu "Jadransko primorje" sa sjedištem u Trstu. (Izvor: wikipedija > Nezavisna Država Hrvatska, Također: Hrvatska enciklopedija, Nezavisna Država Hrvatska, Također: wikipedija, Rimski ugovori (1941.), Također: Časopis za povijest Zapadne Hrvatske, Maja POLIĆ: HRVATSKA LITERATURA O POVIJESTI RIJEKE OD 1943. DO 1945. GODINE)
1943. 09. Rujna Druga važna odluka koju Pavelić donosi 9. Rujna jest poništenje designacije savojskog vojvode na položaju hrvatskog kralja pod imenom Tomislava II.
1943. od 09. do 14. Rujna u Rijeci je djelovao "Talijanski vojni odbor" ("Comitato militare italiano"), kojega je predvodio general Gastone Gambara koji se nosio, u potpunoj odsutnosti bilo koje druge vlasti, s dramatičnim stanjem određujući prihvatljivo rješenje u svrhu održanja, barem formalnog, talijanskog suvereniteta. Uspio je priskrbiti gradu oružanu posadu spremnu za obranu, nosio se s prihvatom tisuća talijanskih vojnika u bijegu i izbjegao je, dogovarajući se s Nijemcima, pretvaranje Rijeke u bojno polje. (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1943. 10. Rujna Ante Pavelić imenuje dr. Oskara Turinu za glavara Građanske uprave NDH za područje Kvarnerskog primorja, Istre, Gorskog kotara, Like i Gacke, sa sjedištem u gradu Sušak-Rijeka. Puna titula je glasila: "Glavar građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog kotara, Hrvatskog primorja i Istre te velike župe Modruš, Vinodol i Podgorje, Gacka i Lika". Odluka nikad nije zaživjela zbog protivljenja Njemaca i Talijana. NDH nikad nije imala državnu upravu u Rijeci i Sušaku. (Izvor: Croinfo.net, Forum, Rujan - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1943. 10. Rujna nakon kapitulacije Italije postrojbe NOP-a ušle su neometano u Sušak. Istovremeno buduća Mussolinijeva Talijanska Socijalna Republika (Republica Sociale Italiana), koja će biti ustrojena tek za 13 dana, ističe svoj suverenitet nad Sušakom, dok Kraljevina Italija “šuti” čekajući konac rata.
1943. 10. Rujna prije no što su 14. Rujna poslije podne njemačke postrojbe stigle u Rijeku u većem broju, prethodilo im je malobrojno izaslanstvo predviđeno njemačkim brigadirom Völkerom. Navodno je s general Gastone Gambarom, vođom "Talijanskog vojnog odbora" ("Comitato militare italiano") dogovorio način i uvjete napuštanja Rijeke od strane poražene talijanske vojske. Gambara, kako to potvrđuje i njegovo kasnije pristajanje uz Mussolinijevu "Talijansku Socijalnu Republiku", bio je uvjereni fašist i navodno je odmah izrazio svoju ideološku dosljednost ponavljajući bez zadrške vlastitu vjeru u stvar Osovine. General Gambara izjavljuje da će se svrstati uz Njemačku, jer "njegovi strogi osjećaji i njegova duboka politička uvjerenja prožeta su najodvažnijem antikomunizmom; za obranu Europe od boljševizma". (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1943. 11. Rujna s otoka Krka se s tri koće prebacilo tristo četnika na otok Lošinj. To je bilo dio poznate četničke Dinarske divizije. Talijani su se od straha razbježali po otoku. Komandant im je bio major stare jugoslavenske vojske Dubović. Nakon petnaest dana partizani su napravili desant na Lošinj iz pravca otoka Cresa, a s morske strane koristili su poznati naoružani partizanski parobrod LAV i još nekoliko naoružanih brodova. U toj partizanskoj akciji ubijeno je oko 200 četnika. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 66/67, Slavko Suzić: BARKA DIANA)
1943. 11 Rujna Rijeka je okupirana od Njemačke i zarobljen je veliki broj partizana. Rijeka postaje dio novosnovanog Njemačkog Operativnog područja Jadranskog primorja sa sjedištem u Trstu. Područjem je od 19. Rujna upravljao Friedrich Reiner (28. Srpnja, 1903 – 19. Srpnja 1947), a obuhvačalo je Rijeku, Furlaniju, Goricu, Trst, Istru, Ljubljanu, Liburnijsko primorje, Sušak, Bakarac, Kastav, Krk i 
Čabar.
1943. Nakon kapitulacije Italije i ulaska Njemačkih snaga u Rijeku, Njemci pljene nedovršene brodove sa navoza riječkog brodogradilišta. Naime, Tijekom rata za talijansku je mornaricu
naručena i velika serija torpiljarki klase "Ariete" kao zamjena
za brojne razarače i torpiljarke, izgubljene u pratnji konvoja između Italije,
Grčke i Sjeverne Afrike. Brodovi su građeni u Genovi i u Rijeci, a bili su bili naoružani s dva topa kalibra 100 mm, s
većim brojem protuzračnih topova i sa šest torpednih cijevi. Samo je "Ariete"
dovršena u Genovi prije talijanske kapitulacije te je ušla u službu
talijanske mornarice. U
Rijeci su građene "Stella", "Polare", "Spica", "Balestra" i "Fionda". Prva, dovršena za
njemačku mornaricu u Siječnju 1944. kao TA 36, sudjelovala je u samo dvije
operacije i potonula zbog navigacijske pogreške u minskom polju kod Rapca 18. Ožujka 1944. godine. Torpiljarka "Spica" (na slici ljevo) dovršena je 9. Rujna 1944. kao
njemačka TA 45, a 13. Travnja 1945. potopile su je kod Krka britanske motorne
torpiljarke i topovnjače. "Balestra" je ostala ležati na navozu brodogradilišta,
oštećena eksplozivom pri njemačkom povlačenju iz Rijeke, ali je 1949. ipak
dovršena za bivšu JRM kao "Učka" (RE 54). "Fionda" je potopljena u opremnom
bazenu, a nakon rata je podignuta i izrezana. (Izvor: IV. međunarodna konferencija o industrijskoj baštini, dr. sc. Zvonimir Freivogel: TÁTRA, HUSZÁR & CO. – GRADNJA
RAZARAČA I TORPILJARKI U RIJEČKIM
BRODOGRADILIŠTIMA, str:20, Također: A. Fraccaroli: Italian Warships of World War II., Također: Skupina autora, 3. maj, monografija, SOUR Brodograđevne industrije 3. maj, Rijeka,
1984.)
1943. 13. Rujna Pavelić je svojom državnopravnom izjavom zahtijevao povratak svih područja anektiranih Rimskim ugovorima. No, Rijeka nije pripadala toj skupini. Rijeka je bila talijanska luka od 1924. godine kada su potpisani Rimski ugovori između tadašnje Kraljevine SHS i Kraljevine Italije. Zato već 13. Rujna poglavnik šalje brzojav Fuhreru u kojem traži i istočnu Istru, a tvrdi da je već 8. rujna uvečer – na temelju onoga što mu je poslanik S. Kasche prenio kao Fuhrerove riječi – objavio uključenje u NDH cijele Dalmacije, (tadašnje) Rijeke s njenim sjevernim zaleđem, te istočnojadranske otoke. No, nastaje razmimoilaženje u stavovima dvojice najvažnijih predstavnika Trećeg Reicha u NDH, opunomoćenog njemačkog generala, Edmunda Glaisea von Horstenaua te njemačkog veleposlanika Siegfrieda Kaschea. Iz navedenoga se jasno vidi razlika u stajalištima o prostoru sjevernog Jadrana između civilnog i vojnog predstavništva Trećeg Reicha u NDH. Dodatan povijesni kuriozitet predstavlja i činjenica kako je Pavelić svojom Državnopravnom izjavom o razrješenju Rimskih ugovora anulirao samo one ugovore sklopljene s Italijom 1941. godine, to bi značilo kako je NDH priznavala talijanske granice prije 1941. iako to nigdje nije navedno niti izrečeno.
1943. 13. Rujna donesena odluka Okružnoga NOO-a za Istru o prekidu veza Istre s Kraljevinom Italijom i sjedinjenju s maticom zemljom Hrvatskom. 20. Rujna ZAVNOH je to i potvrdio donijevši "Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj". (Izvor: : Časopis za povijest Zapadne Hrvatske, Maja POLIĆ: HRVATSKA LITERATURA O POVIJESTI RIJEKE OD 1943. DO 1945. GODINE, Također: wikipedija, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, Također: wikisource, Odluka o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj)
1943. 14. Rujna prvo bombardiranje Rijeke u kojem učestvuju 2 aviona okupatorske vojske. Svjedoci tvrde da su na avionima bile oznake NDH. Bačeno je samo nekoliko 
bombi na područje riječke luke bez značajnjih šteta ili ljudskih žtrava. Sa tim datumom započela su strateška bombardiranja rafinerije nafte, lučkih instalacija, brodogradilišta, njemačkih brodova i drugih ciljeva u Rijeci i trajala su do 21.02.1945. Od 15. do 21. Veljače 1945. Bombardiranja su vršena skoro svakog dana. Iako je po Davis-ovim kriterijima napad na O/R Fiume 30. Studenog 1943. svrstan u Italiju, faktički je to bilo prvo strateško bombardiranje nekog cilja na teritoriji Jugoslavije. Tokom tih bombardiranja, preko 570 savezničkih aviona bacilo je više od 1.400 tona bombi. U ovim akcijama saveznici nisu imali gubitaka.
Ciljevi su bili:
- 8 puta luka i brodogradilište (P/A);
- 5 puta rafinerija (O/R);
- 2 puta željezničke instalacije (M/Y);
- 2 puta pruga (RR);
- 2 puta cilj koji Davis označava sa "Torpedo/P", ali u legendi tabele ne daje objašnjenje.
Po broju aviona, najjači napad bio je 20. Veljače 1945., kada je 110 aviona napalo dva cilja i bacilo 222,5 t bombi. Međutim, po količini bačenih bombi, najjači je bio RAF-ov noćni napad na rafineriju 19. Srpnja 1944 kada je u napadu sudjelovalo 99 aviona i bačeno 263,5 t bombi (pogledaj tablicu malo niže).
1943. počinju se nazirati politički ciljevi grupe koja se je okupila oko političkog projekta "Libumijske konfederacije (Stato Carsico)". Grupu "Liburnista" su činili imućni građani Rijeke, u pravilu članovi masonskih loža, koji su sve do pada Mussolinija bili poslovno pa i stranački čvrsto povezani s čelnicima fašističke vlasti u Rijeci. Međutim, tek na poticaj arhitekta Giovannija Rubinija postaju aktivni protagonisti na riječkoj ilegalnoj političkoj sceni. Naime, Ruggiero Gotthardi, predsjednik bivše Demokratske autonomaške stranke, prepustio je inžinjeru Giovaniju Rubiniju svoj negdašnji projekt o stvaranju riječke republike s dva kantona: riječkim i sušačkim. Rubini je taj projekt razradio, prilagodio ga aktualnim političkim prilikama, okupio oko njega grupu imućnijih Riječana kompromitiranih suradnjom s fašističkim režimom i u sprezi s njima osnovao "Novu Riječku stranku (Partito Fiumano)" koja je, dakako, djelovala ilegalno. Program stranke bilo je osnivanje "Libumijske konfederacije", odnosno Libumije pod protektoratom jedne snažne europske države. Prema memorandumu koji je izradio Rubini, Liburnijsku su konfederaciju trebala činiti tri ili četiri kantona u kojima je pučanstvo "libumijske rase". "Kanton Rijeka" s talijanskim službenim jezikom obuhvaćao bi područje Rijeke s njenim kotarom (Corpus separatum), Kastavštinu od izvora Rječine do Rukavca, Jušića i Skendića te Istru do Raše i Pićna. "Kanton Sušak" s hrvatskim službenim jezikom obuhvaćao bi područje od Sušaka do crte Kraljevica-Meja, čabarsko-gerovski kraj od Risnjaka i Snježnika na sjeveru do Lipe, Brguda i Lisine na jugu. "Slovenski kanton" sa slovenskim službenim jezikomobuhvaćao bi područje od međa riječkog i sušačkog kantona do Ribnice i Cerkničkog jezera, i na kraju "Kantonotoka" koji bi se sastojao od otoka Krka, Cresa i Lošinja. Država pod čijim bi protektoratom bila "Liburnijska Konfederacija" imenovala bi predsjednika Konfederacije, prefekta i potprefekta za svaki kanton.
1943. 14. Rujna njemačka motorizirana kolona ušla u Rijeku, a sljedeći dan nakon kraćih borbi i Sušak. Komandant talijanskog 11. korpusa, Gastone Gambara (Imola, Italija, 10. Studenog 1890. – Rim, Italija, 27. Veljače 1962.), predao je vlast Njemačkom komandantu Völcheru, a dan kasnije, nakon kraćih borbi, i Sušak, otkud su se trupe NOVJ povukle u Gorski 
kotar. U Rijeci je talijanska vojska razoružana. Hitlerova namjera da to područje priključi Reichu bila je očita. Operativna zona Jadransko primorje postala je i Gau NSDAP-a. Pavelića nitko nije ni pitao ni saslušao. Talijanske ovlasti u Istri, Rijeci i Trstu svedene su na svakodnevnu brigu nad komunalnim poslovima. Stvarnu vlast imali su Wehrmacht i SS koji su odmah započeli s antisemitskim pogromima. Stanje u Rijeci korijenito se izmijenilo. Völcher smijenjuje dotadašnje riječkog prefekta Chiarottija i za izvanrednog komesara Kvarnerske provincije postavio je daleko poznatijeg riječkog političara i senatora Riccarda Gigantea. (Izvor: Djelomično, Elektronske Novine, Vuk Perišić: Istorija (dobro)susedskih odnosa, Jadransko pitanje (3), Također: Antun Giron: ZAPADNA HRVATSKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU, ''Adamić", Rijeka, 2004., Također: (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.), Također: Istarsko povijesno društvo, 1943. La guerra in Istria)
1943. 14. Rujna pukovnik Völcher uspostavlja kontakt s predstavnicima NOV i POH na Sušaku. Poručuje im da će uslijediti novi zračni napadi ukoliko se njihove vojne snage ne povuku iz Sušaka. Ovaj njemački ultimatum je odbijen, te je 15. Rujna, nakon dojave o slabom osiguranju važnih strateških točki na graničnom prijelazu između Rijeke i Sušaka, pukovnik Volcher naredio napad koji je do 13 sati omogućio njemačko zauzimanje Sušaka. Oko 13 sati i 30 minuta njemački bombarderi (slika ljevo) bombardiraju Sušak. Oko 17 sati motorizirana prethodnica 194. puka 71. divizije, lako probijajući partizansku obranu napreduju i zauzimaju, nakon Rijeke i Sušak, kojega su prije nekoliko dana oslobodile jedinice Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske. Ovim uspjehom njemačke su snage učvrstile svoju poziciju na Kvarneru čime su stvoreni idealni uvjeti za pokretanje sljedeće važne vojne operacije. Operacija "Istrien" naziv je Wehrmachtovog vojnog plana prema kojem su snage Grupe armija B (zapovjednik feldmaršal Erwin Rommel) trebale zauzeti Slovensko primorje, Istru, dio Kvarnerskog primorja i Gorski kotar do Ogulina. Operacija je završila uspješno jer su njemačke snage uspjele poraziti istarske partizanske jedinice i okupirati čitav istarski poluotok. (Izvor, djelomično: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.), , Također: Istarsko povijesno društvo, 1943. La guerra in Istria, Također: Antun Giron: ZAPADNA HRVATSKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU, Adamić, Rijeka, 2004.)
1943. 15. Rujna da bi onemogućili prodor njemačkih snaga preko Rječine, partizani ruše pješački i željeznički most između Rijeke i Sušaka.
1943. 15. Rujna Iako je dan ranije njemački komadant Volker na sušačkom mostu pozvao partizane da napuste Sušak jer će ga u 08,00 sati bombardirati zrakoplovima, 15. Rujna u 6 sati ujutro je odred njemačkih vojnika provalio preko ograde zapadnog dijela luke Baroš, iznenadio partizansku stražu, osvojio luku i upao na Brajdicu. Njemačke postrojbe zajedno sa riječkim fašistima ulaze u Sušak, pa ona postaje dijelom njemačke 
Operativne zone Jadransko primorje, iako NDH također istaknula svoje pretenzije za Sušakom. Partizani ruše pješački i željeznički most između Rijeke i Sušaka.
1943. 18. Rujna Rijeka dolazi pod vlast Mussolinijeve "Repubblica Sociale Italiana" (slika ljevo). Iako je to samo formalno, jer grad je okupiran od njemačkih snaga nakon kapitulacije Italije. Naime, iako je Mussolini srušen sa vlasti u Italiji, on je ipak uspio osnovati civilnu vlast u sjevernom dijelu Italije, i tu je "državu" nazvao "Repubblica Sociale Italiana". Naravno, i Rijeka je potpala pod tu novu državu. Rijeka je pod musolinijevom vlašću ostala do 02. Ožujka 1945. godine, dan prije nego što je grad oslobađen od strane partizana. (Izvor: Giuseppe Sirsen: Fiume, terra d'Italia: storia postale, filatelica e numismatica della città del Quarnero, Izdanje: Montagnana, Circolo filatelico-numismatico, 1995.)
1943. 19. Rujna Friedrich Rainer je imenovan povjerenikom (Reichsverteidigungskommissar) u Operacijskoj zoni Jadransko primorje (Operationsgebiet Adriatisches Kürstenland).
1943. između 10. i 20. Rujna nakon razoružanja većeg dijela talijanskih postrojbi, te oslobađanja gotovo čitavog Gorskog kotara i Hrvatskog primorja od Italijana, oko Rijeke su se koncentrirale neke postrojbe Narodno-oslobodilačke vojske i neke neuvrštene partizanske skupine. Unutar grada, neke skupine otpora pod zapovjedništvom "Komunističke partije Hrvatske" pokrenule su ulične inicijative, koje su snage reda odmah suzbile. Partizanske postrojbe su, na temelju sporazuma s mjesnom stanicom karabinjera, zauzele Opatiju, te s druge strane, preuzeli su puni nadzor nad Sušakom. Mjesta brdskog luka oko Rijeke, bila su čvrsto u rukama jugoslavenskog pokreta otpora. Rijeku je u to vrijeme branilo oko 1000 talijanskih vojnika raznih rodova. To je bila prepreka koju je XIII. partizanska divizija, koja je djelovala u okolici Sušaka, pojačana oružjem Talijana u bijegu, mogla lako savladati uz pomoć drugih snaga, koje su je mogle poduprijeti iz Opatije i Kastva. Ali bili su neodlučni i odgađali napad. Nakon dužeg oklijevanja viših zapovjedništava, kada je u noći između
1943.
19. i 20. Rujna "novouspostavljena III. brigada" je povela napad na sušačkoj strani, i doživjela je neuspjeh. Oko tisuću Nijemaca iz LXXI. divizije, koji su dolazili iz Istre, držalo je već čvrsto u rukama gotovo čitav teritorij obalnog pojasa grada Rijeke. (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1943. 20. Rujna Donesena odluka ZAVNOH-a o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj. U proglasu Narodnooslobodilačkog odbora koji je prethodio odluci o sjedinjenju istaknuto je da je hrvatski narod dokazao kako je Istra hrvatska zemlja i da će tako ostati. Time su se Istra, Rijeka i Zadar te ostali anektirani dijelovi hrvatskog Primorja, Gorskog kotara, Dalmacije i jadaranskih otoka izborili za slobodu od tuđinske vlasti. (Izvor: wikipedija, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske, Također: wikisource, Odluka o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj)
1943. 23. Rujan ustrojena je Mussolinijeva Talijanska Socijalna Republika (Repubblica Sociale Italiana) (grb na slici desno), kao svojevrsna vazalna država nacističke Njemačke. Radilo se o periodu nakon svrgavanja Mussolinija s vlasti u Rimu tj. nakon što je izgubio vlast nad većim dijelom Italije. Premda je pri svrgavanju Mussolini isprva bio uhićen i zatočen od strane Talijana, Nijemci su ga oslobodili iz zarobljeništva i omogućili su njegovu uspostavu vlasti na dijelu talijanskog teritorija kojeg su zauzele njemačke jedinice. Tako je nastala spomenuta Talijanska Socijalna Republika, koja je sjedište imala u gradiću imena Salò, na obali jezera Garda (Lago di Garda). Tu je Mussolini imao sjedište vlade, koja je sadržavala cijeli niz ministara. Primjerice, ministar obrane Talijanske Socijalne Republike bio je maršal Rodolfo Graziani (jedini talijanski maršal koji je ostao uz Musssolinija nakon spomenutog svrgavanja). lako je Talijanska Socijalna Republika formalno i dalje bila saveznik Trećeg Reicha, Nijemci su preuzeli skoro potpuni nadzor nad razvojem i djelovanjem novih vojnih snaga Mussolinijeve republike. Iako je ukupan broj ljudi pod oružjem bio velik, jedinice Socijalne Republike uglavnom nikada nisu korištene za borbu protiv Amerikanaca i Engleza koji su uz Apeninski poluotok polako napredovali prema sjeveru. Tu zadaću preuzele su njemačke snage, a postrojbe Socijalne Republike uglavnom su iskorištene za borbu protiv talijanskih partizana u krvavomgrađanskom ratu.
1943. 25. Rujna godine u Pazinu zasjedao pokrajinski Narodnooslobodilački odbor za Istru, a tom je prigodom donesena i potvrđena Odluka o pripojenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka matici zemlji Hrvatskoj. (Izvor: wikipedija > Dan donošenja Odluke o sjedinjenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka s maticom zemljom Hrvatskom)
1943 29. Rujna stupila je na snagu naredba o "obnašanju državne vlasti u zoni operacija Jadransko primorje" i s njom je Gauleiter Friedrich Rainer preuzeo vodstvo uprave u udinskoj, goričkoj, ljubljanskoj, tršćanskoj, pulskoj i riječkoj provinciji, te u anektiranim područjima Sušaka, Bakra, Čabra, Kastva i Krka. (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1943. 01. Listopada uspostavljena Operativna zona Jadransko primorje (Operationszone Adriatisches Küstenland (OZAK) ili kolokvijalno Operationszone 
Adria) (Istrapedija kaže da je Zona uspostavljena 29. Rujna 1943. ("...nacistička upravna jedinica osnovana 29. IX. 1943. na području sjevernog Jadrana...")). Obuhvaćala je dijelove Italije (područja Trsta, Gorice i Udina), Slovenije (područje Ljubljane) i Hrvatske (područja Pule i Rijeke) koji su prethodno, prije nacističke invazije, bili pod fašističkom upravom. Glavni grad zone bio je Trst. Teritorij je aneksiran u Treći Reich pod komandom Friedricha Reinera. Unutar ove operacijske zone 30. Listopada 1943. osnovano je Upravno povjereništvo Sušak-Rijeka koje je imalo posebni status, a obuhvatilo je područje Sušaka, Kastva, Čabra, Krka i Bakra. Glavni grad zone bio je Trst.Unutar ove operacijske zone 30. listopada 1943. osnovano je Upravno povjereništvo Sušak-Rijeka koje je imalo posebni status, a obuhvatilo je područje Sušaka, Kastva, Čabra, Krka i Bakra. Na operativnom području "Jadransko primorje" civilnu vlast vršio je Friederich Rainer, a u Kvarnerskoj provinciji njemački savjetnik (Der deutshe Berater) dr. Karl Pachnek. Ojačanjem i organiziranjem antifašističkoga pokreta već u Studenome, područje OZAK-a postaje teritorij za borbu protiv "bandi" (Bandenkampfgebiet). Treći Reich je uspostavom ove operacijske zone također opstruirao uspostavu vlasti NDH na istarskom poluotoku, Kvarneru i bližem okružju. Naime, NDH je Zakonskom odredbom o velikim župama od 5. Srpnja 1944. namjeravala osnovati veliku župu "Velika župa Raša". (Izvor: Rajka Bućin: Arheološki vjesnik, god. 44 (2001.), str. 213, Također: wikipedija, Operativna zona Jadransko primorje, Također: Istrapedija: Jadransko primorje, Operativno područje, Također: Antun Giron: ZAPADNA HRVATSKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU, Adamić, Rijeka, 2004.)
1943. 06. Listopada Riccardo Gigante, šalje brzojav u Rim Ministarstvu unutarnjih poslova "Talijanske Socijalne Republike", u kojem kaže: "Na zahtjev mjesne njemačke vojne vlasti jaljam da sam počevši s 21. Rujnom preuzeo rukovođenje ovom pokrajinskom upravom u svojstvu Izvanrednog komesara u zamjenu pokrajinskog poglavara Pietra Chiarottija, kojega su iste njemačke vlasti udaljile od dužnosti". Dužnost je počeo obnašati 25. Listopada 1943. Nakon nekog vremena Gigante, stari iredentist i danuncijevac, morao je dati ostavku, a zamijenio ga je odvjetnik Alessandro Spalatin, a za upravnog pokrajinskog dopoglavara izabran je odvjetnik Francesco Spehar sa Sušaka, koji će biti komesar za anektirana područja. (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1943. 29. Listopada Njemačke vlasti smijenile su riječkog prefekta Riccarda Gigantea i umjesto njega imenovale Alessandra Spalatina, advokata (avvocato) i savjetnika riječkog suda (Consigliere della sezione della Corte d'appello die Fiume). Osim toga, ukinule su ured riječke prefekture za anektirane krajeve (osnovan 1941.) i osnovale Administrativni komesarijat za Sušak-Krk (Commissariato amministrativo di Sussa-Veglia) pod koji su potpali Sušak, Bakar, Čabar, Kastav, Krk. Na čelo tog ureda postavljen je Franjo Špehar. (Izvor: Antun Giron – Zapadna Hrvatska u Drugom svjetskom ratu, Rijeka : Adamić, 2004)
1943. 14. Listopada vrhovni komesar za "Jadransko primorje" (Adriatisches Küstenland), dr. Reiner izvješćuje dr. Špehara (privremenog gradonačelnika Sušaka) da područje koje je Italija anektirala poslije 1941. do kraja rata neće biti uklopljeno u NDH. Biti će uspostavio Upravno povjereništvo Sušak-Krk kojim će, radi zaštite interesa pučanstva Sušaka, Bakra, Čabra, Kastva i Krka, upravljati Izvanredni povjerenik. (Izvor: Antun Giron: Zapadna Hrvatska u Drugom svjetskom ratu)
1943. Koncem, nakon pada fašističke Italije 08. Rujna i dolaska
njemačke vlasti u Rijeku, u gradu je sedam rimokatoličkih
župa. Uz biskupa Camozza 26 je biskupijskih svećenika
i 19 redovnika. Od njih niti jedan nije Hrvat i niti jedan od
njih neće ostati u Rijeci nakon priključenja Rijeke Hrvatskoj. Pod njemačkom vojnom gradskom upravom stanje u riječkoj
Crkvi postupno se mijenja, i dana 1. Rujna 1944. u crkvi
Marijina Uznesenja nakon višegodišnjega prekida izazvanoga
zabranama održana je prva misa za Hrvate, koju je vjerojatno
održao neki od starijih potalijančenih hrvatskih svećenika. Zabrane i ograničenja glagoljanja, protjerivanja glagoljaških svećenika
i paljenje i uništavanje glagoljičkih i inih hrvatskih štiva nisu
uništile glagoljaštvo. Ono je u Rijeci trajalo od svoga nastanka
u davnom 9. st. do polovice 20. st., postiglo je svoj cilj i odigralo
presudnu ulogu u vjerskom odgoju i u zaštiti samosvojnosti
hrvatskoga naroda.
1943. 12. Studenog zbog bojazni iskrcavanja Savezničkih snaga i stvaranja jake baze na sjevernom Jadranu, Nijemci izvode jaki desantni napad na otoke Cres i Lošinj. Partizanske snage su se nakon kraće borbe povukle sa otoka. Nijemci su zarobili 28 partizana, odveli ih iznad Lošinja gdje su morali sami sebi iskopati grobove. Likvidirani su metkom u potiljak. Otoci Lošinj i Cres oslobođeni su 20. i 21. Travnja 1945. godine. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 66/67, Slavko Suzić: BARKA DIANA)
1943. 25. Studenog plan "konačnog rješenja židovskog pitanja" započeo se ostvarivati, kada su bili blokirani, a zatim zaplijenjeni svi bankovni polozi riječkih i opatijskih Židova. Istovremeno je i osiguravajućim kućama zabranjeno vršenje bilo kakvih novčanih isplata u korist Židova. Nije poznat točan broj Židova koji su se tada još uvijek nalazili na području općina. U općini Rijeka, prva sporadična uhićenja Židova zabilježena su krajem Siječnja 1944. godine. Tijekom Veljače započela su i sistematična uhićenja, pri čemu je njemačkoj policiji poslužio popis Židova ustupljen u Riječkoj policijskoj upravi. Svi uhićeni potom su bili odvedeni u sjedište Ispostave Policije sigurnosti i službe sigurnosti u Sušaku gdje su tijekom višednevnog istražnog postupka, uz brutalno zlostavljanje, ispitivani o njihovom imovnom stanju i sakrivenim dragocjenostima. Sa Sušaka su bili otpremljeni u Trst i zatočeni u tršćansku Rižarnu, gdje su neki bili ubijeni, a pretežan dio stočnim vagonima otpremljen u logor Auschwitz. Tamo je većina odmah po dolasku, kao nesposobni za rad, izdvojena i usmrćena u plinskim komorama, manji je dio bio određen za rad. (Izvor: Mihael Sobolevski: Ljudski gubici grada Rijeke od sredine 1940 do potkraj 1945 godine)
1943. 02. Prosinca Ministarstvo unutrašnjih poslova Talijanske Socijalne Republike uputilo telegram riječkom prefektu Alessandru Spalatinu u kojem se naređuje, da se svi Židovi koji se nalaze na području Kvarnerske provincije (uključivo i one izuzete-diskriminirane), bez obzira kojoj nacionalnosti pripadali moraju uputiti u 
koncentracijske logore. Da se sva njihova imovina sekvestrira, a zatim konfiscira u interesu TSR, a zatim upotrijebi za stradale od angloameričkih zračnih napada. (Izvor: Alberto Balarini, Mihael Sobolevski: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici 1939.-1947., str:176)
1943. 31. prosinca u Kvarneru je potonuo putnički parobrod "Nazario Sauro" (SA di Navigazione Capodistriana, Trst), izgrađen 1898. godine, rekviriran je u Trstu 21. svibnja 1940. godine. "Nazario Sauro" opremljen je 1919. godine u brodogradilištima Ansaldo u Sestri Ponenteu kao teretni parobrod i odmah pretvoren u brod za prijevoz putnika i emigranata u ime brodarske tvrtke Transatlantica Italiana. (Izvor: Novi List, Danilo Prestint: Tužna sudbina brodova..., 08. siječanj 2023)
1943. riječki nogometni klub FC "Fiumana", zbog ratnih djelovanja prestaje igrati. Klub i dan-danas službeno postoji i ima zamrznut status u talijanskoj Serie C, a svoj zamrznuti status doslovno sada može aktivirati. (Izvor: Novi List: Zoran Mikulić: "Gospoda Ogurlić i Mišković krivotvore povijest HNK Rijeke", 24. prosinac 2020)
1944. 06. Siječnja u privatnoj zgradi na Zametu NDH otvara hrvatsku školu sa jednom učionicom (slika ljevo). Već u Travnju škola je zbog bombardiranja zatvarena, a s radom nastavlja tek nakon oslobođenja 1945. (Izvor: Milivoj Čop, Ornela Pleša: 105 godina Osnovne škole Zamet, Rijeka 1988, str.84)
1944. 07. Siječnja prvo savezničko bombardiranje Rijeke. U 11,30 sati 27 američkih bombardera B17 bacilo oko 350 bombi na Rijeku. Pogođeni su Vrt bolnice, Kasarna vatrogasaca, ulaz u rafineriju ROMSA, Silurificio Whitehead (Torpedo). Štete nisu bile velike, a poginule su tri osobe. (Izvor: Mihael Sobolevski: "Ljudski gubici Grada Rijeke od sredine 1940. do potkraj 1945. godine")
1944. 08. Siječnja Komanda karabinjera uvela je u Rijeci policijski sat, tako da je kretanje noću moglo biti jedino uz propusnice. (Izvor: Forum Croinfo.net, Posljednji dani WWII u Rijeci - kronologija, Autor: Nenad Labus)
1944. 21. Siječnja u 20.00 sati ponovno bombardiranje Rijeke. Napad je trajao do 21.45, a zbog mraka nije bilo moguće utvrditi broj aviona u napadu. Pogođena su Skladišta R.O.M.S.A., Naftna luka, Torpedo, Magazini drvene građe, Hangar lokomotiva na Pioppi. Bilo je i puno šteta na civilnim građevinama. Oštećeni su ili oništeni hotel "Emigranti", samostan benediktinki, crkva Otkupitelja i mnogi stanovi. Vatrogasci su sve požare ugasili tek za dva dana. Ukupno je bilo 17 žrtava. (Izvor: Izvor: Pregledni članak, Velid Đekić; INA rafinerija nafte Rijeka, Također: Forum Croinfo.net, Posljednji dani WWII u Rijeci - kronologija, Autor: Nenad Labus)
1944. 25 ili 30. Siječnja Njemački vojnici temeljito su opljačkali i zapalili Veliku riječku sinagogu koja se nalazila na uglu današnjih ulica Pomerio i Ciottine, ali tada nije srušena. Pročelje i kupola bili su neoštećeni, a unutrašnjost čitava – izjavio je Maksimilijan Maks Peč, očevidac rušenja sinagoge poslije Drugoga svjetskog rata. Prema priči Maksimilijana Maxa Peča (Dugi Rat, 13. Sječnja 1914 - Rijeka, 13. Siječnja 2016.), riječke živuće enciklopedije u intervjuu danom Goranu Moravčeku za "Fluminensiju" 2012. godine, Njemci su zapalili crkvu, ali je veliki prolom oblaka požar ugasio, tako da je izgorio samo dio krova. 1948. Maxu, kao šefu građevinskog inspektorata Općine Rijeka, naređeno je da se crkva sruši. Rušenje je obavilo građevinsko poduzeće "Jadran". Na tom mjestu podignuta je stambeno-uredska zgrada koja postoji i danas. Građevinska dozvola za gradnju nove velike riječke sinagoge izdana je 08. Listopada 1902. U Studenom je započela gradnja koju je vodio ing. Carlo Conighi, a Velika je sinagoga otvorena 22. Listopada 1903. na Roš Hašanu, židovsku Novu godinu. Datumi pljačke i paleža se razlikuju od izvora do izvora, ali najčešće se spominje datum 25 Sječnja, a nakon toga 30. Siječnja. (Izvor: Matica hrvatska, Riječki ljetopis, Također: Radmila Matejčić: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Adamić, Rijeka, 2007, str: 193, Također: Wikipedia, Riječka sinagoga, Također: Fluminensia.org, Goran Moravček: Srušena riječka sinagoga, 27. Prosinca 2012, Također: Fluminensia.org, video-clip intervjua: "Maks Peč o rušenju velike riječke sinagoge")
1944. 06. Veljače Riječka gimnazija - licej (Ginnasio - liceo scientifico) ukida ime "dr. Antonija Grossicha" koje je dobila 1936. godine i mjenja ga u "Riječka Gimnazija". U to se je vrijeme gimnazija privremeno nalazila u zgradi škole Kozala, jer su u njenim prostorijama bile njemačke trupe, a zatim izbjeglice.
1944. 18. Veljače Financijska policija je na riječkom području prebrojila 881 židova s boravištem u Rijeci i u provinciji, od kojih nisu svi bili stvarno prisutni. Godine 1940., prema pokrajinskoj upravi, u Rijeci je bilo 1.105 Židova, od čega 343 strana, 461 bez državljanstva i 301 još s talijanskim 
državljanstvom. (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ROMA ZAGREB, AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1944. s 19. na 20. Veljače 26 partizana se u noći s 19. na 20. veljače 1944. godine smrzlo na Matić poljani, planinskoj visoravni iznad Mrkoplja. Naime, tokom zime 1944. godine partizanske jedinice Druge brigade 13. primorsko- goranske udarne divizije vode teške i iscrpljujuće borbe na području Like. Štab Divizije na čelu sa komandantom Veljkom Kovačevićem i komandantom Druge brigade Viktorom Bubnjem donosi odluku da Brigadu upute na slobodni teritorij Gorskog kotara preko padina Bjelolasice. Druga brigada Trinaeste primorsko-goranske divizije probijala se s područja Drežnice preko Jasenka i Mrkoplja na maršu dugom 52 kilometra. Tijekom noći, zbog ekstremno niskih temperatura tijekom marša od ozeblina je preminulo 26 partizana, a 150 ih je preživjelo noć, ali s trajnim posljedicama od ozeblina. Velik dio njih je kasnije umro u stacionarima i bolnicama od posljedica hladnoće i smrzavanja. Spomenik "26 smrznutih partizana" (slika desno) na Matić poljani se sastoji od 26 stupova od grubo obrađenog kamena vapnenca, koji simboliziraju 26 smrznutih partizana, a autor mu je Zdenko Sila.
1944. 24. Veljače U 12 sati pnovo je bombardirana Rijeka i oko 10 je aviona bacilo oko 100 bombi i pogodilo Rafinerija ROMSA, Torpedo, Hangar lokomotiva na Pioppi, Brodogradilište Cantieri Navali del Carnaro, Kasarna Diaz, mnoge kuće i javne ustanove. Uzbuna je trajala do 15 sati, a u napadu je sudjelovalo desetak aviona B-17 iz USAAF 15th Air Force. Nove teške štete pretrpio je depo lokomotiva na Pioppiju, rafinerija nafte, tvornica torpeda. No ovaj puta ozbiljnije su štete nanijete i brodogradilištu te gradskoj plinari. Stradale su i privatne kuće. Opet su požari ugašeni sporo i uz veliku 
požrtvovnost vatrogasaca. Njemački Berater Karl Pachneck i prefekt Kvarnerske provincije Alessandro Spalatin izdali su proglas kojim se svaki pokušaj pljačke stradalih kuća kažnjava smrću. (Izvor: Forum Croinfo.net, Posljednji dani WWII u Rijeci - kronologija, Autor: Nenad Labus, Također: Mihael Sobolevski: "Ljudski gubici Grada Rijeke od sredine 1940. do potkraj 1945. godine")
1944. Ožujak Giovanni Rubinich, jedan od prvaka riječke arhitekture s početka dvadesetog stoljeća, iznosi svoje je stavove u tekstu "Memoriale" u kojem je predložio plan za ponovno osnivanje samostalne riječke države sastavljene od tri kantona s pripadajućim podopćinama: talijanskog u Rijeci, hrvatskog za Sušak te slovenskog za Bistricu. Rubinich je bio na početku svog profesionalnog vijeka bio mason, potom je desetak godina kasnije uvjereni fašist i jedan od najglasnijih zagovornika pripajanja Rijeke Italiji. Bio je, nepravedno, poznatiji po svom političkom djelovanju nego kao izuzetan arhitekt. (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.), Također: Jutarnji, Korana Sutlić: ARHITEKT KOJI JE IZGRADIO RIJEKU Giovanni Rubinich bio je mason, a kasnije i uvjereni fašist, 03.02.2014., Također: Novi List, Nela Valerjev Ogurlić: Giovanni Rubinich: Zaboravljeni arhitekt riječke secesije, 25. listopad 2013.)
1944. 18. Ožujka u okolici Rijeke se srušilo nekoliko američkih i njemačkih aviona. Prvi je bio američki bombarder B-17G-20-BO Leteća Tvrđava sa pilotom Richardom Munsonom. Pogođen je iznad Udina od strane njemačkih lovaca. Istog se dana srušio još jedan B-17G-25-BO, ali ovaj put u more kraj Rijeke. Pogođen je iznad Ronchia (kraj Trsta) od strane njemačkih lovaca sa dvije rakete u ljevo krilo. Tom je prilikom i pilot 1/Lt Edward Adams bio pogođen. U šumu kraj Crikvenice se srušio američki lovački avion Thunderbolt P-47-15-RE, sa pilotom Danielom Davisom. Završio je u njemačkim rukama kao ratni zarobljenik i prebačen u vojnu bolnicu i logor Obermassfeld Hospital u Thuringia, Njemačka. Srušena su i 4 njemačka Messerschmitta Bf 109, svi na području jugoistočno od Rijeke. I svi su oboreni u izravnim obračunima sa američkim lovcima Thunderbolt P-47.
1944. 25. Veljače U 14 sati po četvrti puta je bombardirana Rijeka. Napad B-24 iz USAAF 15th Air Force trajao je od 11,30 do 15,30 sati. Bombardirano je brodogradilište na Kantridi, a tamo je i mitraljirana neka kolona njemačkih vojnika s, čini se preko dvadeset žrtava. (Izvor: Forum Croinfo.net, Posljednji dani WWII u Rijeci - kronologija, Autor: Nenad Labus)
1944. 26. Ožujka na redu je bilo peto savezničko bombardiranje Rijeke. Trajalo je od 10,30 do 13 sati. Bombarderi 15th Air Force USAAF B-17 iz napali su područje luke, uništili plutajući dok i nekoliko brodova. (Izvor: Mihael Sobolevski: "Ljudski gubici Grada Rijeke od sredine 1940. do potkraj 1945. godine")
1944. 07. Siječnja do 25 Travnja grad je bombardiran 17 puta. Tokom tog perioda bilo 665 znakova uzbune.
Uništeno je: 345 kuća, 88 komercijalnih objekata, 9 javnih zgrada, 4 škole, 3 kasarne, luka i lučka postrojenja i svi mostovi na Rječini i Mrtvom kanalu, svi željeznički mostovi i vijadukti, sve 
tramvajske pruge i električni vodovi bili su potpuno uništeni. (Izvor: Vidi dolje)
1944. 30. Travnja nakon što je 28. travnja 1944. godine napadnuta neprijateljska kolona vojnika kod Rupe i naneseni joj gubitci od oko 80 mrtvih i ranjenih, uslijedila je strašna odmazda nad civilnim stanovništvom. Tijekom velike njemačke akcije čišćenja terena (strelamento) razoreno je selo Lipa, malo selo pokraj Jelšana. Većina stanovnika Lipe sposobna za borbu priključila se partizanskim jedinicama. Cijelo je selo pomagalo NOB. U 4 sata poslije podne Prije nego što su došli u selo, blokirali su ga i tukli bacačima i mitraljezima, kako bi mirnom pučanstvu onemogućili bijeg iz sela. Tu se naročito istaknuo fašistički oficir Celigoj, kojeg djedovi potječu iz tog sela. Tijekom dva sata mučeno je, ubijeno i spaljeno 280 stanovnika, čak 72 djece, u mjestu koje je tada imalo tek 490 stanovnika. Selo je spaljeno, a osim paleža i ubojstava, selo Lipa je i u potpunosti opljačkano (slika ljevo). Iako je to bila njemačka akcija, zabilježen je veliki broj riječkih fašista koji su sudjelovali u akciji. Prema sudskom postupku kasnije zarobljenog fašista iz postrojbe u Rupi, Ubmerta Scalle, masakr u Lipi izvršilo je 150 vojnika – 80 njemačkih, 40 talijanskih i riječkih fašista, te trideset četnika. U izvješću sastavljenom u Labinu i datiranom 10 Listopada 1945. prijavljeni su kao sudionici pokolja u Lipi sljedeći riječki fašisti: Alberto Celligoi, Giovanni Rovina, Giovanni Baccotelli, Augusto Ursin, Giovanni Giordano, Giovanni Gennini, Oscar Battistin, Giovanni Gazzari i Aurelio Piesz, jedini koji je za ovaj zločin suđen, proglašen krivim i obješen u Trstu 1945. godine. (Izvor: MEMORIJALNI CENTAR LIPA PAMTI, Također: Lipa pamti, INTERVJU S DANICOM MALJAVAC, Također: Novi List, Davor Žic: "Lipa pamti": Najmlađa žrtva fašista imala je tek 6 mjeseci, 6. travanj 2014., Također: FLUMINENSIA, GORAN MORAVČEK: Lipa pamti još uvijek pod uplivom ideologije, 30/04/2013)
1944. 15. Lipnja odigrana je posljednja nogometna utakmica između nekada ljutih rivala, riječkih nogometnih klubova "Olympije" i "Glorije". Za vrijeme utakmice iz neposredne okolice Rijeke čulo se savezničko bombardiranje. Nakon 2. svjetskog rata klubovi su rasformirani. (Izvor: Zlatko Morenjak, Feruccio Burburan: Rijeka nogometa 1873-1948, Rijeka, 2006. Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: Kratka povijest riječkog nogometa, Također: Wikipedia, Nogomet u Rijeci)
1944. nakon kapitulacije Italije ponovo se aktualizira "riječko pitanje". Radi takvoga stanja grupa riječana objavljuje "Liburnijski memorandum" kojim predlažu konfederalnu državu s tri kantona, Rijekom, Sušakom i Bistricom. Kvarnerski otoci Krk, Cres i Lošinj ušli bi u zajednički kondominij. Predsjednik riječke Vlade u egzilu Riccardo Zanella traži ponovnu uspostavu Slobodne Države Rijeke budući da talijanska aneksija Rijeke iz 1924. godine nije bila međunarodno priznata. (Izvor: wikipedia, Slobodna Država Rijeka, Također: Grad Rijeka, Povijest grada)
1944. 11. Srpnja nakon što je Komunistička partija Hrvatske preko Agitpropa (ured za agitaciju i propagandu)
pokrenula pripreme za osnivanje "Talijanske
unije za Istru i Rijeku", pod okriljem Jedinstvene NO fronte, u Čamporovici kod Labina, nedaleko Svetoga Martina u općini Sveta Nedelja u Istri sazvala 10. i 11. Srpnja 1944. sjednicu prvoga privremenog Odbora. Time je osnovana politička organizacija Talijana pod nazivom "Talijanska unija za Istru i Rijeku" (TUIR), a dala je mogućnost talijanima Istre i Riječkog područja da sudjeluju u svim segmentima društvenoga i političkog života. Tom je prigodom odaslan "Proglas istarskim
antifašistima" kojim su svi Talijani regije pozvani
na mobilizaciju i priključivanje borbi koju je vodio
jugoslavenski Narodnooslobodilački pokret. Proglasom
je dana izravna podrška jugoslavenskim i
hrvatskim zahtjevima o pripajanju tih područja. Talijanski rukovodioci koji su prisustvovali
sjednici u Čamparovici, izrazili su svoje neslaganje
zbog načina na koji je rukovodstvo Komunističke
partije Hrvatske organiziralo skup, a pogotovo
zbog izmjena sadržaja "Proglasa" nakon
završetka susreta.
Tada je pa sve do kraja rata jugoslavenski vrh
provodio sustavnu političku "čistku" (više puta i
fizičkim uklanjanjem) ne samo osoba povezanih
s fašističkim režimom, već i svih antifašista i talijanskih
partizana koji su se protivili pripajanju
tih teritorija Jugoslaviji. Nakon raspuštanja privremenoga, novi je Izvršni odbor Talijanske unije za Istru i Rijeku izabran 06. Ožujka 1945. u Zalesini, u Gorskom kotaru. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, E. Giuricin: Talijanska zajednica u Istri, Također: Grupa Autora: Talijanska nacionalna zajednica (1945.–2003.) (PDF))
1944. Srpanj, osnovan novi Okružni NOO (Narodno Oslobodilački Odbor) Rijeka. U isto je vrijeme, tj. u srpnju 1944. godine, na području oblasti djelovalo: 797 članova i 1.145 simpatizera KPH (Komunističke Partije Hrvatske), 2.302 člana SKOJ-a (Savez Komunističke Omladine Jugoslavije), 12.717 članova USAOH-a (Ujedinjeni Savez Antifašističke Omladine Hrvatske) i 8.515 članica AFŽ-a (Antifašistička Fronta Žena). S obzirom daje u NOO-ima djelovalo 2.805 odbornika, ne računajući borački sastav jedinica NOVH (Narodno Oslobodilačke Vojske Hrvatske), u realizaciji programskih ciljeva i izvršavanju konkretnih zadataka NOP-a bilo je angažirano oko 37.500 stanovnika, uglavnom Hrvata Istre.
1944. 19. Srpnja došlo je do najjačeg zračnog napad savezničkih snaga po količini bačenih bombi na Rijeku u povijesti. Toga su dana 99 RAF-ova bombardera u noćnom napadu na rafineriju bacila 263,5 t bombi.
Uništena je rafinerija nafte ROMSA-u, te oštećeno Torpedo (3 bombe), kasarna policije i baraka organizacije TODT, lučko skladište blizu kapucinske crkve, oporavilište njemačkih vojnika u via Buonarrotti i podvožnjak kod Giardina Publica. Oštećeno je: 680 kuća, 75 komercijalnih objekata, 18 javnih zgrada, 5 kasarni i 8 škola. (Izvor: Vidi dolje)
1944. 01. Rujna u crkvi
Marijina Uznesenja nakon višegodišnjega prekida izazvanoga
zabranama održana je prva misa za Hrvate, koju je vjerojatno 
održao neki od starijih potalijančenih hrvatskih svećenika. (Izvor: Luigi Maria Torcoletti, Ljetopis župe, str. 160.)
1944. 25. Rujna je datum na cjeniku javne kuće "La Grotta" u starom gradu (na slici desno). Velikim slovima je istaknuto da je riječ o javnoj kući (Casa di Meretricio). Cijena za civile je iznosila 35 lira, dok za vojnike cijena nije bila određena, pa se može pretpostaviti da su imali popust. U cijenu je bio uključen i besplatni prezervativ, iz čega se da zaključiti da se već i onda pazilo na zdravlje klijenata. U prvoj polovini 20. stoljeća u Rijeci su djelovala najmanje tri bordela, sva tri smještena u Starom gradu. Dok su u druge javne kuće svraćali obični mornari, ovdje su dolazili kapetani. Bordel je imao sobe na katu i izlaz na stražnju ulicu kako bi klijenti mogli ostati anonimni ako to požele. Vlasnik Grotte Nereo Černogorac ne samo da se ne srami povijesti svojeg ugostiteljskog objekta, već je na zidu na istaknutom mjestu postavio cjenik nekadašnje javne kuće.I danas se taj cjenik nalazi na zidu ugostiteljskog objekta "La Grotta". (Izvor: Jutarnji list, Luka Benčić: Riječka Grotta bila je ekskluzivna javna kuća, OBJAVLJENO: 25.02.2008.)
1944. 26. Listopada nakon 63 godine, gasi se brodarsko društvo "Societa di navigazione del Carnaro in liqvidazione". Društvo je osnovano 21. Prosinca 1881., pod imenom "Anonimno brodarsko društvo "Adria" ("Adria" S.A. di Navigazione Maritima di Fiume), sa sjedištem u Rijeci. 30. Prosinca 1936. društvo mijenja ime u "Societa di navigazione del Carnaro in liqvidazione". (Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, "ADRIA" ANONIMNO BRODARSKO DRUŠTVO RIJEKA 1881-1942)
1944. 27. Listopada ponovno počinje izlaziti "La Voce del popolo" kao partizanski list na talijanskom jeziku i jedan od rijetkih koji je dobio direktnu podršku Josipa Broza Tita. Od tih dana do danas štampa se u Rijeci i izlazi neprekidno. Izvorni, stari, dnevni list "La Voce del Popolo" nastao je u Rijeci daleke 1885. godine, a po njemu je i novi dobio ime, zabranjen je od strane fašista nakon aneksije grada Kraljevini Italiji. Od 5. Svibnja 1945. je u uredništvu Gradskoga odbora "Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Rijeke" (Comitato Cittadino del Fronte Unico Popolare di Liberazione di Fiume) izlazio kao trotjednik na 2 stranice, zatim na 4 stranice ali u malom formatu (28cm×40,5cm). Od Lipnja 1945. postao je dnevnikom i izlazio na 2 stranice velikoga formata (41,5 cm×57cm) te od Listopada na 4 stranice kao glasilo Gradskog odbora UAIS u Rijeci (Comitato Cittadino dell'Unione Antifascista Italo - Slava di Fiume). To je ujedno jedan od samo šest dnevnih listova na talijanskom jeziku koji se izdaju izvan Italije. Raspačavao se u Istri, a zatim i u Trstu tijekom kampanje za priključenje Julijske Venecije Jugoslaviji. Odgovorni su urednici bili Erio Franchi, Dino Faragona, Emma Derossi, Elio Dessardo i Luciano Michelazzi. Nakon spajanja s EDIT-om (EDizioni ITaliane) ravnatelj te izdavačke kuće postao je i gl. urednikom novina. Svi su tekstovi pisani na standardnom talijanskom jeziku i u manjem opsegu na talijanskim dijalektima Istre i Kvarnera, a čitaju ih pretežito Talijani iz Hrvatske i Slovenije. Novine se dobro prodaju i u Trstu i talijanskim turistima za vrijeme turističke sezone. (Izvor: Istrapedija > Voce del popolo, La, Također: Edit.hr, LA VOCE DEL POPOLO, Također: wikipedija > La Voce del Popolo)
1944. 03. Studenoga u ranim jutarnjim satima avionski je napadnuto područje Riječke luke. Najprije se mislilo da je cilj napada luka, ali onda se shvatilo da je napad usmjeren na ratni njemački motorni brod "Kiebitz" vezan na molo Genova. Njemačka protuzračna odbrana žestoko je uzvraćala vatru. Avioni su se stalno vraćali i uporno napadali. Vodila se prava bitka. U jednom trenutku iz jednog od aviona počeo je sukljati crni dim, pa se avion počeo udaljavati s mjesta bitke. Za njim su odmah krenuli i ostali avioni. (Izvor: HRVATSKA VATROGASNA ZAJEDNICA, Slavko Suzić: Iskustvo u gašenju brodova)
1944. 03. Studenog tri nemačke torpiljerke iz nemačke 1. flotile podmornica isplovljavaju iz Rijeke. Iz zraka ih je napala formacija od devet aviona tipa "Spitfire" 1. i 2. eskadrile NOVJ. Ovaj napad je potpuno paralisao i ostale krupnije zadatke njemačke Kriegsmarine u sjevernom Jadranu. (Izvor: Predrag Pejčić: PRVA I DRUGA ESKADRILA NOVJ, Podrška ratnoj mornarici)
1944. 05. Studenog oko 17 sati u riječkoj luci je ponovo uslijedio napad na Riječku luku, a po pričanju očevidaca šest Daglasovih aviona ovoga puta je osim mitraljeza koristilo bombe i granate. Cilj im je ponovo bio njemački motorni ratni brod, minopolagač "Kiebitz" ex "Ramb III", koji im je dva dana pružao žestoki otpor. Razvila se prava bitka. Brod je zasipan svim raspoloživim ubojitim sredstvima, ali i s broda je uzvraćano sa svim raspoloživim arsenalom. Avionska bomba je u jednom trenutku pogodila brod i izbio je požar u nadgrađu broda. Tada je ratni brod "Kiebitz" potopljen. Minopologač Kiebitz položio je više od 5.000 mina u Kvarneru i
sjevernom Jadranu. Na požar broda krenule su dvije ekipe od ukupno oko 20 vatrogasaca s nekoliko vatrogasnih vozila na čelu
sa zapovjednikom Stefanom Štroligom. S morske strane doplovio je vatrogasni čamac, motobarka "Fiumara", sa snažnim dizel motorom od 200 KS i pumpom od 3000 l/min vode s topom za vodu, te vrlo dobrom posadom od šest vatrogasaca. U jednom trenutku još je jedna avionska bomba pogodila gornju i probila glavnu palubu, a od posljedica eksplozije na mjestu su poginula dva vatrogasca, vatrogasni brigadir Ufficiale Angelo Fusini i vatrogasac Mario Zele. U akciji gašenja, te od posljedica
eksplozije ranjeno je još šest vatrogasaca. Taj dan je u području luke poginulo 
oko 125 ljudi. (Izvor: Davor Purić: "Galeb" – feniks koji se ponovo budi, Industrijska baština II (2005.), Pro torpedo, Rijeka 2010., str. 408., Također: Hrvatska Vatrogasna Zajednica, Slavko Suzić: Iskustvo u gašenju brodova)
1944. 05. Studenog tokom istog napada potopljen je i parni brod za spašavanje "Arpione" (jedan od brodova kompanije "So.Ri.Ma." (Società Ricuperi Marittimi, slika lijevo) iz GenoveSocieta Ricuperi Marittimi, Genova), izgrađen 1924. godine, pri kapitulaciji Italije potopila je posada u Trstu, a 5. studenog 1944. potonuo je u Rijeci. Potopili su ga Njemci postavljanjem eksploziva. (Izvor: Novi List, Danilo Prestint: Tužna sudbina brodova..., 08. siječanj 2023)
1944. 06. Studenog saveznici bombardiraju tvornicu Duhana, skladišta firme Riboli i Verzil u Slobodnoj Zoni, vrtić - školu “Maternity e Infanzia” i bolničku praonu. Bombardiranje se ponovljalo od 11,15 do 16,30 sa velikim i ozbiljnim štetama na Carini, Generalnim skladištima (Magazini Generali - lučka skladišta) i brodogradilištu "Cantieri Navali" (3.Maj). Potopljen je i jedan njemački torpedni čamac vezan uz molo longo. Napadnuto je i gradsko područje
|
Sušaka. (izvor: Mihael Sobolevski: "Ljudski gubici Grada Rijeke od sredine 1940. do potkraj 1945. godine")
1944. 15. Studenog Vlak koji je krenuo iz riječke stanice, u 13 sati dignut u zrak naletivši na mine. Potpuno uništeno 3-4 vagona, prevaljeni stupovi elekričnog voda. Žrtava: 69 mrtvih i oko 200-250 teže i lakše ranjenih. (Izvor: Forum Croinfo.net, Posljednji dani WWII u Rijeci - kronologija, Autor: Kobler)
1944. 05. Prosinca u zgradi u današnjoj ulici Franca Prešerna uhićena je partizanska ilegalka Irena Tomee. U Veljači 1945. odvedena u koncentracioni logor "Coroneo" u Trstu. 05. Travnja odvedena je u zloglasnu tršćansku "Rižarnu" i tamo pogubljena. Irena je rođena je u Rijeci 1919. godine. Završila je osnovnu školu i izučila krojački zanat. U NOP se uključila već 1942. godine, nakon što su joj fašisti internirali supruga. Bila je član Gradskog odbora AFŽ-a za tadašnju Rijeku. Preko Drenove prebacivala je partizansku štampu i skupljeni materijal. U zatvoru su je strahovito mučili, tukli, slomili joj ruku, ali nije nikoga odala. (Izvor: LPR: Kvartovi i ulice s kućnim brojevima, Re: Kvartovi i ulice, Autor: Ozren, Također: spomen ploča u spomen na ilegalku Irenu Tomee na zgradi u Prešernovoj, Također: Sušačka revija br.68, Željko Bartulović: O mili grade)
1945 01. Siječnja osnovana je nekadašnja bolnica Kantrida (detalji bolnice na slici desno) kao bolnica specijalizirana za liječenje tuberkuloze kostiju. Imala je 220 kreveta. Prostori u koje je bolnica uselila bili su već od 1924. godine namijenjeni oporavku i liječenju slabije uhranjene, distrofične i astmatične djece. 1961. godine na Kantridu seli Dječji odjel Opće bolnice Braće dr. Sobol s kompletnim osobljem. 1962. god. bolnica dobiva status Klinike za dječje bolesti. Bolnica Kantrida smještena je na zapadnom dijelu grada, uz samo more. Paviljonskog je tipa, a namjenjena je liječenju djece od dojenačke dobi do punoljetnosti. Povijest bolnice seže u daleku 1925. godinu kada je Margherita Giardino, supruga generala Gaetana Giardina, guvernera grada Rijeke (od 17. Rujana 1923. do 16. Ožujka 1924.) posjećivala riječke škole i ostala iznenađena koliko je djece pothranjeno, anemično i u lošem fizičkom stanju. Pod snažnim dojmom zatražila je od svog supruga da isposluje i organizira fond kojim bi se financirao stalni dom za nezbrinutu djecu na obali mora. U Ožujku 1925. našla je i idealnu poziciju za dom, u parku bivše Ville Arciducale na Kantridi. U isto vrijeme je organizirala i financiranje doma. Za otvorenje doma u Lipnju iste godine od Comitato Centrale della Croce Rossa Italiane (Centralni Komitet Crvenog Križa Italije) stigao je namještaj, kreveti i posteljina,a uređena su i kupatila sa tuševima. Novi kompleks mogao je udomiti 260 djece. Jedan objekat na ulazu u vilu preuređen je u modernu kuhinju, a u paviljonu Docker je uređena uprava i zdravstvena ustanova. Također je uređena i moderna praona. (Izvor: Pregledni rad, Vladimir Dugački: PROF. DR. MIRO JURETIĆ – PEDIJATAR I
POVJESNIČAR MEDICINE, Također: Forum Croinfo.net, Tema: Dječja bolnica Kantrida - povijest, Autor: mušica, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, JURETIĆ, Miro)
1945. 07. Siječnja u Klosterneuburgu, nedaleko Beča preminula je Agatha Breuner - Whitehead (Grafenegg, Austria, 18. Srpnja 1859. - Klosterneuburg, Austria 7. Sječnja 1945.), udovica Johna Whiteheada, sina Roberta Whiteheada. U istom gradu dva desetljeća ranije, preminula je i njezina kći, Agatha Whitehead (Rijeka, 14. Lipnja 1891. - Klosterneuburg, Austria 3, Rujna 1922.), unuka Roberta Whiteheada, prva supruga baruna Georga von Trappa (Zadar, 4. Travnja 1880. - Stowe, Engleska, 30. svibnja 1947.). (Izvor: Geni.com, Agathe Whitehead, Countess, Također: Erenow, Life with Gromi)
1945. 08. Siječnja nedaleko sela Vode kraj Gerova srušio se je bombarder RAF-a. Tog dana ujutro poletjela je posada britanskog bombardera Wellington iz Foggie u Italiji na misiju bacanja opskrbnih kapsula sa hranom i ljekovina talijanskim partizanima kraj udina, ali se je zbog zaleđivanja krila morao prisilno spustiti kraj Voda. Posada je preživjela i uz pomoć partizana prebačena je u Italiju. (Izvor: Luka Benčić: ENGLEZ U POTRAZI ZA ISTINOM...., OBJAVLJENO: 16.02.2013, Također: Novi List: Andrej Petrak: RAF-ovog pilota nakon 68 godina.... , Objavljeno: 24. lipanj 2013.)
1945. 10. Veljače u Njemačkom koncentracijskom logoru Dachau umro je Giovanni Palatucci (Montella, Italy 31. Svibnja 1909 - sabirni logor Dachau, 10. Veljače 1945.)(slika ljevo), samo 2 mjeseca prije nego je logor oslobođen. Bio je fašista po uvjerenju. Prozvan je "riječkim Schindlerom" jer je, navodno, kao šef "riječke policijske uprave" spasio od njemačkih logora smrti više tisuća židova od deportacije u sabirne logore. Za šefa "Ureda za strance" riječke policije postavljen je 1937, a 1938 imenovan je za šefa riječke policije. Te se je godine zaljubio u jednu djevojku židovskog porijekla. Iste godine Italija je proglasila cijeli niz anti-semitskih zakona, uključujući i slanje židova u logore, i u to vrijeme Palatucci je odlučio da mora pomoći židovima. Učinio je to tako da je židove slao u prihvatni (u stvari nepostojeći) kamp u blizini Rima, gdje je imao nekoliko članova svoje obitelji koji su pomogli židovima. Najistaknutiji u pomaganju su bili njegovi stričevi monsinjor Giuseppe Maria Palatucci, koji je bio Biskup pokraine Campagna, i Alfonso Palatucci, koji je bio Provincial Franciskanskog Reda u Pugli. Zarobljenicima su izdavani falsificirani dokumenti i slani su brodovima u Palestinu. Giovanni Palatucci je, u vezi tih novih Nacističkih zakona izjavio: "Žele da vjerujemo da je srce samo mišić, da bi nas spriječili da činimo što nam srce i vjera nalažu." 1945. situacija je postala opasna i njemci su počeli prijetiti Palatucciju. Pomoć mu je pružio Švicarski veleposlanik u Trstu izdajući mu ulaznu vizu za Švicarsku. Giovanni ju je prihvatio, ali umjesto da je on iskoristi, dao ju je svojoj zaručnici, Židovki, koja je preživjela rat i do smrti živjela u Izraelu. 13. Rujna 1944 Palatuccia je uhitio Gestapov potpukovnik Herbert Kappler (Stuttgart, 23 September 1907 – 9 February 1978 in Soltau), odveden je u tršćanski zatvor, optužen za izdaju i osuđen na smrt, ali je na intervenciju njegovog prijatelja Švicarskog veleposlanika osuđen ne izgon u Dachau, gdje je prebačen 22. Listopada 1944. i gdje je i umro. Njegov zatvorenički broj je bio 117826.
Tako kaže legenda. Ali talijansko Ministarstvo unutarnjih poslova već se je, u memorandumu od Srpnja 1952., negativno postavilo prema hipotezi o Palatuccijevoj masovnoj spasilačkoj misiji. A kasnije je isto postupio i "Institutu za pravednost Yad Vashema". Na okruglom stolu koji je organizirao "Centar Primo Levi" u New Yorku, bivši direktor Yad Vashema, Mordecai Paldiel, rekao je da je tokom istrage koju je on vodio, Palatucci 1990. godine prepoznat kao Pravednik među narodima zbog toga što je 1940. godine pomogao "samo jednoj ženi", Eleni Aschkenasy. Paldiel je također rekao da komisija "nije pronašla nikakve dokaze ili svjedočenja da je Palatucci možda pomogao bilo kome izvan toga." Tokom jednog intervjua danog riječkom Novom Listu, predsjednik "Società di studi fiumani" Amleto Ballarini i Mihael Sobolevski, iz "Hrvatskog povjesnog Istituta" pitaju se dali je stvarno Giovanni Palatucci uopće mogao spasiti "više tisuća židova" (priča se o 1.000 do 5.000 spašenih židova). Pa kaže Ballarini: "Taj je broj spašenih židova veliko pretjerivanje - kaže on. 1939, židova je u Rijeci i okolici, zajednosa Opatijom bilo oko 1.500, a od tog je broja, 1942. oko 1000 njih napustilo Rijeku. Prema popisu iz 1943. bilo je 570 Židova, a nestalo ih je, bilo streljano ili deportirano u logore 412. Dokumentirana svjedočanstva govore o tome da je Palatucci spasio desetak Židova". Osim toga, "Iz mjesečnih izvješća logora Campagna, gdje su navodno upućivani riječki židovi, proizlazi da, iako je raspolagao s 350 mjesta, nikada nije imao više od 272 internirca, a među njima samo su dva došla iz Rijeke". Za Ballarinija nema dvojbe da je povijesna činjenica bila prenapuhana, iako nema sumnje da je "Palatucci, bez ikakve dvojbe bio nevjerovatno dobra osoba". Još je jedna činjenica uljepšana. Gestapo ga je uhitio i zatvorio, ali ne radi pomaganja Židovima, nego zato jer su u njegovom posjedu našli primjerak memoranduma Giovanija Rubinija (Rubinich) za uspostavljanje "samostalne riječke države" na engleskom. Optužba pod kojom je uhapšen bila je "davanje dokumenata neprijateljskim obavještajcima" i veze sa riječkim autonomašima. Na kraju intervjua Ballarini kaže: "Società di studi fiumani nije napravila ništa što bi fabriciralo ovaj mit. Mi smo povjesničari i ne treba nam reklama a niti je ne tražimo".(Izvor: wikipedija, Giovanni Palatucci, Također: H.E.A.R.T, Giovanni Palatucci, Također: Daily Mail, ANTHONY BOND: New evidence suggests ‘Italy’s Schindler’ ......., PUBLISHED: 20 June 2013, Također: Gariwo, "Dott. Giovanni Palatucci (1909-1945). Commissione di Studio sulla figura e l’operato dell’ex-reggente della Questura di Fiume (Roma, 2010-2015). Risultati dei lavori.", Također: Società di Studi Fiumani, Ballarini, Amleto: Giovanni Palatucci: favole e storia, Također: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ROMA ZAGREB, AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.), Također: The times of Israel, ALESSANDRA FARKAS: Shadows cast on the heroism of 'Italian Schindler', 14 June 2013)
1945. 15. Veljače započeli najžešći napadi Saveznika na Rijeku od strane saveznika. Pogođene su Škurinje, Palača Financija, Piazza Scarpa, nekoliko kuća u Ulici Mameli, na Trgu Tri kralja, Trgu delle Erbe (sada Koblerov trg), kapela Sv. Michele-a na Kozali, tržnica Brajda,bolnica, kasarna Diaz, brodogradilišta, ROMSA i Tvornicatorpeda. U njima je poginulo oko 200 i bilo ranjeno oko 300 ljudi, te napravljena ogromna materijalna šteta. (Izvor: Mihael Sobolevski: "Ljudski gubici Grada Rijeke od sredine 1940. do potkraj 1945. godine", Također: Sušačka revija br.54-55, Slavko Suzić: Kako je potopljen Kiebitz)
1945. 17. Veljače ponovni napadi saveznika na riječko brodogradilište. Poletjela su 42 bombardera B24 Bombarderske grupe 455/197 Fifteenth AFB24 ali su zbog lošeg vremena 3 bombardera odustala od bombardiranja, 2 zbog kvara na motoru, a jedan jer 
je izgubio formaciju. Bačeno je 63,5 tona bombi ali ne sa velikom točnošću pa je dost bombi palo u more ili pogodilo civilne ciljeve. (Izvor: 455th BG History 2nd 100 Missions, str:14)
1945. 24. Veljače avion Baufighters engleskih zračnih snaga (RAF) 19 Squadron S.A.A.F 
napada njemački minopolagač "Kuck-Kuck" (ex "VITTORIO LOCCHI") koji je bio na vezu u riječkom brodogradilištu (na slici desno fotografija samog napada). Napad je započeo u 12.21. sati i izvršen je jedan prelet. Ispaljeno je 6 topovskih hitaca. Dva pogotka ispod vodene linije i 4 iznad ili na vodenoj liniji. Na slici ljevo, službeni izvještaj samog napada. U Travnju 1949. godine ronilačka ekipa Nerea Milina iz poduzeća Brodospas odlučila je izvaditi brod s 23 metara dubine. 04. Lipnja 1949. godine u jutarnjim satima brod je bio na površini. Brod "Kuck-Kuck" odtegljen je u brodogradilište 3. MAJ, gdje dobiva novo ime "UČKA". 01. Svibnja 1951. godine brod je isplovio na probnu vožnju. (Izvor: SAAF WWW2 HERITAGE, SINKING OF THE "KUCKUCK" 24/02/1945, FIUME, YUGUSLAVIA, Također: STEVE STEVENS: Beaufighter Over the Balkans, Str: 127-131, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Slavko Suzić: BROD S TRI IMENA)
1945. 02. Ožujka Naredbom vrhovnog komandanta Narodnooslobodilačke vojske (NOV), Josipa Broza Tita osnovana je IV. jugoslavenska armija. Zapovjednik joj je postao general-lajtnant Petar Drapšin, student Praške univerze. Uz njega su bili Boško Šiljegović, student Filozofskog fakulteta u Skopju i Pavle Jakšić, inženjer s pariškom diplomom. Jedinici u kojoj je najveći dio boraca bio upravo sa slovenskog i hrvatskog područja, bio je zadatak da na prostoru između Une i mora oslobodi Liku, G. Kotar, Hrvatsko primorje i Istru, te izbije u dolinu rijeke Soče. Na tom se području nalazio njemački 15. i 97. Planinski korpus. Njezinom je stožeru bila podređena Pomorska komanda sjevernog Jadrana. IV. armija JA odmah kreće u akciju. Započela je tako utrka sa saveznicima koji su nastupali s druge strane Jadrana. Na sjeveru Jadrana koncentrirale su se najrazličitije jedinice, najviše njemačkih, ali onda i četničke, Nedićevci, brojni povlačeći elementi, koji su ili branili Hitlerovu "Alpsku tvrđavu" ili samo nastojali pobjeći na Zapad.
IV. armija JA je nezadrživo je napredovala prema svom krajnjem odredištu rijeci Soči, kako bi zatvaranjem lijevog kraka ogromnih »kliješta«, spajajući se na rijeci Dravi sa snagama III. i I. armije JA, zatvorila obruč oko okupatorskih snaga. Razbijanjem njemačkog 15. planinskog korpusa u Lici postrojbe IV. armije, 19., 26. i 13. udarna divizija te 43. divizija dolaze u početne postave za napad na Rijeku, na liniju Šmrika–Križišće–Plase–Fužine. Tu obrambenu crtu brani njemački 1048. puk dok na potezu Mrzle Vodice–Lokve pristiže 237. divizija iz sastava njemačkog 97. armijskog korpusa. Zapovjednik obrane bio je iskusni njemački general Ludwig Kubler (2. Rujna 1889., obješen u Ljubljani kao ratni zločinac 18. Kolovoza 1947.). Zapovijedao je 97. korpusom čiju su osnovnu operativnu snagu činile 237. i 188. brdska divizija s oko 26.000 vojnika. Još ranije, Kübler je dobio naredbu da pod svaku cijenu obrani tzv. Liniju Ingrid (Ingridstellung) koja je trebala spriječiti daljnji prodor partizanskih snaga. Iz Trsta je na nekadašnju granicu kod Rijeke upućena još jedna njemačka divizija, pa je bitka Rijeku bila duža i krvavija no što se to moglo očekivati. Tada počinja "riječka bitka", koja je rezultirala oslobođenjem Rijeke. (Izvor: Dea Marić Marko Smokvina-Marijić: Moj zavičaj kroz vrijeme, Također: Novi List,Tvrtko Jakovina: Na današnji dan prije 76 godina Fiume je postala Rijeka, 03. svibanj 2021)
1945. 03. Ožujka u općoj strateškoj ofanzivi Jugoslovenke armije, jedinice 4. jugoslovenske armije, pod zapovjedništvom generala Petra Drapšina (Stari Bečej, 15. Studenog 1914. - Beograd, 2. Studenog 1945.), otpočinju svoj pobjedonosni pohod. Do kraja rata su izvele; - ličko-primorsku operaciju, od 20. Ožujka do 04. Travnja oslobodivši istočnu Liku i Bihać, a zatim zapadnu Liku i Hrvatsko primorje; - riječku operaciju, od 16. Travnja do 03. Svibnja, i - tršćansku operaciju, od 29. Travnja do 02. Svibnja, kada su oslobođeni Istra, Slovensko primorje i Trst. Neki vojni povjesničari objedinjuju riječku i tršćansku u jednu operaciju - riječko-tršćansku. (Izvor: Predrag Pejčić: PRVA I DRUGA ESKADRILA NOVJ, Podrška 4. jugoslovenskoj armiji)
1945. 06. Ožujka u Zalesini, u Gorskom kotaru, nakon raspuštanja privremenoga, izabran je novi Izvršni odbor "Talijanske unije za Istru i Rijeku" (TUIR). Privremeni odbor osnovan je još 10. i 11. Srpnja 1944. u Čamparovici kod Labina kada je Komunistička partija Hrvatske preko Agitpropa (ured za agitaciju i propagandu) pokrenula pripreme za osnivanje Talijanske unije za Istru i Rijeku i organizirala sjednicu prvoga privremenog Odbora. Objavljen je "Proglas Talijanima Istre i Rijeke" koji je ponovno poticao na sudjelovanje Talijana u aktivnostima "organa narodne vlasti" i u stvaranju nove "Federativne Republike Hrvatske" unutar "Federativne Narodne Republike Jugoslavije". (Izvor: Talijanska nacionalna zajednica, Više Autora: Talijanska nacionalna zajednica (1945.–2003.))
1945. 10. Ožujka na stepenicama kod palče "Alga" na Piramidi (danas "Stube 13 streljanih") na Sušaku, u 5 sati ujutro RUS ("Riječka obavještajna služba" - sastavljena od naših domaćih agenata i SS-ovaca) streljala je 13 osoba: Antun Baffo, Rudolf Džodan, Mladen Kancijanić, Josip Lovrić, Josip Perhat, Antun Pičuljan, Antun Polonijo, Antun Sergo, Dušan Švaglinac, Antun Šarar, Rudolf Tomšić, Ottavio Valić i Alfred Zustović. Početkom 1945. godine, pored diverzija i sabotaža mladi antifašisti poduzimali su brojne akcije protiv fašista. Osim rasturanja promidžbenog materijala NOB-a i ispisivanja grafita po kućama, napadaju policijske agente i okupatorske doušnike. Razlog odmazde su bila dvojica ubijenih policijskih agenata. Na likvidaciju su osuđeni uglavnom mladi ljudi od 18 do 35 godina starosti koji nisu imali nikakve veze s navedenim atentatom. Trinaestorica pogubljenih nisu bili napadači na ustaške agente, već žrtve odmazde koje je za likvidaciju odabrao osobno šef sušačke policije. Jedan iz skupine preživio je strijeljanje. Teško ranjen, ostao je ležati ispod leševa i tako se primirio. Pred noć se konačno izvukao i dopuzao do nekog portuna gdje ga je vidjela jedna od susjeda. Pozvala je redarstvo koje je odmah došlo i odvuklo ga natrag na stepenice te dokrajčilo. Na tom je mjestu 1984. godine podignut spomenik sa trinaest crvenih cijevi koji simboliziraju 13 žrtava (slika ljevo). (Izvor: Fiuman.hr, Obilježeno strijeljanje 13 ljudi u Rijeci, 
Također: CROINFO.NET, Stube trinaestorice strijeljanih - Rijeka, piše: Z, Također: Zoran Žmirić blog, Antifašizam je bedž na pankerskoj jakni)
1945. 10. Travnja od zadobivenih rana u riječkoj bolnici umire njemački komadant 392. divizije, general-lajtnant Johann Mickl (Zelting/Styria, Austria, 18 Travnja 1893 – Rijeka, 10 Travnja 1945.) (slika desno). Bio je ranjen metkom uglavu u borbama za prelaz Vratnik na cesti Senj-Vratnik, te je kao zarobljenik tenkom prebačen u riječku bolnicu gdje je i umro. Također je bio poznat po tome što je dana 13. Kolovoza 1943. godine imenovan za zapovjednika 392. hrvatske pješačke divizije poznate i pod nazivom "Plava divizija" (njemački: Blaue Division). 392. (hrvatska) pješačka divizija (njemački :"392. (Kroatische) Infanterie-Division"), bila je divizija Wehrmachta koja je novačila dobrovoljce iz Nezavisne Države Hrvatske. Divizija je osnovana 17. Kolovoza 1943. u Döllersheimu i zapovjednik joj je bio general poručnik (Generalleutnant) Johann Mickl. Većina časnika bili su Nijemci, a divizijske uniforme bile su njemačke s hrvatskim grbom na desnome rukavu. (Izvor: wikipedija, Johann Mickl, Također: STIWOT, ww2awards.com, Mickl, Johann, Također: wikipedia, 392. (hrvatska) pješačka divizija, Također: ABR, Generalleutnant , JOHANN MICKL)
1945. 14. Travnja u 15 sati u splitskoj Gradskoj vijećnici održana je povijesna sjednica Predsjedništva ZAVNOH-a gdje je izabrana Narodna vlada Hrvatske i formirana je Vlada Federalne Hrvatske (od 1945. do 1946. godine), a potom Federativna Narodna Republika Hrvatska (29. Studenoga 1945.). (Izvor: Grobnički zbornik sv. 7, M. Giron: Osnovno školstvo na Grobnišćini u svjetlu zakonskih propisa (1945. – 2000.), Također: Wikipedia, Izvršno vijeće Sabora SR Hrvatske, Također: ANTIFAŠISTIČKi VJESNIK, KALENDAR: OSNOVANA PRVA NARODNA VLADA HRVATSKE)
1945. 16. Travnja Započinje "Riječka operacija" jedinice 4. armije NOV-e (Narodno - Oslobodilačke Vojske). Riječka je operacija bila dio veće akcije koju neki povjesničari zovu "Riječko - Tršćanska operacija". Riječku operaciju jedinice 4. armije izvode u dva dijela: - prvi, podilaženje jedinica 4. armije Rijeci i napad na položaje kod Klane, od 16. do 22. Travnja, i - drugi, napad kod Klane i obilazni manevar 4. armije, od 23. Travnja do 03. Svibnja kada je oslobođena Rijeka. Podilaženje jedinica Rijeci i prvi napad kod Klane podržavan je jugoslavenskom avijacijom 1. i 2. eskadrile JNA, u tri naleta 16. Travnja avionima tipa "Spitfire" sa pilotima: kapetan Pajić, poručnik Fabjanović, potporučnik Radulović i zastavnik Okanovič (operacija br. 346). (Izvor: Predrag Pejčić: PRVA I DRUGA ESKADRILA NOVJ, Podrška 4. jugoslovenskoj armiji)
1945. 17. Travnja napadom 19. divizije na njemački front započela je riječko-tršćanska operacija 4. armije NOV-e (Narodno - Oslobodilačke Vojske). Bila je to završna vojna operacija Jugoslavenske armije za zauzimanje Rijeke i Trsta, čiju je obranu njemačka vojska postavila u Rijeci i na Rječini na utvrđenu njemačku liniju od Snežnika do Kraljevice (Ingridstellung). Operacija je zaključena prvih dana Svibnja, kad su spomenute postrojbe uz pomoć IX. korpusa, koji se spustio s trnovske visoravni, zauzele Trst, Goricu i Monfalcone (Tržič), odnosno 07. Svibnja, kad je pokraj Ilirske Bistrice kapitulirao njemački 97. korpus. Nijemci su tokom povlačenja potpuno onesposobili obje luke u Rijeci (slika ljevo). Prvo je minirana petrolejska luka, potom Porto Baross, te na kraju glavna luka. Nijemci su upotrijebili 23 torpedne glave za razaranje petrolejske luke i postrojenja na Mlaki. U tvornici Silurificio (Torpedo) postavljeno je 11 torpednih glava. Torpedne glave su iskorištene radi njihovog eksplozivnog punjenja. (Izvor: Istrapedia, Riječko-tršćanska operacija IV. armije, Također: MyCity Military, Operationszone Adriatisches Kustenland, Također: blog.dnevnik.hr, Bitke kroz povijest, Tršćanska operacija – Bitka za Rijeku travanj 1945. Godine, petak, 23.12.2005., Također: Mario Dassovich: La diaspora fiumana nella testimonianza di Enrico Burich, Del Bianco editore, Udine 1896., str. 135.-136.)
1945. Travanj - Svibanj, NOO-i (Narodno Oslobodilački Odbor) preuzimaju svu civilnu vlast u području današnjega Grada Rijeke: Gradski NOO Rijeka, Gradski NOO Sušak i više mjesnih NOO-a. Gradski je NOO Rijeka, sve do veljače 1947. (Pariški mir), uveo u svom djelovanju i dvojezičnost, tj. Ravnopravnu uporabu hrvatskoga i talijanskog jezika u javnom životu. (Izvor: Andrea ROKNIĆ BEŽANIĆ: USPOSTAVA I ORGANIZACIJA CIVILNIH I VOJNIH
VLASTI U POSLIJERATNOJ RIJECI)
1945. Travanj Snage IV. Armije, kojom je zapovijedao general Petar Drapšin, polovicom Travnja 1945. godine razbile su vanjsku obranu Rijeke i oslobodile Kostrenu, Bakar, Hreljin, Krasicu, Škrljevo i Grobinštinu. Potisnuvši Nijemce s Grobinštine 13. partizanska divizija izbila je na dobro utvrđenu Liniju Ingrid (Ingridstellung), koju je branila 237. neprijateljska divizija, u čijem je sastavu bila borbena grupa Reindal na pravcu Drenova–Marčelji i grupa Fiume na pravcu Rijeka–Drenova, sačinjena od 3. regimente talijanske fašističke milicije, talijanskog policijskog bataljuna te 11. i 12. artiljerijskog diviziona (jedinice tzv. Repubblica Sociale Italiana, marionetske države koju je Musolini formirao na sjeveru Italije uz podršku Hitlera, nakon kapitulacije Kraljevine Italije rujna 1943. godine) koji su držali položaje na Sv. Katarini. Navedene snage imale su oko 12 500 vojnika i 40 artiljerijskih oruđa različitog kalibra. Njima je izravno zapovijedao njemački pukovnik Lothar Zimmermann. Pravac Marčelji–Klana–Gumanac branila je 188. 
brdska divizija s oko 13.000 vojnika i tri topovske baterije. Položaje na Gumancu držale su manje jedinice SS snaga i neke kvislinške jedinice. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 49, Rajko Samueli Kačić: RIJEČKA BITKA)
1945. 20. Travnja Partizanske jedinice ulaze u Sušak (na slici ljevo, pogled preko nišana sa Sušaka na Rijeku). Najjače eksplozije u Rijeci bile su noću od 20. na 21. Travnja. Iste noći otišli su gotovo svi Nijemci, kao i predstavnici vlasti te funkcionari. Međutim, već oko 11 ujutro Nijemci su se vratili i počeli polako zauzimati napuštene pozicije. U noći koja je uslijedila Nijemci su ponovo zagospodarili situacijom. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 49, Rajko Samueli Kačić: RIJEČKA BITKA)
1945. 20. Travnja žestok napad partizana Četvrte armije u bitci za Rijeku, pod zapovjedništvom generala Petra Drapšina u kojoj je bilo pet dalmatinskih divizija, započeo je jurišom na utvrđenja na Sv. Ani i Sv. Katarini, odakle se branio prilaz Sušaku. Uz velike gubitke, partizani su odbijeni. U 
ponovljenom napadu partizani su stigli do njemačkih položaja na Sv. Ani, no njemački zapovjednik telefonski je naredio njemačkom topništvu da gađa njegove položaje te uz vlastite žrtve ponovo odbio partizanski napad. No, general Kübler htio je prirediti partizanima iznenađenje. Sa svježom 188. divizijom planirao je preko Klane izbiti na Bakar i opkoliti ih. Sličan plan imali su i partizani pa su se njemački vojnici i 26. dalmatinska udarna divizija neplanirano sreli kod Klane. Došlo je do oštre borbe s neodlučenim ishodom. U međuvremenu su partizani ušli u Trst, pa je opkoljeni Kübler 03. Svibnja razorio sva lučka postrojenja i mostove te naredio proboj prema zapadu. Na kraju su se predali i opkoljeni vojnici na brdu Sv. Ana, no partizani im nisu oprostili žilav otpor. Poredali su ih kao za fotografiranje, te bezbrižne vojnike koji su mislili da je za njih rat gotov, jednostavno pobili. (Izvor: Novi List, Denis Romac: Kontroverzni TV kalendar,....., Objavljeno: 22. Travanj 2015.Također:Lokalpatrioti, Pogledajte strijeljanje dvadesetak Nijemaca iznad Vežice)
1945. 20. Travnja Domobranski inženjerijski oficir, pukovnik i zapovjednik "Zapoviedništva Kvarnera Oružanih snaga NDH" Hinko Reš (slika ljevo) ubijen je, zajedno sa svojom suprugom, u svojoj vili na Pećinama od strane ustaškog pukovnika Venture Baljaka prilikom povlačenja ustaša zajedno s njemačkom vojskom iz Rijeke. Ustaše mu nisu mogle oprostiti njegovu suradnju s partizanima i njegovo spašavanje Srba i Židova. Dan kasnije, u Sušak ulaze partizani i oslobađaju ga, a Hinko Reš je zaboravljen. Ostale su zabilježene njegove riječi: "Čujte, ja nisam fašist, nisam ni komunist, a nisam niti političar. Ja volim svoj grad i učinit ću sve da spasim što mogu." Hinko Reš rođen je na Sušaku 1893. godine, gdje je i proveo svoju mladost. Rešova obitelj je bila imućna, otac mu je imao tvornicu sapuna u Ružićevoj ulici koja je poslije bila prodana, a obitelj Reš je na Pećinama kupila jednu zgradu koja je kasnije postala poznati »hotel Reš« i istoimeno kupalište. Hinko se oženio Riječankom Edmeom Martić. Prozvan je sušačkim Schindlerom jer je za vrijeme II. svj. rata od 1943. do 1945., kao domobranski pukovnik i voditelj hrvatskog ureda spasio u okupiranom Sušaku i Rijeci od njemačkih logora smrti oko 6 tisuća ljudi. S obzirom da je pukovnik Reš, koji se za vrijeme rata potpisivao kao Resch da bi lakše urgirao kod Nijemaca, bio dio poražene vojske, njegov doprinos je nakon rata prešućen i utonuo je u zaborav. Njegova je obitelj bila vlasnik "vile Reš" na Pećinama, koja je kasnije bila i (Izvor: Novi List, Marin Miletić: Hinko Reš, sušački Schindler, 9. travanj 2017., Također: HINKO REŠ, SUŠAČKI SCHINDLER, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 95/96, Eduard Hemar: RUDOLF - RUDI REŠ)
1945. 20. i 21. Travnja oslobođeni su otoci Lošinj i Cres. Time su stvoreni uvjeti za početak oslobađanja Istre, Slovenskog primorja i dalje prema Trstu. Glavni prijelaz partizanskih jedinica s otoka na kopno dogodio se u noće sa 24. na 25. Travnja, kada su krenuli iz mjesta Beli, i iskrcali se u Brseču. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 66/67, Slavko Suzić: BARKA DIANA)
1945. 20. ili 21. Travnja na vratima svoga stana ubijen je arhitekt Giovanni Rubinich, jedan je od prvaka riječke arhitekture s početka dvadesetog stoljeća. Ubijen je najvjerovatnije od strane OZNA-e radi svojih ideja o ponovnom osnivanju samostalne riječke države iznesenih u njegovom tekstu "Memoriale". Giovanni Rubinich je na početku svog profesionalnog vijeka bio mason, potom je desetak godina kasnije uvjereni fašist i jedan od najglasnijih zagovornika pripajanja Rijeke Italiji. Nažalost i nepravedno, bio je poznatiji kao političar nego kao izuzetni arhitekt. Politički angažman doveo ga je do položaja člana riječke vlade 1918. te do funkcije upravitelja trgovine i prometa. Svoje je stavove iznio u tekstu "Memoriale" u Ožujku 1944. u kojem je predložio ponovno osnivanje Riječke države sastavljene od tri kantona s pripadajućim podopćinama: talijanskog u Rijeci, hrvatskog za Sušak te slovenskog za Bistricu. U jednom izvješću Marija Rore Linu Poliju od 27. Ožujka 1987. godine, Rora kaže: "...Želim ti ispričati vrlo važan događaj: priču o jednom mučeniku, prvome o kojemu nitko nije govorio, o inžinjeru Rubinichu. Taj je čovjek imao plan, kojeg je trebalo ostvariti nakon rata: uspostavu slobodne države, koja je trebala obuhvaćati Rijeku, Zadar, Trst, Goricu, Udine; možda je to bila utopija, ali je bila ideja. S tim planom bili su upoznati, kako pošteni Riječani, tako i prevrtljivi Riječani, a i partizani. Oko 20. ili 21. Travnja netko je pozvonio na vrata njegovog stana, koji se nalazio iznad tvornice boja (Colorificio Padoani), ne sjećam se ulice, on je otvorio i ubijen je hitcem iz samokresa...". (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.), Također: Jutarnji, Korana Sutlić: ARHITEKT KOJI JE IZGRADIO RIJEKU Giovanni Rubinich bio je mason, a kasnije i uvjereni fašist, 03.02.2014., Također: Novi List, Nela Valerjev Ogurlić: Giovanni Rubinich: Zaboravljeni arhitekt riječke secesije, 25. listopad 2013.)
1945. 21. Travnja oslobođen je Sušak i Njemci su nakon dugih borbi protjerani. Sušak su oslobodile postrojbe IV. armije JA i grad se nakon četiri godine okupacije našao pod suverenitetom FR Hrvatske u sastavu Demokratske Federativna Jugoslavije (DFJ). Organ vlasti je Gradski narodnooslobodilački odbor, a vojnu vlast do 12. Srpnja 1945. ima Komanda grada Sušaka. Demokratska Federativna Jugoslavija je ime koje je Jugoslavija u prijelaznom razdoblju između Prve Jugoslavije i Druge Jugoslavije, od 7. Ožujka do 29. Studenoga 1945., iako se taj naziv spominje i u vrijeme 
konstituiranja federalnih država koje će kasnije biti nazvane narodnim republikama. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA 49, Rajko Samueli Kačić: RIJEČKA BITKA, Također: Grad Rijeka, ODRŽANA SVEČANA AKADEMIJA POVODOM DANA OSLOBOĐENJA RIJEKE OD FAŠIZMA, Također: Petar Strčić: OD JADRANSKOGA INSTITUTA FEDERALNE HRVATSKE U SUŠAKU DO ZAVODA..., u Problemi sjevernog Jadrana 12 (2013), Također: Sušačka revija br.68, Željko Bartulović, O mili grade, 90. rođendan grada Sušaka)
1945. krajem (27./30?) Travnja u kraškoj jami pored Kostrene bez suđenja je ubijen, a zatim bačen u nju sušački svećenik Martin Bubanj (Križišće/Mali Dol, 12. Studenoga 1898. – Kostrena, 27. Travnja 1945.) (slika desno), župnik župe sv. Ćirila i Metoda u Sušaku. Bubnja je politika nažalost pratila cijeli životni vijek. Dr. Ivan Starčević, tada kapitularni vikar, susreo se na Sušaku sa ozbiljnim izazovima jer su tada dvije najistaknutije crkvene osobe bile i politički protivnici. Andrija Rački bio je pristalica jugoslavenstva, a Martin Bubanj koji je bio i vođa sušačkog seniorskog društva Domagoja bio je izrazito nacionalno osvješteni svećenik. U krašku jamu Bezdan kraj Kostrene tih je dana ubijeno i u nju bačeno između 500 i 1500 ljudi, ratnih zarobljenika, "narodnih izdajnika" i "suradnika okupatora". Fluminensia kaže da se je to desilo 30. Travnja 1945. (Izvor: Riječka nadbiskupija, Adresar > Svećenici žrtve rata i poraća, Martin BUBANJ, Također: wikipedija > Martin Bubanj, Također: Fluminensia.eu, MARTIN BUBANJ)
1945. 22 Travnja prije otpočinjanja završnih operacija oslobađanja rijeke, neprijatelj je u Istri i Slovenskom primorju raspolagao sa 56.000 vojnika i jakom artiljerijom sa ukupno 340 topova. Najjača koncentracija neprijatelja nalazila se u Rijeci: 237. divizija ojačana sa nekoliko samostalnih bataljona, djelovima ratne mornarice, italijanskom policijom i nizom dobro utvrđenih obalnih baterija. Na tom prostoru nalazili su se i djelovi kvislinških jedinica - Srpski dobrovoljački korpus, ustaško-domobranske snage, djelovi slovenske Bele garde, kao i znatni djelovi njemačkih SS-policijskih snaga. Nakon što su jedinica NOV zauzele Klanu i kada se očekivalo da će jedinice 4. armije brzo napredovati prema Trstu, neprijatelj je iz rejona Trsta ojačao svoje snage u riječkom prostoru sa 118. divizijom i još nekim pojačanjima, te suponovo zauzeli Klanu. To je primoralo Štab 4 JA da ponovo produzme napad na Klanu od 23. Travnja do 02. Svibnja. Zaštitu iz zraka akcijama jedinica 19. brigade, koje su vodile teške borbe na prilazima Rijeke, pružale su i posade 2. eskadrile Jugoslavenske avijacije. (Izvor: Predrag Pejčić: PRVA I DRUGA ESKADRILA NOVJ, Podrška 4. jugoslovenskoj armiji)
1945. 23. Travnja četiri "Spitfajera" (operacija br. 361; vođa major Ivanišević) upućena su da bombardiraju neprijateljske položaje u selima Luban i Saršoni kod Rijeke.
Dva aviona su bombardirala Luban, a druga dva aviona bombardovala Saršone. Sve bombe supogodile ciljeve. Posle bombardiranja svi avioni su mitraljirali selo Skvažići. Zbog dinamike napada jedinica JNA, avijacija je i 25. Travnja napadala položaje nemačkih jedinica kod sela Saršoni (operacija br. 364. 1. eskadrile), odnosno precizno bombardirala sela Sv. Rok kod Klane, a zatim mitraljirala neprijaleljsku živu silu na komunikaciji od Klane pa dalje (operacija br. 365). Bombardiranje neprijateljskih položaja u selu Studena kod Klane bio je poslednji ratni zadatak koji su piloti 1. 
eskadrile izvršili u zračnoj podršci riječke operacije. Piloti 2. eskadrile su, međutim nastavili pružati podršku jedinicama 4. armije. (Izvor: Predrag Pejčić: PRVA I DRUGA ESKADRILA NOVJ, Podrška 4. jugoslovenskoj armiji)
1945. 24. Travnja Njemačke nacističke postrojbe su bježeći pred partizanima, samo nekoliko dana prije konačnoga povlačenja njemačkih nacističkih postrojbi iz ovoga kraja i oslobođenja zemlje, u krašku jamu u Ičićima bacili 37 antifašista iz riječkoga zatvora. Žrtve, ukupno 37 osoba, bili su partizanski borci i rukovodioci, članovi narodnooslobodilačkih odbora (NOO), kuriri, partijski i skojevski aktivisti, simpatizeri i aktivni pomagači Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP). Ubili su ih i bacili u jamu te zasuli bombama. O događaju se doznalo tek nekoliko dana poslije oslobođenja, početkom Svibnja 1945. godine. Pozvani su vatrogasci koji su s morske strane ušli u jamu i započeli s njihovim višednevnim izvlačenjem i identificiranjem. Nakon vađenja posmrtnih ostataka iz jame i identifikacije žrtava, koje je trajalo pet dana, svi su bili sahranjeni na groblju u Voloskom, a nakon par dana ekshumirani i potom sahranjeni u mjestima prebivališta. Na slici ljevo, spomenik "Jama" u Ičićima. (Izvor: Dea Marić, Marko Smokvina-Marijić: Moj zavičaj kroz vrijeme)
1945. 30. Travnja Hitler je u Berlinu počinio samoubojstvo.
1945. 01. Svibnja nakon oslobođenja Sušaka od talijanske okupacije, tvornicu papira je preuzela "narodna vlast" te je prešla u državno vlasništvo. (Izvor: Maja Hadžić, Branka Lozo: Povijesni pregled razvoja riječke tvornice papira)
1945 01. Svibnja Jugoslavenska Četvrta armija zauzela je Trst. Dok su se na riječkoj fronti vodile žestoke i neprekidne borbe, krila fronte su napredovala u dubinu njemačkih snaga što je rezultiralo osvajanjem Trsta. Dva dana kasnije sa zapada je u grad ušla i Druga novozelandska divizija. Izolirani džepovi njemačkog otpora u Trstu prestali su 02. Svibnja kada je palo i posljednje uporište njemačke vojske u Opičini kraj Trsta. Josip Broz Tito je odbio zapadne zahtjeve za Trstom jer ga je namjeravao uključiti u novoformiranu socijalističku Jugoslaviju. Britanski general Harold Alexander, zapovjednik Savezničkih snaga Središnjega sredozemnog fronta, je 02. Svibnja tražio odlazak jugoslavenske vojske iz Trsta te je skoro došlo do sukoba jugoslavenskih i angloameričkih snaga u gradu. General Dušan Kveder preuzeo je u ime JA vlast u Trstu i uspostavio komandu grada u gradskoj vijećnici na Trgu Unitá, dok je komanda Druge novozelandske divizije bila smještena u dvorcu Miramare. Nakon toga većina se je 
Jugoslavenske vojne snage usmjerila na oslobođenje Rijeke koje je usljedilo već nakon dva dana. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 49, Rajko Samueli Kačić: RIJEČKA BITKA, Također: Elektronske Novine, Istorija (dobro)susedskih odnosa, Vuk Perišić: Jadransko pitanje (3))
1945. Od 17. Travnja do oslobođenja Rijeke 03. Svibnja sustavnim razaranjem temeljito porušeni riječki lučko-industrijski kompleksi zgrada i postrojenja. Teško su stradali željeznički, cestovni, lučki i 
komunalni objekti (slika ljevo).
1945. 29. Travnja u Kraljevskoj palači u Caserti (Reggia di Caserta) (slika desno) u Italiji potpisana je prva predaja njemačkih snaga u Drugom svjetskom ratu. Predstavnici Njemačke Grupe armija "C", bez znanja Berlina, su od savezničke komande zatražili primirje i potpisali kapitulaciju, koja je formalno stupila na snagu 02. Svibnja. Njemačke snage su brojile oko 600,000 - 900,000 vojnika raspoređenih na talijanskoj fronti i dijelovima Austrije, Slovenije i Hrvatske. (Izvor: Wikipedia, Surrender of Caserta, Također: DOBA HEROJA, Nikola Anić: Oslobođenja Jugoslavije, Također: Wikipedia, Kraljevski dvorac u Caserti)
1945. 02. Svibnja Popodne je počelo je intenzivno bombardiranje iz svih njemačkih baterija, koje su bile smještene i među kućama - na Belvederu, na Pomeriju, na Škurinjama. Pucalo se noć i dan. Partizani su uzvratili vatrom srednjeg kalibra po području oko ribarnice. No, iza 19 sati Nijemci su počeli pripreme za povlačenje, te su se iza 20,30 do 22 sata povukli iz grada u velikom redu i bez uznemiravanja partizana. Tokom noći, Nijemci su se povukli, a dana 03. Svibnja ujutro na Sušak su prodrle postrojbe 14. brigade 19. divizije jugoslavenske narodne armije (JNA). Oko 8 ujutro partizanske snage počele su prelaziti na riječku stranu, gotovo bez ispaljenog metka. Toga i slijedećih dana uhapšeni su karabinjeri, finanzi i policajci (carabinieri, guardie di finanza, questorini). (Izvor: Forum Croinfo.net, Posljednji dani WWII u Rijeci - kronologija, Autor: Kobler)
1945. 03. Svibnja nakon teških borbi na riječkom području, Rijeka je oslobođena od njemačke okupacije, Rijeka i Sušak se spajaju. U ranim jutarnjim satima 03. Svibnja borbena grupa "Reindal" zaposjeda Šapjane, a dijelovi 188. divizije Rupu, borci 19. divizije oslobađaju Viškovo, Marčelje, Kastav, Volosko i Matulji, te se predvečer ostvaruje kontakt lijevih i desnih krila partizanskih formacija kod Permana. Zadnja je pala obrambena utvrda Sv. Katarine, gdje je djelovala talijanska postrojba brdskog topništva u okviru Wermachta. U noći između 02. i 03. Svibnja Nijemci su se povukli, a dana 03. ujutro prodrle su na Sušak postrojbe 14. brigade 19. divizije. Oko 13 sati potpuno je uništen otpor njemačkih zaštitnica i 3. bataljon 14. brigade 19. divizije oslobađa Rijeku. Bitka za Rijeku trajala je dugo i bila jedna od najtežih i najsloženijih bitaka na području SFRJ, uz veliki broj žrtava.
Sjećanje Slavka Komara (Gospić, 18. Veljače 1918. – Zagreb, 28. Srpnja 2012.) na događaje na početku i u toku rata:
"U Rijeci nemožemo doprijeti ni do jednog intelektualca, profesora, lječnika ili inženjera. Ni u redovima Narodnooslobodilačkog pokreta nema nikoga iz redova građanske klase, ni jednog trgovca, rentijera, bankara ili slično. I među omladinom malo je ko na našoj strani. Nije zabilježeno da smo u sastavu i jedne naše organizacije imali i jednog studenta. Nigdje nismo imali vezu ni sa jednim oficirom ogromnog riječkog garnizona, nigdje kontakta makar sa jednim čovjekom iz aparata policije i obavještajne službe... . Tek započeta narodnooslobodilačka borba bila je u gradovima Istre i Rijeci shvačena kao nacionalna borba "degli Slavi" kako su nas oni nazivali...".
Njegovo sječanje objasniti će zašto su riječani bili suzdržani u slavlju nakon ulaska partizana u Rijeku (slika desno) i zašto su taj ulazak neki shvaćali kao okupaciju. Posljedice ulaska partizana bile su strašne. Prilikom oslobođenja Rijeke ubijeni su fašisti Giovanni Rubinich, Riccardo Gigante i Mario Blasich, a uhićen je industrijalac i lječnik Nevio Skull koji je 29. Svibnja ispivao sa metkom u potiljku kod zadnjeg mosta na Rječini. Tih dana OZNA je ubila preko 300 ljudi. Pristalice obiju struja, Autonomisti i Iredentisti našli su se na crnoj listi. Mnogi su rijčki javni djelatnici bili smaknuti već prvih dana nakon oslobođenja ili okupacije, kako je već to netko shvaćao. (Izvor: MUZEJ GRADA RIJEKE, Rijeka nakon 3. svibnja 1945., Također: Klub Sušačana, Sušačka Revija broj 49, Rajko Samueli Kačić: RIJEČKA BITKA,(Za cjelovit uvid u članak pogledate papirnato izdanje), Također: CROINFO.NET, Bitka za Rijeku (1945), Napisao: Z, Također: SLAVKO KOMAR: SUŠAČKI DANI 1941.,
Rijeka, 2008., II. izdanje)
1945. 03. Svibnja započela je sa radom osnovna škola na području Turnića kao Prva hrvatska četverogodišnja škola. Kako nije bilo zgrada koje bi zadovoljavale pedagoško-
higijenskim uvjetima, privremeno je smještena u talijansku školu Mario Đenari. 29. Rujna 1945. sa svega 50 učenika započela je nastava sa hrvatskim odjeljenjima. 01. Rujna 1948. škola se premjestila u obnovljenu zgradu u kojoj je i danas. Nastavi je prisustvovalo 450 učenika. Sama zgrada škole datira još iz davne 1912. godine i u stilskom pogledu, svojim modernističkim konceptom prostora izlazi iz secesijskih okvira. U uredu mađarskog Ministarstva prosvjete, projekte za njenu izgradnju potpisuju uvaženi arhitekti Gyula Svab i Carlo Conighi (slika ljevo). Odmah je uočljivo nekoliko volumena različitih visina i oblika koji stepenasto izrastaju jedan iz drugoga gradeći čvrstu i jedinstvenu cjelinu. Posebnost čini i ravan krov, koji je maštovito riješen s nekoliko, oblikom različitih, zatvorenih terasa. Prostor je funkcionalno raspoređen. (Izvor: Osnovna škola "Turnić" Rijeka, Povijest)
1945. 03. Svibnja kada su Njemci vidjeli da im nema spasa, sustavnim su razaranjem od 17. Travnja do 03. Svibnja 1945. potpuno onesposobili obje luke u Rijeci. Prvo je minirana petrolejska luka, potom Porto Baross, te na kraju glavna luka. Minirana su i razorena sva pristaništa i gatovi, lučka postrojenja, skladišni prostori te željezničke i cestovne prometnice u luci. Od ukupne duljine operativne obale, koja je iznosila 8.056 metara, neoštećena su ostala tek 904 metra, od četerdeset dizalica ostale su neoštećene samo tri. Tih je dana riječka lukabila gomila kamenja, betona i željeza. (Izvor: Forum Croinfo.net, Posljednji dani WWII u Rijeci - kronologija, Autor: Kobler)
1945. 03. - 04. Svibnja u noći s 03. na 04. Svibnja ubijen (zadavljen) je u vlastitom stanu dr. Mario Blasich (Blažić) (Rijeka, 18. Srpanj 1878. - Rijeka, 3. Svibnja 1945.) (slika ljevo), liječnik i političar, vođa Autonomne stranke u Rijeci, član lože Sirius od 1904. Poslije Prvog svjetskog rata okušao se u politici, ali manje uspješno pa je nastavio raditi kao liječnik, često besplatno, osobito u 
siromašnim četvrtima Rijeke. Svoj posao napušta prisilno, kad mu je teška bolest paralizirala obje noge. Bio je slikar amater, 1923. godine izlagao je u Zagrebu na izložbi riječkih umjetnika. Toga su dana sedmorica obučenih u partizanske uniforme upala su u stan te zaključali članove obitelji u kupaonicu, a nakon ubojstva pretražili su stan i otuđili i odnijeli stvari u vrijednosti 30.000 lira. Dvojicu odgovornih za njegovu smrt Vojni sud jugoslavenske vojske osudio je na smrtnu kaznu. Iste noći, autonomaš Giuseppe Sincich, bivši član Ustavotvorne skupštine i gradonačelnik Rijeke odveden je iz svog stana i ubijen je nedaleko rafalima iz strojnice. Uhapšen je i strijeljan Giovanni Stercich, tajnik Kostituante. Ista je sudbina zadesila i bivšeg gradonačelnika Carla Colussija i njegovu suprugu, učiteljicu Margheritu Sennis. Iste noći uhapšen je Riccardo Gigante. Vjerojatno su te noći uhapšeni i Nevio Skull (Slika desno)(Rijeka, 23. Prosinac 1903. - Rijeka, 3. Svibanj 1945.) i Salvatore Bellasich (Rijeka, 26. Ožujak 1890. - Rijeka, 3. Svibanj 1945.). Presuda o smaknuću autonomaša Blasicha i Skulla je javno obznanjena dana 07. Svibnja 1945., sa zajedničkim potpisom Eria Franchija i Franje Kordića. Pridodajmo tome, uhićenje i deportaciju na nepoznato odredište barem 78 pripadnika mjesne policijske uprave, 50 pripadnika financijske policije i 10 pripadnika karabinjera. (Izvor: Anton Giron – Zapadna Hrvatska u drugom svjetskom ratu, str.345, 349, TAkođer: Amleto Ballarini, Mihael Sobolevski – Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici 1939. – 1947., str.124, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 49, Rajko Samueli Kačić: RIJEČKA BITKA, Također: Rijeka danas, Giancarlo KRAVAR: Kastav i Talijani, zaboravljeni zločin, Također: Rijeka danas, 70 godina od likvidacije riječkih autonomista Blasicha, Sincicha, Rubinicha i drugih, Također: Hrvatska, Branko Šömen: Masoni između Tita i Pavelića, , Također: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1945. 04. Svibnja u 
Kastvu na Crekvini, nakon dugog mučenja, streljan je Riccardo Gigante (Rijeka, 29. Sječnja 1881. - Kastav, 4. Svibnja 1945). Umro je uz povik "Viva l'Italia", a njegova supruga, inače rumunjska židovka Edith
Ternyei nije znala ništa o njegovoj sudbini (na slici desno, Riccardo u sredini i Edith desno od njega). Talijanski iredentista po uvjerenju, bio je u stalnim kontaktima sa Iredentističkim komitetima (Comitato irrendentista) u Udinama i Trstu. Zajedno sa Iciliom Baccichem bio je jedan od osnivača iredentističkog udruženja mladih Rijeke "Giovine Fiume". Surađivao je u riječkim tjednim novinama "Giovine Fiume", dnevniku "La Vedetta d'Italia" i mjesečniku "Fiume". Nakon I. svjetskog rata u Studenom 1918. postaje član glavnog komiteta "Consiglio nazionale". 1919 izabran je za gradonačelnika Rijeke, a vršio je tu dužnost od Studenog 1919. do 07. Sječnja 1921. Vršio je i dužnost predsjednika Privremene Vlade Rijeke (Presidente del Direttorio Provisorio di Fiume) (Fašista) samo jedan dan, od 27. Travnja 1921. do 28. Travnja 1921. Bio je jedan od najvjernijih suradnika poete-ratnika/pjesnika Gabriela d'Annunzia tokom njegove riječke avanture i "Reggenze italiane del Carnaro". Tokom "Riječkog Krvavog Božića" stajao je na borbenim linijama uz ostale ardite, a sa fašistom Ninom Host-Venturijem učestvovao je u pregovorima o primirju sa talijanskim 
trupama kojima je na čelu bio general Ferrario. (Izvor: HRSvijet, Jugoslavenski antifašizam po Piškuliću-Žutom, Također: Rijeka danas, Giancarlo KRAVAR: Kastav i Talijani, zaboravljeni zločin, Također: Rijeka danas, 70 godina od likvidacije riječkih autonomista Blasicha, Sincicha, Rubinicha i drugih)
1945. 04. Svibnja Ivan Popović, član amaterske družine "Nikola Car", inače pomorski strojar, dobio je na svoje ime, pisani nalog NOO Sušak, da zauzme "Teatro Verdi" u Rijeci (na slici ljevo) i da pripremi proslavu oslobođenja Primorja, Sušaka i Rijeke. Ivo Popović, Mate Ružić i Ivan Czundt ušli su u teatar i zauzeli ga. Doktora Đuru Rošića Rijeka je uključila u sam početak rada kazališta. Bombardiranjem teško oštećena zgrada u nekoliko je dana "uređena" toliko da već 10. Svibnja 1945. građani Rijeke prisustvuju svečanoj priredbi. Na proslavi 10. Svibnja 1945. godine Đuro Rošić je u kazalištu je održao govor u kojem se po prvi put u njegovoj šezdesetgodišnjoj povijesti čula hrvatska riječ! Zatim je simfonijski orkestar pod ravnanjem Nina Serdoča odsvirao hrvatsku himnu, dok članovi Okružne kazališne družine "Nikola Car", u kojoj su i neki iskusni glumci-amateri odgojeni u Hrvatskome kazališnom društvu u Sušaku, izveli recitacije, a omladinski zbor otpjevao borbene i rodoljubne pjesme. (Izvor: Marija Crnobori: POČECI HRVATSKOG KAZALIŠTA U RIJECI, Također: Narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka, KAKO JE STVARANO NARODNO KAZALIŠTE / TEATRO DEL POPOLO)
1945. koliko je rat u Rijeci bio opasan govore nam i stradavanja riječkih vatrogasaca na intervencijama. Riječka postrojba "21.vatrogasna jedinica Rijeka" (21. Corpo Vigili del Fuoco) prije rata je brojala preko 100 članova. Nakon oslobođenja ostalo je (preživjelo) samo 16 vatrogasaca. Tih 16 vatrogasaca je bila jezgra riječkog vatrogastva u predstojećem razdoblju.
1945. 05. Svibnja Oslobođena Klana, Lisac, Studena, Škalnica i Breza. Klana i njezina okolica nakon više od 800 godina priključene svom matičnom hrvatskom narodu. (Izvor: Zbornik društva za povjesnicu Klana, svezak 3 - Prilozi za povijest, kulturu i gospodarstvo, str.167/280)
1945. 07. Svibnja objavljena presuda za ubojstva (ubijeni u noći s 03. na 04. Svibnja) autonomaša dr. 
Maria Blasicha, industrijalca Nevia Skulla i i Salvatorea Bellasicha. Na smrt su osuđena dva obična razbojnika, za koje se sumnja da ih je podmetnula OZNA (Odelenje za Zaštitu NAroda). Presudu su zajedno potpisali Erio Franchi i Franjo Kordić . (Izvor: Amleto Ballarini, Mihael Sobolevski – Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici 1939. – 1947., str.124)
1945. 08. Svibnja "Glas Istre" objavljuje članak i poseban ratni izvještaj Generalštaba Jugoslavenske Armije u kojem pišu da je na području Istre i Trsta zarobljeno preko 44.000 Njemaca među kojima i 4 generala. (Izvor: fotografija desno)
1945. 10. Svibnja građani Rijeke prisustvuju svečanoj priredbi, u tad još Općinskome kazalištu "Giuseppe Verdi". Dan nakon oslobođenja Rijeke 04. Svibnja 1945. Gradski Narodni odbor Sušaka zadužuje „druga Dr. Rošića Đura... da sa ostalim nekim drugovima iz Primorske kazališne družine "Nikola Car" (Popović, Cunt, Ružić) preuzme Verdievo kazalište na Rijeci“. Bombardiranjem teško oštećena zgrada u nekoliko je dana „uređena“ toliko da već 10. Svibnja 1945. građani Rijeke prisustvuju priredbi. Toga je datuma, u tad još Općinskome kazalištu prvi put u njegovoj šezdesetgodišnjoj povijesti odjeknula hrvatska riječ! Ugledni pokretač kazališnoga djelovanja u Sušaku, dr. Đuro Rošić, prvi govori na pozornici, a zatim simfonijski orkestar pod ravnanjem Nina Serdoča svira hrvatsku himnu, dok članovi Okružne kazališne družine "Otokar Keršovani", uz pomoć "Nikole Cara", u kojoj su i neki iskusni glumci-amateri odgojeni u Hrvatskome kazališnom društvu u Sušaku, izvode recitacije, a omladinski zbor pjeva borbene i rodoljubne pjesme. Međutim, Nevenka Malić je u izvještaju svojim nadležnima otvorenje opisala kao "neprimjerenim jednog Verdija. Program je bio sastavljen na brzinu, govor isto tako, sinhronizacija orkestra i zbora Crvene Armije loša i neuvježbana. Koncert je bio isključivo srpski sa previše Mokranjca, a bez hrvatske himne uoči početka i bez i jedne talijanske riječi, što je u gradu sa pretežnom talijanskom većinom moralo biti zamjećeno." Poslije proslave se grupa "Nikola Car" rasformirala. (Izvor: Marija Crnobori: POČECI HRVATSKOG KAZALIŠTA U RIJECI)
1945. 20. Svibnja osnovan je Pjevački zbor RKUD-a "Jedinstvo". Među prvim članovima "Jedinstva" našli su se pjevači zborova koji su djelovali na Sušaku prije II svjetskog rata – "Jeka s Jadrana" i "Primorski Hrvat". Prvi dirigent pjevačkog zbora bio je Vlado Štefanc. U 25 godina djelovanja zbor su vodili mnogi, pa i čuveni dirigenti: Lovro pl. Matačić, Boris Papandopulo, i Dušan Prašelj. 1971. godine, sjedinjenjem zborova RKUD "Jedinstvo", OKUD "Mladost" i zbora "Ivan Matetić Ronjgov" nastao je zbor "Jeka Primorja". (Izvor: Grad Rijeka, Nije ni Podvežica od čera (jučer), Također: Forum Croinfo.net, Svibanj - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1945. 20. Svibnja Narodno-oslobodilački odbor za Rijeku predložio je Mobilizacijskom odsjeku, radi odgovarajućeg ovlaštenja, sljedeće vodstvo: predsjednik Franjo Kordić, tajnici Teodor Hreljanović i Franjo Surina, pročelnik upravnog odjela Erio Franchi, pročelnik odjela tehničkih radova Dino Faraguna, pročelnik za promet Natale Rak, pročelnik industrije i obrta Giovanni Cucera, pročelnik socijalne politike Petar Klausberger, pročelnik trgovine i opskrbe Amedeo Uršić , pročelnik poljoprivrede i šumarstva Franjo Ferman, pročelnik financija Giuseppe Fattori. (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST 
ZAGREB, AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1945. 21. Svibnja nakon što je došao preuzeti propusnice za Trst, po nalogu OZNE (Odelenje za Zaštitu NAroda) uhapšen je i odveden u pravosudni zatvor Via Romu Icilio Bacci (rođen - Baccich, Bačić)(Rijeka, 02. Lipnja 1879. – Rijeka, 28. Kolovoza 1945) (slika desno), talijanski političar i senator, iredentistički teoretičar i aktivist. Osuđen na smrtnu kaznu i pogubljen 28. Kolovoza 1945 (? - Izvor: MIHAEL SOBOLEVSKI). Njegova supruga gospođa Lidija Bacci-Urbani nikada nije dobila objašnjenje šta se je desilo, a tjelo nikada nije nađeno. Oko datuma i mjesta njegove smrti postoji dosta nesuglasica. Talijanska Biografska Enciklopedia Trecciani kaže da je pogubljen "nell' agosto 1945" (u Kolovozu 1945.). U jednom pismu iz Sječnja 1946. koje je poslao "Reggente della Croazia avv. Mandich di Abbazia" piše da je "Senatore Bacci prebačen u zatvor u Karlovcu gdje je i pogubljen" ("era stato trasferito nelle carceri di Karlovac, dove era stato processato e fucilato") (Libero.it, dott. Icilio Bacci). Talijanska Wikipedia u svom članku navodi kao datume i mjesto rođenja i smrti (Fiume, 2 luglio 1879 – Cosala, 28 agosto 1945. (Rijeka, 02. Lipnja 1879 - Kozala, 28. Kolovoza 1945.)), ali u istom članku kaže i sljedeće: "Secondo una lettera del 1946 del reggente croato avv. Mandich di Abbazia, Bacci fu trasferito dagli jugoslavi nelle carceri di Karlovac, ove venne processato e fucilato. Il suo corpo non fu mai ritrovato."(Prema pismu hrvatskm regentu advokatu Mandichu iz Opatije, Baccija su Jugoslaveni prebacili u karlovački zatvor, gdje mu je suđeno i gdje je strijeljan. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.) Prilično nejasna sudbina tog talijanskog senatora. Neki izvori kažu da je streljan na Kozali, a neki kažu da se to desilo u Karlovcu. (Izvor: Wikipedia, Icilio Bacci, Također: Treccani, BACCI, Icilio, Također: secoloditalia.it, Icilio Bacci, fucilato dai comunisti titini nel 1945. Il corpo non fu mai trovato, Također: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1945. 24. Svibnja Priopćenjem broj 45, "Narodno-oslobodilački odbor Rijeke" donosi pravila za izdavanje propusnica Talijanima koji nemaju namjere ostati na našem teritoriju, nego koji se žele preseliti u Italiju.
"1) osoba koja namjerava otići osobno mora podnijeti zahtjev, kojemu je dužna priložiti slijedeće izjave: a) izjava o pokretninama i nekretninama koje ostavlja u gradu, s navodom osobe kojoj je povjereno čuvanje tih dobara; b) zlato, vrijednosni papiri, dionice, novac i sve druge vrijednosti imaju biti pohranjeni pri Središnjoj banci (bivšoj Talijanskoj banci /Banca d'Italia) i priložiti odgovarajuću izjavu.
Svaka osoba može ponijeti sa sobom svoju osobnu odjeću do najviše 50 kg i iznos novca od 20.000 lira za sebe, kao oca obitelji, i daljnjih 5.000 lira za druge članove obitelji koji putuju s njim; sve to u bonovima (opaska autora: bonovi preko granice nisu imali nikakvu vrijednost)."
(Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1945. 29. Svibnja kod zadnjeg mosta na Rječini, isplivalo je tijelo industrijalca i liječnika Nevia Skulla sa metkom u potiljku. Uhapšen je 03. Svibnja na dan oslobođenja Rijeke. Presuda o smaknuću autonomaša Blasicha i Skulla je javno obznanjena dana 07. Svibnja 1945., sa zajedničkim potpisom Eria 
Franchija i Franje Kordića. (Izvor: Forum Croinfo.net, Svibanj - značajni događaji, autor: Ilirija, Također: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1945. 30. Svibnja na tršćanskom hipodromu Montebello, nastradao je Toyo Marama (Rijeka, ... – Trst, 30. Svibnja 1946.) (na slici desno, desno), zvani "riječki mit". Bio je jedan od najvećih vozača spidveja (dirt track) svoga doba. Odmah poslije prolaska ciljem Marama je, pokušavajući mahnuti gledateljima, izgubio kontrolu nad svojim motociklom i završio u betonskoj ogradi. Teško ozlijeđen, prevezen je u tršćansku bolnicu, gdje je ubrzo zatim i umro. Otac Marama Toye je bio Egipćanin iz Aleksandrije, gdje je Marama i rođen, a mati mu je bila Riječanka. Po zanimanju je bio pomorski kapetan i plovio je najvjerojatnije na brodovima Tršćanskog Lloyda (Lloyd Triestino). Držali su ga velikim stručnjakom za pomorske motore i na brodu je bio zadužen za ispitivanje i kontrolu brodskih motora. Kao hobi u slobodno vrijeme natjecao se u dirt-track utrkama na dugoj stazi ("long track") s tada najpoznatijim europskim vozačima. Posebno su ga oduševile kratke staze od 400 metara koje je otkrio prilikom jednog putovanja u Australiju krajem dvadesetih na kojoj su se vozile mnogo spektakularnije utrke, prema strogo definiranim pravilima i na motociklima konstruiranim samo za ovakav tip utrka. Prema vlastitim najavama, trebala je to biti Toyina oproštajna utrka. (Izvor: Automotodrom, Broj 22, godina V., veljača 2009.)
1945. Godine formirano je sportsko društvo "Primorac", a od početka 1948. godine prerasta u plivački klub "Primorje", koji zatim prerasta u plivački i vaterpolo klub "Primorje" sa plivačkom i vaterpolo sekcijom. (Izvor: Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873-1948, Grafika Zambelli, 2006)
1945. početkom Lipnja Socijalni odjel Okružnog narodnog odbora za Hrvatsko primorje otvorio je đački dom pod nazivom Dom učenika (Šegrta) na Sušaku. Svrha njegova osvnivanja bila je pružiti stručnu naobrazbu, smještaj i skrb učenicima koji su se osposobljavali za radna zanimanja. Učenici su uključivani u razne obrte i vojne radionice dok krajem iste godine nije osnovana i Industrijska škola.
1945. 02. Lipnja, bivši talijanski okupirani teritorij bio je podjeljen na “Zonu A” i “Zonu B” (Slika ljevo) odlukom Amerike i Velike Britanije. Demarkacijska "Morganova linija", nazvana tako po britanskom generalu Williamu D. Morganu koji je pregovarao s predstavnicima JA – tekla je istočno od današnje slovensko-talijanske granice. (Izvor: Antun Giron – Zapadna Hrvatska u Drugom svjetskom ratu, str. 405/526, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Zona A, Zona B )
1945. 03. Lipnja sazvana je u Puli Prva plenarna konferencija Talijanske unije za Istru i Rijeku, koja je izabrala novo Vijeće te organizacije. Na najvažnije funkcije TUIR-a izabrani su, uz ostale, Dino Faragona, Domenico Segalla i Eros Sequi. (Izvor: Talijanska nacionalna zajednica, Više Autora: Talijanska nacionalna zajednica (1945.–2003.))
1945. 06. Lipnja odigrana prva posljeratna nogometna utakmica na našem području. Igrale su reprezentacije "Narodnooslobodilačkog odbora i komande grada Sušaka" i "Narodnooslobodilačkog odbora i komande grada Rijeke". Pobjedila je komanda grada Sušaka rezultatom 2:1. (Primorski vjesnik, Novi list, 24.10.2015)
1945. 09. Lipnja Vlada DFJ (Demokratske Federativne Jugoslavije) nastojeći izbjeći moguće povode za vojnu intervenciju angloameričkih snaga, prihvaća savezničke uvjete te u Beogradu potpisuje "Beogradski sporazum" - sporazum o uspostavljanju savezničke vojne uprave u Julijskoj krajini. Tim su sporazumom regulirani gospodarski odnosi (pitanje prometa, trgovine, željezničkih veza i korištenje luka i dr.), ali je njime bio i preciznije utvrđen teritorij zona te značenje izraza Julijska Krajina. Tim je ugovorom tadašnja Rijeka potpala pod vojnu upravu JA, čije je sjedište bilo smješteno u Opatiji. Dakle, to područje je potpalo u zonu B, dok su angloameričke vojne snage uspostavile vojnu upravu u zoni A (područje zapadne Istre i tršćansko područje u koju ulaze talijanske općine Duino, Aurisina, Sgonico, Monrupino, Trieste, Muggia, S.Dorligo della Valle). Jugoslavenske su se postrojbe do 12. Lipnja povukle iz Trsta, Pule i drugih dijelova Zone A (iz Pule se efektivno povlače od 16. do 21. Lipnja). To je dovelo do ponovne uspostave granice na Rječini. Prelaziti granicu se moglo samo uz propusnicu. Sporazumom potpisanim u Devinu (Duino) 20. Lipnja 1945. su se detaljizirali i konkretizirali zaključci Beogradskog sporazuma, vojna su izaslanstva utvrdila pojedinosti sporazuma iz Beograda. Vojna je uprava u području Rijeke inače uspostavljena 23. Lipnja 1945. i bila je najviši organ vlasti: bila je izravno odgovorna za funkcioniranje narodne vlasti i javnog života uopće, kao i za funkcioniranje civilnoga i vojnog sudstva. Takvo je stanje potrajalo sve do potpisivanja Pariškog Mirovnog ugovora između Federativne Narodne Republike Jugoslavije
(FNRJ) i Italije 10. Veljače 1947. godine (stupa na snagu 15. Rujna 1947.), kada su zona B, a time i Rijeka integrirani u sastav Narodne Republike Hrvatske, a time i FNRJ. Slobodna država Trsta postojala od 1947. do 1954. godine, odnosno od Pariškog do Londonskog ugovora, kojim je određeno da zona A Slobodnog teritorija Trsta (STT) pripadne Italiji, a zona B Jugoslaviji. Ali tek je Osimski ugovor iz 1975. godine, kojim su Italija i Jugoslavija međusobno priznale suverenitet nad zonama A i B, potvrdio bilatelarno tu odluku. (Izvor: Antun Giron – Zapadna Hrvatska u Drugom svjetskom ratu, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Zona A, Zona B, Također: Hrvatska Enciklopedija, Slobodni Teritorij Trsta, Također: Novi List: Denis Romac: Trst nije naš, ali nije ni talijanski)
1945. 11. Lipnja u Državnom arhivu Rijeke (DAR) protokoliran je prvi spis u poslijeratnom razdoblju, spis broj 1. Arhiv naizgled bez većih potresa ponovo započinje s radom. Isprva ustanova djeluje pod imenom "Archivio di Stato - Fiume", a zatim pod dvojnim nazivom "Archivio di Stato Fiume - Državni arhiv Rijeka", praktično kao potpuno samostalna ustanova. (Izvor: Povijesni arhiv Rijeka, Stručni članak, Boris Zakošek: RAZVOJ ZAŠTITE ARHIVSKE GRAĐE NA PODRUČJU NADLEŽNOSTI POVIJESNOG ARHIVA RIJEKA)
1945. 12. Lipnja Unatoč Titovoj pobjedonosnoj operaciji oslobađanja Trsta 01. Svibnja 1945, 09. Lipnja su savezničke vlade Velike Britanije i SAD-a uručile jugoslavenskoj vladi ultimatum o povlačenju njene vojske iz Trsta, dijela Slovenskog primorja i Istre. Dana 12. Lipnja, Jugoslavenska armija se povukla na demarkacijsku Morganovu liniju kojom je sporni teritorij podijeljen na Zonu A pod okupacijom angloameričkih snaga i Zonu B u okviru jugoslavenske vojske. Demarkacijska "Morganova linija", nazvana tako po britanskom generalu Williamu D. Morganu koji je pregovarao s predstavnicima JA – tekla je istočno od današnje slovensko-talijanske granice. (Izvor: Ivan Zubović: TRŠĆANSKA KRIZA)
1945. 23. Lipnja sa radom počinje "Tribunale del popolo in Fiume/Okružni narodni sud Rijeka", te "Kotarski narodni sud/Pretura popolare Fiume". Pod dvojezičnim nazivom djelovat će do pariškog mirovnog ugovora 1947.
1945. 23. Lipnja naredbom vrhovnog zapovjednika Jugoslavenske armije Josipa Broza Tita br. 218 od 23. Lipnja 1945., uspostavljena je Vojna uprava Jugoslavenske armije (VUJA) za Julijsku Krajinu, Istru, Rijeku i Slovensko primorje na čelu s general-lajtnantom Pekom Dapčevićem, zapovjednikom IV. armije sa sjedištem u Opatiji. Zapovjednik VUJA-e bio je pukovnik Većeslav Holjevac. Rijeka je ušla u sastav "zone B", kojom je upravljala VUJA. Uspostavom VUJA-e, kao najvišeg upravnog organa za cijeli teritorij zone B, zapravo se u ime jugoslavenske vlade vršio nadzor na području zone B, odnosno provođenje Beogradskog i Devinskog sporazuma. Pored toga VUJA je bila zadužena za donošenje odluka i naredbi koje su se odnosile na gospodarski i društveni život na cijelom području zone B. A također je usklađivala i rad između Oblasnog i Gradskog NOO-a Rijeke s vojnopozadinskim vlastima te vlastima izvan zone B. Sam politički vrh Hrvatske na jednoj od svojim sjednicama vrlo je kritički ocijenio njezin rad. Tako je Vladimir Bakarić na prvoj održanoj sjednici CK KPH u 1946. kazao kako je sama politika VUJA-e kriminalna "jer ista nikome ne odgovara, a sama radi bez plana, kao na pr. u finansijama."(Izvor: Sveučilište u Rijeci, Andrea ROKNIĆ BEŽANIĆ: Uspostava i organizacija civilnih i vojnih vlasti u poslijeratnoj Rijeci)
1945. 08. Srpnja odigrana prva posljeratna utakmica na igralištu Kantrida (Borgomarina). Odigrali su je reprezentacija Rijeke i novoosnovani NK "Dinamo". Bila mu je to treća utakmica u povijesti. Riječku reprezentaciju zagrebačke novine su nazvale "Fiuma", a tako piše i u svim "Dinamovim" monografijama. Riječani su uvjerljivo pobjedili rezultatom 4:2 (0:2). Bio je to veliki uspjeh Riječana kada se uzme u obzir da su za Dinamo igrali mnogi reprezentativci koji su prije igrali u rasformiranom "Građanskom". Golove su postigli Lešnik (13') i Woelfl (31') i Dogan (46', autogol) za Dinamo i Lucchesi (67'), Spadavecchia (71') i Blasich (85') za Rijeku. (Izvor: Marinko Lazzarich, Kantrida bijelih snova, Adamić, Rijeka, 2008., Također: Marinko Lazzarich: "Stadion Kantrida – prvih sto godina",
Adamić, Rijeka, 2013., str. 36-99., Također: Ferruccio Burburan, Zlatko Moranjak, Rijeka nogometa, 1873.-1948., Grafika Zambelli, Rijeka,
2006.)
1945. 23. Srpnja Zakonom o stavljanju plovnih objekata, brodogradilišta, luka i pristaništa pod upravu Ministarstva saobraćaja, sve su luke na Jugoslavenskoj obali, pa tako i sušačka luka stavljene pod upravu Ministarstva DFJ (Demokratske Federativne Jugoslavije). Za razliku od Sušačke luke, Rijeka i njena luka nisu odmah postale dijelom Hrvatske i Jugoslavije, pa tako na njih nije bio protegnut ni njihov pravni sustav. Do potpisivanja Pariškog mirovnog ugovora 10. Veljače 1947. Rijeka i luka su pod upravom Vojne uprave Jugoslavenske armije. (Izvor: Vinko Hlača: Riječka luka kroz pravne propise u prošlosti i sadašnjosti, SVETI VID, Zbornik II, ICR, Rijeka 1997., str. 206., Također: Željko Bartulović: PRAVNO-POVIJESTNI POLOŽAJ RIJEČKE LUKE)
1945. 20. Kolovoza puštena je u promet pruga Sušak-Zagreb.
1945. polovicom nakon što je nakon drugog svjetskog rata bila totalno uništena radi savezničkih bombardiranja Rijeke i prilikom povlačenja
Njemačkih snaga, riječka rafinerija počinje sa preradom prvih tona nafte. Tokom 1945. tvornica je preradila 1.807, a 1946. 12.740 tona nafte.
1945. 02. Rujna Japan potpisao bezuvjetnu kapitulaciju čime je i formalno završio Drugi svjetski Rat. Započeo je 01. rujna 1939. napadom Hitlerove Njemačke na Poljsku. (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB: AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1945. 16. Rujna osnovana je Radio Rijeka kao prva radiopostaja namijenjena dijelu Liburnije i mjestima Kvarnerskog zaljeva i uz riječke novine Novi list značajni je čimbenik u širenju i podržavanju kulture. Sa "Ovdje Radio Rijeka - Qui Radio Fiume" započelo je emitiranje iz Štangerove ulice br. 9 u Voloskom (na slici ljevo), a te riječi izgovorile su spikerice Barbarina Ožegović na hrvatskom i Ida Modica Milković na talijanskom jeziku. S programom koji se emitirao na frekvenciji od 349 metara radijska je postaja bila namijenjena dijelu Liburnije te selima, mjestima i gradićima uz Kvarnerski zaljev, u kraju u kojemu su različiti režimi gotovo pedeset godina gušili i brisali domaću, hrvatsku riječ. Prvih dana program je emitiran u terminima od 7 do 8, zatim od 12 do 13:30 i navečer od 17 do 18:30 sati. Već godinu dana poslije, 1946. godine, radio seli na Kozalu te jača čujnost, pa se osim u Istri i Hrvatskome primorju program mogao slušati, prema svjedočenjima pomoraca, čak u Kairu i Aleksandriji. Radio Rijeka je pratila rad kazališta, galerija te ostala poprišta kulturnih zbivanja dajući im bitan medijski prostor u svrhu kulturnog prosvjećivanja i popularizacije umjetničkih vrijednosti. Radio Rijeka bila je svakako jedan od nositelja novih kulturnih, pa shodno tome, i glazbenih stremljenja. (Izvor: wikipedija > HRT – Radio Rijeka, Također: Radio Rijeka, vi slušate nas, a mi vas - i tako već 71 godinu, Također: HGU, 70. rođendan Radio Rijeke!, Objavljeno: 08.09.2015.)
1945. 17. Rujna pošto se u Zoni "B" nisu mogli primjenjivati zakoni koji su bili valjani u Jugoslaviji, a kako ni "Narodna banka Jugoslavije" nije imala svoju jurisdikciju na području Zone "B", odlukom Pokrajinskog NOO-a za Slovensko Primorje, Oblasnog NOO-a za Istru i Gradskog NOO-a grada Rijeke, a po odobrenju Vojne Uprave Jugoslavenske armije (VUJA) odlučeno je u svrhu jačanja sveukupne privredne djelatnosti, da se osnuje Gospodarska banka za Istru, Rijeka i Slovensko Primorje sa sjedištem u Rijeci. Otvorena je sa glavnicom od 100,000.000 lira. (Izvor: Glas Istre, Rijeka, 13. Rujna. 1945., str. 4., Također: istrapedia.hr > M. Pahor: Jugolira, Također: Pomorski i povijesni muzej
Hrvatskog primorja Rijeka, 120 godina – Lire B)
1945. 24. Rujna gradski NOO (Narodno Oslobodilački Odbor) Rijeke izabrao je na sjednici Odbor za obnovu Garda Rijeke. Za predsjednika odbora izabran je Tullio Holzabech. (Izvor: La Voce del Popolo, Gianfranco Miksa: Fiume 1945, piovono i ricordi, Le conseguenze dei trenta bombardamenti e la difficile ricostruzione)
1945. 30. Rujna godine u kinu "Jadran" je održana prva kino predstava u Rijeci poslije II svjetskog rata s ruskim dokumentarcem "Bitka za Orel". Operater projektora je bio Emil Bušljeta. (Izvor: Forum Croinfo.net, Tema: KINA I KAZALIŠTA i uopće dvorane u RIJECI i SUŠAKU)
1945. 07. Studenog Tvornicu papira, odmah nakon oslobođenja Sušaka (01. Svibnja), preuzima Narodna Vlast, i već nakon sedam dana proizvodnja teče punim kapacitetom.
1945.18. Listopada Vojna Uprava Jugoslavenske armije (VUJA) je izdala naredbu broj 26. o puštanju u opticaj nove valute na području Zone B Julijske Venecije 
pod vojnom upravom Jugoslavenske armije. Naredbu je u Opatiji 18. Sječnja 1945. potpisao pukovnik V. Holjevac. Englezi su se koristili svojim međunarodnim pravom, te su u Zoni "A" izdali svoje okupacione "AMG-lire". Prema tome je i VUJA koristila svoje pravo i izdala svoj "okupacioni" novac. Imala isti tečaj kao ukinuta talijanska Lira a izdana je u apoenima od 1, 5, 10, 20, 50, 100, 500 i 1.000 lira. Službeni naziv valute bio je »B« lira, ali u narodu su nazivane: lire Titine (Titove lire), lire barchette ili, Jugolire (slika desno). Izdavala ju je Gospodarska banka za Rijeku, Istru i Slovensko primorje, koja je osnovana 17. Rujna 1945. sa sjedištem u Rijeci. Na području tada priključenom Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji taj je novac povučen iz optjecaja 17–20. Rujna 1947. i zamijenjen dinarom (po tečaju 100 "lira B" = 33,3 dinara). U Rijeci je povučen iz upotrebe već 28 –30. Prosinca 1946., a na području Zone B STT vrijedio je do 5. Srpnja 1949., sa time da je svaka familija mogla zamjeniti samo Lira u protuvrijednosti od 5.000 Dinara. Za sve veće depozite banka je izdavala glavi obitelji pisanu potvrdu na položenu sumu koja je prelazila 5.000 dinara. Rijeka je prema tome imala lirsko devizno područje, a Sušak Dinar DFJ (Demokratske Federativne Jugoslavije). Iako je taj novac formalno bio "okupacioni", on je stvarno naš nacionalni novac, koji se prvi put u povijesti Istre javlja pisan narodnim jezikom. Po zapisniku Gospodarske banke od 17. Listopada 1945., str. 32., vidljivo je, da je izdana jedna milijarda lira. Odmah po izlasku lira »B« Talijani su pokušali da stvore nepovjerenje prema našoj emisiji, međutim se u praksi pokazalo, da su one održale do svog povlačenja stalnost i neopadanje. Lire »B« imaju veliko značenje pogotovo za Istru. To je bio novac pisan hrvatskim i slovenskim jezikom pored talijanskog. Nakon vijekova, kroz koje je u Istri kolao novac tuđinaca, lira B je naš prvi nacionalni novac u Istri pisan na hrvatskom, ali i slovenskom i talijanskom jeziku. (Izvor: Glas Istre, Rijeka, 13. Rujna. 1945., str. 4., Također: istrapedia, M. Pahor: Jugolira, Također: Pomorski i povijesni muzej
Hrvatskog primorja Rijeka, 120 godina – Lire B, Također: Hrvatski numizmatički klub, Hrvatska numizmatika)
1945. 19. Listopada Tek što je osposobljen dio Supilove obale (Vinodolsko pristanište), tadašnja sušačka luka bilježi prvi dolazak većeg željeznog parobroda "Plavnik" sa teretom UNRRA -
materijala (United Nations Relief and Rehabilitation Administration). (Izvor: RIJEKA, zbornik, Matica hrvatska, Zagreb 1953., str. 68.) Prvi željezni parobrod "Ivan" od 1.310 BRT ušao je u riječku luku i pristao uz Gat 1. maj., tek 13. Sječnja 1946., pošto je od magnetskih podvodnih mina očišćen prilaz luci. (Izvor: Pomorski zbornik, JAZU, Zagreb 1962., str. 1484. (ing. Cvjetko Premuš: Urbanistički razvoj Riječke luke))
1945. 30. Listopada već prva počinjena (ne)djela od strane "oslobodilačkih" postrojbi izazvala su – i kod one strane koja je aktivno pristupila partizanskom pokretu – mješavinu preneraženosti i straha. Tito, koji je u svakom trenutku dobro znao procijeniti kakvu politiku valja provoditi, je zapovjedio prije kraja 1945. prestanak prijekih likvidacija i silom je zabranio diskriminirajuće deportiranje Talijana na okupiranim područjima. Zbog toga Tito zapovijeda prestanak ubijanja bez procesa i bez presuda, koje je provodila tajna policija, u to vrijeme nazivana OZNA. Naredba: "Opće odredbe o pravosuđu na riječkom području. Gradski narodno-oslobodilački odbor Rijeke s obzirom na potrebu reguliranja pravosuđa na teritoriju u njegovoj nadležnosti. U dogovoru s Vojnom upravom Jugoslavenske armije, određuje slijedeće: I. Na riječkom području građanske i krivične postupke riješavaju isključivo narodni suci u Prvostupanjskom i Narodnom sudu. Kod dijeljenja pravde, narodni suci će se pridržavati važećih zakona, ukoliko isti nisu u suprotnosti s duhom i interesima narodnooslobodilačkog pokreta." (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB, AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1945. 06. Studenog Tvornica papira, odlukom Državnog suda u Zagrebu od iste godine, prelazi u državno vlasništvo i postaje poduzeće od općedržavnog značaja.
1945. 29. Studenog ustavotvorna skupština je na prvoj zajedničkoj sjednici oba doma (Savezna skupština i Skupština naroda), prihvatila Deklaraciju (Slika ljevo) kojom je ukinuta monarhija i proglašena republika. Kralj Petar II. (Beograd, 6. Rujna 1923. - Denver, SAD, 3. Studenog 1970.), posljednji jugoslavenski kralj, i dinastija Karađorđevića lišeni su svih prava. Proglašenje Republike u suštini je značilo potpuno likvidiranje ustavnog kontinuiteta koji je u periodu od 1943. do 1945. održavan iz vanjsko-političkih razloga. U Deklaraciji je istaknuto da je FNRJ savezna država ravnopravnih naroda koji su slobodno izrazili svoju volju da ostanu ujedinjeni u Jugoslaviji), tj Jugoslavija je postala federativna republika 6 ravnopravnih republika. (Izvor: Deklaracija o proglašenju Federativne narodne republike Jugoslavije)
1945. 29. Studenog odmah nakon II. svjetskog rata osniva se Srednjoškolski đački dom Sušak, a sa svrhom školovanja siromašnih učenica u tadašnjoj sušačkoj gimnaziji. Dom je otvorio Okružni narodni odbor za Hrvatsko primorje. Do osnutka Doma u toj zgradi je živjela bogataška obitelj Pavlović, bivši trgovci drvom. Zgrada u ulici Šetalište XIII. Divizije 75 posebno je poznata i po tome što su u njoj rođeni i članovi poznate riječke obitelji Polić: književnci Janko Polić Kamov i njegov brat Nikola Polić. 1956. godine u Domu je 66 učenica iz 6 škola, i dvaju narodnosti: hrvatske i talijanske. 1959/60. godine odlukom Narodnog odbora Sušak, u Dom se više ne primaju učenice, već studenti polaznici viših škola i fakulteta u Rijeci. (Izvor: Dom učenika Sušak, Povijest)
1945. 30. Studenog Rijeka je brojala
47.839 stanovnika. Usporedbe radi, 1939. broj stanovnika je bio 58.616.
1945. Rijeka je imala sedam župa: Uznesenja Marijina (Stari grad), Gospe Lurdske (kapucini), Svih svetih (Kozala), Sv. Nikole (Turnić), Presvetog otkupitelja (Mlaka, nova župna crkva srušena je već 4. Studenog 1949.), Marije Pomoćnice (salezijanci) i Sv. Ante (Kantrida).
1945. 15. Prosinca po nalogu oblasnog NOO Rijeke, uprava nad Narodnim kazalištem riječkim "Teatro Verdi" prelazi na upravljanje oblasnoj družini "Otokar Keršovani". Njegovu su upravu činili Vlado Blašković, Ivan Popović i Mate Ružić Ćif. Za muzičkog rukovodioca postavljen je kompozitor i dirigent Slavko Zlatić, a za dramskog rukovodioca Ivan Czundt, kojega je poslije zamijenio na vrlo kratko vrijeme Kalman Mesaric. (Izvor: Marija Crnobori: Počeci Hrvatskog kazališta u Rijeci)
1945. 31. Prosinca vlasnici, u to vrijeme privatnog poduzeća "Vulkan", potpisuju darovni ugovor kojim ustupaju tvrtku "Vulkan" Ministarstvu industrije i rudarstva NRH (Narodne Republike Hrvatske). Vrijednost dara je procijenjena na 3.675.605 dinara. 24. Svibnja 1946. "Vulkan" postaje državna ljevaonica i pomorska mehanička radionica, a rješenjem vlade NRH od 10. Rujna 1946. postaje poduzeće. Darovnica je registrirana u Okružnom narodnom odboru za Hrvatsko primorje.
1945. nakon ratnih razaranja koja su počinili Italijani, Njemci i na kraju saveznici, u brodogradilištu "Lazarus" (kasnije dio brodogradilišta "Viktor Lenac" na lukobranu) bilo je uništeno oko 80% postrojenja, u "Cantieri navali del Quarnero S.A." ("3. MAJ" od 1948. ) onesposobljeno je 80% kapaciteta, a Brodogradilište "Rajević" (malo brodogradilište Kantrida) bilo je potpuno onesposobljeno za rad. Jedino manje privatno brodogradilište u
Martinšćici (sada dio "Viktora Lenca" u Martinšćici) nije pretrpjelo znatnija oštećenja. (Izvor: 3. MAJ, (urednik Ivan Rogić), Rijeka 1984., str. 151, Također: Marina Circi–Gianluca Corleone: I Cantieri navali del Carnaro..., FIUME 23, Roma 1992., str. 37, Također: Povijest Rijeke, Tipograf, Rijeka 1988., str. 395.)
1945. radi obnove porušene pomorske infrastrukture i proširenja riječke luke, koja je temeljito razrušena prilikom povlačenja okupatora, neposredno nakon oslobođenja Rijeke osnovano je "Građevno poduzeće Pomgrad" Rijeka. (Izvor: Rijeka u Titovo doba 1945-1990., Rijeka 2012., str. 99.)
1945. krajem, na Sušaku utemeljeno Fiskulturno društvo "Jedinstvo" koje je u svom sastavu imalo i nogometnu sekciju. Nju su činili igrači
predratnih sušačkih klubova – Orijenta, Slavije, Jele, Viktorije i Triglava. (Izvor: Marinko Lazzarich: "Nogometni Sušak", u: Sušačka revija, br. 82./83., Rijeka, 2013., str. 107)
Nakon kapitulacije Italije Njemačka vojska okupira naše područje i proglašava ga "Operativnim područjem Jadransko primorje". Zbog straha od savezničkog iskrcavanja na sjevernom jadranu, utvrđuju Rijeku, a posebno istočna rubna područja grada Rijeke i Sušaka. Ta obrambena linija je bila dio fronte koji se protezao od obale pa sve do Snežnika, a nazvana je Ingridstellung i smatrala se najjačom linijom obrane u jugoistočnom dijelu Europe. Branio ju je 97 njemački korpus sa 90.000 vojnika. Zbog svog ključnog položaja na toj liniji fronte, zbog svog vojno-strateškog položaja, gospodarskih resursa i luke, Rijeka je bila čest cilj savezničkih bombardera. Najčešći ciljevi su bili sušačka i riječka luka, tvornica duhana, plinara, rafinerija nafte R.O.M.S.A, tvornica torpeda, brodogradilište Lazarus, brodogradilište Cantieri Navali Carnaro, željeznički kolodvor i pruge u okolici. Strateška bombardiranja rafinerije nafte, lučkih instalacija, brodogradilišta, njemačkih brodova i drugih ciljeva u Rijeci počela su bombardiranjem rafinerije još 14 Rujna 1943. i trajala su do 21. Veljače 1945. Iako je po Davis-ovim kriterijima napad na Rijeku 30. Studenog 1943. svrstan u Italiju, faktički je to bilo prvo strateško bombardiranje nekog cilja na teritoriju Jugoslavije. Od Sječnja 1944. pa do Svibnja 1945.
savezničko je zrakoplovstvo bombardiralo Rijeku 30 puta. Od 15. do 22. Veljače 1945. bombardiranja su vršena svakog dana. Tokom tih bombardiranja, preko 570 savezničkih aviona bacilo je više od 1.400 tona bombi. Ubijeno je 112 građana, od toga 40 žena i 16 djece. Srušeno je više od 1.700 stambenih objekata. Tvornica torpedo je tokom 1944. i 1945. bila bombardirana 7 puta i pogođena je sa 47 bombi. Tokom dole opisanog perioda bilo je 665 alarma. U ovim akcijama saveznici nisu imali gubitaka. Računajući ova bombardiranja i razaranja koja su nam "priuštili" Njemci prilikom povlačenja iz grada u Svibnju 1945., Rijeka je dočekala kraj rata kao potpuno uništeni grad. |
||
| 1943 | ||
| 14. Rujna | Prvo bombardiranje Rijeke u kojem učestvuju 2 aviona. Svjedoci tvrde da su na avionima bile oznake NDH. Bačeno je samo nekoliko bombi na područje riječke luke bez značajnjih šteta ili ljudskih žtrava. |
|
| 30. Studenog | Fifteenth AF: Učestvuju bombarderi B-24, sa lovačkom pratnjom lovaca P-38. Bačeno 26,5 tona bombi. Strateška bombardiranja rafinerije nafte, lučkih instalacija, brodogradilišta, nemačkih brodova i drugih ciljeva u Rijeci počela su bombardovanjem rafinerije. Iako je po Davisovim kriterijima taj napad na Fiume (Rijeku) svrstan i vodi se kao napad na Italiju, faktički je to bilo prvo strateško bombardiranje nekog cilja na teritoriji Jugoslavije. |
|
| 1944. | ||
| 7. - 21. Siječnja | 07. Siječnja u 11,30 sati - Fifteenth AF: Učestvuje 27 bombardera B-17 sa lovačkom pratnjom lovaca P-38. Bačeno 63 tone bombi. Napad na industrijsku zonu na zapadu grada (tvornica Torpedo, brodogradilišta Lazarus i Cantieri Navali Carnaro. 6 bombi palo u bolnički park. Bombardirano naselje Centocelle (danas Porečka ulica) i vatrogasni dom. Poginule su 3 osobe. |
|
| 17. - 24. - 25. Veljače | 17. Veljače - cilj industrijska zona na Mlaki. Učestvuju 34 aviona, a bačeno je 64,5 tona bombi. |
|
| 26. Ožujka | Fifteenth AF: više od 27 bombardera B-17 i B-24, bačeno 67,5 t bombi. Savezničko bombardiranje bombarderima B-17 iz USAAF 15th Air Force traje od 10,30 do 13 sati. Bombardirana su lučka postrojenja, lukobran i gatovi |
|
| 19. Srpnja | Ovaj noćni napad 205. grupe RAF-a bio je po količini bačenih bombi, najjači napad na Rijeku, učastvovalo 99 aviona B-17 i B-24, i bačeno 263,5 t bombi. Bombardirani su rafinerija R.O.M.S.A. (72 bombe), tvornica Torpedo (3 bombe), podvožnjak na Mlaki, brodogradilište Cantieri Navali Carnaro, Kantrida, Kalvarija, rehabilitacijski centar njemačkih vojnika u Via Buonarotti (danas Laginjina) i policijska vojarna. |
|
| 21. Srpnja | ||
| 3. - 4. Studenog | 4 puta |
3. Studenog - bombe pogađaju njemačke tegljače u luci. Razmjenjuju se napadi između zrakoplova i brodova. |
| 5. - 6. Studenog | 5. Studenog - 454. eskadrile RAF-a izvela je ovo taktičko bombardiranje. Avioni u dva uzastopna vala zračnih napada mitraljiraju brodove u luci i kuće na Trgu “Cesare Battisti” (trg Žabica), aveniju “ Mussolini” (Krešimirova) te ulice “Impero”, Torricelli i GoldoniPogođena jedna naoružana mauna, potopljen minopolagač, jedna torpilarka, jedan naoružani jerenjak, i jedan prateći brod. poginulo je oko 100 Njemaca, 25 građana i 5 NDH mornara. Ranjeno je 150 Njemaca, 150 građana i 15 mornara NDH. Ova poznata fotografija bombardiranja Rijeke snimljena je na taj dan tokom bombardiranja. Vidi se potapanje njemačkog minopolagača Kiebitz, ex Ramb III, vezanog uz Molo Genova. Brod je kasnije preimenovan u "GALEB". |
|
| 1945. | ||
| 21. Siječnja | Taktičko bombardiranje grada ponovo izvela Fifteenth AF sa 43 lovca bombardera P-38. Bombardiranje rafinerije "R.O.M.S.A", skladišta luke i Slobodne zone i stambene kuće u ulici Santa Entrata u starom gradu. U istom su naletu bačene i velike količine pomoći u naoružanju i hrani partizanima na riječkom i goranskom području (COMBAT CHRONOLOGY US ARMY AIR FORCES MEDITERRANEAN - 1945) | |
| 15. Veljače | 2 puta |
Bombardiranje izvela 205. grupa RAF-a u 2 naleta. Prvi nalet sa jednim bombarderom B-24 i 2 tone bombi, a u drugom naletu 68 aviona B17 i B24 bacilo je 221,5 tonu bombi. Bombardirani su luka, željeznički kolodvor i željeznička postrojenja, Rafineriju, Torpedo, brodogradilište "Cantieri Navali", most-nadvožnjak na Mlaci, Kozala, Škurinje, groblje i kasarna Pastrengo, škola na Kozali u kojoj je bila smještena vojska, kapelicu Sv. Michele na groblju. Na Brajdi je porušeno nekoliko kuća i oštećena je tržnica. Srušena Palazzo “Finanza” na Trgu Scarpa (Jelačićevev trg), neke kuće u ulici Mameli, na Piazza Tre Re (Trgu Tri Kralja), Trgu Piazza delle Erbe, vojarnu “Diaz” (Tehnički fakultet), 3.Maj, na "Romsu" i tvorrnicu Torpedo. Bombardirana je i Opatija gdje je srušeno nekoliko vila. Toga je dana snimljena ova fotografija. |
| 16. - 22. Veljače | 16. Veljače - 67 aviona bacilo 224,1 tonu bombi. Bombe pogađaju, brodogradilište "Cantieri Navali", Kemijska postrojenja i školu “E. Brentari". Bombardiranje više koncentrirano na luku i lučka postrojenja. Potopljen je dok i uništene dizalice. |
|
| 1. Ožujka | Bombe saveznika padaju po Starom gradu, uzduž ulice Via Garibaldi, rive Nazario Sauro, hotela Quarnero i luci. Tom je prilikom srušen hotel "Quarnero". |
|
| 8. Travnja | Bombardirano područje Kantride, Borgomarina i Costabella |
|
| 14. - 16. Travnja | 14. Travnja - bombe padaju po luci i stambenim objektima Opatije. |
|
| 19. Travnja | u 15,35 sati, Posljednje bombardiranje Rijeke u 2. svjetskom ratu. Bombe pogađaju objekte u Dragi i Kozali (Katarini) |
|
|
||
1946. godine osnovana je gradska podružnica "Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske". Romolo Venucci, Jakov Smokvina, Vinko Matković i Vilim Svečnjak bili su među prvim osnivačima te udruge, danas znane kao "Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Rijeke".
1946. Siječanj Na prvoj Konferenciji o kulturi TUIR-a ("Talijanska unija za Istru i Rijeku") održanoj u Rijeci, razmatrani
su mnogi problemi koji su mučili talijansku kulturu, obrazovanje,
izdavaštvo i kazalište. Tada su predložene
neke važne inicijative, a među njima i osnivanje
talijanskih kulturnih društava (circolo), čitaonica,
knjižnica i kulturno-umjetničkih društava
kako bi se, bar djelomično, pokušao obnoviti
život zajednice. (Izvor: Grupa Autora: Talijanska nacionalna zajednica (1945.–2003.) (PDF))
1946. 04. Siječnja Prosvjetni odjel Oblasnoga NOO za Istru i Gradski NOO za Rijeku donose odluku o osnivanju i imenovanju privremene kazališne uprave i riječkog kazališta, kao konstitutivni akt za kulturni zavod pod dvojezičnim nazivom Narodno kazalište (Teatro popolare) sa sjedištem u Rijeci. Istim je aktom imenovana i prva uprava Narodnog kazališta u Rijeci s Hrvatskom dramom, Talijanskom dramom (Dramma Italiano) te Operom i baletom. U prvoj su upravi bili intendant Đuro Rošić, ravnatelj Opere i baleta Slavko Zlatić, Hrvatske drame Ivan Cunta, Talijanske drame Tulio Fonda i član uprave Osvaldo Ramous. Talijanska gradska družina "Filodramatica fiumana" i svi njeni muzičari postaju stalni članovi kazališta. Pjevači iz "Otokara Keršovanija" i "Nikole Cara" postaju zboristi opere. Ime Ivana pl. Zajca kazalište dobiva 1953., Status nacionalnoga kazališta dobilo je 1991., a današnji naziv 1994. Prva predstava na hrv. jeziku odigrana je 20. Listopada1946. ("Dubravka" I. Gundulića u režiji Marka Foteza, s Marijom Crnobori u naslovnoj ulozi), a prva operna predstava "Nikola Šubić Zrinjski" izvedena je 2. Studenog 1946. (dirigirao je Boris Papandopulo). Prva predstava Talijanske drame, Goldonijev "Il burbero benefico" izvedena je 26. Studenog 1946. (Izvor: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Kako je stvarano Hrvatsko Narodno Kazalište Ivana pl. Zajca, Također: Grupa Autora: Talijanska nacionalna zajednica (1945.–2003.), Također: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, POVIJEST I TRADICIJA)
1946. 13. Siječnja prvi put nakon drugog svjetskog rata Riječka je luka otvorena za promet, a prvi brod koji je u nju uplovio je bio parobrod Žužemberk od 1310 BRT i 705 NRT i pristao uz Gat 1. maj, tada jedini u luci sposoban za pretovar. Istog dana uplovio je u riječku luku i čelični parobrod Ivan (1310 BRT; 705 NRT), kao prvi metalni parobrod nakon otvaranja i čišćenja plovne rute uz istočnu obalu Istre.
1946. otvoreno je obnovljeno Omladinsko igralište
(bivše Campo Celini). NK "Kvarner" se tada seli u središte grada, gdje će odigrati sve svoje utakmice do 1955. godine. Na tom su stadionu postavljeni i reflektori, pa je 27. Srpnja 1949. s početkom u 20 sati na Omladinskom
igralištu odigrana prva noćna utakmica između NK "Kvarnera" i zagrebačke "Lokomotive" (3 : 3). U to je vrijeme, krajem četrdesetih godina, igralište
na Kantridi neko vrijeme služilo i kao parkiralište kamiona i odlagalište
raznoraznog materijala, da bi polovinom pedesetih godina opet
započelo sustavnije uređenje terena i pomoćnih objekata. (Izvor: Marinko Lazzarich: "Stadion Kantrida – prvih sto godina", u: 100 godina Stadiona Kantrida,
Adamić, Rijeka, 2013., str. 36-99.)
1946. 01. Veljače Rijeka i Sušak su ujedinjeni u jedan grad, grad Rijeku.
1946. 06. Veljače dnevne novine talijanske manjine u Rijeci i Istri "La Voce del Popolo" u jednom od brojnih predizbornih tekstova između ostaloga navodi: "… Idemo na izbore za narodnu vlast, koja će nam omogućiti što skorije pripojenje FNRJ, novoj, Titovoj Jugoslaviji, zemlji radnog naroda, zemlji, koja je stup slobode i mira, u kojoj ćemo biti zaštićeni od izrabljivanja, nasilja, progona, koncentracionih logora i svake vrste nacionalnog i socijalnog izrabljivanja. … Samo će se tako moći Rijeka razviti i cvasti kao slobodan i miran grad. Idemo na izbore za narodnu vlast, koja će ljubomorno čuvati bratstvo i jedinstvo Talijana i Hrvata kao nešto najsvetije. Idemo na izbore za vlast, koja će osigurati jednakost svih građana bez razlike narodnosti, rase i vjeroispovijesti. Idemo na izbore za narodnu vlast, koja će se pobrinuti za što skoriju obnovu, preporod i razvoj demokratske Rijeke." (Izvor: La Voce del Popolo, "Perchè la popolazione di Fiume si reca alle elezioni", 06. Veljače 1946.)
1946. 03. Ožujka 
održani prvi izbori za Gradski i četiri rajonska NO (Narodna Odbora). Iz biračkih spiskova proizašlo da je pravo biranja imalo ukupno 34 386 građana. Oni su birali 80 predstavnika za Narodnu gradsku skupštinu, a za rajonske odbore ukupno 31 kandidata. Odaziv birača je masovan (odazvalo se 96% birača), jer se htjelo da imaju i karakter svojevrsnog plebiscita za sjedinjenje Rijeke s Hrvatskom i FNRJ. Pod parolom "Za Titovu Jugoslaviju" i pod vodstvom STAU-e gradjani Rijeke masovno su pristupili izborima za narodnu vlast. Za kandidate Slavensko-talijanske antifašističke unije (Unione antifascista italiano-slava) (STAU - UAIS) glasalo je 94,6 % birača. Unija je izvojevala veličanstvenu pobjedu za "bratstvo i jedinstvo" slavena i italijana. Gradski narodnooslobodilački odbor Rijeka (Comitato Popolare Cittadino di Liberazione Fiume), nakon izbora mijenja ime u Gradski narodni odbor Rijeka (ComitatoPopolare Cittadino Fiume) te se dijeli na četiri rajona. U povodu prvih poslijeratnih izbora, podignuta su u Rijeci dva slavoluka - jedan na početku Delte kod Mrtvog kanala, a 
drugi u obliku zupčanika na Jadranskom trgu (na slici ljevo). Tako uvjerljiva izborna pobjeda prikazana u službenim izvorima, ali i tiskovinama teško da je bila vjerodostojna ako znamo koliki je veliki broj građana Rijeke u narednim mjesecima napustio grad. Teško je povjerovati da su onda na izborima baš svi bili za ovakvu političku opciju, Rijeku u Jugoslaviji.
1946. 30. Ožujka u Trstu, tokom jedne speedway utrke na stazi na hipodromu
Montebello u Trstu pogiba Adolfo Marama-Toyo (Rijeka, ...? – Trst, 30 Ožujka 1946) (na slici desno Toyo Marama (desno) snimljen prije pogibije). Prema vlastitim
najavama, trebala je to biti njegova oproštajna
utrka. Slika starta upravo te utrke je na slici desno dolje (iz arhive "Auto kluba Rijeka"). Marama je rođen u Rijeci od roditelja egipatskog porjekla. Bio je zaljubljenik u motocikle, inžinjer i konstruktor motocikala i pasionirani vozač speedway utrka. Čini se da je upravo on bio osoba koja je prva donjela taj tip utrkivanja na zemljanim kružnim stazama u našekrajeve. Tokom jedne od tih 
utrka upoznao je Plinia Galbuseru, vlasnika tvornice motocikala "Galbusera" iz Brescie u Italiji gdje sezaposlio kao konstruktor. Tu je osmislio i proizveo prvi i jedini u povijesti 500 cm3 8-cilindarski motociklistički "V" motor, takozvani "Galbusera 2T". Bio je napravljen od dvaju 4-cilindričnih motora,
međusobno spojenih kutijom
mjenjača. Izložen je na Međunarodnom motociklističkomsalonu u Milanu 1938. godine i postigao je značajan interes publike. No, proizvodnja motora je bila onemogućena drugim svjetskim ratom. Marama Toyo je bio i organizator prve talijanske speedway utrke koja se održala 06. Prosinca 1931., na dan Svetoga Stjepana,
na stadionu Kantrida (Borgomarina), a na kojoj su učestvovali piloti iz Rijeke, Pule i "Moto Cluba Trieste" Arduino Bertos, 
Umberto Barbolini, Luigi Kravos, Giuseppe Priore i Luciano Moschion, ukupno 22 pilota. Na prvoj je utrci pobjedio Marama na Rudge-Withworthu. No brži od
njega bio je matuljski taksist Matteo
Marceglia (Mate Marčelja) na BSA-i
koji je odvozio najbrži krug (32'' 1/5 -
45,545 km/h). Marčelja je vozio
serijski motocikl
i ipak se
nije uspio probiti
u finale jer ga
je u polufinalu
izbacio upravo
Marama, koji je
prosječno vozio
42,574 km/h. Trka se je održala i sljedeće, 10. Travnja 1932. godine (na slici ljevo). Marčelja je te godine bio mnogo bolje sreće. Trijumfirao je u utrci u kojoj Marama nije nastupio. Utrka na Kantridi ponovo se
trebala održati 12. Veljače 1933., ali
je zbog izuzetno slabih vremenskih
uvjeta odgođena za 02. Travnja. Marama je tada ponovo bio u vrhunskoj
formi, a u finalu brži od Marčelje, koji
je tada raspolagao Rudgeovim motociklom.
Svih tih godina Marama je
nastupao i izvan granica Italije, uglavnom
u dirt-track utrkama ogledavši
se sa srednjoeuropskim vozačima,
a okušao se i u brzinskoj utrci Trst –
Opicina. (Izvor: Motoclub Trieste, Il primo speedway italiano, Također: wikipedija > Adolfo Marama-Toyo, Također: Automotodrom, Broj 22, godina V., veljača 2009.,Također: G. SLAVIĆ: Rijeka – kolijevka
talijanskog spidveja, Također: Bora.la, Paolo Geri: Scampoli di storia: Marama Toyo, Također: Forum Croinfo.net., Auto i moto utrke na našem području, Autor: SEAS)
1946. 01. Svibnja na inicijativu ljubitelja prirode Maria Rossia i odlukom NOO-a Rijeka, otvoren je za javnost Riječki Prirodoslovni muzej (Šetalište Vladimira Nazora 3). Koncepcija Prirodoslovnog muzeja u Rijeci razrađena je po načelima bečkog Naturhistoriches Museuma i za ono vrijeme bila je među najsuvremenijim muzejskim koncepcijama. Muzej je smješten je u obiteljskoj vili grofa Negronia. Istog dana otvoren je manji akvarij. Godinu dana kasnije, 01. Svibnja 1947. u sklopu Prirodoslovnog muzeja u parku Vladimira Nazora otvoren je i zoološki vrt , koji je svojim sadržajem privlačio brojne posjetitelje. Nalazio se je tu sve do 1962. (Izvor: Prirodoslovni muzej grada Rijeke, Povijest)
1946. 4. Svibnja - 31. Prosinca, tokom tog razdoblja računa se da je ubijeno oko 650 osoba, "neprijatelja jugoslavenskog naroda i narodne borbe". Većina tih egzekucija izvršeno je po nalogu OZNE, tajne jugoslavenske policije. U tom je periodu ubijeno mnogo znamenitih i zaslužnih građana Rijeke. Među njima i senator Icilio Bacci i prefekt Riccardo Gigante, bivši gradonačelnik (1934 - 1938) Carlo Colussi, profesori Gino Sirola i Margherita Sennis, autonomisti Mario Blasich, industrijalac Nevio Skull, Giuseppe Sincich i mnogi drugi.
1946. 14. Lipnja u prostorijama "Okružne bolnice" u Sušaku održana je, na poziv akcionog odbora, konstituirajuća glavna skupština "Udruženja liječnika Hrvatskog Primorja i Gorskog Kotara", rad koje je radi 2. svjetskog rata prekinut, pa se time nakon stanke od 5 godina nastavlja opet rad na stručnom podizanju liječničkog osoblja Sušaka. Na toj skupštini izabran je i upravni odbor: Predsjednik: Dr. Zdravko Kučić; Potpredsjednik I.: Dr. Dinko Kozulić; Potpredsjednik II.: Dr. Jakov Bakotić; Tajnik I.: Dr. Miro Gradišnik; Tajnik II.: Dr. Davor Perović; Blagajnik: Dr. Josip Peteh. Da se naslutiti, po dostupnim izvorima i člancima u "Primorskom Vjesniku" da udruženje nije bilo u sastavu tadašnjeg Zbora liječnika Hrvatske. Razlog tomu je bio u pravnome statusu gradova Sušaka i Rijeke tih prvih poratnih godina. Naime, Ugovor o miru s Italijom zaključen je tek 10. Veljače 1947. godine u Parizu, a ratifikacija 15. Rujna 1947. Njime je nekadašnja Fiume konačno i međunarodnopravno priznati i državnopravno potvrđeni kao područja Hrvatske u okviru Jugoslavije. Iz tog razloga nije tih prvih poratnih godina bilo moguće u Rijeci osnovati Podružnicu HLZ-a, nego je obnovljeno "Udruženje liječnika" u Sušaku. (Izvor: Iz hrvatske medicinske prošlosti, VJEKOSLAV BAKAČUN, ALEKSANDRA FRKOVIĆ: UDRUŽENJE LIJEČNIKA HRVATSKOG PRIMORJA I GORSKOG KOTARA, Također: Hrvatski liječnički zbor: UDRUŽENJE LIJEČNIKA HRVATSKOG PRIMORJA I GORSKOG KOTARA)
1946. 01. Srpnja nakon učinjene adaptacije i dogradnje bivše zgrade "Sanatorija" u novo "Riječko rodilište", dr. Viktor Finderle osniva "Odjel za ginekologiju i rodilište Opće bolnice u Rijeci". Ginekološko – porođajni dio seli se s Kirurškog odjela Opće bolnice i postaje samostalan odjel u sklopu opće bolnice koja je kasnije preimenovana u Opću bolnicu "Braća dr. Sobol". Tako je postao prvi načelnik Odjela Rodilišta i ginekologije Opće bolnice. Uz njega rade dr. Drago Vrbanić i tri primalje.
1946. 07. Srpnja osnovano Fiskulturno društvo "Bratstvo" Zamet. Za prvog predsjednika izabran je Otelo Vasilio. Društvo se smatralo nasljednikom Sokolskog i svih drugih sportskih društava u Zametu. Ujedno je izvršena likvidacija Sportskog društva „Zamet“ (djelovao do 1941.). (Djelomični Izvor: Sportnet, Ligaški vremeplov)
1946. 16. Srpnja Ministarstvo trgovine, industrije i opskrbe, odsjek za stručno školstvo upućuje dopis 162168 u kojem stoji: "Kako zgrada Trgovačke akademije na Sušaku (zgrada Sušačke gimnazije, opaska SEAS, slika ljevo) nikako ne odgovara svojoj svrsi potrebno je školu premjestiti u Rijeku." Na osnovi tog dopisa dolazi do reorganizacije Škole te se ona spaja s talijanskom školom “Istituto tecnico commerciale Leonardo da Vinci” u Rijeci na lokaciju na kojoj se ekonomska škola i danas nalazi. Ni ova zgrada nije bila građena za školske potrebe jer je prethodno bila vojarna pukovnije “Jelačić”, zatim je restaurirano jedno krilo zgrade za gradsku policiju, a tek kasnije je preuređena za potrebe škole. Da je to nekad bila policijska zgrada vidi se i danas jer na četvrtom katu postoje prostorije sa čeličnim vratima gdje su nekad bili zatvori. Danas škola nosi naziv "Srednja Ekonomska škola Mije Mirković". Svoju suglasnost za korištenje imena Mije Mirkovića u pismenom obliku dali su sinovi Mije Mirkovića Ante, Ivan i Marko Mirković. (Izvor: Ekonomska škola Mije Mirkovića Rijeka, O Školi, Povijest Ekonomske škole)
1946. 29. Srpnja na neslužbenom sastanku u bifeu "Split", Edo Radetti, Renato Tich, Ettore Mazzieri i Drago Harapin došli su na ideju o osnivanju jakog nogometnog kluba u Rijeci, koja je nekoliko dana kasnije u sjedištu tadašnje SOFK-e provedena u djelo. Glavni rukovodioci riječkog sporta (njih dvadesetak) raspravljali su tri sata o imenu i o 
budućnosti riječkog nogometa. Pala su dva prijedloga: okupiti najbolje nogometaše u klubu “Lučki radnik” (do tada znan kao "Magazzini Generali", prvak Rijeke u sezoni 1945/46) ili osnovati novo sportsko društvo. Odlučili su se za novo sportsko društvo i nazvali ga “SD Kvarner” (slika ljevo). Na inicijativu tadašnjeg gradskog fiskulturnog saveza formirano je "Sportsko Društvo Kvarner / SS Quarnero", a u sklopu sportskog društva i "NK Kvarner"(grb kluba na slici desno) kao reprezentacija Rijeke, a funkcionerima i trenerima novooformljenog Kvarnera iz svih tadašnjih riječkih klubova bilo ponuđeno 39 nogometaša od kojih su 26 ostali u Kvarneru i tu su okupljeni najbolji riječki nogometaši. Za spomenuti je da su u Kvarner ušli igrači iz tadašnjih riječkih klubova – "ASPM", "Cantieri navali", "Dinamo", "Lignum", "Magazzini generali", "Metallurgica", "Portuale", "ROMSA", "Torpedo" i "Transporti", ali niti jedan jedini iz "Fiumane". S formalno-pravnog gledišta, Kvarner je novi je klub, ali nastavlja tradiciju nogometnu "Fiumane", iako nije njen nasljednik. Naime, FC "Fiumana" je prestala odigravati nogometne utakmice 1943. godine zbog Drugog svjetskog rata, ali i da dan-danas službeno postoji i ima zamrznut status u talijanskoj Serie C (a svoj zamrznuti status doslovno sada može aktivirati). (Izvor: Novi List, Zoran Mikulić: "Gospoda Ogurlić i Mišković krivotvore povijest HNK Rijeke", 24. prosinac 2020)
Skupština je održana u Ulici Rade Končara (današnja Trpirnirova 4) 29. Srpnja i društvo je formirano s 12 sportskih sekcija. "NK Kvarner", koji je bio jedna od sekcija sportskog društva, u dvije kvalifikacijske utakmice s klubom USO Pula (Unione Sportiva Operaia Pola), izborio pravo nastupa u novoj Prvoj saveznoj ligi Jugoslavije u sezoni 1946.-47. 7. Kolovoza Kvarner igra svoju prvu prijateljsku utakmicu. Riječani u prijateljskoj utakmici u velikom stilu na stadionu na Kantridi pred 6.000 gledatelja pobjeđuju Hajduk 2:0. Riječani su nastupili u sastavu: Gardašanić, Tibljaš, Blasich, Pavanello, Macorin, Bertok, Nori, Laurencich, Burattini, Petronio, Cergnar. Pogotke su postigli Petronio u trećoj, a drugi Nori u 40. minuti. Susret protiv Puljana i nekoliko prvih prvoligaških utakmica, Kvarner je odigrao na Kantridi. Na stadionu je neslavno debitirao 01. Listopada 1946. teškim porazom od zagrebačke Lokomotive (0:5). Kvarner igra u prvoj jugoslavenskoj ligi, i prvu sezonu završava na 9. poziciji. "NK Kvarner": Predsjednik: Cucera Giovanni, Podpredsjednici: Finderle Vittorio, Stecig Ambrogio, Branko Kolačević, Tajnik: Egidio Barbieri,Kosta Iglić, Liječnici: Boris Kramaršić, Žic Niko, Antun Vukelić, Trener: Stjepan Bloch, a od Kolovoza 1947. Jozo Matošić. Igrali su: Belcastro, Bertok, Blasich, Burattini, Cergnar, Chinchella. Deluca (Pula). Flaibani, Gardassanich (Sušak), Laurencich, Legan, Ljubačev (Crikvenica), Lucchesi, Macorin, Marčetić, Matošić, Mazzoli, Nardi, Nori, Pavanello, Petronio, Privrat, Raunich (Muggia), Starcich, Stefanović, Tibiias (Blažići), Vratan, Zupancich. 19. Kolovoza 1948. prestaje biti sportsko društvo te ostaje samo "Nogometni Klub Kvarner".
Pod imenom "NK Kvarner" klub se natječe u novoj domovini samo do ljeta 3. Lipnja 1954. godine kada mijenja ime u "NK Rijeka". (Izvor: Marinko Lazzarich, Kantrida bijelih snova, Adamić, Rijeka, 2008., Također: F. Burburan, Z. Moranjak: Rijeka nogometa, 1873.-1948., 2006., Također: F. Burburan, Z. Moranjak: "Neobična Kantrida, crtice vezane uz stadion", u: 100 godina Stadiona
Kantrida, Adamić, Rijeka, 2013., Također: HNK RIJEKA, Vremeplov)
1946. početkom Kolovoza u dnevnim novinama talijanske manjine "La Voce del Popolo" objavljena je odluka gradskih vlasti o promjeni imena ulica. Via della Vittorija postaje ulica Prvog Maja, Via Roma postaje Žrtava Fašizma, Via Cavour postaje ulica Rade Končara, Anghebe postaje Zagrebačka ulica, Via Mario Asso postaje ulica Rodolfo Tomisch, Andrea Dora postaje ulica Ljudevita Matešića, Via Enrico 
Toti je preimenovana u ulicu Mirka Čurbega, a Corso Vittorio Emanuelle III postaje Korzo Crvene Armije.
1946. 03. Kolovoza Pod vodstvom doktora Viktora Finderlea učinjena prva transfuzija krvi u riječkom rodilištu.
1946. 07. Kolovoza na stadionu Kantrida održana prva utakmica novoosnovanog nogometnog kluba "Kvarner". U lijepom ambijentu pred šest tisuća gledatelja "Kvarner" je pobijedio "Hajduk" 2:0, a prvi povijesni pogodak postigao je napadač Rinaldo Petronio već u trećoj minuti, dok je konačni rezultat postavio Nori u 40. minuti. U prvoj utakmici za "Kvarner" nastupili su Gardasanich, Tibljaš, Blasich, Pavanello, Macorin, Bertok, Nori, Laurencich, Burattini, Petronio i Cergnar (na slici ljevo, KVARNER u sezoni 1946. - 1947.). (Izvor: HNK RIJEKA, 69 godina od prve utakmice HNK Rijeka)
1946. 29. Kolovoza na Sušaku umire arhitekt Francesco Mattiassi (Trst, 1865 - Rijeka, Sušak 29. Kolovoza 1946). Diplomu graditelja stječe 1886. u Zagrebu, a potom odlazi na rad u Budimpeštu. U Rijeku dolazi 1898. i osniva vlastito građevinsko poduzeće u sklopu kojega je bio i arhitektonski studio. Od 1918. živi i djeluje u Sušaku, promijenivši ime u Franjo Matiasić. Najznačajniji radovi su mu palača "Adria" 1897. (za brodarsko društvo "Adria"), ubožnica Branchetta 1908. (danas medicinski fakultet), Kuća Mattiassi 1912. (kino "Corso", kasnije 
Hotel "Royal" i onda "Na-Ma", Korzo 38), zgrade i pogoni za "Stabillimento prodotti chimici (Kemijska industrija)" 1899. koje je napravio u suradnji sa arhitektom Luigijem Luppisom (Kompleks od nekoliko zdanja nalazi se unutar današnjeg Brodogradilišta 3. Maj). Izradio je između 1908. i 1912. godine projekt nerealizirane Bolnice za zarazne bolesti u predjelu sv. Jelena (Elena) na Plasama (danas Pehlin). (Izvor: Matica hrvatska, Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga, Također: bib.irb.hr, Zbornik radova, Palinić, Nana: Projekt riječke bolnice za zarazne bolesti iz 1908.-1912. godine, Također: Nana Palinić: Nerealizirani projekt glavne gradske bolnice Rijeka Francesca Mattiassija iz 1908. godine)
1946. 01. Rujan održana je prva trka poslije drugog svjetskog rata na Prelučkoj stazi. Trke su organizirali Gradski tjelesni (fiskultura) odbor Rijeke i Motoristička sekcija Rijeka na stazi dugoj 6 km. Trke su se bodovale za prvenstvo NR Hrvatske, a u svim kategorijama su pobijedili natjecatelji FD Mladosti i FD Metalca iz Zagreba. Na slici desno, program utrke. (Izvor: Hrvatski motociklistički savez, MOTOCIKLIZAM – kratka povijest HMS-a, Također: poduckun.net, Nikola Cvjetović: Moto utrke @ Preluk, Objavljeno 25.11.2009., Također: croinfo.net > forum, Sport > Auto-moto, Tema: Auto i moto utrke na našem području, autor SEAS, Također: motori.hr, Povijest HR moto sporta)
1946. 02. Rujna u Rijeci umire Silvino Gigante (Rijeka, 17. Veljače 1878 — Rijeka, 2. Rujna 1946), povjesničar i prevoditelj. Bio je brat Riccarda, političara i pisca. Studirao je povijest na Sveučilištu u Padovi, gdje je i doktorirao 1904. Bio je gimnazijski profesor u ženskoj gimnaziji "Emma Brentari" i profesor i ravnatelj u mađarskoj višoj realnoj gimnaziji i nakon I. svjetskog rata u gimnaziji (liceju) "Dante Alighieri", potom ravnatelj riječke "Biblioteca civica" do 1940. Kao i brat pripadao je iredentističkom pokretu i bio član Circolo "La Giovine Fiume" (1905–12) te "Circolo letterario" (od 1912). Godine 1918. izabran je u upravu talijanaškog "Consiglio nazionale" (Narodno vijeće) utemeljenog 30. Listopada, dan nakon proglašenja Države SHS u kojoj oni nisu htjeli živjeti. Napisao više radova, među kojima su Venecija i uskoci od 1570. do 1620 (Venezia e gli Uscocchi dal 1570 al 1620, 1904), Rijeka i Hrvati (Fiume e i Croati, 1928) i Povijest riječke komune (Storia del comune di Fiume, 1928). Napisao više radova, među kojima su Venecija i uskoci od 1570. do 1620 (Venezia e gli Uscocchi dal 1570 al 1620, 1904), Rijeka i Hrvati (Fiume e i Croati, 1928) i Povijest riječke komune (Storia del comune di Fiume, 1928)., (Izvor: Hrvatska Enciklopedija, Gigante, Silvino, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, GIGANTE, Silvino)
1946. 01. Listopada Kvarnersko brodogradilište (CNI) upisuje se u registar Okružnog suda u Rijeci pod imenom “Kvarnerska brodogradilišta”. (Izvor: B. Sušanj, G. Manon: 3 Maj Brodogradiliste Rijeka (monografija) 1984., IC Rijeka, str.151)
1946. 20. Listopada Započinje prva riječka kazališna sezona premijerom "Dubravka" Ivana Gundulića , kada se prvi put s riječke pozornice slobodno čula hrvatska riječ u hrvatskoj predstavi. Redatelj je bio dr. Marko Fotez (Zagreb, 31. siječnja 1915. - Beograd, 3. prosinca 1976.), a glazbenom je pratnjom ravnao maestro Boris Papandopulo (Honnef na 
Rajni, 25. Veljače 1906. - Zagreb, 16. Listopada 1991.). Novine su pisale da je "Dubravka" bila na odličnoj umjetničkoj visini. (Izvor: wikipedija, HNK Ivana pl. Zajca, Također: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, POVIJEST I TRADICIJA)
1946. 23. Listopada Svečano je pušten u promet novoizgrađeni "Most bratstva i jedinstva" preko Rječine između Sušaka i Rijeke (otvorenje na slici ljevo) kojim su spojena dva umjetnom granicom razdvojena grada – Sušak i Rijeka. Za promet je bio otvoren dva dana ranije, 20. Listopada. U njegovoj su izgradnji dobrovoljno učestvovali građani rijeke, Sušaka i najbliže okolice, dajući uz to i značajnu financijsku pomoć. Podignut je na mjestu porušenog pograničnog mosta. Most se sastoji od dvije odjeljene cjeline, kolnog mosta i velikog pješačkog mosta širine 45 
metara koji simbolično predstavlja zbližavanje ova nekada dva odvojena grada. Tom se prilikom održao i prvi direktni prijenos nekog događaja od strane "Radio Rijeke". Na svečanom otvorenju kojem je prisustvovao i predsjednik Josip Broz Tito, u porušenoj i opustošenoj Rijeci s ovog je mjesta još jednom podsjetio na pobjedničke vrijednosti antifašizma, ali i poslao političku poruku za konačno i formalno pripajanje tadašnje zone B matici domovini, i tada je prisutnima rekao:
"Na ovom historijskom mjestu izbrisana je za vjekove granica koja je tu dugo bila umjetno postavljena. Budite jedinstveni, živite u bratstvu, slozi i ljubavi jer je to zalog našeg prosperiteta. To je garancija da ćemo izgraditi porušenu Rijeku, da ćemo podići naše tvornice, naše škole, naše kulturne ustanove, naš bolji i sretniji život."
(Izvor: Novi List, 70. obljetnica mosta na Rječini..., 24. listopad 2016., Također: Novi List, Sedam desetljeća od ujedinjenja Rijeke i Sušaka mostom ..., 25. listopad 2016., Također: Grad Rijeka, Obilježena 70. obljetnica izgradnje pješačkog mosta preko Rječine, 24. listopad 2016., Također: Igor Žic, Priče iz riječke prometne povijesti, Žmigavac dodatak N.L., Također: wikipedija, Radio Rijeka)
1946. 02. Studenog Izvedena je prva operna premijera, prva predstava Opere i baleta, "Nikola Šubić Zrinjski" Ivana pl. Zajca, kojom je ravnao Boris 
Papandopulo, a naslovnu ulogu pjevao Milan Pichler, a redatelj je dr. Marko Fotez. (Izvor: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Kako je stvarano Hrvatsko Narodno Kazalište Ivana pl. Zajca, Također: HNK, POVIJEST I TRADICIJA)
1946. 11. Studenog svečanom ceremonijom službeno je otvoreno sjedište talijanske zajednice "Circolo"u reprezentativnim prostorima u palači Modello. (Izvor: Grupa Autora: Talijanska nacionalna zajednica (1945.–2003.) (PDF))
1946. 21. Studenog poduzeće "Kvarnerska Brodogradilišta" d.d. odnosno "Cantieri Navali del Quarnaro S. p. A", je upisano u trgovački registar. Na slici ljevo, dokument upisa u trgovački registar Kvarnerska Brodogradilišta D.D., 21. Studenog 1946. (Izvor: Petar Trinajstić: Stoljeće 3.maj-a, povijest industrije i brodogradnje u Rijeci, Također: Petar Trinajstić: Izvor: Petar Trinajstić: 3. Maj - Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci 1905-2005., Grafika Zambelli, Rijeka, 2005)
1946. 26. Studenog Svoju prvu sezonu u Narodnome kazalištu (Teatro del popolo) otvara Talijanska drama (Dramma Italiana) premijernom izvedbom komedije Carla Goldonija (Venecija, 25. Veljače 1707. - Pariz, 6. Veljače 1793.) "Il Burbero benefico". (Izvor: Grupa Autora: Talijanska nacionalna zajednica (1945.–2003.) (PDF))
1946. krajem godine Dom učenika (Šegrta) na Sušaku se dijeli na Dom učenika u privredi i Dom Industrijske škole. Od 1949. do 1953. godine dom se naziva Dom učenika u privredi “Silvije Bakarčić” Rijeka, a od 1953. godine pa do kraja 1960. godine kada prestaje sa djelovanjem, Dom nosi naziv Đački dom učenika u privredi “Silvije Bakarčić” – Rijeka. Rješenjem Narodnog odbora grada Rijeke od 26. Ožujka 1954. godine dva doma se spajaju u jedan podnazivom Đački dom učenika u privredi “Silvije Bakarčić - Rijeka, dok se Đački dom Srednje tehničke građevinske škole ukida. U prosincu istre godine dolazi do jos jednog spajanja, tada s Domom centralne škole učenika u privredi.
1946. 06. Prosinca sva su parobrodarska društva na Jadranu nacionalizirana. (Izvor: Buletin Jugolinije broj 161)
1946. 07. Prosinca Ministarstvo financija FNRJ uputilo je odobrenje akt, Pov. br. 1190, VUJA-i, kojim je data suglasnost njenom traženju, da se na području grada Rijeke zavede Dinar DFJ (Demokratske Federativne Jugoslavije) kao zakonsko platežno sredstvo s tim, da Gospodarska banka povuče svoje »B« lire. Na taj se je način također izbjeglo štampanje novih novčanica za ostalo područje Zone »B«, jer su se s povučenim novčanicama u Rijeci pokrile potrebe područja Istre i Slovenskog Primorja. Iako su u Zoni"B" još bile u opticaju Jugolire, to je dovelo do apsurdne situacije da Rijeka koristi Jugolire, a Sušak Dinare. Da bi se spriječila ta anomalija da u jednom dijelu grada vrijedi jedna, a u drugom druga valuta poslan je taj zahtjev. 28 –30. Prosinca 1946. U Rijeci se odlučilo, shodno uputama Ministarstva financija u Beogradu, da se zamjena izvrši 28., 29. i 30. Prosinca 1946., kako bi se sa Novom godinom započelo s novom valutom. Jugolira je povučena iz upotrebe u Rijeci i uveden je Dinar. Nakon konverzije moglo se ustanoviti, da je na području Rijeke povučeno lira "B" u vrijednosti od 333,318.969.57, a isplaćeno DFJ dinara 93,927.427.50. Narodna banka je za konverziju lira »B« u Rijeci odredila kao svog predstavnika Viktora Mataušeka, rutiniranog stručnjaka, koji je vršio konverziju novca i u ostalim republikama Jugoslavije. (Izvor: Hrvatski numizmatički klub, Hrvatska numizmatika, Lire „B“, Objavljeno 17.11.2005.)
1946. 15. Prosinca "Privremena uprava brodogradilišta" (Privremena uprava brodogradilišta formirana je u Sušaku odmah nakon oslobođenja Rijeke i
zadaća joj je bila da koordinira rad svih sušačkih i riječkih tada još privatnih brodograđevnih tvrtki) donijela je odluku o formiranju Centralnog biroa za projektiranje (CBP) sa sjedištem u Rijeci. Ovo poduzeće imalo je dva sektora: Brodograđevni i Građevinski. Dana 1. siječnja 1954. CPB se dijeli u dva samostalna poduzeća – Rijekaprojekt i Brodoprojekt. (Izvor: Rijeka u Titovo doba 1945-1990., Rijeka, 2012., str. 97.)
1946. razrušena tvornica Torpedo dobiva novo ime - "Jadran", ali krajem 1947. tvornica se preimenuje u "Poduzeće Aleksandar Ranković", po političaru koji je u to vrijeme bio desna ruka Josipa Broza Tita. Bivša tvornica motora u sklopu Torpeda bila je najveća hala na Balkanu za proizvodnju diesel motora. Prvi diesel motor u Torpedu je proizveden 1950. godine i zvao se "ARAN", izvozili su ga u Kinu, Indiju, Indoneziju, ali ne i u Europu. Do 1959. u inozemstvo je prodano 3950 "ARAN 7", a do 1962. više tisuća motora izvezeno je u 22 zemlje. Tvornica je, što je poprilična rijetkost, sama izrađivala sve dijelove, pa i pumpe za ubrizgavanje goriva, kao i filtere za gorivo i zrak, jer u zemlji još nije bilo nikakve druge industrije koja bi je mogla opskrbljivati pojedinim dijelovima, a uvoz je postao sve teži. Pričalo se da ARAN u stvari znači Aleksandar RANković. Istina ili još jedna urbana legenda? Ujesan 1953. tvornica mojenja ime u "Torpedo tvornica motora" a proizvodni program su bili brodski dizelski motori od malih do velikih, kao i torpeda. Poratna proizvodnja torpeda potrajala je dvadesetak godina, no obavijena je krajnjom tajnovitošću – zna se samo da je ukupno izrađeno oko 350 komada torpeda tipa "Torpedo TZR". Domet je torpeda TZR 533 mm bio 12.000 metara, a brzina oko 40 čvorova. Proizvodnja torpeda je trajala do 1966.
1946. kazalište "Teatro Fenice" mjenja ime u "Partizan", kada je proradilo i kino sa povremenim projekcijama za javnost. Operater je bio Giovanni Scrobogna. 1947. godine ulazi u sastav novoosnovanog "Gradskog Kinematografskog poduzeća".
1946. u periodu od oslobođenja Rijeke 03. Svibnja 1945. pa do konca 1946. zapovjednik odjela OZNE u okviru 19. divizije, koja je djelovala na području Rijeke, bio je Emil Karadžija zvan Domaći, a politički komesar bio je Oskar Piškulić zvani Žuti. To se posljednje ime učestalo pojavljuje, prije toga, tijekom partizanske borbe, kao utjecajni delegat Komunističke partije Hrvatske kako oko djelatnosti regrutiranja, tako i oko djelatnosti uspostave i nadzora nad Gradskim komitetom Komunističke partije u Rijeci i u njezinoj provinciji. Već od 16. Svibnja 1945., Oskar Piškulić je obnašao u Rijeci značajnu ulogu u okviru gradskog Narodno-oslobodilačkog odbora kao "predstavnik za red i za sigurnost" iako se od 16. Svibnja nadalje o njemu govorilo isključivo kao o čovjeku odgovornom za OZNU. (Izvor: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB: AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1947. završena izgradnja Hrvatskoga
kulturnoga doma (Sušačkog nebodera). Sušačani su bili ponosni na
projekt kojim je zamišljen najveći neboder u Kraljevini Jugoslaviji. Nakon povlačenja okupacijskih trupa sa Sušaka
pokrenuta je akcija za gradnju Kulturnog doma, ali se početak gradnje otegao sve do 1937. godine. Gradnja dvaju nebodera s različitih strana Rječine (Riječki neboder i 
Sušački Kulturni dom) nije bila tek
urbanistička ekspanzija gradskoga prostora već prije svega natjecanje u međusobnoj nadmoći
susjednih država. (Izvor: Velid Đekić, Volite li Rijeku, VBZ, Zagreb, 2006., str. 79.)
1947. otpočelo je vađenje njemačkog minopolagača "KIEBITZ" koji se nalazio na dubini od 22 metra ispred molo Genova. Vađenje "Kiebitza" odradilo je specijalizirano poduzeće za spašavanje i vađenje potonulih brodova "BRODOSPAS" iz Splita. Tada se prvi put se u nas primijenilo vađenje broda pomoću cilindara i stlačenog zraka. Taj način vađenja isplanirali su tehnički rukovodioci poduzeća inženjeri Armada Adam i Ivo Fabrio, što je bio veliki uspjeh onog vremena. 30. Travnja 1948. brod je izvađen. Odtegljen je i rekonstruiran u Pulskom brodogradilištu. Brod je 1949. potpuno i vrlo luksuzno i moderno uređen i predan JRM kao školski brod i ploveća rezidencija Predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita. (Izvor: HRVATSKA VATROGASNA ZAJEDNICA Slavko Suzić: Iskustvo u gašenju brodova)
1947. 01. Siječnja osnovano je "Istravino" (Slika desno) najstarija vinarska kuća u Hrvatskoj. Osnovano je u Pazinu, prešavši za koji mjesec u Rijeku i spojivši s dvjema riječkim tvrtkama (jedna od njih je "Vinarija Pavella Giovannija" koji je ostao i bez Hotela "Bonavia"), a potom preuzevši još neke primorske i istarske tvrtke. (Izvor: Igor Žic: Riječki orao, venecijanski lav i rimska vučica, Adamić, Rijeka 2003., str. 126.)
1947. 08. Siječnja plivački klubovi "Primorac" i "Jedinstvo" ujedinjuju se u Fiskulturno društvo "Primorje". Društvo je 1948. godine reorganizirano, i stvoreno je Sportsko društvo "Primorje", a malo potom i Plivački klub "Primorje". (Izvor: wikipedija, Vaterpolski klub Primorje, Također: SD Primorje 08, O nama, Povijest društva, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Boris Perović: STOLJEĆE PONOSA, Također: Vaterpolo Primorje, povijesti Vaterpolo kluba PRIMORJE (VICTORIA))
1947. u Martinšćici u Kostreni se osniva "Tvornica ambalaže Milana Smokvine Tvrdog". 1953. godine tvornica seli u Rijeku i mijenja ime u "Tvornica ambalaže 8. Mart". 01. Siječnja 1965. Spajanjem Tvornice ambalaže „8. mart" iz Rijeke, pogona izrade limene ambalaže tvornice za preradu ribe "Jadranka" iz Vela Luke i Metalnom industrijom „Lim" iz Zagreba, nastao je "Metalografički kombinat Rijeka". 1993. godine kada otpočinje i proces privatizacije, "Metalografički kombinat Rijeka" mijenja ime u sadašnje "MGK -pack" d.d. Godine 2000. završeno je kompletno preseljenje tvornice na novu lokaciju, slobodnu carinsku zonu, na industrijskoj zoni Kukuljanovo.
1947. 20. Siječnja Vlada FNRJ osnovala je četiri velika brodara: "Jugoslavensku slobodnu plovidbu Sušak", "Jugoslavensku linijsku plovidbu Sušak", "Jadransku slobodnu plovidbu Sušak" i "Jadransku linijsku plovidbu Sušak". Na temelju rješenja Ministarstva financija IV br. 1327, "Jugoslavenska linijska" plovidba upisana je u Registar državnih poduzeća Saveznog ministarstva financija, kao poduzeće općeg značaja pod brojem 79 sa sjedištem u Sušaku (Sl. list FNRJ br. 18 od 04.03.1947.). Sjedište poduzeća bilo je u Sušaku, jer je Rijeka bila u to doba pod vojnom upravom do potpisivanja ugovora o miru sa Italijom. Zastava je plava s bijelim rombom u kojem se u sredini nalazi crvena zvijezda petokraka. Jadranskuj linijskoj plovidbi (Jadroliniji) je dodijeljen 41 brod, ali većinu je trebalo izvaditi iz mora i/ili osposobiti za plovidbu. Od preuzetih brodova, za plovidbu su bili sposobni 27 parobroda i 2 motorna broda i to: Bakar, Bar, Brač, Budva, Cres, Gradac, Knin, Kostrena, Kotor, Krk, Kupari, Labin, Lapad, Makarska, Pašman, Pelješac, Perast, Podhum, Polače, Rab, Rečina, Rovinj, Srbin, Starigrad, Ston, Šipan, Trogir, Ugljan i Ulcinj. 1986. godine "Jugolinija" je dosegla veličinu od 57 brodova i preko 3000 radnika. Godine 1949. uključila je i "Jugoslavensku slobodnu plovidbu". Od 1992.posluje kao "Croatia Line". 02. Svibnja 2000. godine, dan prije proslave Dana oslobođenja Rijeke, proglašen je stečaj "Croatia Linea". Osim osnivanja brodara duge plovidbe, vlada nove Jugoslavije odlučila se i za obnovu brodara male obalne i velike obalne plovidbe. Na temeljima nekadašnje "Jadranske plovidbe d. d." Sušak dijela "Dubrovačke plovidbe" i ostataka "Zetske plovidbe" osnovana je "Jadrolinija". "Jadrolinija" je počela poslovati s 28 putnička parobroda i 2 motorna broda, ukupno 7.192 brt, te 6 teretnih parobroda, ukupno 9.964 brt. Nova tvrtka započinje svoje djelovanje sa starim brodovima (najnoviji brodovi tada su bili Bakar, Rab i Šipan, izgrađeni 1931. godine te Kotor 1938. godine.), obnavlja oštećene i potopljene brodove, a tek 1952. godine dolaze novi brodovi iz naših brodogradilišta. Prve je isporučilo brodogradilište u Puli, a nakon njega Split. U času osnutka "Jugolinija" je od svog 
osnivača, Vlade FNRJ, dobila kao osnovna sredstva 16 brodova. (Izvor: Povijest Rijeke, Tipograf, Rijeka 1988., str. 411., Također: Rijeka u Titovo doba 1945-1990., Rijeka 2012., str. 59., Također: JUGOLINIJA, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1973. str. 59 - 162, Također: KRATAK POVIJESNI PREGLED NASTANKA I RAZVOJA JADROLINIJE, Također: Wikipedia, Jadrolinija, Također: REPUBLIKA HRVATSKA DRŽAVNI URED ZA REVIZIJU, IZVJEŠĆE O OBAVLJENOJ REVIZIJI PRETVORBE I PRIVATIZACIJE, CROATIA LINE, RIJEKA, Zagreb, svibanj 2003.)
1947. 20. Siječnja vlada FNRJ donosi rješenje o osnivanju državnog gospodarskog poduzeća saveznog značaja, pod nazivom "Opskrba brodova" sa sjedištem u Rijeci i predstavništvom u Splitu, s 25 uposlenih radnika. Od 10. srpnja 1957. naziv poduzeća je izmijenjen u Brodokomerc. Osim glavne djelatnosti opskrbe brodova, Brodokomerc se bavi inozemnim zastupstvima i konsignacijskim skladištima.
1947. 10. Veljače Mirovnim ugovorom u Parizu potpisan Ugovor o miru s Italijom. Rijeka, otoci i Istra službeno su vraćene Hrvatskoj, a Sušak i Rijeka ujedinjeni su u jedinstveni gradski teritorij. Osnovane su i dvije zone od kojih je zona A trebala pripasti Italiji, a zona B Jugoslaviji (slika desno). Od dijelova Zone A i Zone B formiran je Slobodni teritorij Trsta, pod upravom guvernera, kojeg je u dogovoru s Italijom i Jugoslavijom, trebalo imenovati Vijeće sigurnosti UN, ali do toga nije došlo. Kriza je završena 1954. godine, pripajanjem zone A Italiji i zone B Jugoslaviji. Stvoreni su i formalni uvjeti za spajanje Rijeke i Sušaka u jedinstveno upravno tijelo - jedan grad. (Izvor: Istrapedia, Mirovni ugovor u Parizu)
1947. nakon što je bila riješena politička situacija oko Rijeke i razgraničenja sa Italijom, zaposlila se građevinska operativa na povezivanju Zagreba i Karlovca (52 kilometra), te Rijeke i Grobničkog polja (15 kilometara). Projektanti "nove Lujzinske ceste" bili su Juraj Šiprak i Mirko Fućkan, a rekonstrukcija i asfaltiranje trajali su do 1954. godine. 31. Listopada 1954. rekonstruirana je cesta na velikoj svečanosti u Karlovcu, puštena u promet. Govor je održao Stjepan Lamer, direktor Uprave za ceste NR Hrvatske. Cesta je bila projektirana sa širinom od osam metara, minimalnim radijusom zavoja od 120 metara, s usponima od najviše 6 posto, te za planiranu prosječnu brzinu vožnje od 70 kilometara na sat. (Izvor: Igor Žic: Od Luiziane do autoceste, Žmigavac, Broj 23, Sječanj 2008.)
1947. Veljača Poduzeće A.S.P.M. prestaje postojati, kada Gradski vodovod i Gradska plinara formiraju "Gradsko poduzeće VODA-PLIN“ (skraćeno: VOPLIN), a opskrba električnom energijom formira zasebno poduzeće "ELEKTROPRIMORJE". Služba Kanalizacije unutar "Voplina" osniva se 1960. godine sa zadatkom upravljanja, održavanja i izgradnje kanalizacije u gradu Rijeci. 1996. "Voplin" mijenja ime u "KD VODOVOD I KANALIZACIJA d.o.o. za vodoopskrbu i odvodnju Rijeka". Današnji naziv poduzeća, Komunalno društvo VODOVOD I KANALIZACIJA dioničko društvo s ograničenom odgovornošću za vodoopskrbu i odvodnju Rijeka, datira od 1996. godine.
1947. 13. Veljače, na temelju rješenja Ministarstva financija IV br. 1327, Jugoslavenska linijska plovidba upisana je u Registar državnih poduzeća Saveznog ministarstva financija, kao "Jugolinija" poduzeće opće saveznog značaja pod brojem 79, sa sjedištem u Sušaku (Sl. list FNRJ br. 18 od 04. Ožujka 1947.). Sjedište je bilo u Sušaku, jer još uvijek nije bio potpisan ugovor o miru sa Italijom, a Rijeka je bila u to doba pod vojnom upravom. U času osnutka "Jugolinija" je od države dobila 16 brodova, a to su bili brodovi: LIVNO,
LOŠINJ,
LJUBLJANA,
NERETVA,
PLITVICE,
PODGORA,
PRENJ, PROZOR,
PULJ,
SPLIT,
SUTJESKA,
ŠIBENIK,
ŠOLTA,
TARA,
UŽICE i
ŽUŽEMBERG. Kompanije je do 1986. dosegla je veličinu od 57 brodova i preko 3000 radnika. Godine 1949. priključila joj se je i "Jugoslavenska slobodna plovidba". Tijekom 1950-ih preko dvadeset brodova dodijeljeno novoformiranim kompanijama (Splošna plovidba Piran, Jugotanker, Atlantska, Jugooceanija). Zastava je plava s bijelim rombom u kojem se u sredini nalazi crvena petokraka zvijezda. Od 1992. posluje kao Croatia Line. Zbog financijskih problema, gubitka linija i rasprodaje flote kompanija je 1999. godine završila u stečaju, koji se pretvorio u likvidaciju. Iako je zadnji brod Croatia Linea završio u rezalištu 2003. godine, svjetskim morima i danas plovi osam brodova koji su bili dio flote Croatia Linea. Propast ove riječke kompanije najveći je udarac kojeg je pretrpjelo hrvatsko pomorstvo u 20 godina samostalnosti hrvatske države.
1947. 14. Veljače rješenjem riječkog narodnog odbora broj 631/47, registrira se poduzeće “Gradsko auto-tramvajsko poduzeće” (GATPO). Tim je rješenjem gradski
promet, koji je dotad prevozio putnike i robu, izdvojen iz Uprave zajedničkih komunalnih službi i otada se bavi isključivo prijevozom putnika na gradskom i prigradskome području. Gradsko auto-tramvajsko poduzeće je tada imao 220 radnika, a vozni se park sastojao od dvadesetak trošnih autobusa i pet tramvajskih kola s prikolicama, pa zastarjeli vozni park nije odgovarao naraslim potrebama grada. Zanimljiv je podatak da su do 1949. u GATPO-u trećina zaposlenog osoblja bile žene. Obavljale su razne poslove - od vozačica tramvaja i kondukterki, upravnih poslova do čistačica. U Studenom 1947. poduzeće je dobilo dva nova autobusa uvezena iz Italije, a početkom 1948. stigla su još tri autobusa tipa Fiat 666-RNU (Slika ljevo) s karoserijom gradskog tipa i sa 65 mjesta. (Izvor: Autotrolej, Povijest)
1947. 22. Veljače brod Livno (4.222 BRT 2550 NRT) isplovio je iz Rijeke za Rotterdam, Ghent i Antwerpen, čime je "Jugolinija" otvorila prvu redovitu liniju iz Jadrana prema sjevernoj Europi. To je i općenito bila prva linija koju je Jugolinija otvorila. Linija je predviđala odlazak svakih 45 dana, što je skraćeno na svakih 20 dana potkraj 1948. (Izvor: Monografija Jugolinije (1973.) str:158, Također: Forum Croinfo.net, Veljača - značajni događaji, autor: Iliria )
1947. 01. Ožujka Okružni komitet KPH za Hrvatsko primorje odlučuje da se u neto formiranom jedinstvenom gradu, kada je poslije pariškog mirovnog ugovora i formalno završio Drugi svjetski rat, ukine "Primorski vjesnik", te da 01. Ožujka 1947. godine u Rijeci počme izdavanje i tiskanje dnevnog lista "Riječki list" (nosio je datum od 2. Ožujka), današnjeg "Novog Lista". 16. travnja 1954. "Riječki list" dobiva sadašnje ime. Od 1965. redakcija se nalazi u sadašnjoj zgradi u Zvonimirovoj ulici. (Izvor: Wikipedia, Novi list, Također: Hrvatska enciklopedija, Novi list, Također: sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Stare hrvatske novine, Sušački novi list, TAkođer: Novi List, Neven Šantić: Na krilima čitatelja kroz 65 godina, Objavljeno: 2. Ožujak 2012)
1947. 01. Ožujka formirano je "Gradsko hotelsko poduzeće" na Sušaku. Bonavia nije ušla u tu firmu, jer je u njoj još bila vojska. Dana 1. Svibnja 1947. svi hoteli i restorani Rijeke i Sušaka spojili su se u "Gradsko hotelsko poduzeće", a za direktora Bonavije došao je Josip Strelov. Poduzeće je egzistiralo do 1949. godine kad se formirala direkcija hotelskih poduzeća, na čelu s direktoricom Brankom Maričić. (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1947. 01. Ožujka Riječka je luka konačno sjedinjena sa sušačkom kada je Vojna uprava JA (Jugoslavenske Armije) ukinula Inspektorat pomorstva, Uprava pomorstva ukinula Pomorsko poglavarstvo Sušak, a za cjelokupni riječki lučki sistem formirana Lučka kapetanija Rijeka. (Izvor: RIJEKA, zbornik, Matica hrvatska, Zagreb 1953., str. 69.)
1947. 29. Ožujka osuđuje se u odsustvu Giovanni Pavella, vlasnik hotela "Bonavia". U obrazloženju presude među ostalim se navodi:
"utvrđeno da su Pavelline vinske tvrtke liferovale vino njemačkim okupacijskim snagama na ovom području, nastavile s tim poslom i nakon kapitulacije Italije, a poznato je da vino pojačava ratnu otpornost i agresivnost u neprijatelja, dakle osnažuje cjelokupni ratni potencijal njemačkog okupatora. Optuženik Pavella tipični je predstavnik ranijeg građanskog društva kojem je glavni i jedini cilj bilo nagomilavanje bogatstva, ne vodeći pritom računa u kakvoj se teškoj situaciji nalazi njegov narod, koji je u tom trenutku vodio konačni obračun s njemačkim okupatorom... Također, istovremeno daje konačište njemačkim komandama u svom hotelu, a što svakako olakšava položaj okupatora. Ta ista optuženikova firma nastavlja do zadnjeg časa da trguje sa neprijateljskim firmama, da opskrbljuje njemačku vojsku. Posljednju isporuku učinila je pod fakturom br. 16374/55 dana 18. IV. 1945. Ta isporuka od 15 bačava neto kg. 10.555 Lit., 11.110 litara po 2.000 Lira = 2.222.000 Lira finog likera upućenog "Höheren SS und Polizaifürer Trieste".
Osuđuje se na četiri godine lišenja slobode sa prinudnim radom, te na konfiskaciju cjelokupne imovine, zašto je potpomagao neprijatelja na način da je trgovao vinima u Njemačkoj. Konfiskacija se odnosi na vinsku tvrtku Pavella Giovanni na Rijeci, hotel Bonavia, vilu na Costabelli, te nekretnina i zemljišta, gradilišta u Lovranu, stanove, vila i nekretnina u Rijeci, te ureda i skladišta u Slobodnoj zoni u luci, nekoliko kamiona i automobila Fiat 1100." (Izvor: Igor Žic: Riječki orao, venecijanski lav i rimska vučica, Adamić, Rijeka 2003., str. 126.)
Inače, Pavella je prije i tokom talijanske okupacije bio predsjednik zavoda pod imenom "Istituto fascista Africo-Italiana", pa se pretpostavlja da je imao veze s talijanskim kolonijama Libijom i Etiopijom. U pokušaju da u ratnom vihoru očuva biznis Pavella nije prezao ni od čega, a ponajmanje od pokušaja da se dodvori vlastima. Posljednje isporuke vina njemačkoj vojsci Pavella je organizirao neposredno prije završetka Drugoga svjetskog rata, u Travnju 1945. Ne dočekavši oslobođenje Rijeke, Pavella je pobjegao u Italiju. Iz njegove je tvrtke "Pavella Giovanni" uskoro je izrasla firma Istravino, za koje se navodi da je preuzela skladišta Pavelle na Costabelli 30. Lipnja 1947. godine. (Izvor: Hotel Bonavija, Povijest (PDF), Također: Sanja Krmpotić: Rijeka – Novi val u gradu dvaju gradova, iće & piće br. 24, travanj 2011., str. 44., Također: DAR, PR 8, kut. 608. br. 72/46, Giovanni Pavella – Viši sud za Istru i Rijeku na Rijeci, dana 20. VI. 1947.)
1947. 01. Travnja osnovano je "Gradsko Kinematografsko poduzeće" kao gradsko poduzeće, a u svom sastavu imalo je kina: "Partizan" današnje "Teatro Fenice", "Beograd" današnje "Art kino Croatia", "Jadran", "Garibaldi", "Viševica" i "Tuhobić". Od tog je poduzeća kasnije osnovano poduzeće "Rijekakino". (Izvor: Filozofski fakultet, Odsjek za povijest umjetnosti, Marina Koprivnikar: TEATRO FENICE – BUDUĆNOST IZ PEPELA), Također: Forum Croinfo.net, Travanj - značajni događaji, Autor: Iliria)
1947. 30. Travnja izlazi članak u "Novom Listu" pod naslovom "Kako neka poduzeća i ustanove
upotrebljavaju svoja vozila":
"Nedavno provedena masovna kontrola na našem području pokazala je brojne nepravilnosti, koje svakako treba žigosati. Tako je, na primjer, osobni automobil br. 38384, kojim se služi direktor poduzeća »Transjug« u Rijeci, u nedjelju 25. IV., u nekoliko navrata prevalio put iz Rijeke u Opatiju i natrag, vozeći ga od njegovog stana u Opatiji u Rijeku i obrnuto, iako na toj relaciji postoji dobra autobusna veza. Osobni auto br. H-11206, koji je vlasništvo gradskog NO-a Zagreba, zatečen je isto tako 25. IV na cesti za Novi s jednom muškom i dvije ženske osobe. Istog dana zaustavljen je taj automobil kod Lovrana te je ustanovljeno da prevozi šefa ferijalne komisije iz Zagreba. Ovaj je prijestup tim veći jer je zakonom zabranjeno upotrebljavati osobna vozila državne svojine na većoj udaljenosti od 50 kilometara na onim relacijama gdje postoje druga javna saobraćajna sredstva. Neka državna poduzeća stavljaju svoja vozila na raspolaganje sasvim neslužbene naravi. Tako je npr. Autopoduzeće u Crikvenici svojim osobnim automobilom H 0691 četiri puta redom prevozilo svatove, dok njegov šofer Cvjetko Turina čak nema ni saobraćajne knjižice. I autobusno poduzeće u Rijeci stavljalo je svatovimana raspoloženje svoja vozila i to čak teretne kamione... Na kontroli su pronađena mnoga motorna vozila koja nisu imala ni putnog naloga, a neki šoferi nisu imali ni saobraćajne knjižice ni vođene uredne evidencije o motornom vozilu, a naišlo se i na neka državna vozila koja uopće nisu bila registrirana. To sve svjedoči o tome da autom ne upravljaju lica koja su za to zadužena, već onaj tko stigne i kome treba. Nema sumnje da je korištenje motornih vozila u privatne svrhe štetno (!) i da takve pojave treba energično suzbijati i kažnjavati."
Kako se povijest ponavlja.
1947. 01 Svibnja Svi su hoteli i restorani u Rijeci i na Sušaku sjedinjeni u "Gradsko hotelsko poduzeće", a na mjesto je direktora “Bonavije” postavljen Josip Strelov. (Izvor: Hotel Bonavija, Povijest, Također: Sanja Krmpotić: Rijeka – Novi val u gradu dvaju gradova, iće & piće br. 24, travanj 2011., str. 44.)
1947. 01. Svibnja U parku Vladimira Nazora otvoren je zoološki vrt u sklopu Prirodoslovnog muzeja. Prirodoslovni muzej Rijeka prvi je regionalni muzej riječkog područja. Utemeljen je 16. Svibnja 1876. godine, a za javnost je otvoren 1. Svibnja 1946. godine. Do osnivanja muzeja dolazi 1945. godine na inicijativu i prijedlog prirodoslovca amatera Maria Rossia u obiteljskoj zgradi grofa Negroni gdje se i danas nalazi. Istog dana otvoren je manji akvarij. 
Koncepcija Prirodoslovnog muzeja u Rijeci razrađena je po načelima bečkog "Naturhistoriches Museuma" i za ono vrijeme bila je među najsuvremenijim muzejskim koncepcijama. (Izvor: Prirodnoslovni muzej grada Rijeke, Povijest muzeja, Također: Wikipedia, Prirodoslovni muzej Rijeka)
1947. 27. Svibnja rješenjem broj 1867 Gradskog Narodnog odbora, spajanjem nekoliko malih gradskih pekara koje su u svom sastavu imale i prodavaonice kruha i peciva osnovano je poduzeće "Pek-Pod" Rijeka (na slici desno, pekara Pek - Poda na Vežici). "Pek–Pod" od tada u svom sastavu ima 27 proizvodnih pogona s klasičnom proizvodnjom, a većina njih je u svom sastavu imala i prodavaonicu kruha i peciva. Tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća "Pek–Pod" preuzima sve male pekare na gradskom i prigradskom području, te pekare na području Crikvenice, Novog Vinodolskog, Senja i Raba. Godine 1964. "Pek–Pod" doživljava svoj najznačajniji tehnološki preobražaj puštanjem u rad Tvornice kruha–Vežica. Poduzeće pod današnjim imenom "PIK Rijeka" djeluje do 01. Srpnja 1967., kada se integracijom, dva poduzeća, "Industrijsko prehrambenog kombinata" i pekarskog poduzeća "Pek–Pod", ujedinjuju sa poduzećem "Veležito" (Žitni fond za otkup, uskladištenje i distribuciju žitarica) koje je osnovano iste godine. Tim udruživanjma nastaje "Prehrambeno industrijski kombinat" Rijeka (PIK Rijeka). (Izvor: Pik Rijeka, Povijest pekarstva,Također: Pik Rijeka, Povijest, Također: Forum Croinfo.net , Svibanj - značajni događaji, autor: Ilirija)
1947. 30. Lipnja poduzeće "Istravino" preuzima skladišta na Costabelli koja su pripadala vinarskoj tvrtki Pavella Giovannija. Pavella Giovanni, vlasnik firme je osuđen na 4 godine robije i na konfiskaciju cjelokupne imovine, zato što je potpomagao neprijatelja na način da im je prodavao vino. (Izvor: Igor Žic: Riječki orao, venecijanski lav i rimska vučica, Adamić, Rijeka 2003., str. 126., Također: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1947. ispaljene prve mine na novom gradilištu bivšeg odmarališta u Martinšćici koja je pretvorena u brodogradilište “Viktor Lenac”
1947. Kolovoz - Listopad Nakon odlaska riječkog biskupa Uga Camozza u Italiju, talijanski kapucini predaju hrvatskim kapucinima samostan i novu crkvu Gospe Lurdske.
1947. 03. Kolovoza posljednji talijanski biskup u Rijeci, Ugo Camozzo, nakon devetogodišnjeg episkopata napušta Rijeku. (Izvor: Pregledni članak, Acta med-med-hist Adriat 2013, Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA)
1947. 18. Kolovoza u Ljubljani je osuđen na smrt vješanjem i obješen Njemački zapovjednik obrane Rijeke Ludwig Kuebler (rođen in Unterdill, Bavaria, 02. Rujna 1889) (slika desno). Ranjen u tijeku borbi za Rijeku i onda zarobljen. Kübler je imao naređenje da pod svaku cijenu obrani tzv. Liniju Ingrid (Ingridstellung) koja je trebala spriječiti daljnji prodor partizanskih snaga. Zapovijedao je 97. korpusom čiju su osnovnu operativnu snagu činile 237. i 188. brdska divizija s oko 26.000 vojnika. U tom sastavu bila je borbena grupa Reindal na pravcu Drenova–Marčelji i grupa Fiume na pravcu Rijeka–Drenova, sačinjena od 3. regimente talijanske fašističke milicije, talijanskog policijskog bataljuna te 11. i 12. artiljerijskog diviziona koji su držali položaje na Sv. Katarini. Bile su to jedinice tzv. Repubblica Sociale Italiana, marionetske države koju je Musolini formirao na sjeveru Italije uz podršku Hitlera, nakon kapitulacije Kraljevine Italije Rujna 1943. godine. Navedene snage imale su oko 12 500 vojnika i 40 artiljerijskih oruđa različitog kalibra. Njima je izravno zapovijedao njemački pukovnik Lothar Zimmermann koji je dao pismenu izjavu da će braniti Rijeku do posljednjeg čovjeka. Suđenje je bilo u Ljubljani, a sudio mu je sud IV. Jugoslovenske armije u Ljubljani (10. Proces) koji je sudio svim njemačkim zarobljenicima i slovenskim izdajicama. Suđenje je bilo 21. Srpnja 1947. godine. Od 14 optuženih 12 ih je osuđeno na smrt, a samo 2 na robiju. Pokopan je u u Ljubljani, ali mu je nadgrobni kamen na obiteljskom groblju Westfriedhof Munich. (Izvor: wikipedija > Ludwig Kübler, Također: Zlatko Krašković: RIJEČKA BITKA I JOŠ PONEŠTO, Također: I.N.: DAN OSLOBOĐENJA RIJEKE: PREDAVANJE - RIJEČKA BITKA, Također: WWII Grave, Kübler, Ludwig “Latschen-Nurmi”, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 49, Rajko Samueli Kačić: RIJEČKA BITKA)
1947. 23. Kolovoza Prezidijum jugoslavenske Narodne skupštine ratificirao je mirovni ugovor (Pariški) s Italijom. (Izvor: Hrvatska enciklopedija, Pariški mirovni ugovori iz 1947., Također: Vladimir Ibler, Pariški Mirovni Ugovor s Italijom od 10. Veljače 1947., Također: Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet u Rijeci, Odsjek za povijest, Ivan Zubović: TRŠĆANSKA KRIZA, Rijeka, 2015.)
1947. 01. Rujna osnovana je tvrtka Transjug kada je započela obavljati poslove pomorske špedicije. S ciljem razvijanja poslovnih aktivnosti i jačanja pozicije na tržištu, ubrzo nakon osnivanja, tvrtka je započela formirati operativne jedinice i izvan Rijeke, na Jadranu i u svim značajnijim prometnim i gospodarskim središtima kontinentalne Hrvatske. Uz pomorsku i kontinentalnu špediciju, razvijaju se i dopunske djelatnosti kao što su transportno
|
pakiranje robe, skladištenje i konsignacija te agencijski poslovi. Najstarija međunarodna špedicija u Hrvatskoj početkom devedesetih godina mijenja ime u Transadria te od 1992. godine nakon procesa pretvorbe i privatizacije, djeluje kao dioničko društvo u privatnom vlasništvu. Transadria je svrstana u 1 posto najvećih i najboljih hrvatskih tvrtka prema Zavodu za poslovna istraživanja, a to potvrđuju i dobivene nagrade Zlatna kuna 2003., 2005., 2006. i 2007. godine. U 2006. tvrtka je imala 82,4 milijuna kuna ukupnih prihoda i više od 500 zaposlenih. (Izvor: Transadria, POVIJEST, Također: Hrvatska enciklopedija, Transadria d.d.)
1947. 14. Rujan održane su prve trke za prvo cestovno prvenstvo FNRJ na stazi Preluk. Organizator je bila komisija za "Tehniku i sport". Takmičenje se je održavalo u pet klasa motocikala, dvije klase motocikala s prikolicom i dvije klase automobila. Pred oko 30.000 gledatelja nastupilo je preko 80 vozača. U klasi 125 ccm na "Puchu" je pobjedio Danilo Širca, a u klasi 250 ccm Anton Jakšić, klasi 350 ccm Veljko Metz, a Ivan Vukelić (na slici ljevo) je pobijedio u klasama 500 ccm i 1000 ccm.
1947. 15. Rujna nakon ratifikacije svih ugovornih strana, vlade SAD, Velike Britanije, Francuske i SSSR-a položile su svoje ratifikacione dokumente čime je stupio na snagu Londonski Memorandum o miru između Italije i FNRJ (Federativne Narodne Republike Jugoslavije). S tim sporazumom je određeno konačno razgraničenje i konačni povratak velikog dijela Istre, Rijeke, Zadra te kvarnerskih i dalmatinskih otoka Hrvatskoj. Ipak, budući da je taj ugovor donesen po diktatu velikih sila, s tim da su SAD i Engleska smatrale da je bilo koji ustupak Jugoslaviji ustupak SSSR-u, niti FNRJ niti Italija nisu bili zadovoljni s rješenjem. Pariškim mirovnim ugovorom s Italijom koji je stupio na snagu 15. Rujna 1947. Rijeka je i međunarodnopravno pripala Jugoslaviji. Konačni dogovor između Italije i Jugoslavije postignut je Osimskim sporazumom 1975. godine. (Izvor: Istrapedia, Londonski memorandum, Također: PRAVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU, Filip Hameršak: Mali leksikon hrvatske pravne povijesti)
1947. sredinom Rujna Presidiumu sabora NRH upućen je prijedlog da se "spoje gradovi Sušak i Rijeka u jedan grad" čime je praktički pokrenuta politička akcija za ujedinjenje Sušaka i Rijeke. Prezidijum prihvaća prijedloge i ukazom 27. Prosinca raspisuje izbore za jedinstveni GNO Rijeka-Sušak. Izbori su održani 1. Veljače 1948., a prva sjednica GNO-a 12. Veljače 1948. Donošenjem odluke o ujedinjenju i provođenjem izbora za jedinstveni GNO Rijeke prestala je postojati gradska općina Sušak. Zasebna gradska općina Sušak, kao III. rajon u sastavu gradske općine Rijeka, postojala je do 1962. godine. Usprkos pokušajima da se vrati naziv Grada Sušaka takva su nastojanja do sad bila bezuspješna. (Izvor: Klub Sušačana, Sušačka revija broj 68, Željko Bartulović: O, MILI GRADE, Također: Novi List, Slavica Mrkić Modrić: Prije 68 godina Sušak i Rijeka postali jedan grad, Objavljeno: 3. svibanj 2013.)
1947. 24. Rujna u Rijeci je osnovano "Udruženje liječnika Rijeka-Sušak" kojemu je predsjednik bio dr. Fran Bakarčić a djelovalo je i dalje kao samostalno udruženje. Ovo je Udruženje već sljedeće godine postalo Podružnica Zbora liječnika Hrvatske. Zašto je naziv Udruženja bio "Rijeka- Sušak", a ne samo Rijeka. Razlog je pravne naravi. Naime, odluku o sjedinjenju Sušaka i Rijeke je, na prijedlog ovih dvaju gradova, donio Prezidijum Sabora Narodne Republike Hrvatske tek 27. Prosinca 1947. Prema tome u trenutku osnivanja Podružnice još nije bio definiran naziv ovoga grada, koji je tek od datuma te odluke dobio naziv Rijeka. Već je i prije toga Sušak imao takvo udruženje jer je u Sušaku već 02. Listopada 1936. u prostorijama "Banovinske bolnice" osnovano Udruženje liječnika za Hrvatsko promorje i Gorski kotar, ali se je tijekom talijanske okupacije u 2. svjetskom ratu rad Udruženja ugasio da bi se na konstituirajućoj sjednici 08. Lipnja 1946. djelovanje obnovilo. (Izvor: Iz hrvatske medicinske prošlosti, VJEKOSLAV BAKAČUN, ALEKSANDRA FRKOVIĆ: UDRUŽENJE LIJEČNIKA HRVATSKOG PRIMORJA I GORSKOG KOTARA, Također: Hrvatski liječnički zbor: UDRUŽENJE LIJEČNIKA HRVATSKOG PRIMORJA I GORSKOG KOTARA)
1947. osnovana je "Jugolinija" i od prvotnih tridesetak, pa pedesetak brodova došla je do devedesetak i tako postala najveći linijski brodar u mediteranu. 1992. mijenja ime u Croatia Line, i to je nažalost svih hrvatskih pomoraca bio početak kraja jednog giganta na Mediteranu, na kojeg smo svi bili ponosni. Mnogi hrvatski pomorci još se u nevjerici sjećaju pada Croatia Line. Dogodilo se to 2003. kada je i zadnji brod odveden u rezalište, a zvao se je "Hrvatska".
1947. 15. Listopada u Rijeci se osniva Visoka Teološka Škola, a sa njom započinje i ponovnooživljavanje visokoškolske nastave u Rijeci, koja je u razdoblju između dva rata potpuno zamrla. (Izvor: UNIRI, Od početaka...)
1947. 24. Listopada na blagdan svete Terezije Avilske u Rijeci je otvoreno Bogoslovsko sjemenište. Rektor sjemeništa postaje dr. Ivan Dukić, a duhovnik Ivan Brechler. Svečanost otvaranja vodio je senjsko-modruški biskup Viktor Burić u prisutnosti Bože Milanovića, delegata apostolske administrature za hrvatske župe srednje Istre i ravnatelja sjemeništa u Pazinu, i Josipa Pavlišića, duhovnika i ekonoma istoga sjemeništa. U prvim aktima kojima je otvoreno Bogoslovsko sjemenište, stavljen je velik naglasak na "glagoljaški" i "istarski" karakter sjemeništa. 10. Ožujka 1950. Josip Srebrnić, biskup krčki i tada apostolski administrator riječki, Viktor Burić, senjsko-modruški biskup i apostolski administrator Kastva i okolice, te dr. Dragutin Nežić, apostolski administrator pazinske administrature i Porečko-pulske biskupije donose odluku kojom riječko Bogoslovsko sjemenište proglašavaju središnjim sjemeništem. (Izvor: I. Devčić: Bogoslovsko sjemenište i Visoka bogoslovska škola, Izlaganje na znanstvenom skupu)
1947. 24. Listopada Dr. Viktor Finderle, potpredsjednik GNO-a, čita na redovnom zasjedanju gradske skupštine u Rijeci, na hrvatskom i na talijanskom 
jeziku, prijedlog Prezidiju Sabora NRH oadministrativnom spajanju Rijeke i Sušaka u jedan grad. (Izvor: LIJEČNIČKE NOVINE, GLASILO HRVATSKE LIJEČNIČKE KOMORE, VIKTOR FINDERLE Onemogućena akademska karijera u Hrvatskoj)
1947. 23. i 27. Listopada Nakon stupanja na snagu Pariškog ugovora između FNRJ i Italije 15. Rujna 1947. provodi se ujedinjenje gradova Rijeke i Sušaka (na slici desno proslava ujedinjenja gradova Rijeke i Sušaka). Gradski narodni odbor (GNO) Rijeke 23., a GNO Sušaka 27. Listopada 1947. predlažu Prezidijumu hrvatskog Sabora prijedlog o ujedinjenju NO-a Rijeke i Sušaka i da se oba grada spoje u cjelinu. Prezidijum prihvaća prijedloge i ukazom 27. Prosinca raspisuje izbore za jedinstveni GNO Rijeka-Sušak. Izbori su održani 01. Veljače 1948. Na izbore je izašlo 99,2% upisanih birača, od kojih je 96,7% glasalo za kandidate Narodne Fronte, a 3,29% bilo je protiv. Donošenjem odluke o ujedinjenju i provođenjem izbora za jedinstveni GNO Rijeke prestala je postojati gradska općina Sušak kao zasebna upravna jedinica, iako je kao III. rajon u sastavu gradske općine Rijeka nastavila postojati do 1962. godine. (Izvor: Klub Sušačana, Sušačka revija broj 68, Željko Bartulović: O, MILI GRADE, Također: Novi List, Slavica Mrkić Modrić: Prije 68 godina Sušak i Rijeka postali jedan grad, Objavljeno: 3. svibanj 2013., Također: wikipedija, Sušak Također: Fluminensia, Nepostojeći grad Sušak)
1947. 30. Studenog birani predstavnici Rijeke –
Sušaka u narodna predstavništva.
U Sabor NR Hrvatske
izabrani su Franjo Kordić i
Giuseppe Arrigoni, a u Narodnu
skupštinu FNRJ Petar
Klausberger. Tako su predstavnici
Rijeke poslije osamdeset
godina ponovno zauzeli svoja
mjesta u hrvatskom Saboru.
1947. 21. Studenog odlukom Ministarstva lokalnog saobraćaja FNR Jugoslavije, u Rijeci je osnovano poduzeće "Autobusno poduzeće za Istru i Hrvatsko primorje" Rijeka. Počeli su sa 15 rabljenih trofejnih
vozila od kojih 10 autobusa različitih
marki i tipova, te 15 vozača, 11
konduktera i 25 službenika. Nakon pripajanja malih srodnih poduzeća, 19. Studenog 1953., firma mjenja naziv u "Autotrans", i biva registrirana za međunarodni transport. (Izvor: Autotrans Revija, Godina 1, broj 1, Doris Žiković: "Vizije pretočene
u stvarnost", Rujan 2007, str:4., Također: CROINFO.NET, Stari autobusi - Rijeka, Autotrans, Napisao: Z, Također: Autotrans d.o.o., Povijest)
1947. u prostore zgrade "Kulturnog doma" na Sušaku useljava "Gradska biblioteka Sušak" obnavljajući fond pretežno darovima građana.
Uvedena je članarina i donesena Pravila o korištenju. Za ravnatelja Biblioteke dolazi Vladimir Pavlinić. U Biblioteci se organiziraju razne kulturne aktivnosti, osposobljavaju se pokretne knjižnice koje opslužuju rubna naselja Općine Sušak, a osoblje sustavno pohađa tečajeve za stručno usavršavanje. Također je otvorena "Dječja knjižnica Sušak" i "Čitaonica Sušak". (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Milka Šupraha-Perišić: Gradska knjižnica, Čuvari građanskoga vremena)
1947. 27. Prosinca Prezidijum Sabora Narodne Republike Hrvatske na prijedlog GNO Sušaka od 27. Listopada 1947. i GNO Rijeke od 23. Listopada 1947. o ujedinjenju NO-a Rijeke i Sušaka i da se oba grada spoje u cjelinu, donosi odluku o sjedinjenju ovih dvaju gradova, i raspisuje izbore za 01. Veljače slijedeće godine. prvo zasjedanje Gradskog narodnog odbora održano je 12. veljače 1948. godine u Municipiju. Prvi predsjednik GNO-a Rijeka bio je Petar (Pietro) Klausberger, čime je postao prvim riječkim poslijeratnim gradonačelnikom. Tada, prema administrativno-teritorijalnoj podjeli Narodne Republike Hrvatske, nova gradska cjelina, koju uz Rijeku i Sušak, otad čine i Zamet, Pehlin, Škurinje, Gornja Drenova, Orehovica i Kostrena, i formalno postaje jedinstven grad, pod imenom – Rijeka. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 68, Željko Bartulović: O, MILI GRADE , Također: Novi List, Slavica Mrkić Modrić: Prije 68 godina Sušak i Rijeka postali jedan grad, Objavljeno: 3. Svibanj 2013. Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis, Također: wikipedija, Sušak, Također: Novi List, Andrej Petrak: UJEDINJENI GRAD Ove se godine slavi sedam desetljeća spajanja Rijeke i Sušaka, Objavljeno: 4. ožujak 2018.)
1947. osnovano zrakoplovni klub "Krila Kvarnera".
1948. 23. Siječnja Rješenjem Vlade FNRJ, spajanjem firmi "Matteo Skull", "Luigi Cusar", "Jadranska brodogradilišta d.d." - podružnica Sušak, u Rijeci je osnovano poduzeće "Svijetlost" sa predmetom poslovanja: izrada elektro-armatura i brodskih elektro instalacija. 1958. poduzeće se spaja sa firmom "Rade Končar" iz Zagreba.
1948. 23. Siječnja (Muzej Grada Rijeke, KRONOLOGIJA kaže krajem 1947.) Rješenjem predsjedništva vlade FNRJ Pov, br. 219-4S mijenja se naziv tvornice "Jadran" Rijeka u "Aleksandar Ranković"- Rijeka. Od 1954. (Muzej Grada Rijeke, KRONOLOGIJA kaže krajem 1953.) tvornica nosi naziv "Torpedo - tvornica motora" - Rijeka. (Izvor: SUMARNI INVENTAR "TORPEDO" TVORNICA MOTORA RIJEKA 1901-1997., Broj fonda: HR DARI 734, Izradila: Jadranka Kaloper-Bakrač, 7/112)
1948. nakon zakonske zabrane pusta i maškara, grupa Halubajaca
demolirala je milicijsku postaju i završila u zatvoru, s kaznom od 3 do 9 mjeseci. Teške
poratne godine, razorena privreda, siromaštvo, slom starog sustava, iseljavanje -
useljavanje staro-novog stanovništva, borbeni ateizam i 
dogmatika "Novog doba" doista
su istisnuli karneval i maskirano slavlje s riječkih ulica. On više nije postojao u formi kakvoj
se održavao u starom Sušaku i još starijoj Rijeci. To je bilo primjereno tek djeci, i to nižeg
uzrasta.
1948. 29. Siječnja na Titovom trgu održan završni predizborni skup na Sušaku (slika ljevo). Pred više tisuća Sušačana govorio je Drago Kontuš, dotadašnji predsjednik GNO Sušaka. (Izvor: N.Labus, Također: Forum Croinfo.net, Siječanj - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1948. 31. Siječnja Na Jadranskom trgu održan završni predizborni skup na Rijeci. Pred više tisuća Riječana govorio je, među ostalima, Petar Klausberger, dotadašnji predsjednik GNO Rijeke.
1948. 01. Veljače godine održani su izbori za Gradske narodne odbore u Rijeci i tri područna NO, čime su stvoreni temelji za spajanje Rijeke i Sušaka. Izašlo je 99,20% birača, u I. rajonu 99,13%, u II. 99,81%, a u III. rajonu Sušaka 99,68% upisanih birača, od kojih je 96,7% glasalo za kandidate NF (Narodne Fronte), a 3,29% bilo je protiv. Gradski narodni odbor (GNO) Rijeke 23., a GNO Sušaka 27. Listopada 1947. predlažu Prezidijumu hrvatskog Sabora prijedlog o ujedinjenju NO-a Rijeke i Sušaka i da se oba grada spoje u cjelinu. Prezidijum prihvaća prijedloge i ukazom od 27. Prosinca raspisuje izbore za jedinstveni GNO Rijeka-Sušak. Izbori su održani 1. Veljače 1948. Na izbore je izašlo 99,2% upisanih birača, od kojih je 96,7% glasalo za kandidate Narodne Fronte, a 3,29% bilo je protiv. Donošenjem odluke o ujedinjenju i provođenjem izbora za jedinstveni GNO Rijeke prestala je postojati gradska općina Sušak kao zasebna upravna jedinica, iako je kao III. rajon u sastavu gradske općine Rijeka nastavila postojati do 1962. godine. Tada, prema administrativno-teritorijalnoj podjeli Narodne Republike Hrvatske, nova gradska cjelina, koju uz Rijeku i Sušak, otad čine i Zamet, Pehlin, Škurinje, Gornja Drenova, Orehovica i Kostrena, i formalno postaje jedinstven grad, pod imenom – Rijeka. Održana je i prva, konstituirajuća sjednica novog, jedinstvenog GNO (Gradskog narodnog odbora) Rijeka tj. za Rijeku i Sušak. Za predsjednika NO grada Rijeke izabran je Petar (Pietro) Klausberger. Bit će na funkciji do 14. Siječnja 1952. Dana 12. Veljače 1948. godine, održana je i prva sjednica NO Rijeka kada je i osnovan Kotar Rijeka. (Izvor: Klub Sušačana, Sušačka revija broj 68, Željko Bartulović: O, MILI GRADE, Također: Novi List, Slavica Mrkić Modrić: Prije 68 godina Sušak i Rijeka postali jedan grad, Objavljeno: 3. svibanj 2013., Također: wikipedija > Sušak, Također: Kratka povijest Trsata - Značajniji datumi u povijesti Trsata 1288. – 2013., Također: Novi List, Andrej Petrak: UJEDINJENI GRAD Ove se godine slavi sedam desetljeća spajanja Rijeke i Sušaka, Objavljeno: 4. ožujak 2018., Također: DAR, KOTARSKI NARODNI ODBOR SUŠAK 1945-1948)
1948. 12. Veljače održana prva sjednica Gradskog narodnog odbora (GNO) za područje Rijeka-Sušak kada je i osnovan Kotar Rijeka. (Izvor: Wikipedia, Sušak, Također: Riječani.com, Riječki ljetopis, Također: Marinko Lazzarich: Stoljetno iščitavanje povijesti pod stijenama riječkoga sportskog hrama, Također: Novi List, Andrej Petrak: UJEDINJENI GRAD Ove se godine slavi sedam desetljeća spajanja Rijeke i Sušaka, Objavljeno: 4. ožujak 2018.)
1948. 12. Veljače nakon što je Odlukom "Komiteta za naučne ustanove, sveučilišta i visoke škole" u Zagrebu broj 1596 od toga datuma, "Riječki povijesni arhiv" je, kao ispostava "Zagrebačkog državnog arhiva", uklopljen u sustav arhivske službe NR Hrvatske. Ispostava je bila nadležna za područje gradskih narodnih odbora Rijeka, Pula, Rovinj i Opatija te kotarskih narodnih odbora Buzet, Labin, Cres-Lošinj, Pazin, Rijeka, Poreč, Pula i Krk. Već sljedeće, 1949. godine, ponovno dolazi do promjene statusa arhiva i on tada postaje samostalna državna ustanova s nazivom "Državni arhiv u Rijeci". Krajem 1959. godine, počeo se upotrebljavati naziv "Historijski arhiv Rijeka". Taj naziv Arhiv je nosio do 1993. godine, kada je s provedbom Obvezatnog naputka o usklađivanju statuta ustanova kulture s odredbama uredbi Vlade Republike Hrvatske od 04. Kolovoza 1992. godine, ustanova promijenila ime u "Povijesni arhiv Rijeka". (Izvor: Povijesni arhiv Rijeka, Boris Zakošek: RAZVOJ ZAŠTITE ARHIVSKE GRAĐE NA PODRUČJU NADLEŽNOSTI POVIJESNOG ARHIVA RIJEKA)
1948. 26. Veljače Prvi put u riječku luku pristaje brod "Partizanka" "Jugoslavenske linijske plovidbe" iz Rijeke (Slika desno), koja je već u to vrijeme mijenjala ime u "Jugolinija". U Rijeci je 
dočekuje na stotine ljudi. Brod je krenuo u prosincu 1947. na putovanje iz Lisabona prema Australiji i New Zelandu, gdje je iskrcao iseljenike iz Europe, a na povratku je trebalo preuzeti prvu grupu iseljenika i dovesti ih u Split, Rijeku i Trst. Dubrovnik je bio prva luka na povratku 18. Veljače 1948. godine sa prve plovidbe iz Australije. Oko tri tisuća povratnika su tijekom 1948. godine Partizankom stigli u luke Split, Rijeka i Trsta, a stizali su i povratnici za Mađarsku, Rumunjsku Bugarsku i Rusiju. Prva PARTIZANKA je sagrađena kao SHAWNEE 1927. godine u Newport News u Virginiji. Bila je duga 120 metara, imala je 6209 GT a pored putnika mogla je prevesti i 600 tona tereta. Četiri parne turbine jačine 8500 KS ložene naftom su brodu omogućavale brzinu od 20 čvorova. Dnevni je utrošak nafte bio 106 tona, a u tankovima je nosio ukupno 1356 tona nafte. Mogao je prihvatiti oko 700 putnika i to 70 u luksuznom, 380 u prvom, 50 u turističkom te 170 u trećem razredu. O njima se brinulo oko 200 članova posade. Brod je imao pet paluba. Posjedovao je radar, kompas na zvrk (giro-kompas), električni aparat za mjerenje dubine na jeku, najmoderniju telegrafiju i telefoniju, aparaturu za otkrivanje požara, napravu za gašenje požara pomoću plina, a sva su se vrata na nepromočivim pregradama zatvarala automatski s komandnog mosta. Brod je bio vrlo luksuzno opremljen - posjedovao je kino dvoranu, knjižnicu, čitaonicu, nekoliko salona za ples , frizerski i pedikerski salon, i brijačnicu. Kapetan je bio Splićanin Filip Vranković. Broj putnika naglo se smanjuje i Partizanka 3. Ožujka 1949. kreće na svoje posljednje putovanje preko oceana iz Rijeka u Trst pa za Sidney. Na zadnjem putovanju Partizanka se vraća iz Australije u riječku luku 5. Svibnja 1949. godine te iskrcava 5 putnika i četrdeset ovaca. Od ukupno šest putovanja Partizanka je dva puta posjetila Australiju i četiri puta Južnu Ameriku i dovezla u zemlju 2858 putnika. Od nešto manje od tri tisuća povratnika koji su tijekom 1948. godine Partizankom stigli u luke Split, Rijeka i Trst, statistički gledano, 70% posto bili su Hrvati, 15% Srbi, 5% Slovenci i 5 % ljudi koji su otišli za zapadno europske zemlje iz Trsta. U noći 12. Listopada 1949.brod je izgorio u remontnom brodogradilištu Split. Vrlo brzo na gašenje je stiglo ljudstvo i tehnika Dobrovoljnog Vatrogasnog Društva Split, ali požari na brodu širili su se velikom brzinom, te se vrlo brzo spojili u jednu ogromnu buktinju. Akcijom gašenja rukovodio je prvi poratni zapovjednik DVD Split Ante Kuzmanić, kojeg pamte po hrabrosti i požrtvovnosti. Početkom pedesetih godina brod je izrezan u staro željezo. (Izvor: Klub Sušačana, Sušačka revija broj 60, Slavko Suzić: EMIGRANTSKI BROD PARTIZANKA)
1948. godine stvara se plivački klub "Primorje", koji zatim prerasta u plivački i vaterpolo klub "Primorje" sa plivačkom i vaterpolo sekcijom. Nastao je na temeljima plivačkog i vaterpolo kluba "Primorac" osnovanog 1945.
1948. 28. Veljače Zakonom o
administrativno-teritorijalnoj podjeli nova gradska cjelina Rijeke i formalno postaje jedinstveni grad, koji obuhvaća dotadašnju Rijeku i Sušak pod imenom Rijeka. Ukinut je i kotar Sušak te osnovan novi kotar Rijeka. Simboličan čin ujedinjenja bio je
obilježen i sportskom manifestacijom i nogometnim susretom između Komande
garnizona Rijeka i Komande garnizona grada Sušaka. (Izvor: Posebno izdanje Državnog arhiva u Rijeci, Ž. Bartulović, Sušak 1919-1947.; Državnopravni položaj
grada, Adamić, Rijeka, 2004., Također: Doc. dr. sc. Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, str:21)
1948. 14. Ožujka otvorena je vojno-industrijska škola "Aleksandar Ranković". Nastava se odvijala u istoimenom poduzeću (prije i poslije toga "Torpedo") i u vili Hoyos. Istovremeno se osnivaju i vojno-industrijske škole u Lovranu i pri poduzeću "R. Benčić". Već u školskoj godini 1949./1950. spomenute škole integriraju se u jedinstvenu vojno-industrijsku školu "Aleksandar Ranković" pod vojnom upravom i internatskog tipa (u današnjoj ulici Jože Vlahovića 10). U sastavu škole otvoren je i učenički dom za smještaj njenih 586 učenika, danas učenički dom "Kvarner" u Vukovarskoj ulici. U početku je dom bio skroman, spavaonice s nekoliko desetaka ležaja na kat, nezagrijani prostor i vrlo skromna oprema. U Lipnju 1950. godine prestaje rad škole i doma pod vojnim zapovjedništvom a upravu i brigu, radi potrebe izobrazbe svojih kadrova, preuzima brodogradilište „3.maj“. 01. Sječnja 1954. godine dom se osamostaljuje i djeluje pod nazivom "Đački dom brodograđevne industrijske škole („BIŠ“)". 1984 godine dom je preimenovan u „Dom učenika usmjerenog obrazovanja“.
1948. 14. Ožujka "Novi list" donosi članak o početku posljeratnih utrkivanja i startu utrke:
"Dana 14. marta riječki motoristi i automobilisti prvi put startaju u ovoj godini. Na stazi od 123 kilometra koja vodi kroz prekrasne predjele Istre, Kastavštine i Hrvatskog primorja, pokazat će naši takmičari u kakvoj se formi nalaze pred važna natjecanja. Start natjecatelja uslijedit će na trgu Dante, odakle vozači nastavljaju preko Korza Crvene Armije, Narodnog trga, ulice Carducci, Perini, Petrarca, Duiz prema Kantridi, odnosno Opatiji... Točan plan takmičarske pruge izložen je u zlatarskoj radnji Natić na Korzu Crvene Armije."
1948. 18. Ožujka u Rijeci je rođen suvremeni hrvatski akademski kipar Ljubo de Karina (slika ljevo). Akademiju likovnih umjetnosti, odjel kiparstva diplomirao je uLjubljani (Slovenija). Poslijediplomski studij pohađao je u Majstorskoj radionici prof. Vanje Raduša i Majstorskoj radionici prof.Antona Augustinčića. Godine 1973. postaje član Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb i Rijeka i od tada ima status slobodnog umjetnika. Stalno živi i radi u Brseču. Između ostalih radova, autor je brončanih 
vratnica Katedrale sv. Vida u Rijeci, skulpture "More" postavljene Ispred zapadnog pročelja novouređene Atletske dvorane Kantrida 2011. godine, spomenika palim borcima NOB-a na Trsatu postavljenog 1977. (Izvor: Ljubo de Karina, Biografija, Također: muzealac, Rijeka - javni spomenici (I), Također: Wikipedia, Ljubo de Karina)
1948. 30. Travnja s dubine od 23 metra uz obalu riječke luke izvučen je na površinu brod Kibitz potopljen na vezu u Riječoj luci tokom bombardiranja savezničke avijacije 25. Studenog 1944. Pripreme za vadjenje broda otpočele su Listopada 1947. Prvi pokušaj nije bio uspješan, tako da se operacija podizanja ponovila u pripremi i izvedbi inž. Ivana Fabrija. Splitski Brodospas po prvi put primjenjuje tehniku za vađenje pomoću cilindara i stlačenogzraka. Na slici desno je teški ronilac tokom odmora. U suhom doku brodogradilišta Uljanik napravljena je prva 
rekonstrukcija i tako je 1952. nastao Galeb. Brod je potpuno i vrlo luksuzno i moderno uređen i predan JRM kao MB Galeb. Preuzela ga je JRM za svoje potrebe, a po obnavljanju uvršten je u sastav mornarice kao Školski brod Galeb. Galeb (slika ljevo) je od 1953. do 1980. služio kao brod Josipa Broza Tita i u toj je funkciji proveo 549 dana, posjetivši 18 zemaljaEurope, Azije i Afrike. Brod su posjetila i na njemu boravila 102 strana 
državnika ali i poznate filmske zvijezde. (Izvor: Davor Purić: "Galeb" – feniks koji se ponovo budi, Industrijska baština II (2005.), Pro torpedo, Rijeka 2010., str. 408.)
1948. 03. Svibnja u spomen na oslobođenje Rijeke, tri godine nakon oslobođenja grada, riječko brodogradilište mijenja ime iz ˝Kvarnersko brodogradilište D.D.˝ u današnji naziv "3. maj˝. Inače, ime "Kvarnersko brodogradilište D.D." upisano je u registar Okružnog suda 1946. Dotadašnji naziv brodogradilišta je bio "Cantieri Navali del Quarnaro". Povijest imena "3. maj" je duga. 1906. godine od ranijeg malenog brodogradilišta na tom mjestu, novo i prošireno brodogradilište nazvano je "Danubius". 16. Ožujka 1911. Brodogradilište mijenja ime u ˝GANZ & CO. DANUBIUS". Godine 1920. brodogradilište je preimenovano u "Cantieri navali del Quarnero" ("Kvarnersko brodogradilište"). 21.Studenog 1946. registrirano je na trgovačkom sudu u Rijeci ime "Kvarnersko brodogradilište D.D.", a 03. Svibnja 1948. (na slici desno, dokument upisa u trgovački registar "Kvarnerska Brodogradilišta D.D.", 21. Studenog 1946.), u spomen na oslobođenje Rijeke, 03. Svibnja 1945., preimenovano je u brodogradilište "3. maj". Devedesetih godina 20-tog stoljeća, brodogradilište mijenja ime u "Brodograđevna industrija 3. maj" da bi konačno 28. Kolovoza 2013. bilo preimenovano u "3. maj brodogradilište". (Izvor: Uljanik grupa, 3. MAJ BRODOGRADILIŠTE D.D., Povijest, Također: Kvarnerski.com, 3.MAJ PROMIJENIO IME!, 28. kolovoza 2013., Također: Fotomonografija 3. Maj, Petar Trinajstić: 3. maj : stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci 1905.-2005., Rijeka : Grafika Zambelli, 2005.)
1948. Lipanj prva riječka vozačica, Irene Valeri-Gradišnik, položila je vozački ispit.
Vozačka dozvola bila joj je nagrada za položenu maturu. I danas je članica članica Autokluba Rijeka. O polaganju ispita u to vrijeme ona kaže:
"Maturantima koji sada pohađaju autoškolu danas je znatno lakše jer je u mojoj mladosti obuka za vozače trajala šest mjeseci. Tada nije bilo previše prometnih propisa, a na cestama je bilo malo vozila. Morala sam na vozačkom ispitu znati kako radi četverotaktni motor, ali i mnoge tehničke pojedinosti. Na praktičnom dijelu ispita u radionici autoškole koja se tada nalazila na obali, nasuprot upravne zgrade Luke, morala sam mijenjati platine na Fiatu Balil"
priča gospoda Irene koja je vozački ispit položila iz prvog pokušaja. Miro Benas, koji je tada podučavao vozače, a među njima i gospođu Irenu, poklonio je uspješnoj maturantici ključ Fiata Balile za uspomenu. Taj ključ ona i danas čuva.
1948. 20. Lipnja u brodogradilištu “3.Maj” porinut prvi jugoslavenski trgovački brod MB Zagreb (Slika desno) od 4.000 DWT. U uspomenu na dan oslobođenja grada Rijeke, te godine Brodogradilište, poratni naziv ˝Kvarnersko
brodogradilište˝ mijenja u ˝BRODOGRADILIŠTE 3.MAJ˝. (Izvor: B.Sušanj, G.Manon: Monografija 3.maj 1984., IC Rijeka, Također: 3maj.hr, povjest2)
1948. 28. Lipnja na drugome zasjedanju u Informbiroa u Bukureštu, ali u odsustvu jugoslavenske delegacije, donesena je rezolucija o stanju u KP Jugoslavije, u kojoj je odbijanje jugoslavenskog vodstva da se podredi sovjetskoj politici označeno kao izdajničko i protusovjetsko i da je "Jugoslavenska kompartija u rukama špijuna i ubojica". Došlo je do "Rezolucije Informbiroa" (Informbiro - skraćeno od Informacijski biro komunističkih i radničkih partija – IB; nazivan i Kominform) te Titovog izlazka iz komunističkog bloka i saveza sa SSSR-om, te povećanog oslanjanja i stvarnog približavanja Zapadu i Amerikancima. Bila je to javna 
osuda jugoslavenskog vodstva što je sovjetsko-jugoslavenske odnose, ali i uvriježene običaje u staljiniziranom komunističkom pokretu, uvelo u duboku krizu. U završnom dijelu Rezolucije, "zdravi elementi" unutar KPJ pozivaju se na svrgavanje Titova vodstva. U otporu sovjetskomu hegemonizmu, Josip Broz je potaknuo unutarnjopolitičku liberalizaciju i vanjskopolitički zaokret. Prvi put u povijesti moskovska je centrala, podržana privrženicima, iz svojih redova izopćila jednu partiju-članicu - Komunističku Partiju Jugoslavije, ali, što je bilo još neobičnije, izopćena je strana uspjela preživjeti zadani udarac i na njemu izgraditi svoju vlastitu ideologiju i model vlasti. Na izazov Rezolucije jugoslavensko je partijsko vodstvo odgovorilo izvanrednim mjerama. One su zahvatile sve republike, pa i Hrvatsku, a sa time i Rijeku. Čak su se i njaveći "unutrašnji neprijatelji", a među njima i uže vodstvo "Hrvatske seljačke stranke" (HSS), divili Titovoj hrabrosti da se suprotstavi velikoj i moćnoj Rusiji. Postojalo je i mišljenje da je "drug Tito već dugo vremena blisko povezan s Amerikom". U isto vrijeme sa karte Rijeke nestali su "Korzo Crvene Armije" i "Staljinov trg" na Sušaku, a do 1955. godine preimenovane su gotovo sve ulice koje su imale u imenu sovjetski prizvuk. Inače, članice Informbiroa bile su vladajuće komunističke partije SSSR-a, Poljske, Čehoslovačke, Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Jugoslavije, kao i komunističke partije Francuske i Italije. Centrala Informbiroa bila je, po nalogu iz SSSR-a, smještena u Beogradu, kako bi se ujedno poticala Titova taština, ali i u najvećoj mjeri nadzirali njegovi - za Moskvu - često nepouzdani potezi. (Izvor: Hrvatska enciklopedija, Informbiro, Također: Wikipedia, Rezolucija Informbiroa, Također: Weebly.com, INFORMBIRO - SUKOB TITO - STALJIN, Maturski rad, Također: Jutarnji List, Ivo Banac: Šezdeset godina rezolucije Informbiroa)
1948. 14. Listopada Ministarstvo prosvjete Narodne Republike Hrvatske donosi odluku o izdvajanju posudbenog fonda za Gradsku biblioteku u Rijeci. Knjige znanstvenog karaktera ulaze u fond novoosnovane Naučne biblioteke u Rijeci, koja od 01. Siječnja 1949. počinje dobivati po jedan primjerak knjižne građe tiskane u Hrvatskoj. (Izvor: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Mr.sc. Daina Glavočić: Povijest, Također: Sveučilište u Rijeci, Sveučilišna knjižnica Rijeka)
1948. 27. Listopada zajedničkom odlukom Ministarstva prosvjete i Komiteta za naučne ustanove, sveučilišta, visoke škole NR Hrvatske osnovana je "Naučna biblioteka" u ulici Dolac 1. Danas djeluje kao "Sveučilišna knjižnica". Smještena je na adresi Dolac 1, u zgradi škole za djevojčice arhitekta Giacoma Zammatia sagrađenoj 1887. Od 1979. preuzima funkciju Sveučilišne knjižnice. Korijeni joj sežu u daleku prošlost, u vrijeme osnivanja Isusovačkog kolegija 1627. godine. (Izvor: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Mr.sc. Daina Glavočić: Povijest, Također: Sveučilište u Rijeci, Sveučilišna knjižnica Rijeka)
1948. Od bivšeg brodogradilišta ˝CANTIERI NAVALI DEL QUARNERO˝ustrojeno je brodogradilište 3.Maj.
1948. godine temeljem toč. 1. Priloga XIV Ugovora o miru sklopljenog između Savezničkih i Udruženih sila i Italije od 10. veljače 1947. godine, gradski je toranj (gradska vrata) uknjižen kao općenarodna imovina. Navedeni Ugovor o miru ratificiran je od strane bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije čime je predstavljao dio unutarnjeg pravnog poretka SFRJ, a danas predstavlja dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske. Tako da je i dan danas gradski toranj u vlasništvu Republike Hrvatske što je predstavljalo i mali problem tokom vračanja "Dvoglavog orla" na gradska vrata 19. Travnja 2017.
1948. 22. Prosinca na Trsatu je osnovano "Fiskulturno društvo Budućnost" (1948-1953), koje je preuzelo tradiciju "NK Slavije", kluba koji je osnovan 1910. i djelovao do 1941. Na temeljima "Budućnosti" osnovan je NK "Orijent". (Izvor: Marijan Matković: Kratka povijest Trsata, Značajni datumi u povijesti Trsata)
1948. osnovan prvi samostalni atletski klub u Rijeci pod nazivom Sportsko društvo "Rijeka". 1949. preimenovano je u 
Sportsko društvo "Kvarner", ime koje nosi i danas. 1949. godine održano je i prvo atletsko prvenstvo Rijeke u organizaciji "Kvarnera". (Izvor: Atletski Klub KVARNER, Povijest Kluba)
1948. godine zaživio je posve neprimjeren, no nevjerojatno otporan, autobusni kolodvor na Trgu Rada (Žabici) kao autobusna postaja "Autobusnog poduzeća za Istru i Hrvatsko primorje" (budućeg "Autotransa"). (Izvor: "Žmigavac", Autoklub Rijeka, Dodatak Novom Listu, Broj 46, Studenog 2011.)
1949. 20. Siječnja Skinut je sa gradskih vrata (slika ljevo) simbol grada Rijeke, dvoglavi orao. 04. Studenog 1919. Dva D’ Annunziovih ardita skinuli su (ispilili ručnom pilom) jednu glavu sa dvoglavog orla, simbola grada, koji se je nalazio na gradskom tornju. U takvom krnjem obliku preživio sve do 1949. godine kada su ga tadašnje komunističke vlasti označile kao buržoaski i nenarodni simbol te ga dale skinuti i rastaliti. Neprovjerena informacija je da u riječkom muzeju u Rimu imaju sacuvanu jednu glavu 
orla. Ako je to i točno, vjerovatno se radi o onoj glavi koju su D'Annunzijevi arditi odrezali 1919. godine. (Izvor: Rijeka 2020, Europski Centar of Kulture, Riječki dvoglavi orao, Objavljeno: 19. Sječanj 2016, Također: Wikipedia, Grb Rijeke)
1949. 04. Ožujka u avionskoj nesreći, na letu G212, kraj mjesta i bazilike Superga pokraj Torina, poginuo je, zajedno sa kompletnim sastavom velikog FC "Torina", Ezio Loik, jedan od najboljih riječkih nogometaša (na slici desno). Rodio se u Rijeci 26. Sječnja 1919. U početku igra za Fiumanu, a u Milan odlazi u sezoni 1937/38. Nakon Milana igra za Veneziju u sezoni 1940/41 i tamo briljira u tandemu sa Valentinom Mazzolom. Nakon izvrsnih igara Torino ga dovodi u svoje redove sljedeće sezone. Loik je s novim klubom osvojio pet titula prvaka 1943, 1946, 1947, 1948, 1949. Za reprezentaciju Italije igrao je 9 puta i postigao 4 gola. (Izvor: Footballdatabase.eu, Ezio Loik, Također: wikipedija > Ezio Loik, Također: Rijeka Danas, VIDEO: 65 godina od smrti Ezia Loika, Također: Magliarosonera, Ezio LOIK)
1949. 04. Travnja na prijedlog ministra pomorstva, a uredbom Vlade FNRJ osnovana je Viša pomorska škola u Rijeci sa tri odsjeka: nautičko-pomorski, brodostrojarski i pomorsko-ekonomski. Ta škola kasnije prerasta u Pomorski Fakultet i djeluje neprekidno do današnjih dana. Škola je počela s radom 17. Kolovoza 1949. u zgradi bivše "Kraljevske mađarske državne nautičke akademije" u kojoj je za 25 godina talijanske okupacije bila i talijanska srednja pomorska škola – "Istituto tecnico-
nautico". Prekid u visokoškolskom pomorskom obrazovanju u Rijeci traje od 1914 do 1949. godine. (Izvor: 20 godina Više pomorske škole u Rijeci 18.19. XII 1969., str. 15., Također: 40 godina Sveučišta u Rijeci, UNIRI 2013., str. 30, Također: UNIRI, Od Početaka...)
1949. 09. Travnjau Rimu umire general (generale di brigata) Luigi Amantea (slika ljevo). Talijanski visoki komesar (Alto Commissario di Fiume) za Rijeku u periodu od 02. Rujna 1921 do 05. Listopada 1921. Na toj je dužnosti zamjenio Antonia Foschinia koji je tu dužnost obavljao od 13 Lipnja 1921. do 21 Rujna 1921. Rođen je u Rossanu (Cosenza) kraj Rima 30. Studenog 1869. (Izvor: wikipedia, Luigi Amantea, Također: Archontology.org, Rijeka (Fiume): Heads of Administration: 1918-1924, Također: Senatori d'Italia, AMANTEA Luigi, Također: Wikipedia, List of governors and heads of state of Fiume)
1949. 02. Svibnja na drugom katu Guvernerove palače (tadašnji Gradski dom kulture, sada Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja), otvorena je za javnost novoosnovana "Galerija likovnih umjetnosti" (današnji Muzej moderne i suvremene umjetnosti — Moderna galerija Rijeka). Osnivač i prvi ravnatelj Galerije likovnih umjetnostibio je Vilim Svečnjak, umjetnik, koji je uz Venuccija i Matkovića bio obnoviteljem likovnog života u Rijeci nakon drugog svjetskog rata. (Izvor: Muzej moderne i suvremene umjetnosti, O nama, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Nataša Šegota Lah: Sedamdesete su bile godine)
1949. 05. Svibnja Na zadnjem putovanju brod Partizanka se vraća iz Australije u riječku luku te iskrcava 5 putnika i četrdeset ovaca. Brod je Jugoslavenska vlada kupila kako bi njome prevozila iseljenike iz svijeta u Jugoslaviju. Od ukupno šest putovanja Partizanka je dva puta posjetila Australiju i četiri puta Južnu Ameriku i dovezla u zemlju 2858 putnika. Brod je sagrađen kao "SHAWNEE" 1927. godine u Newport News u Virginiji. Bila je duga 120 metara, imala je 6209 GT a pored putnika mogla je prevesti i 600 tona tereta. Četiri parne turbine jačine 8500 KS ložene naftom su brodu omogućavale brzinu od 20 čvorova. Dnevni je utrošak nafte bio 106 tona, a u tankovima je nosio ukupno 1356 tona nafte. Mogao je prihvatiti oko 700 
putnika i to 70 u luksuznom, 380 u prvom, 50 u turističkom te 170 u trećem razredu. O njima se brinulo oko 200 članova posade. (Izvor: Dubrovnik turist info, BROD ISELJENIČKE RADOSTI I TUGE, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 60, Slavko Suzić: EMIGRANTSKI BROD PARTIZANKA)
1949. 29. Svibnja na vrhu lukobrana u brodogradilištu "3. maj", započelo je dizanje njemačkog ratnog broda "KUCKUCK" (bivši "Locchi") potopljenog u savezničkom bombardiranju 24. Veljače 1945. Brod je ležao na dnu ulaza u brodogradilište i time sprečavao ulazak i izlazak većih brodova. Brod je potopljen dok je bio usidren na kraju lukobrana kod izlaza iz brodogradilišta, gdje su se izvodile posljednje pripreme pred isplovljenje. Nekoliko aviona doletjelo je sa sjeveroistoka u niskom letu i žestoko su zasuli brod kišom mitraljeskih metaka. U prvom naletu, pogođen udarom bombe, "KUCKUCK" se odjednom nagnuo i vrlo brzo potonuo. Cijela operacija vađenja broda trajala je pet dana i pet noći. 01. Svibnja 1951., obnovljeni je brod ponovo zaplovio pod imenom "Učka". (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Slavko Suzić: BROD S TRI IMENA, Također: Pomorac.net, "Vittorio Locchi", poslije »Učka«, izgrađen u Rijeci, 18.TRAVANJ.2012.)
1949. 06. Srpnja nakon 2. svjetskog rata nanovo oživljeni veslački klub dobio je ime Veslački klub “Jadran”, dakle isto ono ime pod kojim je i osnovan 1922. godine. Naime, izgradnjom doma na Delti te godine proširila se veslačka aktivnost i sve se više naglašavala potreba prerastanja veslačke sekcije 
Fiskulturnog društva “Primorje” u samostalni klub. Tog je dana na osnivačkoj skupštini kluba izabran i Upravni odbor čiji su članovi bili: Božo Zoričić – prvi dopredsjednik, Franjo Kordić – drugi dopredsjednik, Vlado First – prvi tajnik, Josip Pavlinić – drugi tajnik, Stipe Materljan – blagajnik, Hektor Prešić – tehnički referent te ostali članovi; Mance, Medanić, Šikić, Morel, Špalj, Amlet Kordić, Zvonko Kajba, Albert Viola i Karlo Dovecar. Izabrani su i članovi Nadzornoga odbora: Zvonko Benković, Vlado Riljem i Davor Kiselić. Za predsjednika je Upravnoga odbora izabran Nevenko Pavlinić. Time je “Jadran” dobio svog novog predsjednika. Samo nekoliko dana kasnije, na dvodnevnom je natjecanju 9. i 10. Srpnja u Šibeniku sudjelovalo više od četrdeset riječkih veslača te momčadi “Gusara”, “Mornara”, “Krke” i “Zadra”. Riječani su još uvijek nastupili pod imenom Fiskulturno društvo “Primorje” i osvojili mnogobrojna odličja: bili su prvi u osmercu za seniore i podmladak, u osmerki i u četvercu s kormilarom za žene. Četverac “sa” i juniorski osmerac bili su drugi. Srpanj je donio još jedan veliki događaj – prvenstvo NR Hrvatske u Rijeci. Bila je to jedna od najvećih veslačkih regata ikada održanih u gradu na kojoj je sudjelovalo čak 530 veslača, od toga 50 Primorjaša. I ponovno su zabilježeni uspjesi; osmerka yola i osmerac seniora te ženski četverac osvojili su prva mjesta dok su osmerci podmlatka i juniora te četverci podmlatka, juniora i seniora bili drugi. (Izvor: Iva Dujmešić, Veslački klub Jadran, Povijest, Također: Forum Croinfo.net, Ostaci naše prošlosti - natpisi, reklame, novinski članci i slično, Autor: Zokxy)
1949. 06. Srpnja osnovan je sanitarni inspektorat za pomorsku higijenu. Vodio ga je do svoje smrti 1961. sanitarni inspektor i sreski privatni liječnik dr. Stevo Poslončec. (Izvor: Damir Drinković: Riječko pomorstvo - Kronologija)
1949. 27. Srpnja kako je u prosincu 1946. godine otvoreno obnovljeno "Omladinsko igralište" (Campo Celini), NK "Kvarner", preteča NK "Rijeke", se seli u središte grada, gdje će odigrati sve utakmice do 1955. godine. Na tom su stadionu postavljeni i reflektori, pa je tog 27. Srpnja 1949., s početkom u 20 sati, na "Omladinskom igralištu" odigrana prva noćna utakmica između NK "Kvarnera" i zagrebačke "Lokomotive" (3 : 3). (Izvor: Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, str:23)
1949. 10. Listopada Počelo je prvo atletsko prvenstvo Rijeke u organizaciji Sportskog društva "Kvarner", sa više od 200 atletičara; zbog masovnosti takmičara natjecanja su se protegla na dva dana.
1949. 17. Listopada Viša pomorska škola započela je sa radom. (Izvor: Predrag Stanković: Viša pomorska škola u Rijeci : 1949-1964 : zbornik, Izdavač:: Novi list, Rijeka, 1964., Također: Wikipedija, Pomorski fakultet u Rijeci, Također: PFRI, POVIJEST FAKULTETA)
1949. 20. Studenog puštena u promet Autostrada Narodne Fronte, široka i moderna prometnica dužine 1850 metara. Povezala je Mlaku sa Kantridom (slika ljevo). Autostrada Narodne fronte
bila je za ondašnje prometne prilike bezumno široka, no za
današnje je barem dva metra
preuska, što izaziva brojne
probleme vozačima. Posredna
žrtva 1.850 metara duge autoceste
bila je crkva Presvetog
Otkupitelja na Mlaci. Crkvu je 1941. projektirao Virgilio Vallot (Venezia 08. Veljače 1901. - Venezia, ?. 1982.),
autor impresivne željezničke
stanice u Veneciji. Kako
je projekt bio odviše ambiciozan
za ratno doba, izgrađeni
su samo glavni brod i oltar, a
nije dovršen ni visoki zvonik
kroz koji se ulazilo u crkvu. Dignuta je u zrak 04. Studenog 1949. godine, jer su
gradski političari zaključili da
je odviše vezana uz fašizam, a
službeno obrazloženje je bilo
da smeta upravo dovršenoj
Autostradi Narodne fronte. Na izgradnji Autostrade Kantrida – Beogradski trg učestvovalo je 16.903 omladinca i omladinki i dalo nešto preko 160 hiljada radnih sati. Jedan od najvećih građevinskih objekata je željeznički nadvožnjak kod "3. maja". "Gradsko građevinsko poduzeće" izvodi betonske radove. Željeznički nadvožnjak je dug 67 metara i širok 6,70 metara, a ispod njega prolazit autocesta široka 21 metar. Most ima šest stupova i dva upornjaka. Projekt za izgradnju izradio je ing. Švalba, a radovima rukovodi ing. Antun Draganić. Autostrada Narodne fronte bila je za ondašnje prometne prilike bezumno široka, no za današnje je barem dva metra preuska. (Izvor: Croinfo.net, Plan radova 1949. godine na cesti Narodne fronte u Rijeci (Mlaka - Kantrida), Napisao: Z, Objavljeno Utorak, 30 Kolovoz 2011, Također: Natpis na spomeniku otvaranja autostrade na Mlaci, Također: "Žmigavac", Autoklub Rijeka, Dodatak Novom Listu, Broj 46, Studenog 2011.)
1949. Uredbom Vlade FNRJ od 20. Siječnja 1947. Duga je plovidba reorganizirana spajanjem Jugoslavenske linijske plovidbe i Jugoslavenske slobodne plovidbe u jedno poduzeće — Jugoslavensku linijsku plovidbu (Jugolinija), budući Croatia Line. Osnovana je s 18 brodova, dosegla veličinu od 57 brodova i preko 3000 radnika 1986. godine. Godine 1949. uključila je i Jugoslavensku slobodnu plovidbu. Tijekom 1950-ih preko dvadeset brodova dodijeljeno novoformiranim kompanijama (Splošna plovidba Piran, Jugotanker, Atlantska, Jugooceanija). Od 1992. posluje kao Croatia Line. (Izvor: Marijan Žuvić: "Jugolinija": The Myth and the Truth, Također: Stari Grad, Iz povijesti Jadrolinije - brodovi pjesnici)
1949. 04. Studenog bila je minirana i srušena još uvijek nedovršena Crkva Presvjetlog Otkupitelja na Mlaci jer je bila smatrana simbolom fašizma. Izlika je bila da smeta na putu novoj "Autostradi Narodne Fronte" koja je povezala Mlaku i Kantridu, kasnije preimenovanoj u "Bulevard Marxa i Engelsa" (današnja Zvonimirova) - na kraju se ispostavilo da uopće nije smetala. Nažalost zbog krivih razloga Rijeka je ostala bez jednog modernog sakralnog objekta. (Izvor: Klub Sušačana, Sušačka revija broj 70/71, Goran Moravček: NESTALE RIJEČKE CRKVE)
1949. 06. Studenog nakon što je "Državni arhiv Rijeka" u Veljači 1948. godine postao sastavnim dijelom zagrebačkog državnog arhiva kao ispostava "Državnog arhiva u Zagrebu", 06. Studenog 1949. vraća mu se prethodni naslov i status posve samostalne ustanove čime je utemeljen je "Državni arhiv u Rijeci" (od 1959. pod nazivom "Historijski arhiv Rijeka", od 1993. "Povijesni arhiv Rijeka", od 1997. "Državni arhiv u Rijeci"). (Izvor: Wikipedia, Državni arhiv u Rijeci, Također: Istrapedia, Državni arhiv u Rijeci, Također: EHRI, The State Archives in Rijeka DARI)
1946. 07. Prosinac Ministarstvo financija FNRJ uputilo je akt Vojnoj Upravi Jugoslavenske Armije, kojim je data suglasnost njenom traženju, da se na području grada Rijeke zavede Dinar DFJ kao zakonsko platežno sredstvo s tim, da Gospodarska banka povuče svoje »B« lire. U Rijeci se odlučilo shodno uputama Ministarstva financija u Beogradu, da se zamjena izvrši 28., 29. i 30.12.1946., kako bi se sa Novom godinom započelo s novom valutom. (Izvor: Hrvatska numizmatika, Lire "B", papirni novac u emisiji Gospodarske banke za Rijeku, Istru i Slovensko primorje u Rijeci, iz godine 1945-1947)
Background picture copyright: 