Grossich Antonio
Rođen: Draguč 7. lipanj 1849.
Umro: Rijeka, 1. listopad 1926.
Roditelji: Gianmatteo i Angela rođene Franković (Francovich)
Supruga: Edvige Grossich rođena Maylender (17. listopada 1858. - 30. siječnja 1910.)
Djeca: Ruggero Grossich (08. lipnja 1860. - 19. lipnja 1969.), Stefania Zanello (03. kolovoza 1893. - 21. rujna 1980.) i Beatrice "Bice" (Rijeka, 25. studeni 1891. - Be, 28. veljača 1969.)
Riječki liječnik, kirurg, političar, izumitelj i dramatičar. Premda su mu i otac i majka bili Hrvati, smatrao se Talijanom. Jedan je od pokretača riječkog iredentizma.
Jedan je od tih svestranih likova, tipičnih za njegovo vrijeme, koji su se slobodno kretali od znanosti do politike, pa do umjetnosti. Bio je i utemeljitelj "Književnog kruga" koji je imao za cilj širenje talijanske književnosti među mladima u Rijeci. Tih godina napisao je četveročlanu dramu "Fatalna žena" koju će tri godine kasnije uslijediti "Putovanje princeze u Svetu zemlju".
Zašto je ovaj lik potpuno zaboravljen? Aneksija Istre, a potom i Rijeke, često su i opravdano doživljavani ili predstavljeni kao imperijalizam, ako ne i fašizam: čak i ako je Istra bila dio Pariške mirovne konferencije, a Rijeka rezultat, nakon d'Annunzieve avanture, legitimnog diplomatskog sporazuma između Italije i SHS. Bio je, a i još je uvijek, percipiran kao izdajica Rijeke jer je dočekao D'Annunzia kao bogom poslana spasioca, a kasnije je veselo predao ključeve grada talijanskom kralju.
Antonio u mladosti nije oskudjevao ni u čemu. Familija je bila imućna, a kako je dječak bio odličan učenik, roditelji su odlučili poslati ga na dalje školovanje. Njegov otac, poduzetni čovjek s jakim osjećajem za biznis, bavio se poljoprivredom, trgovinom vinom i imelom i uzgojem svilene bube, koju su iz Veneta uvozili i proširili u Draguć i okolicu. Bio je zapamćen i kao dobar gradonačelnik jer je u njegovo doba između ostalog izgrađena škola, župni ured, groblje, zvonik crkve, a i unaprijedio je mjesnu infrastrukturu.
Nakon što je proveo djetinjstvo i završio prva tri osnovna razreda u rodnom gradu, Antonio se preselio u Piran, k stricu svećeniku don Angelu Grossichu, da bi pohađao četvrti razred, a kasnije i lokalnu gimnaziju u Kopru i Pazinu.
Nakon završene gimnazije, na nagovor oca odlazi u Gratz, tadašnje sveučilišno središte za mnoge mladiće s tršćansko-istarsko-riječkog područja. Tu je započeo studij prava, ali ga je ubrzo napustio odlučivši se za Beč i svoj omiljeni predmet, medicinu.
30. listopada 1875. diplomira.
Nakon diplome prihvaća posao liječnika u Kastvu. Grossich je bio primoran prihvatiti posao koji će profesionalno i vrijedno raditi, ali ambiciozan i upoznat s gradskim životom nezadovoljan je svojim položajem liječnika u perifernoj i malenoj sredini.
1876. ženi se sa Edvige Maylender, sestrom Michele Maylendera.
1878. prilikom Austro-ugarskog zaposjedanja Bosne i Hercegovine poslan je na ratište kao viši vojni liječnik u pričuvi (Oberarzt), gdje je nagrađen ratnom medaljom.
Po povratku mu je istekao ugovor s općinom Kastav.
Pokušao je dobiti posao u Rijeci, ali mjesto primariusa gradske bolnice Svetog Duha dodijeljeno je dr. Giorgiu Cattiju (1849-1923), izvrsnom internistu i izumitelj instrumenta za odstranjivanje adenoidnih vegetacija.
Da ne bi gubio vrijeme na čekanju radnog mjesta Antonio se vratio u Beč, gdje se usavršio u farmakognoziji i mikroskopiji, a u svibnju 1879. specijalizira kirurgiju i porodiljstvo.
Tijekom boravka u Beču izumio je i "otvarač za usta", kirurški instrument koji je kasnije usvojen u većini klinika.
Nakon što je uspješno završio specijalizaciju, nastanjuje se u Rijeci gdje se bavio medicinom. Ovdje je upoznao i kasnije oženio Edvigu rođenu Maylander (Rijeka, 17. listopada 1858. - 30. siječnja 1910.), sestru osnivača Autonomističke stranke i tadašnjeg gradonačelnika grada Michelea Maylandera (Rijeka, 11. rujna 1865. - Budimpešta, Mađarska, 09. veljače 1911.)
Već na početku svoje liječničke karijere izdaje i svoje prvo pisano djelo "Trattatello di igiene" (Fiume, 1882) ("Traktat o Higijeni")
1886. postaje šef kirurško-ginekološkog odjela Riječke Gradske bolnice (slika desno).
Tokom svoga rada u gradskoj bolnici izliječilo je od akutne upale slijepog crijeva princezu 
Štefaniju Belgijsku (1881. – 1889. ljepotica na slici ljevo) koja je bila na odmoru u Opatiji. Ona je bila supruga prestolonasljednika Rudolfa Habsburškog, sina austrijskog cara Franje Josipa I. i prijestolonasljednika Austro-Ugarske.
Legenda kaže da je princeza Štefanija hotel "Imperijal" u Opatiji, koji se nekad zvao hotel "Štefanija", darovala riječkom kirurgu Antoniu Grossichu u znak zahvalnosti za uspješnu operaciju slijepog crijeva.
Uz kirurgiju zanimao se za javno zdravstvo te radio na unapređivanju primorskog zdravstvenog turizma i talasoterapije u Primorju i Istri.
Kao član Maylenderove Autonomne stranke ušao je 1898. prvi put u politički život Rijeke i u gradsko vijeće. Kretao se u riječkim 
iredentističkim krugovima i nije skrivao svoja uvjerenja da su Trst, Istra i Rijeka talijanske zemlje.
U periodu od 1900. do 1901. bio je član, a kasnije i predsjednik Alpskog kluba Rijeka (CAI - Club Alpino Italiano, grb na slici ljevo).
Neumorni kirurg i istraživač u tom se razdoblju afirmira i kao znanstvenik koji je objavio više zapaženih znanstvenih radova.
U medicini se istaknuo upotrebom "penelacije" jodnom tinkturom za dezinfekciju kože preoperativnog polja i površinskih rana. Tu je metodu iskušao u kirurškoj praksi 1907. i opisao u časopisu "Zentralblatt für Chirurgie" (Leipzig 1908) i u monografiji 1911. Ta metoda koja se primjenjuje i u današnjoj medicini u čitavom svijetu, u početku nije bila široko prihvaćena. Ali
1909. njegova metoda dobiva konačnu potvrdu na Međunarodnom kongresu liječnika-kirurga u Budimpešti. Tom prilikom su se svi govornici izjašnjavali na njemačkom i francuskom jeziku, ali on je umjesto toga koristio talijanski kako bi povezao zaslugu svog otkrića s onim što je smatrao svojom pravom domovinom.
1911. U svijetu znanosti među prvima tu metodu počinju propagirati ugledni profesori Konig iz Altone i Walter iz Pariza. Te godine na kirurškom kongresu u Berlinu prof. Kutner naziva njegovu metodu najvažnijim napretkom na području dezinfekcije. 1911.-12.
Jodna tinktura dobiva širu primjenu tijekom rata u Libiji gdje se pokazala efikasnom pa je za nju Grossich odlikovan ordenom Krune Kraljevine Italije. Uskoro nakon toga uslijedile su pozitivne reakcije u dvadesetak medicinskih časopisa.
Iskustva što su ih s tom metodom tijekom naredne dvije godine stekli brojni kirurzi diljem svijeta objavljena su u stotinjak stručnih časopisa što je dr Grosich objedinio i uz komentar objavio u monografiji "Meine Präparationsmethode des Operationsfelds mittls Jodtinktur" 1911.
Sterilizantno svojstvo joda bilo je poznato i od ranije. Neki su kirurzi, npr. T. Wickerhauser u Zagrebu i Nicholas Senn u Chicagu, i prije 1907. upotrebljavali jodnu tinkturu za dezinfekciju kože prigodom operativnog zahvata, ali je Grossich bio prvi koji je o tom postupku pisao u stručnoj literaturi i dao neke bitne upute. Naprimjer, bila je novina da se operacijsko područje prije dezinfekcije ne smije prati vodom i sapunom, kako se to do tada radilo, nego se mora suho obrijati. Dokazao je, po prvi put, vrijednost metode i bakteriološkim pretragama.
Da bi stekli predstavu o važnosti njegovog znanstvenog otkrića, dovoljno je znati da je obično, u ratovima između 19. i 20. stoljeća, samo mali postotak vojnika ubijan izravno granatama i hicima iz vatrenog oružja. Velika većina smrtnih slučajeva nastupila je uglavnom od infekcija nakon ozljeđivanja: tetanus, sepsa i gangrena su uzroci koji su kosili ranjene u doba kada penicilin još nije bio izmišljen.
Slijedom savjeta riječkog liječnika, za vrijeme rata u Libiji, talijanska 
vlada je borcima osigurala medicinski paket koji sadrži sterilne gaze i bočice s jodom, koji su pomogli spasiti živote mnogih vojnika. Na slici desno, vojni medicinski paket sa bočicama joda i gazama na stoliću.
Od 1914., mađarske vlasti, uvjerene da je Grossich opasan talijanski iredentist i protivnik monarhije, zatvaraju ga pod optužbom da je radikalan talijanski nacionalist. Dok je Grossich bio zatvoren njegov posao vođenja bolničkog odijela kirurgije preuzima njegov sin, također kirurg Ruggiero Grossich.
Nakon što su se optužbe pokazale neosnovanima jer Antonio Grossich je bio talijanski nacionalist, ali nipošto militantan i opasan, pušten je na slobodu i vraća se svojemu poslu u bolnici.
30. Listopada 1918. u zgradi "Societa Filarmonica Drammatica" (današnja Filodramatika) utemeljen je talijanski "Consiglio Nazionale deli Italiani di Fiume" ("Narodno vijeće Talijana Rijeke") (kraće znano kao "Consiglio Nazionale Italiano"), u čiji su izvršni odbor ušli: Antonio Grossich, Salvatore Bellasich, Silvino Gigante, Adolfo Gotthardi, Giovanni Schittar i Elpidio Springhetti. Na osnivačkoj skupštini 30. listopada 1918. Antonio Grossich je izabran a predsjednika i na funkciji će ostati sve do 8. rujna 1920.
Društvo kreće u sustavnu kampanju dokazivanja talijanstva Rijeke. Prikupljaju se povijesni podatci, stupa se u vezu s talijanskom vladom koja na Mirovnoj konferenciji pregovara o sudbini Rijeke, a potkraj 1918. proveden je popis stanovništva po kojemu je u Rijeci i njezinoj okolici živjelo 60,8% Talijana, 23,6 Hrvata, 8,3% Mađara, 5% Slovenaca, 1,7% Nijemaca i 0,6% ostalih.
Ubrzo, 30. listopada 1918., "Talijanski nacionalno vijeće" izdaje proglas o pripojenju Rijeke Italiji i pravu Rijeke na samoodređenje. Grossich, zajedno s Giovannijem Rubinićem, Bellasichem, Sirolom i tadašnjim načelnikom Viom sastavljaju rezoluciju o aneksiji Rijeke Italiji:
"Nacionalno vijeće, okupljeno danas na plenarnom zasjedanju izjavljuje da je temeljem tog prava, kojim su se svi narodi uzdigli do nacionalne neovisnosti i slobode, grad Rijeka koje je do sada bilo zasebno tijelo sa talijanskom većinom, također za sebe traži pravo samoopredjeljenja. Temeljem ovog prava, Nacionalno vijeće proglašava Rijeku sjedinjenom sa svojom Domovinom, Italijom "
(Talijansko nacionalno vijeće u Rijeci. Rijeka, 30. listopada 1918. dr. Antonio Grossich, zapovjednik reda krune Italije, predsjednik ).
Time je postao jedan od animatora riječkog iredentizma
1919. talijanska vlada poziva "Consiglio Nazionale Italiano", koje predstavlja kao predstavnike Rijeke, da im na pregovorima u Parizu pomogne u obrazlaganju zašto Rijeka treba pripasti Italiji. Riječku delegaciju čine Antonio Grossich, gradonačelnik Rijeke Antonio Vio i zadnji riječki zastupnik u Budimpeštanskom parlamentu Andrea Ossoinack. Na putu prema Parizu, u Milanu, pridružio im se i budući čelnik riječkih autonomaša Riccardo Zanella. Nije poznato na čiju inicijativu se Zanella pridružio delegaciji, ali svi su oni zajedno u Parizu zagovarali pripojenje Rijeke Italiji i kao najsnažniji argument iznosili popis stanovništva koji je nedavno proveo Talijanski nacionalni odbor.
Pošto je Italija na mirovnim pregovorima u Parizu praktički izgubila Rijeku, Grossich i kompanija su se pribojavali da bi Rijeka mogla pripasti Kraljevini SHS, pa su poticali ulazak Talijana u grad.
Stoga su Riccardo Gigante i Giovanni Host Venturi otišli u Italiju gdje su se u Ronchima kraj Trsta susreli sa D'Annunzijem dok je sukladno dogovoru, Grossich ostao u Rijeci gdje će 12. rujna 1919. ispred razdraženog mnoštva radosno dočekati d'Annunzija kao osloboditelja i u ulozi predsjednika "Talijanskog nacionalnog vijeća" Rijeke predati mu vlast nad gradom. D'Annunzija, koji je predvodio kontingent dragovoljaca prozvao je "božanskim vođom". Na slici dolje, Grossich drži govor D'Annunzijevim arditima, D'Annunzio mu je sa desne strane.
D'Annunziev ulazak u Rijeku talijanska fašistička historiografija nazivala je "Sacra entrata" ("Sveti ulazak"), želeći tako mistificirati taj ulazak kao spas za talijanstvo Rijeke. Krenuo je iz Ronchia dan ranije sa oko 2.500 vojnika, uglavnom pobunjenika i dezertera jedinice "Regio Esercito" i "Granatieri di Sardegna", ali dok je došao do Rijeke, pjesnik je imao oko 10.000 - 15.000 vojnika jer su mu se putem pridruživali dobrovoljci. Dobro naoružana kolona bez poteškoća je ušetala u Rijeku.
Međutim, D'Annunzijevo upravljanje Rijekom nije donijelo željene rezultate. Talijanska vlada okrenula je leđa D'Annunziju i on će započeti svoj privatan obračun s njom objavivši joj rat. Na posljetku će D'Annunzio uspostaviti i svoju državu "Talijansku Regenciju Kvarnera" (Reggenza italiana del Carnaro) što se mnogima iredentistima u Rijeci nije svidjelo. Oni su D'Annunzija podržali kako bi Rijeku pripojio Italiji, a ne da bi ratovali protiv talijanskih vojnika koji su na zapovijed talijanske vlade bili spremni oružano se obračunati s D'Annunzijem i istjerati ga iz grada.
No, ubrzo su se između D'Annunza i Grossicha, koji je u rješavanju riječkog pitanja zatražio podršku talijanske Vlade, pojavile nesuglasice pa i sukobi. Suočen s porazom, D'Annunzio u bijesu optužuje Riccarda Gigantea, Giovannija Hosta Ventur-Antonija Grossicha za suradnju s talijanskom vladom.
20. Prosinca 1920. General Enrico Caviglia (Finalmarina, Genoa, 04. Svibnja 1862. – Finale Ligure, 22. Ožujka 1945.), u ime talijanske regularne vojske, proglašava kopnenu blokadu Rijeke. Nakon uručenog formalnog ultimatuma i opetovanih ponuda talijanske vlade da se časno povuče bez prolijevanja krvi, D'Annunzio odgovara objavom rata Italiji.
Italija uzvraća tako da 24. Prosinca 1920. talijanske regularne trupe napadaju D'Annuzija i Rijeku. Borbe su trajale pet dana (od 24. do 29. Prosinca), a ovaj događaj ostat će zabilježen u povijesti kao "pet riječkih dana" ("cinque giornate di Fiume") ili "Riječki Krvavi Božić" ("Natale di Sangue"). Regularne trupe imaju 20.000 vojnika, a D'Annuzio 6000. Bojni brod "Andrea Doria" pogodila je jednom granatom guvernerovu palaču (slika ljevo) i lakše ranila D'Annuzija, koji je očekivao pomoć od Musolinija koja nikad nije došla. D'Annunzio je ranjen, nakon čega je izvjestio bijelu zastavu. Tokom borbi D'Annunzijeve snage su izazvale brojna bespotrebna razaranja. Ubijeno je na strani regularnih talijanskih snaga 25 vojnika te dva civila dok su na strani legionara ubijena 22 ardita i pet civila. Srušeno je 5 mostova i dva vijadukta. Stotinjak kuća je srušeno, a mnoge su oštećene. D'Annunzijevi legionari nisu samo rušili strateške objekte nego su i pljačkali stanove i silovali civile, i na taj način pokazujući pravo lice.
Grossich od 31. prosinca 1920. do 27. travnja 1921. obnaša dužnost predsjednika privremene Vlade Rijeke.
Za 24. travanj 1921. zakazani su izbori koji će odrediti budućnost grada. Hrvati nisu imali organiziranu političku strukturu i glavni konkurenti su bili autonomaši Riccarda Zanelle i talijanski iredentisti iz Nacionalnog bloka. Iredentisti su vjerovali da će izbori biti potvrda pripadnosti Rijeke Italiji, međutim stvari nisu krenule tim tokom. Od 12.702 birača, a pravo glasa imale su i žene, na birališta je izišlo njih 10.004. Autonomaši su osvojili 6.558 glasova ili 57 mjesta u riječkom parlamentu, a "Nacionalni blok" je osvojio mizernih 3.443 glasa ili 19 mjesta u riječkom parlamentu.
Autonomaši nisu čekali. Grossich je smijenjen 27. travnja 1921. sa mjesta predsjednika riječke vlade i Rijeku su iznova zahvatili nemiri.
Grupa predvodena iredentistom Francescom Giuntom 27. travnja upada u gradski Municipij i sprječava održavanje osnivačke skupštine na kojoj bi se u gradska tijela izabrali autonomaši.
|
Razdoblje "Slobodne Države Rijeka" okončano je 27. siječnja 1924. sporazumom u Rimu između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS. I nakon sporazuma Grossich je u Rimu simbolički predao talijanskom kralju Viktoru Emanuelu III. ključeve grada. Grossich je bio i među onima koji su kralja Vittoria Emanuela III dočekali u gradu dodijeljenom Italiji 16. ožujka 1924. godine (slika ljevo).
Grossich je 19. travnja 1923. zbog svojih zasluga za talijansku stvar, od strane Mussolinija imenovan talijanskim senatorom (Senatore del Regno d'Italia). No Grossich nije imao dugo vremena uživati u blagodatima koje je dobivao kao jedan od "talijanskih boraca za istočne granice".
1. listopada 1926. Antonio iznenada umire u svojoj 77 godini života, vjerojatno zbog komplikacije kao posljedicom bolesti "arterioskleroze popraćene simptomima kardio-bubrežne degeneracije" koja ga godinama mučila.
Pokopan je na groblju Kozala, polje C-III.
Nakon njegove smrti posao voditelja o djela kirurgije u riječkoj bolnici preuzeti će njegov sin Ruggiero. Zanimljivo je da je Ruggiero bio pripadnik riječke masonske lože "Sirius" kojoj je na čelu bio Andrea Ossoinack, čovjek s kojim je Antonio Grossich bio na pregovorima u Parizu. Iz popisa članova lože iz 1926. također se vidi da je obitelj Grossich živjela u ulici Pomerio na broju 2.
Godine 1936. riječki Liceo (talijanska gimnazija na Dolcu) čiji će direktor više od 20 godina biti Attilio Depoli, dobiva naziv "Antonio Grossich".
Bista sa spomenika Antoniju Grossichu koji se nalazio u današnjem Parku Nikole Hosta, u blizini Dražavnog arhiva, nalazi se danas na drugom katu Muzeja grada Rijeke.
Antonijeva kći Beatrice udal se za Franza Hönigschmida (20. studeni 1972. - 10. trvanj 1957. u Beču). Umrla je u Beču i pokopana na groblju Hietzing u 13. okrugu Beča. Ona i njezin suprug imali su sina (Rüdiger Hönigschmid-Grossich) i kćer (Beatrix Maria Johanna).
KARIJERA:
- ? studij medicine u Beču
- ? općinski liječnik u Kastvu
- 1879. prelazi u Rijeku kao kirurg primarijus i šef kirurško-ginekološkog odjela gradske bolnice
- ? Općinski vijećnik u Rijeci (Consigliere comunale)
- ? Potpredsjednik općinsko vijeća (Vicepresidente del Consiglio comunale)
- 28 ottobre 1918. - 8 settembre 1920. Presidente del Consiglio Nazionale Italiano di Fiume
- 31 dicembre 1920. - 27 aprile 1921 Capo del Governo Provvisorio dello Stato Libero di Fiume
- 19. travanj 1923. imenovan doživotnim senatorom (31. svibnja 1923. zakletva)
RADOVI:
- Trattatelo di igiene. Fiume 1882.
- Dell'acqua e dell'aria di mare. Trieste 1885.
- Fractura baseos cranii - meningitis cerebrospinalis - heilung, Beč, A. Hoelder, 1889
- Kasuistische Beitraege aus der chirurgischen und gynakologischen Abteilung des Fiumaner Krankenhauses, Fiume, 1893
- Appunti sulla chirurgia dei polmoni. Fiume 1894.
- Sectio caesarea in vivo, Gelleri und Szekely Buchdruckerei, 1897.
- Relazione della commissione sanitaria intorno alle condizioni sanitarie di Fiume. Fiume 1902.
- Un nuovo metodo di disinfezione del campo operativo. Fiume 1909.
- Meine Präparationsmethode des Operationsfeldes mittels Jodtinktur. Berlin—Wien 1911.
- La famiglia Grossich nella storia di Draguccio. Vigevano 1925.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- GENI, Antonio Grossich
- Edoardo Susmel: Antonio Grossich nella vita del suo tempo 1849-1926, Milano, Edizioni Fratelli Treves, 1933
- LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, GROŠIĆ, Antun (Grossich, Antonio)
- EDIT, La Voce, Ilaria Rocchi: Salvò migliaia di vite, la sua «patria» lo ignora, 14 Giugno, 2019
- CROSBI, Sto godina od promocije jodne tinkture za preoperativno raskuživanje kože i manjih rana dr. Antonija Grossicha
- Carmen Stolzlechner, podaci o Beatrice Grossich
Background picture copyright: 