Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala  tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.

 

Povijest grada Rijeke (1975 - 2000)

1974/75. te školske godine Prema dokumentu Općinske Konferencije SSOH Rijeka iz 1975., naslovljenom "Neki problemi stranih studenata koji se nalaze na studiju u Rijeci", s oznakom "Povjerljivo!", u Rijeci je bilo 197 stranih studenata. Najviše ih iz nama prijateljskih "Nesvrstanih zemalja", Iraka (115), manje iz Sudana (24), Sirije (20) i Jordana (20), još manje iz Libanona (4) i Egipta (2), te najmanje, po jedan student, iz Etiopije, Jemena, Palestine, Perua, Sirije i Zaira. Također, tu su bili i studenti iz zemalja koje nisu spadale u grupu "nesvrstanih zemalja", studenti iz SR Njemačke (2), te po jedan student iz Australije, Čehoslovačke, Italije i SAD-a. Stipendisti prednjačili u ukupnom broju studenata, ukupno ih je bilo 137, dok su se ostali školovali privatno. Nestipendisti su u Rijeci morali plaćati puni iznos troškova školarine koja je na Tehničkom fakultetu i Fakultetu industrijske pedagogije iznosila po 3.500 dinara, na Ekonomskom fakultetu 3.000 dinara, dok se na Višoj pomorskoj školi plaćalo 500 američkih dolara. Stipendisti nisu plaćali školarinu, imali su zajamčeno zdravstveno osiguranje, osiguran smještaj u privatnom aranžmanu i slično. Jugoslavija je tih godina na glasu kao jedna od europskih zemalja s najvišim školarinama. (Izvor: Moja Rijeka, Velid Đekić: Nesvrstani Palach)
1975. godine "Torpedo tvornica motora", skupa sa njemačkom tvrtkom "Deutz", usvaja proizvodnju dizel motora hlađenih vodom, a proizvodi se izvoze u mnoge zemlje svijeta. Od 1985. godine, Torpedo ulaže u razvoj svojih traktora. Od 1990. godine nastaju financijski problemi kod tvrtke Torpedo. Prvi stečajni postupak pokrenut je 23. Ožujka 1990. godine na trgovačkom sudu u Rijeci, zbog nesposobnosti plaćanje obveza prema kreditorima.
1975. 21. Ožujka dovršeni radovi na uređenju RTV centra Rijeka koji je dobio mogućnost za izravno uključivanje u program jugoslavenske televizije.
1975. 28. Ožujka dogodila se je tragedija u rodilištu bolnice “Dr. Zdravko Kučić” kada je u požaru tokom noći izgorjelo 25 novorođenčadi. Tragedija se dogodila u tri sata ujutro u sobi za novorođenčad na drugom katu zbog kratkog spoja na električnoj zidnoj grijalici. Troje djece je preživjelo. Kao uzroci požara navedeni su “krajnja nedisciplina i nepridržavanje propisa”, kako je istaknuto u zaključcima Izvršnog vijeća Sabora, tadašnje republičke Vlade Hrvatske. Dežurna medicinska sestra je zbog te tragedije završila na psihijatriji. Na slici ljevo, soba u Starom sušačkom rodilištu u kojoj su stradale bebe (Fotografija Petra Grabovca, Novi list). (Izvor: Novi List, Barbara Čalušić , Ivor Balen: Dan koji se ne zaboravlja ....., Objavljeno: 29. ožujak 2015., Također: wikipedija > 28. ožujka, Također: fluminensia.org, Goran Moravček: U Starom sušačkom rodilištu izgorjelo 25 beba, 28. Ožujka 2013)
1975. izgrađeno nogometno igralište „Robert Komen“ na Podmurvicama. Površina objekta iznosi 10.532 m², a gledalište ima 4.000 sjedećih mjesta. 17. Svibnja 2013. godine preimenovano je u Nogometno igralište „Robert Komen“. 29. Siječnja 2013. godine započela je sanacija igrališta.Postavljena je nova umjetna trava. (Izvor: Rijeka sport, Nogometno igralište „Robert Komen“)
1975. pod uredničkom palicom Miše Cvijanovića Cvije, legendarnog riječkog novinara, počinje izlaziti omladinski list „Val“. Tada začet, ”Val” je vrlo brzo našao svoju čitalačku publiku i postao kultni časopis mladih. Mnogi će s ponosom istaći da je ”Val” počeo izlaziti prije zagrebačkog ”Poleta”. Val je zabranjen 14. Travnja 1989. godine. U 268. broju riječkoga omladinskog lista sporna su bila čak tri članka. Prvi je bio intervju s Hasanom Hotijem, odvjetnikom Azema Vllasija. Druga je bila reportaža s Kosova - autor oba priloga bio je Srđan Vrančić - dok je treći krimen bio pismo Ante Rokova Jadrijevića iz Sinja (autor je kompilaciju svojih pisama novinama poslije objavio u knjizi) čija je poenta bila da ne želimo “ni etnički ni četnički čisto Kosovo”. Riječki javni tužilac dao je nalog za privremenu zabranu raspačavanja lista, no prvostupanjski sud tu je odluku poništio. Ipak, Vrhovni je sud potvrdio zabranu i donio nalog da se cijela naklada uništi. “Kuriozitet je”, kaže tadašnji glavni urednik Vala Bojan Mušćet, “da su koparske Primorske novice bez ikakvih poteškoća objavile sva tri teksta”. Val je bio predzadnji zabranjeni list u Jugoslaviji. Nakon njega istoj je mjeri bio izložen niški Grafit. Nakon zabrane, policija je pojedine članove redakcije Vala pozivala na obavijesne razgovore, uslijedili su i drugi pritisci, ali zabrana više nije bilo. (Izvor, djelomično: Rijecani.com, Riječki ljetopis, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1975. sklopljen ugovor između INA-e i američke kompanije Dow Chemical iz Michigena o zajedničkom ulaganju u izgradnju petrokemijskih postrojenja kraj Omišlja na otoku Krku. Tako je nastala "Dina – Petrokemija" Omišalj, poduzeće za proizvodnju polietilena, vinilklorida, stiren monomera i drugih u tom trenutku na svjetskom tržištu atraktivnih proizvoda. Ina je uložila u Dinu 51 posto njezina kapitala, a riječka je Rafinerija u tom udjelu sudjelovala sa 65 posto sredstava. Rafinerija je u sklopu tog projekta izgradila važne infrastrukturne objekte, pomažući npr. izgradnju Krčkoga mosta, u tom trenutku mosta s najvećim betonskim lukom na svijetu. (Izvor: Pregledni članak, Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata)
1975. 10. Travnja na Donjoj Vežici otvoren novi vatrogasni dom. Položaj je odabran jer je dislociran od centra grada i velikih prometnih gužvi, a dobro će poslužti u sve većem i gušće naseljenom djelu grada Gornje i Donje Vežice. Pošto se u dom nije ništa ulagalo, u Veljači 2009. su započeli radovi na rekonstrukciji Vatrogasnog doma. Rekonstrukcija se obavlja na nekoliko "polja" odjednom: mijenja se krov koji je, zbog prokišnjavanja, bio i prvenstvenim povodom nizu radova vrijednih oko osam milijuna kuna, a osim krova uređuju se i unutrašnje prostorije: garaža, dnevni boravak, servisi za održavanje vatrogasne opreme, radi se nova klimatizacija, mijenjaju se prozori i vrata. Radovi su završeni u Travnju iste godine, a radove vrijednie oko osam milijuna kuna je financirao grad Rijeka. (Izvor: Dragan Ogurlić: Riječke vatre (povijest vatrogastva u Rijeci), Rijeka: Javna vatrogasna postrojba grada Rijeke, 2004., Također: Dragan Ogurlić: Sto godina Vatrogastva na Sušaku: DVD Sušak 1899. – 1999. Rijeka: Dobrovoljno vatrogasno društvo Sušak, 1999.)
1975. 11. Travnja u Tvornici brodskih motora "3.maj" (slika ljevo, motor oko 2005. godine) obilježena izgradnja milijunte konjske snage brodskih motora. (Izvor: Miroslav Bajzek: Rijeka 1974.-1978., Izdavač: Skupština općine Rijeka, 1978, TIPOGRAF-RIJEKA, str.197.)
1975. 14. Lipnja održan prvi koncert u novoizgrađenoj Dvorani Mladosti. Pjevao je Demis Roussos.
1975. 21. Srpnja Luka Rijeka i nekoliko najvećih privrednih organizacija Rijeke ( Jugolinija, Transjug, Rafinerija INA Rijeka i Jadroagent, (koliko ih je danas ostalo??)) potpisali u Privrednoj komori ugovor o kreditiranju izgradnje kontejnerskog terminala na Brajdici. Terminal je trebao omogućiti godišnji promet od 30,000 kontejnera i 60,000 tona robe u "RO-RO" prometu. To je trebao biti privremeni terminal dok se ne izgradi veliki terminal u Bakarcu. (Izvor: RIJEKA 1974. - 1978., Skupština općine Rijeka, 1978., str. 200.)
1975. 09. Kolovoza u subotu, prvi su puta na stadionu na kantridi zasjali reflektori snage 2.600 luxa (Slika desno, izgradnja i postavljanje reflektora). Prvi će puta Rijeka moći uživati u nočnim utakmicama. U blagoj ljetnoj večeri odigrana je prigodna utakmica u kojoj su nogometaši Rijeke uvjerljivo nadigrali i porazili zagrebački Dinamo (3:0). Novinar Ivo Kirigin za "Novi List" od ponedjeljka, 11. Kolovoza 1975., piše članak pod naslovom “Spektakl začinjen efektnom pobjedom”, i kaže:

“Reflektori na stadionu zasjali su punim sjajem – u nezaboravnom ambijentu pred 15000 gledalaca Rijeka zasluženo pobijedila Dinamo s 3:0″. U uvodnom dijelu reportaže s utakmice, Kirigin dalje piše: “Nogometna i sportska Rijeka pamtit će subotu, 9, kolovoza 1975. godine. Tog datuma naime, grad Rijeka dobio je najsuvremenije osvijetljeni stadion, stadion na kome će se ubuduće, uz sportske, moći održavati i mnoge druge priredbe. Kantrida je zasjala punim sjajem 1700 luksa, a spektakl puštanja u pogon začinili su igrači Rijeke koji su u odlučujućoj utakmici za prvo mjesto na turniru “Maksimir-Kantrida ’75.” zasluženo i glatko svladali zagrebački Dinamo s 3:0 pa im je na kraju pripao pehar pokrovitelja turnira, zagrebačkih Sportskih novosti.” Riječki dopisnik Sportskih novosti Milan Perović ovako je doživio tu večer: “Nešto ljepšeg bilo je nemoguće zamisliti. Večer koju je teško ponoviti. Po prvi puta u pogonu reflektori. I to kakvi! A, onda utakmica… Blistava partija domaćina. Njegova dosad najuvjerljivija pobjeda pod stijenama Kantride, spektakularnog stadiona u – spektakularnoj noći ”.

Spomenimo da je utakmicu sudio riječki savezni sudac Josip Pino Glažar s pomoćnicima Rubinićem i Pađenom. Rijeka je slavila pobjedom od 3:0, a strijelci su bili Mohorović (16.’), Čohar (25.’) i Razić (28.’). (Izvor: ur. T. Kraljić: Pod hridima Kantride, 1937. – 2007., Adamić, Rijeka, 2007., Također: E. Prodan, F. Burburan, Z. Moranjak: "Vječna Kantrida", u: 100 godina Stadiona Kantrida, Također: Marinko Lazzarich: "Stadion Kantrida – prvih sto godina", u: 100 godina Stadiona Kantrida, Adamić, Rijeka, 2013., Također: , RijekaSport, stadion kantrida, prošlost i sadašnjost)
1975. 10. Studenog u talijanskom gradu Osimo kod Ancone potpisan je "Osimski Sporazum" između Jugoslavije i Italije. Ugovor je stupio je na snagu 11. Listopada 1977. nakon ratifikacije obiju strana i služio je uređenju graničnih i drugih pitanja. Bivša zona A s gradom Trstom definitivno je pripala Italiji, a zona B Jugoslaviji. Ugovorima se utvrđuje međugranični režim i pravila u rješavanju manjinskih prava s obiju strana granice te druga pitanja neriješena Londonskim memorandumom od 15. Rujna 1947. Odnosi se na određivanje državne granice i na sva pitanja vezana za granice i za promicanje gospodarske suradnje kao i tehničke suradnje za poboljšanje uvjeta života za stanovništvo. U preambuli je izraženo prihvaćanje načela najveće zaštite državljana – pripadnika nacionalnih manjina – koje izvire iz ustava dviju država i unutarnjega zakonodavstva te ga svaka strana uređuje autonomno, pri čem se treba ravnati prema načelima Deklaracije UN-a i Deklaracije o ljudskim pravima i Konvencije o sprečavanju bilo kakvih oblika rasne diskriminacije. Ugovorena je gospodarska, kult. i svaka druga suradnja koja je na dobrobit pograničnoga stanovništva. Tako je regulirano pitanje imovine tal. državljanana području bivše Zone B Slobodnoga Teritorija Trsta te riješen problempograničnih mjesta koja su pripalaSloveniji, a prvotno su bila u sastavu Zone A STT-a. Nakon raspada SFRJ Hrvatska i Slovenija preuzele su obveze iz Osimskih sporazuma. (Izvor: wikipedija: Osimski ugovor, Također: Istrapedija, Osimski sporazumi, Također: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, OSIMSKI SPORAZUMI, Također: VOJNA POVIJEST, Zvonimir Despot: Što su Osimski sporazumi, kako je došlo do tršćanske krize, zašto je Trst izgubljen, 08. KOLOVOZA 2011.)
1975. 17. Studenog Ike i Tina Turner, s grupom Ikettes, nastupaju u prepunoj Dvorani mladosti u Rijeci. Vjerojatno nikad prije ni poslije u gradu na Rječini nije nastupilo veće i poznatije ime iz svijeta moderne glazbe. Nakon spektakularna koncerta odabrano se društvo preselilo u Hotel Ambasador u Opatiji gdje je, samo za uzvanike s posebnom pozivnicom održana velika zabava. Tina je bila poznata i po svom temperamentnom pjevanju, a Ike po svom "teškom karakteru" koji je natjerao Tinu da ga već sljedeće godine napusti.
1975. 23. Prosinca Započeli su radovi na izgradnji naftnog Terminala Omišalj (slika desno). 29. Kolovoza 1974. tvrtka je upisana u registar nadležnog suda u Rijeci, a puštanja je u radnaftovodnog sustava 22. Prosinca 1979. godine. (Izvor: Michaela Julijana VRANJEŠ, Sanja JUKIĆ, Krunoslav VEGO: JANAF KROZ POVIJEST)
1975. do 1980. provedena je potpuna rekonstrukcija unutrašnjosti kina "Beograd", današnjeg "Art kina Croatia". Obnovljena je instalacija centralnog grijanja, klimatizacije i elektroinstalacija. Voditelj i glavni projektant bio je tehničar Borislav Horozović. Novina je bila pozornica dubine svega 1,20 metara i dužine filmskog platna, predviđena za najave, informacije prije predstava i predavanja. Ispravljen je pad partera zbog linije gledanja, postavljen okvir za novo cinemascop platno, a zidovi, stropovi i vrata dosljedno su obloženi različitim materijalima prema akustičkim zahtjevima. Zbog propisanih je odnosa dimenzija platna i dubine gledališta broj sjedala smanjen na 454 (343 u parteru i 111 na balkonu), što je rezultiralo većom udobnošću gledališta. (Izvor: Art-kino Croatia, Sabrina Žigo: POVIJEST KINA, Obnova kontinuiteta)
1976. Početak gradnje nove privredne zone Rijeke na području Škrljeva i Kukuljanova, (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1976. 10. Ožujak U Rijeci zabilježena rekordna visina snježnog pokrivača. Mjerni instrumenti pokazali su tada 52 centimetra snijega! I to na pragu proljeća! (Izvor: GKRI, Magazin, Kristian Benić: Prije 40 godina: 52 centimetra riječkog snijega..., 27. Svibnja 2016)
1976. 24. Lipanj u prve novoizgrađene zgrade na Škurinju stigli su i prvi stanari (iz Novog Lista na slici ljevo). Rođeno je "Škurinje Novo naselje". Proglašen je tada i službeni dovršetak izgradnje prvih stanova s "industrijske vrpce", što je zapravo vjerojatno najfascinantniji sloj nove povijesti tog naselja i dio povijesti riječke arhitekture. Dvije godine ranije, povodom Dana Republike 29. Studenog 1974. godine bučno je otvorena "prva riječka tvornica stanova"! Tim riječima opisivao se novi pogon građevinskog poduzeća "Adriamont" (na mjestu današnje garaže Autotransa na Škurinjama) iza kojeg je stajala i licenca talijanskog proizvođača iz Forilija, u kojem su rađeni betonski blokovi od kojih su se kasnije gradile "montažne" zgrade. (Izvor: GKRI, Magazin, Kristian Benić: Škurinje i povijest betona: 40 godina od rađanja "novog naselja", 27. Svibnja 2016)
1976. Srpnja pod pokroviteljstvom predsjednika tadašnje  SFRJ Josipa Broza Tita, započeli radovi na izgradnji mosta kopno - otok Krk. Most su gradila poduzeća Mostogradnja i Hidroelektra četiri godine, a svečano je otvoren 19. Srpnja 1980. godine. (Izvor: Turistička zajednica otoka Krka, Cestovni promet, Također: wikipedija > Krčki most)
1976. 15. Srpnja osnovan je "Rukometni klub Trsat". Osnivači kluba su Milivoj Buneta i Sanjin Turina, sportski entuzijasti s Trsata. Osnivačima kluba godine 1978. pridružio se i Milan Rudelić. Za osnivanje kluba imali su potporu grupe uglednih Trsaćana i oslonac u Osnovnoj školi Trsat. Tradicija rukometa na Trsatu dulja je od same klupske povijesti i povezana je s otvaranjem nove osnovne škole na Trsatu 1964. godine. Nastava tjelesnog odgoja održavala se na školskom igralištu, a afiniteti nastavnika tjelesnog odgoja Ante Rukavine bili su izrazito rukometni. Tako je klub u učenicima Osnovne škole Trsat imao široku bazu za selekciju mladih igrača. Za osnivanje kluba imali su potporu grupe uglednih Trsaćana i oslonac u Osnovnoj školi Trsat. Tradicija rukometa na Trsatu dulja je od same klupske povijesti i povezana je s otvaranjem nove osnovne škole na Trsatu 1964. godine. Nastava tjelesnog odgoja održavala se na školskom igralištu, a afiniteti nastavnika tjelesnog odgoja Ante Rukavine bili su izrazito rukometni. Tako je klub u učenicima Osnovne škole Trsat imao široku bazu za selekciju mladih igrača. Klub se od 1976. godine natječe u Primorsko-goranskoj rukometnoj ligi. Godine 1989, pod vodstvom trenera Čubelića, Trsat osvaja prvenstvo i ulazi u Primorsko-istarsku ligu. U sezoni 1995/96. Trsat osvaja drugo mjesto u 3. hrvatskoj rukometnoj ligi. (Izvor: O RUKOMETNOM KLUBU 'TRSAT', Također: SportCom, Stjepan Lončarić: RK Trsat: Godina obilježena jubilejom i dobrim rukometom u prvoj drugoligaškoj sezoni)
1976. Vaterpolo Klub Primorje je osvojilo 2. mjesto na euro natjecanju Kup Kupova. Primorje je u Kupu Jugoslavije zauzelo 2. mjesto iza Partizana, a ispred Mladosti te se plasiralalo u Kup Kupova Europe. Kroz 1/4 finalni turnir u Ateni te 1/2 finalni turnir kao domaćini u Šibeniku plasirali su se nafinalniturnir 4 kluba koji seodržao u Šibenskom Solarisu. Nakon pobjede nad Barcelonetom i Dinamom izBukurešta nažalost nije se mogao napraviti posljednji korak usprkos vodstvu u finalu od 3:1 igubili su sa 4:3 od MGU iz Moskve. Igrali su: BELTRAME, GRABAC, DABOVIĆ, ROJE, MIŠKOVIĆ, MATIĆ,PUČAR, RISEK, KRUZ, RADONIĆ, PAJALIĆ, LINŠAK
1976. 02. Kolovoza u Rijeci umire Romolo Venucci  (Rijeka, 4. Veljače 1903. - Rijeka, 2. Kolovoza 1976.) riječki slikar i kipar iz redova talijanske nacionalne manjine (slika desno). Romolo je bio češkog, mađarskog i slovenskog porijekla. Njihov otac, Antal Wnoucsek, kao vojni obveznik premješten je iz Baranje, iz rodnog Pečuha (Pécs) u Rijeku gdje se oženio Marijom Anom Rostand, djevojkom iz franko-slovenske obitelji. Braća Remo i Romolo Wnoucsek rođeni su 04. Veljače 1903. godine u Rijeci. 1921., službenici Kraljevine Italije promijenit će Romolu prezime Wnoucsek u talijansko Venucci. Romolo prihvaća talijansku kulturu i jezik, i kao pripadnik talijanske manjine zapošljava se u talijanskim osnovnim školama te kao pedagog vodi tečajeve slikanja u Circolo Italiano, koje su pohađali mnogobrojni riječki umjetnici. Umire u Rijeci 1976. godine, a tek je nekoliko desetljećanakon smrti priznat kao najveći riječki likovni umjetnik 20. stoljeća. (Izvor: MMSU, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, mr. sc. Daina Glavočić, viša kustosica: Zbirka Romolo Venucci, Također: wikipedija > Romolo Venucci, Također: OBLJETNICA ROĐENJA NAJVEĆEGA RIJEČKOG UMJETNIKA 20. STOLJEĆA, Velid Đekić: Venucci, čovjek koji je postao grad, Objavljeno: 24.04.2013., Također: Hrvatska Enciklopedia, Venucci (Wnoucsk), Romolo, Također: Moja Rijeka, Marta Ožanić: Predstavljanje murala Remo & Romolo Venucci)
1976. 07. Studenoga u Ulici Ivana Zajca započeli su radovi na gradnji "Istočnog Izlaza", odnosno na gradnji vijadukta "Piramida". To je unatoč izvansezonskom periodu izazavalo prometne gužve na gradskim prometnicama. (Izvor: Skyscrapercity.com, (Auto)cestovni projekti sjevernog Jadrana)
1976. 31. Prosinca Riječki punk sastav Parafi (slika ljevo, slika iz nešto kasnijeg vremena) su održali prvi "nazovi koncert" na livadi riječkog naselja Belveder u ulici Marka Oreškovića između zgrada na broju 17 i 20 gdje su i sami stanovali, pred nekolicinom prijatelja i znatiželjnika. "Koncert" je trajao kojih 20-tak minuta. Iza tih brojeva skrivale su se nove peterokatnice, nastanjene radničkim obiteljima i okružene predratnim talijanskim vilama - bilježi riječki kroničar Velid Đekić. Bila je to zapravo javna sviračka proba Kocijančića, Čabrijana, Ladavca i Miklića - tadašnje postave Parafa. Svoj prvi pravi koncertni nastup izveli su u proljeće 1978. u Čirkolu, klubu talijanske zajednice. Svoju prvu ploču imenom ”A dan je tako lijepo počeo” izdali 1980. godine. Oni su bili šaka u oko svirački svjetlosnim godinama kompetentnijih postavama, ali sa stihovima poput "Sunce sije/kamen gori/to je majko/otok Goli" automatski su izazvali pažnju generacijskih novinara, ali i organa javnog reda i mira. Paraf se definitivno afirmirao pred riječkom publikom na koncertu u Dvorani mladosti 14. Studenog 1978. u društvu s Pankrtima, Prljavim kazalištem i Azrom (u kojoj je pjevao Jura Stublić). Članovi sastava (prva postava): Valter Kocijančić (gitara, vokal), Zdravko Čabrijan (bas gitara, na slici desno, antologijska fotka smimljena na koncertu "YU Rock Boom Festival" u Novom Sadu 11. Prosinca 1978. Fotka je kasnije iskorištena kao naslovnica singl ploče "Rijeka / Moj život je novi val"), Dušan Ladavac (bubanj). Članovi sastava (druga postava): Pavica Mijatović, Vim Cola (vokal), Mladen Ilić (gitara), Raoul Varljen (klavijature), Zdrave Čabrijan (bas gitara), Dušan Ladavac, Pjer (bubanj). (Izvor: Wikipedia, Paraf, Također: Dobre vibracije, BOJAN MUŠĆET: Odabrana Kronologija Riječkog Novog Vala, 25. APRIL 2009.)
1976. Nacionalni brodar "Jadrolinija" jedan je od prvih u Europi na čiji se brod ukrcala ženska časnica. Riječ je Marici Njegovan (slika ljevo, nekad i sada), koja je te godine zaplovila na brodu "Liburnija" i postala treća časnicom palube, gdje je 1977. položila poručnički ispit. Od sedam učenica koje su 1972. upisale tadašnju bakarsku Pomorsku školu, Marica je bila jedina koja je, nedugo nakon mature, s nepunih 20 godina, zaplovila legendarnom "Liburnijom". Plovila je dok 1982. nije odlučila osnovati obitelj i roditi djecu. Radila je u upravi "Jadrolinije" a nakon toga kao povjerenica podružnice Sindikata pomoraca Hrvatske (SPH) u 'Jadroliniji' i tajnica Apostolata mora Riječke nadbiskupije.
1976. Počela izgradnja Omišaljskog lučkog bazena, puštena u promet 1979. zajedno s naftovodom. Na terminalu su dva priveza dubine mora 30 metara za prihvat tankera te skladišni prostor za 500.000 m3 tekućeg tereta. (Izvor: Riječka luka, MGR, Rijeka 2001., str. 262.)
1976. započela gradnja "Tunela Učka". Probijen je 05. Svibnja 1978. godine. Tunel je pušten u promet 27. Rujna 1981. godine. Od 1995. godine tunel je u koncesiji tvrtke "BINA- Istra" d.d. Dužina glavnog tunela "Učka" je 5062 m. Promet se odvija dvosmjerno po jednom voznom traku u svakom smjeru. Tuneli "Zrinščak I" (196 m) i "Zrinščak II" (45 m) čine cjelinu s glavnim tunelom kojom se upravlja daljinski iz kontrolnog centra smještenog u zgradi na istarskoj strani tunela. (Izvor: Glas Istre, "Prije 32 godine pušten u promet cestovni tunel Učka", Objavljeno: 27. Rujna 2013., Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Istarska enciklopedija, Članak: Tunel Učka, Autor: A. Ladavac, Također: HUKA, BILTEN 21, TRAVANJ 2011., Bina-Istra d.d.)
1976. 29. Siječanj, U Rijeci, u dvorani mladosti nastupa svijetski poznata rock grupa "Procol Harum". (Izvor: Procol Harum's gig-list for 1970-s)
1976. Rock&Roll zvijezde Ike & Tina Turner nastupaju u riječkoj Dvorani Mladosti (slika desno, klikni za veću rezoluciju).
1976. u današnjoj Križanićevoj ulici otvoren je "Disco Butique" (slika ljevo, klikni za veću rezoluciju), dućanu kojem su se prodavale ploče. Specifičnost toga dućana je bio taj da su se tamo mogle kupiti strane ploče, takozvane "originalke", ploče koje nisu bile licencirana reizdanja domaćih diskografskih kuća, nego originali, ploče direktno uvezene iz vana, Britanije, Italije, Njemačke, Amerike, ... . Riječani koji su slušali glazbu bili su time oduševljeni. Te su ploče bile skuplje od domaćih, ali su se svejedno dobro prodavale. Specifičnost Disco Butiqua je bila da su se ploče mogle preslušati prije kupovine. Na otvorenju dućana sviralo je "Bijelo Dugme".
1977. Brodogradilište 3. Maj započinje proizvodnju montažnih prijenosnih kućica dimenzija brodsih kontejnera, popularno nazvanih TIBO-kućice. (Izvor: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci – 3. Maj 1905.-2005., Rijeka 2005., str. 146.)
1977. Osnovana skupina "Vrijeme i Zemlja". Prvi nastup grupe Vrijeme i Zemlja bio je na glazbenom festivalu ”Omladina 77.” u Subotici. Najpoznatiji članovi ove grupe bili su Nenad Bačić Bach i Davor Tolja. Tolja kasnije postaje lider iznimno popularne grupe Denis & Denis. postaju sve agilniji u svom anarhističko-nilihističkom glazbenom izrazu i sa prvim koncertima stvaraju ”prototip” novog zvuka na ovim prostorima i time zaslužuju neformalnu, no ipak vanvremensku, titulu ”očeva punk pokreta”. Jedan od prvih živih nastupa održali su u riječkom parku Vladimira Nazora krajem Kolovoza 1977. godine.
1977. 20. Sječnja Održana je u Genovi komemoracija za Židove Rijeke koji su deportirani i streljani. Uz postojeća dva grobna polja (sa 313 grobova) napravljeno je židovsko spomen-groblje sa vrijednim i umjetničkim nadgrobnim spomenicima te memorijalnim spomenikom (17. Kolovoza 1981., arhitekt Zdenko Sila) sa natpisom: "Palima za slobodu - uspomena na žrtve i opomena živima" s imenima 275 žrtava. Popis od 260 imena izradio je Teodor Morgani (Morgenstern), a kasnije je dodano desetak imena onih koji su pali u partizanima. Sadašnja lista žrtava je mnogo veća, sa 391 imenom zbog podataka iz knjige Liliane Fargion.
1977. 01. Ožujka u Starom gradu, na izuzetno atraktivnoj lokaciji, u samom središtu Rijeke neposredno uz sami Korzo otvorena nova robna kuća "Varteks". Robna kuća se sastoji od prizemlja i četiri kata, ukupne površine 2.905,45m2. Građevinski, objekt je građen kao jedan objekat, ali je pri izvornoj rekonstrukciji obuhvatio tri kuće od kojih je sačuvano samo pročelje prema Koblerovom trgu, a konstrukcija i ostala pročelja potpuno su novo projektirani i čine odraz arhitekture sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Projekat je izradio "Atelje za arhitekturu i urbanizam 051" Igora Emilia. Jedna od tri kuće koje su obuhvaćene projektom je i zgrada u kojoj je rođen Ivan Giovanni Kobler, odvjetnik i povjesničar, istraživač povijesti Rijeke, prema kojem trg već stotinu godina nosi ime. (Izvor: Miroslav Bajzek: "Rijeka 1974-1978", Izdavač: SKUPŠTINA OPĆINE RIJEKA, str: 206, Također: Grad Rijeka, OTKRIVENA SPOMEN PLOČA IVANU GIOVANNIJU KOBLERU)
1977. 29. Travnja Svečanim početkom radova na prvoj od tri etape (Orehovica Diračje 8,7 km) započeli su radovi na izgradnji riječke zaobilaznice i nastavka autoceste od Kikovice do Gornjeg Jelenja, kao dijela budućeg autoputa Rijeka-Zagreb. Cijela zaobilaznica će biti duga 29,5 km, i podijeljena je u tri etape: Orehovica - Diračje, Diračje - Jušići i Orehovica - Vitoševo, a predviđen je i zahvat prema Križišću.
1977. 27. Lipnja objavljena je dugo očekivana suspenzija moto utrka na cestovnim stazama, a sa time i Preluka. Takve su staze postale preopasne za vozače, a i za gledaoce. Na toj posljednjoj utrci na Preluci poginuli su  Urich Graf i Italian Giovanni Ziggiotto, a Per-Edvard Carlsson je teško povrijeđen. Htio bi ovom prilikom odati počast pilotima koji su izgubili život na Prelučkoj stazi:

Josip Vitanović (Hrvatska) 1951
Billie Nelson (Velika Britanija) 1974
Urlich Graf (Švicarska) 1977
Giovanni Ziggiotto (Italija) 1977

Velika nagrada Jugoslavije je već sljedeće, 1978. preseljana na novoizgrađenu stazu na Grobniku. 01. Rujna 1946. održana je prva utrka na Preluci, kada je gradski fiskulturni odbor Rijeke i Motoristička sekcija Rijeka organizirala prvu utrku na Preluci na stazi u dužini od 6 kilometara. Utrke su se bodovale za prvenstvo NR Hrvatske, a u svim su kategorijama pobijedili natjecatelji FD Mladosti i FD Metalca iz Zagreba.
(Izvor: Automotodrom Grobnik, Povijest, wikipedia>Velika nagrada Jugoslavije, croinfo.net, forum: Tema: Auto i moto utrke na našem području, Također: Motopuls, MIRO BARIĆ: Šest kilometara, Također: Opatija.net, Povijest, 1977)
1977. u Rijeci se otvara novi Konzulat Kraljevine Švedske. (Izvor: Irvin Lukežić: Povijest riječkih konzulata, Adamić, Rijeka 2004., str. 229.)
1977. pokrenut projekt besplatnog bežičnog interneta koji pokriva uže gradsko središte, dio Trsata oko Gradine, svetišta i Dvorane mladosti. Prema podacima gradskog Zavoda za informatičku djelatnost, koji je u suradnji s tvrtkom Krk sistemi izradio ovaj projekt, mreži je svakodnevno pristupalo 173 korisnika. Mreža je otvorenog tipa te je za spajanje dovoljno tek nekoliko klikova mišem. Budući da se radi o besplatnoj usluzi, uvedena su određena ograničenja. Onemogućeno je tako korištenje raznih peer to peer servisa, kao i prijenos datoteka većih od 10 megabajta, dok je veličina e-maila ograničena na 3 megabajta. Također, onemogućen je pristup stranicama koje se općenito smatraju nepoželjnima i neafirmativnima. (Izvor: Novi List, A. PETRAK: Deveterostruko veći broj korisnika bežičnog interneta, 20.8.2009)
1977. 03. Svibnja položen kamen temeljac za novu zgradu OŠ. "Kozala", a zgrada je otvorena 19. Runa 1978. (Izvor: Osnovna škola "Kozala" Rijeka, Povijest škole Kozala)
1977. 19. Lipnja Vlada Republike Hrvatske daje koncesiju za osnivanje Slobodne zone Luka Rijeka - Škrljevo društvu Luka Rijeka d.d. Sastojala se je od lučkog bazena Rijeka s kontejnerskim terminalom, skladišnog kompleksa Škrljevo i lučkog bazena Raša. (Izvor: IUS-INFO, Odluka o davanju koncesije za osnivanje Slobodne zone Luke Rijeka – Škrljevo, Narodne Novine 90-1977/2013)
1977. 23. Lipnja potpisan je prvi sporazum o prijateljskoj suradnji sa japanskim gradom Kawasakijem. Drugi plan o nastavku prijateljske suradnje potpisan je 5. Studenoga 1980. godine, a treći u Rijeci 17. Svibnja 1999.  U prigodi proslave 30. obljetnice prijateljske suradnje gradova Rijeke i Kawasakija, u Rijeci od 7. do 9. Svibnja 2007. godine boravi službena delegacija Grada Kawasakija. Rijeka i Kawasaki redovito razmjenjuju informacije o događanjima i promjenama u oba grada. 1988. godine japanski grad nam je u ime tog prijateljstva, poklonio i figure dječaka i djevojčice s pticom (slika ljevo), koje su postavljene na fontani na Jelačićevu trgu, a simboliziraju naše prijateljstvo. Inače, ime Kawasaki (川崎) sastavljeno je od dva japanska znaka 川 -  Kawa i 崎- Saki. Kawa znači "rijeka", a Saki znači maleni poluotok (slika desno, uz dodatak znaka city (grad)). (Izvor: Radio Rijeka, Alen Čemeljić: Što sve veže Kawasaki i Rijeku ....., 23.06.2015, Također: Grad Rijeka, GRADOVI PRIJATELJI GRADA RIJEKE, Također: Grad Rijeka, 30. OBLJETNICA PRIJATELJSKE SURADNJE GRADOVA RIJEKE I KAWASAKIJA, Također: Rijeka danas, Rijeka i Kawasaki – prijateljstvo dugo 32 godine)
1977. počinje izgradnja dimnjaka u Koksari Bakar. Izgradnja same koksare započela je sredinom '70-tih. Dimnjak je bio visok 250 metara, a u toranj je bilo ugrađeno 3300 m3 armiranog betona, 380 m3 šamotne opeke, 58,5 t čeličnih konstrukcija i više od 400 t armaturnog željeza. Veliku je visinu vjerojatno diktiralo nastojanje da ispušni plinovi što manje naškode okolišu. Dimnjak se gradio gotovo godinu dana, gradila ga je Vatrostalna iz Zenice, odnosno njezin beogradski pogon ili OOUR kako se to tada zvalo. Koksara je počela s radom 1978. i u 16 je godina rada prerađeno 16 milijuna tona ugljena, 440 tisuća tona koksnog katrana i 5 milijuna prostornih metara koksnog plina. Koksara, u kojoj je bilo zaposleno 570 radnika, prestala je s proizvodnjom 26. Rujna 1994. Danas svi ističu da je gradnja koksare na nasutom terenu uz morsku obalu bila zaista katastrofalna odluka, ali se isto tako obično ne propušta istaknuti da je njezinim zatvaranjem riječka luka izgubila 2 milijuna tona prometa. Dimnjak se počeo rušiti 12. Svibnja, a srušen je 10. Studenoga 2005. (Izvor: GRAĐEVINAR 57 (2005) 11, Branko Nadilo, Marija Sočić: RUŠENJE ARMIRANOBETONSKOG DIMNJAKA KOKSARE U BAKRU)
1977. 01. Srpnja počelo useljavanje prvih stanara tada najvišeg stambenog nebodera u tadašnjoj Jugoslaviji, u ulici Franje Čandeka 23a.
1977. U Tvornici dizel motora u sklopu Brodogradilišta 3. Maj Započeta je proizvodnja okretnih palubnih dizalica pod licencom “MacGREGOR - Hägglunds” , uključujući elektro-hidrauličke teretne dizalice, jednostruke i dvostruke hidrauličke i elektrohidrauličke servisne dizalice, dizalice za manipulaciju cijevimaza ukrcaj tereta, provijantne dizalice i dizalice za strojarnice.
1977. godine je Grad Rijeka od strane UEFA promovirana u europski centar omladinskog nogometa. (Izvor: rijekadanas.com, Zoran Mikulić: Iz povijesti riječkog nogometa: Omladinski nogomet)
1977. 05. Rujna u Veroni umire arhitekt i restaurator Bruno Angheben. Rodio se 1891. u Rijeci, kao prvi sin Albina Anghebena, profesora matematike riječke klasične gimnazije. Bruno je u Rijeci završio mađarsku gimnaziju, a studij Politehnike u Budimpešti prekida 1914. zbog izbijanja Prvog svjetskog rata, nakon kojega, od 1919. do 1921., radi na obnovi talijanskih krajeva (Roveretto). U Rijeku se vraća 1921. i zapošljava se u Tehničkom uredu grada. Izradio je arhitektonsku kulisnu formu velikog izložbenog paviljona za jubilarni, peti, Državni opći sajam (La Fiera Nazionale Generale), koji se od 1925. održavao na prostoru trga Žabica (Piazzale Battisti). Po njegovim projektima sagrađena je monumentalna moderna crkva Svih svetih na Kozali (Slika ljevo). Izradio je i projekte za kolektivno stanovanje, npr. projekt 1926.-1928. velikog kružnog bloka od nekoliko višekatnica na Potoku za činovnike I.N.C.I.S.-a iz Rima (Instituto Nazionale pe le Case degli Impiegati dello Stato). (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 41, Daina Glavočić: BRUNO ANGHEBEN Rijeka, 1891. – Verona, 1977., Novi list, JULIJa LOZZI BARKOVIĆ: Arhitektura Rijeke i Sušaka između dva rata (5): Crkva na Kozali)
1977. 28. Prosinca nastaje Centar usmjerenog obrazovanja industrijsko tehničkih kadrova (CUO ITK), spajanjem Tehničkog školskog centra i Metalsko saobraćajnog školskog centra godine. Nalazi se u secesijskoj zgradi koju je projektirao arhitekt Paolo Grassi kao vojarnu za bataljon Bana Jelačića (slika desno). Od 26.12.1983. u školidjeluje Tehnološko-saobraćajni školski centar, a kao kemijsko-tehnološka škola djeluje od 21. 12. 1992. Od 11. 06. 1998. godine mijenja naziv u Kemijsko-grafička škola. (Izvor: Prirodoslovna i grafička škola Rijeka, Povijest)
1978. u riječkom predgrađu Turnić osnovani su "Termiti" (slika desno) i te godine održali prvi znacajniji koncert u Domu u rijeckom predgrađu Zameta. Uz "Parafe", smatra ih se očevima punk glazbe u bivšoj Jugoslaviji. Članovi sastava: Predrag Kraljević Kralj (vokal), Robert Tičić Tica (gitara), Berislav Dumenčić (bubanj), Damir Martinović Mrle (bas gitara), Josip Krošnjak Pepi (klavijature). Ipak, kao inauguracijski nastup "Termita" smatra se njihov natup u omladinskom klubu "Modra" (bivši disko klub "Stereo 72", a današnji "Stereo" u prizemlju hotela "Neboder") kao predgrupa na koncertu na kojem su nastupali "Parafi". (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 64, Velid Đekić: STEREO)
1978. Puštena u pogon koksara u Bakru kapaciteta 850.000 tona koks-ugljena godišnje.
1978. u redovnu proizvodnju je puštena novosagrađena "TE Rijeka 1" u Urinju, ukupne snage 320 MW. Termoelektrana koristi loživo ulje (mazut) za loženje parnih boilera. Visina zgrade sa bojlerom i dimnjakom je 250 metara. Turbine je isporučio Ansaldo Energia, a boilere sa kondenzacijskom regulacijom Waagner-Biro. (Izvor: HEP proizvodnja, Povijest, Također: Wikipedia, Rijeka Thermal Power Station)
1978. 22. Ožujka u dvorani Zajednice Talijana ”Circolo” održan je službeni rock koncert nekolicine mladih rock grupa iz Rijeke. Među njima posebno je bio upečatljiv nastup bučne i energične grupe Paraf. Ovaj datum glazbeni kroničari najčešće uzimaju kao prvi službeni nastup Parafa, a time i prvi ”pravi” točnije službeni (prijavljen i evidentiran) punk koncert u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Spomenuti događaj je popratio, mada prilično šturo i s čudenjem, dio ondašnjih riječkih tiskanih medija. (Izvor: VK, Wall, Također: Kvarnerski.com, Daniel Radočaj: PARAF: riječki punkeri konačno dobili internet-stranicu)
1978. 05. Svibnja u 4.15 sati radnici zagrebačke Hidroelektre aktivirali su mine i tunel Učka je bio probijen (slika desno). Puni profil probijen je devet dana kasnije, 14. Svibnja kada funkcioneri Fiatima 132 prolaze tunel na cesti Lupoglav-Matulji. To su bili i prvi automobili koji su prošli kroz novoprobijenu tunelsku cijev. Uslijedila je fešta, naravno. Tunelska cijev je dugačka 5.100 metara, a prosječni dnevni protok iznosi oko 7.000 vozila. Gradnja tunela krenula je 1976., probijen je 05. Svibnja l978., a otvoren 1981. godine kada je već bila u tijeku gradnja priključnih cesta na tunel, popularnog Istarskog ipsilona. (Izvor: Glas Istre, "Prije 32 godine pušten u promet cestovni tunel Učka", Objavljeno: 27. Rujna 2013., Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Istarska enciklopedija, Članak: Tunel Učka, Autor: A. Ladavac, Također: HUKA, BILTEN 21, TRAVANJ 2011., Bina-Istra d.d.), Također: Facebook: 14.05.1978. Prva kolona vozila krenula... )
1978. 05. Svibnja Rješenjem Republičkog savjeta za naučni rad SR Hrvatske, Pravni fakultet je upisan u registar znanstvenih organizacija udruženog rada i znanstvenih jedinica. Istog dana Građevinski fakultet mijenja ime u Fakultet graditeljskih znanosti Sveučilišta u Rijeci, na temelju rješenja Republičkog sekretarijata za naučni rad.
1978. 11. Svibnja na osnivačkoj skupštini novooformljenog "Općinskog nogometnog saveza Rijeke" je prihvaćen nacrt sporazuma o osnivanju Omladinske nogometne škole ”Pero Radaković” koja je trebala početi sa radom od slijedeće sezone na riječkom Partizanovom igralištu, ali nažalost do osnutka iste škole nikada nije došlo. (Izvor: rijekadanas.com > Zoran Mikulić: Iz povijesti riječkog nogometa: Omladinski nogomet)
1978. 14. Svibnja funkcioneri Fiatima 132 prolaze kroz 9 dana ranije probijeni tunel Učka na cesti Lupoglav-Matulji (slika ljevo). To su bili i prvi automobili koji su prošli kroz novoprobijenu tunelsku cijev. Tunelska cijev je dugačka 5.100 metara, a prosječni dnevni protok iznosi oko 7.000 vozila (2014.). Gradnja tunela krenula je 1976., probijen je 05. Svibnja l978., a otvoren 1981. godine kada je već bila u tijeku gradnja priključnih cesta na tunel, popularnog Istarskog ipsilona. (Izvor:Igor Žic: Izgradnja tunela Učka, Žmigavac, list Autokluba Rijeka-dodatak Novog Lista, Broj 19, Svibanj 2007., Također: Facebook: 14.05.1978. Prva kolona vozila krenula...)
1978. 19. do 22. Svibnja nastavljena praksa sastavljanja rang liste nakon održavanja dva europska turnira kick boksing konferencije WAKO. Prvi turnir je održan od 19. do 22. Svibnja u Wolfsburgu (Njemačka). Po prvi put je održano natjecanje i u semi contactu. Ukupno je sudjelovalo 180 natjecatelja iz 10 zemalja. U full contactu riječani Slobodan Šokota i Branko Žgaljardić osvojili su dva treća mesta i pobrali dvije brončane medalje u klasama do 74 i do 79 kilograma. Na drugom turniru 2. Europskog prvenstva u full contactu i semi contactu u Baselu u Švicarskoj u Semi contactu u kategoriji do 74 kg Slobodan Šokota osvaja 1. mjesto. (Izvor: KICKBOXING blog, Osvajači kickboxing medalja 1977. - 1990., Također: Hrvatski kickboxing savez, Neki podaci iz povijesti hrvatskog kickboxinga)
1978. Prvo svjetsko prvenstvo u full contactu održano je u Berlinu. Branko Žgaljardić iz Rijeke je tada postao prvi amaterski svjetski prvak u full contactu u povijesti. Za taj povijesni uspjeh je dobio i Nagradu grada Rijeke. (Izvor: Kickboxing blog, Osvajači kickboxing medalja 1977. - 1990.)
1978. 24. Svibnja nogometaši "Rijeke" u sezoni 1977/78. (tim 1978. na slici desno) po prvi puta u svojoj povijesti osvajaju kup Jugoslavije i kući donose "Pehar Maršala Tita", pobjedivši u finalu “Trepču” iz Kosovske Mitrovice sa 1:0 nakon produžetaka. Strijelac: Milan Radović u 91. minuti utakmice. Za Rijeku su igrali: Radojko Avramović, Sergio Makin, Miloš Hrstić, Nikica Cukrov, Zvijezdan Radin, Srećko Juričić, Salih Durkalić, Milan Radović (Zoran Šestan), Miodrag Kustudić, Milan Ružić, Damir Desnica. Sljedeće godine, 16. Svibnja 1979., Rijeka ponovo igra u još jednom finalu kupa. Pobjeđuju beogradski "Partizan" i osvajaju trofej. Finale se igralo u dvije utakmice. Odluka je pala već u prvoj na Kantridi gdje je "Rijeka", pred 20 000 ljudi slavila 2:1. Strijelci: 1:0 - Cukrov (18'); 1:1 Kozić (68'); 2:1 - Bursać (85'). Za Rijeku su igrali Radojko Avramović, Sava Filipović, Miloš Hrstić, Nikica Cukrov, Zvijezdan Radin, Srećko Juričić, Dragoljub Bursać, Sergio Makin, (Darko Peranić), Edmond Tomić, Milan Ružić, Damir Desnica i Edin Jasprica (Ive Jerolimov) (Izvor: Rijecani.com>POVIJEST HNK RIJEKE, Nogomet na ovim prostorima, Također: nk-rijeka>Povijest, Također: wikipedia>HNK Rijeka, Također: Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation, CUP OF YUGOSLAVIA 1977/78)
1978. 05. Lipnja u opticaj su pušteni žetoni Autotroleja, a služili su za naplatu zaprijevoz gradskim autobusima. Izrađeni su od specijalne legure, a u sredini su imali rupu (slika ljevo). (Izvor, djelomično: Autotrolej, POVIJEST)
1978. 23. Lipnja na području Nacionalnog parka "Risnjak" dogodila se jedna od najtežih zrakoplovnih nesreća u povijesti Primorsko-goranske županije. Predviđeni rutinski let članova riječkog letačkog kluba "Krila Kvarnera" i četiri padobranca pretvorio se u tragediju kada se avion "Utva 66" srušio na Risnjaku. Naime, uvečer oko sedam sati na posljednji let padobranskih skokova, tog pomalo oblačnog dana ranog ljeta krenuli su pilot Rudolf Berković (56) te padobranci Aldo Širola (30), Jasna Krebelj (24) i Mirza Bećirović (17). Nakon potrebnih pripremnih radnji avion je poletio i krenuo prema planinama Gorskog kotara s ciljem da ih preleti, napravi krug, vrati se iznad aerodroma na Grobničkom polju, padobranci izvrše skok, a avion se potom se vrati na Grobnik. Avion se nikada nije vratio, vjeruje se radi lošeg vremena koje se je širilo područjem Gorskog kotara. O tragediji je tih dana prije točno 30 godina "Novi list" iscrpno pisao, a pogreb na Trsatu je bio jedan od najposjećenijih u Rijeci. (Izvor: Novi List, 29. Lipnja 1978, Također: Lokalpatrioti, Iz našeg kraja-priče i legende, imena i nazivi)
1978. Viša pomorska škola postaje "Fakultet za pomorstvo i saobraćaj" koji tako djeluje sve do 1998. godine kada se ustrojavaju dvije samostalne obrazovne ustanove, Visoka pomorska škola u Rijeci i Odjel za pomorstvo Sveučilišta u Rijeci. (Izvor: Povijest Rijeke, Tipograf, Rijeka 1988., str. 432.)
1978. 14. Rujna samo tri dana prije utrke za Veliku Nagradu Jugoslavije, svečano je otvorena Grobnička Ljepotica, nova trkača staza izgrađena u samo nekoliko mjeseci uz pomoć vojske i robijaša (slika ljevo).

Dužina staze: 4.168,75 m,
Dužina staze u zavojima: 2.017,63 m,
Širina: 10 m,
Širina startno/ciljne ravnine: 15 m,
Broj zavoja: 15,
Sudačkih pozicija: 25,
Pravac vožnje: Suprozno kazaljci na satu

(Izvor: Novi List, Miroslav Krpan: Grobnička pista danas slavi 35. rođendan, Objavljeno: 17. rujan 2013., Također: HAKS, Miroslav KRPAN: AUTOMOTODROM  GROBNIK - 36 GODINA OD PRVE UTRKE, Također:  Automotodrom Grobnik, Povijest, Također: wikipedija > Automotodrom Grobnik)
1978. 17. Rujna 3 dana nakon svečanog otvorenja, održana je prva službena utrka za Veliku Nagradu Jugoslavije na novoj stazi na Grobniku. Utrka se bodovala za svjetsko prvenstvo u motociklizmu. Pobjednici prve utrke na novoj stazi su bili: Ricardo Tormo (50 ccm, Španjolska, Bultaco), Angel Nieto (125 ccm, Španjolska,Minarelli) i dvostruki pobjednik Greg Hansford (250 i 350 ccm, Austria, Kawasaki) koji je držao i prvi brzinski rekord staze sa brzinom od 153,110 km/h. Na slici desno mogu se vidjeti Ivo Jurdana, Igor Eškinja i Boris Juras, sigurno najzaslužniji funkcioneri čijim se je trudom ostvario sam svih riječkih fanova motociklizma. (Izvor: Novi List, Miroslav Krpan: Grobnička pista danas slavi 35. rođendan, Objavljeno: 17. rujan 2013., Također: HAKS, Miroslav KRPAN: AUTOMOTODROM  GROBNIK - 36 GODINA OD PRVE UTRKE, Također:  Automotodrom Grobnik, Povijest, Također: wikipedija > Automotodrom Grobnik)
1978. 09. Listopad prilikom betoniranja na vijaduktu "Piramida", dijelu Istočnog izlaza, srušilo se oko 140 metara skele, što je bio tada nezapamćen incident. Nakon sređivanja urušenog dijela, radovi su nastavljeni sredinom Siječnja 1979. Izvođač radova je bio riječka firma "Konstruktor". (Izvor: CROINFO.NET, Rijeka: Istočni izlaz, Također: Skyscrapercity.com, (Auto)cestovni projekti sjevernog Jadrana)
1978. 23. Listopada u omladinskom klubu "Modra" (bivši disko klub "Stereo 72", a današnji "Stereo" u prizemlju hotela "Neboder") održan je koncert na kojem su nastupali "Parafi", a kao predgrupa nastupili su "Termiti". Svirali su svega dvadesetak minuta, ali se tih dvadesetak minuta pamti kao inauguracijski nastup "Termita". U postavi su bili Robert Tičić Tica (gitara), Dean Blažić (bas), Davor Horvat (bubnjevi), Predrag Kraljević Kralj (vokal). Odsvirali su skladbe "Građevina", "Vremenska prognoza" (njihov rad prvijenac), "Tko vas jebe, šminkeri", "Moj je tata bio rudar", "Baš nas briga za ljubav" i "Redukcija". (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 64, Velid Đekić: STEREO)
1978. instalirana je prva kontejnerska mostna dizalica marke "Liebherr" na novi kontejnerski terminal riječke luke. Izgrađena je 1978. godine, a dopremljena na Brajdicu 1979. godine, gdje je također 1986. instalirana dizalica proizvođača "Metalna". Zanimljivo je da je nosivost kontejnerskog mosta "Liebherr" bila samo oko 50 tona. Nosivost i nije bila njezino najveće ograničenje, već premala visina od 21 metra između tla i hvatača kontejnera. Kapacitet kontejnerskog terminala iznosi 100 000 TEU godišnje. Ostvareni je promet nažalost znatno manji od tehničkih mogućnosti terminala. (Izvor: Ivo Marković: Nove tehnologije transporta, Zagreb 1985, str. 86. i 89.)
1978. 21. Studenog, završena gradnja vijadukta "Piramida" gdje se cesta račva za Sušak i Pećine, dio budućeg "istočnog izlaza", jednog od bitnijih djelova u rješavanju riječkog prometa (slika desno). Zanimljivo je da se kompletan plan prometnih veza, koji je još tada trebao slijediti izgradnju istočnog izlaza, izgradio tek trideset i pet godina kasnije (30. Svibnja 2011), a što se prvenstveno odnosi na tunel ispod Pećina i spajanje na zaobilaznicu preko čvora Draga. Naime, 28. Lipnja 1976. godine Novi list je objavio članak o budućnosti riječkog prometnog razvoja. Pa kaže: "Ova će prometnica imati primarni značaj sve do GUP-om predviđene izgradnje (veza Kazalište – Brajdica – tunel ispod Pećina – čvor Draga na zaobilaznicu). A kad i ova druga veza bude izgrađena, "istočni izlaz" služit će za povezivanje centra Rijeke s gradskim naseljima Pećine, Vežica, Krimeja-Vojak i Trsat...". (Izvor: Časopis Rijeka info, Iva VLAŠIMSKY: Gradnja "istočnog izlaza" bila je prometna revoolucija za Rijeku, Svibanj 2006 , Također: croinfo.net > Nepoznata Rijeka, Istočni Izlaz)
1979. godine Vaterpolo Klub Primorje osvojilo dva trofeja: 1. mjesto u Kupu i 2. mjesto na prvenstvu Jugoslavije. Pomlađena ekipa PRIMORJA odlično je igrala cijelu sezonu završivši na 2. mjestu iza Beogradskog Partizana. Sezona će ostati zapisana kao posljednja aktivna sezona jednog od najvećih vođa momčadi, olimpijca i reprezentativca Dejana Dabovića, osvajača zlatne medalje u Meksiku. U Finalu Kupa u dvije utakmice sa Splitskim POŠK-om nakon izjednačenog rezultata izvode se četverci u kojima naš kapetan Marijan Risek fenomenalnim obranama donosi trofej u Rijeku.
1979. 14. Siječnja u Rijeci je osnovan UDIT (Udruga dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika Rijeke). U svojemu je radu od osnivanja imalo značajnu pomoć sviju članova Odjela za dijalizu, kao i ostalih liječnika Klinike za kirurgiju na Sušaku. Društvo je, svojim djelovanjem na nivou Hrvatske i ranije savezne države, aktivno uzimalo učešća u svim aktivnostima od interesa za unapređenje ukupnog liječenja i poboljšanja socijalnog statusa bolesnika. Od Listopada 1979. godine, djeluje i na području Primorsko-goranske županije kao "Udruga dijaliziranih i transpantiranih bubrežnih bolesnika Primorsko-goranske županije". Udruga redovito skrbi o poboljšanju zdravstvenog standarda, nabave lijekova za članove i poboljšanja uvjeta na dijalizi). Važna aktivnost Udruge je omogućavanje dijaliziranim bolesnicima obavljanje transplantacije bubrega te edukacija članova Udruge. Udruga je uz pomoć stranih ulagača osnovala Centar za dijalizu u Opatiji. (Tome Strižića 3, 51 000 Rijeka, tel. 051/211 079, predsjednik: Roberto Greblo tajnica: Višnja Žepina, mob: 091/6211079 Mail: udit@ri.t-com.hr ili udit.pgz@gmail.com) (Izvor: RAZVOJ DIJALIZE U KBC RIJEKA, Također: Vodič kroz udruge 2011 - Grad Rijeka, Također: Zajednica udruga dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika Hrvatske, O Nama)
1979. 11. Ožujka u Dvorani mladosti održan je prvi ”Ri Rock festival” gdje nastupaju grupe "Termiti", "Naša Stvar", "Beta Centaury", "Quarter" i "Rađanje". Organizator prvog, od milja zvanog ”Ri Rocka”, bio je Duško Rapotec Ute, tada klavijaturist grupe "Rađanje", a kasnije aranžer, producent i skladatelj, ponajviše scenske i pop glazbe. Festival je ”udario temelje” Ri Rock scene, a zahvaljujući angažmanu klavijaturiste "Rađanja" i uz glasno i bučno ”deranje” iz pojačala i razglasa porodio riječki punk i novi val - točnije ”Ri Rock”.
1979. 27. Ožujka otvoren novosagrađeni kontejnerski terminal na Brajdici kapaciteta 40.000 kontejnera godišnje. Bio je to značajan korak na putu modernizacije riječke luke. Izgradnju su financijski pomogli Jugolinija, Jadroagent i Transjug. (Izvor: RIJEKA 1978.-1982., Skupština općine Rijeka, 1982., str. 190., Također: Povijest Rijeke, Tipograf, Rijeka 1988., str. 421.) Iste su godine u promet pušteni Terminal za fosfate i silos za žito u riječkom bazenu i Terminal za drvo u Bršici, lučki bazen Raša. (Izvor: RIJEKA 1978.-1982., Skupština općine Rijeka, 1982., str. 192.)
1979. Grupa "Vrijeme i Zemlja" izdaje LP album pod imenom "Vrijeme i Zemlja" (slika ljevo).  U vrijeme kada se o albumima moglo samo sanjati, oni su uspjeli unatoč bojkotu Radio Rijeke i tvrdnjama da je njihova ideja neostvariva. Odjednom je sve postalo moguće. Upravo u tom okružju, nastala je kasnije i tržišnonajuspješnija grupa Denis & Denis (Davor Tolja i Marina Perazić) te Xenia (Robert Funčić i Vesna Vrandečić), koji su s Vrijeme iZemljom (Marinko Radetić i Joško Serdarević), dijelili istu ritam sekciju.
1979. 03. Travnja na 2. Europskom prvenstvu u semi contactu u Milanu, riječki karatist Branko Žgaljardić, osvojio titulu prvaka Eurpope u kategoriji 84 kg, a do 79 kg Branko Cikatić iz Splita koji je godinama nakon toga bio naš najuspješniji kickboksač. (Izvor: KICKBOXING blog, Osvajači kickboxing medalja 1977. - 1990., Također: Hrvatski kickboxing savez, Neki podaci iz povijesti hrvatskog kickboxinga)
1979. 16. Svibnja Rijeka ponovo igra u još jednom finalu kupa. Pobjeđuju beogradski "Partizan" (dva puta) i osvajaju "Pehar Maršala Tita". Finale se igralo u dvije utakmice. Odluka je pala već u prvoj na Kantridi gdje je "Rijeka", pred 20 000 ljudi slavila 2:1. Strijelci: 1:0 - Cukrov (18'); 1:1 Kozić (68'); 2:1 - Bursać (85'). Za Rijeku su igrali Radojko Avramović, Sava Filipović, Miloš Hrstić, Nikica Cukrov, Zvijezdan Radin (prima pehar za osvojen kup 1979. godine u Beogradu - Slika desno), Srećko Juričić, Dragoljub Bursać, Sergio Makin, (Darko Peranić), Edmond Tomić, Milan Ružić, Edin Jasprica (Ive Jerolimov). (Izvor: Rijecani.com>POVIJEST HNK RIJEKE, Nogomet na ovim prostorima, Također: nk-rijeka>Povijest, Također: wikipedia>HNK Rijeka, Također: Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation, CUP OF YUGOSLAVIA 1977/78)
1979. osnovana je grupa Kaos (slika ljevo). Jedno je vrijeme, uz Parafe, Termite, Mrtvi Kanal i Protest, bio najuzbudljiviji gradski punk bend. Njihovi live nastupi na relaciji Rijeka - Zagreb - Ljubljana - Beograd se i dan danas prepričavaju s neskrivenim oduševljenjem. Članovi benda su bili Neven Braut (gitara), Robert Zambata (bas), Tea Josipović (vokal), Andrej Urem (bubnjevi), Emil Zauhar (klavijature), Igor Glumac (klavijature), Zvonimir Pliskovac (artwork). 1982. bend izdaje album (audio kazetu) sa demo smimkama "Kaos Kuca Na Vrata" sa 11 pjesama, a nakon toga 1984., album 'KAOS 1979-1984' sa14 demo snimki. 1984. izdan je album "Betonska Djeca" u produkcije Švedske producentske marke "Ne! Records" na kojem je prikazan kompletan rad benda. Njihov zvuk se zasnivao na punk, post -punk, novovalnom i psihodeličnom izdanju. Bend je prestao da postoji  1984. (Tea se udala i preselila u Dansku).
1979. riječke su pomorske firme imale 70 teretnih brodova (500.000 tona nosivosti)
1979. 26. (25.?) Srpnja točno u 14 sati puštena je u promet novosagrađena dionica istočnog izlaza - novi most preko mrtvog kanala i rječine i vijadukt do Piramide (slika desno). Točno u 14 sati krenula suprva vozila novom prometnicom od zgrade kazališta do Piramide. Bio je to projekt koji je označio pravu prometnu revoluciju za Rijeku. Gradnja ceste od Ulice Ivana Zajca preko Delte i Mrtvog kanala na Piramidi i vijadukt gdje se cesta račva za Sušak i Pećine je započela u Rujnu 1966. Vrijednost radova je iznosila velikih 600 milijuna dinara. Radovi su počeli u Ulici Ivana Zajca, 07. Studenoga 1976. godine, što je unatoč izvansezonskom periodu izazavalo dodatne prometne gužve. Dogodio se i incident sa smrtnim posljedicama kada se 9. Listopada 1978. godine prilikom betoniranja srušilo 140 metara skele na dijelu vijadukta u izgradnji, što je bio tada nezapamćen incident. Nakon tog incidenta, radovi su nastavljeni sredinom Siječnja 1979. Prometnica je puštena u promet iako uz dvije zabrane: teretna vozila su se morala kretati na najmanjoj udaljenosti od 50 metara dok je brzina kretanja svih vozila bila ograničena na 40 kilometara na sat. Nositelj investicija bio je Zavod za komunalnu djelatnost, a u trškovima je participiralo i tadašnje željezničko transportno poduzeće, a nadzor je imao Štab za izgradnju "istočnog izlaza". Izvođač radova je bilo građevinsko poduzeće "Konstruktor". Prije izgradnje istočnog izlaza sjećam se da su na tom dijelu grada gužve bile nesnosne, osobito za ljetnih mjeseci kada su kroz Rijeku prolazili i turisti, a kolone su zaista bile kilometarske. Tada se iz centra prema istoku grada vozilo uz Mrtvi kanal do Titovog trga te dalje Strossmayerovom koja je bila dvosmjerna. Pa onda na Piramidi ili prema Pećinama i dalje prema jugu Hrvatske, ili prema Trsatu. Tada, naime, nije bilo zaobilaznice niti mostova preko Delte, tako da se ukupan promet na relaciji centar-istok odvijao preko Titovog trga i uz "Kontinental". Svi turisti koji su prolazili kroz Rijeku morali su proći ovuda, a veliki broj vozača činilo je i lokalno stanovništvo, jer ne treba zaboraviti da se radilo o "zlatnim sedamdesetim godinama" kada su se automobili kupovali u velikim količinama. (Izvor: Časopis Rijeka info, Iva VLAŠIMSKY: Gradnja "istočnog izlaza" bila je prometna revolucija za Rijeku, Svibanj 2006 , Također: croinfo.net, Nepoznata Rijeka, Istočni Izlaz, Također:
1979. 25. Listopada na Terminalu Omišalj prihvaćen je MB "Slaviša Vajner Čiča", prvi tanker s tovarom nafte za naftovod. (Izvor: JANAF dioničko društvo, Na Terminalu Omišalj prihvaćen 2.000 tanker sa sirovom naftom, Objavljeno: 11. Listopad 2011., Također: Poslovni dnevnik, Jubilarni tanker na Terminalu Omišalj, 12.10.2011.)
1979. 21. Studenoga najpoznatiji i najkontroverzniji nastup grupe "Termiti" u "Kristalnoj dvorani" opatijskoga hotela "Kvarner", (u stvari pretpremijera naslova "Legenda o Vjernom psu") kada je vokalist i najkontroverzniji član grupe Predrag Kraljević - Kralj na glavu stavio WC školjku, a dvoranu zasuo vrećom guščjega perja (slika ljevo). 
1979. 22. Prosinca pušten je u rad "Terminal Jadranskog naftovoda". Početna je to stanica naftovoda dužine 759 km, od kojih 610 km na području Hrvatske, kapaciteta 20 milijuna tona godišnje. Već je sljedeće godine "JANAF" transportirao 4.822.000 tona nafte. Tvrtka je 29. Kolovoza 1974. upisana u registar nadležnog suda u Rijeci. (Izvor: Rijeka u Titovo doba 1945-1990., Rijeka 2012., str. 51., Također: Josip Žgaljić: Pet stoljeća hrvatske nafte, INA – Glosa, Rijeka 2003., str. 138., Također: Janaf.hr, JANAF)
1979. izgrađena prva žičara Radeševo, pa se Platak se sve više razvija kao izletište i skijalište čime i Snježnik, udaljen oko sat vremena od Platka, dobiva na značaju.
1980-tih Omladinski klub "Palach" u Kružnoj ulici (slika desno) postao je stalno ”utočište” alternative, punka i rocka. Mnogi ne znaju da se oko imena Palacha vodila bitka i da je isti čak svojedobno bio službeno preimenovan u ”Ivo Lola Ribar”. Kasnije mu je ipak vraćeno ”pravo” ime. Osamdesetih godina klub stiče kultni status zahvaljujući mnogim kvalitetnim koncertima, slušaonama, foto galerijama, izložbama slika, raznim večerima posvećenim književnosti, glazbi i alternativnoj kulturi.
1980. 02. Ožujka nakon 180.000 prijeđenih km, "Gradska Biblioteka Rijeka nabavlja treći po redu bibliobus, također tvornice TAM kao i drugi po redu kojega će ovaj zamjeniti. Vozilo je bilo veće od prethodnog, dužine 11 m, zapremine 5.000 svezaka, opremljeno funkcionalnom opremom, s dobrom rasvjetom i povoljnijim radnim uvjetima za zaposlenike. Već 1982. uz mnogobrojna naselja, knjižnične usluge počinju se pružati i u poduzećima: u "INA Rafineriji nafte" na Mlaci i u Urinju, u brodogradilištu "3.Maj" te u "Autotroleju". (Izvor: Novi list, G. Milić: Novi bibliobus u Rijeci. 03. Ožujka 1980, str:8., Također: Novi list, G. Milić, Bibliobus u radnim kolektivima, 02. Sječnja 1982, str:11.)
1980. Otvorena tankerska luka.
1980. 29. Travnja U Buenos Airesu u Argentini umire Giovanni Nino Host-Venturi (Hosti (Pehlin) kraj Rijeke, 24. Lipnja 1892. – Buenos Aires, Argentina, 29. Travnja 1980.), talianski fašistički političar i povjesničar (na slici desno "il comandanti" riječkih legionara Giorgio Alessandro Conighi, Nino Host Venturi i Giuseppe Sovera). Rođen je u Hostima u hrvatskoj obitelji, no već kao mladić osjećao se i isticao kao Talijan i veliki zagovornik priključenja Rijeke Italiji. Upravo je on, skupa s Grossichem, pošao u Italiju tražiti "spasitelja" te ga je pronašao u liku D'Annunzija. U Travnju 1919. osnovao je "Riječku legiju", grupu dobrovoljaca koja je trebala štititi Rijeku od onih koji su je htjeli priključiti Kraljevini SHS. Bio je ministar obrane u vladi "Talijanske Regencije Kvarnera". Smatra se osnivačem riječkog fašizma i predvodnikom državnog udara protiv Zanelle. Nakon priključenja Rijeke Italiji napredovao je u političkim položajima. Smatra ga se jednim od tvoraca talijanske politike kojom se nastojalo talijanizirati istarske i primorske Hrvate. Od 1939. do 1943. bio je talijanski ministar prometa. Nakon rata pobjegao je u Argentinu gdje je i umro. (Izvor: Wikidata, Giovanni Host-Venturi, Također: Barbadillo, Giorgio Ballario: Anniversari. Giovanni Host Venturi e il viaggio da Fiume all'Argentina tra Legione e peronismo, Pubblicato il 29 aprile 2013., Također: myheritage.com, Giovanni Host-Venturi, Također: Wikipedia, Nino Host Venturi, Također: Treccani, DIZIONARIO BIOGRAFICO, HOST VENTURI, Giovanni, )
1980. 04. Svibnja, tačno u 15:05 Jugoslavenska radio-televizija objavila je tužnu vijest da je,  nakon dužeg liječenja u bolnici u Ljubljani, prestalo kucati srce tadašnjeg predsjednika Josipa Broza Tita (Kumrovec, 7. Svibnja 1892. - Ljubljana, 4. Svibnja 1980.). Organizator i neprikosnoveni vođa Narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945., vođa Saveza komunista Jugoslavije, maršal, osnivač pokreta Nesvrstanih i predsjednik države od 22 miliona ljudi, preminuo je nakon duže bolesti. Za predsjednika Republike Tito je izabran 1953. godine, a donošenjem novog ustava (1974.) postao je predsjednik "bez ograničenja trajanja mandata". Hrvatska enciklopedija (2. svezak, izdanje 2000. godine) sažeto prikazuje njegovu povijesnu ulogu: "Iz rata izlazi kao priznati vojskovođa i političar; vođa u antifašističkom ratu, zaslužan za vraćanje Hrvatskoj Istre, Rijeke i otoka, ali i odgovoran za odmazdu i represiju pri kraju rata i u poratnom razdoblju. (…) Vladao je Jugoslavijom 35 godina hoteći pomiriti neovisnost Jugoslavije, ravnopravnost među njezinim nacijama i komunističku vladavinu." Umro je u Kliničkom centru u Ljubljani, a sahranjen je 08. Svibnja u Kući cvijeća na Dedinju u Beogradu. Vijest o smrti pročitao je spiker Miodrag Zdravković ovim riječima:

„Umro je drug Tito… To su večeras saopštili Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije,“

Da bi se uvidjela veličina očaja izazvana Titovom smrću, dovoljno je prisjetiti se utakmice Hajduk-Crvena zvezda na Poljudu, kada su igrači   nakon primaja vijesti o smrti plakali, a na tribinama se orilo “Druže Tito, mi ti se kunemo”.

U tom trenutku, bez obzira šta se danas govorilo o tome, cijela je zemlja zaplakala. Ljudi na ulicama počeli su trčati svojim kućama, a zemljom je zavladao očaj. Među utakmicama prve nogometne lige, koje su se igrale taj dan širom Jugoslavije, bila je i ona na stadionu na Poljudu između Hajduka i Crvene zvezde (Uplakani Tomislav Ivić i jedan igrač Hajduka na slici ljevo). U trenutku kada je saopćena vijest, 50 hiljada ljudi na tribinama počelo je pjevati "Druže Tito mi ti se kunemo". I dan danas, mnogi se s nostalgijom prisjećaju tih godina, smatrajući da smo u vrijeme SFRJ vodili jedan ljepši i dostojanstveniji život. Neki opet Tita smatraju diktatorom koji je svoje političke protivnike znao mudro skloniti, a zemljom vladati zahvaljujući demagogiji. U vrijeme kada su Ujedinjene nacije imale 154 članice, 07. Svibnja, 209 stranih delegacija iz 127 zemalja poklonilo se kovčegu Josipa Broza u saveznom parlamentu u Beogradu. Pokopan je uz prisustvo 700 000 ljudi, što je najposjećeniji pogreb jednog državnika u svjetskoj povijesti i najgledaniji televizijski prenos do početka osamdesetih prošlog stoljeća, nakon spuštanja američkih astronauta na Mjesec. Na pogrebu je bilo 25 predsjednika država, 9 premijera, 5 kraljeva, 4 princa, 3 ministra vanjskih poslova, 2 kancelara, 2 člana vlade Kube, 6 predsjednika parlamenta, 1 ministar obrazovanja, 1 ministar financija, 1 generalni guverner (predstavnik Britanske krune u Kanadi), 1 zamjenik premijera, 1 Veliki vojvoda, Roberto Rodrigez Varela, predstavnik Argentine bez nominalne titule, te lideri Libije Moammar Gadafi, Poljske Wojciech Jaruzelski i Edward Gierek i SSSR-a Leonid Brezhnev, Saddam Hussein, Jaser Arafat, Leonid Brežnjev. Državnički „najjaču“ delegaciju poslala je Zapadna Njemačka šaljući cjelokupni državni vrh - Predsjednika, Kancelara i Ministara vanjskih poslova. Austrija, Italija, Portugal, Ujedinjeno Kraljevstvo i SSSR su također poslali cjelokupan državni vrh. Najneobičnije delegacije su imali Ujedinjeno Kraljevstvo koje je uz premijerku Thatcher (na slici desno Margaret Thatcher odaje počast Titu (Foto: AFP)) poslalo i ratnog veterana, šefa britanskog izaslanstva pri Titovom štabu 1943. tokom II svjetskog rata, SAD u čijoj se delegaciji nalazila majka predsjednika Cartera (Predsjednik Carter je bio javno prozvan od strane svog potpredsjednika Busha Starijeg jer nije osobno otišao), Egipat koji je poslao sina i kćer predsjednika Gamal Abdel Nassera te Vatikan koji je poslao svećeničko lice, diplomatu, ujedno i nadbiskupa. Uz delegacije država, sahrani su prisustvovali i Glavni tajnik UN-a, Generalni direktor UNESCO-a, Potpredsjednik Europske Komisije i delegacija Arapske lige. Čak i Engleska wikipedija koja ne navodi članove svih delegacija, donosi mapu na kojoj je prikazano da delegacije nisu poslali samo Gvatemala, Honduras, Salvador, Haiti, Dominikanska Republika, Surinam, Čad, Malavi, Saudijska Arabija, Butan, Papua Nova Gvineja, Južna Koreja i Albanija. Ista mapa prikazana je u Kući cvijeća. Iako se okupio ogroman broj državnika, njihovi međusobni susreti i pregovori su bili rijetki. Skoro da ih nije ni bilo. Svrha njihovog dolaska nije bila diplomatska nego isključivo odavanje počasti Titu. Titov sprovod po prvi je puta na istom mjestu okupio hladno-ratovske neprijatelje SSSR, USA i Veliku Britaniju. Punustatistiku posjeta pogrebu možete pogledati ovdje. (Izvor: wikipedija, Smrt Josipa Broza Tita, Također: Index.hr, Najveći sprovod u povijesti, 8.4.2005., Također: 24Sata, Prije 36 godina sahranjen Tito)
1980. 05. Lipnja objavljen je prvi nosač zvuka riječke punk grupe "PARAF" "A dan je tako lijepo počeo". Bio je to prvi snimljeni punk-album na ovim prostorima kojim je ta riječka grupa ušla u antologiju lokalne i europske punk-supkulture, kao i u anale regionalne pop-kulture. Album je jugoslavenska Komisija za šund ocijenila kao "šund" i na tržištu se pojavio s višom cijenom. No, to nije umanjilo njegov uspjeh. Materijal je snimljen u studiju Akademik u Ljubljani, a producenti su bili Igor Vidmar i Goran Lisica - Fox. Na albumu su se našle pjesme: "Na tragu", "Visoki propisi", "Perspektiva", "Kabul 1980. (Everybody Must Get Stoned)", "Paralelne linije", "Visokotiražni mir", "Narodna pjesma", "Živjela Jugoslavija", "Pritanga i vaza", "Morao sam ići", "T kao krava", "Hit tema", "Grad" i "Crkve". Članovi grupe su bili Valter Kocijančić, Zdravko Čabrijan i Dušan Ladavac Pjer.
1980. 25. Lipnja u grupa "Istočni Izlaz" (slika desno) u Narodnoj čitaonici na Trsatu održava svoj prvi nastup s dva poznata banda – "Mrtvim kanalom" i "No.1" i još jednim novopridošlicama na sceni, skupinom "Kaos". "Istočni izlaz" imao je punkerski izričaj u svojim korijenima, ali oni su svoju pravu inspiraciju potražili dalje od reske gitarističke tutnjave koja je činila temelj zvuka ostalih bandova. Umjesto prijeteće-urlajućih vokalnih eskapada, "Istočni izlaz" je u svoju zvučnu sliku unio melodiju, pa se pametno iskorišten potencijal pratećih vokala (osobito izvrsnog bubnjara Lea Rumore koji je kasnije preuzeo glavnu vokalnu ulogu u "Ogledalima", bandu koji je direktan nasljednik "Istočnog izlaza" sjajno ukalupio u zarazne refrene power pop-pjesama. Postava benda te noći bila je sljedeća: Leo Rumor na bubnjevima, gitaristi Damir Bajić i Siniša Vukotić, basist Nenad Milković i pjevač Mladen Urem, čiji je brat Andrej iste večeri zasjeo za set bubnjeva Kaosa. Zvonimir Pliskovac je u Novom listu 30. Lipnja 1980. zapisao: "Dobro uvježbani, s odličnim bubnjarom i pjevačem koji je uvjerljivo i proživljeno otpjevao tekstove i koji će, vjerujem, uz malo vježbe i iskustva prerasti u pravog tumača i animatora scene." Posljednji koncert odsvirali su 26. Oožujka 1981. u riječkom Studentskom centru u originalnoj postavi. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Bojan Mušćet: ISTOČNI IZLAZ)
1980. 19. Srpnja u 11:30 sati otvoren za promet Krčki most (slika ljevo). Radovi na izgradnji mosta su započeli u Srpnju 1976. Dužina mosta s prilazom je 1430 m. Prijelaz s kopna na otok Krk ostvaren je dvama uzastopnim mostovima: prvim, kopno – otočić Sv. Marko i drugim, Sv. Marko – otok Krk. Luk prvog mosta raspona je 390,0 m, čime je za 85,0 m premašen raspon dotada najvećeg armiranobetonskog luka na svijetu, izgrađenog za most Gladesville preko rijeke Parramatte kod Sydneya u Australiji. Drugi most s rasponom luka od 244,0 m također je pripadao lučnim betonskim mostovima najvećih raspona. U vrijeme kad je izgrađen, bio je na šestom mjestu u svijetu prema rasponu luka. Nakon natječaja iz 1975. godine na kojem se pojavilo dosta domaćih i inozemnih ponuđača, pretkvalifikaciju su prošla tri domaća poduzeća: Đuro Đaković, Hidroelektra i Mostogradnja pa je od njih zatraženo da predlože projekte. Između više predloženih varijanti prihvaćen je projekt koji su ponudili za izvedbu Hidroelektra i Mostogradnja, dva betonska luka. Projektant mosta bio je Ilija Stojadinović. Radovi na mostu kopno – otok Krk trajali su nepune četiri godine (1976. – 1980.) što je također bio svojevrsni rekord za izvedbu tako zahtjevne rađevine. Usporedbe radi, lučni mostovi najvećih raspona koji su prethodili Krčkom mostu znatno su se dulje gradili. Primjerice, do tada najveći lučni betonski most Gladesville u Sydneyu građen je pet godina (1959. – 1964.). (Izvor: wikipedija > Krčki most, Također: otokkrk.com > Otok Krk, Krčki most, Također: Novi List, Darko Pajić : Div što život znači: Krčki most slavi 35. Rođendan, 27. Srpanj 2015.)
Ovom prilikom bi htio ispraviti jednu zabludu koju su bili prihvatili i neki uvažavani stručnjaci da je otok Krk u srednjem vijeku bio mostom povezan s kopnom. To se temeljilo na tvrdnji poznatog povjesničara Vjekoslava Klaića, objavljenoj 1901. u knjizi "Krčki knezovi Frankopani", izvedenoj iz pogrešno prevedenog teksta dokumenta prvoga mletačkog providura Antonija Vinciguerre iz 1481. koji je glasio:

" ... et stringesi (Vegla) cum la terra ferma i una ponta per distantia di mezo miglio ", a preveden je ovako:
" ... otok se jednim mostom spaja s kopnom na udaljenost manju od jedne milje" umjesto ispravnog:
" ... otok se jednim rtom približava kopnu na udaljenost od pola milje."

Dr. Danilo Klen je 1971. u "Krčkom zborniku Povijesnog društva otoka Krka" (svezak 2.) objasnio da je do toga došlo zamjenom talijanske imenice ponta (rt) imenicom ponte (most). Kako o tom"mostu" nigdje drugdje nije bilo spomena očito je da nije ni postojao. (Izvor: VJEKOSLAV KLAIĆ: KRČKI KNEZOVI FRANKAPANI, IZDANJE "MATICE HRVATSKE", ZAGREB 1901.)
1980. 29. Srpnja Mario Schiavato, riječki pisac, planinar i alpinist popeo se na vrh Pik Lenin, jedan od vrhova u Pamiru, visine 7314 m gdje je postavio riječku zastavu.
1980. riječka rafinerija prerađuje 8.000.000 tona nafte i pokriva 28% ukupne prerade Jugoslavije.
1980. 01. Listopada poduzeće "Gradsko auto-tramvajsko poduzeće - GATPO” mijenja naziv u “Autotrolej”, Radna organizacija za javni gradski promet putnika Rijeka. Iste godine "Autotrolej" nabavlja 25 novihautobusa narančaste boje, od tada prepoznatljivog znaka "Autotroleja" i Grada Rijeke (slika ljevo). (Izvor: Autotrolej, Povijest)
1980. 09. Listopada balonom je natkriven inače otvoreni bazen na Kantridi. Time je klub riješio problem treniranja u zimskim uvjetima nakon što je zatvoren mali bazen na Školjiću. Nakon što je 11. Studenoga 2013. godine stari balon uništen pod naletima orkanske bure od preko 150 kilometara na sat, postavljen novi presostatski balon. Riječ je o inevsticiji oko 750.000 kuna, a od toga iznosa 275.000 kuna je priznala osiguravajuća kuća. Novi balon ima dvostruku membranu, dug je 56,96 metara, širok 31,11 metara i visok 9,50 metara. Konstrukcija je napravljena tako da može izdržati vjetar od preko 150 kilometara na sat. Materijal vanjske i unutarnje membrane balona je od specijalnog poliesterskog vlakna obloženog PVC-om visoke čvrstoće i odlične svjetlopropusnosti. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Boris Perović: STOLJEĆE PONOSA, ŠPORTSKO DRUŠTVO PRIMORJE SLAVI STOTU OBLJETNICU, TAkođer: Wikipedia, Bazeni Kantrida, Novi List, Damir Cupać: Niknuo novi balon - ovaj može izdržati i buru od 150 km/h)
1980. Rekordni promet "Luke Rijeka" je iznosio 20.247.000 tona tereta (1946. godine bio je 420.000 tona). Od toga se 13.063.000 tona odnosi na tekući teret, a 5.230.000 tona na rasuti teret. Struktura tereta se promijenila pa je nekad pretežito generalni teret zamijenjen tekućim i rasutim. Na slici desno, pogled na Luku Rijeka devedesetih, hrpa brodova na sidru i u luci, pogled koji možemosa tugom zaboraviti. (Izvor: Monografija, Riječka luka, MGR, Rijeka 2001., str. 262.)
1980. 29. Studenog Radio Rijeka započinje eksperimentalno emitiranje na ultrakratkom "FM" valu s odašiljača na Učki snage 300 W na frekvenciji 103,1 MHz, uz postojeću srednjevalnu frekvenciju 864 kHZ. U proljeće 1981. godine UKV odašiljač pojačan je na 1 kilowat, da bi 29. Studenog 1982. godine bio zamijenjen odašiljačem snage 10 kilowata čime je čujnost Radio Rijeke izjednačena s prvim i drugim programom Radio Zagreba, odnosno na područje cijelog Hrvatskog primorja i njegovih otoka do Zadra, Istre te dijelova Italije i Slovenije. (Izvor: wikipedia > Radio Rijeka)
1981. 10. Siječnja "Jugolinija" brod "Dunav" i njegovu posadu službeno proglasila nestalima. U valovima Pacifika nestaje brod "Jugolinije" - "Dunav" s 32 člana posade. Nisu otkriveni ostaci niti je nađeno pravo mjesto ili razlog potonuća. Posadu je na posljednjem putovanju vodio kap. Srećko Vukoša iz Rijeke. Radiotelegrafist Milan Tišma javio se Jugoliniji još 27. Prosinca 1980. oko 20 sati da su upali u teški uragan i da su valovi visoki 15-ak metara. Oko 23.30 sati javio je da je uragan oštetio brod i da su krenuli prema japanskoj luci Yokohami. Nakon toga se brodu gubi svaki trag. Brod se službeno vodi kao nestao od 28. Prosinca 1980. "Jugolinija" je tek 02. Siječnja 1981. izvijestila javnost da su izgubili komunikaciju s brodom. Na kraju se oglasila tek 10. Siječnja 1981. te je brod i posadu službeno proglasila nestalima. Vijest o lošoj situaciji držalo se u tajnosti da se ne bi uznemiravalo javnost, budući da ne mora svaka pogibeljna situacija rezultirati fatalno. Javnosti je na novinskoj konferenciji prenesena informacija o 14-dnevnoj intenzivnoj potrazi, no ni to nije bilo točno. Akciju traganja vodila je japanska Agencija za pomorsku sigurnost MSA (Maritime Safety Agency) koja je izvijestila još 04. Siječnja da su pretraživali jednim patrolnim brodom i trima zrakoplovima te da su s obzirom na negativne rezultate zaključili potragu navečer 01. Siječnja 1981. godine, što znači da kad je "Jugolinija" prvi put objavila vijest o Dunavu pretraga već bila gotova. Silinu oluje koja je zahvatila taj dio Tihog oceana svjedoče izvješća koja su krajem Siječnja 1981. odaslane u svijet iz Tokija u kojima je stajalo da je u vremenu od Prosinca do Siječnja u pomorju oko Japana nestalo čak stotinu brodova, a mnogi su bili oštećeni. U povodu nestanka broda, 15. Sječnja 1981. u Rijeci je proglašen dan žalosti. Održana je zajednička komemorativna sjednica Skupštine općine, društveno-političkih organizacija Rijeke i radničkog savjeta "Jugolinije". Na riječkoj Žabici u more je položen vijenac za 32 člana posade broda (na slici ljevo). Brod je bio dug 179, a širok 22,9 metara. Mogao je razviti brzinu od 15 čvorova i bio je prvi brod za prijevoz rasutog tereta u "Jugolinijinoj" floti. Nestanak broda "Dunav" i njegove posade jedna je od najvećih tragedija jugoslavenskog pomorstva uopće. (Izvor: RIJEKA 1978.-1982., Skupština općine Rijeka, 1982., str. 197.). Te je godine Jugolinija imala 61 brod, sa 473.000 tona, prevezla je više od 3 milijuna tona robe. (Izvor: Povijest Rijeke, Tipograf, Rijeka 1988., str. 422., Također: 24 sata, Igor Zovko: Misterij: S broda stigla zadnja poruka, nakon toga je nestao, 28.12.2016., Također: Wikipedia, M/B Dunav)
1981. 22. Sječnja Radnici Hidroelektre izvršili proboj tunela ispod Trsata, dugačkog 811 m, budućeg dijela riječke zaobilaznice.
1981. 21. Ožujka u Trstu umire Antonio Santin, drugi riječki biskup koji je tu funkciju vršio od 11. Studenog 1933. do Svibnja 1938.. Rođen je u Rovinju 09. Prosinca 1895. (Izvor: wikipedia, Antonio Santin, Također: Izvorni znanstveni članak, Marko MEDVED: RIJEČKI BISKUP ANTONIO SANTIN (1933.–1938.))
1981. 26. Ožujak na Kozali je otvorena nova zdravstvena stanica za područje mjesnih zajednica Kozala, Belveder, Brašćine-Pulac, Škurinjska Draga i Drenova. Tako je ostvaren još jedan cilj iz programa riječkih samodoprinosa.
1981. 26. Ožujka grupa "Istočni izlaz" održava svoj posljednji koncert u originalnom sastavu u "Studentskom centru". Razlozi nisu bili glazbene prirode nego ispravljanje negativnih ocjena u školi, roditeljski pritisak i trzavice među članovima. Ti su problemi jednostavno srušili "Istočni izlaz". Band se okupio u novoj postavi nakon samo mjesec dana. Damir Bajić jedini je ostao gitarista, Mladen Urem je mikrofon prepustio Deanu Jakovcu, a on se prihvatio druge gitare. Bas-gitaru preuzeo je Dado Trpkov, za bubnjevima je bio Marinko Latinović, a na klavijaturama svira Miro Zupčić. U toj postavi band je odsvirao još četiri nastupa, a posljednji je bio u Dvorani mladosti, u Listopadu 1981. Originalni članovi banda, Damir Bajići Mladen Urem dogovorno su umirovili Istočni izlaz 20. Listopada. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Bojan Mušćet: ISTOČNI IZLAZ)
1981. u riječkoj grupi "Parafi" dolazi do izmjene članova. Umjesto ”odbjeglog” pjevača Valtera Kocijančića dolazi pjevačica Vim Cola (pravim imenom Pavica Mijatović, slika ljevo), dok na gitaru dolazi Klaudio Žic. Ubrzo nakon dolaska Klaudio Žic ipak napušta Parafe kojima se pridružuju gitarist Mladen Vičić i klavijaturista Raoul Varljen. U novom sastavu grupa iz korijena mijenja glazbeni izričaj i priklanja se novovalnom glazbenom izrazu. (Izvor: wikipedia, Paraf)
1981. Grupa Paraf objavila je album "Izleti". Značio je korak u drugu kadrovsku, diskografsku, pa i poetičnu fazu benda. Pjevačica Vim Cola postala je prva frontwoman novovalne scene. Album je bio ogromno iznenađenje za kompletnu scenu, s obzirom na to da se Paraf, pionirski punk bend u istočnoj Europi transformirao kadrovski, zvučno i pojavno. Iz prijašnje postave u grupi su ostali Zdravko Čabrijan, Dušan Ladavac Pjer i Goran Lisica Fox.
1981. prema popisu stanovništva općine Rijeka, grad ima 193.044 stanovnika. U riječkoj je industriji zaposleno je više od 22.000 radnika. Oko te godine građevinske firme Jadran, Primorje, Konstruktor i Kvarner zapošljavaju preko 10.000 radnika, a trgovačko poduzeće Brodokomerc preko 6.000 radnika. Brodogradilište 3. maj pokriva trećinu državne brodogradnje zapošljavajući rekordan broj od 7.000 radnika. Remontno brodogradilište Viktor Lenac je najveće remontno brodogradilište na Mediteranu. Tadašnja riječka fizička kultura okuplja preko 29.000 aktivnih sportaša koji djeluju u sklopu 240 sportskih organizacija. (Izvor: Skupština općine Rijeka, GRUPA AUTORA: POVIJEST RIJEKE, Izdavacki centar Rijeka, 1988)
1981. 30. Lipnja U noći sa 29. na 30. Lipnja, otvoren za promet viadukt, dio "Istočnog izlaza" koji vodi sa novog mosta na Rječini, uz kuću Ružić na Piramidi. (Izvor: Izvor: Igor Žic: Priče iz riječke prometne povijesti, Žmigavac dodatak N.L., br.30, 10. ožujka 2009.)

Nevrijeme nad Rijekom. Foto: Damir Kvajo (sa interneta)

1981. 21. Kolovoza u Rijeci strašno nevrjeme (slika desno). Tijekom samo 14 sati palo je 325 litara kiše po metru četvornom, odnosno 3 puta više od mjesečnog prosjeka. To je rekordna količina kiše u jednom danu u Rijeci, od kada se ovaj podatak službeno bilježi. Pune ruke posla imali su vatrogasci. Bilo je više od 100 poziva, a 30 vrlo ozbiljnih intervencija imala je JVP Grada Rijeke. Vatrogasci su na potezu Zvonimirova - Mlaka - autobusni kolodvor, iz automobila koje je zarobila bujica vode, spašavali vozače i putnike, prevozili ih u postrojbu i potom odvozili kućama.
1981. 04. Rujna Riječki šahist Ognjen Cvitan (Šibenik, 10. Listopada 1961.), član šahovskog kluba Kvarner, postao omladinski prvak svijeta u šahu. Velemajstor Ognjen Cvitan (slika ljevo) rođen je u Šibeniku ali njegova obitelj odmah seli u Rijeku. Prve poteze na šahovskoj ploči mu je pokazao otac, pomorski kapetan, no, kao 6-ogodišnjak je sam napredovao uz pomoć šahovskog bukvara. U tadašnjem "Domu pionira", sada "Domu mladih", započinje trenirati šah. 1980., u dobi od 19 godina je osvojio Omladinsko Šahovsko prvenstvo Jugoslavije, dok je godinu dana kasnije, 1981., postao i Svjetski juniorski prvak. Na šahovskoj olimpijadi 1992. u Manili (Filipini) dobio i zlatnu medalju, jer je osvojio 8, od mogućih 10 bodova. Cvitan je, među ostalim, svojedobni dobitnik prestižnog jugoslavenskog priznanja "7 Sekretara SKOJ-a", zatim nagrade Grada Rijeke te brojnih drugih. Posljednjih se godina aktivnije posvetio i trenerskom radu mladih hrvatskih šahista i šahistica – zaposlen je kao županijski trener – pa ga, recimo, prvak Hrvatske za 2015., Alojzije Janković, te šesterostruka državna šampionka, Riječanka, Borka Frančišković, često sa zahvalnošću spominju kao kolegu, koji ih su zaista puno toga naučili. (Izvor: Wikipedija, Ognjen Cvitan, Također: Wikipedija-en, Ognjen Cvitan, Također: WDR, Nebojša Manojlović: Ognjen Cvitan - vrhunski šahist i trener, Također: Šahovski klub Draga, Ognjen Cvitan)
1981. 27. Rujna na Učki je održan veliki narodni zbor, a tadašnji član Predsjedništva SFRJ Vidoje Žarković presijecanjem vrpce pustio je tunel Učka u promet. Na proslavi otvorenja govorili su Tomislav Kovač, predsjednik Skupštine Zajednice općina Rijeka, Aleksa Ladavac, sekretar Samoupravne interesne zajednice za ceste Hrvatske, Mario Bonita, predsjednik Talijanske unije za Istru i Rijeku, Petar Fleković, predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske i Vidoje Žarković. Od ideje do konačne realizacije tunela Učka prošlo je deset godina. Tunel je na pravcu Lupoglav–Matulji, u dužini od 5062 metara na koti 500m nadmorske visine, s kvalitetom ceste I. razreda (odgovara današnjoj kvaliteti brze ceste širine 7m), ima umjetno uzdužno prozračivanje, dva vozna traka širine 3,75m, korisnu visinu od 4,5m te dva nogostupa od 0,80m. Tuneli "Zrinščak I" (196 m) i "Zrinščak II" (45 m) čine cjelinu s glavnim tunelom kojom se upravlja daljinski iz kontrolnog centra smještenog u zgradi na istarskoj strani tunela.(Izvor:Istrapedija, A. Ladavac: Tunel Učka Također: HUKA, BILTEN 21, TRAVANJ 2011., Bina-Istra d.d., Također: Igor Žic: Izgradnja tunela Učka, Žmigavac, list Autokluba Rijeka-dodatak Novog Lista, Broj 19, Svibanj 2007.)
1981. 19. Listopada Započela gradnja cestovnog podvožnjaka ispod pruge istočno od Piramide prema Trsatu. To je novo prometno rješenje trebalo omogućiti brže i sigumije priklučenje prometa iz pravca Pećina prema centru (slika ljevo, priključak sa Trsata). (Izvor: Forum Croinfo.net, Tema: Listopad - značajni događaji, piše: Ilirija, Također: Igor Žic, Priče iz riječke prometne povijesti, Žmigavac dodatak N.L., Rijeka, 10. ožujka 2009., broj 30)
1981. 21. Listopada u novoj privrednoj zoni Rijeke kod Škrljeva otvorena su nova skladišta Luke Rijeka sa željezničkim terminalom. (Izvor: Croinfo.net, Forum, Tema: Listopad - značajni događaji, piše: Ilirija)
1981. 25. Studenog u riječkom kapucinskom samostanu na Žabici umro redovnik Fra Ante Tomičić (Razbojine, Lika, 23. ožujka 1901. – Rijeka, 25. studenog 1981.). Fra Ante (slika desno) je započeo novicijat 20. Studenoga 1920. godine. Nakon položenih prvih zavjeta ostao je namješten u Varaždinu. U Svibnju 1922. godine premješten je za kuhara u Karlobag. U Veljači 1923. godine premješten je u Split u Svetištu Gospe od Pojišana. U splitskom samostanu fra Ante je 11. Veljače 1925. položio svoje vječne zavjete. U Splitu je boravio do 1926., a tada je premješten u Dubrovnik. Godine 1937. premješten je u Varaždin. U Varaždinu je Ante ostao gotovo četiri godine, a u Lipnju 1941. dolazi u Zagreb, gdje su kapucini gradili crkvu i samostan u zagrebačkoj Dubravi. Fra Ante je u Zagrebu ostao do 1945., kada je ponovno premješten u Varaždin, gdje ostaje do 1947. godine kada je premješten u kapucinski samostan u Rijeci. Tu je stigao 05. Rujna 1947. godine. Samostan je zbog ratnih stradanja i bombardiranja bio u prilično lošem stanju. U crkvi Gospe Lurdske vršio je dug niz godina dvije vrlo zahtjevne i osjetljive službe: sakristansku i vratarsku. Zato su svi ljudi koji su radi bilo kojeg posla dolazili u samostan ili crkvu morali susresti fra Antin lik i njegovo uljudno i ponizno ophođenje. Oboljevši, umro je 25. Studenoga 1981. Fra Ante je pri kraju zemaljskog života dosta trpio. Devet puta je operiran. Pokopan je na Riječkom groblju Kozala. Godine 03. Travnja 1997. posmrtni ostaci pokojnog fra Ante Tomičića preneseni su s groblja Kozala u kriptu kapucinske crkve Gospe Lurdske. Prvi veći korak u procesu beatifikacije učinjen je polovicom 2003. Naime riječki nadbiskup msgr. Ivan Devčić, na prijedlog Kapucinske provincije, 03. Lipnja 2003. imenovao je fra Stanka Dodiga vicepostulatorom postupka za ispitivanje života, kreposti i glasa svetosti fra Ante Josipa Tomičića. Postupak za proglašenje blaženim službeno je otvoren 12. Srpnja 2005. godine kada su dokazi na temelju kojih se traži proglašenje fra Ante blaženikom, a potom i svecem, poslani su u Vatikan na nastavak procesa. Svečanim euharistijskim slavljem i sjednicom u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci je u nedjelju, 09. Veljače 2014, svečano završen dijecezanski proces za proglašenje blaženim sluge Božjega fra Ante Josipa Tomičića, kapucinskog časnog brata. Svečano misno slavlje predvodio je riječki nadbiskup Ivan Devčić. (Izvor: Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića: Fra Ante Tomičić, Također: Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića: Završen nadbiskupijski postupak za proglašenje blaženim fra Ante Josipa Tomičića, Također: Bitno.net, Sluga Božji fra Ante Tomičić – prosio za samostan, a radi Boga odrekao se i svog posljednjeg poroka, Također: Fluminensia, GORAN MORAVČEK: Riječki krug svetaca, 19/02/2014 )
1981. 27. Studenog nakon gotovo 12 godina obnove, otvara se "Teatro Comunale" (do 1913. kada je preimenovano u  "Tetro Verdi"), a današnje kazalište "HNK Ivana pl. Zajca". Za to se vrijeme kazališna djelatnost nastavila u posve neadekvatnim uvjetima u današnjem Hrvatskom kulturnom domu. Od promjena koje su napravljene u unutrašnjosti kazališta, najvidljivije su: u kazalištima diljem svijeta uobičajenu kardinalsko crvenu boju interijera zamjenila je smeđa boja, odustalo se od prolaza u parteru, skraćeni su parter i balkon. Dorian Sokolić, slikar, scenograf i intendant kazališta u vrijeme njegove obnove, izradio je plakat za svečano otvorenje zdanja. U toku prijepodneva ispred zgrade kazališta otkrivena je i bista Ivana Zajca. Godine 1991. kazalište dobiva status nacionalnog kazališta, a posljednja, promjena dogodila se 1994. godine kad ono mijenja naziv u "Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca". Na slici desno završni radovi na uređenju krajem 70-tih godina. (Izvor: RIJEČKO KAZALIŠTE HNK IVANA PL.ZAJCA, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Rijeka, 2013., Teatari povijesni prizori, Također: Miroslav Bajzek: RIJEKA 1978-1982., Izdavač: SKUPŠTINA OPĆINE RIJEKA, 1982., str:202)
1981. godine Rijeka je imala 193 tisuće stanovnika, od kojih je 92.500, dakle gotovo polovina, bilo zaposleno. Bruto-društveni proizvod po stanovniku je iznosio 5.500 dolara, dok je on na razini Hrvatske bio za dvije tisuće dolara manji. Rijeka je bila glavni zamašnjak razvoja čitave regije, a ujedno važna točka tadašnjeg razvoja Hrvatske i cijele Jugoslavije. U Zajednici općina Rijeka nezaposlenost bila 4,8 posto, na razini Hrvatske 7,6 posto, a u Jugoslaviji čak 16 posto. Statistika najbolje govori o ovdašnjem prosperitetu, koji je bio daleko iznad prosjeka bivše države.
1981. U Rijeci nastupa britanski rock band "Matchbox", najvažniji predstavnici rockabillyja na Otoku (nepotrebno objašnjavati da im današnji imenjaci iz Amerike nisu ni u kakvom srodstvu). Ulaznice su stajale 120.- dinara, u protuvrijednosti to je značilo kao jedna nova ploča u Jugotonu. Nije bilo uopće neobično i egzotično da u Jugoslaviji sviraju bendovi s one strane željezne zavjese. Ovuda su prolazili Deep Purple iz faze Mark III, pa Stonesi '76, Santana, Boby Solo, Jack Bruce, Rory Gallager, Peter Green, The Ruts, Gillan, Gang Of Four, Ike i Tina Turner i Suzi Quatro.
1981. - 1982. proces nastajanja Kliničkog bolničkogi centra Rijeka. Nastaje integracijom pet bolnica, a danas svoju medicinsku djelatnost razvija na tri lokaliteta: Rijeci, Sušaku i Kantridi. Svaki od tih centara ima bogatu medicinsku prošlost. (Izvor: Povijest KBC-a)
1982. Osnovana riječka pop-rock grupa Denis&Denis (Slika ljevo). Bili su najuspješniji riječki pop proizvod, apsolutne zvijezde ex-YU scene koje 80-ih nisu silazile s naslovnica raznih časopisa i glazbenih novina. Nakon što se sastav Vrijeme i zemlja raspao početkom 1980-ih, Davor Tolja osniva postavu "Toljina funk-selekcija" s kojom 1982. godine nastupa na Ri-rocku. Sastav su činili Davor Tolja i Marina Perazić te njih dvoje 1982. godine osnivaju pop duet kojeg nazivaju Denis & Denis. Marina je prije toga pjevala u zboru "Jeka primorja", dok je na fakultetu gdje je studirala građevinu bila članica mulitmedijalnog sastava Sigma Tau. Ubrzo su postigli uspjez zahvaljujući kvalitetnim pjesmama i Marininom sexi glasu. U Rujnu 1986. godine Marina Perazić odlazi iz sastava i kratko se posvećuje svojoj solo karijeri. Sljedeće godine objavljuje svoj samostalni album pod nazivom Marina na kojemu se najviše ističe skladba koja se i danas često čuje na radio postajama, "Kolačići". Davor Tolja i Edi Kraljić nastavljaju djelovati kao Denis & Denis, te okupljaju koncertnu postavu i prelaze na rock. Grupa se gasi 1988.(Izvor: wikipedija > Denis & Denis, Također: RiRock.com, Denis & Denis)
1982. Veljača početkom godine, od strane Davora Lukasa (pevač), Zorka Opačića (gitarista) i Mira Teševića (basista) osnovana je grupa "Fit" (slika desno). Uz njih, postavu benda su činili i bubnjar Renato Debeuc, i klavijaturista Aleks Merle.  Ime "Fit" su prvobitno odabrali po nazivu gela za kosu, međutim obrazloženje su kasnije promjenili: Fit kao snaga i čvrstina.  Svoj prvi nastup grupa je imala 10. Lipnja 1982. godine, na koncertu koji je predstavio nove grupe iz Rijeke. Ubrzo se mjenja postava grupe: Debeuc i Merle odlaze, te neko vreme klavijature svira Tamara Vraničić (ex Cacadou Look). Naredni period se postava benda ponovo mjenja, te kroz grupu prolaze: bubnjari Dean Benzia, Srboljub Radivojević (Van Gogh), gitarista Edi Kraljić, a povremeni suradnik je bio i Zvonimir Đukić Đule (Van Gogh). Suprotno mnogim generacijskim kolegama muzičarima, Fit je tih godina uspio izdati dva albuma, "Uz Rijeku" (1988.) i "Daj mi ruku" (1989.) s kojih publika i danas pamti hitove "Mačka", "Rijeka" ili pak "Zvoni telefon" i "Zaboravit ću sve". Grupa je širila svoj krug publike zaraznim pop stvarima, još i danas predstavlja jedan od komercijalno najuspješnijih izvoznih proizvoda riječke scene na susjedna tržišta. (Izvor: RiRock.com, Robert Paulić: FIT - Kratka biografija, Također: fil.bg.ac.rs, Fit)
1982. 10. Veljače Integracijom pet bolnica osnovan Bolnički centar Rijeka. Danas svoju djelatnost razvija na tri lokaliteta: Rijeka, Sušak i Kantrida. (Izvor: Wikipedia, Klinički bolnički centar Rijeka, Također: KBCRi, Povijest)
1982. Godine tadašnja skupština općine Rijeke donijela je "Odluku o zaštiti od požara", te 1985. "Plan zaštite od požara" sa smjernicama za primjenu građevinskih mjera zaštite od požara u niskim i visokim objektima, kojom su se uredila određena pitanja iz domene zaštite od požara.
1982. 21. Veljače Turistički savez Općine Rijeka, nakon mnogo, mnogo godina, pokreće prvi riječki Karneval. Zvončarima zasigurno pripada dio zasluga da danas imamo obnovljeni Karneval. Riječku Karnevalsku sadašnjost, prošetavši Korzom te 1982. godine, začele su tri maškarane skupine – Halubajski zvončari (slika ljevo), Pehlinarski feštari i grupa "Lako ćemo". Njihovo spontano prošetavanje prepoznali su djelatnici Turističke zajednice grada Rijeke i odlučili Rijeci vratiti karnevalsko ruho. Centralni događaj je karnevalska povorka Korzom u 16,00 sati kao svojevrsna smotra tradicionalnih maski i urbanih karnevalskih skupina. Prva je povorka imala samo 220 sudionika. Nakon povorke, u kavani hotela "Neboder" je održan Maškarani ples, uz bogatu tombolu i nagrade za najljepše maske. U programu su sudjelovale grupe "777", "Neuro", ekipa tadašnje humoristične radioemisije "Primorska poneštrica Radio Rijeke" i karnevalska skupina "Lako ćemo". Vođe karnevalskih skupina 1982. bili su: Vanja Štefan i Gordan Srok kao vođe "Pehinarskih feštara", Marina Vladić i Einer Vučina, predvodnici karnevalske skupine "Lako ćemo" i Milivoj Jurčić na čelu "Halubajskih zvončara". Riječki Karneval je narastao u slavlje u kojem učestvuje gotovo 120.000 ljudi. Maškare i mesopust doživjeli su svoje uskrsnuće i uspon kakav Rijeka nikad u svojoj povijesti nije upoznala. Karneval se u Rijeci oduvijek piše velikim slovom i živi svim srcem. (Izvor: riječki karneval, MAŠKARE MALOG JURIĆA, Također: Saša Dmitrović: Mala povijest velikog karnevala)
1982. 01. Ožujka utemeljen je Klinički bolnički centar Rijeka, spajanjem pet bolnica: Opće bolnice "Braće dr. Sobol", Opće bolnice "Dr. Zdravko Kučić", "Dječje Bolnice Kantrida", "Ortopedske bolnice Kraljevica" i "Kliničke bolnice za plućne bolesti" Ičići. Danas je jedan od tri klinička bolnička centra u Hrvatskoji centralna je bolnička ustanova na području Istre, Primorja, Like i Gorskog Kotara. KBC Rijeka je nastavna i znanstveno - istraživačka baza Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, a sastoji se od 15 klinika, 3 klinička zavoda i 8 zavoda, koji djeluju na tri lokaliteta, s ukupno preko 3.000 djelatnika. (Wikipedia: Klinički Bolnički Centar Rijeka, Također: Klinički bolnički centar Rijeka, Povijest)
1982 10. Lipnja održan promotivni koncert Trećeg riječkog vala u Mjesnoj zajednici Turnić. Nastupili su Fit, Idejni nemiri, Umjetnici ulice i VIA Viktor Kunst.
1982. 13. Srpnja U Rijeci je rođena Snježana Pejčić, hrvatska streljašica (slika ljevo i desno). Ova Riječanka široj javnosti postala je poznata kada je prvog dana Olimpijskih Igara u Pekingu 2008. senzacionalno osvojila brončanu medalju u disciplini zračna puška 10 metara. To je bila prva hrvatska medalja na OI u Pekingu, pa je Snježana ušla u povijest i kao prva hrvatska sportašica koja je osvojila odličje na Ljetnim Olimpijskim igrama. Već iduće godine (2009.) na Europskom prvenstvu u Pragu je osvojila tri zlatne medalje, a na svakoj od iduće trieuropske smotre okitila se po jednim srebrom. Na svjetskom prvenstvu u južnokorejskom gradu Changwonu u gađanju malokalibarskom puškom trostav osvojila prvo mjesto. Snježana je u kvalifikacijama osvojila treće mjesto, a u finalu postavila novi svjetski rekord (463 kruga). 17. Svibnja 2015. s 592 kruga izjednačila je svjetski rekord u kvalifikacijama discipline trostav malokalibarska puška 50 metara na natjecanju Svjetskog kupa u američkom Fort Benningu. 10. Ožujka 2017. Snježana je u Mariboru na Evropskom prvenstvu postala novom europskom prvakinjom u gađanju zračnom puškom, nakon što je u finalnom nadmetanju pogodila 249,1 krug i za 1,3 kruga nadmašila drugoplasiranu Dankinju Stine Nielsen. Trijumf je uveličalo i ekipno srebro koje je osvojila s Valentinom Gustin i Martom Zeljković. Snježana Pejčić je članica Streljačkog kluba "Lokomotiva" iz Rijeke. (Izvor: wikipedia, Snježana Pejčić, Također: Dnevnik.hr: Žena koja je već ispisala hrvatsku sportsku povijest lovi dvije medalje, Također: Siol.net, Snježana Pejčić in Christian Reitz zlata v Mariboru, Također: Fiuman.hr, Pejčić postala nova europska prvakinja u u gađanju zračnom puškom, 10.03.2017)
1982. 14. Listopada Predsjednik Skupštine općine Rijeka, inž. Sergije Lukež umro je od infarkta. Novi predsjednik, Josip Štefan, bit će izabran 26. Lipnja 1982.
1982. 12. Listopada ispred sušačke luke Baroš je potonuo, iznenada, po lijepom vremenu, isključivo zbog ljudske gluposti, trgovački brod Saudijske Arabije "Elhawi Star". Nitko od članova posade nije stradao. Toga jutra "Elhawi Star" je bio privezan uz lukobran sušačke luke gdje su lučki radnici dovršavali ukrcaj tereta. U brodskim je skladištima već bilo ukrcano 3.631 tona keramičkih pločica, a radnici su na palubu ukrcali još 781 tonu drvene građe. Prilikom isplovljenja, ispred luke, , usred dana, na očigled mnogih radnika luke, pomoraca i građana, brod se počeo nekontrolirano naginjati na desnu stranu. Voda je ubrzo počela nadirati u tovarni prostor, a brod je, nestao s površine za nešto malo manje od pola sata. Pretpostavlja se da je uzrok potonuća broda bio neravnomjerno raspoređen teret. Brod je do danas ostao ležati na boku duboko na morskom dnu, na 42 metra dubine, te postao atrakcija roniocima (slika ljevo). (Izvor: Burza Nautike, Elhawi Star, Također: 100%, Zavirite u olupinu saudijskog trgovačkog broda koji je 1982. potonuo kod Rijeke, Također: scubalife.hr > NAJLJEPŠE OLUPINE JADRANA)
1982. 20. Listopada donesena je odluka o dodjeli bonova za benzin i dizelsko gorivo (slika desno). Svaki putnički automobil imao je pravo na 40 litara benzina mjesečno. U školama je radi štednje uveden sat od 40 minuta. Vladala je nestašica kave, deterdženta, ulja i kozmetike. Davne 1979. svijet je pogodila naftna kriza prouzrokovana smanjenjem proizvodnje nafte u vreme Prvog zalivskog rata između Irana i Iraka. (Izvor: SB Periskop, Na današnji dan 1982. godine uvedeni bonovi za benzin, Također: Wikipedia, 1982, Također: Yugopapir, Nestašica Benzina u Jugoslaviji…)
1982. 28. Listopada Izgrađen terminal za stoku u Bršici, lučki bazen Raša i Nakon mjesec dana probnog rada pušten je u redovni rad. (Izvor: Damir Drinković: Riječko pomorstvo – kronologija)
1982. 29. Studenog  na Dan Republike, ondašnje - Jugoslavije, osnovana je grupa Grč sastavljena od bivših članova starijih rijeckih grupa. Grupu Grč su sacinjavali Zoran Štajduhar Zoff (ex-VIA Viktor Kunst, vokal), Marijan Barač (ex-No.1, bubnjevi), Igor Modrić (ex-Protest, Mrtvi kanal, bas gitara, textovi) i Zoran Klasić - klas (gitara) (ta postava na slici ljevo). Grč postaje poznat po pjevaču Zoranu Štajduharu Zoffu koji često nastupa obučen u crnu kožu i razmazan krvlju, držeći uz sebe golemu dželatsku sjekiru, bat i vile. Samo je jedan Zoff. Nakon premijernog nastupa 10. Ožujka 1983. godine u Brigadirskom klubu ("Palachu"), slijedile su mnogobrojne žive, itekako upečatljive svirke po cijeloj bivšoj državi. (Izvor: (Izvor: Hrvatska glazbena unija, GRČ), Također: RiRock.com, Danijela Bauk: »Grč« još žešći, još mračniji, Također: Nikola Cvjetović: ZOFF, GRČ - Nikad sluge, nikad gospodari, Intervju, RiRock.com, 2005., Također: Novi List, Grč u Stereu proslavio 30. rođendan: Došli - udarili - zgazili - otišli)
1982. Zdravko Matulja na pisti aerodroma Grobnik, na dorađenom trkačem motociklu Tomos DM-GP priređenom za GrandPrix utrke, postiže rekordnu brzinu od 204 kilometra na sat. Interesantan podatak je da je brzina tog motocikla po proračunima bila 199 kmh. Kada je tesna ekipa probala shvatiti kako je došlo do te razlike, shvatili su da na toj brzini gume ekspandiraju i poveća im se opseg, što je donjelo tih 5 kmh razlike. Tako dorađeni motocikl nije mogao biti korišten na utrkama zbog nekih aerodinamičkih dodataka koji su inače bili zabranjeni pravilima. Na raznim mjestima na internetu, forumima i ozbiljnijim izvorima može se naći informacija da je taj rekord postignut na grobničkoj stazi, ali ta informacija nije tačna. Rekord je postignut na uzletno-sletnoj stazi grobničkog aerodroma. Inače je proračunata prosječna brzina tog tipa motocikla bila 180kmh. Kotači su bili od magnezijeve legure od 18 inča tvrtke Campagnolo, a prednji ovjes Marzzochi s cijevima promjera 28 mm. Motor je usisavanje goriva imao preko rotirajućih diskova, 6-brzinski mjenjač, bio je hlađen vodom, a težina motora sa svim tekućinama je bila 45 kilograma i postizao je 18 konjskih snaga pri 18.500 okretaja. Nevjerovatno impresivni podaci za motocikl toga vremena od samo 50 ccm zapremine (slika desno). Godine 1983., na žalost svih ljubitelja tih jurilica, gasi se prvenstvo svijeta klase do 50ccm. Tomosov razvoj u tom trenutku prestaje i radi financijskih problema, a uspjesi odlaze u povijest. Najpoznatiji vozači Tomosovih modela DMS i DM-GP bili su Zoran Krstić, Petar Verbić, Alojz Pavlić i Zdravko Matulja. (Izvor: Dokumentarni film: Tovarna Tomos, režija i scenarij: Marijan Frankovič, Također:.tomos.si/slo/o-tomosu/na-zmagovalnem-odru)
1982. puštena u promet dionica između Kikovice i Oštrovice (7,3 km) koja je građena kao poluautocesta, ali s dijelom zemljanih radova te upornjaka za budući desni (južni) trak. Nedostatak je novca zaustavio gradnju iz smjera Rijeke nadomak tunela Tuhobić, a s druge je strane gradnju iz smjera Karlovca zaustavio složeni prolaz kroz Karlovac. Za dovršenje gradnje cijele dionice autoputa čekalo se još 26 godina. (Izvor: GRAĐEVINAR 58 (2006), Branko Nadilo: GRADNJA DO PUNOG PROFILA NA AUTOCESTI RIJEKA – ZAGREB V)
1983. Izgrađen Terminal za generalni teret sa ro-ro rampom na obali Goranin, lučki bazen Bakar
1983. raspadom Centra usmjerenog obrazovanja za obrazovanje u građevinarstvu osniva se Đački dom građevinara kao samostalna ustanova koja 1993. godine mijenja ime u Dom učenika srednjih škola, a 2001. godine postaje Dom učenika Sušak. Dom učenika Sušak danas djeluje u samo jednoj zgradi, onoj na Podvežici u ulici Drage Gervisa, dok je druga zgrada na Pećinama postala prostor Srednje škole za primjenjenu umjetnost od 2000. godine.
1983. u Opatiji je osnovan ženski rock sastav Cacadou Look (slika ljevo). Nakon što su od svojih prijatelja posudile instrumente, Jasmina Simić (vokal), Tatjana Simić (bubnjevi), Suzi Kožić (bas gitara), Sandra Vrančić (gitara) i Tamara Vrančić (klavijature), osnovale su sastav pod prvobitnim imenom Cacadou iste godine u Opatiji. Cacadou je bio ženski sastav koji se sastojao od dva para sestara (Vrančić - Simić) i jedne djevojke (Kožić). Sastav su osnovale na vrlo neuobičajen način jer niti jedna od njih pet nije znala svirati, već su se u to vrijeme zabavljale s glazbenicima s kojima su odlazile na probe i koncerte. Na tim probama pomalo su učile svirati, a kada je većina muškaraca otišla na odsluženje vojnoga roka, ostavili su im instrumente na kojima su mogle godinu dana vježbati. Prvo zanimanje javnosti ostvaruju sa skladbama "Mutno jutro" i "Izlazim u grad". Sredinom 1980-ih godine u Beogradu je djelovala skupina Kakadu, pa zbog izbjegavanja nesporazuma s istoimenim sastavom mijenjaju ime u Cacadou Look. Objavile su dva studijska albuma Tko mari za čari (1987.) i Uspavanka za Zoroa (1989.). Cacadou Look je posljednji put nastupio 25. Svibnja 1991. godine u Zagrebu. 
1983. 10. Ožujka u klubu "Palach" Riječka alternativna rock grupa "Grč" održala svoj prvi concert. Grupu "Grč" osnovali su u Rijeci 29. Studenog 1982. članovi riječkih alternativnih bendova: Zoran Štajdohar-Zoff (Via Viktor Kunst), Marijan Barać (No.1) i Igor Modrić  (Protest). (Izvor: Hrvatska glazbena unija, GRČ)
1983. 21. Ožujka Sa radom je započela Osnovna škola Ivana Zajca na Škurinju, u ono vrijeme pod nazivom „Škurinje II“. Godinu poslije preimenovanaje u OŠ "lvo Lola Ribar", a 1992. godine dobila je današnji naziv. 2012. godine škola je nagrađena Županijskom nagradom kao najuspješnija odgojno-obrazovna ustanova. (Izvor: Osnovna škola Ivana Zajca Rijeka, Povijest)
1983. 07. Travnj pušten u promet prometni čvor "Piramida", sagrađen sredstvima udruženog rada Rijeke, usklopu višegodišnje akcije "RI-19". (Izvor: Croinfo.net, Forum, Travanj - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1983. 02. Listopada u Nemiju kraj Rima umire Rodolfo Volk (Rijeka, 14. Siječnja 1906. - Nemi, provincija Rim, 2. Listopada 1983.), nogometaš rođen u Rijeci (slika ljevo). Iz "Fiumane" je otišao zajedno sa Marcellom Mihalichem koji je otišao igrati u "Napoli". Igrao je na mjestu napadača i u sezoni Serie A 1930/31 bio najbolji strijelac talijanskog prvenstva sa 29 golova. Za "Romu" je odigrao 157 utakmica, postigavši 103 pogotka i trećije na listi svih strijelaca , iza Roberta Pruzza i Francesca Tottija (stanje koncem Lipnja 2007.). Igrao za "Gloriju", "Juventus" "Enea", "Savoia", "Fiume", "Gloria", "Fiorentina", "Fiumana", "Roma", "Triestina", "Pisa", "Inattivo", "Romsa", "Proleter Fiume", "Radnik Fiume", "Montevarchi". Trenirao je "Orijent", "Radnik", "Montevarchi" i "Vastese". Za vrijeme fašističke vlasti, njegovo prezime je bilo talijanizirano u "Folchi", zbog zahtjeva režima. (Izvor: Wikipedia, Rodolfo Volk, Također: Wikipedia, Rodolfo Volk, Također: Transfermarkt, Rodolfo Volk, Također: Forza Fiume, UNIONE SPORTIVA FIUMANA)
1983. 16. Listopada Papa Ivan Pavao II. proglašava Bogdana Leopolda Mandića (Herceg-Novi, 12. Svibnja 1866. - Padova, 30. Srpnja 1942.) svecem cijele Katoličke crkve. Na proslavi proglašenja na Trgu sv. Petra u Rimu bilo je prisutno približno 170.000 ljudi.Leopold Mandić je kratko vrijeme, od 16. Listopada do 11. Studenog 1923., služio i u Rijeciu kapucinskoj crkvi, kao ispovjednik za Hrvate i druge Slavene. (Izvor: Wikipedia, Sveti Leopold Mandić, Također: Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića, Sv. Leopold Bogdan Mandić, Također: Anđelko Vlah: SVETI LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ – OD FIZIČKOG HENDIKEPA DO KARIZMATIČNOG ISPOVJEDNIKA)
1984. riječki punk bend "KAOS" izdaje je album "Betonska Djeca" (slika desno) na kojem je prikazan kompletan rad benda. Album je izdan u produkciji Švedske producentske marke Ne! Records.
1984. Nakon raspada "Termita", gitarista Robert Tičić Tica prelazi u Parafe, ali tijekom snimanja albuma umire zbog urođene srčane mane. U Prosincu izlazi posljednji album Parafa ”Zastave”. Ova ploča se smatra krucijalnim uratkom riječkog, hrvatskog i ex-YU rocka i Novog vala.
1984. 04. Siječnja Zahvaljujući idejnom rješenju tadašnjeg anesteziologa prim. Ljubomira Ribarića i dvojice kirurga, prof. dr. Andrije Longhina i prim. Željka Najmana, na osnovi tadašnjih spoznaja o potrebi prijema svih hitnih bolesnika na jedno mjesto u bolnici, otvoren je i prostorno i funkcionalno osmišljen, izgrađen i opremljen hitni bolnički prijem pod nazivom "Hitna medicinska služba". Hitna medicinska služba u svojim je prostorima imala reanimacijsku salu, hitnu operacijsku salu, RTG kabinet, hitni laboratorij, ambulante za pregled bolesnika, salu za malu kirurgiju i jedinicu intenzivnog nadzora sa 6 kreveta. (Izvor: Fred Zeidler, Karmen Lončarek: Povijest hitne medicinske službe u Kliničkom bolničkom centru Rijeka)
1984. 22. Veljače osnovana je glazbena skupina Putokazi i od tada pa do danas skupinu vodi Miranda Đaković. Počeli su kao mješovita vokalna skupina s nekoliko članova, potom prerasli u mješoviti pjevački zbor, a od 2003. godine djeluju kao ženska vokalna skupina.  Među poznatijim bivšim članovima Putokaza koji su se nastavili baviti glazbom kao samostalni umjetnici ili su osnovali svoje sastave su riječka ženska grupa E.N.I. (Elena Tomeček Zdjelar, Nikolina Tomljanović, Iva Močibob i Ivona Maričić), pjevačica Vivien Galetta, skladatelj, glazbeni producent i bas-gitarist Olja Dešić te autor pjesama za više država na Eurosongu Andrej Babić. Aktualnu postavu Putokaza čini osmero članica: Antonia Svetina, Andrea Stanišić, Dolores Marinić, Ivana Blaškan, Iva Sabolić, Nera Butigan, Mia Doričić i Ana Jerčinović
1984. Svibanj umire Robert Tičić - Tica (Termiti, Parafi) (1961. - 1984.) (slika ljevo); jedan od najboljih gitarista u Hrvatskoj 80-tih godina prošloga stoljeća. Svoju je glazbenu karijeru započeo u Termitima, a 1984. godine se, nakon raspada benda, priključio Parafima uoči snimanja albuma "Zastave". Umro između snimanja i miksanja ploče početkom Svibnja iste godine, u 23. godini života. Preminuo je od urođene srčane mane. U Parafima ga zamjenjuje Mladen Ilić iz grupe "Konjak".
1983. 11. Srpnja voda novopronađenog izvora "Tunel Učka" puštena u sustav putem vodospreme "Tunela Učka", podno samog tunela. Naime, kada su tijekom 1977. godine izvođeni radovi gradnje tunela Učka i tijela zaobilaznice, stjenoviti se teren urušio i otkriven je veliki spiljski sustav iz kojeg je voda preplavila cijeli tunel i zaustavila radove. Temeljem izvedenih vodoistražnih radova, donesena je odluka kaptiranja vode izvora "Tunela Učka" (na slici desno, nutrašnjost špilje izvora "Tunel Učka"). Sagrađen je kaptažni objekt u samom spiljskom prostoru. Probnim crpljenjem gornjeg sifona, izvršeno u sušnom periodu od 23. Kolovoza do 4. Rujna 1983. tijekom 24 h, iscrpljeno je 1245 m3 vode. Procijenjeno je da je ukupni volumen potopljenog sifonskog bazena oko 160 m3. Registriran je dotok od 12,5 l/sek u minimumu, dok tijekom visokih vodnih valova prelaze nekoliko stotina l/sek. (Izvor: Mr. art. Melinda Kostelac: POVIJEST VODOVODA I VODOOPSKRBE LIBURNIJE 1884.-2009. (POVODOM 125. OBLJETNICE GRADNJE PRVOG LIBURNIJSKOG VODOVODA))
1984. 03. Rujna utemeljen je KBC Rijeka i upisan u sudski registar. (Izvor: KBC Rijeka, Povijest, Također: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji)
1984. 24. Listopada na stadionu "Kantrida" NK "Rijeka" je pobjedila "Real Madrid" u prvoj utakmici 1/16 finale Kupa UEFA. Najveća utakmica u povijesti riječkog nogometnog kluba (slika desno). Na Kantridi je tada oborena rekordna posjeta stadiona koja će teško biti srušena – 22.000 gledatelja. “Rijeka” je odigrala izvanrednu utakmicu i pobijedila sa 3:1 zgodicima Fegića (2) i Matrljana (na slici ljevo, Matrljan slavi nakon pogotka). Za "Rijeku" su igrali Ravnić, Malbaša (Milenković), Hrstić, Juričić, Tičić, Sredojević, Stevanović, Gračan (Radmanović), Matrljan, Fegic i Desnica, a za "Real" Miguel Angel, Chendo, Camacho, Stielike, Fraile, San Jose, Sanchis, Gallego (Martin Vasquez), Pineda (Isidoro), Lozano, Butrageno. “Real” je tada bio prepun španjolskih reprezentativaca. Da je suđenje u uzvratu na “Santiago Bernabeu” bilo pošteno “Rijeka” bi sigurno prošla u treće kolo, ali na toj utakmici su bila isključena trojica igrača “Rijeke”, među kojima i (gluhonjemi igrač) Desnica zbog prigovora, i izmišljen jedanaesterac za “Real” koji je Realu omogućio da u završnici susreta dođe do 3:0 i prolaza dalje, a kasnije i osvajanja tog trofeja te godine. Bilo je vidljivo da je belgijskom sucu Schoetersu bilo rečeno da “Real” ne smije ispasti. I još jedna zanimljivost vezana uz tu utakmicu: Real je očito vrlo studiozno planirao akciju Rijeka pa je, između ostaloga, istaknuo i tako visoku cijenu TV prijenosa da ga tadašnji JRT nije otkupio, pa publika u bivšoj državi nije vidjela tu utakmicu. (Izvor: HNK Rijeka, Rijeka – Real Marid 3:1; 32 godine od jedne od najvećih pobjeda u povijesti, 24.10.2016, Također: Armada Rijeka, Povijest: 24.10.1984., Također: Rijecani.com, POVIJEST HNK RIJEKE, Nogomet na ovim prostorima, Također: Večernji list, Krađa Rijeke u Madridu: ...,  22.11.2011, Također: youtube, Također: Wikipedia, 1984–85 NK Rijeka season)
1984. 07. Studenog Nakon pobjede Rijeke 3-1 nad Real Madridom na Kantridi uslijedio je uzvrat u Madridu na stadionu Santiago Bernabeu gdje je Rijeka sramotno pokradena od belgijskog suca Shootersa. U uzvratu pred 80.000 ljudi, bilo je čak 3:0 (0:0) za Real, uz dosuđeni jedanaesterac za Madriđane koji nije postojao, belgijski sudac Schoeters isključio je čak tri igrača Rijeke: Milenkovića, Tičića i Desnicu. Kao kuriozitet, Desnica je bio isključen zbog prigovora, a  Desnica nije mogao izgovoriti ni riječ, on je naime - gluhonijem. Nakon te velike europske sramote o kojoj je brujao europski tisak , UEFA je doživotno suspendirala Belgijanca a Real Madrid je osvojio Kup. (Izvor: NOVA, dnevnik.hr, Sjećate li se kako su pokrali Rijeku: 'Real je moćan na terenu, ali i izvan njega!', Također: youtube.com, Real Madrid-Rijeka 3-0, Također: UEFA, History, Također: HoćuRi, HNK Rijeka: The Rise of the Phoenix, TAkođer: Goal.com, 'PURE ROBBERY!' - THE INCREDIBLE STORY OF THE DEAF FOOTBALLER SENT OFF VS REAL MADRID FOR PROTESTING)
1984. 27. Prosinca na koncertu "Zabranjenog Pušenja" u Rijeci u "Dvorani Mladosti" Nele Karajlić (tadašnji frontmen grupe) izrekao je čuvenu frazu "Crk'o Marshall". On je tada mislio na pojačalo marke „Marshall” koje nije radilo, ali je ta izjava dovela grupu u ozbiljne probleme jer je tadašnja vlast ovu frazu protumačila kao da se Nele ironično igrao sa smrću Josipa Broza - maršala Tita, vrijeđanje njegovog lika i djela i tekovina socijalizma. Tek 20 dana nakon toga u "Novom listu" izašao je članak koji je bio početak hajke. Autor članka zvao se je Veljko Vičević. Nakon toga je cjeli bend završio na ispitivanju, a usljedili su razni pritisci, otkazivanja koncerata i skidanje pjesama s radija. Slučaj postaje zanimljiv i "državnoj bezbednosti" te počinje serija informativnih razgovora i montiranih procesa. Situaciju spašavaju neki vodeći intelektualci liberalnih nazora i omladinski listovi "Polet" i "Val" koji dižu svoj glas u obranu grupe i afera se stišava bez zatvorskih kazni.
1985. u Riječkom je pogonu rafinerije na Urinju proizveden prvi bezolovni benzin u tadašnjoj državi Jugoslaviji.
1985. 15. Sječnja U Rijeci otvorena nova klinika za ginekologiju i porodništvo. Nešto kasnije iste godine, 17. Srpnja, su rodilišta Rijeka i Sušak organizacijski i prostorno objedinjeni u novoj zgradi, čime je počela suvremena povijest riječke ginekologije. Za prvog predstojnika nove objedinjene Klinike za ginekologiju i porodništvo izabran je profesor doktor Danilo Pavešić koji je tu dužnost obavljao do umirovljenja 1997. godine. (Izvor: Issuu, Juraj Kučić: Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine, Također: Radio Rijeka, Larissa Smokvina: Trideset godina riječke Klinike za ginekologiju i porodništvo, OBJAVLJENO: 17.07.2015 )
1985. Osnovana je grupa Let2 (Slika desno), (preteča grupe Let3) koju su činili Berislav Dumenčić Kiko - bubanj, Zoran Prodanović Prlja - vokal, Mladen Vičić Riči - gitara i Damir Martinović Mrle - bas. kasnije im se pridružio i Mladen Vičić Richie (ex-Paraf). Godine 1987. Let 2 postaje Let 3. Ostalo je povijest.
1985. Jugolinija, naša najveća i najjača brodarska firma ikada ima flotu od 60 brodova sa ukupno 555.528 BRT (bruto registar tona). Iste godine na primjer Jadrolinija ima flotu od 48 broda sa 38.377 BRT, Jugotanker 28 broda (472.688 BRT), Atlantska plovidba 24 broda (297.190), Lošinjska plovidba 21 brod (53.467 BRT), Splošna plovidba Piran 21 brod (239.887 BRT), a Jadroslobodna 20 brodova (172.702 BRT).
1985. godine osniva se riječka ženska klapa "Luka" (slika ljevo). To je prva ženska klapa s područja sjevernog Jadrana koja je započela s klapskim, "a' capella" radom i ujedno prva predstavnica Grada Rijeke i šire regije na državnim klapskim natjecanjima. Snimile su pet nosača zvuka, sudjelovale u raznim glazbeno-scenskim projektima od brojnih festivala zabavne glazbe, dramskim predstavama te zabilježile nekoliko audio/video projekata na demo CD-ima i TV spotovima. Brojna gostovanja tijekom dugogodišnjeg djelovanja odvode ih i van granica domovine, posebice diljem središnje Europe, postižući veliki interes publike i zavidne kritike. Na Omiškom festivalu pobjedile su čak 5 puta, što do sada ne bilježi niti jedna klapa što ih s pravom svrstava u red najboljih klapa u Hrvatskoj. Nominirane su za različite nagrade, uključujući i Porina. Dobitnice su i "Godišnje nagrade za 1995. godinu za promicanje kulturne i glazbene baštine primorskoga kraja", nagrade koja im je dodjeljena od Grada Rijeke.
1985. izgrađen Sportsko-rekreacijski centar 3. maj na Kantridi. Osnovna namjena je za rukomet, odbojku, kuglanje, streličarstvo i stolni tenis. Uz to SRC 3. maj se povremeno koristi za rekreaciju i turnire. Gledalište dvorane ima 360, a kuglane 60 sjedećih mjesta.
1985. 15. Travnja Gradska biblioteka Rijeka i službeno je proglašena regionalnom matičnom knjižnicom.
1985. 25. Travnja završio je mandat Ivanu Brneliću, predsjedniku Skupštine općine Rijeka, izabranom 26. Travnja 1984. Za novog predsjednika izabran je Zdravko Saršon, koji će na funkciji ostati do 29. Listopada 1987.
1985. 15. Svibnja otvoren je prvi međunarodni sajam nautike - "Nautica `85". U sklopu sajma održavale su se i brojne prateće manifestacije mađu kojima i internacionalna konferencija održana u Opatiji pod naslovom "Recrational Activities in Nautical Tourism - Rekreacija u nautičkom turizmu". Izložbeni program činile su sve vrste plovila, motorni brodovi, gumenjaci, jedrilice, jedrenjaci, katamarani, drvene brodice, brodski i vanbrodski motori, oprema za plovila, nautička odjeća i obuća navigacijska oprema. U sklopu "NAUTICE" organizirana je i izložba inovacija u nautičkom turizmu i pomorstvu kojoj je cilj poduprijeti primjenu rješenja hrvatskih inovatora. S izlošcima vezanim uz nautički turizam, more i pomorstvo prijavilo se 160 izlagača iz 14 zemalja. Organizacijski odbor sajma, na prijedlog stručnog žirija, dodijelio je 18. Svibnja 1985. zlatnu medalju jedrilici (u ono vrijeme) domaće proizvodnje "ELAN 19" za posve nov način uporabe unutrašnjeg prostora na relativno malenoj obiteljskoj jedrilici. Regatna verzija te jedrilice "ELAN-19 R", na prvih je pet regatnih nastupa pokupila 5 pobjeda. Bila je predstavnik novog Evropskog vala ultralakih obiteljskih jedrilica. Do 2003. godine sajam je bio lociran u "Dvorani Mladosti" na Trsatu, no 2004. godina bila je prekretnicom, sajam "NAUTICA" je premješten u svoj prirodni ambijent - more, na putničku obalu u središtu grada Rijeke čime je privukao izuzetno velik broj izlagača i posjetitelja. (Izvor: Opatija.net, NAUTICA, Dodano: 26.09.2007, Također: Ministarstvo turizma Republike Hrvatske, MEĐUNARODNI SAJAM NAUTIČKOG TURIZMA 'NAUTICA')
1985. 17. Srpnja započela s radom nova Klinika za ginekologiju i porodništvo izgrađena sredstvima samodoprinosa građana grada Rijeke. Prva rodilja Božica Justić iz Crikvenice rodila žensko dijete poimenu Marina. (Izvor: KBC Rijeka, Povijest, Također: Radio Rijeka, Larissa Smokvina : Trideset godina riječke Klinike za ginekologiju i porodništvo, 17.07.2015, Također: Hana Lencović u: Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Hrvatsko znanstveno društvo za povijest zdravstvene kulture, AMIR MUZUR: NEZAVRŠENA POVIJEST MEDICINE U RIJECI. PRIČA O GRADU, LJUDIMA I PROFESIJI, Naklada Kvarner, Rijeka, 2013., Str: 143 - 148)
1985. 11. Prosinca na Vežici je svečano otvorena nova zgrada Tržnice. Na slici desno to područje prijeizgradnje tržnice, oko 1970-tih.
1985. na inicijativu dr. Antona Nine Živkovića, liječnika, osnivača i prvog predsjednika Društva tjelesnih invalida u Rijeci, otvorena plaža "Kostanj", prva riječka plaža prilagođena invalidima i teško pokretljivim osobama. Prve značajnije promjene "Kostanj" počinje doživljavati 1996. godine, kada je dodatno opremljena u sklopu projekta proširenja, uređenja i suvremenog opremanja koje su proveli Grad Rijeka i Odjel gradske uprave za zdravstvo i socijalnu skrb. Smještena je na Kostabelli u idiličnoj uvali obrubljenoj gustom vegetacijom. (Izvor: Novi List, Plaža Kostanj: Komadić raja u potrazi za poštovanjem i razumijevanjem, 21. srpanj 2022)
1986. 30. Sječnja Na Terminalu Omišalj vezan je brod "Berezovo", prvi brod s derivatima nafte namjenjen prevozu putem novog naftovoda (slika ljevo). (Izvor: Michaela Julijana VRANJEŠ, Sanja JUKIĆ, Krunoslav VEGO: JANAF kroz povijest)
1986. 15. Svibnja program Radio Rijeke počinje se emitirati u stereo tehnici s UKV odašiljača na Učki. (Izvor: wikipedia > Radio Rijeka)
1986. 03. Kolovoza u subotu oko 19,00 sati izbio je veliki požar na zgradi Talijanske gimnazije (tada CUO za obrazovanje na talijanskom jeziku). Požar je ugašen oko 22,00 sata. Usprkos brzoj intervenciji vatrogasaca, potpuno je izgorjela i urušila se masivna kupola na toj zgradi. (Izvor: Talijanska Škola, Storia, Ingrid Sever : Centodieci anni di istruzione)
1986. 28. Kolovoza održana je velika svečanost: otvorena je samostalna osmogodišnja škola - Osnovna škola "Srdoči". 25. Studenoga 1984. godine postavljen kamen temeljac za dogradnju nove škole. Dogradnja je trajala dvije godine. U sklopu škole je 1991. godine otvorena i školska sportska dvorana koja je ubrzo postala središte sportskog života našeg naselja Srdoči. (Izvor: Osnovna škola "Srdoči" Rijeka, Povijest škole)
1987. 09. Svibnja na dan utakmice finala kupa tadašnje države između Rijeke i Hajduka u Beogradu, u Rijeci je osnovana Armada (logo na slici ljevo), riječka navijačka skupina. Nastala je okupljanjem 30 tak mlađih navijača na terasi robne kuće Ri. Svi kojima srce kuca za Rijeku znaju već priču koja je krenula sada daleke 1987. godine kada su 32 mladića otputovala u Podgoricu na uzvratnu utakmicu polufinala Kupa Jugoslavije protiv "Budućnosti" iz Podgorice (tadašnji Titograd), kada je ujedno prvi put, na transpatrntu, istaknuto ime Armada. Ta riječka mlada subkulturna skupina predvodila je nekoliko tisuća navijača Rijeke i na finalu Kupa Jugoslavije između Rijeke i Hajduka u Beogradu. Ta sezona donijela je još jednu krađu i razočaranje Armadi, ovaj put od strane beogradskog suca Petrovića. Utakmica je nakon produžetaka završila rezultatom 1:1, s tim da je “Hajduku” dodijeljen nepostojeći jedanaesterac, a Rijeka na samom kraju utakmice izjednačava pogotkom Radmanovića nakon pogreške golmana Pralije. “Hajduk” je na kraju pobijedio na jedanaesterce sa 9:8. Adresa Armade je u Strossmayerovoj 25 u Rijeci. (Izvor: Klub Navijača Armada Rijeka, Povijest Armade.....)
1987. u "3. Maju" radi 7.061 zaposlenik, najviše u njegovoj stogodišnjoj povijesti. (Izvor: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci, 3. Maj 1905.-2005., Rijeka 2005., str. 150.)
1987. prema vizijama arhitekata Dragana Zeca i Zdeslava Surine dovršen je samački hotel za radnike "3. maja", tzv. Toblerone. To je trebala biti vrlo jaka i uočljiva referenca za naredne narudžbe sličnih zgrada koje bi se gradile po istom principu. Betonska jezgra trokutnog presjeka na čijem su vrhu nosivi krovni nosači na kojima visi čelična konstrukcija. Brodske sanitarne kabine se ubacuju na poziciju kao na brodu, a onda slijedi montaža podnih ispuna.
1987. 18. Studenog "Riječko Kinematografsko poduzeće" (osnovano 01. Travnja  1947.) preimenovano je u "Rijekakino". U sastavu poduzeća bila su kina: "Partizan", "Beograd", "Jadran", "Garibaldi", "Viševica" i "Tuhobić". (Izvor: Ervin Dubrović, Vrag nikad ne spava, Izdavački centar Rijeka, 2002., Također: Forum Croinfo.net, KINA I KAZALIŠTA i uopće dvorane u RIJECI i SUŠAKU, Autor: zokxy)
1987. 25. Listopada Umro poznati riječki arhitekt Igor Emili (Sušak, 9. kolovoza 1927. – Rijeka, 25. listopada 1987.), jedan od istinskih velikana hrvatske arhitekture druge polovice 20. stoljeća (slika desno). Rodio se 09. Kolovoza 1927. godine na Sušaku. Otac Hinko bio je poznati riječki liječnik. Najranije djetinjstvo proveo je na Sušaku gdje je završio pučku školu i realnu gimnaziju. 1941. godine još kao gimnazijalac bio je suradnik Narodnooslobodilačkog pokreta. 1942. godine je uhićen i zatočen osam mjeseci u zatvoru, a nakon oslobođenja tijekom 1943. godine odlazi u partizane gdje i ostaje do kraja rata. Diplomirao 1954. na Tehničkome fakultetu u Zagrebu kod arhitekta Mladena Kauzlarića na temu "Projekt, organizacija i uređenje ljetnog campinga na terenu uz more, kod Malinske na otoku Krku". U Rijeci je radio u Urbanističkom institutu (1955 – 1962). 1962. godine naglo prekida rad u Urbanističkom institutu, a godinu dana poslije zapošljava se u riječkom Građevno- projektnom zavodu (1963 – 1971), te 1972. osnovao Atelijer za arhitekturu i urbanizam "a-051" i vodio ga do umirovljenja 1976.. Razdoblje između 1966. i 1968. godine Emili je posvetio izradi projekata i realizaciji svog najvažnijeg ostvarenja – Turističko hotelskog kompleksa Uvala Scott . Realiziraju se nešto ranije započeti projekti zgrade Građevno projektnog zavoda (1970.), Jadroagenta (1970.), Brodomaterijala (1972.). Iz tog razdoblja zanimljiva ostvarenja su i hotel Villa Lostura i Ribarska koliba Valentin u Klenovici. (1970.) Do 1976. godine radi na realizaciji projekata: fontane Spomenik radu (1974.), kavane Učka na Korzu (1974.), slastičarnice i kavane Dva lava (1974.) i slastičarna Šestica na Korzu (slika ljevo, interijer), te robne kuće Varteks. (1976.). Od tada djeluje kao samostalni autor. Za člana suradnika JAZU bio je izabran 1980. Dobitnik je više godišnjih nagrada, Nagrade "Viktor Kovačić" 1970., Nagrade "Vladimir Nazor" 1976. te posmrtno Nagrade grada Rijeke za životno djelo 1988. (Izvor: GRAĐEVNO PROJEKTNI ZAVOD, IGOR EMILI, Također: wikipedija, Igor Emili, Također: Idis Turato, - U tražilicu upisati "Igor Emili")
1987. 04. Prosinca Ivan Pavao II. imenuje Antona Tamaruta, do tada šibenskoga biskupa, riječko-senjskim nadbiskupom koadjutorom Josipu Pavlišiću. Službu riječko-senjskog nadbiskupa preuzeo je 13. Siječnja 1990. nakon umirovljenja mons. Josipa Pavlišića i vodi riječku Crkvu do 2000. godine. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Marko Medved: GRAD RIJEKA – BISKUPIJSKO SREDIŠTE, Također: Fluminensia, ANTON TAMARUT)
1987. 08. Prosinca u Rijeci je osnovana umjetnička udruga slobodnih filmskih djelatnika iz Rijeke i Zagreba "Istra Film - Studio za film, Televiziju i design", kojoj je osnovna djelatnost proizvodnja filmova, videofilmova i televizijskog programa. Osnivači udruge su redatelj Bernardin Modrić koji je ujedno i direktor, snimatelj Srđan Segarić, montažeri Marija Čuček i Boris Erdelji te snimatelj Mirko Prijatelj. Godine 1992. pokrenuli su rad nezavisne TV-postaje "TV Adria" u Rijeci koja je nakon tri mjeseca emitiranja ugašena. (Izvor: Grad Rijeka, FILM, Također: Istrafilm)
1988. 08. Srpnja Dovršena i puštena u promet dionica riječke zaobilaznice u potezu od Orehovica do Diračja u dužini od 7,3 km. Izgradnja riječke obilaznice počela je 1977. godine, i to dionice Orehovica – Diračje duljine 8,3 km, te je 1988. godine dovršena izgradnja sjevernog kolnika s čvorištima Orehovica, Škurinje i Diračje. Do 1991. godine izgrađen je i pušten u promet dio obilaznice do Jušića. U razdoblju od 2003. do 2005. u nastavku obilaznice prema Sloveniji izgrađena je autocesta od Jušića do Rupe, a od Rujna 2003. do Prosinca 2006. građena je dionica Orehovica-Draga-Sveti Kuzam, a u tijeku je i dogradnja drugog kolnika na dionici Orehovica-Diračje i početak gradnje dionice Sveti Kuzam-Križišće. (Izvor: SVEUČILIŠTE U RIJECI, POMORSKI FAKULTET U RIJECI,  Daria Čop: ANALIZA AUTOCESTOVNE DIONICE OREHOVICA – KRIŽIŠĆE, Diplomski rad, Rijeka, 2013., Mentor: dr.sc. Hrvoje Baričević, Također: Rijeka Danas, PredragMiletić: 36 godina gradnje Riječke zaobilaznice, Također: gradimo.hr, Ozren Gverić i Slavko Kalčić: Riječka obilaznica, Također: Stručni rad , Više autora: Most Rječina na južnom kolniku riječke obilaznice, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 69, Goran Moravček: CESTA STVARANA KROZ TRI STOLJEĆA)
1988. Prosinac u sklopu projekta koji je obuhvaćao uređenje Ulice Josipa Kraša (danas Ulica Ante Starčevića) i Beogradskog trga (danas Trg Bana Jelačića), podignuta je "fontana Kawasaki", kao dio uređenja trga. Autori fontane i trga su arhitekti Maša Uravić i Abel Šlosar (na slici desno, 1988.). Na povišenom postamentu fontane postavljena je skulptura "Prijateljstvo", figure djevojčice i dječaka sa pticom, dar grada Kawasakija Rijeci, koje simboliziraju prijateljstvo između ova dva grada. Skulpturu "Prijateljstvo" izradio je Katauzo Entsuba. Grad Kawasaki najstariji je grad prijatelj Rijeke, a prvi sporazum o prijateljstvu potpisan je 23. Lipnja 1977. Nakon toga potpisana su još dva sporazuma, 05. Studenoga 1980. i 17. Svibnja 1999. (Izvor: CROINFO.NET, Fontana Kawasaki u Rijeci, Također: Radio Rijeka, Alen Čemeljić: Što sve veže Kawasaki i Rijeku, 23.06.2015)
1988. u Rijeci izlazi časopis “Rival”. Bio je reakcija na časopis “Domet” koji je izlazio sa stankom od 1968. do 1970. i nakon toga od 1971. do 1992. Glavni urednik je bio Mladen Urem koji se kasnije seli i postaje glavni urednik "Sušačke Revije" 1993. godine. Moglo bi se reći da su “Rival” i “Sušačka revija”, zapravo, nastavak davno ugasle “Riječke revije”.
1989. 28. Travanj Radnički savjet Jugolinije odobrava prodaju broda "Omišalj" panamskoj kompaniji Jugolinije, kako bi bio podignut kredit za gradnju poslovne zgrade. I tako počinje Jugolinijina propast i preljevanje novca iz šupljeg u prazno!
1989. Izlazi posljednja ploča grupe "Cacadou Look" (Slika ljevo) ”Uspavanka za Zoroa” na kojoj je većina skladbi djelo ”famoznog” Zoroa. ”Baš kao nekad”, ”Baum bam bam” i ”Budi mi prijatelj” postaju hitovi. Producent je bio Ted Hayton (surađivao sa grupama: Art Of Noise, Stranglers, Berlin, Paul Young...). Snimio je i dvije skladbe za englesko tržište kako bi pokušao pridobiti tamošnje izdavače, ali nažalost to mu nije pošlo za rukom.
1989. 09. Svibnja u Rijeci umire dr. Ante Švalba (Rijeka, 22. Srpnja 1903. – Rijeka, 09. Svibnja 1989.), liječnik specijalist iz higijene. Školovao se u Rijeci i u Sušaku. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1927. godine. Tri je godine radio u Školi narodnog zdravlja u Zagrebu, a od 1931. do 1942. kao gradski fizik na Sušaku, kada je zajedno s obitelji odveden u Italiju. Povratkom u Rijeku radi na raznim funkcijama u zdravstvu i lokalnoj upravi, a najduže kao gradski i kotarski sanitarni inspektor. Nakon umirovljenja 1965., rukovodi do 1972. HE odjelom Doma zdravlja Opatija. U svome se, gotovo 60 godišnjem aktivnom radu, posvetio unapređenju zdravlja stanovništva, a posebno djece na širemu riječkom području. Desetljećima, gotovo do pred smrt, bio je najaktivnije prisutan u radu Crvenog križa. (Izvor: 2. Vol 7 No 1 (2009): AMHA – Acta medico-historica Adriatica, Pregledni rad , Vjekoslav Bakašun: PRIM. DR. ANTE ŠVALBA (1903.–1989.), PROMICATELJ SOCIJALNE MEDICINE I JAVNOG ZDRAVSTVA)
1989. 28. Lipnja samostalnom izložbom Maje Franković i kipara Mate Čvrljka, koji prvi put izlaže crteže, svečano je otvorena peuređena galerija "Galerija Juraj Klović". Veoma zahtjevni radovi u galeriji dovršeni su uz pomoć Izvršnog vijeća Skupštine općine Rijeke i sponzora. Prije preuređenja galerija je imala velikih problema zbog neriješene izolacije od vlage. Galerija se nalazi na nasutom dijelu grada i naročito ju je ugrožavala horizontalna vlaga. Srećom, uz poseban napor tajnice HDLUR-a Biserke Smoljan-Čerine (tajnice udruge (društva) do 1994.), Društvo je došlo do novaca kojim se ušlo u projekt uređenja Galerije. U tom vrlo aktivnom razdoblju predsjednik HDLUR-a (Hrvatsko Društvo Likovnih Umjetnika Rijeka) je Dinko Svoboda. (Izvor: Hrvatsko Društvo Likovnih Umjetnika Rijeka, O nama, Povijest)
1989. Krajem godine formirano je komunalno poduzeće za opskrbu plinom i toplinskom energijom "ENERGO".
1989. 28. Studenoga sa željezničke postaje Brajdica krenuo je prvi kontejnerski vlak na relaciji Rijeka - Budimpešta. (Izvor: MUZEJ GRADA RIJEKE, Povijest riječke luke, Također: poslovni.hr > Kontejnerski promet Luke Rijeka)
1990. 11. Ožujka u Rijeci je osnovan "Riječki demokratski savez" sa ciljem promicanja demokracije, ljudskih i socijalnih prava, te zaštite i razvoja riječkog identiteta. U početku je stranka nazvana Riječki demokratskisavez -  RDS, a kasnije RiDS, odnosno "Alleanza democratica fiumana" ( ADF ). Zastava stranke (slika desno) je bijela sa znakom stranke u sredini iznad crnog kurzivnog natpisa imena stranke. Znak se sastoji od plavih kurzivnih inicijala i dva "vala", gornji zeleni i donji plavi, koji se svaki sastoji od pet "prstiju". Zastava nije propisana statutom.
Iako je stranka 2010. usvojila novi logo, zastave u uporabi ostale su iste. Na početku djelovanja svoje je aktivnosti ograničila samo na grad Rijeku, a 28. Rujna 1996. godine mjenja ime u PGS (Primorsko -Goranski savez) i djeluje kao regionalna politička stranka na području Hrvatskog primorja i Kvarnera te Gorskoga kotara.1992. godine je sudjelovala na parlamentarnim izborima u koaliciji s regionalnim strankama Istarski demokratski sabor i Dalmatinska akcija. Na izborima 2000. godine ušao je uSabor kao koalicijski partner SDP-a i HSLS-a, godine 2003. kao koalicijski partner SDP-a, a na izborima 2007. godine PGS nastupa kao koalicijski partner HSS-a i HSLS-a. 1996. godine stranka mijenja ime u PGS pod kojim djeluje i danas. (Izvor: FAME, Hrvatska - političke zastave, Također: HIDRA, Priredili: Željko Dastlik, Danica Horvat: POLITIČKE STRANKE U REPUBLICI HRVATSKOJ, Zagreb, listopad 2011.)
1990. po prvi put se održava Maškarani auto-rally "Pariz-Bakar". Neprekidno se održava u organizaciji Autokluba "Rijeka", kao parodija na svjetski poznati rally "Pariz-Dakar". Rally je osmišljen kada je naš poznati vozač Tihomir Filipović sudjelovao na pravom, svjetski poznatom i teškom Rallyu "Paris-Dakar". Utrku voze motorizirane maškare iz različitih krajeva, a svi sudionici –natjecatelji, njihova pratnja i suci moraju biti maskirani, kao što i njihova vozila moraju biti prigodno dekorirana. Maškarani auto rally "Pariz - Bakar" jedinstvena je manifestacija te vrste u svijetu. (Izvor: Saša Dmitrović: "Mala povijest velikog karnevala", Također: ulomci objavljeni u "Rijeka info"od 26. Siječnja 2006: Slavica MRKIĆ MODRIĆ: Riječki karneval ni od čera, Također: Rijecki karneval, MAŠKARANI AUTO-RALLY "PARIZ-BAKAR")
1990. 23. Ožujka godine na trgovačkom sudu u Rijeci započinje prvi stečajni postupak protiv riječke tvrtke "Torpedo - tvornica motora" (logo na slici desno) zbog nesposobnosti plaćanje obveza prema kreditorima. Bez obzira na stečajni postupak za vrijeme Domovinskog rata pod embargom uvoza oružja i ostale tehnike, pokazala se hrvatska domišljatost u savladanju prepreka. U rekordnom vremenu inžinjeri i radnici tvrtke Torpedo razvili su Lako oklopno vozilo koje je ušlo u proizvodnju i uporabu 1993. godine. Bilo je zasnovano na teretnom vozilu Torpedo HV 4x4 TK-130 T-7 koje je prije bilo razvijeno u rekordnom vremenu za potrebe novonastale Hrvatske vojske. 1993. godine Okružni sud u Rijeci dao je prisilnu nagodbu u kojem se tvrtka obvezala da će isplatiti 22 milijuna njemačkih maraka, vjerovnicima u roku od tri godine. Ovim je tvrtki dan predah, i tvrtka je bila izvedena iz stečajnog postupka. (Izvor: Povijest tvornice Torpedo Rijeka)
1990. 22. Travnja pamtit će se kao jedan od najvažnijih datuma u hrvatskoj političkoj povijesti. Toga dana u Hrvatskoj, tada još u sastavu socijalističke Jugoslavije, održan je prvi krug prvih slobodnih višestranačkih izbora. Na izbore je izašlo čak 80-ak posto birača. U predizbornoj kampanji najuspješnijom se iskazala Hrvatska Demokratska Zajednica (HDZ) pod vodstvom Franje Tuđmana, Reformirani Savez komunista dodao je svom starom imenu naziv "Stranka demokratskih promjena" (SDP - Stranka demokratskih promjena), a 01. Ožujka u izbornu utrku uključila se i Koalicija narodnog sporazuma na čelu sa Savkom Dabčević – Kučar i Mikom Tripalom. Poslije drugog izbornog kruga, 06. Svibnja, HDZ je dobio 42 posto glasova i više od 58 posto mandata od 356 zastupničkih mjesta u Saboru. (Izvor: HRT, Dani ponosa, Prvi demokratski izbori u Hrvatskoj)
1990. 01. Svibnja Radio Rijeka proširuje program sa sedam na trinaest sati dnevno, od 6 do 19 sati. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Dragan Ogurlić: Mediji u devedesetima: Burne godine)
1990. 27. Svibnja tokom Evropskog Prvenstva motocikala na Grobniku, poginuo je talijanski vozač u klasi 250 cm3 Eros Manfredini (slika ljevo) nakon što je naletio na bale slame na prvom zavoju koje je na stazu, nakon vlastite nesreće, odbacio finski vozač Päiväläinen, uzrokujući time višestruke sudare. Manfredini je naletio na jednu od bala slame, pao, a na njega je naletio Reinhold Roth i ubio ga na mjestu. Šest je vozača teško povrijeđeno na mjestu nesreće, a motori i baleslame su izgorili u velikom požaru.
1990. u Lipnju je ukinut je omladinski list “Val” (na slici desno Val broj 10 od 07. Travnja 1976.), polumjesečnik koji je trajao petnaest godina, a ugasio se s promjenom političkog sistema (i sustava financiranja) zajedno s kompletnom omladinskom štampom u Hrvatskoj, s brojem 288. Iz Vala se je rodio novi omladinski list novim imenom Novi Val, ponikli su mnogi riječki novinari, urednici, kroničari, publicisti, fotografi, glazbeni organizatori i drugi kreativci kao što su: Goran Lisica Fox, Velid Đekić, Bojan Mušćet, Goran Ušljebrka, Edi Jurković. (Izvor, djelomično: Matica hrvatska, Vijenac 175, Dragan Ogurlić: Mediji u devedesetima: Burne godine)
1990. 17. Lipnja održana je posljednja od 13 utrka za svjetsko prvenstvo voženih na Grobniku. Nakon brutalne agresije na Hrvatsku, sve je stalo. Htio bi ovom prilikom odati počast pilotima koji su izgubili život na Grobničkoj stazi:

Michel Rougerie (Francuska),1981
Rolf Rüttimann (Austria) 1983
Eros Manferdini (Italija) 1990

Pobjednici grobničke staze te godine su bili Stefan Prein (125ccm, Njemačka - Honda), Carlos Cardús (250ccm, Španjolska - Honda) nakon prekida zbog nesreće Reiholda Rotha i Mirallesa, Wayne Rainey (500ccm, USA - Yamaha, novi apsolutni rekord staze za motocikle, 168,178 km/h) i Alain Michel / Simon Birchall (motori sa prikolicom, Francuska/Velika Britanija - LCR/Krauser). Iste je godine, 27. Svibnja tokom Evropskog Prvenstva motocikala, u klasi 250 cm3 poginuo i talijanski rajder Eros Manfredini nakon što je naletio na bale slame na prvom zavoju koje je na stazu, nakon vlastite nesreće, odbacio finski vozač Päiväläinen, uzrokujući time višestruke sudare. Manfredini je naletio na jednu od bala slame, pao, a na njega je naletio Reinhold Roth i ubio ga na mjestu. Šest je vozača teško povrijeđeno na mjestu nesreće, a motori i bale slame su izgorili u velikom požaru. (Izvor: Novi List, Miroslav Krpan: Grobnička pista danas slavi 35. rođendan, Objavljeno: 17. rujan 2013., Također: HAKS, Miroslav KRPAN: AUTOMOTODROM  GROBNIK - 36 GODINA 36. GODINA AUTOMOTODROMA GROBNIK, Također:  Automotodrom Grobnik, Povijest, Također: wikipedija > Automotodrom Grobnik, TAkođer: RI autosport, 1977. – 2008. Automotodrom Grobnik)
1990. 05. Srpnja na čelo »Novog lista« dolazi Veljko Vičević (Podčudnić, Čavle, 14. Rujna 1953. – Rijeka, 8. Studenog 1997.), komentator unutrašnjo-političke rubrike. Od 1981. radio u Novom listu, gdje je bio korektor, lektor, novinar u sportskoj i unutrašnjopolitičkoj rubrici, komentator, urednik i zamjenik glavnog urednika, a od 1990. do smrti glavni i odgovorni urednik lista. Riječ je o jednom od najvećih boraca za slobodu novinarstva u samostalnoj Hrvatskoj, koji je preminuo 08. Studenoga 1997. u 44. godini života. (Izvor: Matica hrvatska,Dragan Ogurlić: Mediji u devedesetima: Burne godine, Također: Hrvatska Enciklopedia, Vičević, Veljko, Novi List, Obilježena obljetnica smrti Veljka Vičevića, 8. studeni 2012.)
1990. Nakon gašenja grupe Denis & Denis (u posljednjoj postavi s pjevačem Edijem Kraljićem), Davor Tolja izdaje svoj prvi samostalni album ”Stari mačak”. (Izvor: wikipedija > Denis & Denis, Također: RiRock.com, 1990.)
1990. od 1956. pa do 1990. u Brodogradilištu "3.Maj" proizvedeno je 220 brodova (oko 3,5 milijuna DWT1976). Najviše se gradilo u peiodu od 1958. do 1966. kada se godišnje isporučivalo 11 brodova. Dakle, gotovo mjesečno jedan. (Izvor: Srđan Brajčić: Svjedočanstvo o izgubljenom prosperitetu: Rijeka i regija u Titovo doba, Također: Rijeka u Titovo doba 1945-1990., Rijeka 2012, str. 39.)
1990. 17. Kolovoza na području Knina i Krajine započela je “Balvan revolucija” . Vođa pobune je bio dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti Jovan Rašković. Iako je Milan Martić organizirao prve para-milicijske snage, u uspostavu tzv. SAO Krajine se krenulo referendumom. Glasanjem ili glasovanjem, kako se tada počelo govoriti. I doista na cijelom tom području je proveden referendum, rezultati kojeg su bili uspostava SAO Krajine. (Izvor: rijekadanas.com > Čišćenje Srba (2): Dopisnik Novog lista iz Gospića)
1990. 20. Kolovoza u Rijeci je umrla Radmila Matejčić (slika ljevo)(Banja Luka, 7. Listopada 1922. – Rijeka, 20. Kolovoza 1990.), hrvatska povjesničarka umjetnosti i arheolog, jedna je od najzaslužnijih osoba za ponovno otkrivanje riječkog identiteta, bolje razumijevanje i buđenja ponosa Riječana na našu jedinstvenu povijest. Rođenjem Banjalučanka, a životnim opredjeljenjem Riječanka, dr. Radmila Matejčić osvijestila je mnogima važnost grada. Radmila, kćer Đure i Perside Kardoš, rodila se 7. Listopada 1922. godine u Banja Luci. Osnovnu školu pohađala je u rodnom gradu od 1928. do 1932., a realnu gimnaziju od 1932. do 1941. godine. Upisala je povijest umjetnosti u Zagrebu. Udala za dr. Marijana Matejčića iz Crikvenice. Diplomirala je povijest umjetnosti i kulture i klasičnu arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1950. godine. Nakon što je suprug dovršio specijalizaciju radiologije, zajedno s njim preselila se u Rijeku. Prvo vrijeme radila je kao bibliotekar u Naučnoj biblioteci, a zatim je 1952. kratko je radila  na mjestu vršitelja dužnosti upravitelja Muzeja Hrvatskog primorja. Od 1954. je bila voditelj arheološkog odjela istog muzeja. Cijeli je život proučavala, kako je navela Ivanka Reberski u njenim memorima, kulturnu povijest graditeljstva i prostornog razvoja Rijeke, od najstarijih povijesnih vremena do danas, a i dan-danas je svima onima koji nešto žele saznati o svome gradu nezaobilazna njezina kultna knjiga "Kako čitati grad – Rijeka jučer i danas" izdana 1988. u Rijeci, a koja je već vidjela svetlo dana u svome petom izdanju. To opsežno djelo nastalo je prikupljanjem tekstova koje je pisala za list "Naša Rijeka" u razdoblju od 1981. do 1990. godine. Kao neka vrsta ozbiljnog, a opet sentimentalnog gradskog obiteljskog albuma doživjela je izdanja 1988., 1989., bitno prošireno 1990. i na kraju znatno raskošnije, izdanje iz 2007. i na kraju 2013. Pokazivala je izuzetnu širinu interesa, posvemašnju predanost pozivu, ali i povremeno nerazumijevanje sredine za zamašni poduhvat podizanja muzeja na ozbiljnu regionalnu razinu. Njezine kolege i studenti najčešće su je zvali teta Rada. 24. Studenog 2011. Ulicom Radmile Matejčić nazvana je i ulica u riječkom Kampusu (slika desno). Za svoj je rad sigurno zaslužila da se jedna ulica nazove po njoj. 29. Ožujka 2012. u prepunom riječkom "Art-kinu Croatia" premijerno je prikazan dokumentarni film "Čitanje grada" redateljice Danice Mračević Jurišić koji govori o životu i radu Radmile Matejčić. Ona je došla iz drugog kraja u naš grad, zavoljela ga, podsjetila nas je na njegovu bogatu i zanimljivu prošlost i na kraju je sahranjena u voljenom gradu. (Izvor: wikipedija > Radmila Matejčić, Također: Rijeka Danas, 25-ta godišnjica smrti Radmile Matejčić, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 66/67, Igor Žic: KRONIČARKA RIJEČKIH DVOJBI)
1990. 16. Listopada u Trstu umire Giovanni "Nini" Varglien (Rijeka, 16 Svibnja 1911. – Trst, 16 Listopada 1990.). Igrač "Fiumane" (1928-29), "Juventusa" (1929-47), "Palerma" (1947-48). Četvrti na listi svih vremena po broju nastupa u talijanskim prvenstvima uz Del Piera, Bonipertija i Buffona. Imao je tri nastupa za reprezentaciju Italije između 1936 i 1937. Braća, Mario (Rijeka 1905. – Trst 1978.) i Giovanni - Nini Varglien (slika ljevo) u dresu "Juventusa" ostvarili su karijere kojima se u povijesti tog slavnog kluba malo tko može pohvaliti. Marija su u "Juventusu" zvali Varglien I (primo), a Giovanija Varglien II (secondo) ili "Nini" radi toga što je Mario bio stariji. Nini, koji je kao 18-godišnjak iz "Fiumane" prešao u "Juventus" u Torinu je sedamnaest sezona bio standardni prvotimac. Odigravši u "serie A" 389 utakmica za "bianco-nere" postigao je 34 gola, osvojivši s "Juveom" pet uzastopnih naslova prvaka (od '31 do '35) i dva Kupa ('38 i '42). Samo je Boniperti više puta obukao dres Juventusa. Giovannijev stariji brat Mario Varglien, je također igrao za "Juventus" u isto vrijeme, i bio je pobjednik svjetskog kupa za Italiju. Obojica braće su poslije bili izvanredni treneri. (Izvor: Footballdatabase, Player, Giovanni Varglien, Također: Miti del calcio, Giovanni VARGLIEN 1933-1940, Također: Wikipedia, Giovanni Varglien, Također: Il palone racconta, Giovanni VARGLIEN, 16 maggio 2017)
1990. 29. Listopada počinje s izlaženjem “RI Telefax”, prvi privatni dnevnik u neovisnoj Hrvatskoj. List pokrećubivši novinari “Novog lista” Josip Povrženić i Igor Violić, a osnovu mu čine novinari ugaslog “Vala”. List se tiskao u Ljubljani. Tiskan u nakladi od pet do deset tisuća dnevno i zamišljen kao gradski list za Rijeku i Opatiju, "Ri Telefax" se oslonio upravo na bezličnost "Novog lista", kojemu je pak pojava konkurentskoga dnevnog lista motivirala dodatne resurse. Izlaženje već posustalog "Ri Telefaxa" definitivno je prekinula agresija JNA na Sloveniju, jer se list tiskao u Ljubljani. Posljednji 207. broj tiskan je 10. Srpnja 1991. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Mediji, Mediji u devedesetima, Dragan Ogurlić: Burne godine)
1990. 29. Listopada nakon pribavljanja potrebnih spisa održana obnoviteljska skupština Matice hrvatske — Ogranak Rijeka. Na Obnoviteljskoj skupštini izabrano je novo vodstvo Matice hrvatske i postavljeni temelji njezina današnjega unutarnjeg ustroja. Ustrojbenim pravilima i Poslovnikom utvrđena su upravna tijela Matice, njezini znanstveni razredi, odbori i ostale djelatnosti. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Darko Deković: Ima li budućnosti?)
1991. U tijeku Domovinskog rata Luka Rijeka bilježi naglu stagnaciju i pad prometa.
1990. Riječki HNK postavlja dramatizaciju romana Vježbanje života koju prema romanu Nedjeljka Fabrija priređuje D. Gašparović, jednu od najomiljenijih riječkih predstava, koja doživljava izvanredan uspjeh (Slika desno, poster predstave).
1991. 01. Sječnja Reorganizacijom plivačkog kluba "Primorje" novi klub djeluje kao Športsko društvo "PRIMORJE '08" u koji su danas udruženi: Plivački klub "PRIMORJE - ERSTE banka", Vaterpolo klub "PRIMORJE-ERSTE banka" i Klub za sinkronizirano plivanje "PRIMORJE AquaMaris"
1991. 18. Sječnja u Rijeci umro Hinko Gudac, riječki slikar nadrealist i kipar. U djetinjstvu je preležao šarlah i ostao gluh, sam sa sobom i svojim hendikepom u svijetu tišine. Njegove slike nalaze se u raznim ustanovama i privatnim kolekcijama širom svijeta, posebno u Parizu i New Yorku, od kojih je najbrojnija kolekcija Vladimira Biondića u Zagrebu sa 127 Gudčevih slika. Rođen na Sušaku 17. Listopada 1912. (Izvor: Atif Kujundžić: "NADREALIST HINKO GUDAC U POTRAZI ZA SVETIM GRALOM")
1991. 27. Sječnja na riječkom Korzu je održan prosvjed protiv prijetnji tadašnje JNA Hrvatskoj (slika desno, pred komandom grada).
1991. 12. Veljače Radnički savjet "Jugolinije" odlučio da od danas njeni brodovi na jarbolu umjesto zastave poduzeća viju zastavu RH. Promijenjene su i oznake na dimnjacima: crveno-bijelo-plave vodoravne linije do prihvaćanja novog simbola poduzeća. Zvijezda na pramcu boji se bojom trupa. Poslovodstvo razmatra promjenu simbola, ali i naziva poduzeća, kao i pojedinih brodova.
1991. 31. Ožujka Prema popisu stanovništva od tog datuma Općina Rijeka imala je  ukupno 206.229 stanovnika a od tog broja bilo je 21.669 Srba,  odnosno 394 stanovnika po km2, uprosječeno gledano to područje  imalo je 54.445 vojnih obveznika. Prema vojnim normativima i ukupnom brojčanom stanju srpske manjine na riječkom području moglo se je bez problema ustrojiti dvije brigade. (Izvor: narodnazastita-opcinarijeka, PROCJENA SITUACIJE 1990./91.GOD. U OPĆINI RIJEKA)
1991. 13. Veljača, u skladu s odredbama Zakona o poduzećima, "Autotrolej" je registriran kao "Autotrolej, komunalno poduzeće za promet putnika", a njegovo poslovanje prati Skupština općine Rijeka, kao osnivač. Osnivač od sada utvrđuje cijene prijevoza i utječe na cjelokupnu politiku poduzeća. Te godine Autotrolej ima vozni pak od 266 vozila.
1991. Županija primorsko - goranska prema popisu stanovništva te godine imala je 323.130 stanovnika, što ĉini 6,8% stanovništva republikke Hrvatske. Na obalnom području živi 255.000 stanovnika ili 79%.
1991. 08. Travnja održano je prvo postrojavanje Specijalne jedinice policije – Rijeka -"Ajkula", i to je dan koji uzimamo za službeni datum osnivanja "Ajkula". Specijalna jedinica policije Rijeka -"Ajkula", osnovana je krajem mjeseca Ožujka 1991. godine i to pod zapovjedništvom legendarnog zapovjednika Marina Jakominića koji je poginuo 29. Kolovoza 1992. godine. Bila je to prva organizirana postrojba s područja Primorsko-goranske županije koja se uključila u Domovinski rat. Odmah nakon formiranja odlazi na Ličko ratište. Ajkule (slika ljevo) su bile aktivne u mnogim oslobodilačkim akcijama u Domovinskom ratu i odigrale su ključne uloge u Oluji, Bljesku, Maslenici i ostalim akcijama Domovinskog rata. Tokom njenog ratnog djelovanja poginulo je 8, a ranjeno preko 60 pripadnika te jedinice. (Izvor: wikipedia, Specijalna jedinica policije Rijeka "Ajkule", Također: AJKULA.HR, RATNI PUT SJP, Također: AJKULA.HR, Obilježavanje 25. godišnjice osnutka SJP "AJKULA" i Dan USPDR "AJKULA", Također: Grad Rijeka, Specijalna jedinica policije "Ajkula" – Rijeka slavi 25. godišnjicu postojanja, 4. travanj 2016.)
1991. 01. Travnja poduzeće "Jugolinija" je imalo 668 zaposlenika u administraciji, dok je s 2.515 pomoraca zaključen ugovor kojim su angažirani na određeno vrijeme. Na dan 31. Prosinca 1994. zaposleno je 363 djelatnika te zaključeni ugovori s 1.627 pomoraca. Pomorci su zaključili ugovore o zapošljavanju s inozemnom kompanijom "Cross Seas Shipping Co." iz Paname. Procijenjena vrijednost "Croatia Line"prema elaboratu o procjeni iz Listopada 1991., kojega je izradio "Arthur Anderson & Co", vrijednost firme je iznosila 283.853.000,- USD, odnosno 432.160.516,- DEM (Njemačke Marke)(prema tadašnjem tečaju 1,- USD=1,52248 DEM, na dan 31. Prosinca 1990. U Rujnu 1991. društveno poduzeće "Jugolinija" raspolagalo je s 51 brodom ukupne vrijednosti 351.000.000,- USD, odnosno 534.390.480,- DEM. (Izvor: REPUBLIKA HRVATSKA DRŽAVNI URED ZA REVIZIJU, IZVJEŠĆE O OBAVLJENOJ REVIZIJI PRETVORBE I PRIVATIZACIJE, CROATIA LINE, RIJEKA, Zagreb, Svibanj 2003.)
1991. 01. Svibnja Komunalno društvo "Čistoća" d.o.o. postaje samostalno poduzeće registrirano za čišćenje svih vrsta objekata, odvoz otpada, te održavanje i popravak motornih vozila. KD Čistoća d.o.o. obavlja djelatnost na području Gradova Rijeke, Bakra, Kastva i Kraljevice, te Općina Čavle, Jelenje, Klana, Viškovo i Kostrena. (Izvor: KD Čistoća, Povijest)
1991. 15. Lipnja Grad Rijeka ponovno nakon 45 godina, svake godine obilježava Dan svoga zaštitnika Svetog Vida, pa je 15. Lipanj ujedno postao i Dan Grada Rijeke koji se svečano obilježava vjerskim i pučkim slavljem. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1991. 22. Lipnja u Rijeci i Hrvatskoj se slavi "Dan antifašističke borbe", tj. osnutak prvog partizanskog odreda u Hrvatskoj (22. Lipnja 1941.), koja je donijela uspostavu federalne hrvatske države i uvrstila je u red pobjednika u 2. svjetskom ratu. Poslije partizanske borbe utvrđene su i granice Hrvatske, a vraćeni su joj i oteti dijelovi - Istra, Rijeka, Zadar i jadranski otoci.
1991. 25. Lipnja na temelju članka 140. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i u skladu s neotuđivim, nepotrošivim, nedjeljivim i neprenosivim pravom hrvatskog naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na razdruživanje i udruživanje s drugim narodima i državama te suverenitetom Republike Hrvatske koji pripada svim njezinim državljanima, a izvršavajući volju naroda očitovanu na referendumu održanom 19. Svibnja 1991., a budući da po Ustavu Republike Hrvatske odluka donesena na referendumu obvezuje sva državna tijela, Hrvatski sabor (koji se tada zvao Sabor Republike Hrvatske) donosi dvije značajne odluke: "Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske" i "Ustavnu odluku o suverenosti i samostalosti Republike Hrvatske". Jedino Ustavna odluka ima državnopravni značaj i predstavlja ustavnopravni temelj samostalnosti i nezavisnosti hrvatske države, proglašavajući time Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom. Na referendumu, održanom 19. Svibnja 1991. godine, 93,94% biračaizjasnilo se za suverenu i nezavisnu Republiku Hrvatsku. Tom je činom proglašena neovisnost Republike Hrvatske. (Izvor: Hrvatski sabor, Povijest saborovanja, Ustavna odluka Sabora Republike Hrvatske o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske (25. lipnja 1991.), Također; Wikipedia, Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, Također: IVO PERIĆ: Suverena i samostalna Republika Hrvatska, Nakladnik: Dom i svijet, 2007.)
1991. 27. Lipnja JNA napala Sloveniju. Samo dva dana nakon što je Slovenija proglasila neovisnost, započeo je rat između Slovenije i Jugoslavenske narodne armije (JNA), poznat i kao Desetodnevni rat (slov. “Desetdnevna vojna”). Prvi metak u tom ratu ispalio je na današnji dan jedan oficir JNA u mjestu Divača u 14 sati i 30 minuta. Do večeri istoga dana već je bilo i ljudskih žrtava i srušenih helikoptera. JNA je do kraja dana uspjela zauzeti sve granične prijelaze prema Italiji, većinu prijelaza prema Austriji i nekoliko prijelaza prema Hrvatskoj. Glavni organizatori borbe na slovenskoj strani bili su tadašnji slovenski ministar obrane Janez Janša i ministar unutrašnjih poslova Igor Bavčar. Na obje strane poginulo je 66 ljudi.
1991. 02. Srpnja u Rijeci je formirana prva riječka brigada, "111. brigada Hrvatske vojske" (ZNG - Zbora Narodne Garde, slika desno) (Zmajevi), a prvim zapovjednikom imenovan jeSergio Rabar (grb brigade na slici ljevo). Za datum ustrojavanja uzima se prvo borbeno djelovanje na riječkom području, 02. Srpnja 1991. godine, kada je jedan dio tada ustrojenog “krčkog bataljuna” dobio zadaću zaposjesti aerodrom na otoku Krku kako bi se spriječio mogući desant. Inače je brigada u tajnosti ustrojavana i ranije i zapravo je nastala kao nastavak jedne policijske bojne koja je tada, po važećim zakonima jedina i mogla postojati. Brigada je svojim sastavom, obuhvaćala ne samo područje grada Rijeke nego i Gorski kotar, Hrvatsko primorje s otocima i Istru. Po osnivanju, brigadu su tvorile dvije bojne s područja Rijeke, te po jedna iz Senja, Krka, Delnica i Cresa odnosno Lošinja.  Najveći dio brigade bio smješten i borio se u Lici a jedan dio u riječkoj okolici spriječavajući djelovanje JNA, da bi zatim 1992. jedan dio djelovao u Posavini. Kroz 111. brigadu u raznim je svojstvima prošlo čak 20 tisuća ljudi, što je čini i jednom od najvećih vojnih postrojbi. Zbog svoje profesionalne ustrojenosti, 111. je već tijekom Domovinskog rata postala i ročna brigada, u kojoj su vojni obveznici prolazili obaveznu obuku. U ratu je poginulo 58 pripadnika, a više od 300 ih je bilo ranjeno. Nakon 111., osnovane su i 128. (22. Listopada 1991) i 138. brigada zbora narodne garde koje pokrivaju Ličku bojišnicu u Domovinskom ratu. (Izvor: wikipedija > 111. brigada HV, Također: Otok Krk, Dogodilo se na današnji dan: MK: 2. srpnja 1991. formirana je 111. brigada HV „Zmajevi“, objavljeno 02. srpnja 2013., Također: Novi List, Dragan Ogurlić, Marinko Glavan: Slavni riječki Zmajevi, objavljeno: 3. srpanj 2011., Također: HRT, Dani ponosa, 2. srpnja 1991. - Osnovane 104. i 111. brigada)
1991. 10. Srpnja nakon nepune godine dana i 207 brojeva, tiskan je posljednji broj "RI Telefax"-a, prvog privatnog dnevnika u neovisnoj Hrvatskoj. Štampu već posustalog "Ri Telefaxa" definitivno je prekinula agresija JNA na Sloveniju, jer se list tiskao u Ljubljani. List pokreću bivši novinari "Novog lista" Josip Povrženić i Igor Violić, a osnovu mu čine i novinari ugaslog "Vala". Tiskan u nakladi od pet do deset tisuća dnevno i zamišljen kao gradski list za Rijeku i Opatiju, "Ri Telefax" se oslonio upravo na bezličnost tadašnjeg "Novog lista", kojemu je pak pojava konkurentskoga dnevnog lista motivirala dodatne resurse. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Dragan Ogurlić: Burne godine)
1991. 11. Srpnja u Rijeci je umrla sušačka slikarica Božena Beba Vilhar-Žirovnik (Sušak, 24. Siječnja 1906. - Rijeka, 11. Srpnja 1991.) (slika ljevo). Učila je slikati kod eminentnih likovnih umjetnika Clementa Menci Crnčića, Giuseppea Moretti Zajca, Vladimira Kirina, Maksimilijana Vanke i Vladimira Becića. Vlasnica je prve privatne umjetničke galerije u Rijeci (Galerija Vilhar, 1974.). Kćer je Jure Đure Ružića i Georgine Jelene Ružić. Sahranjena je na trsatskom groblju, E-niša VIII - 83, u niši pokraj svoga supruga. (Izvor: Geni, Božena Beba Vilhar (Ružić), Također: Villa Ružić, Biografije, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Nataša Šegota Lah: Sedamdesete su bile godine)
1991. 11. Srpnja osnovana udruga pod nazivom "Društvo za sportsku rekreaciju Sušak". Rješenjem Odjela za opću upravu općine Rijeka promijenio se naziv društva "Partizan-Sušak" koje je uspješno djelovalo od 1945. do 1991. g. Naziv se ponovno mijenja 20. Lipnja 1996. g. u "Udruga športske rekreacije Sušak-Rijeka", a 13. Srpnja 1998. g. iz naziva se briše Rijeka.
1991. krajem Srpnja u Rijeci se formira Teritorijalna obrana (TO), a za zapovjednika je postavljen Šime Radaulić. Štab TO-a bio je potpuno odan Liniću i SDP-u. Zapovjedni kadar toga štaba bio je jezgra buduće 128. brigade HV-a. (Izvor: Vecarnji, Ivica Radoš: Kad su Slovenci izvadili kofer pun love, rekao je: Pa nismo mi trgovci konjima!)
1991. 12. - 20. Kolovoza Ivan Milinović iz Rijeke je prvi kickboksač-junior koji je postao svjetski prvak za tek uspostavljenu nezavisnu Republiku Hrvatsku. On je svoje zlato osvojio na WKA svijetskom prvenstvu u Ocean Sityu u SAD-u. To je bilo nekoliko dana nakon što je istu titulu osvojio nanbudo-junior Alan Matković u Španjolskoj. (Izvor: KICKBOXING blog, Osvajači kickboxing medalja 1977. - 1990., Također: Hrvatski kickboxing savez, Neki podaci iz povijesti hrvatskog kickboxinga)
1991. 05. Rujna donesena je ključna odluka za daljnji tijek domovinskog rata na ovom području, a to je da se 111. brigada premjesti na lički front i da se Rijeka i Primorje brane u Lici. Situacija u Lici bila je vrlo teška za malobrojne branitelje. Gospić je od 1. Rujna svakodnevno bio izložen žestokom granatiranju, odbijeni su prvi napadi na grad, a 5. Rujna u pomoć dolaze i prvi riječki gardisti. S druge strane, postojala je opasnost da se padom Otočca kroz Drenov Klanac preko Žute Lokve raspolovi hrvatski teritorij na tom mjestu.
1991. 07. Rujna formiran Krizni štab grada Rijeke kojeg je vodio Slavko Linić. Nakon te odluke formirani su krizni štabovi u sve 52 mjesne zajednice grada Rijeke. (Izvor: portalnovosti.com > Ernest Marinković: Čovjek čiji je neposluh spasio Rijeku, Datum objave: 14.05.2010., Također: forum.hr > Domovinski rat, Tema: Rijeka u Domovinskom ratu)
1991. 11. Rujna na položaje oko Rijeke izašle su prve snage protuzračne obrane, a 15. Studenoga te iste godine je osnovan 101. laki artiljerijski puk (LAP) Protuzračne obrane (POV). (Izvor: Politika plus, Rijeka, Obilježena 25. obljetnica osnutka postrojbi protuzračne obrane Kvarnera, Like i Istre)
1991. 17. Rujna započela I. POMORSKA BLOKADA JNA u domovinskom ratu - zabrana plovidbe užim dijelom Dubrovnika. Blokirana splitska luka s cijelim akvatorijem, pred luku doplovile dvije raketne topovnjače. Pulu i Rijeku kontroliraju ratni brodovi i helikopteri. U bitci u splitskom kanalu u Studenome 1991. hrvatska je vojska koordiniranim napadima s obale i otoka potpuno porazila jugoslavensku mornaricu. Istodobno su pomorsku blokadu oko Dubrovnika neprekidno probijali gliseri Odreda naoružanih brodova i humanitarni konvoji "Libertas". Do konca 1991. jugomornarica je doživjela potpun neuspjeh te se okrnjena i s oštećenim brodovima u Siječnju 1992. morala napustiti ratnu luku Loru, a u Svibnju i otoke Vis i Lastovo. U proljeće 1992. njezini izolirani i bespomoćni ostaci napustili su Vis i Lastovo, svoja posljednja uporišta u Hrvatskoj. Time je na cijelom hrvatskom Jadranu zavijorila hrvatska zastava. (Izvor: Wikipedia, Jadrolinija, Također: HRT, Dani ponosa)
1991. 03. Listopada čim je Hrvatska odlukom Sabora proglasila neovisnost, čime su raskinute sve državno-pravne veze sa SFRJ, Jugoslavenska je mornarica potpuno blokirala morski prostor ispred riječke luke čime je započela II. POMORSKA BLOKADA JNA u domovinskom ratu. Jugoslavenska ratna mornarica blokirala je sve najveće hrvatske primorske gradove sa prijetnjom da će svaki hrvatski brod koji pokuša isploviti iz luke biti napadnut i potopljen. U Puli i Rijeci je zabrana uplovljenja, a dozvoljeno uplovljenje zatečenim stranim brodovima. Riječki zaljev je bio pod kontrolom fregate. Trajekti na linijama Brestova - Porozina i Merag - Valbiska preko dana miruju ali voze noću bez navigacijskih svjetala. U Splitu Krizni štab izdaje naredbu da se na relaciji Rijeka - Split - Dubrovnik prevoze samo putnici i teretna vozila. Iz Splita dozvoljeno isplovljenje stranim brodovima i m/t " BALKANIJI " za Rijeku. Blokada je završila 13. Listopada 1991. (Izvor: Wikipedija, Rijeka, Također: Wikipedia, Jadrolinija, Također: HRT, Dani ponosa)
1991. 06. Listopada u zračnom napadu jugoslavenskih aviona u luci PRIZNA gađani su Jugolinijini brodovi "Sv. JURAJ" i "KAČJAK"Tom prilikom je na brodove ispaljeno oko 12 raketa. Poginuo je putnik koji je čekao na ukrcaj. (Izvor: Wikipedia, Jadrolinija)
1991. 08. Listopada Republika Hrvatska raskinula je sve veze sa SFRJ. Sabor Republike Hrvatske (slika ljevo) jednoglasno donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s bivšom državom SFRJ. Sabor je pritom utvrdio da, u skladu sa neotuđivim pravom Republike Hrvatske na samoodređenje, Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ, te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više, kao takva, ne postoji. Ta je značajna odluka Sabora donesena nakon što je prethodnoga dana istekao tromjesečni moratorij na hrvatsku Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti koju je Sabor donio 25. Lipnja 1991. godine. Naime, stupanje na snagu ove Odluke odgođeno je tada za tri mjeseca na osnovi Brijunske deklaracije od 07. Srpnja, odnosno na zahtjev Europske zajednice kako bi se jugoslavenska kriza pokušala riješiti mirnim putem. Istoga dana kada je istekao moratorij na hrvatsku Odluku o samostalnosti, zrakoplovi JNA bombardirali su povijesnu jezgru Zagreba i Banske dvore u kojima je bilo smješteno tadašnje državno vodstvo na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom. Zbog tih okolnosti, te mogućih novih zračnih napada na Zagreb, povijesna je sjednica svih triju saborskih vijeća održana u Šubićevoj ulici 29 u Zagrebu. (Izvor: Hrvatski sabor, Povijest saborovanja, Odluka Sabora Republike Hrvatske o raskidu državno-pravne sveze s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ (8. listopada 1991.), Također: Hrvatski sabor, Važniji datumi iz povijesti saborovanja, , 8. listopada - Dan neovisnosti Republike Hrvatske, Također: Novi List: Autor: HINA, Dan kad je Sabor prekinuo veze sa SFRJ, Također: Zvučni zapis, Vladimir Šeks: proglašenje samostalnosti)
1991. 13. Listopada Na vojnim objektima Katarina i Draga i vojnim skladištima u mjestu Podhum na Grobničkom polju izbio je požar, a oko 14 sati skladišta oružja na Pulcu na području Katarine i Zahuma, na području Grobnika, su eksplodirala. JNA je "prodala priču" da su eksplodirala zbog udara groma, ali u Rijeci mnogi u to sumnjaju. Policijski inspektori došli su na očevid i bez srama potpisali da je uzrok grom. Grom udari u isto vrijeme na dva različita mjesta i pogodi u oba slučaja skladišta municije JNA. Moš' mislit!! (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 65, Slavko Suzić: DVA VRUĆA RIJEČKA DANA, Također: Novi List, Darko Pajić: Postrojba koja je obranila Rijeku i preuzela vojarne: Prisjećamo se uloge prve riječke vojske, 27. Studeni 2016)
1991. 22. Listopada godine među ostalim mjerama na ustrojavanju i poboljšanju bojeve spremnosti, predsjednik RH donosi Odluku o preimenovanju Teritorijalne brigade Rijeka u 128. Brigada  Zbora narodne garde odnosno Hrvatske vojske (Slika ljevo), taj se datum obilježava kao Dan 128. brigade HV “Sv. Vid”. U omladinskom naselju "Lovorka Kukanić" na Rujevici izvršena je prva smotra Brigade. U sastavu brigade tijekom rata je sudjelovalo više od 7 i pol tisuća branitelja, uglavnom iz Rijeke i okolice, od kojih su 25 dali svoje živote za obranu Hrvatske, a 150 ih je ranjeno. Prvi borbeni zadatak imala je početkom studenog, kad je zauzela položaje na prijevoju Gornje Jelenje, da bi spriječila eventualni pokušaj izvlačenja jedinica 13. korpusa i spajanja s garnizonom u Delnicama, uz dalji prodor na Kordun. (Izvor: Wikipedija, 128. brigada HV, Također: HRVATSKI ČASNIČKI ZBOR, 128.brigada HV "Sveti Vid", 21. travnja 2014, TAkođer: Grad Rijeka, Obilježena 25. obljetnica osnutka 128. brigade HV-a "Sveti Vid", 22. listopad 2016.)
1991. 28. Listopada iz Rijeke krenuo konvoj Libertas, humanitarna akcija probijanja pomorske blokade Dubrovnika za vrijeme okupacije tijekom Domovinskog rata. Na čelu konvoja bio je Jadrolinijin brod "Slavija I" koja je iz Rijeke krenula sama, a tjekom plovidbe konvoju se samoinicijativno priključuju turistički brodovi, koče, jedrenjaci, remorkeri i brojna manja plovila iz svih krajeva Jadrana, pa već drugog dana konvoj broji nekoliko desetina raznih plovila. U konvoju je pred Dubrovnikom bilo tridesetak brodova (Slika desno). Na zapovjednom mostu vodećeg broda „Slavije“ je bio Damir Jovičević, kapetan zaposlen u Jadroliniji, koji je, što tada nije bilo nevažno, crnogorske nacionalnosti. Konvoju se 29. Listopada u Splitu priključuju Stjepan Mesić, tadašnji predsjednik predsjedništva i vrhovni zapovjednik oružanih snaga Jugoslavije i hrvatski premijer Franjo Gregurić te brojni drugi političari, kulturni i javni djelatnici i stotinjak domaćih i stranih novinara. Kolika je bila želja da se pomogne napaćenom gradu kazuje jedna poruka sa jedne od brodica iz konvoja koja je odaslana u eter i prenesena putem radio postaja: „Da Hvar ima timun došli bismo s cijelim otokom“. Konvoj je tri dana nakon isplovljavanja, 31. Listopada 1991., godine u ranim jutarnjim satima uplovio u opkoljeni Dubrovnik i donio mu  dugo očekivanu pomoć u obliku lijekova i nužnih potrepština, no najveća je pomoć bila psihološka. Tom je akcijom prekinuta pomorska blokada tog grada. (Izvor: wikipedija, Konvoj Libertas, Također: Dugi Rat, Datum: 30 Listopad 2009, Goran Vežić / Deutsche Welle: Priča o konvoju Libertas, Također: udhrm.com, Zvonko Špišić: KONVOJ LIBERTAS, Adamić, Rijeka, 2001)
1991. Ratnu je situaciju iskoristila Radio Rijeka s mladom gardom novinara. Kad se zbog rata pojavila potreba za izvješćivanjem tijekom cijelog dana, od druge polovice 1991. ustalio se na Radiju Rijeka po prvi putcjelodnevni program, što mu je donjelo golemu slušanost u regiji (prema anketi »TV Besta« ona je 1994. iznosila 76 posto) i status jedne od najpopularnijih lokalnih radijskih postaja u Hrvatskoj.
1991. osnovan je „JADRAN“-Galenski laboratorij d.d. (JGL), farmaceutska tvrtka sa sjedištem u Rijeci, kao prvo i jedino privatno farmaceutsko dioničko društvo u Hrvatskoj (logo na slici ljevo). Nastao je na temeljima središnjeg laboratorija za izradu i kontrolu magistralnih i galenskih pripravaka Ljekarne JADRAN Rijeka. Iste godine registriran je i prvi proizvod u kategoriji lijeka - Carbo Medicinalis tablete. (Izvor: Poslovni dnevnik, JGL d.d. obilježio 25. godišnjicu osnivanja tvrtke, 2.6.2016.Također: osobna kartica 2014 - JGL Obitelj)

1991. 01. Studenog Vojne vlasti Jugoslavenske armije su dopustile uplovljene humanitarne pomoći u Dubrovnik. Iz Dubrovnika mogu isploviti samo žene, djeca i bolesni. Toga je dana "Jadrolinija" uspostavila svakodnevnu vezu Rijeka – Dubrovnik. (Izvor: Wikipedia, Jadrolinija)
1991. 05. Studenog zbog zračnog napada na Rijeku, oglasile su se sirene za opću opasnost u gradu. (Izvor: Croinfo.net, Forum, Studeni - značajni događaji, Autor: Ilirija, Također: Wikipedia, Jadrolinija)
1991. 07. Studenog General Marijan Čad kao zapovjednik 13. korpusa JNA čije je sjedište bilo u Rijeci, dobio je, oko 22:30, naredbu komandanta 5. vojne oblasti Živote Avramovića, proslijeđenu poruku/naređenje načelnika Glavnog štaba JNA Blagoja Adžića da uništi i poruši sve čime je raspolagao, cjelokupnu tehniku i naoružanje, da digne u zrak sva skladišta naoružanja i municije, zapali vojne objekte… Naredio je i uništenje svih vitalnih gradskih objekata – raketnim sredstvima trebalo je gađati rafinerije, termoelektranu, Krčki most, 3. maj, luku… U slučaju bilo kakvog otpora, naredio je i, kako je naveo, odmazdu nad izdajnicima. Odmazda nad Rijekom morala se izvršiti do dva sata ujutro 09. Studenog. Ukratko, naređeno mu je da raketira i granatira što i koga stigne. No general Čad ih nije poslušao nego je uz dogovor Kriznog štaba naredio povlačenje vojske JNA u Crnu goru i tako spasio Rijeku od uništenja. (Izvor: PortalNovosti, Ernest Marinković: Čovjek čiji je neposluh spasio Rijeku, Datum objave: 14.05.2010., Također: Večernji, Ivica Radoš: Kad su Slovenci izvadili kofer pun love, rekao je: Pa nismo mi trgovci konjima!, 19. OŽUJKA 2014)
1991 08. Studenog u Rijeci najkritičniji momenti toka rata. 13. korpus postavlja svoje uvjete povlačenja, a u Rijeku dolazi i premijer Franjo Gregurić, da bi vodio pregovore između Kriznog štaba i 13. korpusa. Negdje iza ponoći Čad je zvao Linića i rekao mu: "Ja nemam namjeru razarati Rijeku, 'ajmo se dogovoriti što napraviti." Čad je tražio da jedinice 13. korpusa JNA iznesu iz RH sve naoružanje iz kasarni Klana, Trsat i Katarina, a ostavili bi naoružanje u Dragi i Liscu, kao i svu količinu goriva u Šapjanama. 128. brigada blokirala je sve vojarne u Rijeci i Klani. Inače, 13. riječki korpus imao je preko 100.000 vojnika. Istoga dana potpisan je protokol o odlasku 13. korpusa iz Rijeke. Sporazum su potpisali Čad u ime JNA, Davorin Rudolf uime Vlade RH i jedan danski europski promatrač. Zadnji konvoj JNA iz Rijeke je izišao 10. Prosinca 1991. (Izvor: Narodna zaštita općine Rijeka, Objavio Veljko Bezjak: PROCJENA SITUACIJE 1990./91.GOD. U OPĆINI RIJEKA,  6. Kolovoz 2013, Također: Martin Špegelj: Sjećanja vojnika, Znanje, Zagreb 2001.)
1991 08. Studenog u brodogradilištu Viktor Lenac potpisan je sporazum između Vlade Republike Hrvatske, predstavnika Europskih promatrača i vrhovne komande JNA da se vojska 13. korpusa JNA povuče iz Rijeke. U ime JNA tu je bio general Marijan Čad (slika ljevo), u ime Vlade RH Davorin Rudolf, a u ime predstavnika Europskih promatrača general Olivet iz Danske. (Izvor: Portal Novosti, Ernest Marinković: Čovjek čiji je neposluh spasio Rijeku, Datum objave: 14.05.2010.)
1991. 08. Studenog jugoslavenska mornarica započinju treću blokada Jadrana. Trajala je do 03. Prosinca 1991. "Jadrolinija" morala obustaviti promet svih brodova U trenutku uvođenja blokade brodovi ILIRIJA I LIBURNIJA zatekli su se u Zelenici (YU) ali im je ipak odobreno da isplove za Korčulu. Svi brodovi voze tijekom zamračenja bez navigacijskih svjetala. (Izvor: Wikipedia, Jadrolinija)
1991. 09. Studenog data je zapovijed da se u 16 sati zauzme vojarna Draga. U isto vrijeme dat je nalog TT centru Rijeka da isključi vojarnu s telefonske mreže. Osvojena je vojarna Draga. Hrvatska je vojska preuzela ovu vojarnu u predgrađu Rijeke, bez mnogo pompe. Naoružanjem iz ove vojarne naoružale su se sve postrojbe operativne zone Rijeka, a dio naoružanja otišao u Zadar, Karlovac, Osijek. Nakon vojarne Draga jedinice obrane Rijeka, temeljem dogovora između riječkog Kriznog štaba i JNA, preuzele su vojne objekte u Studeni (18. Studenog), Pulcu (20. Studenog), staru školu Klana (22. Studenog), skladište Lisac (23. Studenog), vojarnu Klana (24. Studenog) i vojarnu Katarina (27. Studenog). 09. Prosinca 1991.  Rijeku su napustile i posljednje jedinice JNA. Istog dana Hrvatskoj vojsci su predani vojarna na Trsatu i zgrada Komande Riječkog korpusa. Toga dana iz Rijeke je otišao i posljednji vojnik JNA. Link na naslovnu stranicu Novog Lista od 10. Studenog 1991. možete naći ovdje.
1991. 11. Studenog "Jadrolinijin" brod "ISTRA"( ex. Balkanija ) započela iseljavati neprijateljsku vojsku iz Rijeke za Bar. Nakon Rijeke nastavila iseljavati neprijateljsku vojsku iz Splita za Bar. Vrlo opasan i nezahvalan zadatak. (Izvor: Wikipedia, Jadrolinija)
1991. 06. do 08. Prosinca u Parizu je održano WAKO svjetsko kickboxing prvenstvo. Prvu zlatnu medalju u pojedinačnoj muškoj seniorskoj konkurenciji na nekom SP-u za Republiku Hrvatsku donio je kickboksač, pokojni Borislav Ilić (Rijeka, 01. svibnja 1957. - Liganj, 15. kolovoza 1998.) iz Rijeke u disciplini low kick (na slici ljevo, Boris Ilić, mural). Naša reprezentacija nastupila je samo nekoliko mjeseci nakon što je svjetska organizacija za te sportske discipline, WAKO, priznala Hrvatsku kao punopravnu članicu. Ilić je bio članom riječkog Centra borilačkih vještina "Lučki radnik", u kojemu je bio osnivač i trener. Poslije je bio animatorom karatea za novoutemeljeni karate klub "Viškovo" (1994.). 1996. je bio suutemeljiteljem borilačkog kluba "Bura" iz Kostrene. 1998. je godine poginuo u prometnoj nesreći na motorkotaču. (Izvor: blog, kickboxing, Malo o sadašnjosti, više o povijesti, Također: Moja Rijeka, Velid Đekić: Boris Ilić, osvajač prve svjetske sportske krune za Hrvatsku, Također: Moja Rijeka, Velid Đekić: Boris Ilić, osvajač prve svjetske sportske krune za Hrvatsku (II) )
1991. 10. Prosinca nakon što je postignut sporazuma, Rijeku konačno napuštaju i zadnje jedinice 13. korpusa JNA. (Izvor: Grad Rijeka, GO HOME – 20 GODINA OD ODLASKA JEDINICA JNA IZ RIJEKE U MALOM SALONU)
1991. 23. Prosinca na dan kada je na snagu stupila Uredba o narodnoj banci Hrvatske, koju je donijela Vlada Republike Hrvatske, a kojom je Narodna banka Hrvatske postala potpuno samostalna republička institucija, neposredno odgovorna Saboru s temeljnim ciljem očuvanja vrijednosti domaće valute, u optjecaj je pušten "Hrvatski dinar" (slika desno). Bio je zamjena jugoslavenskog dinara za hrvatski dinar i mijenjao se u omjeru 1 : 1. Promjena novčanica u redovnom roku trajala je od 23. do 31. Prosinca. Tečaj hrvatskog dinara prema stranim valutama utvrdila je Narodna banka Hrvatske na svojoj prvoj tečajnoj listi od 01. Siječnja 1992. godine. Po toj je listi 1 njemačka marka vrijedila 55 hrvatskih dinara. Sve novčanice hrvatskog dinara imale su na prednjoj strani lik Ruđera Boškovića, slavnog hrvatskog znanstvenika i isusovca iz 18. stoljeća. Novčanice od 1 do 1000 dinara imale su na stražnjoj strani prikaz zagrebačke katedrale, a one od 2000 do 100.000 HRD sliku skulpture "Povijest Hrvata" Ivana Meštrovića. Zanimljivo je da hrvatski dinar uopće nije imao kovanice."Hrvatski dinar" bio je privremeni novac izdan od Ministarstva financija i novčanice te valute nosile su potpis ministra financija. Taj novac nije izdala Narodna banka jer je trebao poslužiti kao prijelazno sredstvo u procesu monetarnog osamostaljivanja. Na Dan državnosti, 30. Svibnja 1994. ovaj privremeni hrvatski novac zamjenila je sadašnja valuta - kuna. Tečaj zamjene bio je 1000 hrvatskih dinara za 1 kunu. (Izvor: HNB, Prvi novac - Povijest hrvatskog novca)
1991. Prosinca u Rijeci je objavljen prvi digitalni nosač zvuka (CD), pod imenom ”El Desperado” grupe Let3. Album je objavljen u osvit ratne agresije na Hrvatsku i uključuje novu verziju klasika grupe Termiti ”Vjeran pas” u kojima je, podsjetimo, bas gitaru svirao Damir Martinović Mrle, vođa ”letovaca”. (Izvor: RiRock.com > 1991.)
1991. godine "Kinematografsko poduzeće" preimenovano je u "Rijekakino" i kino "Beograd" mijenja ime u "Croatia". Ispred starog, uskoro je postavljena montažna konstrukcija novog platna, većih dimenzija i bez pozornice te je posljedično smanjen broj mjesta u dvorani na 323 (228 u parteru i 95 na balkonu). Drugih znatnijih preinaka kasnije nije bilo, sve do zatvaranja kina u Prosincu 2007. godine. Danas je to "Art Kino Croatia". (Izvor: Art-kino Croatia, Sabrina Žigo: POVIJEST KINA, Obnova kontinuiteta)
1991. Riječka Tvornica Papira je druga u Evropi po proizvedenoj količini cigaretnog papira. Zapošljava ukupno 1150 radnika. Od ukupne svijetske potrošnje od 250.000 tona cigaretnog papira, u riječkim se je pogonima proizvelo 12.000 tona, odnosno 5% svjetske proizvodnje cigaretnog papira. 80% proizvodnje se je izvozilo, a ostatak je plasiran na tadašnje Jugoslavensko tržište. Najviše se izvozilo u Ameriku, Kanadu, Tunis, Alžir, Irak, Iran, Siriju, Austriju, Italiju Poljsku, Rusiju, Mađarsku i Kinu. Nažalost, devedesete su bile teške godine zbog agresije na Hrvatsku, i Tvornica počinje gubiti tržišta. Poratna su vremena bila isto tako teška i stalni gubitak tržišta, otpuštanje radnika doveli su do konačnog zatvaranja pogona. Tvornica koja je više od stoljeća odoljevala stalnim poplavama, požarima, raznim vlastima i režimima, ratovima i okupatorima, i uvijek se je uspjela vratiti, u naše je vrijeme, zahvaljujući politici Samostalne Hrvatske, tajkunizaciji društva, lopovluku i lopovima, zauvijek postala samo dio slavne riječke povijesti. (Izvor: Tvornica papira Rijeka)
1991. započelo popločavanje riječkog korza. Stara kamena obloga koja se još drži na Jelačićevom trgu gdje je polazište buseva i sa strana riječke ribarnice je jednostavno je bačena u more. Korzo je popločen i to kamenom iz Finske i Španjolske. Jedna zanimljiva afera se veže uz samo popločavanje Korza. Naime tada je Slavko Linić i njegova gradska uprava htjela, preko Slovenije i nabaviti oružje za obranu Hrvatske. Od riječkih poduzeća prikupio je novac i otišao u Ljubljanu kupiti oružje od Janeza Janše. Kada su oklijevali isporučiti ga, pravdajući se embargom protiv Hrvatske, sam je otišao u Janšin ured i izazvao svađu u kojoj se prijetilo i pištoljima. Oružje doista nikada nije dobio, ali je novac namijenjen oružju, samo njemu znanim financijskim putevima završio u Finskoj, odakle je zauzvrat dobio – granitne ploče. Tako je silom prilika Linić u jeku rata za grad pribavio tone granita te se odmah, na čuđenje Riječana, uspustio u popločavanje Korza. Pet godina nakon toga lokalni list Dnevnik finske je ploče proglasio radioaktivnima, ali taj pokušaj kompromitacije Linića završio je neslavno jer radijacija nije dokazana. Popločavanje je trajalo do 1992. (Izvor: Večernji list, Enciklopedia, Slavko Linić)
1992. 15. Sječnja dan kada je Hrvatska međunarodno priznata. hrvatsku su neovisnost zajedno priznale članice Europske unije, a Njemačka, koja je uz Svetu Stolicu odigrala ključnu ulogu u tom procesu, taj je dan uspostavila i diplomatske odnose s Hrvatskom. Dva dana prije EU, 13. Siječnja, Hrvatsku je priznala Sveta Stolica, no Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. Prosinca 1991., posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 03. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, 14. Sječnja Hrvatsku je priznao San Marino. Američki predsjednik George Bush potpisao je 07. Travnja u Bijeloj kući dugoočekivani dokument o priznanju Republike Hrvatske. (Izvor: HRT, Dani ponosa, 15. siječnja - dan kada je Hrvatska međunarodno priznata)
1992. 01. Veljače ukinuti su i posljednji kondukteri u Autotroleju i to na liniji "32" Rijeka – Opatija – Lovran. (Izvor: Autotrolej, POVIJEST)
1992. 05. Veljače Na sastanku koji je održan u Grand hotelu "Bonavia" u Rijeci, u organizaciji inicijativnog odbora za ponovno pokretanje "MIK"-a, kojim je predsjedavala Milka Čakarun Lenac, udareni su temelji "novom" "MIK"-u. Na prvom radnom sastanku, osim što je izabran organizacijski odbor od 15 članova (Andrej Baša, Vlasta Sušanj Kapićeva, Davor Travaš, Davor Tolja, Đuro Tomašević, Dušan Prašelj, Milka Čakarun Lenac, Mirko Cetinski, Dorjan Hatta, Koraljko Pasarić, Valter Kiršić, Željko Albreht, Franjo Butorac, Josip Silov i predstavnik Radio Pule) diskutiralo se i o načinu organizacije budućeg MIK-a. Posljednji "stari" "MIK" održao se 1987. godine, a osim financijskih problema koji su ga pratili, mnogi su mišljenja da je njegovom gašenju pripomoglo to što je premalo pažnje posvećivao "izobrazbi" mladih kadrova, prečvrsto se opirao glazbenim novitetima, a zbog nedostatka financijskih sredstava premalo ulagao u promidžbu. "MIK" se nanovo rodio 1993. godine pod direktorskom palicom Milke Čakarun - Lenac, te umjetničkim vodstvom Andreja Baše, a uz svesrdnu pomoć Mirka Cetinskog i Ina Mirkovića. Prvi obnovljeni festival startao je 15. Lipnja u 21 sat u Puli, obišao Umag i Rab, a finalno veče održano je na Gatu Karoline Riječke u Rijeci. (Izvor: E-MONOGRAFIJA, MELODIJE ISTRE I KVARNERA (1964 - DO DANAS))
1992. 21. Ožujka U brodogradilištu Kraljevica porinut je prvi brod flote Hrvatske ratne morarice, raketna topovnjača "Kralj Petar Krešimir IV". Radi se o poboljšanoj inačici raketne topovnjače klase "Rade Končar" Jugoslavenske ratne mornarice (JRM). Brod je građen za potrebe JRM u kraljevičkom brodogradilištu. Brod je trebao nositi ime Sergej Mašera. Djelatnici brodogradilišta odugovlačili su s njegovom isporukom. Tek kad je bilo sigurno da JNA/JRM ne može preoteti topovnjaču, radovi su ubrzani te je brod porinut 21. Ožujka 1992. godine. Kum broda je bio predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Prvim zapovjednikom postaje Tonči Vidan. Interesantno je da je 01. Srpnja 2010. za zapovjednicu broda imenovana je Antonija Didović, poručnica fregate, prva zapovjednica nekog broda Hrvatske ratne mornarice. Također je zanimljivo je da je ključnu ulogu u projektima obje topovnjače imala žena, Nives Lokošek projektantica s Brodarskog instituta. Topovnjačom dugom 53 metra, naoružanom raketnim sustavima, teškim dalekometnim topovima i drugim vrstama oružja znatno su ojačane snage Hrvatske ratne mornarice. Topovnjača ima mogućnost raketnih udara, osposobljena je za topnički boj na moru i za djelovanje protiv ciljeva u zraku. Raketne topovnjače klase "Kralj", odnosno klasa "Cobra"/"Kobra" kako su kasificirane u NATO i stranoj literaturi, su brzi laki raketni brodovi. Među najmlađim su i najsuvremenijim brodovima u sastavu HRM, a dugo vremena su bile i najubojitiji brodovi, čineći s RTOP-12 "Kralj Dmitar Zvonimir" i RTOP-21 "Šibenik" njenu glavnu udarnu snagu. RTOP klase "Kralj" trebale su nositi i novo raketno naoružanje. Naime, dok su RTOP Jugoslavenske ratne mornarice klase "Rade Končar" bile izvorno zamišljene sa francuskim raketama Exocet, a u stvarnosti opremljene s ruskim protubrodskim raketama P-20 (SS-N-2B Styx) dotle su za novu Hrvatsku klasu RTOP u Švedskoj nabavljene nove protubrodske rakete RBS-15, tada među najsuvremenijima u svijetu. (Izvor: wikipedia, RTOP-11 Kralj Petar Krešimir IV., Također: Večernji list, Maja Pejković-Kačanski: Antonija Didović - prva zapovjednica topovnjače u HRM-u, Također: PALUBA, Raketne topovnjače klase "Kralj" HRM)
1992. 11. Travnja u subotu u dvorani sušačke Gimnazije pred oko 500 Sušačana, održana osnivačka skupština "Kluba Sušačana" kojoj su prisustvovali brojni društveni uglednici, predstavnici tadašnjih političkih struktura grada, županije i države te veliki broj građana Sušaka i Rijeke. Osnivači Kluba su bili: Arsen Celigoj, Arsen Čabrijan,Viktor Hreljanović, Raul Komen, Igor Koprivnikar, Mladen Lenac, Boris Lukić, Milivoj Perović, Andrija Randić i Viktor Stipčić. Za prvog predsjednika kluba izabran je Zdravko Ćiro Kovačić, a članovi prvog Izvršnog odbora bili su: Arsen Celigoj, Arsen Čabrijan, Maja Despot, Mirko Košir, Igor Koprivnikar, Raul Komen, Mladen Lenac, Boris Lukić, Danko Pavešić, Oskar Pavešić, Milivoj Perović, Andrija Randić, Igor Ružić, Vlasta Linić-Vlahović. Ubrzo nakon osnivanja javila se zamisao izdavanja časopisa, jer je novoosnovanom klubu bila želja da se i pisanom rječju probliži brojnom članstvu i ostalim građanima Rijeke i Sušaka. Naročito se željelo upoznati nove generacije građana s kulturnim, gospodarskim i civilizacijskim baštinama ovoga grada i ovoga kraja. U Travnju 1993. godine izašao je prvi broj “Sušačke revije” (slika desno). Isprva je bila namjera raditi bilten koji će pratiti aktivnosti članova Kluba, no od te se zamisli odustalo i krenulo s izdavanjem časopisa koji je postao riječki brend. Važno je napomenuti da je prve tri godine časopis bio glasilo Kluba Sušačana, a od dvanaestog broja izlazi kao “Glasilo za kulturu i društvena zbivanja Hrvatskog primorja, kvarnerskih otoka i Gorskog kotara”. Glavni i odgovorni urednik prve dvije godine bio je Danko Pavešić, a potom se razdvajaju dužnosti glavnog i odgovornog urednika, tako da dužnost odgovornog urednika preuzima Danko Pavešić, a glavnog Mladen Urem.(Izvor: Klub Sušačana)
1992. 11. Travnja svečano je otvorena nova poslovna zgrada "Croatia line", jedna od najljepših (i najskupljih) poslovnih zgrada u Hrvatskoj. "Croatia line" je tada u floti imala 50-tak brodova, te ukupno oko 3.000 zaposlenih. U to je vrijeme i započelo polagano gašenje "Croatia Linea" kada je Dario Vukić preuzeo kompaniju iz ruku Milivoja Brozine, generalnog direktora do 29. Rujna 1992, i "Croatia Line" je već bila u ozbiljnoj krizi čemu je pogodovao i raspad jugoslavenskog tržišta, rat i velike kreditne obveze. Vukić je naslijedio moćnu flotu s više od 50 brodova od kojih su 23 prodana za njegova mandata, uglavnom za podmirenje dugova. Nakon njegova odlaska brojni vjerovnici nastavili su plijeniti preostalu flotu od 20-ak brodova. Sedam ih je bilo na mrtvom vezu u hrvatskim lukama. Na kraju je proglašen stečaj "Croatia Linea" 02. Svibnja 2000. godine. Na stečajnom ročištu evidentirano je više od 600 milijuna kuna potraživanja brojnih vjerovnika. U stečaju je prodana i najvrijednija nekretnina, impresivna poslovna zgrada na riječkoj rivi. Dario Vukić je dužnosti generalnog direktora obavljao od 05. Listopada 1992. do Lipnja 1999. "Croatia Line" je svoje najslavnije razdoblje proživjela pod imenom "Jugolinija" u čijoj je floti plovilo 187 brodova, te su na njima radile generacije hrvatskih pomoraca, koji se još sjećaju svijetle prošlosti kompanije. (Izvor, djelomično: REPUBLIKA HRVATSKA DRŽAVNI URED ZA REVIZIJU, IZVJEŠĆE O OBAVLJENOJ REVIZIJI PRETVORBE I PRIVATIZACIJE, CROATIA LINE, RIJEKA, Zagreb, Svibanj 2003.)
1992. 15. Svibnja poduzeće pod nazivom "Croatia line", društveno poduzeće za međunarodni pomorski prijevoz robe i putnika i multimodalni prijevoz robe s p.o., Rijeka, upisano je u sudski registar kod Okružnog privrednog suda u Rijeci rješenjem broj Fi-2852/92 od 15. Svibnja 1992. (logo kompanije na slici ljevo). Sjedište Poduzeća je u Rijeci, Riva 8. To je nažalost svih hrvatskih pomoraca bio početak kraja jednog giganta na Mediteranu, na kojeg smo svi bili ponosni. Mnogi hrvatski pomorci još se u nevjerici sjećaju pada "Croatia Line". Djelatnosti Poduzeća su: međunarodni pomorski prijevoz robe i putnika, popravak kontejnera i rashladnih uređaja, održavanje brodova, međunarodni pomorsko-agencijski poslovi, ugostiteljstvo, uvoz i izvoz brodova, opreme, repromaterijala i dijelova za potrebe poduzeća te međunarodni prijevoz robe u cestovnom prometu za vlastite potrebe. Procijenjena vrijednost "Croatia Line" prema elaboratu o procjeni iz Listopada 1991., kojega je izradio "Arthur Anderson & Co", vrijednost firme je iznosila 283.853.000,- USD, odnosno 432.160.516,- DEM (Njemačke Marke)(prema tadašnjem tečaju 1,- USD=1,52248 DEM, na dan 31. Prosinca 1990. U Rujnu 1991. tadašnje društveno poduzeće "Jugolinija" raspolagalo je s 51 brodom ukupne vrijednosti 351.000.000,- USD, odnosno 534.390.480,- DEM. Prema rješenju Agencije, procijenjena vrijednost Poduzeća na dan 12. Svibnja 1992. iznosila je 262.582.000,- USD, odnosno 41.141.085.178.- HRD (prema tečaju 1,- USD=156,679 HRD, na dan donošenja rješenja).Organi upravljanja su radnički savjet i direktor. Radničkom savjetu je 30. Lipnja 1992. istekao mandat, te je Agencija Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj rješenjem od 10. Kolovoza 1992. imenovala upravni odbor od pet članova, od kojih četiri imenuje Agencija, a jednog člana je dužan imenovati organ upravljanja u Poduzeću. U upravni odbor imenovani su: Vladimir Brusić, Marijan Ćurković, Martin Katičić i Slavko Lončar dok član iz poduzeća nije imenovan. Generalni direktor je do 29. Rujna 1992. bio je Milivoj Brozina. Poduzeće "Croatia Line" je pravni i poslovni slijednik nekadašnjeg društvenog poduzeća "Jugolinija", koje je osnovano 20. Siječnja 1947. (Izvor: REPUBLIKA HRVATSKA DRŽAVNI URED ZA REVIZIJU, IZVJEŠĆE O OBAVLJENOJ REVIZIJI PRETVORBE I PRIVATIZACIJE, CROATIA LINE, RIJEKA, Zagreb, Svibanj 2003., Također: Sindikat pomoraca Hrvatske, Pomorski vjesnik broj 73., SUMRAK KVARNERSKOG BRODARSTVA, prosinac 2012, Također: Novi List: Darko Pajić , Marinko Glavan: Smrt brodara, Objavljeno: 15. prosinac 2013, Također: REPUBLIKA HRVATSKA DRŽAVNI URED ZA REVIZIJU, IZVJEŠĆE O OBAVLJENOJ REVIZIJI PRETVORBE I PRIVATIZACIJE, CROATIA LINE, RIJEKA, Zagreb, Svibanj 2003.)
1992. 22. Svibnja Hrvatska je primljena u Ujedinjene Narode. Svečan čin, koji je bio vrhunac u procesu međunarodnog priznavanja Republike Hrvatske, obavio je glavni tajnik Boutros Gali u prisutnosti predsjednika dr. Franje Tuđmana i hrvatskog izaslanstva. Istog su dana u međunarodnu organizaciju primljene i nezavisne republike Slovenija i Bosna i Hercegovina. (Izvor: HRT, Dani ponosa, Hrvatska primljena u Ujedinjene Narode)
1992. počinje emitirati TV Adria, prva privatna riječka televizijska postaja, s kapitalom od svega 6000 DEM (Njemačkih maraka), a smještena je u zgradi Hrvatske čitaonice na Trsatu. Glavni je urednik Bernardin Modrić. Emitirala je tri mjeseca, dnevno proizvodeći četiri sata programa, a onda se ugasila ponajviše zbog materijalnih razloga i oskudice u novinarima. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Dragan Ogurlić: Mediji u devedesetima: Burne godine)
1992. Ukida se općina Rijeka umjesto koje se stvaraju grad Rijeka te općine Kastav, Viškovo, Kostrena, Čavle, Jelenje, Bakar i Kraljevica.
1992. iz proračuna Grada Rijeke izdvojena su financijska sredstva za izgradnju autobusnog terminala na Delti površine 7.000 m2 . Izgradnjom terminala djelomično je riješen jedan od velikih problema Autotroleja  - parkiranje vozila. Dvanaest polaznih perona, osamnaest parkirnih mjesta, poslovni montažni objekti i ostali prateći sadržaji pridonijeli su kvaliteti i djelotvornosti prijevoza. (Izvor: Autotrolej, POVIJEST)
1992. 28. Srpnja osnovana je "Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine" koja djeluje u okviru "Čakavskoga sabora" sa sjedištem u Žminju. Sastav prvog Predsjedništva grobničke Čakavske katedre činili su: Stanislav Valić, predsjednik, prof. dr. Alma Polić, dopredsjednica, Vlasta Juretić, tajnica i članovi Predsjedništva: dr. sc. Josip Manjgotić, mr. sc. Željko Lužavec, Dražen Herljević i Ada Maršanić. Djelatnosti grobničke Čakavske katedre su: briga o grobničkom Kaštelu kao zaštićenoj materijalnoj baštini RH i svim sadržajima u njemu, istraživanje i obogaćivanja cjelokupne grobničke baštine, s naglaskom na brigu, čuvanje i zaštitu grobničkoga govora te kreiranja i realizacije programa u cilju nastanjivanja grobničkog Kaštela kulturnim sadržajima i promicanja Grobnišćine uopće. (Izvor: Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine, O nama, Također: Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine)
1992. 04. Kolovoza uredbom Vlade Republike Hrvatske, "Historijski arhiv Rijeka" mijenja ime u "Povijesni arhiv Rijeka". (Izvor: Stručni članak, Boris Zakošek: RAZVOJ ZAŠTITE ARHIVSKE GRAĐE NA PODRUČJU NADLEŽNOSTI POVIJESNOG ARHIVA RIJEKA)
1992. 10. Kolovoza izbija jedan od najopasnijih Riječkih požara posljednjih desetljeća ne po zahtjevnosti za gašenje, nego po opasnosti koju je mogao donijeti za građane Rijeke (slika ljevo).  Izbio je nešto prije 10 sati u Luci, u velikoj u skladišnoj hladnjači "Frigo" koja je imala sustavo hlađenja baziran na amonijaku, na Gatu Vladimira Nazora. Tom prilikom je izgorjela hladnjača od 3000 četvornih metara. U trenutku izbijanja požara u hladnjači su uglavnom bile banane i tom je prilikom izgorilo 1.867 tona banana. U borbi protiv vatrene stihije, sudjelovalo je ukupno stotinjak vatrogasaca i čak osam remorkera, pet JPS-ovih, "Pollux", "Benus", "Rijavec", "Beli kamik" i "Aries" te tri iz Brodospasa, "Aliot", "Jaki" i "Niger", koji su se u Rijeci našli stjecajem okolnosti. Time su spriječili su katastrofalno otjecanja amonijaka u atrosferu, a gradonačelnik Slavko Linić je već bio spreman na objavu evakuacije 24.000 Riječana iz požaru najbližih mjesnih zajednica. U manje od dva sata požar je ugašen. Ni do danas nije objavljeno službeno izvješće o uzroku požara. (Izvor: forum.nase-sidro.com > Topic: Požar hladnjače u luci Rijeka 10.08.1992., Također: youtube.com > Požar hladnjače Frigo Ri u luci Rijeka - YouTube, Također: Damir Drinkovic: Riječko pomorstvo - Kronologija, Izvadak iz ”Riječka Kronika – Cronologia Fiumana”)
1992. pokojni predsjednik, dr. Franjo Tuđman, nasred Grobničkoga polja zove Grobničane i Grobnišćice Grmošćani i Grmošćice. "Braćo i sestre, Hrvati i Hrvatice, Grmošćani i Grmošćice!". (Izvor: Forum.hr, Kako se nazivaju stanovnici..., Također: Gmajna, Glasilo Općine Čavle, Godina III, Broj 11., Dražen Herljević: Čavle i Čavja, str:7)
1992. 29. Kolovoza zapovjednik Specijalne jedinice Policijske uprave Rijeka 'Ajkule' iz Rijeke Marino Jakominić (Rijeka, 13. Rujna 1956. - Velebit, podno Visočice, 29. Kolovoza 1992.) ubijen je iz zasjede na Velebitskom području ličke bojišnice. Zapovjednikom "Ajkula" postao je 5. Rujna 1991.godine. U Travnju 1992. godine s jedinicom od 50 svojih ljudi odlazi u Dubrovnik, u to vrijeme još uvijek opkoljeni grad, kao prvom postrojbom izvan dubrovačkog područja. Njegovo ime nosi i ulica uRijeci. (Izvor: wikipedija, Marino Jakominić, Također: Lika-online, Počast Marinu Jakominiću i poginulim braniteljima)
1992. 17. Rujna, Potpisivanje peticije za slobodu riječkih medija i Novog Lista ispred Robne Kuće RI (slika desno, Novi List)
1992. 05. Listopada rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci, broj Fi-6951/92 upisana je promjena osobe ovlaštene za zastupanje u unutarnjem i vanjskotrgovinskom prometu poduzeća "Croatia Line", te je umjesto Milivoja Brozine, upisan Dario Vukić. On neće ovu staru riječku firmu odvesti daleko. (Izvor: DRŽAVNI URED ZA REVIZIJU, IZVJEŠĆE O OBAVLJENOJ REVIZIJI PRETVORBE I PRIVATIZACIJE CROATIA LINE, RIJEKA, Zagreb, svibanj 2003.)
  1993. Objavljen prijevod Botaničkoga puta (Viaggio botanico) (Botanički put po Istri, Kvarnerskim otocima i Dalmaciji započet 14. Kolovoza 1801. a dovršen 6. Kolovoza 1802.) Josipa Hosta u izdanju riječkog ogranka Matice hrvatske i pretisak molitvenika riječkog isusovca Nikole Hermona Brašno duhovno, izdanoga u Ljubljani 1693. (slika ljevo). (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis, Također: Šolić, P.: Znameniti riječki prirodoslovci- zaboravljeni u svojem gradu, str: 11 - 12.)
1993. kazalište lutaka "Domino" je preimenovano u Gradsko kazalište lutaka Rijeka. (Izvor: Gradsko kazalište lutaka Rijeka, Povijest)
1993. 23. Sječnja radi razvitka i promidžbe radioamaterizma među slijepima, registriran je Radio klub slijepih "Galeb". Klub je osnovan par dana ranije, 20. Sječnja 1993. Klub postiže značajne rezultate na natječajima i državnim prvenstvima. Na državnom prvenstvu slijepih radio amatera u disciplini ARG u Puli za 2005. godinu klub je u ekipnoj konkurenciji osvojio prvo mjesto. U pojedinačnoj konkurenciji – seniori, Žarko Dadasović je viceprvak Hrvatske. Emil Punoš je treći. Najuspješnija u ženskoj konkurenciji je članica kluba Sanja Štefanović, koja je postala i državna prvakinja. (Izvor: Udruga slijepih Primorsko-goranske županije, Radio klub slijepih "Galeb" Rijeka 9A1 CWM, Također: Vodič kroz udruge sa sjedištem u gradu Rijeci 2011)
1993. 21. Veljače riječkim Korzom je prošla prva karnevalska povorka u neovisnoj i samostalnoj Hrvatskoj. Prije same povorke, u programu je od 13,00 do 14,00 sati održan maškarani rally "Pariz – Bakar". Od 14,00 do 14,30 sati odvijao se prijem u kabinetu gradonačelnika. U 14,45 sati gradonačelnik je na balkonu Radio Rijeke predao karnevalsku zastavu Meštru Toniju čime je započelo karnevalsko ludovanje riječkim Korzom. Voditelji su bili Meri Doričić i Josip Krmpotić. Zabavnoplesni program trajao je do 22 sata.
1993. 30. Ožujka u Rijeci umrla Vanda Ekl (Ljubljana, 22. Studenog 1920. – Opatija, 30. Ožujka 1993.), poznato ime naše suvremene povijesti umjetnosti i kritike, i direktorica (1966–72), do redovite profesure na Graditeljskom fakultetu u Rijeci, a uz to je predavala na drugim visokoškolskim ustanovama u Rijeci. Proučavala je umjetnost i kulturnu baštinu Istre i Kvarnera, najviše Rijeke i Opatije, kao i suvremenu umjetnost. (Izvor: Branka Arh: VANDA EKL (1920. – 1993.), Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Ekl, Vanda)
1993. 06. Travnja "Novi list" otvara dopisništvo u Zagrebu, čime je očvrsnula pozicija "Novog lista" kao jedinog neovisnog dnevnika u Hrvatskoj u to vrijeme. Tada je petnaestak novinara i honorarnih suradnika "Slobodne Dalmacije" prešlo u novoformirano zagrebačko dopisništvo "Novog lista", koji je do tada u Zagrebu prodavao tek tristo primjeraka novina. Vičević je kao urednik prigrlio i nekekolege koji su u državotvornim medijima ostali bez posla, poput Jelene Lovrić, Dražena Vukova Colića, Dalibora Foretića, koji uskoro postaju i zaštitni znak tih često citiranih novina. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Dragan Ogurlić: Mediji u devedesetima: Burne godine)
1993. Travanj godine izašao je prvi broj “Sušačke revije” (slika desno). Osnivač i nakladnik je"Klub Sušačana", koga predstavlja predsjednik kluba Zdravko Ćiro Kovačić. Glavni i odgovorni urednik prve dvije godine bio je Danko Pavešić, a potom se razdvajaju dužnosti glavnog i odgovornog urednika, tako da dužnost odgovornog urednika preuzima Danko Pavešić, a glavnog Mladen Urem. Još je važno napomenuti da je prve tri godine časopis bio glasilo Kluba Sušačana, a od dvanaestog broja izlazi kao “Glasilo za kulturu i društvena zbivanja Hrvatskog primorja, kvarnerskih otoka i Gorskog kotara”. “Sušačka revija” izlazi redovito od svog osnutka, četiri broja godišnje u nakladi od 1300 do 2000 primjeraka, te tako postaje najtiražniji i najprodavaniji časopis te vrste posljednjih pedesetak godina u Rijeci. Osnivači Kluba su bili: Arsen Celigoj, Arsen Čabrijan, Viktor Hreljanović, Raul Komen, Igor Koprivnikar, Mladen Lenac, Boris Lukić, Milivoj Perović, Andrija Randić, Viktor Stipčić. Članovi prvog Izvršnog odbora su bili: Arsen Celigoj, Arsen Čabrijan, Maja Despot, Mirko Košir, Igor Koprivnikar, Raul Komen, Mladen Lenac, Boris Lukić, Danko Pavešić, Oskar Pavešić, Milivoj Perović, Andrija Randić, Igor Ružić, Vlasta Linić-Vlahović. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA, POVIJEST)
1993. Bez obzira na stečajni postupak za vrijeme Domovinskog rata pod embargom uvoza oružja i ostaletehnike, pokazala se hrvatska domišljatost u savladanju prepreka. U rekordnom vremenu inžinjeri i radnici tvornice "Torpedo" razvili su "Lako Oklopno Vozilo" "LOV Torpedo 4x4" (slika ljevo) koje je ušlo u proizvodnju i uporabu, a razvoj je započeo 1992. godine. Ovo oklopno vozilo bilo je zasnovano na teretnom vozilu Torpedo HV 4x4 TK-130 T-7 (pogon na sva četiri kotača) koje je prije bilo razvijeno u rekordnom vremenu za potrebe novonastale Hrvatske vojske. Pokretao ga je turbo dizel motor Torpedo BT6L 912S (snaga 97 kW) koji je bio smješten u prednjem dijelu vozila. Oklopnu zaštitu sačinjavale su zavarene čelične ploče koje su štitile od pancirnih metaka kalibra 7,62 mm ispaljenih s 30 metara, te krhotina granata. Većina vozila bila je naoružana teškom strojnicom Browing M2HB12,7 mm u tureti (prototip s topom M-71 kalibra 20 mm). Uz dva člana posade - vozač i strijelac-ciljatelj, mogao je prevesti i 6 naoružanih vojnika. Svaki prevoženi vojnik imao mogućnost otvaranje vatre kroz vlastitu puškarnicu na boku vozila (4 na svakom boku). Proizvedeno je sedam inačica za različitu upotrebu i različite vidove borbenog djelovanja. Na slici desno, LOV - RAK verzija vozila sa RAKetnim bacačem na okretnoj tureti. Nasljednik LOV T1 vozila je trebao biti LOV T2, koji iz financijskih razloga nikada nije ušao u serijsku proizvodnju. (Izvor: Wikipedia, Lako oklopno vozilo (LOV), Također: Povijest tvornice Torpedo Rijeka, Također: Wikipedia, Tvornica Torpedo)
1993. 14. Travnja ustrojena Županija Primorsko-Goranska (slika ljevo), upravno-teritorijalna jedinica na zapadu Republike Hrvatske, kopnene površine od 3588km2 sa sjedištem u Rijeci, trećem po veličini hrvatskom gradu. Ustanovljena je u Prosincu 1992. zakonom kojim je RH podijeljena na 20 županija i Grad Zagreb. Za župana je izabran dr. Josip Roje koji je tu dužnost obavljao do kraja 1997. Obuhvaća područje grada Rijeke, sjeveroistočni dio istarskog poluotoka (257km2), Kvarnerske otoke, Hrvatsko primorje i Gorski kotar. Duljina obalne crte u županiji je 1065 km. Najviši vrh je Bjelolasica-Kula (1534 m.), a najviše naselje Begovo Razdolje, na visini od 1060 m. Sastoji se 14 gradova (Bakar, Cres, Crikvenica, Čabar, Delnice, Kastav, Kraljevica, Krk, Mali Lošinj, Novi Vinodolski, Opatija, Rab, Rijeka i Vrbovsko) i 22 općine (Baška, Brod Moravice, Čavle, Dobrinj, Fužine, Jelenje, Klana, Kostrena, Lokve, Lopar, Lovran, Malinska - Dubašnica, Matulji, Mošćenička Draga, Mrkopalj, Omišalj, Punat, Ravna Gora, Skrad, Vinodolska, Viškovo i Vrbnik) i 536 naselja u sastavu gradova i općina. (Izvor: Otok Krk, 14. travnja 1993. osnovana je Primorsko-goranska županija, Također: Wikipedia, Primorsko-goranska županija, Također: Istarska Enciklopedia, Primorsko-goranska županija)
1993. 19. Travnja Istekao je drugi mandat predsjedniku Skupštine općine Rijeka Željku Lužavcu (rođen je 19. Rujna 1946. u Rijeci), koji je prvi puta izabran 29. Svibnja 1990. Zamijenit će ga Slavko Linić (Mikelji, 19. Rujna 1949.), dotadašnji predsjednik Izvršnog vijeća Rijeke, koji će na funkciji u prvom mandatu ostati do 5. Travnja 1997., a do 2. Ožujka 2000. u drugom mandatu. Istovremeno je konstituirano Gradsko vijeće Rijeke, jer je dobila status grada, tako da je Linić postao prvi riječki posljetratni gradonačelnik i ujedno predsjednik gradskog Poglavarsta. Za zamjenike predsjednika Poglavarstva izabrani su Darko Gašparović i Željko Maurović.
1993. 15. Lipnja nakon 5 godina ponovo je pokrenut festival "Melodije Istre i Kvarnera", dobro poznati "MIK". 1987. godine, mnogi kažu radi financijskih problema, održan je posljednji "MIK". 1993. "MIK" se nanovo pokrenuo pod direktorskom palicom Milke Čakarun - Lenac, te umjetničkim vodstvom Andreja Baše, a uz svesrdnu pomoć Mirka Cetinskog i Ina Mirkovića. Krenuo je iz Pule, prošao kroz Umag i Rab, a finalno vče je održano na Gatu Karoline Riječke u Rijeci. U konkurenciji se našlo šesnaest kompozicija, izvođače je pratio orkestar sastavljen od članova grupe "Abraxas", a voditeljski par činili su Neva Funčić i Robert Ferlin. (Izvor: E-MONOGRAFIJA, MELODIJE ISTRE I KVARNERA (1964 - DO DANAS))
1993. 27. Srpnja se smatra za datum osnivanja poduzeća "JADRANSKI NAFTOVOD", dioničko društvo, ili kraće "JANAF" d.d. "JANAF" (logo na slici desno) je pravni slijednik (univerzalna sukcesija) "Jugoslavenskog naftovoda" osnovanog 27. Kolovoza 1974. godine. Pretvorba u dioničko društvo izvršena je 27. Srpnja 1993. godine, kada je Rješenjem Okružnog suda u Zagrebu, broj Fi-809/93 od 27. Srpnja 1993. godine na reg. Ul. 1- 34273 upisana promjena oblika organiziranja pretvorbom, tako da tvrtka glasi: "JADRANSKI NAFTOVOD" dioničko društvo, Zagreb, Avenija Vukovar 14. (Izvor: JADRANSKI NAFTOVOD, DIONIČKO DRUŠTVO, JEDINSTVENI PROSPEKT Z A UVRŠTENJE U REDOVITO TRŽIŠTE ZAGREBAČKE BURZE)
1993. 20. Rujna poduzeće “Autotrolej, Komunalno poduzeće za promet putnika Rijeka” postaje Javno poduzeća Autotrolej, d.o.o. Rijeka. (Izvor: Autotrolej, Povijest)
1993. je objavljen vinilni prvijenac pop-rock skupine "En Face" ”Barock ’n’ Roll” (cover albuma na slici ljevo) s nakladom od 500 primjeraka i u cijelosti otpjevan na engleskom jeziku. Na albumu se nalazi nešto poznatija pjesma ”Jocker” i cover Dylanove ”Mr. Tambourine Man”. Prema njihovim riječima radi se ustvari o ”nultom” albumu skupine "En Face". Skladbe su snimljene na vinilu i jedno je od posljednjih domaćih vinili izdanja. Album je objavljen kao promotivno izdanje i nikada nije doživio veću distribuciju. Skupina En Face osnovana je 1988. godine u Rijeci. Prvu postavu sastava činili su članovi Sandro Bastiančić (vokal, bas-gitara), Sanjin Eterović (gitara, vokal), Miro Vidović (gitara) i Predrag Jerković (bubnjevi). (Izvor: Wikipedia, Barock 'n' Roll, Također: Wikipedia: En Face)
1993. 18. Listopada Odlukom gradskog vijeća za imenovanje ulica, ulica Maksima Gorkog koja se uspinje stražnjom stranom Guvernerove palače put Belvedera i Kozale nosi ime Matka Laginje, istarskog preporoditelja koji se odlučno suprotstavljao talijanskom nacionalizmu u Istri. Kroz povijest ta se ulica zvala Via della Salute, Via Buonarotti i Ulica Maksima Gorkog.
1993. 18. Studenog osnovane su "Plodine - Rijeka d.o.o." kao društvo s ograničenom odgovornošću sa sjedištem i upravom u Rijeci. S ukupno 75 prodajnih centara pod zajedničkim nazivom "PLODINE HRVATSKI LANAC SUPERMARKETA" u svim većim gradovima Hrvatske, "Plodine" nastavljaju sa strateškim planom razvoja, a teže cilju od ukupno 100 supermarketa. Strategija razvoja je i širenja i izvan granica Hrvatske. Društvo ima jednog osnivača. Te godine "Plodine" (logo na slici desno) započinju poslovanje otvaranjem supermarketa u Rijeci u Ružićevoj 29. To je bio prvi prodajni centar koji se tada politikom cijena i davanjem prioriteta domaćim proizvodima uzdigao od svih prodajnih centara u regiji. Odlukom osnivača 25. Srpnja 2002. godine provedena je promjena naziva društva u "Plodine d.o.o." (Izvor: Plodine, Povijesni razvoj, Također: Godišnje izvješće Plodine d.d. za 2009. godinu)
1993. 3.-5. Prosinca na prvom Svjetskom prvenstvu u kratkim bazenima u Palma de Malorci, Miloš Milošević, plivač Plivačkog kluba Primorje osvaja naslov svjetskog prvaka na 100 m delfin.
1993. 21. Prosinca Kirurški transplantacijski tim Klinike za kirurgiju i Odjela za urologiju KBC-a Rijeka, dr. M. Zelić, prof. dr. sc. P. Orlić, doc. dr. sc. M. Uravić i anesteziolog dr. B. Krstulović, izvršili su prvu simultanu transplantaciju gušterače i bubrega u Rijeci i Hrvatskoj. (Izvor: Željko Fučkar: Povijest transplantacije bubrega na Sušaku, Također: Transplantacija bubrega, Također: RAZVOJ DIJALIZE U KBC RIJEKA)
1993. godine Općina Čavle je Sporazumom o sukcesiji s bivšom Općinom Rijeka preuzela u svoje vlasništvo - grobnički kaštelski kompleks kao već tada zaštićenu materijalnu baštinu Republike Hrvatske. Nakon pomne analize prijedloga i dogovora, 21. Travnja 1994. godine je između Općine Čavle i Katedre Čakavskoga sabora Grobnišćine sklopljen Ugovor o upravljanju grobničkim Kaštelom, čime je Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine i službeno postala upravljačem grobničkog Kaštela. Grobnički kaštel su 1225. godine izgradili Frankopani. Spominje se u Vinodolskom zakonu 1288. godine. (Izvor: Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine, KVIZ GDJE SAM – TKO SAM  2012., Dom kulture Čavle 23. studenoga 2012.)
1993. Katica Ivanišević, nakon dva mandata kao prorektor Sveučilišta u Rijeci (1989.–1993.), Fakultet ju kandidira za rektoricu Sveučilišta. Na Skupštini sveučilišta s predstavnicima svih fakulteta i studenata dobila je nadmoćnu većinu glasova i postala prva žena rektor u povijesti visokog školstva u Hrvatskoj. U svom rektorskom mandatu, koji je trajao do 1998. godine (dva mandata), između ostalog je restrukturirala Sveučilište u Rijeci, otvorila ga inozemnim sveučilištima, otvarala nove studijske programe, otvorila Studentski dom sa 132 ležaja, preuredila zgradu Gradske vijećnice u Mažuranićevoj ulici na Sušaku u zgradu Rektorata imajući u vidu gradnju Kampusa na Trsatu. Za svoj rad dobila je niz priznanja i nagrada: Nagradu Grada Rijeke (1985.), Nagradu za životno djelo Općine Omišalj (2007.), Nagradu za životno djelo Županije primorsko-goranske (2011.), Nagradu Drago Gervais za literarni doprinos (2015.). 2004. godine Sveučilište u Rijeci joj dodjeljuje naslov "professora emeritusa".
1994. godine osniva se sekcija sinkroniziranog plivanja pri Plivačkom klubu Primorje-Riječka banka. Prva trenerica Tiana Pribanić okupila je oko sebe ekipu entuzijasta koji su započeli Riječku aktivnost u sinkro plivanju. No, prava ekspanzija sinkra u Rijeci počinje nakon osnivanja kluba 16. Lipnja 1996. godine.
1994. 24. Ožujka donesena odluka o grbu Primorsko-Goranske Županije (slika ljevo). Grb je korišten do 15. Lipnja 1995. Prvotno usvojeno rješenje županijskih simbola opisano je u statutu iz 1994. godine. Ovi simboli su bili službeni de jure do usvajanja novih 1995. godine, iako njihova upotreba nije potvrđena. Grb iz 1994. godine razlikuje se od današnjeg (i povijesnog) grba položajem zlatne Frankopanske šestokrake zvijezde u dnu trećeg polja i drugim sitnijim detaljim umjetničkog oblikovanja.
1994. 07. Travnja U Rijeci osnovana Hrvatska udruga pomorskih kapetana i peljara, a za prvog predsjednika izabran Blaženko Vitaljić.
1994. Grad Rijeka i službeno prihvaća Morčića i uzima ga kao "svoju maskotu" i simbol grada. Otada Morčići ponovno ukrašavaju izloge mnogih zlatara (slika desno, zlatarna A. Gigante, reklama), nose ih kao ukras i mladi i stariji, a svoje neizostavno mjesto i kao zaštitni znak Rijeke nalazi na čelu povorke sve poznatijeg i popularnijega Riječkoga karnevala. (Izvor: Slavica Mrkić Modrić, Saša Dmitrović: RIJEČKI KARNEVAL, Također: wikipedija, Morčić, Također: rijeka.hr, MORČIĆ - RIJEČKI SUVENIR)
1994. 08. i 09. Travnja održana je povijesna utrka "1. nagrada Grada Rijeke", bodovno natjecanje Prvenstva Republike Hrvatske, a okupila je sedamdeset i jednog vozača iz sedamnaest klubova. Nisku respektabilnih imena hrvatskih vozača upotpunila je i brojna ekipa matičnog Autokluba Rijeka. (Izvor: CroInfo.net, Forum, Travanj - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1994. 11. Travnja odlukom Gradskog vijeća Grada Rijeke osnovan je Muzej grada Rijeke. Smješten je u zgradi koja je sagrađena 1976. godine u dvorištu Guvernerove palače, a koja je do ovog datuma ugošćavala Muzej Narodne revolucije.
1994. 11. Travnja Raspuštena gradska Komisija za grb i zastavu pod predsjedavanjem Srđana Ružića zbog konstantnog nerada cijele komisije i neodgovornosti predsjednika Ružića.
1994. 15. Travnja održana konstituirajuća sjednica Povjerenstva HUS-ovog Županijskog ureda u Rijeci. (HUS = Hrvatska udruga sindikata).
1994. 19. Travnja kao dioničko društvo počinje poslovati "Jadran hoteli d.d" sa sjedištem u Rijeci, Strossmayerova 1. Inače kao početak poslovanja te hotelske tvrtke u ovom obliku može se smatrati dan 1. Travnja 1963. godine, kada je iz tadašnjih hotelskih poduzeća Park, Jadran, Neboder i Kontinental i nekoliko manjih ugostiteljskih objekata formirano hotelsko poduzeće "Jadran", a kojem se 1965. godine pridružilo i "HP Jadran" iz Kraljevice.
1994. 30. Travnja pušten u rad središnji uređaja za pročišćavanje otpadnih voda Delta – prva (I) faza - mehanički predtretman s podmorskim ispustom. Uređaj je dimenzioniran za 540.000 stanovnika ili na 3.000 l/s odnosno 1.500 l/s maksimalnog opterećenja sa sanitarno potrošnom vodom i 1.500 l/s s oborinskom vodom. Njegovim puštanjem u rad kvaliteta mora je s III kategorije dovedena na nivo II kategorije. Kao konačna druga (II) faza predviđen je Fizikalno – Kemijski, te potom Biološki postupakpročišćavanja otpadnih voda.
1994. Tvornica Torpedo proglasila stečaj. Stečajni postupak je tek pokrenut 29. Lipnja 2000. godine. (Izvor: Analiza stečajnog postupka tvornice Torpedo, Također: Wikipedia, Tvornica Torpedo)
1994. 30. Svibnja na Dan državnosti, Kune, kao papirnati i metalni novac, te lipe kao kovanice, su postale službeni hrvatski novac. U uporabi je zamijenila dotadašnji hrvatski dinar zamjenom u odnosu 1:1000. Prva verzija novčanica kuna izdana je u apoenima od 5, 10, 20, 50, 100, 200, 500 i 1000 (slika desno) i nosi datum izdanja 31. Listopada 1993. Kovani novac u apoenima od 1, 2, 5, 10, 20 i 50 lipa i 1, 2, 5 i 25 kuna. 1 kuna nosi vrijednost od 100 Lipa. Kovani novac od 25 kuna (slika ljevo) pripada kategoriji prigodnoga optjecajnoga kovanog novca. Prema normi ISO 4217, oznaka za kunu u međunarodnom prometu je HRK, a brojčana oznaka je 191. Tijekom 1993. održan je natječaj za dizajn kovanog novca kuna i lipa. Natječaj je bio raspisan 25. Ožujka 1993., a rok za podnošenje rješenja bio je već 05. Travnja 1993. Na natječaj je bilo pozvano nekoliko potencijalnih autora (Kosta Angeli-Radovani, Kažimir Hraste, Želimir Janeš, Kuzma Kovačić, Velibor Mačakutin, Miroslav Šutej, dr. Vilko Žiljak, Damir Mataušić i Stipe Sikirica) i izabrano je rješenje Kuzme Kovačića prema kojem su i izrađene kovanice kakve i danas imamo u opticaju i Miroslava Šuteja i dr. Vilka Žiljka prema kojima su izrađene novčanice. Naziv kuna za trajnu hrvatsku valutu odabran je zbog značajne uloge kunina krzna u hrvatskoj monetarnoj i fiskalnoj povijesti. Povijest naziva novčane jedinice Republike Hrvatske počinje s krznom kune kao sredstvom naturalnog plaćanja, zatim kuna postaje obračunska novčana jedinica i, napokon, novac u modernom smislu. Kunino krzno služilo je kao sredstvo plaćanja poreza zvanog kunovina ili marturina u srednjovjekovnoj Slavoniji, Primorju i Dalmaciji. Većinom glasova, Hrvatski sabor je 29. Srpnja 1993. odlučio da se nova hrvatska valuta zove kuna, i da se dijeli na sto lipa. Iako su ispitivanja pokazivala da većina hrvatskih građana želi da se nova hrvatska valuta zove kuna, nastala je prava novinska hajka protiv kune radi njene povijesti. Naime, Kuna je bila službena novčanica NDH. (Izvor: Wikipedia, Hrvatska kuna, Također: HRT, Dani ponosa, Uvedena Kuna, Također: Kunalipa, Kuna i lipa - izrada, Također: HNB, Prvi novac - Povijest hrvatskog novca)
1994. Morčić je postao službenom maskotom Riječkoga karnevala i grada Rijeke.
1994. 20. Lipnja Robnu kuću "NaMa" je kupio i kompletno preuredio RT GROS, ali to nije dugo trajalo. Već krajem rujna 1995. poduzeće u teškoćama s cijelim personalom preuzela je Fižulićeva “Magma”. Fižulić se obvezao da neće otpuštati radnike, ali je praksa pokazala drukčije. Kad su radnici uvidjeli nepravde koje im se čine, početkom 1996. organizirali su se u sindikalnu podružnicu. To se Fižuliću nije svidjelo, i poručio im je da u svojoj firmi ne želi sindikate. Nakon tog upozorenja počelo je čišćenje ljudi, koje je obavljao preko svog “kerbera” gospodina Arsena Kraljevića koji i danas vrši funkciju direktora “Karoline Riječke” premda o trgovini blage veze nema.
1994. 21. Kolovoza na Trsatu u svom stanu umire monsignor Adam Muchtin, Slovak po narodnosti, jedan od prvaka Katoličkog pokreta na Sušaku, prvi župnik i graditelj crkve sv. Terezije od djeteta Isusa na Donjoj Vežici (Slika desno, crkva oko 1947.). Mons. Muchtin rođen je u Slovačkoj, u mjestu Veike Rovne, 04. Prosinca 1908. godine i s obitelji se doselio na Trsat 1910. godine. Nakon završene Trgovačke akademije upisuje bogoslovne znanosti u Zagrebu i mladu misu služi u Srpnju 1931. godine u crkvi Gospe Trsatske. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na trsatskom groblju. 19. Ožujka 2013. u utorak, na svetkovinu sv. Josipa, u crkvi Sv. Terezije od Djeteta Isusa na riječkoj Podvežici pokopani su posmrtni ostaci Adama Muchtina, preneseni sa trsatskog groblja. Posmrtni ostaci mons. Adama Muchtina položeni su u župnoj crkvi na Donjoj Vežici, crkvi koju je on, često i jedini radnik na gradilištu, svojim rukama gradio. Misno slavlje i obred pokopa predvodio je župnik Ivan Šarić. Crkva na Podvežici građena tijekom rata, od 1940. do 1942. godine. Nacrte je izradio zagrebački arhitekt i urbanist Velimir Jamnicky u sklopu generalnog plana Sušaka. Suradnici su mu bili Zdenko Kolacio i Leo Babić koji je potpisao završni projekt crkve i obavljao nadzor kod gradnje. Muchtin je unutrašnjost ukrasio svojim slikama. Također je umjetnički opremio više crkava u Riječkoj nadbiskupiji. Prvi prilog za gradnju dala je župnikova obitelj, a župnikova majka Veronika Muchtin  prodala je polovicu njihove obiteljske kuće na Trsatu kako bi kupila orgulje za novu crkvu. (Izvor: Teologija u Rijeci, Msgr. Adam Muchtin – svećenik i graditelj, Također: Župa Sv. Terezija od Djeteta Isusa, Godišnjica smrti msgr. Adama Muchtina, Također: Župa Sv. Terezija od Djeteta Isusa, Povijest Župe, Također: Fluminensia, SAHRANJEN GRADITELJ VEŽIČKE CRKVE, Također: Hktv, Informativna Katolicka Agencija, Ukop posmrtnih ostataka mons. Adama Muchtina na riječkoj Podvežici)
1994. 12. Studenoga izlazi prvi broj "Grobničkoga lista" a naknadnik i izdavač je bila "Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine". (Izvor: Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine, KVIZ GDJE SAM – TKO SAM  2012., Dom kulture Čavle 23. studenoga 2012.)
1994. Osnovan Muzej grada Rijeke. Naučna biblioteka (danas Sveučilišna knjižnica) postaje punopravni član Sveučilišta u Rijeci.
1994. 20. Prosinca u tiskari "Novog  lista" je počela probna proizvodnja na novoj američkoj offsetnoj rotaciji "Rockwell Goss Community". U periodu do 1994. godine i izrada fotografije s klasične repro-kamere prelazi na scaner, a paralelno s time, dolazi do uvođenja osobnih računala u redakciju. Od 11. Veljače 1997. započinje  elektronski prijelom novinskih stranica. Novi list se sve do 1990. tiskao na olovnom slogu, i u tome je riječki izdavač znatno zaostajao za Zagrebom, Splitom i Osijekom. Stara je rotacija bila na izdisaju, i od 1990. postupno se prelazi na offset tisak.
1995. 25. Sječnja Pušten je u eksploataciju sjeverni ogranak Jadranskog naftovoda (nakon više od 40 mjeseci). Protok nafte za Sisak je 800-1000 kubika na sat.
1995. Riječki karneval je primljen u punopravno članstvo Europske udruge karnevalskih gradova - FECC (Federation of European Carneval Cities). (slika desno).
1995. 18. Srpnja Zaključkom Poglavarstva Grada Rijeke, na sjednici od 18. Srpnja 1995. godine osnovan je "Mjesni odbor Škurinje" Zaključak o osnivanju mjesnog odbora Podvežica objavljen je u "Službenim novinama PGŽ" broj 16/95 od 04. Kolovoza 1995. godine. (Izvor: Grad Rijeka, Datum osnutka Mjesnog odbora Podvežica)
1995. 18. Srpnja Zaključkom Poglavarstva Grada Rijeke, na sjednici od 18. Srpnja 1995. godine osnovan je "Mjesni odbor Podvežica" Zaključak o osnivanju mjesnog odbora Podvežica objavljen je u "Službenim novinama PGŽ" broj 16/95 od 04. Kolovoza 1995. godine. Također, donesen je i zaključak o utvrđivanju osnutka sljedećih mjesnih odbora: Mjesnog odbora "Trsat" sa sjedištem u Rijeci, Šetalište Joakima Rakovca 22, Mjesnog odbora "Krimeja" sa sjedištem u Rijeci, Ivana Gorana Kovačića 12, Mjesnog odbora "Bulevard" sa sjedištem u Rijeci, Ivana Gorana Kovačića 12, Mjesnog odbora "Srdoči" sa sjedištem u Rijeci, Dražička 4 i Mjesnog odbora "Turnić" sa sjedištem u Rijeci, Franje Candeka 36b. (Izvor: Grad Rijeka, Datum osnutka Mjesnog odbora Podvežica)
1995. 24. Srpnja Gradsko vijeće Grada Rijeke, na sjednici 24. Srpnja 1995. godine, donijelo je odluku o osnivanju Trgovačkog društva "PORIN" d.o.o., društvo s ograničenom odgovornošću za istraživanje, razvoj i ostale poslovne djelatnosti, a u cilju razvoja poduzetništva, odnosno pokretanja i razvoja poduzetničkog inkubatorskog sustava u Gradu Rijeci, na području Županije primorsko-goranske, kao i cijele Hrvatske. (Izvor: SLUŽBENE NOVINE Grad Rijeka, Petak, 4. kolovoza 1995.)
1995. 24. Srpnja Gradsko vijeće Grada Rijeke donijelo je odluku o promjeni dosadašnjih naziva ulica i trgova u Gradu Rijeci: Ulica narodne omladine u Omladinsku ulicu, Trg Republike i dio Ulice Frana Supila u Trg Republike Hrvatske, Prostor ispred željezničke postaje u Trg kralja Tomislava, Ulica Đure Strugara u Osječku ulicu, Ulica Boška Buhe u Pazinsku ulicu i Ulica Josipa Kraša u Ulicu Ante Starčevića. (Izvor: SLUŽBENE NOVINE Grad Rijeka, Petak, 4. kolovoza 1995.)
1995. 24. Srpnja umire Ivo Kalina (Zagreb, 21. veljače 1925. - Opatija, 24. srpnja 1995.), uz Romola Venuccija najznačajniji riječki slikar 20. stoljeća. Kalina je bio jedan od prvih predstavnika apstraktnog ekspresionizma u nas i jedan od najranijih hrvatskih enformelista, slikar široka poteza i snažna izraza. Iako je bio doživljavan kao opatijsko-riječki autor, jer se 1963. vratio u mjesto svog odrastanja, Opatiju, Kalina je svoja ponajbolja djela stvorio u Zagrebu gdje je boravio od 1941. do 1963. godine. Po ovom mnogostruko nagrađivanom autoru i nositelju mnogobrojnih priznanja nazvana je i Likovna nagrada Ivo Kalina koja se dodjeljuje za najbolju likovnu izložbu suvremene umjetnosti na području Grada Rijeke. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA , Ervin Dubrović i Darja Tomić : KALINA, Ivo,  (2005), Također: Hrvatski muzej turizma : IZLOŽBE: Ivo Kalina, 14.09.2010.)
1995. Tvornica papira je konstituirana kao dioničarsko društvo u vlasništvu fondova i malih dioničara. Na svojoj uzlaznoj putanji tvornica se zadržala sve do 1991. godine kada je bila na drugom mjestu u Europi po količini proizvedenog cigaretnog papira, a u svjetskim razmjerima držala je čak 5% ukupne količine proizvedenog papira te vrste. Na tom vrhuncu u tvornici je radilo čak 1150 radnika, a 80% ukupne proizvodnje se izvozilo. Ratna događanja koja su zahvatila Hrvatsku 1990-tih godina odrazila su se na proizvodnju i poslovanje tvornice. Nakon teških ratnih i poratnih vremena tvornica papira izgubila je gotovo sve svoje nekadašnje tržište što je konačno rezultiralo proglašenjem stečaja 2005. godine i zatvaranjem ove slavne tvornice.
1995. 04. Kolovoza nakon neuspješnih pregovora dan ranije, u četvrtak 03. Kolovoza 1995. godine u Ženevi, u zoru u u 5:00 sati 04. Kolovoza 1995. započela je vojno-redarstvena operacija Oluja, presudna pobjednička operacija Domovinskog rata. Hrvatska je osigurala brojčanu nadmoć u odnosu na vojsku RSK-e (Republike Srpske Krajine). Raspolagala je sa 130.000 vojnika, nasuprot najviše 50.000 (vjerojatno oko 40.000) vojnika RSK-a. Vojske su raspolagale podjednakim brojem tenkova, vojska RSK-a imala je više topova, HV više motornih vozila. HV je bio mnogo bolje uvježban, a njene udarne gardijske brigade mnogo bolje opremljene od protivničkih postrojbi. U Oluji je sudjelovalo i oko tri tisuće pripadnika specijalne policije. Istodobnim napadom na više smjerova (31 pravac), probijena je obrana pobunjenih Srba i oslobođeno cjelokupno okupirano područje sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banovine. Tokom akcije hrvatske su vojne snage izbile na međunarodno priznate granice RH s BiH, uz istodobnu obranu istočne Slavonije i krajnjeg juga Hrvatske. Nakon proboja prve crte obrane pobunjenih Srba, u drugoj fazi operacije uvedene su svježe snage i nastavljeni napad prema državnoj granici RH s BiH. U borbenim su djelovanjima poginula 204 hrvatska vojnika i policajca, 1100 ih je ranjeno – 572 teže i 528 lakše, a dva se vode kao nestali. Pročitaj više ovdje. (Izvor: Hrvatski vojnik, Vesna Pintarić: U svitanje 4. kolovoza 1995. počela je Oluja...)
1995. U kolovozu Grad Rijeka u suradnji s Društvom arhitekata u Rijeci raspisuje natječaj za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja uređenja mosta na Rječini (Titov trg). Prva nagrada dodijeljena je arhitektu Branku Silađinu.
1995. 22. Rujna u nepoznatom dijelu Hrvatske uhvaćen Sheikh Abu Talal Al-Qasimy (Tal`at Fu'ad Qassim) (slika ljevo). Qasimi je živio u Danskoj kao politički emigrant izbjegao iz Egipta, gdje je bio osuđen radi suradnje sa islamističkim Jihad-om i kao član egipatske terorističke organizacije Al-Gama'a al-Islamiyya. Uhvaćen je na proputovanju kroz Hrvatsku prema Bosni i Hercegovini. U to je vrijeme mnogo islamskih ekstremista došlo u Bosnu da bi pomogli muslimanskoj manjini u ratu protiv Srba i Hrvata. Nakon uhićenja predan je Amerikancima na američkom vojnom brodu (nepoznato ime) u internacionalnim vodama Jadrana. Oni su ga nakon ispitivanja predali Egiptu gdje je pogubljen u Kairu. Hrvatski ministar vanjskih poslova dr. sc. Mate Granić rekao je Qasimijevoj supruzi da joj je suprug istjeran iz Hrvatske radi ne poštivanja hrvatskih useljeničkih zakona, nagovješćujući time da je znala za njegov transfer. Qasimijev slučaj je prvi zabilježeni slučaj da je američka CIA predala svog zarobljenika drugoj državi u kojoj je bilo zabilježenih slučajeva mučenja zatvorenika. Ovo zarobljavanje dovela je do terorističkog napada u Rijeci mjesec dana kasnije.

U znak osvete, zbog nestanka Abu Tala’ata al-Qasimija, Muhammad Shawki Al-Islambouli, brat ubojice egipatskog predsjednika Anwara Al-Sadata i zet nedavno smaknutog vođe Al-Qa’ide, osobno je naredio postavljanje autobombe u fiat regatu koja je eksplodirala ispred policijske uprave u Rijeci 20. Listopada 1995. u 11.22 sati. Smatrao je kako je Abu Tala’at al-Qasimija američka obavještajna služba preuzela iz PU Rijeka zbog sumnje za teroristički čin u Svjetskom trgovačkom centru 1993.

1995. 29. Rujna Komisija za prijedlog i izradu gradskog grba Grada Rijeke, na prijedlog Gradsko Vijeća Grada Rijeke objavilo natječaj za izradu grafičkog rješenja grba i zastave grada Rijeke. Predsjednik komisije za izradu i prijedlog gradskog grba i zastave je bio Petar Strčić.
1995. 20. Listopada u 11 sati i 22 minute dogodio se teroristički napad u Rijeci (Slika desno), a napadnuta je PU Rijeka. Odgovornost za napad preuzela je egipatska teroristička organizacija Al-Gama'a al-Islamiyya, koja je objavila da je to odmazda za hapšenje i nestanak njezinog istaknutog člana Sheikh Abu Talal Al-Qasimya 22. Rujna 1995. Prilikom napada u Rijeci poginuo je vozač automobila bombe John Fawza, 35-godišnji državljanin Kuvajta, pet osoba zadobilo je teže ozljede, a 21 lakše. Eksplozijom automobila bombe u Rijeci praktično je Hrvatska odnosno Rijeka postala jedna od prvih europskih žrtva napada islamskih terorista. To je ujedno bio i jedini napad ove organizacije na teritoriju izvan Egipta do tog trenutka. Osim Rijeke, van Egipta, napali su i Islamabad u Pakistanu 19, Studenog 1995. Abu Talal al-Qasimi, rođen u Egiptu, kasnije je hrvatska Policija predala na američki vojni brod (predaja je izvršena u međunarodnim vodama) koji ga je preveo i predao egipatskim vlasima koje su ga osudile na smrt i pogubile u Kairu radi terorizma. Bio je to prvi islamistički udar na europskom tlu. (Izvor: wikipedija > Teroristički napad u Rijeci, Također: Fiuman.hr, Prije točno 21 godinu dogodio se...., Također: CroExpress, TERORISTIČKI NAPAD 1995. U RIJECI, Također: 1.american.edu, Al-Gama'a al-Islamiyya (The Islamic Group, IG) Attacks  from 1990-1996)
1995. 23. Listopada službeno je pušten u rad tzv. "Mali naftovod", podmorski naftovod koji je povezivao Terminal Omišalj i Urinj. Već odlukom Vlade od 26. Studenog 1991. godine, s obzirom na značaj, utvrđen je državni interes za izgradnju Podmorskog prijelaza naftovoda otok Krk - kopno te u skladu s odlukom Uprave JANAF-a započinju prethodne aktivnosti za realizaciju zahvata. (Izvor: List JANAF, str:37, 49)
1995. 01. Prosinca u 3 sata ujutro na vezu Budimpeštanske obale u riječkoj luci došlo je do požara na grčkom brodu "Beta Luck". Poginulo je 5 pomoraca među kojima je bio i zapovjednik. Dva su pomorca ozlijeđena. Izgorila je desna strana nadgrađa broda, a vatra je oštetila pet etaža na brodu. Uzrok požara je bio automat za kavu u salonu za posadu. (Izvor: Dragan Ogurlić: Riječke vatre – povijest riječkog vatrogastva, Javna vatrogasna postrojba, Rijeka 2004., str. 261.)
1995 04. Prosinca osnovano je "Komunalno društvo Kozala d.o.o." za uređenje i održavanje groblja, pogrebne, grobarske i klesarske usluge Rijeka, a pod navedenim nazivom posluje od 28. Lipnja 2000. godine. Izjavom od istoga dana Grad Rijeka organizira, sukladno Zakonu o trgovačkim društvima, Komunalno poduzeće "Pogrebne usluge" d.o.o. Rijeka. Registracija kod Trgovačkog suda u Rijeci obavljena je 05. Siječnja 1996. godine. Trgovački sud u Rijeci Rješenjem (Tt-98/109-4) od 03. Ožujka 1998. upisuje promjenu naziva tvrtke koja sada glasi: "Komunalno društvo KOZALA" d.o.o. Rijeka. Društvo je u 100 % vlasništvu Grada Rijeke. Temeljni kapital iznosi 6.674.200,00 kuna. (Izvor: Komunalno Društvo Kozala d.o.o, O nama)
1995. 05. Prosinca Počeo je emitirati „Radio Svid“, a specifičan je jer je prvi radio koji se deklarirao kao gradski urbani radio. Puštali su uglavnom glazbu s minimalnom zastupljenošću informativnog programa, a sa „Radija Rijeke“ ljubomorno su reagirali džinglom „Nije radio sve što svira“. Trebao se zvati Radio Sveti Vid, po gradskom patronu, ali u konzultaciji s gradskim i crkvenim vlastima odlučeno je da se zove "Radio Svid". Ugašen je 27. Studenog 2009 godine kada su "svidovci" počeli puštat oproštajni jingle. Bio je to, uz "Radio Rijeku", jedini radio kojeg sam zaista uvijek slušao sa užitkom. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Dragan Ogurlić: Mediji u devedesetima: Burne godine)
1995. 28. Prosinca upravni odbor "Croatia Line" donosi odluku o pretvorbi poduzeća. Prema Odluci, Poduzeće se pretvara u dioničko društvo prodajom dionica uz popust i uz pravo na obročnu otplatu zaposlenim i ranije zaposlenim radnicima u iznosu 457.420.000,00 kn, odnosno protuvrijednost 128.488.764,- DEM, što čini 50% procijenjene vrijednosti društvenog kapitala, te prodajom preostalih 50% procijenjene vrijednosti društvenog kapitala u skladu s odredbama Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, iliti slobodna prodaja hrvatskim državljanima, te domaćim i stranim osobama na temelju javnog prikupljanja ponuda. Prema elaboratu o procjeni vrijednosti Poduzeća, vrijednost temeljnog kapitala iznosi 248.512.660,- DEM, što primjenom tečaja 1,- DEM = 3,63 kn, na dan 31. Prosinca 1994. iznosi 902.100.955,80 kn. Upravni odbor Poduzeća donio je, 28. Prosinca 1995., program pretvorbe koji je potpisao predsjednik upravnog odbora Vladimir Brusić. Odluka je dostavljena Fondu za privatizaciju 29. Prosinca 1995. (Izvor: DRŽAVNI URED ZA REVIZIJU, IZVJEŠĆE O OBAVLJENOJ REVIZIJI PRETVORBE I PRIVATIZACIJE CROATIA LINE, RIJEKA, Zagreb, svibanj 2003.)
1996. 10. Siječnja, u Dnevniku HTV objavljen komentar na kolumnu kolumniste „Novog lista“ Romana Latkovića, na račun njegova teksta „Tuđman definitivno pokazao da je brutalni diktator“. Nakon učestalih prijetnji i pritisaka Latković u rujnu napušta Hrvatsku i odlazi u SAD, gdje mu je nakon sedam mjeseci (21. travnja 1997) dodijeljen politički azil. Time je postao drugi Riječanin, nakon Zvonimira Sablića, koji je dobio politički azil u SAD od proglašenja hrvatske samostalnosti. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Dragan Ogurlić: Mediji u devedesetima: Burne godine, Također: wikipedija > Roman Latković)
1996. izabrana je prva Kraljica riječkog Karnevala. Bila je to Iva Radić dok sljedeće 1997. krunu nosi Maja Skvaža. Prve dvije kraljice Riječkog karnevala imenovala je Turistička zajednica grada Rijeke, birajući između riječkih djevojaka koje su konkurirale za naslov kraljice ili Miss Republike Hrvatske. Od 1998. godine Izbor kraljice Karnevala postaje uvodna priredba Riječkog karnevala. Ovaj Izbor svake godine predstavlja izazov brojnim karnevalskim skupinama koje kandidiraju svoje predstavnice za "Zlatni plašt" i laskavu titulu Kraljice karnevala. Na kraljičinom tronu zasjedale su kako slijedi: Maja Cecić-Vidoš 1998. kao predstavnica K.U. "Marabunti Campetto" Rijeka, Saša Šofranac 1999. kao predstavnica K.U. "Gušti su gušti" Rijeka, Tamara Tonković 2000. kao predstavnica Udruge za mesopusne običaje Bribir, Sanja Rončević 2001. kao predstavnica K.U. "Omišjanski babani" – Omišalj, Kristina Ožanić 2002. kao predstavnica K.G. Maškarani rally "Pariz – Bakar" – Rijeka, Željka Radić 2003. kao predstavnica K.G. "Baštardi" – Novi Vinodolski, Anita Knez 2004. kao predstavnica K.G. "Maškarana Crikvenica" – Crikvenica, Ivona Marčelja 2005. kao predstavnica K.U. "Kunpanija z Halubja" – Viškovo, Martina Radetić 2006. kao predstavnica K.G. "Zijat, sost, tancat i pit" – Matulji, Marijana Širola 2007. kao predstavnica K.G. "Kumpanija z Halubja" – Viškovo, Ivana Orlić 2008. kao predstavnica K.G. "Pom – F – Ri" – Rijeka, Tea Kik 2009. kao predstavnica Mesopusne kumpanije Grad Grobnik, Bojana Batinica 2010. kao predstavnica K.U. "Bria" – Rijeka, Ines Martinić 2011. kao predstavnica K.U. "Prijatelji - Amici" – Rijeka i Nina Simčić 2012. kao predstavnica Mesopusne kumpanije Grad Grobnik.
1996 9. Ožujka je u Bjelovaru održan ”posljednji zajednički nastup” grupe Laufer. Na vrhuncu slave ali i rastrgani naglim komercijalnim uspjehom te međusobnim neslaganjima izlaz iz njima teške situacije vidjeli su u razlazu i posvećivanju samostalnim projektima.
1996. 23. Svibnja Vlada Republike Hrvatske donijela odluku o osnivanju Lučke uprave Rijeka kao prve lučke uprave u Republici Hrvatskoj. Osnovana je radi upravljanja, razvijanja i korištenja luke Rijeka, otvorene za međunarodni javni transport. Zbog svoje veličine i važnosti proglašena je lukom od posebnog međunarodnog i ekonomskog interesa za Republiku Hrvatsku. (Izvor: O lučkoj upravi Rijeka, Također: Novi List, Lučka uprava Rijeka iduće godine slavi 20 godina, Autor: Orjana Antešić, Objavljeno: 20. Studeni 2015)
1996. 16. Lipnja osniva se Klub Sinkroniziranog plivanja "Primorje AquaMaris". U trenutku formiranja treneri su Tiana Pribanić, Danijela Pilić, Margerita Rena-Stipković i Anđela Milošević. Prvi uspjesi postignuti su već na prvim državnim natjecanjima. Juniorke Milana Šupica, Nada Stanić, Sanja Šijanec, Ivana Siminiati, Iva Ćuzela i Iva Palijan vrlo su uspješne na državnom prvenstvu za juniorke 1995. godine. Prve medalje u Klub donose kadetkinje 1996. godine iz Zagreba, sa državnog prvenstva. Mirta Diminić, Marija Đudarić, Emilja Jarić, Velia Jurada, Mirta Šeta, Sanda Milojica, Natali Podner i Ema Sergo u timu su osvojile srebrnu medalju. Ema je u solu bila zlatna, Velila srebrna, Natali brončana, 4. i 5.mjesto zauzele su Mirta i Lea Marohnić. U duu su Emilija Jarić i Marija Đudarić također osvojile zlatnu medalju. Ništa manje uspješne nisu bile ni mlađe juniorke na državnom prvenstvu, također u Zagrebu. Tim u sastavu Nada Stanić, Milana Šupica, Andrea Gavranić, Dora Božanić, Maja Ćuruvija, Deborah Zogaj, Bojana Zaharija, Jana Kandić i Tina Đulabić donio je u Rijeku zlatnu medalju. Zlatna je bila Nada u solu, te s Milanom u duu. Srebrnu medalju u solu osvojila je Milana, u duu su srebrne bile Maja i Deborah, dok su Andrea i Dora osvojile brončanu medalju. I juniorke i seniorke su te godine bile vrlo uspješne.
1996. 24. Lipnja Jadroagent je prva pomorska agencija koja je izradila vlastite Internet stranice. Te je godine naime otvorena Internet domena "www.jadroagent.com", a uz to i deset e-mail adresa. 2. Prosinca 1996. u 17:01 Jadroagent je primio sa adrese "lars@robin.no" slijedeći e-mail: "...we have since noted that you are also connected to the internet, and must compliment you on your home pages. There is an incredible wealth of information. We are impressed!!!..." (...primjetili smo da ste i vi spojeni na internet, i moramo vam čestitati na vašim stranicama. Sadrži nevjerovatnu količinu informacija. Stvarno smo inpresionirani!!!...) (Izvor: Riječka luka, MGR, Rijeka 2001., str. 262.)
1996. 28. Rujna Stranka „Riječki demokratski savez“ ( RDS, kasnije RiDS ), odnosno “Alleanza democratica fiumana“ ( ADF ), mijenja ime u "Primorsko goranski savez" (PGS, slika ljevo), nastojeći se definirati kao regionalistička stranka koja osim interesa Rijeke zastupa i interese šire regije. Inače, stranka "Riječki demokratski savez" osnovana je 1990. u Rijeci  i ispočetka je svoje aktivnosti ograničila samo na grad Rijeku. Inače, stranka je osnovana 11. Ožujka 1990. godine u Rijeci pod imenom "Riječki demokratski savez - Alleanza democratica fiumana". (Izvor: FAME, Hrvatska - političke zastave, Također: HIDRA, Priredili: Željko Dastlik, Danica Horvat: POLITIČKE STRANKE U REPUBLICI HRVATSKOJ, Zagreb, listopad 2011.)
1996. Rujna doneseno rješenje o pretvorbi poduzeća "Croatia Line". "Croatia Line" je u razdoblju od 1993. do 2000. imalo dionice i udjele u 24 trgovačka društva osnovanih radi dobivanja dugoročnog kredita kod "Hamburgische Landesbank", Hamburg. U vrijeme donošenja rješenja o pretvorbi, grupu su uz "Croatia Line" činile sljedeće podružnice: 1- "Cross Seas Shipping Co.", Panama, 100% vlasništvo "Croatia line", 2- "Malta Cross Shipping Co.", Malta, 50% vlasništvo "Croatia line", 50% vlasništvo "Cross Seas Shipping Co.", 3- "Telscombe Finance Inc.", Liberija, 100% vlasništvo "Cross Seas Shipping Co.", 4- "Evangeline Shipping Ltd.", Liberija, 100% vlasništvo "Croatia line", 5- "Croatia line Italia SRL.", Italija, 100% vlasništvo "Croatia line", 6- "Crossocean Shipping Company Inc.", SAD, 100% vlasništvo "Croatia line of North America", 7- "Croatia line of North America (CLONA)", SAD, 100% vlasništvo "Evangeline Shipping Ltd.", 8- "Croatia line SAP Maritima", Caracas, Venezuela, 100% vlasništvo "Croatia line". U Srpnju 1997. osnovane su u Liberiji dvije holding kompanije: "Azur Adriatic Holding Company" i "Blue Adriatic Holding Company", obje 100% u vlasništvu "Croatia line". Ove dvije kompanije vlasnici su 14 podružnica: "Croatia Express Shipping Company Ltd.", "Zagreb Express Shipping Company Ltd.", "Dubrovnik Express Shipping Company Ltd.", "Sarajevo Express Shipping Company Ltd.", "Kostrena Shipping Company Ltd.", "Tuhobic Shipping Company Ltd.", "Trsat Shipping Company Ltd.", "Rijeka Shipping Company Ltd.", "Velebit Shipping Company Ltd.", "Triglav Shipping Company Ltd.", "Slovenija Shipping Company Ltd.", "Slavonija Shipping Company Ltd.", "Omišalj Shipping Company Ltd." i "Malinska Shipping Company Ltd". (Izvor: DRŽAVNI URED ZA REVIZIJU, IZVJEŠĆE O OBAVLJENOJ REVIZIJI PRETVORBE I PRIVATIZACIJE CROATIA LINE, RIJEKA, Zagreb, svibanj 2003.)
1996. Tvornica papira je prestala s radom. Na svojoj uzlaznoj putanji tvornica se zadržala sve do 1991. godine kada je bila na drugom mjestu u Europi po količini proizvedenog cigaretnog papira, a u svjetskim razmjerima držala je čak 5% ukupne količine proizvedenog papira te vrste. U osamdesetim godinama 20. stoljeća pokrivala je 7% svjetskog tržišta cigaretnog papira. Na tom vrhuncu u tvornici je radilo čak 1150 radnika, a 80% ukupne proizvodnje se izvozilo. Zbog raspada istočnog bloka i gubitka monopola na izvoz u bivše članice SEV-a te zbog zastarjele tehnologije izvoz je znatno smanjen. U vremenu tranzicije u Hrvatskoj, Tvornica papira prestala je s proizvodnjom. 1999. Tvornica papira je ponovno puštena u pogon, ali je nakon nekoliko mjeseci ponovno prestala s radom. U stečaj je otišla 2005. godine: tvorničke zgrade su rasprodane, a objekte na lokalitetu Marganovo preuzeo je Grad Rijeka. U njima se održavaju kazališne predstave, a održavao se je i glazbeni festival Hartera koji je radi urušavanja djela krovišta zgrade 2015. preseljen na druge lokacije. (Izvor: MATERIJAL za sjednicu Poglavarstva Grada Rijeke zakazanu za studeni 2007., Predmet : Tvornica papira d.d. u stečaju Rijeka, Također: REPUBLIKA HRVATSKA, DRŽAVNI URED ZA REVIZIJU, Područni ured Rijeka, IZVJEŠĆE O OBAVLJENOJ REVIZIJI PRETVORBE I PRIVATIZACIJE, TVORNICA PAPIRA RIJEKA, Rijeka, srpanj 2004., Također: KRONOLOGIJA Tvornice papira)
1996. 27. Listopada u Torinu umire Marcello Mihalich (Rijeka, 12. Ožujka 1907. – Torino, 27. Listopada 1996.) (slika ljevo), jedan od najboljih nogometaša prijeratne Rijeke i kasnije trener "Fiumane" od 1938. do 1940. Igrao je za riječku "Olympiu" (1923-1926), "Fiumanu" (1926-1929), "Napoli" (1929-1932), "Ambrosiana- Inter" (1932-1933), "Juventus" (1933-1934), "Pistoiese" (1934-1935), "Cataniu" (1935-1937) i napokn ponovo za "Fiumanu" (1937-1938). (Izvor: Wikipedia, Marcello Mihalich, Također: Footballdatabase, Marcello Mihalich)
1996. 30. Studenog puštena je u promet poluautocesta od Oštrovice do Kikovice, u dužini od 20 kilometara. Tu je bio najvažniji objekt tunel "Tuhobić" dugačak 2.138 metara. U punom profilu od Rijeke do Kikovice prometuje se od 20. Studenog 2007. godine. (Izvor: Igor Žic: Od Luiziane do autoceste, Žmigavac, Broj 23, Sječanj 2008.)
1996. 04. Prosinca Zahvaljujući razumijevanju tadašnje ministrice obrazovanja Ljilje Vokić, u suradnji s Gradom Rijeka, Centrom za autizam – Zagreb i Primorsko – goranskom županijom, tog je dana otvorena podružnica Centra za Autizam u Rijeci, prva takve vrste u Rijeci (logo na slici desno). Organiziran je kao posebna ustanova odgoja i obrazovanja, te je naglasak njegovih programa na edukaciji, rehabilitaciji, osposobljavanju i skrbi o osobama s poremećajima iz autističnog spektra. Centar je od osnutka djelovao na lokaciji u Čandekovoj ulici (prostor produženog boravka pri OŠ Turnić), a nakon toga je dobio na korištenje i zgradu u Ružićevoj ulici. Obzirom na rastući broj djece 2011. Centar useljava u sadašnju zgradu u ulici Stane Vončine 1. (Izvor: Udruga za skrb autističnih osoba, CZA Rijeka, Također: Udruga za skrb autističnih osoba, O Nama, Također: Grad Rijeka, Centar za autizam Rijeka i Udruga za skrb autističnih osoba Rijeka obilježili 20 godina djelovanja)
1996. pokretanje „Primorsko-goranskog dnevnika“, pod patronatom vladajućeg HDZ-a, odnosno predstojnika Ureda predsjednika Hrvoja Šarinića. „Dnevnik“, koji se isprva tiskao u Ljubljani a potom u Trstu, okupio je jezgru novinarske ekipe iz dnevnog lista „RI Telefax“, i namjeravao je ponajprije biti lokalni list, otvoreno demokratsko glasilo koje neće servisirati aktualnu vlast, ali ni one koji su protiv te vlasti, ali u praksi su to zapravo bile novine jedne struje vladajućeg HDZ-a. Prestao je izlaziti 27. Ožujka 1998. (ukupno je izašlo 550 brojeva).
1996. 12. Prosinca Osnovna glazbena škola “Aleksandra Jug-Matić” (logo na slici ljevo) koja djeluje kao privatna škola od školske godine 1995, postaje verificirana škola s odobrenjem za rad od strane Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske. Osnivač škole je Aleksandra Matić, rođena 1946. u Rijeci, profesor  glazbe sa završenom Muzičkom akademijom u Zagrebu – teoretski smjer. Škola ima odobrenje za proširenu djelatnost za glazbene tečajeve, solo pjevanje i zborsko pjevanje i radionicu za rad sa djecom s teškoćama u razvoju. (Izvor: Osnovna glazbena škola Aleksandra Jug-Matić Rijeka, O školi, Također: Osnovna glazbena škola Aleksandra Jug-Matić Rijeka, Povijest)
1996. 16. Prosinca Radio Rijeka počinje emitirati svoj program preko interneta i time postaje prva jugoslavenska radijska stanica na internetu, a sigurno i jedna od prvih u Europi ostvarujući tako kontakt sa slušateljima na svim svjetskim kontinentima.
1996. nakon što je te godine NK "Orjent" postao prvoligaš (slika desno, NK Orijent - Prvoligaška momčad sezone 1996-1997), prvi puta u povijesti grad Rijeka ima dva prvoligaša. U drugom kolu HNL-a na Krimeji je odigrana povijesna utakmica između gradskih rivala: pred 6000 gledatelja "Rijeka" je povela 2 : 0, zgoditkom Ostojića i autogolom Biškupa, ali su Krimejski feštari vatrenom podrškom nadahnuli orijentaše, koji su u furioznom ritmu izjednačili rezultat (Filipović i Škopljanac), pa je riječki derbi završio podjelom bodova. Prekrasni ambijent sušačkoga stadiona nije doživio takvo ozračje još od kvalifikacija za Prvu saveznu ligu šezdesetih godina. Tako će 1997. oba riječka kluba voditi žestoku borbu za očuvanje prvoligaškoga statusa. NK "Rijeka" kojoj je na čelu bio trener Branko Ivanković imat će više sreće. Orijent ispada iz lige, pa Riječani neće imati prilike pratiti prvenstvene okršaje najboljih gradskih klubova. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 57, Marinko Lazzarich: GRADSKI DERBI)
1996. 25. Prosinca za javnost otvorena fontana u Poštanskom prolazu smještena između Robne kuće RI i zgrade Pošte. Fontana je djelo arhitekta Ninoslava Kučana i Ivana Vrsalovića, projektirao ju je "Rijekaprojekt", i sagradila "Novotehna". Zamišljena je kao srebrna čaša uvijek puna bistrine koja se tiho prelijeva preko njenih rubova. Dotok vode je iz središta zdenca, a prelijev miran i jednoličan po cijelom obodu zdenca. Dva četveroperna propelera suprotne vrtnje, koji kao podvodna skulptura burkaju mirnu vodu, kao vrulja koja asocira na podvodne izvore karakteristiène za priobalno područje pod Učkom i Velebitom. (Izvor: InYourPocket, The Korzo Fountain (Fontana Korzo), Također: LPR, Fontane u Rijeci, Također: natpis izvođača na samoj fontani, slika ljevo)
1997. 01. Sječnja sa prvim danom ove godine, dotad jedno poduzeće na dvije lokacije, Rafinerija nafte Rijeka razdvaja se na dvije zasebne cjeline: na INA Rafineriju nafte Rijeka, ili urinjski pogon, koji preuzima povijesni naziv pogona s Mlake, te na INA Maziva Rijeka, starom originalnom pogonu rafinerije na Mlaki. (Izvor: INA Brošura Rijeka, PDF, Također: mr. sc. Velid Đekić: PRERADA NAFTE U RIJECI 1882. - 2005, Izdavač: INA Industrija nafte d.d.)
1997. održana je prva Dječja karnevalska povorka, a do tada su djeca bila dijelom Međunarodne karnevalske povorke Riječkog karnevala. Iste godine prvi puta je bilo moguće pratiti Međunarodnu karnevalsku povorku putem Interneta. 2001. godine na Riječkom karnevalu sudjelovale su 72 dječje karnevalske skupine s 4.200 sudionika.
1997. 29. Srpnja Rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci broj Tt-97/1596-2 upisana je promjena oblika organiziranja pretvorbom društvenog poduzeća "Croatia Line", odnosno dotadašnje društveno poduzeće "Croatia line" s p.o., Rijeka, postaje "Croatia line", dioničko društvo za međunarodni prijevoz robe i putnika i multimodalni prijevoz robe. (Izvor: DRŽAVNI URED ZA REVIZIJU, IZVJEŠĆE O OBAVLJENOJ REVIZIJI PRETVORBE I PRIVATIZACIJE CROATIA LINE, RIJEKA, Zagreb, svibanj 2003.)
1997. 19. Lipnja Temeljem članka 16. Zakona o slobodnim zonama ("Narodne novine", broj 44/96) i Odluke o davatelju suglasnosti Vlade Republike Hrvatske, na sjednici od 19. Lipnja 1997. godine, osnovana je Slobodna zona luke Rijeka čiji je osnivač i upravljač Lučka uprava Rijeka (Narodne novine" br: 63/97). Akt o osnivanju zone donesen je od strane Lučke uprave Rijeka, 16. Rujne 1997. godine. Zona obuhvaća kopneni i morski dio lučkog područja luke Rijeka, a sastoji se od tri teritorijalno posebna dijela i to: Lučki bazen Rijeka s kontejnerskim terminalom (427.000 m2), Lučki bazen Bakar (80.000 m2), Lučki bazen Raša (667.000 m2), ukupno: 1.635.000 m2. Slobodnu zonu mogu koristiti domaće i strane pravne i fizičke osobe. Sukladno zakonskim propisima koji se odnose na morske luke, Slobodnom zonom luke Rijeka upravlja javna neprofitna ustanova Lučka uprava Rijeka. (Izvor: Udruga HRVATSKE SLOBODNE ZONE, SLOBODNA ZONA LUKE RIJEKA, Također: Luka Rijeka d.d., Slobodna zona, Također: Narodne Novine, Izdanje: NN 63/1997)
1997. 08. Lipnja Nađeni ostaci dva antička mozaika (4.st) te zid među njima kod Kosog tornja.
2024. 19. Lipnja Na temelju članka 16. Zakona o slobodnim zonama ("Narodne novine", broj 44/96), Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 19. lipnja 1997. godine donijela Odluku o davanju suglasnosti Vlade Republike Hrvatske, osnovana je Slobodna zona luke Rijeka, čiji je osnivač i upravljač Lučka uprava Rijeka. Zona obuhvaća kopneni i morski dio lučkog područja luke Rijeka, a sastoji se od tri teritorijalna dijela: Lučki bazen Rijeka s kontejnerskim terminalom, Skladišni kompleks Škrljevo i Lučki bazen Raša. Slobodnu zonu mogu koristiti domaće i strane pravne i fizičke osobe za proizvodnju, oplemenjivanje, skladištenje robe, trgovinu na veliko i posredovanje u trgovini. (Izvor: Narodne Novine)
1997. 25. Rujna Otvoreno nezaobilazno mjesto za sve ljubitelje glazbe, a mnogim je Riječanima prvo mjesto kad su u potrazi za diskografskim izdanjima svih formata, ulaznicama za kulturne programe ili raznovrsnim memorabilijama, Dallas Music Shop u Splitskoj ulici 2a.
1997. u povodu dana Sv.Vida organiziralno je prvo međunarodno natjecanje u Hrvatskoj u sinkroniziranom plivanju, "Primorje Cup", koje se od tada vrlo uspješno održava svake godine, iz godine u godinu okupljajući sve veći broj inozemnih natjecateljica iz zemalja cijele Europe, te čak i iz Južne Afrike.
1997. 08. Studenog u četrdeset i četvrtoj godini od srčanog udara umire Veljko Vičević (Podčudnić, Čavle, Rijeka, 14. Rujna 1953. – Rijeka, 8. Studenog 1997.), glavni urednik i kreator modernog i utjecajnog "Novog Lista" koji je pod njegovom dirigentskom palicom izrastao u vodeći nacionalni dnevnik koji se redovito citirao u europskim institucijama, a njegovi članci prenosili u mnogim domaćim i svjetskim novinama. Od 1981. radio je u "Novom listu", gdje je bio korektor, lektor, novinar u sportskoj i unutrašnjo-političkoj rubrici, komentator, urednik i zamjenik glavnog urednika. Bio je komentator unutrašnjo-političke rubrike kada je 5. Srpnja 1990. postavljen na čelo "Novog lista" na mjesto glavnog urednika, posao koji je radio do svoje smrti. Kao urednik, Vičević (slika desno) je uredio ukupno 2.165 brojeva "Novog lista". (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Dragan Ogurlić: Mediji u devedesetima: Burne godine, Također: enciklopedija.hr > Veljko Vičević)
1997. 08. Prosinca Osnovan je Športsko–rekreativni klub slijepih "Rijeka" i djeluje na području Primorsko-goranske županije. U sklopu Kluba djeluju kuglačka, šahovska i pikado sekcija. Članovi Kluba postigli su do sada zapažene rezultate u kuglanju i to na Europskom prvenstvu održanom 1999. godine u Rumunjskoj, gdje su osvojili 2. mjesto, a već četiri godine za redom su prvaci Hrvatske. Šahisti su u ekipnom prvenstvu slijepih šahista, održanom 1997. i 1998. godine, zauzeli 2. mjesto, dok su 1999. i 2000. godine zauzeli 3. mjesto. (Pavlinski trg 4/I, Rijeka, Telefon: 051 337 905, 051 336 090). (Izvor: Vodič kroz udruge 2011 - Grad Rijeka)
1998. Promet riječke luke zadnjih godina stalno opada i ove je godine dostigao samo 3.275.000 tona. Kretanje prometa "Luke"-Rijeka od 1960. naovamo može se podijeliti u tri faze. Prva faza, od 1960. do 1980., je faza rasta. Najviša razina prometa ostvarena je godine 1980. Druga faza, od 1985. do 1996., faza je nazadovanja. Najniži promet od 2,309 milijuna tona ostvaren je godine 1996. Pregled po godinama iz dokumentacije "Luka"-Rijeka:

Godina	Promet (tona)
1960.	4.055.000
1970.	5.359.000
1980.	7.644.000
1990.	5.796.000
2000.	3.275.000
2018.	2.534.000

Razlozi dugoročnog poslovnog neuspjeha riječkog lučkog bazena posljedica su isključivo ljudskog faktora i potpuno ispolitiziranog odlučivanja, umjesto da se koriste iskustvima stečenim u svjetskim lukama i prijedlozima stručnjaka. Krajem devedesetih godina dobiva se dojam, što nažalost dokazuju i statistički podaci, da je riječka luka na razini prometa ne znatno većem od prometa prije sto godina.
1998. 04. Veljače upisana je u Registar udruga Primorsko-goranske županije "Klub za slobodno letenje Krila Kvarnera" Rijeka (slika desno). Nastao je iz bivše zmajarske sekcije aerokluba "Krila Kvarnera" odlukom Osnivačke komisije 1997. Klub djeluje u okviru zrakoplovnog društva “Krila Kvarnera” na aerodromu Grobničko polje, a sudjeluje i na sportskim susretima širom svijeta. Djelatnosti kluba su letenje zmajevima i paragliderima (ovjesnim jedrilicama i parajedrilicama). Iste je godine osnovan i "Padobranski klub Krila Kvarnera Rijeka" i nasljednik Aerokluba Krila Kvarnera koji je padobranstvo počeo razvijati 50-tih godina prošlog stoljeća.
1998. 26. Ožujka Gradsko vijeće Grada Rijeke donijelo je Odluku o grbu i zastavi Grada Rijeke. Tom Odlukom uređuje se opis grba i zastave Grada Rijeke te način i zaštita uporabe. Zanimljivo je da je tom Odlukom grb bio istovjetan grbu iz 1659. godine, sa krunom, lentom i natpisom (slika ljevo). U službenim novinama od utorka, 31. Ožujka 1998., OPIS GRBA, Članak 6 kaže:

Članak 6.
Grb Grada temelji se na povijesnom grbu, kojeg je Gradu poveljom od 6. lipnja 1659. godine dodijelio hrvatski kralj i car Leopold I.
Na ovalnom štitu crvenog osnovnog polja, dvoglavi crni orao, obiju glava gledajući ulijevo i natkrunjenih zlatnom krunom iz koje obostrano izlaze svijetloplave lente rubova zlatom izvezenih, a krajeva unatrag podvinutih i zlatnim resama urešenih, kljunova otvorenih i crvenih jezika isplaženih, obiju krila jednako uzdignutih, desnom nogom stojeći na stijeni, lijevom drži vrč prirodne boje iz kojeg obilno teče voda koja se razlijeva svud oko stijene. Noge i kljunovi orla zlatni su. Ispod štita, na dugačkoj zlatnoj lenti, unatrag podvinutih krajeva, geslo na latinskom: »INDEFICIENTER«.

Također, Odlukom je i zastava Grada Rijeke izgledom odgovarala zastavi iz 1870. godine, tj. trobojnica vodoravnih pruga tamni karmin-zagasito žuta-ultramarin (Slika desno). 26. Studenog 1998. U istim službenim novinama, OPIS ZASTAVE, Članak 7 kaže:

Članak 7.
Zastava Grada povijesna je zastava, koja je na prijedlog Gradskog vijeća od 19. Veljače 1870. godine odobrena 18. studenog iste godine.
Zastava je trobojnica vodoravnih pruga tamnog karmina, zagasito zlatnožute boje i ultramarina. Sve su trake jednake širine, a odnos širine i dužine zastave je ,1:2. U sredini zastave na sjecištu dijagonala nalazi se grb Grada.

Isto tijelo donijelo je Odluku o izmjeni grba i zastave, pa je tako sa grba nestala kruna, lenta i natpis, a zastava je u potpunosti promjenjena u jednobojnu, plave boje sa novim grbom u sredini.
1998. 27. Ožujka nakon 550 brojeva prestaje izlaziti "Primorsko-goranski dnevnik", dnevni list pod patronatom vladajućeg HDZ-a, odnosno predstojnika Ureda predsjednika Hrvoja Šarinića. List su osnovali novinari Igor Violić i Damir Pavšić, a za glavnog urednika postavljen je Vladimir Rončević iz riječkoga centra HRT-a. "Primorsko-goranski dnevnik" se isprva tiskao u Ljubljani a potom u Trstu, a namjeravao je biti lokalni list i "otvoreno demokratsko glasilo koje neće servisirati aktualnu vlast, ali ni one koji su protiv te vlasti", ali u praksi su to zapravo bile novine jedne struje vladajućeg HDZ-a. Počeo je izlaziti 1996. (Izvor: Matica hrvatska, Mediji u devedesetima, Burne godine)
1998. 07. Lipnja u Rijeci je potpisano pismo namjere o prijateljskoj suradnji između Rijeke i grada Quingdao u Kini. Sporazum o prijateljstvu potpisan 11. Srpnja 1999. godine, a sporazum o bratimljenju potpisan je u Qindau 22. Kolovoza 2010. (Izvor: Wikipedia, Rijeka, Gradovi prijatelji, Također: Grad Rijeka, Rijeka-gradovi prijatelji)
1998. 10. Lipnja  počinje emitiranje lokalna i privatna RITV (logo na slici ljevo) koja emitira za područje Grada Rijeke. No, bilo je to istodobno i razočaranje, jer program emitiran iz jednog studija koji su vodili često nedorasli voditelji nije ni mogao biti osobito atraktivan. U Svibnju 2016. odobrena je i sklopljena predstečajna nagodba za "Televiziju Primorja i Gorskog kotara" d.o.o., nakladnika RITV-a. S deset glasova za i četiri suzdržana članovi Senata Sveučilišta u Rijeci su prihvatili prijedlog da Sveučilište kupi tvrtku koja je pred stečajem, za 1 Kunu. Time riječko Sveučilište postaje i vlasnik tvrtke "Televizija Primorja i Gorskog kotara" d.o.o. Pojašnjavajući kako je riječ o tvrtki koja je pred stečajem te da je Sveučilište spremno preuzeti i dugovanja te TV kuće, rektor prof. dr. Pero Lučin najavljuje kako Sveučilište namjerava izraditi program sanacije, kao i program samoodrživosti RiTv-a, koja iako će biti vezana za Sveučilište, neće biti interna televizija. RITV se održala do današnjega dana i pripada mreži nezavisnih lokalnih televizija, a zahvaljujući digitalnom signalu pokriva područje Primorsko-goranske županije i Istarske županije. (Izvor: wikipedia, Riječka televizija, Također: Novi List, Sveučilište kupuje RiTV za jednu kunu, Autor: Ingrid Šestan Kučić , Objavljeno: 28. Svibnja 2013., Također: Novi list, Tihana TOMIČIĆ: "RiTV na Kampusu - lokalna televizija seli iz središta grada", 21. Listopada 2010.)
1998. 12. Rujan Lloyd's Registar otkazao klasu brodovima Croatia Line. (Izvor: Riječanin, Pomorski vremeplov – 12. rujan)
1998. dolazi do povezivanja riječkog i bakarskog vodoopskrbnog sustava (Draga - Krasica) uz prespajanje 230 kućnih priključaka sa starog na novi vodovodni cjevovod čime se je poboljšala vodoopskrba velikog dijela naselja Draga.
1998. 27. Kolovoza na inicijativu Brankice Lukanić, Ružice Gregov, Hermine Trošelj i Ankice Kovačić osnovan je Ženski nogometni klub Rijeka. Do 2007. godine nosio je ime ŽNK "Jack Pot". Od 2015. godine mijenjaju ime u ŽNK "Rijeka-Jack Pot". 18. Veljače 2008. na Igralištu Rujevica su cure "Rijeka Jak pota" odigrale svoju prvu međunarodnu utakmicu sa austrijskom ženskom ekipom "St. Veita", od koje su izgubile 0:2.. Krajem Svibnja 2015. godine klub je promijenio naziv u ŽNK Rijeka.
26. Studenog 1998. Gradsko vijeće Grada Rijeke donijelo je Odluku o izmjeni grba i zastave. Time je poništena odluka donesena 26. Ožujka iste godine. Tom je odlukom sa grba nestala kruna, lenta i natpis, a zastava je u potpunosti promjenjena u jednobojnu, plave boje sa novim grbom u sredini (Slika ljevo).
1998. 11. do 13. Prosinca Miloš Milošević je na Europskom prvenstvu u Sheffieldu postavio svjetski rekord na 50 m delfinom u malim bazenima (22.30 uz opasku WR (svjetski rekord) koje je svijetlilo na semaforu uz njegovo ime) te ujedno osvojio zlatnu medalju (slika desno). Prije Miloševića je svjetski rekord bio pojam koji se vrlo teško mogao vezati uz hrvatski sport. Rođen je 1972. u Splitu, a u “Primorje” je došao 1993. kada je osvojio zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu u malim bazenima na 100 metara leptir. Miloš Milošević je ujedno i najuspješniji hrvatski plivač na europskim prvenstvima u malim bazenima, gdje je izborio dvije zlatne i jednu srebrnu medalju. Najviše medalja skupio je Gordan Kožulj - 1 zlato, 2 srebra i 2 bronce. (Izvor: PK Mornar, Marin Šarec: MILOŠ MILOŠEVIĆ, Također: Hrvatski Plivački Savez, Miloš Milošević (1998))
1998. grad Rijeka je od te godine uključena u Europsku mrežu zdravih gradova, unutar koje, otad, zajedno s drugim europskim gradovima, prolazi kroz različite faze projekta u čijem je središtu tema zdravlja i sve ono što zdravlje određuje. Opći je cilj ovoga globalnog pokreta poticanje i obvezivanje lokalnih vlasti na unapređenje zdravlja. Da bi se (p)ostalo članom te mreže potrebno je ispuniti prilično zahtjevne uvjete koji se uz to, svakih pet godina, prelaskom čitavog programa u novu fazu, obnavljaju. Svaka faza, zapravo, utvrđuje nove probleme, odnosno teme kojima se članice posvećuju i pokušavaju ih riješiti za trajanja faze. (Izvor: Kristina Dankić, Ankica Perhat: Grad Rijeka: korak po korak do zdravoga grada)
1998. prvi puta se održava manifestacija "Grobnička Skala" pod pokroviteljstvom "Katedre čakavskog sabora Grobinšćine". Isprva to nije bio festival već nešto poput nekad popularnih priredbi "Moj prvi mikrofon". Prijavili bi se mladi pjevači sa nekom popularnom pjesmom koju je prateći bend Azuri uvježbao i pokloni se i počni. Prva pobjednica bila je tada četrnaestogodišnja Ivana Marčelja s pjesmom od Doris Dragović. Znači, bilo je potrebno što bolje i vjernije interpretirati neku poznatu pjesmu. Alfa i omega ovog festivala su Vlasta Juretić i Vinko Škaron koji od samog početka dosta uspješno vode ovu manifestaciju što nije ni čudno jer su oni ipak "ljudi od struke" sa prebogatim estradnim iskustvom. Dobre veze i poznastva prvenstveno steknute na MIK-u potakle su Vlastu i Vinka da od 2002. godine organiziraju pravi Festival što znači sa autorskim skladbama koje se po prvi puta tom prilikom izvode. (Izvor: Croinfo.net forum, Topic: Jazbac - inside story, Također: (Izvor: Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine, KVIZ GDJE SAM – TKO SAM  2012., Dom kulture Čavle 23. studenoga 2012.))
1998. Grad Rijeka osniva tvrtku "Rijeka promet". Rijeka promet svoju djelatnost obavlja kroz upravu i sektore prometa, parkirališta, održavanja prometnica i financijsko- računovodstvenih poslova. Upravlja svim javnim parkiralištima u Rijeci na otvorenom ili u podzemnim garažama. Sektor održavanja prometnica zadužen je za održavanja više od 400 kilometara nerazvrstanih cesta. Sektor prometnica brine se za pedesetak semaforiziranih raskršća. Početkom 2006. bila je formirana kao društvo s ograničenom odgovornošću, a od Svibnja 2007. je preoblikovana u dioničko društvo kojem je jedini dioničar Grad Rijeka. (Izvor: Građevinar 2/2015, Branko Nadilo: Težak zahvat u gusto naseljenom području)

Najdraža Rijeko Iz tvoje sam kolijevke, Rijeko, otplovio negdje daleko. Al' uvijek si bio i ostao, grade, čežnja u srcu mom, ja sam u tvojoj, ti u mojoj duši, Rijeko, jer moj si dom. Najdraža Rijeko, otvori njedra, vraćam se tebi, primi mi jedra. Voljeni grade, otvori vrata, da pogledam Kvarner sa vrha Trsata. Najdraža Rijeko, pružam ti ruku, spustit ću sidro u tvoju luku. Voljeni grade, za tebe dišem, najljepšu pjesmu srcem ti pišem. Mladost je htjela daljine, luke bez tvoje topline. Al' uvijek si bio i ostao, grade, čežnja u srcu mom, ja sam u tvojoj, ti u mojoj duši, Rijeko, jer moj si dom. Najdraža Rijeko, otvori njedra, vraćam se tebi, primi mi jedra. Voljeni grade, otvori vrata, da pogledam Kvarner sa vrha Trsata. Najdraža Rijeko, pružam ti ruku, spustit ću sidro u tvoju luku. Voljeni grade, za tebe dišem, najljepšu pjesmu srcem ti pišem. Rijeko dome moj.                                              (Glazba i tekst: Damir Badurina)

1999. 28. Sječnja Gradsko vijeće Grada Rijeke donijelo je Odluku o svečanoj pjesmi Grada Rijeke. Ovom Odlukom utvrđuje se tekst i napjev svečane pjesme Grada Rijeke te način njene uporabe. Svečana pjesma Grada je "Najdraža Rijeko", autora glazbe i teksta Damira Badurine - Bade (u okviru ljevo). Zajedno sa grbom i zastavom, njome se izražava pripadnost gradu. (Izvor: Službene novine grada Rijeke, petak, 5. Veljače 1999., str. 107 broj 2, Također: Grad Rijeka, GRB, ZASTAVA I SVEČANA PJESMA GRADA RIJEKE, Notni Zapis, MP3)
1999. 18. Ožujka radi obnove zatvoren je hotel "Bonavia". Obnova je trajala godinu dana, tako da je hotel ponovo otvoren 12. Ožujka 2000. godine. Hotel dobiva četiri zvjezdice, mjenja ime u "Grand hotel Bonavia", i uključuje se u lanac hotela Gorana Štroka, nazvan Wren's. Prema zamisli riječkog studija Remik, na čelu s arhitekticom Jasenkom Rechner, hotel je dobio sasvim novo pročelje utemeljeno na ritmičkoj izmjeni ostakljenih dijelova i elemenata od tamnosivog kamena. U obnovu hotela utrošeno je oko 15 milijuna EUR-a. Hotel je dobio 114 soba, 6 apartmana, predsjednički apartman, restoran, dvije manje kavane "Louis" i "Dante" s velikom terasom, tri višenamjenske konferencijske dvorane: "Jozefinu", "Karolinu" i "Lujzijanu", nazvane po tri povijesne ceste koje su povezivale obalu sa zaleđem. Za unutrašnje uređenje zaslužna je velikim dijelom i Renata Štrok, kćer Gorana Štroka, čije su zamisli realizirali arhitekti iz zagrebačkog Art interijera. U hotelu je po zidovima i niz slika Mile Štrok, majke Gorana Štroka. (Izvor: Igor Žic, Povijest riječkog hotela Bonavia, str:20, Također:)
1999. 27. Travnja iz podmorja sa dubine od 45 metara između otočića Vele Orjule i istočne obale Lošinja izvučen je brončani kip Apoksiomena (slika desno). Desaliniziran do Listopada 2000. godine, nakon čega su konzervatorsko-restauratorski radovi trajali šest godina. Tijekom restauracije, istraživanjem materijala i stila izrade kip je datiran u 2. ili 1. stoljeće prije Krista. Naziv Apoksiomen inače dolazi od grčke riječi (apoxyomenos) što znači "onaj koji se struže". Naime to je jedna od konvencionalnih poza u kojoj su antički Grci prikazivali atlete. Nakon treninga, sportaši su prašinu i znoj s nauljenog tjela skidali malim srpolikim alatom koji su Grci zvali "'ksistra" a Rimljani "strigil", a kipovi apoksiomena  hvataju mladiće u takvim trenucima. Kip predstavlja atletičara, mladog sportaša baš u takvom trenutku. Jedina je za sad pronađena velika bronca na istočnoj obali Jadrana. Pretpostavlja se da je u more dospio početkom 1. st., kamo su ga tijekom jakog nevremena bacili zbog opasnosti od prevrtanja broda ili kao žrtvu bogovima za siguran nastavak putovanja kroz Osorski kanal. Od osam do sada poznatih varijacija prototipa Apoksiomena, od kojih je najpoznatiji brončani kip iz Kunsthistorisches Museuma u Beču, otkriven 1896. u Efezu, lošinjski kip je najcjelovitiji i najbolje sačuvan. Autor kipa je nepoznat. Visok je 192 centimetra, težak 300 kilograma, a pronašao ga je slučajno 1997. godine belgijski ronilac i amaterski fotograf Rene Wauters na dubini od 45 metara. Kip je imao niz napuknuća, glava je bila odvojena od tijela, a postojalo je i veće oštećenje na bedrenom dijelu desne noge i sve je sanirano. Izrađena je posebna konstrukcija koja iznutra podupire figuru. Pronađeno je i originalno Apoksiomenovo  brončano postolje, ukrašeno ornamentom kvadrata i svastika. (Izvor: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske,  Ministarstvo kulture u medijima  >  Kip Apoksiomena izbačen s rimskog broda tijekom oluje, NARODNI LIST, 31.10.2008)
1999. 26. Svibnja Na stadionu Kantrida pred 25.000 navijača odigrana je utakmica Rijeka : Osijek , koja je završila 1:1. Utakmica je poznata kao najveća krađa u povijesti hrvatskog nogometa gdje je Hasančiću za 2:1 poništen regularni gol u 89 minuti. Naređenje da Rijeka izgubi prvenstvo dolazila je iz Zagreba i to sa najvišeg državnog vrha. Titula prvaka tada je pripala zagrebačkoj Croatiji (današnji Dinamo), a tadašnji predsjednik Franjo Tuđman sve je to komentirao riječima "Ima Boga" dok je predsjednik HNS-a Vlatko Marković izjavio da mu je drago što je pobijedio najkatoličkiji klub. Mađar Barnabás Sztipánovics ubacio je s desne strane na peterac gdje se nalazio Admir Hasančić koji je i zabio gol. Nije bio priznat. Zoran Krečak podigao je zastavicu još dok je lopta bila u zraku, što je glavni sudac Alojzije Šupraha i prihvatio. Naknadna HTV-ova analiza trodimenzionalnom tehnologijom pokazala je da je Krečak pogriješio tada, kao i nakon još jednog kontakta prije nego što je Hasančić postigao gol. Rijeka je trebala postati hrvatski prvak, a zaleđe koje je dosudio Alojzije Šupraha nakon signalizacije Zorana Krečaka u utakmici protiv Osijeka bilo je nepostojeće. Točnije, posljednji igrač obrane Osijeka bio je 12 centimetara ispred Rijekinog nogometaša koji je zabio regularan gol koji bi Rijeci donio tri boda potrebna za potvrdu naslova. (slika ofsajda na slici ljevo)(Izvor: wikipedia>1. HNL 1998./99., Također: nacional> Robert Bajruši, Dokumenti koji otkrivaju kako je Dinamo 1999. ukrao prvenstvo, Objavljeno u Nacionalu br. 352, 13.08.2002, Također: youtube.com>HNK Rijeka 1(2)-1 NK Osijek, 1999.)
1999. 28. Svibnja u 11,30 sati izvučena su posljednja kolica ugljena iz podzemlja istarskih rudnika ugljena u Raši. Slojevi ugljena dosezali su debljinu do 400 metara, a tektonski su izuzetno izlomljeni, zbog čega su se neki dijelovi rudnika nalazili 400 metara ispod razine mora, kao na području Labina, pa čak i 500 metara ispod mora, kao kod Plomina. Za gotovo četiri stoljeća iskopavanja iskopano je oko 40 milijuna tona raškog ugljena, od kojih gotovo polovicu od 1945. do 1984. godine, a najviše 1942. godine - 1,16 milijuna tona. Procjenjuje se da je u podzemlju ostalo još oko 4,4 milijuna tona ugljena. (Izvor: Novi List, Iskopavanje u Raši prestalo prije 10 godina, ali iz rudnika i dalje prijeti opasnost po okoliš, 15. siječanj 2020.)
1999. 11. Srpnja Potpisan je sporazum o prijateljskoj suradnji između Rijeke i grada Quingdao, lučkog grada iz pokrajine Shandong u Kini. Prijateljstvo Rijeke i Qingdaoa započelo je 7. Lipnja 1998. godine kada je prilikom posjete delegacije Grada Qingdao Rijeci potpisano Pismo o namjeri uspostave prijateljskih odnosa između ta dva lučka grada. 11. Srpnja 1999. Qingdao je posjetio riječki gradonačelnik na čelu grupe tadašnjih gospodarstvenika, kojom je prilikom potpisan i Sporazum o uspostavi prijateljstva. Tijekom toga posjeta, bit će potpisan i Ugovor o bratimljenju. (Izvor: Wikipedia, Rijeka, Gradovi prijatelji, Također: Grad Rijeka, Rijeka-gradovi prijatelji)
1999. 05. Kolovoza Prodaja broda "Dubrovnik Express" (slika ljevo), jednoga od četiri najnovija, najbolja i najvrjednija broda "Croatia Linea", dogovorena na 20. katu hotela "Royal" u južnoafričkome gradu Durbanu u četvrtak 5. Kolovoza. Poslije gotovo godinu dana provedenih na mrtvome vezu u Bakru taj brod za prijevoz kontejnera u najam je uzela ugledna tvrtka "Mediterranean Shipping Co." (MSC), ali pod novim imenom "MSC Provence". Time se pokreće lavina dražbi brodova i nekretnina koja će na najgori način prekinuti predugu i mučnu agoniju tvrtke. Mnogi se još nadaju da će brodolom riječkoga brodara, čiji su dugovi dosegli 170 milijuna dolara, biti izbjegnut u posljednji čas, a s različitih mjesta i razina čuju se poruke nade. Kamo sreće kad bi bili u pravu, no sve vodi tome da "Croatia Line" zauvijek nestane sa svjetske pomorske scene. I dok nova uprava tvrtke, predvođena Darkom Smolićem, vodi brod Croatia Line kroz posljednju poslovnu oluju, sve se glasnije govori o krivcima za neizbježni brodolom. Dugogodišnji direktor Dario Vukić, koji je mjesec dana poslije napuštanja tonućega broda imenovan državnim tajnikom u Ministarstvu turizma, za mnoge je najodgovorniji za to što se zbiva. Njegova uloga nije sporna, poručuju pomorski stručnjaci, ali ni prijašnja uprava, predvođena Milivojem Brozinom, po njima, ne može izbjeći svoj dio odgovornosti za sadašnje nevolje
1999. 29. Kolovoza nakon 235 godina neprekidnog djelovanja ugašena je Riječka tvornica konopa. To je bilo najstarije industrijsko potrojenje u povijesti Rijeke. Logo na slici desno. (Izvor: lokalpatrioti-rijeka.com > forum, Također: Građevinar 4/2015, INDUSTRIJSKA BAŠTINA, PRIPREMILI: Branko Nadilo, Krešimir Regan: INDUSTRIJSKA BAŠTINA RIJEKE – CENTAR, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 77, Darko Pajić: RIJEČKA INDUSTRIJSKA PROPAST)
1999. u pogon se pušta nova moderna crpna stanica Zvir 1, trenutno najmodernija, tehnički najopremljenija i najvećega instaliranog kapaciteta u Hrvatskoj od 3000 l/s. Izvor Zvir jedan je od najznačajnijih objekata u vodoopskrbnom sustavu grada Rijeke. Izvor Zvir pojavljuje se ispod strme stijene na sjevernom boku kanjona Rječine. Građevinskim zahvatima na kaptiranju izvora formirano je, iznad samog mjesta istjecanja jezero promjera 24 m. Apsolutna razina vode u jezeru ovisna je o hidrološkim uvjetima, dinamici rada crpilišta i položaju ustava na odvodnim ispustima, a za vrijeme istraživanja bila je na koti 5,2 m n.m.. Zvir 1 daje vodu u količinama sa rasponom od minimalno 1.000 – 1.500 l/s do maksimalno 31.000.000 m3 na godinu, tj. 2.000 l/s. Izvori ZVIR I i ZVIR II na lokaciji su Vodovodne ulice bb, na nadmorskoj visini do 5 m n.m. (Djelomičan Izvor: Gradilišta, Branko Nadilo: VODOOPSKRBA RIJEČKOG PODRUČJA I GRADNJA VODOSPREME STRELJANA, GRAĐEVINAR 52 (2000), Str: 4, Također: Nikola Stražičić - Riječki izvori i vodotoci u vremenu prošlom i sadašnjem, Izdavački centar Rijeka, 1999)
1999. 59,9 posto Riječke banke, prodano je BLB-u (Bayerische Landesbank) za cijenu od 41.2 milijuna dolara, što po dionici izlazi više od trostruke nominalne vrijednosti dionica, odnosno blizu dvostruke knjigovodstvene vrijednosti. Političkom odlukom je riješeno da se radi rizika i domino efekta koji bi se mogao dogoditi kreće u sanaciju Riječke banke, te je vlada Ivice Račana (koja je bila vlasnik oko 25% plus dvije dionice) krenula u pregovore s BLB-om o načinu sanacije banke. Glavni operativac cijele priče je bio potpredsjednik vlade Slavko Linić, koji se u času izbijanja afere nalazio na putu u Americi, da bi se odmah vratio i krenuo u pregovore. BLB-u je bilo ponuđeno da sukladno svome vlasničkom udjelu sudjeluje u sanaciji banke na što oni nisu pristali nakon otkrića skrivenog gubitka od 100 milijuna dolara, te su doslovce u 24 sata od početka pregovora prodali banku hrvatskoj državi za 1 dolar i pobjegli glavom bez obzira. Ulaskom države u većinsku vlasničku strukturu situacija u banci se stišala, a krenulo se odmah u rješenje problema s bankom na način da se banka odmah proda kako bi se izbjegla infuzija novca iz državnog proračuna (ovo je bitno istaknuti, jer se implicira kako je banka sanirana državnim novcem – što nije točno, tj. barem ne za sanaciju sloma banke iz 2002 godine). Vlasnik banke je bila država Hrvatska, a ne grad Rijeka, kojem je Linić bio gradonačelnik. Linić nije imao kontrolu nad Riječkom bankom. Linić tada ekspresno nalazi strateškog partnera, Erste banku, koja pokriva gubitak i sprečava stečaj banke. Odgovornost BLBa se sastoji u tome da makinacije svojega dilera nisu otkrili dok nije postalo prekasno, nisu se postavili kao odgovorni vlasnik te su procijenili kako im je jeftinije odustati od banke (i prodati je hrvatskoj državi za 1usd) nego sanirati ono što se u tome času činilo kao vrh ledenjaka. Istovremeno, činjenica je da su odluku napravili unutar 24 sata umjesto da su odugovlačili rješenje i potencijalno tim oklijevanjem zauvijek potpili banku.
1999. Ugasio se najveći hrvatski linijski brodar "Croatia Line", bivša "Jugolinija". Riječ je o kompaniji koja je uživala primat najvećeg linijskog brodara na Mediteranu. Povijest bilježi da je Jugolinija imala ukupno 187 brodova u floti, linije sa svim svjetskim kontinentima, te bila kompanija koja je diljem svijeta činila poznatim Rijeku, Hrvatsku i tadašnju Jugoslaviju. Aktom predsjednika Vlade FNRJ i maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita (Kumrovec, 7. Svibnja 1892. - Ljubljana, 4. Svibnja 1980.) od 20. Siječnja 1947. osnovane su  četiri velike brodarske kompanije: Jugoslavensku slobodnu plovidbu Sušak, Jugoslavensku linijsku plovidbu Sušak, Jadransku slobodnu plovidbu Sušak (buduća Jadrolinija) i Jadransku linijsku plovidbu Sušak (buduća Jugolinija). Od dvije najveće riječke i hrvatske pomorske kompanije "Jadrolinije" i "Jugolinije", prva je još uvijek živa s flotom od 50 brodova kojima Jadrolinija i danas uspješno povezuje hrvatsko kopno i otoke. Druga je nažalost neslavno završila u stečaju pod nazivom "Croatia Line". Jugolinija je stvorena na tada postojećoj floti od nacionaliziranih brodova, ratnog plijena i ratne reparacije. Naknadno je obavljena decentralizacija te je brodovima Jugolinije 1955. godine osnovana Atlantska plovidba, Tankerska plovidba i Splošna plovba. Nešto ranije, 1950. godine u Rijeci osnovana je Jadranska slobodna plovidba, današnji "Jadroplov" čije je sjedište u Splitu. Jugolinija je imala svoje predstavnike u svim najvećim lukama svijeta i bila je začetnik kontejnerskog i ro-ro prijevoza u bivšoj državi. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kompanija je od "Jugolinija" preimenovana u "Croatia Line" i tada je u floti imala 50-tak brodova, te ukupno oko 3.000 zaposlenih. Zbog privatizacijske pljačke, financijskih problema, gubitka linija i rasprodaje flote kompanija je 1999. godine završila u stečaju, koji se dan prije proslave Dana oslobođenja Rijeke 2. Svibnja 2000. godine nažalost pretvorio u grubu likvidaciju. Propast ove riječke kompanije najveći je udarac kojeg je pretrpjelo hrvatsko pomorstvo u 20 godina samostalnosti hrvatske države. 
1999. 16. Rujna direktorima u Croatia Lineu ( Jakov Karmelić, Oliver Kocijan, Ivan Rodin i Igor Krković) isplaćene otpremnine u visini 320 tisuća kuna. (Izvor: Riječanin, Pomorski vremeplov – 16. rujna)
1999. Tvornica papira je ponovno puštena u pogon, ali je nakon nekoliko mjeseci ponovno prestala s radom.
1999. 20. Listopada u sušačkoj luci Porto Baross na vezu uz lukobran potonuo m/b "Uragan" dugačak 21 m, 44 BT i star približno 130 godina. 05. Studenog 1999., na zahtjev Lučke kapetanije, izvučen je i ostavljen na Zagrebačkoj obali, na boku, odbrojavajući zadnje dane.No, to nije bio kraj. 5. Prosinca 2003. brod Uragan prenesen je sa Senjskog pristaništa u brodogradilište 3. MAJ radi obnove. Obnova broda završena je u Prosincu 2004., a od Ožujka 2005. izložen je u riječkoj luci. Na slici ljevo, brod Uragan nakon restauracije. 18. Srpnja 2014. brod je, zbog radova na području na kojem je bio postavljen, odnosno radova na bunkeru i oko bunkera na obali, preseljen na riječki lukobran, kod zgrade Dezinsekcije. Ovaj povijesno vrijedan i zanimljiv brod, sagrađen je prije gotovo 150 godina u Hamburgu u Njemačkoj. U Rijeku je stigao nakon Drugog svjetskog rata, kao dio ratne odštete. U godinama nakon rata korišten je za obnovu teško stradale riječke luke, u kojoj gotovo da i nema rive u čijoj rekonstrukciji nije sudjelovao prevozeći građevinski materijal. Kasnije je korišten za razne namjene, od istraživanja podmorja do "statiranja" u filmu "Vjetrovi rata". (Izvor:Zorović-Mohović-Mohović: Obnova parobroda "Uragan", Industrijska baština II (2005.), Pro torpedo, Rijeka 2010., str. 376. i 387.)
1999. 03. Prosinca Kanal Ri (logo na slici desno) je druga riječka televizijska postaja koja je započela s emitiranjem vlastitoga programa na 36. kanalu UHF-a, za šire područje grada Rijeke i okolice. Pokretanje projekta Kanala Ri inicirala je Gradska uprava, a podržale su ga brojne institucije, poduzeća i fizičke osobe gradskog i županijskog područja. Kuća broji 41 osnivačkog člana, a njihova je osnovna namjera bila da Rijeci pruže moderan televizijski medij. Danas je Kanal Ri  komercijalnatelevizijska kuća čiji se program emitira na višoj koncesijskoj razini na području Primorsko-goranske županije te dijelu Istarske i Ličko senjske županije. (Izvor: wikipedija, Kanal Ri, Također: Kanal RI, SVI STE POZVANI, Također: kerman.hr, Forum, Kanal Ri u postupku podstečajne nagodbe)
1999. 07. Prosinca Poglavarstvo Grada Rijeke, na sjednici održanoj toga datuma, donijelo je odluku o osnivanju Javne vatrogasne postrojbe Grada Rijeke (slika ljevo). Tom je odlukom utvrđeno se da se Vatrogasna postaja Centar i Vatrogasna postaja Vežica, sukladno Zakonu o vatrogastvu, ustrojavaju kao javna ustanova u vlasništvu Grada Rijeke. Naziv Ustanove sada glasi: "Javna vatrogasna postrojba grada Rijeke". Djelatnost Ustanove obuhvaća: - sudjelovanje u provedbi preventivnih mjera zaštite od požara i eksplozija; - gašenje požara i spašavanje ljudi i imovine ugroženih požarom i eksplozijom; - pružanje tehničke pomoći u nezgodama i opasnim situacijama; - obavljanje drugih poslova u nesrećama, ekološkim i inim nesrećama. (Izvor: SLUŽBENE NOVINE, Četvrtak, 23. prosinca 1999., Grad Rijeka)

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta - Riječka povijest općenito - Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400 - Povijest Rijeke od 1500 do 1600 - Povijest Rijeke od 1625 do 1650 - Povijest Rijeke od 1675 do 1700 - Povijest Rijeke od 1725 do 1750 - Povijest Rijeke od 1775 do 1800 - Povijest Rijeke od 1825 do 1850 - Povijest Rijeke od 1875 do 1900 - Povijest Rijeke od 1925 do 1950 - Povijest Rijeke od 1975 do 2000 - Povijest Rijeke od 2015 do Danas - Rijeka, razni događaji i ostalo - O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije - Riječka vlast kroz stoljeća - Povijest Rijeke od 1400 do 1500 - Povijest Rijeke od 1600 do 1625 - Povijest Rijeke od 1650 do 1675 - Povijest Rijeke od 1700 do 1725 - Povijest Rijeke od 1750 do 1775 - Povijest Rijeke od 1800 do 1825 - Povijest Rijeke od 1850 do 1875 - Povijest Rijeke od 1900 do 1925 - Povijest Rijeke od 1950 do 1975 - Povijest Rijeke od 2000 do 2015 - History of Racing, Preluk - Rijeka - Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Natrag na vrh stranice