Venucci (Wnoucsek) Romolo
Rođen: Rijeka 4. veljače 1903.
Umro: Rijeka 2. kolovoza 1976.
Roditelji: Antal Wnoucsek i Anna Marija rođena Rostand
Braća i sestre: Elena, Remo (Rijeka 4. veljače 1903.- Rijeka 13. studenog 1987.), Wilma (Rijeka, 1905. – Chiavari, 1983.), Galatea i Abdon
Supruga: Margareta rođena Kuss
Djeca: ??
Venucci je umjetnik, hrvatski slikar, kipar i likovni pedagog. Smatra se najvećim riječkim likovnim umjetnikom 20. stoljeća i vodeća osobnost Riječke avangardne grupe između dvaju svjetskih ratova. Navedenu titulu je zaslužio svojim bogatim i naprednim slikarskim i kiparskim stvaralaštvom, ali i svojim požrtvovnim likovno-pedagoškim radom nakon Drugog svjetskog rata.
Iako je utjecaj talijanske umjetnosti na Venuccijev opus neosporan, Romolo Venucci je svojim porijeklom, ali i obrazovanjem vezan za srednjoeuropsku kulturu i umjetničku tradiciju, jer je prvenstveno njena avangardna scena utjecala na oblikovanje Venuccijevog međuratnog stvaralaštva.
U Rijeci je, između stotinjak likovnih djela, izveo i zidne slike u atriju kapucinske crkve, četiri dekorativna futuristička panoa za Riječki velesajam te dvije skulpture anđela za zavjetnu crkvu na Kozali. Minuciozno je prikazivao gradske ulice i prizore Rijeke i nepobitno se vezao za voljenu Rijeku odlučivši ostati u njoj i nakon rata kada su brojni Fijumani odlazili, te stvarati nove vrijednosti kroz svoje umjetničko stvaralaštvo i pedagoški rad. Kroz svoje radove, Venucci je postao dio kulturne baštine Rijeke, a time integralni segment "tkiva" svojeg Grada.
Krajem 19. stoljeća njegov otac Antal Wnoucsek je kao vojni obveznik premješten iz rodnog Pečuha u Pulu gdje je postao časnik austrougarske ratne mornarice. Nakon nekoliko godina dolazi u Rijeku, gdje se ženi za Annu Mariju Rostand iz obitelji slovenskog i francuskog porijekla. Obitelj živi u gradskoj četvrti Mlaka, u zgradama na kraju Baračeve ulice (bivša Industrijska) u skromnim uvjetima, a otac se zaposlio kao vratar u Ljuštionici riže.
Dom Wnoucsekovih je živio umjetnost. Otac Antal je bio instruktor mačevanja i kolekcionar, svirao je citru i violinu, a majka Marija Ana pisala je poeziju. Šestero je djece odraslo u multikulturalnoj sredini, u obitelji koja je voljela i cijenila umjetnost. Brat blizanac Remo je bio izuzetno glazbeno nadaren te je u odrasloj dobi, iako po struci inženjer, u slobodno vrijeme bio zborovođa i orguljaš triju riječkih zborova.
Blizanci Romolo i Remo Wnoucsek rođeni su u Rijeci, a imena su dobili po poznatoj legendi iz rimske mitologije.
Od malih nogu su asimilirani među riječke Talijane među kojima su i živjeli na zapadnoj obali Riječine. Kako su i roditelji bili naklonjeni talijanskoj kulturi koja ih okružuje, osim mađarskog i njemačkog, kod kuće govore i fiumanski dijalekt.
Kao sedmogodišnjak, zajedno s bratom Remom, pjevao je u kapucinskom dječjem zboru koji je vodio pater Anselmo Canjuga, kapucin i skladatelj iz Budislavca kraj Varaždina. Dar za glazbu nije zaobišao ni Romola koji je kao dječak naučio svirati violinu i violončelo, ali je u konačnici prevladao njegov talent i interes za slikarstvom. Na slici gore, Romolo, sjedi prvi sa ljeve strane, svira čelo.
Prema Romolovim sjećanjima koje je iznio u intervjuu za list "Panorama" iz 1972. godine, slikar je prvi svoj autoportret izveo kao desetogodišnjak već 1912. godine, a 1913./1914. naslikao je djelo "Trsat" ulje na platnu povećih dimenzija (1000 x 600 ili 700 mm) kojim je najavio svoju sklonost prema veliki formatima. To će potvrđivati i u svojim kasnijim radovima. Nažalost, niti jedan od navedenih radova nije sačuvan. Jedini autorov rad koji je sačuvan iz tog ranog perioda je "Portret brata Rema" (slika ljevo, Romolo Venucci: Brat Remo, 1917.).
Romolo je od 1913. do 1917. godine pohađao nižu srednju školu u riječkoj "Kraljevskoj ugarskoj muškoj građanskoj školi" ("A Fiumei Magyar Király Állami Fiúiskola").
Nakon završetka niže srednje škole u Rijeci, Romolo odlazi na višu srednju školu u Budimpeštu koju je vjerojatno završio do 1922. godine.
1923. Romolo je uspješno položio vrlo strogi prijemni ispit na "Državnoj ugarskoj kraljevskoj višoj školi likovnih umjetnosti" ("Országos Magyar Királyi Képszőművészeti Föiskola"). Ta je škola tada bila jedna od najmodernijih u Europi. Odabran je kao jedini od trojice prijavljenih Riječana za studij slikarstva u klasi uvaženog mađarskog slikara i pedagoga Jánosa Vaszaryja.
Akademiju polazi u periodu od 1923. do 1927. kod Janosa Vaszarya kod kojega mladi Venucci studira slikarstvo, dok mu slikarske tehnike, fresco-slikarstvo i povijest umjetnosti predaje Andór Dudits, kiparstvo Zsigmond Kisfaludi Strobl, primjenjene umjetnosti Antal Meyer, Deszö Pilch anatomiju.
Po završetku studija vraća se u rodni grad, koji je u međuvremenu postao dio Kraljevine Italije.
1927. zajedno sa svojim profesorom Vaszaryem izlaže na Drugoj međunarodnoj izložbi u Rijeci, a izlagali su i Marsy, Hatway i drugi istakuti madžarski umjetnici.
Dokazavši svoju vrijednost kao talentiran i tehnički vješt slikar, 1928. Romolo je pozvan da izradi freske u atriju netom dovršene kapucinske crkve. Jedra križnog svoda ulaznog atrija oslikana su izduženim likovima četiriju anđela (Oprosta, Nevinosti, Milosrđa i Pokore) na modroj podlozi, a uokolo su tri lunete s prizorima lurdske legende o Bernadetti Soubirous. Freske su rađene tehnikom fresco a secco, dok su figure anđela, pojednostavljenih, čvrstih volumena obrubljenih crnom konturom u blijedim tonovima, oblikovane u novecento stilu.
1928. godine, u listu "La Vedetta" Riccardo Gigante piše o Prvoj izložbi kvarnerskog pejsaža u Rijeci, na kojoj je također sudjelovao Romolo Wanouscek, a čije slike autor opisuje kao "ekspresionističke, snažnih boja, kojima se ne može negirati kvaliteta".
U tom periodu završava brojna ulja, akvarele i crteže, kojima je bio zastupan na međunarodnirn izložbama u Rimu (1928.), Firenzi (1929.), Genovi (1930.), u Udinama (1930.).
1929. godine povjerena mu je izrada četiri 13 metara visokia futurističko-kubistička dekorativna panoa na industrijskoj izložbi "Fiera internazionale" održanoj u Rijeci na trgu Battisti (danas Trg Žabica) pred kapucinskom crkvom koja se još gradila.
Krajem 1929. i početkom 1930. Zgrada na kućnom broju Korzo 24 (slika ljevo, sa zastavom SHS, danas Radio Rijeka) doživjela je svoju prenamjenu. Prije 1930. u njoj su bile smještene "Cassa di Risparmio" i "Hrvatska Čitaonica", a nakon 1930. godine kao "Casa del Fascio". NAime, prenamjena je započela zahtjevom fašističkog rukovodstva da im grad odobri zemljište za novo sjedište koje bi objedinilo njihove vojne, ekonomske, političke i društvene potrebe. Tako je pronađena jeftinija alternativa koja je udovoljila njihovom 
zahtjevu. Zgrada doživljava tom prilikom značajne promjene. Najvažnija, iako ne i najsretnija činjenica iz ove epizode riječke povijesti jest izbacivanje "Hrvatske čitaonice" iz njezinih prostora kako bi i taj dio postao talijansko vlasništvo. Inženjer ove obnove bio je Ferruccio Iellouscheg koji je radove vodio pomno i planirano. U galeriji su radove izveli domaći majstori, stupove je mramorom obložio Grubessich, lokalni majstor, dok je na popločenju radila tvrtka Mareschi. Čak su i svjetiljke precizno planirane, a rad su Giuseppea Moceniga. Za potrebe novog fašističkog sjedišta za izradu stropnih dekoracija velike sale prvog kata su angažirani mladi, avangardni i perspektivni umjetnici, budimpeštanski Caci Ladislao de Gauss-Garady i Romolo Wnoucsek. Freske nisu sačuvane, ali o njima se pisalo u novinama "La Vedetti d´Italia".
U razdoblju između dva svjetska rata prezime Wnoucsek češkog porijekla mijenja u Venucci, prepoznavši sebe kao Talijana. Slika desno, autoportret.
Venucci se nije ograničio isključivo na slikarstvo, već i na polje skulpture koje sadrže zasebne likovne vrijednosti. U to vrijeme, na primjer, nastaju njegova "La Volonta" i "Ženski akt".
1931. godine Venucci na "Sindikalnoj izložbi ligurske umjetnosti" u Genovi predstavlja svoje djelo "Cvijeće". Tim povodom neki kritičar u Venuccijevom djelu zapaža, "zbog transparentnost i lakoće poteza te vibrantnosti boja, tragove izraza mađarskog slikara Jánosa Vaszaryja".
Između 1933. i 1934. izradio je dvije skulpture anđela na fasadi crkve sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali. Zavjetni hram na Kozali ili crkva sv. Romualda i Svih Svetih završena je i otvorena 16. Ožujka 1934., za vrijeme talijanske vlasti u Rijeci, prema projektu arhitekta Brune Anghebena.
Godine 1938. ženi se Sušačankom Margaretom Kuss te se nastanjuje u vrlo skromnom stanu na usponu Kalvarija.
Nakon Drugog svjetskog rata Venucci odlučuje ne odvajati se od svog okruženja, pa radije ostaje u Rijeci unatoč tome što se velika većina Talijanskog stanovništva odlučila napustiti grad, dodijeljen Titovoj Jugoslaviji, državi u kojoj oni nisu htjeli živjeti.
U Rijeci ostaje i njegov brat blizanac Remo, koji je cijeli svoj radni vijek proveo u Brodogradilištu, najprije u "Cantieri Navali del Quarnero", a nakon rata ostaje jedini inžinjer u Brodogradilištu "3. Maj". Nakon rata je za "3.Maj" napravio cjelovitu procjenu štete, izradio planove za generalnu rekonstrukciju i odigrao neprocijenjivu ulogu u njegovoj obnovi.
1939. projektirao je i brod "Abbazia" prema kojemu je kasnije izgrađena serija od 6 brodova "pjesnika" (šest pjesnika iz šest republika bivše države: "Aleksa Šantić", "Kosta Racin" i "Ivan Cankar", "Njegoš", "Vuk Karadžić" i "Vladimir Nazor").
Sudjelovao u obnovi Rijeke, obnovi broda "Galeb", a i predavao je u Industrijskoj školi.
Osnovao je strojarski odjel "Rijeka Projekta" te projektirao instalacije na kisik i acetilen za sva brodogradilišta u Hrvatskoj, instalacije za riječke bolnice i fakultete, sve instalacije za Vojnu bolnicu u Splitu te mnogobrojne zgrade u Rijeci i Hrvatskoj.
Imao je dvije kćeri, Patriziu Venucci Merdžo, novinarku časopisa "La Voce del Popolo" i Lilianu Venucci, urednicu uredničkog sektora EDIT-a.
Romolo nakon rata radi u jednom osiguravajućem društvu i u Građevnom projektnom uredu, od umjetnosti se nije moglo živjeti.
Godine 1946. Venucci je zajedno s Jakovom Smokvinom (Rijeka, 7. kolovoz 1903. – Volosko, 16. siječanj 1987.), Vinkom Matkovićem i Vilimom Svečnjakom (Zagreb 12. srpnja 1906. - Zagreb, 3. lipnja 1993.) osnivač Riječke podružnice "Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske" (ULUH), današnjeg "Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeke". U isto vrijeme organizira i postavlja prvu izložbu umjetnika-partizana: Božene Vilhar, Vlade Potočnjaka, Zdenka Venturija. Izložba je nakon Rijeke gostovala u Ljubljani i Zagrebu.
1947. Romolo započinje rad u školama, gdje će ostati do umirovljenja 1971.
Predavao je crtanje, deskriptivnu geometriju i povijest umjetnosti u "Talijanskoj gimnaziji", crtanje u "Učiteljskoj školi" i likovnu kulturu dvjema talijanskim osnovnim školama "Gelsi" i "Belvedere", djelujući istovremeno i na obrazovanju odraslih.
Kratko je vrijeme predavao crtanje u kući kulture "Vladimir Schwalba-Vid", tečaj crtanja koji se održavao unutar Guvernerove palače, a imao je od 50 do 70 polaznika i održavao se svake večeri po dva sata. Ubrzo je otpušten zbog slabog znanja hrvatskog jezika.
Neke od njegovih skulptura kao što su "La forza della volontà" (slika desno) iz 1933/34. su Udruge antifašista u posljeratnom periodu okarakterizirale kao "grubi primjer fašističke umjetnosti".
1951. Venucci širi svoj pedagoški rad organizacijom "Didaktičke izložbe učeničkih radova" čime potiče na veće zalaganje učenika i nastavnika drugih škola.
Godine 1963. utemeljuje Tečaj crtanja i slikarstva u "Circolo Italiano di Cultura" ("Zajednici Talijana Circolo"). Taj su tečaj polazili zainteresirani sugrađani svih uzrasta, narodnosti i zanimanja, ali i mnogi riječki slikari (Gianfranco Miksa, Mauro Stipanov, Maja Smokvina – Franković, Bruno Paladin, Loretta Janko, Claudio Frank, Branko Lenić i dr.). Ta grupa je prigodom 10. godišnjice Venuccijeve smrti, 1986. dobila časno ime svojeg osnivača: "Sezione d'arti figurative Romolo Venucci" djelujući pod stručnim vodstvom Venuccijeve učenice Erne Toncinich.
U lipnju 1971. u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja priređuje jednu od rijetkih samostalnih izložbi pod nazivom "Riječki Stari grad u očima slikara", izlažući ulja i akvarele na temu Staroga grada.
R
omolo Venucci umire u Rijeci 3. kolovoza 1976. Pokopan je na groblju Kozala, u nišama na polju J-?.
Sustavno prikupljanje autorovih djela, pogotovo onih koja dokumentiraju i ilustriraju nekadašnji izgled našeg grada, započelo je nakon samostalne izložbe "Riječki Stari grad u očima slikara". Tom je prigodom "Fond za kulturu Skupštine Općine Rijeka" otkupio dvadeset i pet akvarela s tematikom Stari grad. Potom se Zbirka upotpunjavala donacijama i otkupima.
Najveći dio njegovih djela dospio je u Zbirku donacijom Venuccijeve udovice Margarete 1981. godine koja je poklonila tadašnjoj Modernoj galeriji zbirku od 87 radova (48 ulja, 37 crteža i 2 skulpture), djela koja su predstavljala presjek njegovog životnog djela.
U Zbirci Romulo Venucci nalaze se i skulpture "Forza della volontà" i "Maska" te jedna od rijetko sačuvanih skica za fresku – akvarel "Alegorija aneksije Rijeke Italiji" (slika dolje).
U svojoj je izuzetno dugoj i plodnoj umjetničkoj karijeri izlagao na brojnim izložbama u Rimu, Genovi, Firenci, Udinama, Vareseu, Budimpešti, Zagrebu i Beogradu, a ostvario je i četiri samostalne izložbe. Sudjelovao je svojim djelima na više od 50 lokalnih, nacionalnih i internacionalnih izložbi (Varese, Budimpešta, Zagreb, Firenca, Beograd, Trst, Rijeka, Rustock, Faenza, Banjaluka).
Iako je i ranije na izložbama primao nagrade za svoja umjetnička djela, krajem šesdesetih i početkom sedamsesetih godina 20. stoljeća Venuccio je primio brojna javna priznanja za cjelokupni angažman.
1969. dobitnik je "Ordena rada sa srebrnim vijencem" predsjednika SFRJ za svoj umjetnički i 25-godišnji pedagoški rad.
1972. dobitnik je "Godišnje nagrade grada Rijeke" za izložbu "Riječki Stari Grad u očima slikara" koja je postavljena 1971. u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja.
1976. za sliku "Arlecchino" dobiva Prvu nagradu na Natječaju umjetnosti i kulture "Istria Nobilissima".
Romolo Venucci, Alegoria dell annessione di Fiume all Italia, papir, tuš, akvarel, 1930. – 1933.
Zahvaljujući važnoj donaciji Muzeju moderne i suvremene umjetnosti Rijeke, 1993. godine organizirana je retrospektiva posvećena Romolu Venucciju.
1996. izdana je monografija koja je predstavila sva djela sačuvana u Rijeci i u privatnim i javnim zbirkama.
U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci čitava je soba posvećena Romolo Venucciju, konačno u skladu s veličinom umjetnika.
Osim u Pomorskom i povijesnom muzeju, Venuccijeva se djela čuvaju u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, u Muzeju grada Rijeke te u brojnim privatnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu.
22. kolovoza 2013. u Rijeci je otkriven još jedan mural, i to u Baštijanovoj ulici od broja 6 do 8. To je deveti mural iz serijala grafita Riječke enciklopedije Fluminensia, koji je posvećen braći Remu i Romolu Venucciju. Oslikao ga je Edi Gustin, magistar likovne pedagogije.
Kreirao: - Nenad Labus
- SEAS
Izvori:
- Moja Rijeka Marta Ožanić: Predstavljanje murala Remo & Romolo Venucci, 24. kolovoza 2016.
- Novi list, Nova skulptura na izložbi koja u dijelu javnosti izaziva kontroverze, 02/02/07
- Ppmhp, Romolo Venucci
- Dr Boris Vizintin: Futurizam i konstruktivizam Romola Venuccija, PERISTIL 30/I987
- Romolo Venucci : quindici immagini della Citta vecchia di Fiume, Izdavač: Unione degli Italiani dell'Istria e di Fiume, 1976
- DAINA GLAVOČIĆ: Romolo Venucci 1903. – 1976. Retrospektivna izložba - katalog, Rijeka, Moderna galerija Rijeka, 1993
- SERGIO MOLESI, ERNA TONCINICH: Romolo Venucci, Rijeka, Trieste, Unione Italiana Fiume, Universitá Popolare Trieste, 2008.
- Kristian Volarić: Riječki slikar Romolo Venucci i utjecaj mađarske avangardne scene na kubokonstruktivističku i futurističku fazu njegovog stvaralaštva, DIPLOMSKI RAD, MENTORICA: izv. prof. dr. sc. Nataša Lah
Background picture copyright: 