Povijest Rijeke 1900 - 1925 godine

Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.

Povijest grada Rijeke (1900 - 1925 godina)

1900. statistike govore da je cijena života i stanovanja u Rijeci bila viša nego u glavnom gradu Budimpešti. Stanovi su imali višu cijenu a kvaliteta im je bila niža nego u Budimpešti. (Izvor: Ilona Fried: Fiume - Città della Memoria 1868-1945, Del Bianco Editore, Udine 2005., str. 87. i 65.)
1900. godine Rijeka ima 39.555 stanovnika. Sam grad 29.650, podopćina Plase 9.305). Plase broji 4.618 da bi već 1910. poraslo na 8.046 ljudi. (Izvor: 3.MAJ, (urednik Ivan Rogić), Rijeka 1984., str. 61., Također: Milivoj Čop: Riječko školstvo (1848-1918), ICR, Rijeka 1988., str. 135.). Po nacionalnostima ima 17.492 Italiana ili 44,9%, 12.772 Hrvata ili 32,8%, 3.425 Slovenaca ili 8,9%, 2.842 Mađara ili 7,5%, 1.945 Njemaca ili 5,0%, 412 ostalih ili 1,1%. Ukupno 38.955 stanovnika. (Guido Depoli: La Provincia del Carnaro, Editrice La Società di Studi Fiumani, 1928., str. 187.). Na raznim mjestima mogu se naći različiti podaci o ukupnom broju stanovnika koji se kreću do najviše 53.230. (Izvor: Ivo Goldstein: Hrvatska povijest, Novi Liber, Zagreb 2003., str. 466.), pa do najnižeg broja od 38.057 (Izvor: Szélinger Balázs: The History of Hungarian Fiume, str. 10. (isto i Dassovich, str. 188.). Uz to ima već 200 korisnika električne energije, s oko 300 brojila. (Izvor: Nana Palinić: 125 godina električne energije u Rijeci, HEP, Rijeka 2006., str. 66.). U to vrijeme Rijeka ima 2.152 kuća. (Izvor: Ilona Fried: Fiume - Città della Memoria 1868-1945, Del Bianco Editore, Udine 2005., str. 61.)
1900. Broj stanovnika Rijeke od 1880. do 1900. se udvostručio (s 20.981 na 38.955). Promet luke porastao je od 1871. do 1900. šest puta, tu djeluju i Ljevaonica i kovnica M. Skull, Kovnica željeza i čelika, Industrijapokućstva, Tvornica papira, Ljuštionica riže, Trgovački mlin za brašno, Tvornica kemijskih proizvoda, Riječka banka (osnovana 1871.) ... .
1900. Podaci o broju stanovnika Sušaka i Trsata su jednako nepouzdani i kreću se od 5.447 (Izvor: Dr. Andrija Rački: Povijest grada Sušaka, Tisak Primorskog štamparskog zavoda d.d., Sušak 1929., str. 55.) pa sve do 7.497 (Izvor: Marina Cattaruzza: Nazionalismi di frontiera: identità contrapposte sull'Adriatico nord orientale 1850-1950, Rubbettino, 2003., str. 52). Sušak broji 4.504, Trsat 956, Krimeja 148, Martinšćica 89, Orehovica 36, Podvežica 715, Pećine 390, Podvoljak 280, Strmica 159, Selo 48 stanovnika. (Izvor: Dr. Andrija Rački: Povijest grada Sušaka, Tisak Primorskog štamparskog zavoda d.d., Sušak 1929., str. 55.)
1900. od 1860. do 1900. u Rijeci je na talijanskom, mađarskom ili na njemačkom jeziku izlazilo stalno ili je počelo izlaziti najmanje 13 političko-informativnih, kulturnih i ekonomskih glasila, a na hrvatskom jeziku praktički niti jedan. (Izvor: Stanislav Škrbec: Riječka zvijezda Gutembergove galaksije, Riječka tiskara d.d., 1995., str. 289.)
1900. 01. Sječnja u Rijeci je stupio na snagu mađarski zakon o štampi. Tom prilikom, 28. Ožujka 1901. guverner podnosi ministru unutrašnjih poslova detaljan izvještaj o cjelokupnoj štampi u gradu .(Izvor: Dr. Jozsef Szekeres: Regesti spisa Kraljevskog gubernija o Franu Supilu, Novom listu..., VHARiP, sv. XV/1970, str. 385.)
1900. 02. Sječnja tiskan i uređen prvi broj "Novog lista", čiji je utemeljitelj i glavni urednik bio Frano Supilo (slika ljevo), dnevnik koji u prekidima izlazi do dana današnjeg i koji postaje najtraženija tiskovina u Rijeci tog doba. Tiskao se, kao sredstvo borbe Hrvata protiv mađarizacije i talijanizacije, a time i daljnjeg odnarođivanja susjedne Rijeke, na Sušaku, Strossmayerova 5, u Kraljetinoj tiskari do 01. Ožujka iste godine, kada je uprava preseljena u Rijeku (Piazza Urmeny br.6). Danas su te novine najstarije živuće novine u Hrvata. Nakon što je 1899 preuzeo pravaški tjednik "Hrvatska Sloga" koji se tiskao na Sušaku u Kraljetinoj tiskari, na kompleksu zvanom Kortil u današnjoj Strossmayerovoj ulici broj 5, Frano joj 1900. mijenja ime u "Novi List". U uvodniku prvog broja Supilo kaže:

"Program Novog Lista bit će i ostati hrvatski program na načelima stranke prava. Sa onu stranu Sušačkog mosta nalazi se zjenica oka našeg. Novi list će poći ususret svojoj dužnosti"

List je izlazio svakodnevno, ali je zbog zabrana i drugih okolnosti imao više prekida u izlaženju. Na Sušaku je izlazio do 01. Ožujka 1900 kada se njegova uprava seli u Rijeku radi liberalnijih mađarskih zakona o tisku. Od tada pa sve do kraja svog izlaženja list se tiska u "Riječkoj Dioničkoj Tiskari" na istoj adresi. Stoga Austrijska vlada 1907. zabranjuje rasparčavanje Novog Lista na Sušaku i ostatku austrijsog teritorija. Da bi to izbjegao, Supilo 19. Lipnja 1907. gasi "Novi list" i istoga dana i u istoj štampariji počinje izlaziti "Riječki Novi List". Nakon početka prvog svijetskog rata Supilo polako počinje gasiti svoj "Riječki Novi List". Supilo odlazi u inozemstvo, a od tada list samo vegetira. Prije rata naknada je bila 11.000 primjeraka, a nakon početka rata naknada je pala na samo 5.000. Njegov posljednji broj pojavio se 19. Prosinca 1915. Neprekidno kao dnevni list u Rijeci izlazi od 01. Ožujka 1947. godine pod imenom "Riječki list", a 16. Travnja 1954. godine mijenja ime u "Novi list". Od 09. Travnja 1989. godine izlazi i nedjeljom. (Izvor: wikipedia>Novi list, Također: Novi List, Neven Šantić: Frano Supilo - Reformator hrvatskog novinarstva, Objavljeno: 1. siječanj 2011., Također: Petar Strčić: Novi list, 1900.-2000, Novi list, 1999.Također: wikipedia>Frano Supilo, Također: Irvin Lukežič: Riječke Glose: Opaske O Davnim Danima, Izdavački centar Rijeka, 2004, str:54)
1900. od te godine trsatski samostan podpada pod Kranjsku franjevačku provinciju. Pod njom ostaje do 1990. (Izvor: Radmila Matejčić: Crkva Gospe Trsatske i Franjevački samostan, ICR, Rijeka 1991., str. 100.)
1900. 10. Veljače velikim balom u prisustvu više od 700 osoba službeno je otvorena nova guvernerova palača (slika desno). Ta je palača sve do 03. Svibnja 1945. godine bila svjedokom sudbonosnih događanja u povijesti Rijeke. Godine 1955. postaje vlasništvom Pomorskog i povijesnog muzeja, koji i danas u njoj ima svoje sjedište. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, O palači)
1900. 01. Ožujka Uprava dnevnika "Novi list" preseljena u Rijeku, u ulicu Piazza Urmeny br.6, gdjenastavlja sa tiskanjem. Do tada se list tiskao na Sušaku u Kraljetinoj tiskari. 02. Ožujka 1901. u Narodnoj tiskari na Sušaku je tiskan posljednji broj "Novog Lista". 1907. godine iz nekih taktičkih razloga "Novi list" mijenja naslov u "Riječki novi list". (Izvor: Irvin Lukežič: Rijecke Glose: Opaske O Davnim Danima, , Izdavački centar Rijeka, 2004, str:54, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 42/43, Katica Tadić: SUŠAK - OAZA HRVATSKOG TISKA)
1900. 01. Ožujka na Tvorničkoj cesti (danas Ružićeva ulica) je svečano otvoren "Hotel Sušak" i njegova velika dvorana (Slika ljevo). Vlasnik je bio sušačanin Petar Marač. Prvi arhitekt nije poznat. Današnji historicistički neorenesansni izgled duguje preinakama iz 1927. godine, arhitekta Franje Matijasića, i iz 1935., arhitekta Borena Emilija. Zgrada je mijenjala funkciju, te je između dva svjetska rata služila kao Direkcija "Jadranske plovodbe d.d.", a danas se u njoj nalaze prostorije "Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti". Posebnost ove zgrade jest da u njenoj unutrašnjosti možemo vidjeti zidne oslike riječkog slikara Giovannija Fumija. (Izvor: Ivana Golob: Šetnja Ružićevom i Vodovodnom ulicom, Sušačka revija br. 77, 2012., Također: Julija Lozzi-Barković: Međuratna arhitektura Rijeke i Sušaka, Adamić, Rijeka 2015., str:34, Također: GRAĐEVINSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U RIJECI, Jasna Doričić : TURISTIČKA IZGRADNJA SUŠAKA, -HOTEL JADRAN-)
1900. Politika mađarizacije koja se sustavno provodi pod upravom povjerenika A. de Vallentstisa, prislila je riječke autonomaše na kompromis s ugarskom vladom kojoj je načelu bio Kalman Szell. (Izvor: Ilona Fried: Fiume - Città della Memoria 1868-1945, Del Bianco Editore, Udine 2005, str. 20)
1900. 04. Ožujka riječka delegacija na čelu s grofom Teodorom Batthyanyem uz još 22 člana bivšeg Zastupstva odlazi u Budimpeštu na audijenciju kod novog premijera Colomana Szella. (Izvor: Irvin Lukežić: Fijumanske priče, ICR, Rijeka 1991., str. 74.)
1900. 23. Ožujka Svečano otvoren željeznički tunel Brajdica dužine 1838 metara (Wikipedia), s padom od 21 promila, velikim za željeznicu. Zračna udaljenost dvaju (ulazni i izlazni portal tunela) portala je zanemariva, cca 350 metara. Bio je u ono doba najdulji tunel ovog tipa u Europi, a imao je oblik spirale. Radove je izvela talijanska tvrtka "ing. Telli" iz Torina i trajali su 17 mjeseci, a za promet je svečano otvoren 27. Ožujka 1900. godine. Odmah je uskrsnuo problem s dimom parnih lokomotiva. Pronađeno je djelomično rješenje izgradnjom dva dimnjaka. Prvi se nalazi uz sjeverni zid Parka heroja, a drugi u novom parku kod Orijentovog igrališta na Krimeji. Tek sredinom 50-tih godina došlo je do elektrifikacije pruge i tunela, pa su riješene sve neugodnosti oko dimnih plinova kojima su bili izvrgnuti putnici i osoblje željeznice. Tunel je i danas u upotrebi kao izlaz iz kontejnerskog dijela riječke luke (na Brajdici); veza s glavnom riječkom željezničkom stanicom preko obale postoji i danas, no izbjegava se koliko je god moguće, jer prolazi praktički kroz centar grada. Projekcija tunela može se vidjeti na slici ljevo (klik na sliku za veću rezoluciju). I onako usput, to je i danas treći najduži željeznički tunel u Hrvatskoj. Najduži je tunel Sinac na Ličkoj pruzi- 2273 metara dužine. Talijanske okupacijske vlasti su ga nastavile koristiti, ali dogodila se nesreća ( lokomotiva nije uspjela savladati uspon, pa je došlo do trovanja zaposlenih ), te je od 1941. do 1945. g. tunel služio kao skladište. (Izvor: Maks Peč – radoznali promatrač (ur. Bruno Lončarić), Riječka nadbiskupija, Rijeka 2014., str. 63., Također: PODVEŽIČKA ŠTERNA broj 5, 2009, Informativni list Mjesnog odbora Podvežica, Igor Pedišić: TUNEL BRAJDICA)
1900. 02. Travnja o aristokratskoj bezbrižnosti vožnje automobila (slika desno), novog čuda na Kvarnerskoj rivijeri svjedoči redarstveni zapisnik od dana 02. Travnja 1900. godine pri općini Volosko:

"Danas poslije podne u 2 sata priletio je sa svom silom automobil grofa Szaparya, villa Keglevich, te je projurio kroz Volosko u utrci sa dva bicikla takodjer grofa; na mostu vratili su se automobili i bicikli i to najvećemo mogućom brzinom. Kod Standarda susretili su automobili i bicikli fijakere Jakova Polis i Frana Kral, te je pravo čudo što se nije u onom času dogodila kakova nesreća i to ima zahvaliti samo prisutnosti duha spomenutih fijakera, koji su pravočasno skrenuli sa svojimi vozovi... ".

Prekršitelj cestoredarstvenog propisa bio je grof Pal Szapary de Muraszombath Szechysziget et Szapar (1873.-1917.), 27 godina starosti, koji je boravio u bakinoj opatijskoj kući, vili Keglevich. Konkretne kazne za mladog Szaparyja nije bilo. Štoviše, on je koncem godine postao prvim predsjednikom novoutemeljnog Mađarskog automobilskog kluba. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 60, Saša Dmitrović: AUTOMOBIL U RIJECI)
1900. 04. Travnja u dopisu Magistratu i građanstvu Rijeke “Kraljevski ministar poljoprivrede obavještava da je u Rijeci osnovao Kraljevsku mađarsku stanicu za kemijska ispitivanja, koja je već trebala početi radom u ul Adamich br.2 pod nazivom M. KIR. ALLAMI VEGYKISERLETI ALLOMAS - R. UNG. STAZIONE SPERIMENTALE CHIMICA DELLO STATO FIUME. Kao voditelj Stanice imenovan je kraljevski viši kemičar Dr.Luigi Konyoki”. Dopis sličnog sadržaja ministar poljoprivrede uputio je istovremeno i Guverneru Rijeke grofu Szapary Laszlu. Prema ustrojstvu vlasti, guverner grof L. Szapary uputio je 08. Travnja 1900. gradonačelniku Rijeke Dr. A. de Vallentsitsu dopis “... da je Državna mađarska stanica za kemijska ispitivanja osnovana u Rijeci počela s radom, i da se ista nalazi u ul Adamich br.2 (kuća Dall’Asta)” (na slici ljevo je dopis iz guvernerova ureda gradonačelniku Rijeke u kojem ga se obavještava o početku rada Kraljevske stanice za kemijska ispitivanja). Ovaj se datum može smatrati danom osnivanja spomenute stanice, budući da je dnevnik “La Bilancia”, koji je tada izlazio u Rijeci, o tom osnivanju 09. Travnja 1900. donio vijest. Ta je stanica bila prva organizirana ustanova javnog zdravstva na ovom području. (Izvor: Zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije 1900-2000, Rijeka 2000., str. 42. (Ana Alebić-Juretić), Također: Prof. dr. sc. Anto Jonjić: Sto godina Zavoda za javno zdravstvo PGŽ 1900-2000. Isto i ZZZZ str. 42., Također: Nastavni Zavod za javno zdravstvo PGŽ, Ana Alebić-Juretić: Više od stoljeća kontinuiranog djelovanja laboratorija za ispitivanje namirnica (i Nastavnog zavoda za javno zdravstvo) u Rijeci),Također: ZZJZPGZ, Sto godina Zavoda za javno zdravstvo Rijeka, SJEDIŠTE PREVENTIVNE MEDICINE, TAkođer: CROSBI, Bakašun, Vjekoslav, Jonjić, Anto: Rijeka i Riječani u medicinskoj povjesnici)
1900. Koncem Svibnja Ante Bačić otvara za građane svoje kupalište na Potpećinama "uređeno po svim mogućim udobnostima", prethodno preuređeno, sa 100 kabina, te gostionicom iznad njega. Danas je to Glavanovo. (Izvor: Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 313.)
1900. 15. Travnja do 22. Travnja u prostorijama Općinske dječačke škole je održana treća izložba fotografija u organizaciji Kluba prirodnih znanosti grada Rijeke. Izložbu je priredio i postavio predsjednik kluba dr. Alessio de Feichtinger. Sudjeluju između ostalih Ferdinand IV. veliki vojvoda od Toskane i nadvojvotkinja Marija Josipa. Od domaćih autora grofica Maria Luigia de Szapary, riječki brodovlasnik Gjuro Vranyczany, prof. Peter Salcher, Arturo de Meichsner, Rodolfo Levy, Giovanni Benzan. Ernesto Benco je izložio više fotoaparata.
1900. 25. Svibnja u dvorani hotela "Sušak" održana prva predstava "Cinematografa Lumiere" Josipa Stančića.
1900. 03. Lipnja Uprava Franjevačkog reda potvrdila je dekretom "Ordine nostro" osnutak nove provincije (u današnjim granicama) na području kontinentalne Hrvatske, čime je osnovana "Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda". Njen prvi provincijalni ministar i duhovni otac je fra Vendelin Vošnjak. Zemljopisno i crkveno-strukturalno, Hrvatska franjevačka provincija prostire se u dvjema nadbiskupijama (Zagrebačka i Riječka) i trima biskupijama (Varaždinska, Požeška i Đakovačko-srijemska) u Republici Hrvatskoj te u dvjema biskupijama (Subotičkoj i Đakovačko-srijemskoj) u Srbiji i Crnoj Gori, odnosno u pokrajini Vojvodini. Tom odlukom trsatski samostan pripao novoosnovanoj Hrvatskoj provinciji. Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda po svome je nastanku najmlađa provincija među istim pokrajinskim zajednicama koje su tijekom skoro osam stotina godina franjevačke prisutnosti među Hrvatima nastale na hrvatskom etničkom prostoru. (Izvor: HKVRPP, Franjevci (OFM) (Hrvatska provincija sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu), Također: Wikipedia, Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda)
1900. 14. Lipnja iz ureda Guvernera upućen je gradskom Magistratu dopis kojim se ovaj obavezuje "... da koristite Kraljevsku stanicu za kemijska ispitivanja za eventualna ispitivanja i analize: pitke vode, leda, soda vode, gazirane vode, octa s obzirom na sulfatnu kiselinu i obojene tvari, obojenog sladoleda, obojene rakije, obojenih likera, rakije s obzirom na patočna ulja (oli epireumatici-Fusel), kapica sifona, obojene tjestenine, obojenih igračaka, obojene posteljine te kozmetike (šminke), analize koje su potrebne u policijske (inspekcijske), ili ako se pokaže potrebnim, u bilo koju drugu svrhu." U dopisu se napominje da su "... Analize navedene Kraljevske kemijske stanice pravovaljane i mogu dakle služiti za krivični postupak." Neke od tadašnjih kemijskih analiza koriste se i dan danas. Laboratorij za ispitivanje namirnica započeo je radom u Travnju 1900. (Izvor: Hrvatski časopis za javno zdravstvo, Vol 3, Broj 9, 7. siječnja 2007. Ana Alebić-Juretić: Više od stoljeća kontinuiranog djelovanja laboratorija za ispitivanje namirnica)
1900. 18. Lipnja riječki Novi list donosi novinsku vijest koju možemo smatrati za početnu točku povijesti automobilizma našeg kraja. Pod naslovom "Pišu nam iz Bakra", članak kaže:

"Prvim automobilom koji je kupio vitez Oltschbaur na pariškoj izložbi, prošao je dana 16. Lipnja kroz Bakar u 5 sati po podne. Gospodin Oltschbaur sa svojom suprugom, rođeni Bečanin, posjednik vile u Andrlićevom zaljevu kraj Kraljevice, dovezao se na istom direktno iz Beča. Taj put prevalio je za 48 sati, a iz Bakra do svog posjeda trebao je 15 minuta."

Vitez Oltschbauer je 1904. godine sagradio hotel "Liburniju" sa četrdesetak soba i time si osigurao naslov utemeljitelja kraljevičkog turizma, no ovaj njegov automobilski pothvat daje mu pravo da ga nazovemo "prvim automobilistom u povijesti našeg kraja". (Izvor: Sušačka revija br.60, Saša Dmitrović: Automobili u Rijeci, Također: Damir Drinkovic: Riječko pomorstvo – kronologija)
1900. Gradsko poglavarstvo ponovo bira Michelea Maylendera (mađarski - Maylender Mihály) (Rijeka, 11. Rujna 1863 – Budimpešta, 1911) za gradonačelnika. Na toj je funkciji ostao do 6. Listopada 1901. Prvi je mandat odradio u razdoblju od 1897. do 1899.
1900. 01. Kolovoza otvorena je zgrada "Mađarske državne mješovite osnovne škole" Plase-Mlaka (danas Elektrotehnička škola), građena po projektu Sandora Baumgartena i Zsigmunda Herczegha. Nastava je počela 01. Rujna 1900. godine s zadatkom što brže mađarizacije, izvodila se na mađarskom, hrvatski je bio zabranjen, a talijanski jezik se učio dva puta tjedno. 1958. godine škola dobiva naziv "Elektro škola s praktičnom obukom" i u njoj djeluju dva usmjerenja : elektroinstalatersko i elektromehaničarsko. (Izvor: Srednja škola za elektrotehniku i računalstvo, Povijest Škole)
1900. U zgradi Hrvatske narodne čitaonice na Trsatu 1900. godine djelovao je hotel koji se nije uspio dulje održati. (Izvor: Igor Žic: Riječka gostoljubivost, Adamić, Rijeka 2000, str. 65.)
1900. 04. Rujna prema mađarskom programu o razvoju školstva u Rijeci i projektu mađarskog arhitekta Alpara Ignaza, dovršena i svečano otvorena nova zgrada Trgovačke akademije na nepravilnoj parceli na Cambierievu trgu, na spoju ulica Via del Ospedale, Via Pomerio i Via della Caserma, danas Ulice Fiorello la Guardia, Pomerio i Studentska ulica (danas Fakultet za pomorstvo i promet Rijeka i Viša pomorska škola u Rijeci) (slika desno). Prizemlje i dva kata nove zgrade - ukupno 6000 m2 korisne površine predstavljali su tada ogromni prostor za postojeće mađarske škole u Rijeci. Za svoje vrijeme bila je to suvremeno opremljena školska zgrada s kabinetima, crtaonicom, gimnastičkom dvoranom, upravnim prostorijama i velikim dvorištem u dvije razine. Zgrada je izgrađena u stilu visokorenesansnog eklekticizma, a naknadno je građevini pridodana novija zgrada prema prilaznom putu i obližnjem parku. (Izvor: Novi List, Andrej Petrak: Po švedskom receptu: Pomorski fakultet kreće u nadogradnju zgrade iz 1900., 16. siječanj 2014, Također: Rijecani.com, Riječki ljetopis, Također: Matica hrvatska, Riječki ljetopis, Također: Izložba, muzej-rijeka, MORNARIČKA AKADEMIJA i pomorsko školstvo u Rijeci, Bakru i Malom Lošinju, od28.11.2013. do 08.03.2014.)

Jedan od najintimnijih spomenika koji Ivan Rendić podiže 1902. na groblju Kozala je spomenik njegovom prijatelju i poslovnom suradniku riječkom slikaru i dekorateru Giovanniju Fumiju

1900. 17. Rujna u Rijeci u 51. godini umire slikar Ivan Giovanni Fumi, vrlo plodan i svestran ademski slikar i restaurator. Rođen u Veneciji 1849. U Rijeku je došao 1883. i tu djelovao do svoje tragične smrti. Giovanni Fumi stradao je prilikom pada sa skele dok je freskama ukrašavao jednu vilu na Orehovici. Godine 1883. restaurirao je riječku municipalnu dvoranu, a godinu dana kasnije ukrasio je dvoranu Filharmonijsko - dramskog društva i dvoranu prvog kata riječke šecerane. Slikao je i u crkvama oltarske slike. Godine 1891. sudjelovao je na Nacionalnoj umjetničkoj izložbi u Rijeci na kojoj su izlagali i istaknuti inozemni slikari. Njegova grobnica se nalazi na riječkom groblju Kozala (slika ljevo), a sagradio ju je 1902. njegov prijatelj i poslovni suradnik, a inače veliki riječki kipar Ivan Rendić. Rođen u Veneciji 1849. Neki izvori govore da je rođen 17. Listopada 1900. (Izvor: Igor Žic: Riječki orao, venecijanski lav i rimska vučica, Adamić, Rijeka 2003., str. 196., Također: Državni arhiv u Rijeci, Theodor de Canziani Jakšić: DEKORATIVNO FASADNO SLIKARSTVO U RIJECI, Državni arhiv u Rijeci studeni/prosinac 2001., Također: Zammattio Maria – Nerzi Antonio: L' Architetto Giacomo Zammattio: la vita e le opere, Istituto Italiano d'arti grafiche, Bergamo, 1931.)
1900. 28. Rujna "Novi list" donosi sljedeći članak:

"U riječkim školama upotrebljavaju se posebne knjige, koje imaju u djeci pobuditi magjarski duh. Pred nama je jedna takva školska knjižica – 'Storia degli Ungheresi'... Zanimljivo je kako se u toj knjižici pripovieda magjarska povijest. Godine 884. uputiše se Magjari i osvojiše sve zemlje od Karpata do Jadranskog mora. Dakle, već 889. kad je Arpad utemeljio domovinu, Hrvati bijahu podjarmljeni! O Kolomanu kaže da je bio valjan ne samo pismom nego i mačem, te da je pokorio buntovnike hrvatske. Ugovori hrvatskih velmoža s Kolomanom i njegove obaveze, kad je bio priznat i hrvatskim kraljem, tu naprosto ne postoji. Ovim tonom napisana je čitava školska knjiga. Nikola Jurišić slavi se kao magjarski junak i isto tako i Nikola Zrinski, a Jelena Zrinska proglašuje se uzorom magjarskih žena. Hrvata naprosto nigdje nema – Zbrisani su...".

(Izvor: Milivoj Čop: "Novi list" protiv tuđinske odnarođivačke politike u Rijeci od 1900. do 1914. godine, RIJEKA sv. 2/1994., str. 207.)
1900. 08. Listopada izdana "naredba kraljevske; hrvatske slavonske dalmatinske zemaljske vlade, odjela za unutarnje poslove od 8. Listopada 1900. broj 58.651., kojom se izdaju privremeni propisi glede vožnje automobil-kolima i motor-koturima na javnim cestama i putevima". U članku 22. stoji "Brzina vožnje u mjestima ne smije bit veća od one konja u kasu. Izvan mjesta može se brzina umjereno povećati, nu samo na širokim, ravnim i bez zavoja cestama slabog prometa."(Izvor: Sušačka revija br.60, Saša Dmitrović: Automobili u Rijeci)
1900. 19. Listopada Josip Lazarus je službeno pokrenuo djelatnost brodogradilišta na lokaciji na riječkom lukobranu. Gradnja i opremanje radionica otegla se gotovo četiri godine, nezavisno od povlaštenog statusa poduzeća. Lazarus je imao dosta posla na održavanju engleskih putničkih prekooceanskih brodova društva Cunard Line, koji su plovili na iseljeničkoj liniji Rijeka-New York. U desetak godina preko Rijeke je u Sjedinjene Američke Države otišlo 500.000 ljudi. Usputna posljedica velikog iseljeničkog vala bilo je podizanja dvadeset hotela u Rijeci, od kojih je najveći, Emigranti, imao 1.500 kreveta.
1900. 23. Studenog Izvan zidina rimskog castruma (utvrde) na Kozali na zemljištu Štefan otkriveni ostaci rimske gospodarske zgrade. Nalazište nije jako udaljen od limesa. Dokumentaciju iskopa, koji je vođen pod kontrolom komisije, vodio je arhitekt Giacchino Grassi. Pretpostavlja se da je građevina bila dio tijeska za masline ili vino i datira iz II stoljećea. (Izvor: Radmila Matejčić: Izleti u prošlost, Adamić, Rijeka 2000., str. 36.)
1900. Izgrađen hotel "Sušak" na Tvorničkoj cesti, sadašnja Ružićeva 5. Naručitelj gradnje je bio Petar Marač, a arhitekt nije poznat. Preinačen je 1927. i tada je dobio današnji historicistički neorenesansni izgled, što je djelo arhitekta Franje Matijasića. U njenoj unutrašnjosti možemo vidjeti zidne oslike koje je oslikao riječki slikar Giovanni Fumi uz pomoć Antonia Crespia. (Izvori: Arhitektura historicizma u Rijeci 1845-1900., Moderna galerija Rijeka, 2001., str. 658., Također: Ivana Golob: Šetnja Ružićevom i Vodovodnom ulicom, Sušačka revija br. 77, 2012.)
1900. Prve kinoprojekcije na Sušaku održavale su se u kazališnoj dvorani hotela "Sušak". Iste godine vlasnik hotela Sušak Petar Marač gradi i pozornicu u kazališnoj dvorani.
1900. Godine u riječkoj plinari izgrađen je novi gazometar od 2000 m3, a 1910. teleskopski gazometar ("na dva kata") od 5.000 m3 proizvedenog plina. Ovaj je "preživio" i I i II svjetski rat i bio u funkciji sve do 1992. godine. Na slici desno riječka plinara oko godine 1920.
1900. U Rijeci je te godine bilo 2.507 zgrada. Od toga 2.141 stambenih, 67 tvorničkih, 97 zgrada trgovačkih poduzeća i novčanih zavoda, 12 školskih zgrada. (Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, ANALITIČKI INVENTAR, Inventar fonda POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918)
1900. Rijeka ima 38,955 stanivnika. (Izvor: "Hungary: Principal Towns". Statesman's Year-Book. London: Macmillan and Co. 1908 – via HathiTrust)
1900. gradu je bilo 871 zaposlen u poljoprivredi, 6285 u industriji, 2307 u trgovinskim i kreditnim zavodima, 2304 u prometu. Osim toga bilo je još 1445 službenika, 897 vojnika i policajaca, 2872 nadničara, težaka i posluge. (Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, ANALITIČKI INVENTAR, Inventar fonda POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918)
1901. 10. Sječnja Dr. Francesco Vio izabran je za riječkog gradonačelnika. Potpresjednici su Donato Mohovich i Andrea Ossoinack. Na toj je funkciji bio do 13. Lipanj 1913. Ponovo je bio izabran 11. Listopad 1918. i bio na toj funkciji sve do 1919.
16. Siječnja 1901. blagajnik riječkog "Gradskog odbora Društva Crvenog križa" Antonio Francesco Luppis predaje Gradskom magistratu na depozit pečat, spise, blagajničku dokumentaciju i kreditne knjižice s imovinom podružnice (HR-DARi-22, Gradsko poglavarstvo Rijeka, E 23/1882, Croce rossa), čime se organizacija praktički gasi. Organizacija Gradskog odbora Društva Crvenog križa je osnovana 30. Svibnja 1881. kao lokalna podružnica nacionalne organizacije Crvenog križa. Riječka je podružnica Crvenog križa imala ugled jedne od najbolje organiziranih u državi a njeni čelnici dobivali visoka priznanja. Od 1887. postupno zamire njena aktivnost. (Izvor: Povijest Hrvatskog Crvenog križa, Hrvatski Crveni križ, Također: Gradsko društvo Crvenog Križa Rijeka, Upoznajte nas, Također: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji, Također: Arhinet, Stvaratelji, Društvo Crvenog križa)
1901. 22. Sječnja u teatru Fenice održan izborni sastanak Autonomne stranke. Michiele Maylender održava govor pred gotovo 600 birača. (Izvor: Ljudmila Toševa Karpovitz, Riječki korpus separatum 1868. – 1924., str:141, Također: Diplomski rad, Šuran Vanesa: POLITIČKI I ETNIČKI SUKOBI U RIJECI OD 1905. DO 1907. GODINE PREMA NOVINAMA IZ JADRANSKE REGIJE, Rijeka, 2016.)
1901. 24. Sječnja Izabrano novo gradsko Zastupstvo.
1901. 26. Veljače u sudski registar upisano je osnivanje riječkog tiskarskog zavoda pod nazivom "Riječka Dionička Tiskara (Tipografia Fiumana, Societa Anonima)", čija je glavna svrha štampanje hrvatskih knjiga i novina. Grupa riječkih Hrvata kupila je u Rijeci i cijelu zgradu koja je postala uprava i glavna štamparija na Piazzi Urmeny (Casa Rusio - Ružić). Ta je tiskara kasnije stavljena na raspolaganje Franu Supilu i u njoj se tiskao "Riječki Novi List".(Izvor: JOZSEF SZEKERES: REGESTI SPISA KRALJEVSKOG GUBERNIJA O FRANU SUPILU, NOVOM LISTU S RIJEČKOM NOVOM LISTU, u spisima Kr. riječke gubernije ( 1900—1916))
1901. 26. Veljače Kod Trgovačke komore registrirana štamparija Frana Supila.
1901. godinu dana poslije Pule, osnovana je Riječka seizmička postaja. Iste je godine otvorena i seizmička postaja u Zagrebu.
1901. 02. Ožujka na Sušaku u Narodnoj tiskari tiskan posljednji broj "Novog Lista".
1901. 09. Ožujka u prisutnosti petnaest od ukupno šesnaest članova-utemeljitelja, inaugurirana je u kući Whitehead Riječka masonska loža Sirius gdje je u početku bio hram. Ložu je osnovalo deset Židova, tri protestanta i tri katolika. Za prvog starješinu lože izabran je bankarski činovnik u riječkoj filijali Kreditne banke (Banca di Credito), Arturo Steinecker. Kako je u loži bilo više Talijana loža je radila na talijanskom jeziku. Godine 1910. gradi se stambena zgrada u današnjoj Dežmanovoj 3 gdje se masoni sele. Projektant te secesijske zgrade bio je arhitekt Giovanni Rubinich (1876. – 1945.), također riječki mason. Posljednji zapisnik rada lože Sirius je od 24. veljače 1924., a pretpostavlja se da je loža ukinuta i prije 26. studenoga 1925., dana kada je u Italiji stupio na snagu Zakon o zabrani masonerije. (Izvor: Klub Sušačana, Sušačka Revija broj 69, Ljubinka Toševa Karpowicz: LOŽE SIRIUS I POBRATIM, Također: Novi List, Sandy Uran: Tajnovita povijest riječkih masona....., 20. veljača 2020.)
1901. 20. Ožujka "Naša sloga" od 26. Ožujka izvještava o nesreći koja se dogodila u brodogradilištu "Howaldt & co" 20. Ožujka 1901. U članku kaže:

"Nesreća u brodogradionici u Brgudih
Iz Rieke javljaju nam, da se je dogodila dne 20. t. mj. u jutro u brodogradionici tvrdke "HowaId i drug" u Brgudih, na kastavsko-riečkoj granici velika nesreća.
Talijanski parobrod "Fiume" nalazio se je u plivajućem doku, gdje se je s nepoznatih do sada razloga posve na lievu stranu nagnuo. Usljed pada potonuo je skoro posve plivajući dok. Na parobrodu radilo je okolo 200 radnika, kojih većina skoči u more, da se plivanjem spasi. Mnogo je radnika ranjeno a nekoji su već ranam podlegli. Medju ovimi nalazi se nesretni Fran Prapor. Kao težko ranjeni spominju se Ivan Korić, K. Gardašanić, Otmarić Juraj i nekoji drugi.
Na lice mjesta došla je iz Rieke odmah komisija, da izvidi koji je zakrivio nesreću. Očekujemo pobližih viesti."

Parobrod "Fiume" je 1923. udario o podrtinu i potonuo u Sredozemlju kod svjetionika Planier (Bouches-du-Rhone). (Izvor: Nenad Labus: Kronologija brodogradilišta 3.Maj)
1901. 03. Lipnja svečano je otvoreno trsatsko groblje. Prvi ukop izvršen je već dan kasnije i pokopan je prvi pokojnik – Juraj Rahelić. Na groblju se nalazi velik broj grobnica i grobova izgrađenih po projektima eminentnih hrvatskih i lokalnih, riječkih i sušačkih, arhitekata i kipara (Rendić, Emili, Kolacio, Sila). Postoji i veći broj grobova osoba značajnih za hrvatsku povijest (Whitehead, Trnski, Ramous, Turković, Ružić i dr.) (Izvor: Monografija Komunalnog društva Kozala 2002., Također: Matica hrvatska, Daina Glavočić: Riječko groblje Kozala, Također djelomično: Forum Croinfo.net, Lipanj - značajni događaji, autor: Ilirija)
1901. 12. Lipnja Kako bi pokušali spriječiti potpuno mađariziranje i talijaniziranje školstva u Rijeci, te zaustaviti širenje anacionalnog autonomaškog fijumanstva, skupina riječkih Hrvata 1900. godine se okupila u poseban odbor kojemu je cilj bio ishoditi od gradskih vlasti odobrenje za otvaranje jedne hrvatske pučke škole s hrvatskim kao nastavnim jezikom, kako bi se u njoj moglo obrazovati zakinutu hrvatsku djecu. Članovi tog odbora bili su barun Gjuro Vranjican- Dobrinović, Josip Bačić (posjednik), Rajmund L. Bačić (trgovac), dr. Ante Bakarčić (odvjetnik), dr. Antun Bonetić, Ignac Bonetić (posjednik), Sigismund Kopajtić (brodovlasnik i predsjednik Ugarsko-hrvatskog parobrodskog društva), Hinko Durbešić (trgovac), dr. Rikard Lenac (odvjetnik), dr. Vjekoslav Luttenberger (odvjetnik), dr. Ivan Kukanić (župnik Rijeke), Aleksandar pl. Marijašević (trgovac), dr. Bruno Medanić (liječnik), Marijan Mikuličić (Trgovac), dr. Silvestar Pallua (odvjetnik), Stjepan Perušić (trgovac), Josip Polić (kanonik), Vjekoslav pl. Rinaldi (posjednik), Gjuro Ružić (industrijalac), dr. Antun Švalba (liječnik), i Ante Šterk (posjednik). Ovaj odbor je 12. lipnja 1901. godine uputio gradskom vijeću predstavku koju je Novi list prenesao u cijelosti, a kojom se na temelju nekoliko argumenata obrazlagalo zašto je u Rijeci potrebna barem jedna niža pučka škola koja bi se morala o trošku općine: (1) iz razloga što u Rijeci i okolici živi velik broj stanovnika hrvatskog, ilirskog i slovenskog materinjeg jezika; (2) hrvatski narod u Rijeci ima pravo da mu se omogući školovanje djece na narodnom jeziku, na temelju činjenice što plaća državni porez i općinski prirez, također i školski porez koji iznosi 5%, te spada u jednu od najjačih skupina riječkih poreznih obveznika; (3) predstavka se poziva na popis stanovništva od 13. prosinca 1890. godine kojim je utvrđen manji broj govornika talijanskog materinjeg jezika u Rijeci (13.012) od govornika hrvatskog i slovenskog materinjeg jezika zajedno (13.569); i (4) općina je dužna podignuti školu s hrvatskim kao nastavnim jezikom, prema načelu pravednosti i jednakosti, te u skladu s zakonskom osnovom – misli se na mađarski školski zakon XXXVIII. iz 1868., članak 58.49. Odgovor na ovu predstavku odbor je morao čekati godinu i pol dana. U Veljači 1903. Vijeće je molbu odbilo. Novi list prenio raspravu i kaže da je "bila živahna i dugo je potrajala jer se gospoda članovi školskog vijeća nisu mogli složiti kako da motiviraju nepravdu koju su već unaprijed odlučili da se mora nanieti riječkim Hrvatima, a to znači većini pučanstva i najjačim poreznicima na Rijeci. Ipak je na koncu školski odbor našao načina, da pljune u obraz pravici i zakonitosti, pak je zaključio, da se rečena predstavka uputi gradskome zastupstvu predlažući da bude odbivena." Navedeni razlozi za odbijanje bili su: (1) smatraju da je zahtjev neosnovan i umanjio bi talijanski karakter škola; (2) članci 23, 58 i 59 zakona XXXVIII. iz 1868. godine više nemaju važnost; (3) prema školskom statutu nastavni jezik mora biti talijanski; (4) ilirski jezik je samo dijalekt a slovenski jezik se značajno razlikuje od hrvatskog, pa prema tome za preostale stanovnike hrvatskog materinjeg jezika ne treba podignuti školu jer ionako većinom poznaju talijanski; (5) hrvatski jezik nije važan za pomorske i trgovačke poslove; i (6) otvaranje hrvatske škole bi opteretilo gradski budžet. Protiv ove odluke podnio je žalbu barun Juraj Vranjicani. 1908. guverner je dao spis odložiti u arhiv bez odgovora. 30. Listopada 1909. odvjetnik Erazmo Barčić, jedan od vođa Hrvata u Rijeci, uputio je Namjesništvu upit u vezi s predmetom iz 1903. godine. 07. Prosinca 1910. cijeli je predmet ponovo arhiviran bez rješenja. (Izvor: JOZSEF SZEKERES: REGESTI SPISA KRALJEVSKOG GUBERNIJA O FRANU SUPILU, NOVOM LISTU I RIJEČKOM NOVOM LISTU u spisima Kr. riječke gubernije (1900—1916), Berić, Emanuela: Razvoj riječkog školstva u 20. stoljeću, Diplomski rad 2018.)
1901. 08. Srpnja nakon molbe riječkog advokata Erazma Barčića, ministarstvo pravosuđa Mađarske odobrilo gradnju Sudbene palače u Rijeci koja bi se trebala nalaziri na mjestu nekadašnjih sjevernih gradskih vrata. Dva dana kasnije riječki je Magistrat poslao ministru pravosuđa Mađarske memorandum o potrebi Rijeke za novom Sudbenom palačom. (Izvor: wikipedija > Sudbena palača u Rijeci, Također: rijeka.hr > Što posjetiti? , TURISTIČKA MAGISTRALA, SUDBENA PALAČA, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Daina Glavočić : Secesija — kontinentalni ugođaj riječke arhitekture, Između dekorativnoga i utilitarnoga)
1901. 23. Srpnja Kapucini hrvatsko-primorske provincije izabrali su Bernardina Škrivanića za svog provincijala. Na toj je funkciji ostao do 1918. godine. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE, Također: Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo vrijeme: zbornik radova, G.U: Darko Deković, Nakladnik: Matica hrvatska-Ogranak Rijeka - Hrvatska kapucin, Rijeka 1997.)
1901. 26. Kolovoza oko 15:15 jak vjetar praćen obilnom kišom poharao kupalište "Bagno Maria" i "Molo longo". (Izvor: Croinfo.net, Forum, Kolovoz - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1901. 09. Prosinca na Sušaku je rođen austrijski književnik Ödön von Horváth (Sušak, 9. Prosinca 1901. - Pariz, 1. Lipnja 1938.), romanopisac, pripovjedač i dramatičar, veliki borac protiv fašizma s izrazitom socijalno-kritičkom tendencijom, osobito o fenomenu diktatorskih režima. Bio je najstariji sin Edmunda Josefa Horváta, Austro-Ugarskog diplomata Mađarskog porijekla rodom iz Slavonije i Marije Lulu Hermine (Prehnal) Horvát. Studirao je u Münchenu, a djelovao u Beču, Berlinu i Parizu, gdje je nesretnim slučajem poginuo u Lipnju 1938. Poginuo je nakon što ga je u glavu udarila odlomljena grana koja je pukla tokom olujnog nevremena dok je hodao ulicom Champs-Élysées u Parizu, preko puta teatra Théâtre Marigny. Ödön von Horváth je pokopan u Parizu na groblju Saint-Ouen.
1901. 14. Prosinca u "Klubu za prirodne znanosti" policijski liječnik Dr. Giovanni Benzan održavo predavanje pod naslovom “Sanitarne prilike u Rijeci” (Le condizioni sanitarie di Fiume), koje se može smatrati jednim od pionirskih radova iz područja javnog zdravstva na ovom području. Na kraju svog predavanja, Dr. Benzan je spomenuo kako se u Magistratu “... ranijih godina planiralo osnivanje kemijskog laboratorija u kojem bi se ispitivala sumnjiva hrana, no nakon što je vlast zbog svojih potreba, osnovala u Rijeci sličan ured, od te ideje se odustalo. Smatram da ne bi trebalo biti teško da se potpiše ugovor s vladom, kako bi državni laboratorij kojeg vodi Dr. Luigi Kőnyőki, proširio svoje djelovanje za možebitne potrebe grada.” "Klubuza prirodne znanosti" je izdavalo svoja priopćenja na njemačkom i talijanskom jeziku (Mittheilungen des Naturwissentschaftlichen Clubs in Fiume/ Bolletino del Club di scienze naturali in Fiume). U Priopćenjima su publicirani sažeci predavanja održanih u Klubu, pa tako i ono doktora Benzana. (Izvor: Nastavni Zavod za javno zdravstvo PGŽ, Ana Alebić-Juretić: Više od stoljeća kontinuiranog djelovanja laboratorija za ispitivanje namirnica (i Nastavnog zavoda za javno zdravstvo) u Rijeci)
1901. u brodogradilištu "Howald & Co." jaka je oluja oštetila oba doka. Tada je vlada dala izgraditi zaštitni lukobran. (Izvor: Pomorski zbornik, JAZU, Zagreb 1962., str. 104.)
1902. 10. Sječnja gradonačelnik Rijeke Michele Maylender, član Autonomne stranke, zamijenjen je Francescom Viom na mjestu gradonačelnika i čelnika stranke. (Izvor: Wikipedia, Autonomist Association, Također: Edoardo Susmel: La Città di passione, Fiume negli anni 1914–1920, Milano, Fratelli Treves, 1921., Također: Revolvy, Michele Maylender)
1902. Njemačka brodogradilišna tvrtka Howaldts Werke napušta pogon svog brodogradilišta na području Brgudi. Zbog mađarskih planova njemačkom brodogradilištu nije uspjelo produžiti koncesiju pa je do kraja 1903. morao iseliti iz Rijeke, strojevi su vraćeni u Kiel, zgrade porušene, veći dok prodan u Trst, a manji ostavljen još dvije godine u Rijeci. (Izvor: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci – 3. Maj 1905.-2005., Rijeka 2005., str. 65.)
1902. po projektu mađarskog arhitekta Samuela Pecza i u duhu arhitekture eklekticizma XIX. stoljeća, gradi se nova zgrada mađarske "Pomorske - trgovačke akademije" (u novije doba Filozofski fakultet, a danas sjedište Teološkog fakulteta) na Belvederu. Projekt pročelja Pomorske Akademije na slici desno. Građevina je smještena na Brajdi na uzvišenju, na velikoj površini parka kojoj se pristupa dugačkim stepeništem. Posljednja je u nizu mađarskih zgrada građenih u strogom eklekticizmu. Ostale su rađene u seceionističkom stilu. Danas je to zgrada kojoj je sa sjeverne strane parcele pridodan prizemni, djelomično ukopani aneks fakultetske blagovaonice. U vlasništvu je Riječke nadbiskupije. (Izvor: ARHITEKTONSKO-GRAĐEVINSKI ATELJE RIJEKA, DETALJNI PLAN UREĐENJA PODRUČJA "BRAJDA" U RIJECI)
1902. 09. Travnju u Beču je u 47 godini umro John Whitehead, najstariji sin Roberta Whiteheada, obnašao je funkciju direktora tvornice Torpedo krajem 19. i početkom 20. stoljeća. John je od 12-te godine pomagao ocu sa svojim idejama. Bio je jako darovit. Nakon školovanja u Cirihu na visokoj tehničkoj školi postajejedan od najvažnijih očevih suradnika i tehnički direktor (glavni inženjer) tvornice. (Izvor: FindGrave, John Whitehead, Također: WikiTree, WHITEHEAD Genealogy)
1902. 10. Travnja Iz Nice su krenuli sudionici utrke Nica-Opatija, kojima su talijanske vlasti zabranile utrku na svom području i naložile laganu vožnju od 15 km/h. Ipak, sudionici nisu odustali i stigli su u Opatiju kako je bilo predviđeno: 11. Travnja oko 11 sati. Inicijator i glavni organizator utrke od Nice do Opatije bio je Automobil Club iz Nice, a suorganizator uprava Klimatskog lječilišta u Opatiji. (Izvor: enciklopedija.hr > automobilizam)
1902. 14. Travnja općina Sušak, kao pokrovitelj trsatske župe potvrđuje dr. Adriju Račkog (Fužine, Andrija Rački 1870. – Rijeka, 1957.) trsatskim župnikom. Naime, Bakarski municipij je bio patron trsatske župe od 1778. do 1874. godine kada su naselja, tada još sela, Sušak, Podvežica i Trsat formirala općinu, koja je teritorijalno bila istovjetna sa župom sv. Jurja. Općina je prvotno imala sjedište na Trsatu, a potom na Sušaku, a kao pokrovitelj trsatske župe potvrdila je dr. Adriju Račkog (Slika ljevo) trsatskim župnikom. On je imao iznimnu biografiju. Bogosloviju u Senju pohađao je od 1883. do 1892. godine, a za svećenika je zaređen 1893. Nakon toga odlazi na teološko usavršavanje u Innsbruck, a nakon toga u Zagreb, gdje je doktorirao. Bio je predavač crkvene povijesti u Senju od 1895. do 1902. godine. Politički je angažiran te je 1909. godine kao trsatski župnik potpisao s još 28 svećenika riječkoga i bakarskoga dekanata predstavku zagrebačkome nadbiskupu Jurju Posiloviću protiv mađarskog posezanja za riječkom župom. 1911. godine imenovan je kanonikom modruškog Stolnog kaptola. 1933. počinju njegova razmimoilaženja s biskupom i klerom pa je 15. Svibnja te godine i umirovljen. Rački je do svoje smrti 14. Listopada 1957. godine bio ne samo vjeran svećenik Crkve već i politički aktivan, a u Titovoj Jugoslaviji postao je lojalan novome komunističkom režimu udaljivši se od službene crkvene hijerarhije. Maja Polić u svom izvornom znanstvenom radu "PRILOG POZNAVANJU ŽIVOTA I DJELA SVEĆENIKA I POVJESNIČARA DR. ANDRIJE RAČKOGA (FUŽINE, 1870. – RIJEKA, 1957.)" od 02. Prosinca 2009. kaže: "Iako Goranin po rođenju, Andrija Rački bio je zaljubljenik u more, pa ne odlazi u zavičajni Gorski kotar, već se vraća u Primorje, i to na Trsat godine 1902., gdje je dobio kanoničku investituru za tamošnju župu sv. Jurja. Kao datum toga događaja naveden je 29. lipnja, a kao početak upravljanja Račkoga tom župom uz sam Kaštel navodi se 15. kolovoza iste godine." što znači da se datumi ne slažu). (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Goran Moravček: ANTIPODI POD KOLARINOM, Također: Izvorni znanstveni rad, Maja Polić: PRILOG POZNAVANJU ŽIVOTA I DJELA SVEĆENIKA I POVJESNIČARA DR. ANDRIJE RAČKOGA (FUŽINE, 1870. – RIJEKA, 1957.))
1902. 26. Svibnja Na Trsatu održana posljednja dražba Nugentove zbirke. Prodavale su se umjetnine procijenjene na 81.745,40 kruna i to 29 vrijednih slika starih majstora, 149 starijih i novijih slika, te dio namještaja i nakita. (Izvor: Forum Croinfo.net, Svibanj - značajni događaji, Autor: Ilirija, Također: Igor Žic: LAVAL NUGENT - POSLJEDNJI FRANKOPAN GOSPODAR TRSATA, Centar društvenih djelatnosti mladih Rijeka, 1992.)
1902. 28. Svibnja Umro Hadrijan Mandel – Bademić, pjesnik, prevoditelj i prozni pisac (Trsat, 22. Studeni 1863. — Rijeka, 28. Svibanj 1902.). Krsno mu je ime bilo Andrija Mandel. Sin je pomorca Ivana, i Jelene, rođ. Terdić. Pučku je školu polazio na Trsatu (1873–1877), gimnaziju na Sušaku (1877–1885), a pravo je studirao u Zagrebu. Kuća u kojoj se rodio, nekoć obilježena kućnim brojem 32, danas u Ulici Petra Zrinskoga 9 (slika ljevo), u razdoblju od 1846. do 1856. služila je kao trsatska pučka škola, u kojoj je mladež podučavaše njen vlasnik Josip (Jožić) Radivoj. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 48, Irvin Lukežić: HADRIJAN MANDEL BADEMIĆ, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Bademić Mandel, Hadrijan)
1902. 29. Lipnja Andrija Rački (Fužine, 30. Studenog 1870. – Rijeka, 14. Listopada 1957.), trsatski plovan i sušački povjesničar, svećenik, poliglot i pisac (služio se je sa 16 jezika), dolazi na Trsat gdje je dobio kanoničku investituru za tamošnju župu sv.Jurja i gdje je bio postavljen za župnika franjevačkoga samostana na Trsatu. Tu je službovao do 1933. godine kada je umirovljen. Na temelju izvorne građe iz arhiva pojedinih samostana te gradskih arhiva Rijeke i Sušaka, napisao je više studija iz prošlosti Rijeke, Sušaka, Trsata i okolnih mjesta za razdoblje od srednjeg vijeka do XIX. st., koje je objavljivao u časopisima Primorske novine i Naša sloga. God. 1918. postao je članom Narodnoga vijeća Države SHS za Rijeku i Sušak. Na Trsatu je 1906. bio jedan od osnivača Trsatske Gradske glazbe. Značajnija djela: "Iz prošlosti sušačke gimnazije: prigodom tristogodišnjice (1627.–1927.)" (1928), "Povijest grada Sušaka" (1929), "Iz prošlih dana općine Liča i Fužine" (1946), "Prilozi k povijesti grada Sušaka" (1947), "Zabilježbe iz povijesti gospoštije Grobnik" (1948). (Izvor: Hrvatska enciklopedija, Rački, Andrija, Također: Župa Sv.Jurja na Trsatu, TRSATSKI ŽUPNICI, Također: Izvorni znanstveni rad, Maja POLIĆ: PRILOG POZNAVANJU ŽIVOTA I DJELA SVEĆENIKA I POVJESNIČARA DR. ANDRIJE RAČKOGA (FUŽINE, 1870. – RIJEKA, 1957.))
1902. Gabriele D’ Annunzio (Slika Desno), talijanski pjesnik i avanturista počeo agitiranja po Istri šireći svoju ideju da Mediteran mora postati talijanski i da Italija "mora postati velika ili će morati umrijeti". Time je započeo širenje bolesnih ideja nekih bivših talijanskih povjesničara i političara. Carlo Francesco Giovanni Combi, pravnik, političar i proučavatelj povijesti (Kopar, 27. Kolovoza 1827. – Venecija, 11. Rujna 1884.) je tvrdio "da će se slavenski žitelji Istre, kao marginalna i niža kultura, spontano civilizirati jer će spoznati da italijanizirati se znači civilizirati se." Carlo De Franceschi, talijanski političar i povjesničar (Gologorica kraj Pazina, 17. Listopada 1809. – Gologorica, 8. Sječnja 1893.) je pisao kako "se treba zalagati za stapanje hrvatskog istarskog elementa i njegovo pretvaranje u talijanski jer je talijanski element neuporedivo učeniji, obrazovaniji i on će Hrvate i Slovence prije ili kasnije potpuno apsorbirati i tako im dati mogućnost da se civiliziraju." I sve to u vrijeme poslje ujedinjenja Italije u drugoj polovici XIX stoljeća, kada Italija nije poput Njemačke doživljavala gospodarski rast nego je ostala onakva kakva je bila - siromašna agrarna zemlja evropskog juga, nesposobna riješiti gospodarske probleme sa 90% nepismenog stanovništva, zemlja daleko od nekadašnje kulture renesansnih vremena.
1902. 22. Srpnja Osnovano "Hrvatsko parobrodarsko društvo u Senju". Društvo je održavalo linije Senj – Rijeka, i Rijeka – Trst. 1922. Godine, društvo ulazi u sastav Jadranske plovidbe d.d. sa Sušaka. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, Nikša Mendeš: Parobrodarske veze Senja i Rijeke do završetka prvog svjetskog rata, Također: Izvorni znanstveni članak, IVAN BRLIĆ: Politički i medijski sukobi Senja i Rijeke oko djelovanja parobrodarskih društava na početku XX. stoljeća)
1902. Gradsko vijeće Rijeke donjelo je odluku o preseljenju kapucina na periferiju grada, jer su crkva i samostan bili nedostojni drugog najvećeg mađarskog grada - što je Rijeka bila tijekom duljeg razdoblja provizorne mađarske uprave od 1868. do 1918.
1902. na Sušaku je pokrenut "Primorski glasnik", list za narodno gospodarstvo, pouku i zabavu. Uz lokalne vijesti, donosile su i priloge iz Rijeke. U isto vrijeme počinje izlaziti i dnevnik na talijanskom jeziku "Il picolo di Fiume".
1902. 08. Listopada općina odobrila izdavanje građevinske dozvole za gradnju židovskog hrama. (Izvor: Fluminensia, Goran Moravček: Srušena riječka sinagoga, 27. Studeni 2012, Također: Wikipedia, Riječka sinagoga, Također: Židovska općina Rijeka, Irena Deže Starčević: Židovi u Rijeci, Također: ŽIDOVSKA OPĆINA RIJEKA, Povijest, 20. stoljeće Također: Radmila Matejčić: KAKO ČITATI GRAD - Rijeka jučer, danas, NAKLADA KVARNER, NOVI VINODOLSKI)
1903. otvoreno za upotrebu građana gradsko perilo na Školjiću. Bilo je to moderno perilo sa krovnom konstrukcijom na željeznim stupovima.
1903. 04. Veljače u Rijeci, u rodnoj kući u današnjoj Baračevoj 16, rođeni su blizanci Romeo Andrea i Romolo Ermano Venucci (Rijeka, 4. Veljače 1903. - Rijeka, 3. Kolovoza 1976.) (autoportret na slici ljevo i desno), riječki slikar i kipar iz redova talijanske nacionalne manjine. Pravi Riječanin – Fijuman, svojim životom i kontinuiranim likovnim i pedagoškim radom u rodnome gradu, Romolo svjedoči o svojoj povezanost s gradom od kojeg se, ni pod najtežim uvjetima života i opstanka nakon Drugog svjetskog rata, nije mogao niti htio odvojiti. Rođen je kao jedno od šestero djece iz braka Slovaka Antala Wnoucseka i majke Slovenke Marije Ane Rostand. Otac je kao mađarski vojni obveznik premješten iz Pecsa u Rijeku, tadašnju mađarsku luku na Jadranu. Pohađao je mađarske škole u Rijeci, a likovnu je akademiju završio u Budimpešti. Između dva svjetska rata mijenja svoje prezime češkoga podrijetla u talijansko Venucci i priklanja se talijanskoj zajednici, jeziku i kulturi. Tridesetih je godina postao dijelom riječke avangardne grupe kubokonstruktivista s tragovima futurizma. Njegovo obiteljsko podrijetlo, odgoj, školovanje i životni put u Rijeci, predstavljaju tipičnu riječku sudbinu i povijesno su ogledalo događaja u samome Gradu koji je u osam desetljeća Venuccijeva života pripadao Austro-Ugarskoj, Italiji i Jugoslaviji - trima državama više različitih nacija, kultura, jezika, tradicija… Napokon, tek u četvrtoj državi, novouspostavljenoj mladoj Hrvatskoj, velikom retrospektivom otvorenom na umjetnikov rođendan 4. Veljače, 1993. u Modernoj galeriji Rijeka, Venucci je konačno zadobio pravo mjesto koje mu je po njegovim likovnim postignućima oduvijek pripadalo. Među njegove najpoznatije javne radove ubrajaju se freske u Kapucinskoj crkvi na Žabici i skulptura anđela na pročelju crkve sv. Romualda na Kozali. Njegov opus široj riječkoj javnosti nije poznat sve do početka 1990-ih godina kada je njegova udovica Margareta Venucci donirala Modernoj galeriji stotinjak njegovih radova. Danas zbirku riječkog Muzeja za modernu i suvremenu umjetnost čini više od 300 njegovih djela. Interesantno je da, iako se je Romulo rodio i umro u Rijeci i proveo cijeli svoj život u Rijeci, na talijanskim stranicama Wikipedije kažu da je on talijanski slikar i kipar. Malo tko zna da je Venucci živio u zgradi u Industrijskoj ulici, preko puta ondašnjeg hotela Emigranti, kasnije zgrade Metalografičkog kombinata na ulazu broj 16. Venucci je preminuo 1976. godine. (Izvor: MMSU, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, mr. sc. Daina Glavočić, viša kustosica: Zbirka Romolo Venucci, Također: wikipedija > Romolo Venucci, Također: OBLJETNICA ROĐENJA NAJVEĆEGA RIJEČKOG UMJETNIKA 20. STOLJEĆA, Velid Đekić: Venucci, čovjek koji je postao grad, Objavljeno: 24.04.2013., Također: Hrvatska enciklopedija, Venucci, Romolo)
1903. izbio požar u tvornici papira i uništio zgradu koja je pripadala starom dijelu tvornice. Nakon požara 1887. tvornica upada u financijske probleme. Treći požar je zahvatio odjel za krpe 1904. godine i potpuno ga uništio, a ista sudbina zadesila je tvornicu i 1911. godine. Osim požara, tvornicu je 8. Listopada 1898. godine zadesila i druga poplava napravivši veliku štetu uništivši u cijelosti elektranu i nekoliko novih strojeva koji su u pogon pušteni samo nekoliko dana ranije.
1903. 24. Veljače riječki je magistrat donio odredbu koja određuje ponašanje maškara na Korzu. U odredbi piše kako će biti odstranjene sve krabulje koje bi na bilo koji način, bilo to nošenjem ili ponašanjem, remetile zakon, moral ili pristojnost. Isto kao i u 16. stoljeću, nije bilo dopušteno s balkona ili ulice bacati naranče, korijandore, slatkiše i ostale predmete. Što se tiče karnevalske rute, u odredbi je pisalo da je kočijašima zabranjeno preticanje i prekidanje povorke, bilo je zabranjeno također i uskakanje u kočije dok su u pokretu. Promet je za vrijeme pokladnog Korza bio obustavljen, a gradske su vlasti uvele izvanrednu parodbrodnu liniju za posjetitelje. (Izvor: Maja Štiglić: Riječki karneval – rituali i kultura sjećanja (DIPLOMSKI RAD), Mentor: Vjeran Pavlaković)
1903. 09. Ožujka na Sušaku se osniva "Podružnica Društva Crvenog križa" u zemljama Hrvatske i Slavonije na Sušaku. Za predsjednika je izabran barun Vinko Zmajić, a tajnika Andrija Rački. Već u razdoblju do početka Prvog svjetskog rata podružnica pasivizira svoju aktivnost. Slično kao i u Rijeci njezino djelovanje se obnavlja početkom rata tj. u Kolovozu 1914. Na Sušaku je 12. Lipnja 1926. osnovan "Mjesni odbor Društva Crvenog krsta" kao lokalni ogranak Društva Crvenog krsta Kraljevine Jugoslavije. (Izvor: Arhinet, Stvaratelj, Društvo Crvenog križa, Odbor Rijeka)
1903. 14. Ožujka Podesta Francesco Vio otvara prvu javnu kuhinju. Kuhinja je osnovana na inicijativu Riječkog radničkog društva uzajamne pomoći (Societa' Operaia Fiumana di Mutuo Soccorso) i Obrtničkog društva uzajamne pomoći (Societa' degli Artieri di Mutuo Soccorso).
1903. 30. Ožujka u 86. godini života umire Vincenzo Domini (San Giovanni di Casarsa del Friuli, 1816. – Rijeka, 30. Ožujka 1903.), pomorski pedagog i pisac. U Austrijskoj ratnoj mornarici je stigao do čina zastavnika. Doselio se u Rijeku 1846. gdje je osnovao privatnu Nautičko-trgovačku školu u kojoj je podučavao nautičke predmete i bio ravnatelj do spajanja s riječkom Državnom nautičkom školom kada je postao redovni profesor i "direttore nel Collegio Nautico Commerciale" (ravnatelj škole) u Rijeci. Bio je i jedan od ispitivača u komisiji za osposobljavanje kandidata za poručnike trgovačke mornarice i kapetane duge plovidbe. Objavio je nekoliko udžbenika i priručnika za poručnike trgovačke mornarice i kapetane duge plovidbe, a potpisivao se kao Vincenzo Conte de Domini. Najpoznatije knjige su mu bile "Lezioni di manovra navale ad uso delle scuole nautiche e dei giovani marini" koju je izdalo "Tipografia Ercole Rezza" 1862., "Compendio Di Cognizioni Nautiche Ad Uso De Giovani Marini Guida Alla Parte Scientifica Degli Esami Di Tenente E Di Capitano Mercantile" i "Quesiti d'igiene, fisica e meteorologia : proposti al XIV Congresso dei Medici e naturalisti Ungheresi convenuti in Fiume nel settembre 1869" (slika ljevo) i "Le scienze naturali e la nautica", obje izdane 1869., a izdavač je bilo Stabilimento Tipo-Litografico di Emidio Mohovich. Zanimljivo je da je umro samo nekoliko dana poslije sina.
1903. Travanj Arhitekt Giovanni Maria Curet izradio je, na zahtjev provincijala Bernardina Škrivanića, prvi projekt nove kapucinske crkve. 1. Svibnja 1903. 21. Svibnja fra Bernardin Nikola Škrivanić i službeno je izvijestio Gradsko vijeće kako je kapucinska crkva sv. Augustina u lošem stanju i kako zbog toga kapucini planiraju gradnju nove crkve uz južni rub samostanskog vrta. Već od 24. Siječnja do 11. Veljače 1904. radnici su započeli kopanje temelja kripte nove crkve, i to do dubine od 8 metara. Gradnju je nadgledao projektant G. M. Curet.
1903. 06. Travnja Brodom iz Rijeke za Ameriku otputovalo 199 hrvatskih iseljenika uglavnom iz južne Hrvatske. Slijedeći dan Novi list na 4. stranici pod naslovom "Bježe u Ameriku" piše: "Sinoć je otišlo put Amerike 199 iseljenika, ponajviše iz južne Hrvatske. Još nijedne godine kao ove nije bilo ovakove selitbe Hrvata, što se ima u prvom redu pripisati nesretnoj financijalnoj podredjenosti u kojoj se nalazi Hrvatska."(Izvor: Muzej Grada Rijeke, Ervin Dubrović: Merika, Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.–1914., str:94)
1903. 23. Srpnja "La Bilancia" objavljuje članak pod naslovom "L' emigrazione ungherese per l' America diretta via Fiume" u kojem najavljuju da uprava "Ugarskog društva za pomorsku i riječnu plovidbu" iz Budimpešte upravo razmatra mogučnost da iseljenike za Sjevernu Ameriku usmjeri prema Rijeci i da njezini direktori u stranim lukama proučavaju organizacijske aspekte emigracije. Osobito je velika bojazan od ulaska njemačog prijevoznika u mađarsku luku, nauštrb domaće kompanije. "Problem" je za prvu ruku jednostavno i praktično razriješen tako da je Adria unajmila brodove engleskog brodara "Cunard Linea" koji je dobio i "privremenu koncesiju", pa na toj liniji na neko vrijeme plove Cunardovi brodovi "Pannonia", "Slavonia" i "Ultonia" (plakat za tu liniju na slici desno). (Izvor: Muzej Grada Rijeke, Ervin Dubrović: Merika, Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.–1914., str:96)
1903. 07. Kolovoza Rijeci je rođen Jakov Smokvina, riječki slikar. Do 1937. slikao je u duhu impresionizma, potom se približio fovizmu i ekspresionizmu. Nakon kraće faze obilježene utjecajem kubizma, sredinom 1950-ih počeo je slikati apstraktno. U Rijeci je 1946. godine osnovana gradska podružnica Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske. Romolo Venucci, Jakov Smokvina, Vinko Matković i Vilim Svečnjak bili su među prvim osnivačima te udruge, danas Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeke. Umro je u Voloskom 16. Sječnja 1987. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, B. Valušek: Smokvina, Jakov)
1903. Lipanj nakon velikog požara iste godine u kojem je izgorila jedna zgrada u starom djelu tvornice, "Tvornica papira" postaje dioničko društvo "Smith & Meynier, Prva kraljevska povlaštena riječka tvornica papira". Do godine 1906. bilo je poduzeće isključivo vlasništvo obitelji Mevnier, a dotadašnji isključivi vlasnik Henry Meynier više nije mogao pratiti troškove i izvući poduzeće iz loše situacije u koju je zapalo. Nakon promjene uprave Meynier sa sinovima Karlom i Feliksom ostaje samo formalni član uprave i dioničar, a stvarni utjecaj na razvoj firme i proizvodnje imaju Mađarski krugovi preko tvrtke "Ungarishe Papier AG" iako i u ovom novom razdoblju ostao je Hinko Meynier, kao predsjednik na čelu dioničkog društva. Osim Meynierovih, dionice su imali i A. Steinacker, R. Temple, A. J. Hayn i dr. B. Karman. (Izvor: wikipedija > Tvornica papira Rijeka, Također: II. seminar - Riječka tvornica papira, Također: Monografija, SMITH & MEYNIER TVORNICA PAPIRA D. D. U PRVOM STOLJEĆU SVOGA OPSTANKA)
Braća Branchetta, riječki dobrotvori 1903. 29. Kolovoza braća Branchetta (slika ljevo), Antonio (Rijeka, 1831. - 1916.) i don Costantino (Rijeka, 1835. - 1908.) , bogati riječki trgovci ponudili su općini namjensku donaciju u iznosu od 460.000 kruna kojom bi se izgradio novi suvremeni Dom ubožnice (čije su se dotadašnje prostorije pokazale skučenim). Gradonačelnik Francesco Vio donaciju je prihvatio i formalizirao ugovorom koji diktira davanje imena ubožnici po braći Branchetta i neka druga obostrana prava i obaveze (tražili su isplatu godišnje kamate od 3,5% na donirani iznos, kao i brigu "na vijeke vjekova" za njihov grob na Kozali). Porijeklo Milosrdnog doma ubožnice braće Branchetta tijesno je povezano uz porijeklo Gradske bolnice osnovane već u 16. stoljeću koja se od 1572. javlja pod imenom Bolnica Sv. Duha (Ospedale dello spirito Santo). Prilika da se izgradi novi Dom ubožnice bila je dobra prilika da braća koji su bili neoženjeni i nisu imali kome od potomstva zavještati toliko nasljedstvo, iskažu svoju darežljivost i patriotizam prema gradu Rijeci. Zaključeno je da će novi Dom ubožnica dobiti ime "Braća Branchetta" misleći i na njihovog brata Giacoma. Raspisan je natječaj za gradnju Doma s time da u njemu bude mjesta za 200 osoba i da bude izgrađena tako da se po potrebi može povećati za još 100 štićenika. U ubožnici trebaju biti četiri odjela za 70 muškaraca, 70 žena, 30 dječaka i 30 djevojčica. U okviru Doma treba postojati i kapela, prostorije za administraciju, bolesničke sobe i stan ravnatelja. Od prispjelih 9 projekata prvu nagradu dobio je projekt "Aria e luce" (Zrak i svjetlost) čiji je autor talentirani riječki arhitekt Carlo Pergoli. Već 1904. izgradnja je mogla početi, u izvedbi građevinskog poduzeća drugoga riječkog arhitekta, Francesca Mattiassija. Zgrada je dobro napredovala, premda su troškovi premašili prvobitne procjene pa su braća Branchetta zakladi dodala još 90 tisuća kruna. Premda je krov postavljen već 1905., unutarnje se uređenje zgrade odužilo pa je ubožnica otvorena tek 1908. godine. Nakon useljenja u Dom ubožnice postavljena je kamena ploča (slika Ljevo) na kojoj su uz memorijalni natpis uklesana u visokom reljefu poprsja Antonia i don Constantina Branchette. Ploča je sačuvana i danas se nalazi na ulazu u zgradu Medicinskog fakulteta u Rijeci. (Izvor:Acta facultatis medicae fluminensis 10, br. 3–4 (1985),Radmila Matejčić i Marijan Matejčić, "Povijest zgrade Zadužbine braće Branchetta (Današnji Medicinski fakultet)", str:16–23., Također: Acta med-hist Adriat 2005, Amir Muzur : ZAKLADA BRAĆE BRANCHETTA: IDEJA KOJA JE NADRASLA SAMU SEBE)
1903. 15. Rujna župnik Ivan Kukanić blagoslovio je novouređeno gradsko groblje na Kozali. Prve grobnice na Kozali sazidane su još davne 1853. godine, a 1856. gradska uprava je povjerila plan uređenja groblja inženjeru Emiliju de Luigiju. Emili de Luigi je projekirao i neoklasicističku kapelu sv.Mihovila na ulazu u groblje, koja je bila posvećena 1872. godine nakon što je u nju prenesen oltarni kip sveca zaštitnika iz istoimene srušene mrtvačke kapele u riječkome Starom grada od koje danas nema ni traga. U Drugome sv. ratu uništana je od bombi i kapela sv. Mihovila.
1903. 18. Rujna riječka židovska zajednica obaviještava riječku općinu da je izgrađen novi hram pa se moli dozvola korištenja pred velike židovske praznike. Dozvola je istog dana i izdana. (Izvor: Ha-kol broj 98. siječanj - veljača 2007., PROSLAVA 225. GODINA ŽIDOVSKE OPćINE RIJEKA)
1903. 18. Rujna. Dovršena zgrada velike sinagoge u Rijeci (slika desno). Po projektu najpoznatijega mađarskog sinagogalnog arhitekta Lipota Baumhorna (Kisbér, Mađarska, 28, Prosinac 1860. - Kisbér 8. Srpanj 1932.). Pripadala je monumentalnom kupolnom tipu sinagoge; stilski heterogeni kasni historicizam s elementima neomaurske i neogotičke likovnosti. Novčani doprinos dao je i guverner László gróf Szapáry de Szapár, a Grad je poklonio zemljište. Građevinska dozvola izdana je 08. Listopada 1902., u studenom je započela gradnja, koju je vodio ing. Carlo Conighi, a Velika sinagoga je otvorena 22. Listopada 1903. na Roš Hašanu, židovsku Novu godinu. Hram su oplačkali i zapalili njemački nacisti 25. Siječnja 1944. godine, ali tada nije srušena. Izgorilo je veliki dio unutrašnjosti i krovište. Pročelje i kupola bili su neoštećeni. Ostaci sinagoge posve su uklonjeni (srušeni) u doba “narodne vlasti” krajem 1948. godine. Na tome mjestu (ugao današnjih ulica Pomerio i Ciottina) kasnije je izgrađena stambena zgrada. (Izvor: Ha-kol broj 98. siječanj - veljača 2007., PROSLAVA 225. GODINA ŽIDOVSKE OPćINE RIJEKA, Također: Wikipedia, Riječka Sinagoga)
1903. Izgrađena Casa rossa prema narudžbi Casse Comunale di Risparmio di Fiume i projektu inženjera VenceslaoaCelligoia, a izvođači radova su riječki arhitekti Carlo Conighi, Giovanni Maria Curet i Ugo Pagano. Taj veliki blok od šest stambenih višekatnica, s pročeljem od crvene opeke i bijelim kamenim detaljima, izgrađen je za manje od jedne godine, na prijelazu historicizma u secesiju. (Izvor: Židovska općina Rijeka, Sinagoga u Rijeci, objavljeno; 23. rujna 2014., Također:Židovska općina Rijeka, 20. stoljeće, objavljeno; 23. rujna 2014., Također: fluminensia.org, Goran Moravček:Srušena riječka sinagoga, 27. Studeni 2012, Također: http://www.multilink.hr/risin/sinago.htm, )
1903. 20. Listopada Riječko-trščanska linija za Ameriku započinje djelovati isplovljenjem Cunardova parobroda "Aurania" koji tog dana kreće iz New Yorka s ukrcanih 349 putnika te se prvo zaustavlja u Trstu, a 10. Studenoga stiže u Rijeku. (Izvor: Muzej Grada Rijeke, Ervin Dubrović: Merika, Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.–1914., str:100)
1903. 06. Studenog, nakon što se je povukao iz javnog života zbog zdravlja i jedno vrijeme živio u vili "Scarpa" (vila "Antoanetta") u Lovranu (koju je nasljedio od svoje žene), u 80-toj godini života umire Giovanni de Ciotta (Rijeka, 24. Travnja 1824. – Lovran, 6. Studenog 1903.), najuspješniji gradonačelnik u povijesti Rijeke. Pokopan je na gradskom groblju Kozala (slika ljevo). Njegov otac Lorenzo doselio se iz Livorna u Italiji te je postao najjači trgovac drvom u Rijeci. Tu se i oženio s jednom od kćeri Andrije Ljudevita Adamića, Adrijanom Marijom (Luisa) Adamić, a Giovanni de Ciotta je bio njihov prvorođeni sin. Završio je Vojnu akademiju u Beču, sudjelovao je u borbama u Italiji 1848.–1849., a nakon toga službovao je u garnizonima u Veroni i Veneciji. Iz vojne se službe povlači 1859. kao vojni inženjer. Oženio se 1863. Natalijom Zahony Ritter (1832.–1895.) s kojom je imao dvije kćeri, dok je Natalija iz prvog braka s Pietrom Scarpom imala još petero djece. U razdoblju svoje mandature, Ciotta je krupnim građevinskim zahvatima u novoj političkoj situaciji izazvanoj "Riječkom krpicom" od maloga grada želio sagraditi centar ravnopravan naprednim gradovima zapada. Tvorac je moćnog urbanog središta u koje je spretno dovlačio državni kapital. Za zasluge je dobio od cara Franje Josipa I. odlikovanje reda Svetog Stjepana, a od talijanskog kralja odlikovanje reda Maura i Lazara. 1896. podnosi ostavku na mjesto gradonačelnika Rijeke, kada je ugarski premijer Dezső Bánffy počeo provoditi centralističku politiku prema Rijeci, a čemu se Ciotta protivio. Prije njegovog povlačenja iz javnog života, održao je govor u kojem se je zahvalio svome gradu i objavio svoje povlačenje, a grad je u znak svoje zahvalnosti prema tom velikom čovjeku dodjelio jednoj ulici njegovo ime. (Izvor: wikipedija, Giovanni de Ciotta, Također: Lokalpatrioti Forum, Ciotta Giovanni (1824.-1903.) gradonačelnik, Piše: Nikola, Također: Radio Rijeka, Muzeji zajedno:......, OBJAVLJENO: 07.04.2015, Također: LPR, Re: Giovanni de Ciotta, Autor: Kobler, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, 120 godina – Giovanni de Ciotta)
Brod Cunard line-a "Aurania" 1903. 14. Studenog u noći između 13. i 14. Studenog, prvi je put iz Rijeke prema New Yorku zaplovio parobrod “RMS Aurania I" (slika desno) sa samo 53 iseljenika. Brod isplovljava gotovo prazan, a za nedostatak putnika neki optužuju brojne riječke agente koji se nisu potrudili pronaći putnike za brod, nego i dalje vode iseljenike u druge luke diljem Europe. Brod je izgrađen 1882. godine u brodogradilištu J. & G. Thomson & Co., a operator broda je bila kompanija Cunard Line iz Engleske. Brod je bio sa parnim pogonom, ali je imao i jedra i razlikovao se od kasnijih brodova korištenih na toj liniji. Ta se linija održavala sve do 1914. godine, kada su međusobno zaratile Austro-ugarska monarhija i Britanski imperij. I danas ugledna engleska brodarska kompanija "Cunard Line" je kasnije na liniji Rijeka - New York koristila flotu gotovo identičnih brodova: Aurania II, Pannonia, Slavonia, Ultonia, Carmania, Franconia, Ivernia, Laconia, Saxonia i Carpathia koji su bili veći od Auranije I i sa čistim parnim pogonom (bez jedara). (Djelomični Izvor: Tvrtko Božić: Rijeka i riječka okolica u europskom i hrvatskom transatlantskom iseljavanju od 1880. do 1914. godine, str.153., Također: Muzej Grada Rijeke, Ervin Dubrović: Merika, Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.–1914. Rijeka 2008., str. 100., Također: Willian Paul Dillingham: United States: Report of the Immigration Commission (1907-1910), str. 92., Također: SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: KRATKA POVIJEST RIJEČKOG NOGOMETA)
1903. 18. Prosinca iz Rijeke prema New Yorku kreće drugi iseljenički brod, RMS Carpathia engleske firme "Cunard line", s 257 putnika u trećem i 3 putnika u prvom razredu. Brod pristaje u luci Baross, preko puta ribarnice (slika ljevo). Izvjestitelji ističu najsuvremeniju tehničku opremljenost broda. Dostignuće je tog doba bežični telegraf –”markoniev brzojav bez žica”. Istog dana kada "Carpathia" polazi iz Rijeke, u obratnom smjeru iz New Yorka prema Rijeci kreće RMS "Aurania I.". Početkom 1904. "Cunard" uvodi i treći parobrod s namjerom da se linija održava redovito i da brodovi iz Rijeke kreću dva puta mjesečno. Na liniji ostaje "Aurania", povlači se "Carpathia", a uvode se "Slavonia" i "Ultonija". (Izvor: Muzej Grada Rijeke, Ervin Dubrović: Merika, Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.–1914., Rijeka 2008.)
1903. krajem te godine u Rijeci se otvara Konzularna agencija SAD-a čime su vrlo su brzo riješeni prihvat emigranata u Rijeci, pregled dokumenata i zdravstveni pregled uoči ukrcaja. Ubrzo na čelo agencije dolazi i Fiorello La Guardia koji se brine o regularnosti isprava i nadzire zdravstveni pregled iseljenika. Redoviti liječnički pregledi bitno smanjuju broj odbijenih kojima vlasti u New Yorku ne odobravaju useljenje. (Izvor: Muzej Grada Rijeke, Ervin Dubrović: Merika, Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.–1914., Rijeka 2008., str:102)
1903. 23. Prosinca u Rijeci je rođen industrijalac i političar (autonomaš) Nevio Skull. Bio je vlasnik ljevaonice metala "Fonderia e Fabbrica macchine Matteo Skull" koju je osnovao njegov otac Matteo 1878. i koja je ubrzo postala najveća privatna firma u Rijeci. U noći sa 02. na 03. Svibnja 1945. uhapšen je od strane OZNA-e i nakon toga mu se gubi svaki trag dok se njegovo tjelo nije pojavilo 25 dana kasnije na ušću Rječine sa ranom od metka u potiljku. (Izvor: wikipedia, Nevio Skull, Također: Izvor: Amleto Ballarini, Mihael Sobolevski: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.) str:120)
1904. srušen je stari riječki kaštel i na tom mjestu započela izgrađena zgrade suda, "Sudbene Palače". Najstariji datum koji je stajao na starom kaštelu bila je godina 1549 ugravirana na jednom gotičkom prozoru. Nitko nezna točno dali je to bila i godina izgradnje. Izgradnja je završena 1906. godine. (Izvor: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga)
1904. 24. Sječnja na Žabici su započeli radovi na iskopu za temelje i kriptu nove kapucinske crkve pod nadzorom prokušanog arhitekte Giovanni Marie Cureta, koji je diplomu građevinskog majstora stekao u Trstu 1893., a potom studije nastavio u Budimpešti. Projektirao je i nadzirao, na Škrivanićev zahtjev, sve građevinske zahvate unutar samostanskoga kompleksa od 1903. do 1913. godine. Pored idejnih i završnih projekata nove kapucinske crkve, Curet je također izveo poslovno-stambeni niz uz južnu granicu sklopa ali i sve ostale samostanske objekte. Prema uzornom lurdskom svetištu nova je crkva koncipirana kao dvojna, a njena lokacija na strmom terenu promišljana je za suvereni arhitektonski i simbolički naglasak. Temelji su ukopani na dubini od 8 metara. Radovi su trajali do 11. Veljače kada je položen kameni blok (kamen temeljac) u čije je udubljenje položenapovelja s podacima o gradnji kapucinske crkve. Na slici ljevo, područje na Žabici gdje će niknuti nova crkva, ali prije ikakvih građevinskih radova.
1904. 11. Veljače s blagoslovom pape Pija X., a brigom fra Bernardina Škrivanića, tada provincijala hrvatske Provincije, na Žabici je položen je kamen temeljac nove Crkve posvećene u čast Blažene Djevice Marije Lurdske i sv. Augustina, u čije je udubljenje položena povelja s podacima o gradnji kapucinske crkve.Kamen je položio senjski biskup Antonio Maurović, uz sudjelovanje klera, magistrata i silnog mnoštva vjernika. Gradnja prvog dijela Crkve (kripta), zahvaljujući milodarima pobožnih, dovedena je do kraja 1908. g., a blagoslovio ju je sam ondašnji provincijal fra Bernardin Škrivanić (na slici desno). (Izvor: Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića, Rijeka - Samostan Gospe Lurdske, Informacije)
1904. Veljača u Rijeku dolazi Fiorello Henry la Guardia (1882.–1947.). Premješten je iz Budimpešte u Rijeku na ispražnjeno mjesto konzularnog agenta kao jedini službenik američke konzularne agencije. U Rijeci mu je glavna dužnost pregled iseljenika koji se svaka dva tjedna ukrcavaju u brod za New York. (Izvor: Muzej Grada Rijeke, Ervin Dubrović: Merika, Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.–1914., Rijeka 2008., str:108)
1904. 19. Ožujka u "Teatro Fenice" održano je natjecanje u hrvanju, a 3. - 4. također u hrvanju, ali za svjetsko prvenstvo.
1904. 04. Travnja na poziv krčkoga biskupa Antuna Mahnića, u Rijeci se sastala skupina katoličkih svećenika i laika sa ciljem izmijene misli o stanju katoličke crkve u Hrvatskoj. Tražili su način da se suprotstave sve jačem nadiranju liberalizma u hrvatsko društvo. Riječki je sastanak je jedan od sastanaka koji su značili početak Hrvatskog katoličkoga pokreta. HKP je izrastao iz nastojanja opće Crkve da se odupre raznim novim "liberalnim" idejama, ali se uspostavio kao laička organizacija s vlastitim odgojnim zadaćama u duhu promicanja kršćanskih vrijednosti u hrvatskome društvu prekotiska, obrazovanja, ali i uz pomoć ostalih aktivnosti. (Izvor: CROINFO.NET PORTAL, Dr. Rudolf Eckert, hrvatski novinar i književnik, Autor: Z)
1904. 18.Travnja u Opatiji, na adresi Abacia 227, rodio se Carolus Iulius Oscar Gervais (Opatija, 18. Travnja 1904. - Sežana, 1. Srpnja 1957.), kojeg poznajemo kao - Drago Gervais (slika ljevo). Drago Gervais jedan je od najboljih dijalektalnih pjesnika svih vremena. Njegovi "Čakavski stihovi" objavljivani su u desetine naklada. Pjesme Drage Gervaisa imaju u sebi čaroliju nezaborava i kad se nauče u djetinstvu, pamte se cijeli život. Kao intendant HNK Ivana pl. Zajca ostavio je kazališne dnevnike iscrtane karikaturama svojih suradnika za vrijeme dugih sastanaka i čekanja. Jedan od suradnika bio je i prepoznatljivi maestro Boris Papandopulo. Nakon tragičnog pada s balkona u Sežani, 1. Srpnja 1957. godine, Drago Gervais je preminuo na putu u ljubljansku bolnicu. Veliki pjesnik Liburnije i Hrvatskog primorja pokopan je najsvečanije u svojoj rodnoj Opatiji, 3. Srpnja 1957. godine.
1904. Carlo Pergoli izrađuje projekt riječke ribarnice (slika desno), ali se gradnja izvodi tek deset godina kasnije (1913-16), uz bogatu secesijsku kiparsku dekoraciju s motivima morske flore i faune Venecijanca Urbana Bottassa. Iako Ribarnica izvana djeluje kao neoromanička bazilika, iznutra je dvoranski jedinstveni moderan secesijski prostor. (Izvor: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Secesija — kontinentalni ugođaj riječke arhitekture, Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga)
1904. 20. Travnja ugarska vlada donosi nove zakone i revidira stare zakone koji se odnose na emigrante koji iz Rijeke i Trsta putuju za Ameriku. Zakoni se odnose na veličinu brodova i sigurnost prijevoza. Iseljenici koji kreću iz Rijeke moraju imati dvodnevan besplatni smještaj i hranu. Prekobrojni, koji ne mogu biti ukrcani, imaju se željeznicom odvesti u neku drugu europsku luku, a cijena prijevoza do bilo koje luke, zajedno s cijenom brodske karte, ne smije premašivati cijenu karte od Rijeke do New Yorka. Uvedena su i neka ograničenja u vezi s vojnim obveznicima. Određene su i cijene putnih karata – za brodove koji plove brzinom od 15 čvorova 180 kruna, za brže brodove 200 kruna, a za djecu pola cijene. Posebnim se odredbama zabranjuje iseljavanje u Brazil. (Izvor: Ervin Dubrović: Merika, Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.–1914. Rijeka 2008., str. 100.)
1904. počinje izlaziti dnevni list "A Tangerpart" (Primorje) i izlazi sve do 1915. To je bio izrazito politički list koji je izrazito zastupao mađarske aspiracije na Rijeku. Riječki autonomaši su ga prozvali "organo antifiumano". Izlazio je svakim danom osim ponedjeljka.
1904. Nakon nekoliko neuspjelih natječaja odobren projekt za Regulacijski plan grada Rijeke koji je podnio arhitekt Paolo Grassi. Dotadašnja graditeljska aktivnost bila je regulirana samo građevnim pravilnicima. Stupio je na snagu 1910. godine, a primjenjivao se do kraja 30-ih godina 20. stoljeća.
1904. Na Školjiću je otvoren akvarij u egipatskom stilu s 18 bazena.
1904. Odobreno rušenje Kaštela da bi se omogučila gradnja Sudbene palače.
1904. 01. Svibnja u parku na Mlaki održana je prva proslava Prvog Svibnja – simbola borbe za radnička prava. Te godine u parku su se okupile tisuće radnika i potom u dugoj povorci otišle do starog "Teatra Fenice", gdje su se držali govori. (Izvor: Sušačka revija br.78-79, Igor Žic: Riječki parkovi i spomenici)
1904. 20. Svibnja u Kostreni je rođen Erazmo Ben Tičac (slika desno), glavni projektant prvog trgovačkog broda na nuklearni pogon "Savannah", putničko-teretnog broda izgrađenog 1959. Naručila ga je američka vlada kao demonstraciju civilne uporabe nuklearne energije. Erazmo Tićac (1904–68) iz Žurkova kraj Kostrene, koji je u to doba radio za američku projektantsku tvrtku George G. Sharp Inc.. Ime "Ben" Erazmo je dobio primanjem američkoga državljanstva. Tićac je također projektant specijalnog desantnog broda-doka (LSD – Landing Ship Dock), vojnog transportnog broda "Victory" te niza drugih brodova. 1966. 19. Studenog "Savanah" je prvi je put uplovila u riječku luku. 13. Svibnja 1968. uplovljava i u Splitsku Sjevernu luku, a nakon toga je još nekoliko puta uplovio i u Rijeku. Do smrti (1968.) bio je član prestižnih američkih udruga brodograđevnih inženjera. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 52, Orfeo Tićac: PROJEKTANT SAVANNAHA, Također: enciklopedija.hr>Savannah, Također: croatia.org>Erazmo Ben Ticac Croatian leading planner of Savannah nuclear ship 1959)
Zastava Hrvatskog Sokola Sušak-Rijeka 1904. 29. Svibnja na Sušaku je osnovan "Primorski Sokol". Ukupno je imao 155 članova, od toga 68 vježbača. Prva javna vježba održana je 30. Lipnja u dvorani tadašnjeg hotela Sušak. 06. Studenog 1904., održana je skupština svih hrvatskih sokolskih društava u dvorani Hrvatske čitaonice na Trsatu. Tada je osnovan "Hrvatski sokolski savez". Usvojen je prijedlog da se sva društva koja spadaju pod novoosnovani savez zovu "Hrvatski Sokol", pa je i " Primorski Sokol" preimenovan u "Hrvatski Sokol Sušak-Rijeka". Prvi učitelj tjelovježbe bio je Šime Dorić, učitelj gimnastike na srednjim školama u Sušaku. Zastava Hrvatskog Sokola Sušak-Rijeka pohranjena je u PPMHP-u. Zastava je razvijena 1908. na županijskom sletu na Sušaku, organiziranom posebno za tu prigodu. Trobojnica je, oblika pravokutnika, sa sokolskim monogramom na bijelom polju aversa i natpisom Hrvatski Sokol Sušak-Rijeka u dva reda na bijelom polju reversa, izvedenima tehnikom veza (slika ljevo). (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 87/88, Eduard Hemar: SOKOL SA SUŠAKA, Također: www.rijeka.hr > RIJEKA DOMAĆIN OBILJEŽAVANJA 110. GODINA HRVATSKOG GIMNASTIČKOG SAVEZA, Također: Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873-1948, Grafika Zambelli, 2006)
1904. 30. Lipnja u dvorani tadašnjeg hotela Sušak, održana je i prva javna vježba novoosnovanog društva "Primorski Sokol" sa Sušaka. I u novoj državi u politici su važno mjesto imali sokolaši. Na Sušaku su djelovali unutar udruženja "Primorski sokol na Sušaku", koje je bilo dijelom mreže hrvatskih sokolskih društava, što su se na osnivačkoj sjedinici 6. Studenoga 1904. u Hrvatskoj čitaonicina Trsatu ujedinila u "Hrvatski sokolski savez".(Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 87/88, Eduard Hemar: SOKOL SA SUŠAKA, Također: Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 – 1948, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 64, Ljubinka Toševa Krapowicz: RIJEČKI OTPOR)
1904. u karnevalskoj se povorci po prvi put vidi automobil. Tada su se pored 63 kočije, 14 karnevalskih i 6 alegorijskih kola pojavila i tri automobila nepoznate marke i vlasnika. Registarska oznaka je također nepoznata. Poznato je, međutim, da automobilski klub u Rijeci djeluje već od 1902. i da je sudjelovao u automobilskoj utrci Nizza-Opatija i nazad koja se održala 1902. godine, pa nije isključeno da se je koji nosilac napretka provozao rijekom i prije finalne karnevalske povorke na Korzu.
1904. 04. Srpnja počinje ploviti redovna linija Cunard Linea, kompanije iz Liverpoola, sa emigrantima iz mađarskih zemalja prema New Yorku, na temelju ugovora koji je Mađarska vlada potpisala sa tom kompanijom 1903. Cunard line koristi svoje brodove Laconia, Carpatia, Ivernia, Pannonia i Saxonia. Sukladno tom ugovoru Cunard Line je ukrcavao samo emigrante sa mađarskim dokumentima. Kontrolu dokumenata vršio je isključivo Hungarian Tourist Travel Bureau koji je sa akcionarskim društvom "Adria" činio "Hungarian Royal Maritimer Navigation Company". Sve je dokumente dodatno provjeravao američki konzul u Rijeci Clemence Rice Slocum. Polazna luka za te plovidbe bila je Trst, a Rijeka je bila jedna od usputnih luka.
1904. 15. Kolovoza u Shrivenshamm Berkshire-u umire grof Georg Hoyos, zet i poslovni partner Roberta Whitheada. Rođen je u Zomboru 21. Sječnja 1841. (Izvor: 19th century Torpedoes, An annotated bibliography, Također: Geneagraphie, Graf Georg Anton Maria Hoyos)
1904. 25. Kolovoza uz najviše civilne i vojne počasti u Rijeci je pokopan grof Georg Hoyos (Georg Anton Maria, Graf Hoyos, (Zombor, Mađarska, 21. Sječnja 1842. - Beckett, Ujedinjeno Kraljevstvo, 15. Kolovoza 1904), u Rijeci poznat kao Jure, grof Hoyos), zet i poslovni partner Roberta Whitheada (osmrtnica na slici ljevo). 1869. je oženio Alice, drugu kćer Roberta i Frances Whitehead, a od 1875. do 1904. bio je zaposlen kao generalni menađer u Robertovoj tvornici torpeda. Umro je u Beckett-u u Engeskoj 15. Kolovoza 1904., ali je njegovo tijelo, po želji obitelji, preneseno u Rijeku da tu bude pokopan. Priređen mu je sprovod uz najviše vojne i civilne počasti. Roditelji su mu bili visokog staleža, otac Ludwig Anton, count Hoyos baron od Stichsensteina i majka Camilla, grof Erdödy de Monyorókerék et Monoszló. (Izvor: 19th century Torpedoes, An annotated bibliography, Također: Geneagraphie, Graf Georg Anton MariaHoyos, Također: croinfo.net, forum, Povijesni calendar, Kolovoz - značajni događaji, autor Iliria)
1904. 29. Listopad 29.10.1904. u svojoj vili u Lopači ubio se s lovačkom puškom Luigi Ossoinack stariji, jedna je od najznačajnijih pojava u povijesti riječke privrede, riječki zastupnik u mađarskom parlamentu. Jedan je od osnivača pomorskog društva “Adria” (1881.), utemeljitelj i vlasnik "Riječke Ljuštionice riže" (Pilatura di riso), najvećeg riječkog poduzeća u prehrambenoj industriji, kojim je kao vlasnik i ravnatelj upravljao do smrti. Bio je i osnivač "Tvornice sanduka i bačava" (Fabbrica meccanica di boti, barili e cassette in legno). Rođen je u Rijeci 26. Lipnja 1849.(Izvor: wikipedija, Luigi Ossoinack, Također: wikipedija, Luigi Ossoinack)
1904. 06. Studenog u dvorani Hrvatske čitaonice na Trsatu održana je skupština svih hrvatskih sokolskih društava. Tada je odlučeno da se osnuje "Hrvatski sokolski savez" (slika desno). Na osnivačkoj skupštini sudjelovali su predstavnici 15 društava iz Zagreba, Karlovca, Varaždina, Osijeka, Sušaka, Vukovara, Senja, Gospića, Sarajeva, Splita, Zadra, Šibenika, Makarske, Pazina i Opatije-Voloska. Usvojen Grb FC Olimpia Rijeka je prijedlog da se sva društva koja spadaju pod novoosnovani savez zovu "Hrvatski Sokol", stoga je i sušačko društvo "Primorski Sokol" preimenovano u "Hrvatski Sokol Sušak-Rijeka". (Izvor: Hrvatski državni arhiv, Hrvatski sokolski savez, Također: Veno Đonlić: DOPRINOS SPORTSKO-REKREACIJSKOG DRUŠTVA "SUŠAK" HRVATSKOJ POVIJESTI SPORTA I DRUŠTVU U CIJELINI, Također: Stvaratelji, Hrvatski sokolski savez)
1904. Osniva se sportski klub Olimpia (Slika ljevo). Među osnivačima bili su braća Mittrovich, Carlo Colussi, Antonio Marchich, Aristodemo Susmel i Agelasio Satti. Olympia je imala sekcije biciklizma, plivanja, lake atletike i boksa. Klub nije odmah imao nogometnu sekciju nego će ona svoje prvo zasjedanje imati tek 25. Studenog 1906.
1904. U Rijeci je osnovana Mađarska ribarstveno-biološka stanica (Magyar Halászati Biológicai Allomas). Mađarska stanica u Rijeci je, između ostalog, organizirala i znanstveno krstarenje brodom "Najade", ali, koliko je poznato, prikupljeni podaci nisu sačuvani. (Izvor: Dr. sc. Mira Zore-Armanda: RAZVOJ FIZIČKE OCEANOGRAFIJE NA JADRANU, Pomorski zbornik 38 (2000), str:6, Također: J. Stiller-Rüdiger, D. Zavodnik, "Hungarian Research in the Adriatic Sea", Hamburg 1987, str. 230-231.)
1904. 15. Prosinca iz riječke je pošte na Korzu krenula razglednica (slika desno) naslovljena na gospodina dr. med. Adolfa Scherzera, kraljevskog kotarskog liječnika u Senju. Na razglednici je bila prikazana mlada dama. Razglednica je bila ispisana tintom i na njoj se nalazi improvizirani plan grada Rijeke sa ulicama Corso (Korzo), Via del Municipio (danas Supilova ulica), Via della Marseccia (danas Ulica Šime Ljubića), lokal Grotta, zatim istočkani put od Hotela Lloyd, na današnjem Trgu Republike Hrvatske pa sve do kućnog broja 274 u Via Marseccia. Tekst je pisam i u nekim šiframa,a glasio je ovako: "Fiume, Grotta 14. XII. 1904. – 06.35! S desne strane ulaznih vrata piše broj 274. – Današnji štatna 26 kom. Cijena 2 K – Ella 16 god. Ponny. Melanie. Dobra ergelja. – flaša pive samo 80 fil. Codom sobom ponieti! Znati nabrusiti. Madam želi filijale u Primorju otvoriti. Po uputi upotrebio palac – ne treba ga isčašiti – za bušleče prostrane prostorije – dapače čekaonicom Toiletta jednostavna – košulja kratka – Vidili smo blank – 4 zabavišta – Razne boje! Portier uljudan. Salon priličan. Jedna slika ima na kritičnom mjestu škulju, značajno. – Parfum kaltir Landmann Molim g. M...ka obavijestiti. Tebi i svim p.n. gospodinu šalju srdačni pozdrav Albert i drug... ... ..... turistički put". (Izvor: Novi List, Slavica Mrkić Modrić: POVIJEST PROSTITUCIJE U GRADU NA RJEČINI, Objavljeno: 23. svibanj 2017.)
1904. 26. Prosinca u Rusiji je rođen Eugen Cerkovnikov, (Kamenskaja, 26. Prosinca 1904. – Rijeka, 25. Srpnja 1985.), hrvatski kemičar ruskoga podrijetla, utemeljitelj Zavoda za kemiju i biokemiju medicinskog fakulteta sveučilišta u Rijeci. Na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu osnovao "Zavod za organsku kemiju" i bio prvi predstojnik, a 1957. u Rijeci osniva "Zavod za kemiju i biokemiju". Bio je autor mnogih udžbenika iz organske kemije i biokemije (Organska kemija/Kemija ugljikovih spojeva/u svjetlu elektronske teorije, sa suradnicima, 1953., 1972; Organska kemija, suautor D. Kolbah, 1969–70). Jedan od osnivača i 1958–74. predsjednik "Hrvatskoga kemijskog društva". (Izvor: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, PROLEKSIS ENCIKLOPEDIJA, CERKOVNIKOV, EUGEN, Također: Hrvatska enciklopedija, Cerkovnikov, Eugen, Također: Acta med-hist Adriat 2008, Čedomila Milin: Prof.dr.sc. Eugen Cerkovnikov (1904-1985) - utemeljitelj Zavoda za kemiju i biokemiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci )
1905. 14. Sječnja u Rijeci boravi talijanski kriminolog i vođa talijanske socijaldemokracije Enrico Ferri (San Benedetto Po, Italija, 25. Veljače 1856. – Rim, grof Gyula Szapáry 12. Travnja 1929.). Iako je na početku bio protiv i odbacio je Benita Mussolinija i njegovu politiku, nakon što se ovaj uzdigao na čelo talijanskih fašista, postao je jedan od njegovih najjačih zagovaratelja.
1905. 20. Sječnja u Opatiji umire mađarski političar grof Gyula Szapáry (Gyula Szapáry de Szapár, Muraszombat et Széchy-Sziget) (Pešta, 01. Studenog 1832. – Opatija, 20. Sječnja 1905.) nekadašnji ugarski ministar financija i premijer (slika ljevo). (Izvor: Klub Sušačana, Sušačka revija br.65, Irvin Lukežić: Nezaboravna Opatija, Također: Wikipedia, Count Gyula Szapáry de Szapár)
1905. 29. Sječnja Riccardo Zanella (Rijeka, 27. Lipnja 1875. – Rim, 30. Ožujka 1959.) izabran za riječkog zastupnika u ugarskom parlamentu. (Izvor: Wikipedia, Riccardo Zanella, Također: Rijeka danas, Rijeka za radoznale – Riccardo Zanella, 10. Lipnja 2009, Također: Povijest.hr, Riccardo Zanella – predsjednik Slobodne Države Rijeke – 1959.)
1905. 08. Veljače na održanom sastanku, Erazmo Barčić (Rijeka, 9. lipnja 1830. - Rijeka, 6. travnja 1913.) predlaže osnivanje "Organizacije za unapređivanje hrvatstva u Rijeci", bez obzira na društvene ili političke razlike. Za predsjednika društva izabran je Juraj Vranyczany (Rijeka, 30.1.1838 - Rijeka, 21.2.1925), a za članove odboraErazmo Barčić, dr. A. Bonetić, Milan Gremer, dr. Rikard Lenac (16. Ožujak 1868 - 1949), V. Luttenberger, Ivan Petrić, Ivan Svečko, Frano Supilo. Ubrzo nakon toga osniva se i "Društvo za njegovanje materinjskog jezika" kojemu je predsjednik postao Erazmo Barčić.
1905. godine u karnevalskoj povorci centrom grada Rijeke sudjelovalo je 86 grupa, 63 kočije, 14 karnevalskih i 6 alegorijskih kola, te tri automobila nepoznate marke i vlasnika. To je ujedno bio i prvi puta da je zabilježeno da su u povorci sudjelovali i automobili. Na slici desno, alegorijska kola "Arco Romano", iz povorke godine 1903. (Izvor: Saša Dmitrović: Mala povijest velikog karnevala, str: 8, Također: riječki karneval, OD CARRUS NAVALISA DO AUTOMOBILA)
1905. Na mjestu riječkog kaštela započela Gradnja Sudbene palače i zatvora pored nje. I tako od te godine djeluje ovdje "riječki zatvor", ili poznatiji kao "Via Roma". Zatvor je za vrijeme okupacije Talijana i Nijemaca bio brutalno mjesto mučenja i torture. Tako ima mnogo osoba koji su zbog "političkih" razloga prolazili kroz naš zatvor te tu bili ponižavani, mlačeni i onda slani u daljne centre logore (Trst) ili radove u blizini Rijeke. U narodu popularno imedobio je po ulici u kojoj se je nalazio, Via Roma, današnja ulica Žrtava fašizma.
1905. na zapadnoj periferiji grada, nedaleko kolodvora, uz samu obalu izgrađen novi hotel "Emigranti" (na slici ljevo projektni nacrt zgrade). Podignut je mađarskim kapitalom prema nacrtima Szilarda Zielinskog, a izgradilo ga je budimpešansko poduzeće Henrik Freud es Fiai. 160 m dugo, suvremeno zdanje opremljeno modernom ventilacijom i električnom rasvjetom, koncipirano kao moderna građevina s konstrukcijom u kojoj je prvi put na našem području upotrijebljen armirani beton. Tih je godina svakodnevno u Rijeku pristizala rijeka emigranata iz centralnoeuropskih zemalja čekajući u karanteni dokumente za odlazak u Ameriku. Hotel za emigrante djelovao je kao prihvatilište i kao karantena za iseljenike do 1914. godine, a zatim je prenamijenjen u bolnicu. Konstrukcija zgrade je od armiranog betona, velikih prozorskih otvora, minimalne dekoracije i neskrivenih konstrukcijskih elemenata na pročelju. Dvadesetih godina 20. stoljeća koristio se kao sajmeni prostor, a nakon Drugoga svjetskog rata kao industrijski objekt. Godine 1953. u prostor hotela smještena je tvornica ambalaže "8. mart", poslije poznatija kao "Metalografički kombinat".
1905. 17. Veljače sa dužnosti guvernera odstupio Ervin báró Roszner (Varsány, 19. Prosinac 1852.– Telekes, 2. Listopada 1928) (od 10. 12. 1903.),

Jedna od najstarijih sačuvanih riječkih nogometnih fotografija.
Klub Atletico Fiumano - Fiorello La Guardia u sredini srednjeg reda.

pa je za v.d. guvernera opet imenovan Tibor Gaal de Hatvan (1861–1917) (do 17. 10. 1905.).
1905. 20. Veljače osnovan je prvi registrirani nogometni klub u Rijeci - "Club Atletico Fiumano (Fiumei Atletikai Club)". Na osnivačkoj skupštini za predsjednika je izabran Eugenio Pazmany, a za tajnika Biagio Dorigo. Pošto su u to vrijeme svi službeni dokumenti bili na Mađarskom jeziku, tako se je klub službeno zvao "Fiumei Atletikai Club" (Riječki atletski klub) (Slika ljevo). Klub je imao 43 aktivna člana. Uz bavljenje nogometom bio je registriran i za gimnastiku, plivanje, laku i tešku atletiku. Klub je registriran tek 14. Travnja. Prva nogometna utakmica odigrana je 23. Travnja na igralištu Pod Jelšun protiv posade engleskog parobroda Slavonia. Iste godine Club Atletico Fiumano ugostio je "PNIŠK" Zagreb (Prvi nogometni i športski klub Zagreb). U sastavu Riječana mjesto u momčadi nije izborio tada 35-godišnji Frano Supilo, ali igrao je Fiorello La Guardia (tada 23-godišnjak), dvije godine američki konzul u Rijeci i Jakov Supilo, mlađi brat Frana Supila. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Irvin Lukežić: Ličnosti: FIORELLO LA GUARDIA, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: KRATKA POVIJEST RIJEČKOG NOGOMETA)
1905. 09. Travnja U Rijeci, u 59. godini života, umire Sušački kipar i arhitekt Mate Glavan (Podvežica kraj Sušaka, 24. Veljače 1846. — Sušak, 09. Travnja 1905.) (osmrtnica Mate Glavana na slici desno). Školovao se na Politehnici u Grazu. Diplomirao je za inženjera na Johanneumu i od tada djeluje u Rijeci i Sušaku. Oženio je Vinku Šperac rođenu u Solinu 02. Srpnja 1855. Djelovao u Sušaku i Rijeci kao poduzetnik, projektant, javni i kulturni djelatnik. Graditelj i projektant niza industrijskih, javnih i stambenih zgrada, između ostalog zgrade Rafinerije na Mlaki (građena 1883), lučkih skladišta, Tvornice kože, Hrvatske čitaonice na Trsatu, Pučke škole na Brajdici. Najpoznatije mu je djelo sušački hotel "Kontinental" građen od 1885. do 1887., monumentalno historicističko zdanje, kojim je zacrtao poteze novih ulica, a time i smjerove izgradnje toga dijela grada. Pokopan je na groblju na Gospinom otoku kod Solina u zajedničkoj grobnici sa svojom suprugom. Nad grobnicom je brončani odljev kipa "Zaspala Vestalka", djelo kipara Ivana Rendića, izrađen oko godine 1911. Hrvatski biografski leksikon navodi potpuno pogrešne podatke. (Izvor: Virtualni muzej grada Solina, Groblje na otoku, Također: Tusculum: časopis za solinske teme, Rujan 2009., Izvorni znanstveni članak, Ivan Grubišić: Solinski Šperci)
1905. 23. Travnja u 17 sati i 30 minuta, na zemljištu obitelji Kwassay na predjelu Piope (Pod Jelšun) blizu tvornice torpeda, posada parobroda "Slavonija" kompanije Cunard Line, pod nazivom Slavonija FC, odigrala je nogometnu utakmicu protiv riječke momčadi "Club Atletico Fiumano" (Riječki atletski klub) i pobijedila rezultatom 2:0. Taj dan se spominje kao povijesni dan riječkog nogometa. Igralište je bilo dimenzija 94X52 metra i bilo je pokriveno pepelom. (Izvor: Forza Fiume, Kako je rođena Kantrida?)
1905. 13. Lipnja u 72. godini života u Rijeci umire nadvojvoda Josip Karl Ludwig von Habsburg (Joseph Karl Ludwig von Österreich, Habsburg (Habsburg-Lothringen) (Bratislava (nekada - Latinski: Posonium, Hrvatski: Požun), 02. Ožujka 1833. – Rijeka, 13 Lipnja 1905.). Bio je četvrti sin iz trećega braka Archduke Josipa, Mađarskog Palatina i Marie Dorotee od Wurttemberga. (Izvor: Wikipedia, Archduke Joseph Karl of Austria, Također: Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1905. Srušen je riječki Kaštel, a odredbom su Municipija pronađeni predmeti preneseni u Muzej.
1905. 23. Kolovoza, Mađarska vlada sklopila ugovor sa budimpeštanskom firmom "Danubius", udruženom s manjim tvrtkama, "Schoenichen" i "J. Hartmann", također iz Budimpešte, o podizanju brodogradilišta Danubius. Poduzeću je ustupljen prostor na području Brgudi uz dodatna proširenja, gdje se prije nalazilo brodogradilište tvrtke "Howaldts Werke" (amblem brodogradilišta na slici ljevo). Danubiusu su obećane brojne povlastice i državna pomoć, besplatno je dobilo i objekte staroga državnog brodograđevnog postrojenja u Kraljevici, a država se obvezala na svoj trošak produžiti željeznički priključak do Brguda. Time su definitivno istisnuli i tvrtku Howaldtswerke iz Kiela, čiji prostor su i preuzeli. Istim ugovorom dobili su na raspolaganje i brodogradilište u Kraljevici. Pomoću ogromnih intervencija mađarskog financijskog lobija brodogradilište već 1906. počinje proizvodnju. Jedina ozbiljna konkurencija bilo je brodogradilište Lazarus koje je (slučajno?) izgorjelo 23. Kolovoza 1905., istoga dana kad je u Budimpešti potpisan ugovor između mađarskog državnog erara s Danubiusom o gradnji brodogradilišta. (Izvor: Erwin F. Sieche and Nikolaus A. Sifferlinger: Naval Shipbuilding at Ganz-Danubius in Rijeka from 1905 till 1918., Također: Szélinger Balázs: The History of Hungarian Fiume, str. 8.)
1905. 23. Kolovoza (23. Rujna ?) jedinoj, u ono vrijeme, ozbiljnoj konkurenciji brodogradilištu "Danubius", brodogradilište "Lazarus" je zadesio veliki požar kad je riječki pogon posve izgorio i tako uništio i najmanje šanse da se suprotstavi velikom "Danubiusu". U tom trenutku je zapošljavao 116 radnika i našao se u bezizglednoj situaciji. Nagađalo se da je riječ o sabotaži, a pričalo se i da se nakon mjesec dana policiji dobrovoljno prijavio izvjesni Milan Popović kao Logo iredentističke organizacije Giovine Fiume podmetač požara. Rezultat svega je bio povratak firme na razinu radionice. Prije Prvog svjetskog rata tri najvažnije riječke mehaničke radionice bile su: Lazarusova, Skullova (Škulj) i Cussarova (Kušar). Zajedno su zapošljavale 260 radnika. (Izvor: Prof. dr. sc. Kalman Žiha: Mrtva mora (istraživanja), Zagreb – Budimpešta 2002., str. 43., Također: E. F.Sieche – N. A. Sifferlinger.: Naval shipbuiliding at Ganz-Danubius in Rijeka..., Industrijska baština III (2007.), Pro torpedo, Rijeka 2010., str. 637.)
1905. 27. Kolovoza kao odgovor na Riječku rezoluciju i ostale aktivnosti riječkih i sušačkih Hrvata, 24 mladića, neki od njih još i maloljetnici, osnivaju riječku iredentističku organizaciju "Giovine Fiume" (simbol na slici desno). Pokret je bio inspiriran talijanskim iredentističkim pokretom. Ime su joj dali po mazzinijevoj organizaciji "Giovine Italija". Htjeli su se izboriti za veća prava Italijana u Rijeci i na području Kvarnera i Istre. Osnivači su bili mladići Gino Sirola, Armando Hodnig (Odenigo), Luigi (Siso) Cussar,Carlo Colussi, Marco De Santi i Oscar Russi. Uskoro su im se pridružili i "stariji" članovi, to jest oni koji su imali u to vrijeme preko 20 godine: Egisto Rossi, Silvino i Riccardo Gigante, Felice Derenzin (Derenzini), Vittorio Meichsner de Meichsenau i još neki. 6. Travnja 1907. počinju izdavati i svoj list pod imenom "La Giovine Fiume". Izlazio je do 26. Veljače 1910. U listu je kao novinar radio i Riccardo Gigante, a kroz taj je list politički djelovao i Gabriele D'Annunzio, još tada nepoznat u Rijeci. (na slici desno su osnivači, klik na sliku za veću rezoluciju). 22. Sječnja 1912. organizacija je rasformirana i zabranjena od strane austrijskih vlasti. (Izvor: FLUMINENSIA, god. 25 (2013),br. 2, Dolores Miškulin: Pregled stvaralačkoga opusa riječkoga rijeka_grb_zastavapisca Gina Antonyja, str:9, Također: Libero.it, La Giovine Fiume, Također: Società di Studi Fiumani, Giovine Fiume - PPT)
1905. 04. Rujna na kupalištu "Bagno Cantrida" na Kantridi (slika ljevo) održana su prva prava plivačka natjecanja koja je organizirao Riječki atletski klub "Club Atletico Fiumano". (Izvor: Ferruccio Burburan I Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 - 1948, Rijeka 2006, str: 17)
1905. 09. Rujna Robert Whitehead prije smrti 14 Studenog 1905., tvrtku "Torpedo-Fabrik von Robert Whitehead" (prijašnja "Stabilimento Technico") pretvara u dioničarsko društvo "Whitehead & Co., Societa in Azioni". Da bi osigurao da njegova firma ostane u obitelji, Robert Whitehead , kod riječkog Tribunala vrši novu protokolaciju (protokolacija = Unošenje spisa, molbi, žalbi i sl. u protokol, u zavodnu knjigu; upis nove firme u registar kod suda) nedavno osnovane tvrtke "Whitehead & Co., Societa in Azioni". Supotpisnikom postaje John Whitehead, Robertov sin, a time i "socio aperto e responsabile". Tim činom je, uz Roberta Whiteheada i grofa Georga Antona Hoyosa (suprug Robertove kćeri Alice), John postao trećim punopravnimčlanom uprave obiteljskog poduzeća. (Izvor: Velid Ðekic: Amate Fiume?, VBZ, Zagreb, 2007.)
1905. 02. Listopada 24 hrvatskih, dalmatinskih i istarskih zastupnika sastalo se u prostorijama Riječke Čitaonice u današnjoj zgradi Radio Rijeke, gdje je započela tzv. međustranačka konferencija "povjerljive naravi" te joj osim zastupnika nitko nije prisustvovao. Tu je, pod vodstvom Ante Trumbića i Frane Supila, sutradan izglasana i donesena "Riječka rezolucija". (Izvor: Hrvatska enciklopedija, Riječka rezolucija, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Igor Žic: POVIJEST JEDNE ILUZIJE, Također: Zadarski list, Pavao Jerolimov: U Rijeci je 3. listopada 1905. obznanjena Riječka rezolucija, Također: DR. ANTE TRUMBIĆ: SUTON AUSTRO-UGARSKE I RIJEČKA REZOLUCIJA, Zagreb, 1936., Naklada autora)
1905. 03. Listopada donesena je čuvena Riječka rezolucija (slika desno), temelj povezivanja Hrvatske i Ugarske u obrani od bečkih interesa te suprotstavljanja germanizaciji i politici "prodora na Istok", što se trebalo postići zbližavanjem s Mađarima i Talijanima. U njoj hrvatski zastupnici podržavaju Mađarsku u borbi protiv Austrije i izražavaju nadu da će se ukloniti međusobni sukobi. Potpisnici Rezolucije zauzvrat su zahtijevali ujedinjenje Hrvatske i Dalmacije i uvođenje ustavnih sloboda u Hrvatsku odnosno rušenje mađaronskog režima, konstatirajući da su Hrvati po krvi, jeziku i bratstvu jedinstvena nacija sa Srbima. Sastavljanje rezolucije najviše su podupirali Ante Trumbić, Frano Supilo, Pero Čingrija i Stjepan Zagorac, te sve hrvatske stranke osim Čiste stranke prava, Hrvatske pučke seljačke stranke i skupine kršćanskih socijalista. U sastavljanju Riječke rezolucije prvi put su usklađeno sudjelovali političari iz svih hrvatskih zemalja, uključujući i srpske političare. Na Riječku rezoluciju su se nadovezali i srpski saborski zastupnici posebnom Zadarskom rezolucijom koja je sastavljena 17. Listopada 1905. u Zadru. Obje rezolucije prethodile su osnivanju Hrvatsko-srpske koalicije 1905., središnje političke snage u Hrvatskoj do 1918. Potpora ideji priključenja Dalmacije Hrvatskoj uvjetovana je zahtjevom srpskih političara u Hrvatskoj da Hrvati u trojednoj Kraljevini posebno naglase ravnopravnost srpskog s hrvatskim narodom. Obje rezolucije predhodile su osnivanju Hrvatsko-srpske koalicije u Prosincu iste godine. Nekoliko dana kasnije, u Zadru se sastalo 26 srpskih predstavnika koji su potvrdili ideje riječke rezolucije tražeći jednaka politička prava za srpsku nacionalnu manjinu. Riječka konferencija imala je široki odjek i u Mađarskoj, Srbiji i Češkoj, a pravo njezino značenje bila je konkretizacija južnoslavenske politike. (Izvor: wikipedija, Riječka rezolucija, Također: Hrvatska enciklopedija, Riječka rezolucija, Također: DR. ANTE TRUMBIĆ: SUTON AUSTRO-UGARSKE I RIJEČKA REZOLUCIJA, Zagreb, 1936., Naklada autora, Također: Zadarski list, Na današnji dan, Također: Zadarski list, Pavao Jerolimov: U Rijeci je 3. listopada 1905. obznanjena Riječka rezolucija, Također: FILOZOFSKI FAKULTET U RIJECI, Šuran Vanesa: POLITIČKI I ETNIČKI SUKOBI U RIJECI OD 1905. DO 1907. GODINE PREMA NOVINAMA IZ JADRANSKE REGIJE)
1905. 17. Listopada za riječkog je guvernera imenovan Pál gróf Szapáry de Szapár, a dotadašnji vršilac te dužnostiguverner Tibor Gaal de Hatvan je ponovno odstupio. Gróf Pál je tu dužnost vršiodo 26. Prosinca 1905. (Izvor: Vlast u Rijeci kroz povijest)
1905. 19. Listopada u Sušaku rođen gimnastičar Dragutin Ciotti (Kjoti) (Sušak, 19. Listopada 1905. - 17. Ožujka 1974.) (slika ljevo). Rodio se u obitelji oca Talijana, učitelja Giuseppea Ciottija i majke Hrvatice Albine Ciotti, rođene Blečić. Bio je sedmo od desetero djece. Kao dio momčadske reprezentacije Kraljevine SHS osvojio je broncu u gimnastici (višeboj, ekipno) na devetim Olimpijskim igrama održanim 28. Srpnja do 12. Kolovoza 1928. godine u holandskom Amsterdamu, čime je postao drugi hrvatski olimpijac i prvi Hrvat koji je olimpijsku medalju osvojio vježbajući gimnastiku u jednom hrvatskom klubu, Sokolskom društvu Sušak-Rijeka. Bile su to, do Tokija 1964. godine najuspešnije Igre za zajedničku državu. Osvojeno je pet odličja – po jedno zlatno i srebrno i tri bronce. Sve medalje osvojili su gimnastičari. Nakon sportske karijere radio je u poduzećima koji su se bavili drvom: "Jugodrvu", "Transjugu" i "Exportdrvu". Umro je u Rijeci 17. Ožujka 1974. Na slici desno, olimpijski stadion u Amsterdamu 1928. Sa ljeva na desno stoje: Viktor Murnik (vođa grupe, slovenski Sokol, trener, pravnik i publicist), Boris Gregorka (slovenac, na olimpiadi u Amsterdamu 1928. osvaja brončanu medalju, kasnije trener dvostrukog osvajača zlata na olimpiadama u konju sa hvataljkama Miroslava Cerara), Dragutin Ciotti, Stane Derganc (slovenac, na olimpijadi 1924. u Parizu, osvaja četvrto mjesto u kombinaciji, peto mjesto na parteru i sedmo mjesto u konju sa hvataljkama), Josip Primožič - Tošo (slovenac, učestvovao na tri olimpijade i tri svjetska prvenstva gdje je ukupno osvojio 10 medalja, četiri zlata, tri srebra i tri bronce), Anton - Tone Malej (slovenac, osvojio broncu na ljetnim olimpijskim igrama 1928. u Amsterdamu, na svjetskom prvenstvu u Luksemburgu 1930. pao sa sprave (ruče) i slomio kičmu. Ubrzo je preminuo), Janez Porenta (slovenac, osvojio broncu na ljetnim olimpijskim igrama 1928. u Amsterdamu. Kao član slovenskog Sokola, učestvovao na dvije Olimpiade, 1924. u Parizu i 1928. u Amsterdamu gdje je u višeboju osvojio broncu), Edvard Antosiewicz ( Antonijevič)( slovenac, osvojio brončanu medalju u ekipoj gimnastici 1928., u ekipi su bili još Stane Derganc, Boris Gregorka, Anton Malej, Janez Porenta, Jože Primožič in Leon Štukelj.) i Leon Štukelj (Legendarni slovenski gimnastičar, učestvovao na sedam velikih međunarodnih takmičenja i osvojio dvadeset medalja: osam zlata, šest srebra i šest bronci. Samo na olimpiadama svojio je šest medalja: dva u Parizu 1924., jedno zlato i dvije bronce u Amsterdamu 1928. i srebro u Berlinu 1936. gdje je i zaključio karijeru). Samo kao kuriozitet, kompanija "Coca-Cola" prvi put je u Amsterdamu sponzorirala olimpijske igre. (Izvor: Klub Sušačana, Sušačka revija broj 73, Jelena Androić: ZABORAVLJENI RIJEČKI OLIMPIJAC, Također: Novi List, Kim Cuculić: Riječki olimpijci, 9. rujan 2012., Također: Povijesni portal, Koliko su olimpijskih medalja osvojili Hrvati?, Također: Youtube, ZABORAVLJENI HRVAT DRAGUTIN CIOTTI, Također: Wikipedia i Slovenska-biografija.si)
1905. 14 Studenog U Becket Parku u Engleskoj umire Robert Whitehead, sin prerađivača pamuka, osnivač i vlasnik "Tvornice Torpeda" u Rijeci. Rođen je 03. Sječnja 1923 u Engleskoj u Boltonu. Završio je školovanje za inženjera u Mechanics Institute u Manchesteru. Umro je u 82. godini i primio je mnogo visokih nagrada od mnogih zahvalnih zemalja, ali niti jednu od njegove rodne zemlje, Velike Britanije. Preminuo je u Shrivenhamu, Berkshire, UK 1905.. Iako je u Rijeci dao izgraditi prelijepu grobnicu na Groblju Kozala, polje B-III-45 (slika desno, U toj grobnici nitko nije pokopan), nije pokopan u njoj već u West Sussexu, u Engleskoj, u skromnom grobu na groblju crkve svetog Nikole ( St Nicholas Churchyard), na sjeverozapadnom dijelu groblja, na istom groblju kao i njegova supruga Frances, ali u različitim grobovima. Nakon čitavog životnog vijeka, njegova dostignuća sažeta su natpisom na nadgrobnom spomeniku: "...His fame in all nations round about." ("... Njegova slava u svim narodima"). Umro je skoro potpuno gluh. Nakon Whiteheadove smrti, na čelo tvrtke “Whitehead & Co.”, Societa in Azioni, dolazi grof Edgar Hoyos sin Georga Hoyosa i suprug Robertove kćeri Alice. U upravi je sjedio i Robertov sin John. Engleske obiteljske tvrke Vickers Ltd. i Armstrong-Whitworth & Co. kupuju tvrku od nasljednika obitelji Whitehead te tvornica ostaje u engleskim rukama sve do početka I. svjetskog rata. Riječka tvornica torpeda osnovala je i brojne filijale diljem svijeta i sklopile posebne ugovore o proizvodnji torpeda u Weymouthu u Engleskoj (1891.), u Newportu, USA (1892.), La Speziji, Italia (1907.), “Lessner & Obukoff ” u Rusiji (1910.), St. Tropezu, Francuska (1913.), Napoliju u Italiji (1914.). Godine 1934. Uprava riječke tvornice donosi odluku o formiranju nove tvornice torpeda u Livornu, u Italiji, pod nazivom “Societa Anonima Motofides”. (Izvor: wikipedija > Robert Whitehead, Također: wikipedija > Whitehead torpedo, Također: Miljenko Smokvina: ROBERT WHITEHEAD)
1905. 17. Prosinca s tvrtkom Trautmann-Neuschloss sklopljen je ugovor za gradnju novog Brodogradilišta Danubius. Sve to, nakon što je Vlada odobrila planove za gradnju. Voditelj gradnje postao je Venceslao Celligo. Završetak izgradnje bio je 23. Studenog 1906. godine. (Izvor: Petar Trinajstić – Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci, 3. maj 1905. – 2005, Također: Monografija 3.maj 1984., IC Rijeka , B.Sušanj, G.Manon, str.30, Također: Petar Trinajstić: Stoljeće 3.maja - Povijest industrije i brodogradnje u Rijeci)
1905. 26. Prosinca Odstupio riječki guverner Pál gróf Szapáry de Szapár (od 17. 10. 1905.), a za vršioca dužnosti guvernera ponovno je imenovan Tibor Gaal de Hatvan (do 24. 5. 1906.).
1905. dotadašnja Via Tempio u riječkom Starom gradu dobiva ime Via Carolina Bellinich (Karolina Riječka). To je bilo i prvo službeno priznanje grada za njene zasluge
1905. Rijeka dobiva Spalionicu smeća i termoelektranu (slika ljevo), koja je energiju izgaranja javnog i kućnog otpada pretvarala u električnu energiju kojom se pokretao pogon vodovoda i klaonice
1906. 01. Sječnja grad Rijeka od Komercijalne banke Budimpešta otkupljuje dionice društva "Riječkielektrični tramvaj".
1906. 14. Sječnja U Rijeci je rođen Rodolfo Volk (slika desno), jedan od najboljih i najpoznatijih riječkih nogometaša. Počinje prvo igrati u "Gloriji" najpoznatijem od tadašnjih klubova koji su postajali u Rijeci. "Gloria" ubrzo zaslugom svih igrača, a posebno Volka prelazi u prvu ligu. Igrao je za "Juventus Eneu" 1923/24, "Savoiu", "Fiume", "Gloriu", "Fiorentinu", "Fiumanu", "Romu", "Triestinu", "Pisu", "Inattivo", "R.O.M.S.A."-u, "Proleter-Fiume", "Radnik Fiume", "Montevarchi". Trenirao je "Orijent", "Radnik", "Montevarchi" i "Vastese". Bio je najbolji strijelac talijanskog prvenstva 1931. sa 29 golova. Dao je 103 gola za Romu i treći je na listi svih strijelaca. Navijači su ga smatrali pravim herojem, pa je dobio nadimak "Sigrido" (tal. za "Sigfrida" iz "Sage o Nibelunzima"), a potom je to još više porimljeno u "Sigghefrido". Nosio je i nadimak "Sciabbolone", kao suprotnost nadimku "Sciaboletta", nadimak dan kralju Viktoru Emanuelu III.. Rodolfo je umro 02. Listopada 1983. u Nemiju (Rim). (Izvor: Forza Fiume, UNIONE SPORTIVA FIUMANA, Također: Wikipedia hr, Rodolfo Volk, Također:. Wikipedia it, Rodolfo Volk )
1906. 20. Veljače radnici "Tvornice za preradu riže i škroba", "R.O.M.S.A."-e, "Riječke tvornice čokolade", "Tvornice kemijskih proizvoda Union", sušačke "Tabakere" - sve zajedno oko 2.000 radnika ulaze u štrajk. Radnici "Tvornice za preradu riže i škroba" traže 9 satno radno vrijeme, povišenje plaća za 25%, završetak radnog vremena na blagdane u 14 sati i plaćanje prekovremenih. U "R.O.M.S.A."-i ložači traže povećanje plaća za 40 filira (20%), bačvari hoće stanarinu, a svi ostali također povišicu od 20%. U "Tvornici čokolade" svih 120 radnica traže također povišicu od 20%. Radnice "Tvornice duhana" (tabachine, paltarice) traže plaću od 46 filira za 1000 smotaka duhana. Već dva dana kasnije u štrajku je bilo ukupno oko 5000 radnika (2800 tvornice duhana, 380 rižiere, 360 ROMSA, 600 tvornice papira, 140 tvornice čokolade te 100 iz Uniona).
1906. 23. Veljače u gradskoj bolnici Sv. Duha, u 24-oj godini života, umire Petar Kobek (24), slikarski radnik iz Radgone (Radkersburg), borac za radnička prava koji je ranjen u bedro u velikom štrajku 16. Veljače 1906. godine nakon sukoba riječkih štrajkača i žandara na sušačkom. Kost mu je bila smrskana i noga je morala biti amputirana. Kobeka je ispratilo tisuće ljudi, a priča kaže da je svećenik iz povorke istjeran šakama. Kobekov sprovod bio je veličanstven i do tada neviđen, prisustvovalo mu je čitavo radništvo Rijeke, koje je toga popodneva dan Kobekovog ranjavanja proglasilo vlastitim praznikom kada se održavala i velika komemoracija. Danas dugačka ulica uz groblje Kozala koja spaja Kozalu s Rastočinama nosi njegovo ime (bivša ulica Ugo Foscolo,). (Izvor: List MO Škurinjska Draga, ŠKURINJSKA DRAGA, broj 3, 2010. Godina, Također: GKRI, MAgazin, Kristian Benić: Kako prokužiti Kozalu..., 09. svibnja 2016)
1906. 25. Veljače u Honnefu na Rajni rođen je Boris Papandopulo, kompozitor i dirigent, jedan od najmarkantnijih hrvatskih glazbenika XX. stoljeća. Sin je operne pjevačice Maje Strozzi-Pečić i oca grčkog plemenitaša Konstantina Papandopula. Bio je ravnatelj opere u Rijeci u dva navrata i to od 1946. do 1948., te od 1953. do 1959. Dirigent opere u Sarajevu, Zagrebu i Splitu. Potaknuo je osnutak Riječke filharmonije, koja je prvi koncert održala je 08. Studenog 1954., a kojom je i sam dirigirao. Do 1959. godine Maestro Papandopulo je s Riječkom filharmonijom održao sedam koncerata. Dobitnik je dvije nagrade "Ivan Zajc" grada Rijeke za dirigentski i pedagoški rad sa simfonijskim orkestrom Riječke filharmonije. Umro je u Zagrebu, 16. Listopada 1991. (Izvor: Wikipedia, Boris Papandopulo, Također: Muzički informativni centar, Biografija, Boris Papandopulo, Također: papandopulijana.com, Dr. sc. Ivana Tomić Ferić: Boris Papandopulo - životopis)
1906. 03. Ožujka U Rijeci je osnovan biciklistički klub "Club Ciclistico Operaio Fiumano" (Izvor: Ferruccio Burburan, Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873-1948, Grafika Zambelli , 2006 , str.17)
1906. 16. Ožujka u dvorani Teatra Fenice (na slici desno, Teatro Fenice, tlocrt kazališta iz 1883), nakon muzičkog nastupa, nastupa žonglera i mladog violiniste, dječaka Paola Kaufmanna, održano je takmičenje u hrvanju. "Novi list" br. 76 od 17. Ožujka 1906. donosi podroban izvještaj sa toga takmičenja. (Izvor: Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Marina Koprivnikar: TEATRO FENICE – BUDUĆNOST IZ PEPELA, Rijeka, 19. Rujna 2016.)
1906. 03. Travnja u Teatru Fenice održano je svjetsko prvenstvo u hrvanju. (Izvor: Ferruccio Burburan, Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873. – 1948., Grafika Zambelli, 2006, str:17)
1906. 04. Travnja za riječkog guvernera imenovan György gróf Károlyi de Nagykároly. Odstupio je sa dužnosti nakon 25 dana službovanja, već 29. Travnja 1906.
1906. 13. Travanj Stalni kinematograf “Salone Edison” u prizemlju Kuće Adamić, tada je to bila Fiumara 2, a danas Fiumara 13, bio je prvi stalni kinematograf na tlu Hrvatske. Salone Edison prvi se puta spominje toga datuma u novinama "La Bilancia" kao "usavršeni kinematograf jedinstven po svjetlu, postojanosti, eleganciji i suvremenosti". Dejan Kosanović u FILM KAO POVIJESNI IZVOR ZA IZUČAVANJE RIJEČKE INDUSTRIJSKE BAŠTINE na strani 1 kaže da je "Salone Edison" započeo raditi polovicom mjeseca Rujna 1909. godine. Kome vjerovati??, Uglavnom, već koncem 1909. u Rijeci radilo pet stalnih kinematografa (Salon Edison, Kinematograf Sole, Kinematograf Olimp, Kinematograf Central i Veliki kinematograf Pariz), u to doba više nego u bilo kojemu drugom hrvatskom gradu. (Izvor: Moja Rijeka, Kino koraci – Salone Edison, Također: Radio Rijeka, Salone Edison: 110 godina prvog kinematografa u Rijeci)
1906. Dovršena velika historicistička sinagoga Lipóta Baumhorna (tokom Drugoga svjetskoga rata zapaljena a nakon rata srušena) (slika ljevo). Bila je sagrađena preko puta današnjeg pomorskog fakulteta.
1906. 08. Veljače ložači Ugarsko-hrvatskog parobrodarskog društva stupili su u štrajk koji je prerastao u opći. To je bio prvi generalni štrajk u Rijeci i trajao je do 17. Veljače 1906. U sukobima sa žandarima i vojskom smrtno je ranjen Petar Kobek, a 18 sudionika protestnih povorki je teže ranjeno kao i policijski komesar Derenčin. (Izvor: Forum Croinfo.net, Ostaci naše prošlosti - natpisi, reklame, novinski članci i slično, Autor: zokxy)
1906. 29. Travnja sa vlasti odstupio riječki guverner György gróf Károlyi de Nagykároly koji je na toj poziciji bio od 04. Frano Supilo Travnja 1906. Naslijedio ga je Sándor gróf Nákó de Nagyszentmiklós imenovan 24. Svibnja 1906. Na vlasti je bio do 7. Prosinca 1909.
1906. 10. Svibnja Riječki gradonačelnik dostavlja guverneru molbu Frana Supila (Slika desno), urednika i vlasnika Novog lista, za dobivanje mađarskog državljanstva. Još istog dana guverner je molbu proslijedio ministru unutrašnjih po¬slova, s napomenom da nema nikakvih zapreka da se molba pozitivno riješi. 18. Svibnja 1906. Gradonačelnik javlja guverneru da je na osnovi naredbe ministra unutrašnjih poslova od 15. Ožujka 1906. pod brojem 51988 Frano Supilo položio zakletvu o mađarskom državljanstvu 18. svibnja 1906.. 2. Lipnja 1906. Ministar unutrašnjih poslova dopisom obavještava ministra obrane da je dubrovački "Okružni kapetanat" 7. Svibnja 1906. izdao Franu Supilu otpusnicu iz državljanstva. 27. Ožujka 1907. Gradonačelnik obavještava guvernera da je Frano Supilo, budući da mu je dodijeljeno mađarsko državljanstvo, od strane slobodnog grada Rijeka primljen u općinsku zajednicu i da je postao građanin Rijeke. (Izvor: JOZSEF SZEKERES: REGESTI SPISA KRALJEVSKOG GUBERNIJA O FRANU SUPILU, NOVOM LISTU S RIJEČKOM NOVOM LISTU, u spisima Kr. riječke gubernije ( 1900—1916))
1906. 11. Svibnja završena gradnja Sudbene palače i zgrade zatvora (slika ljevo). Prema pisanju Supilova "Novog lista", u proljeće 1901. godine, na inicijativu riječkog odvjetnika i političara Erazma Barčića, uputila se u Peštu delegacija sastavljena od odvjetnika, sudaca i općinskog notara da pred vlastima obrazloži opravdanost i potakne gradnju Sudbene palače u Rijeci. U njoj je trebalo biti sjedište sudbenog stola, kotarskog suda i državnog odvjetništva. Gradski magistar je 10. Srpnja 1901. godine poslao ministru pravosuđa svoju memoriju u kojoj je istaknuto da je za riječko sudište potrebna nova palača. Općinski je Građevni ured kao najprikladnije mjesto predložio gradonačelniku teren i zgradu Kaštela koje općina dragovoljno ustupa eraru za gradnju Službene palače i zatvora. Inače, u Kaštelu, impozantnoj utvrdi, ključnoj točki obrambenog sustava bedema, kula i bastiona kojima je Rijeka bila utvrđena, je ranije bilo sjedište riječkog kapetana. U 18.stoljeću Kaštel gubi tu funkciju, a početkom 20. stoljeća povijesno zdanje je srušeno i izgrađena je Sudbena palača. Rušenje Kaštela i počeci gradnje Sudbene palače počeli su 1904. godine, a gradnja je trajala od 1905. do 11. Svibnja 1906. godine. Sredinom kolovoza te godine sud se preselio u novogradnju. Palaču je projektirao budimpeštanski arhitekt Gyöza Czigler, profesor na Politehnici u Budimpešti, a podzid sa suprotne strane ulice istaknuti domaći secesijski arhitekt G. Rubinich. (Izvor: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga, Također: Wikipedija, Sudbena palača, Također: Pravosuđe, Općinski sud u Rijeci, Historijat)
1906. 12. Svibnja riječki "Novi List" objavio zanimljiv članak u rubrici 'Riječka subota'' koja je bila objavljivana svake druge subote u mjesecu. Članak "U vieku 2000." je odgovor uredništva na pitanje čitatelja kako će Rijeka izgledati u budućnosti. Pratite gornji link na punu verziju članka u Word documentu.
1906. 22. Svibnja na godišnjoj sjednici "Riječkog planinarskog kluba (Club alpino fiumano)" Antonio Zanutel predlaže izradu ilustriranog vodiča kroz Rijeku i okolicu. Posla se prihvatio Guido Depoli, a knjiga "Guida di Fiume e dei suoi monti" je završena 7 godina kasnije, 1913. godine na 266 stranica. Vodič je bio podijeljen u 3 veće cjeline: 1. Kraj i ljudi; 2. Rijeka; 3: Itinerari – koji uključuju istočnu obalu, Vinodol, Karolinsku i Lujzinsku cestu, Platak, put za Mrzle Vodice i Gerovo. Govori se o brdima koja okružuju Grobničko polje, staroj i novoj cesti za Trst, Josipovoj cesti, Liburnijskoj rivijeri i željezničkim prugama. (Izvor: Croportala, Guida di Fiume e dei suoi monti, Također: Croinfo.net, Guida di Fiume e dei suoi monti)
1906. 27. Svibnja otvoreno je "Obćinsko kupalište Sušak-Brajdica", iznajmljeno Anti Bačiću (na slici ljevo je upalište Sušak ali kasnijih godina. Sliku iz perioda 1900 - 1910. nisam našao). Kupalište je na raspolaganju javnosti svakodnevno od 5-21h, a za gospođe isključivo od 8-10h prije podne, izuzevši nedjelje i blagdane. Sredinom 1897. javlja se inicijativa za gradnju javnog kupališta kod nasipa na Brajdici koju odobrava Ugarski ministar trgovine. Zemljište je bilo u vlasništvu Državnih željeznica koje su bile dužne urediti ga o vlastitom trošku. Uz rubove kupališta postavlja se dvostruki red drvenih kabina s dvokrakim stubištem. Općini Trsat-Sušakdopušteno je da kupalište ogradi i održava na vlastiti trošak, ali ga općina daje u zakup 1899. godine braći Strauss koji zbog prevelikih troškova održavanja 1905. prekidaju ugovor o zakupu. Općina daje kupalište u zakup Anti Bačiću, najvećem riječkom trgovcu vinom i poslovnom čovjeku. Zakup mu ističe 1911. godine pa Bačić traži od Općine produljenje zakupa zbog uloženih sredstava ili odštetu. Općina odbacuje zahtjev zbog nerealno visoke odštete, ali na kraju prihvaća nagodbu o odšteti s obostrano prihvaćenom nižom cijenom. Općina je kasnije, 1913. proširila kupališni bazen i na lijevu obalu Rječine, ali zbog nagle industrijalizacije prostora uz Rječinu, lokacija kupališta postaje nepovoljna zbog onečišćenja mora. U kupališnoj zgradi okrepu je nudio buffet Josipa Smerdela. (Izvor: Saša Randić: Što je Delta Rijeci?, objavljeno 10.03.2015., Također: vedutadellacitta: Gdje i kako su se kupali Sušačani i Fjumani?, Također: Mirjana Kos i Julija Lozzi Barković: Kvarnerska kupališna baština. Hrvatski muzej turizma / Državni arhiv u Rijeci, str:125., Također: Pregledni znanstveni članak , Mirjana Kos: Počeci izgradnje kupališnih mjesta s osvrtom na lovranska kupališta početkom 20. stoljeća)
1906. Arrigo Riccotti i Achille La Guardia, otac slavnog New Yorkškog gradonaćelnika Fiorella napisali su pjesmu "Dime Rita" (Kaži mi Rita), pjesmu koja je postala Riječka narodna himna. Primila je prvu nagradu na godišnjem takmičenju najboljih Riječkih pjesama te iste godine (takmićenje se održavalo svakog ljeta poćevši već od XIX stoljeća) i odmah je postala vrlo draga riječkom narodu. Danas se može ćuti ponajviše u zajednici talijana i u doba fešte Svetog Vida po Korzu. (Izvor: Youtube, "Dime Rita" (Kaži mi Rita) - Riječka narodna himna - hrvatski titlovi)
1906. Promijenila se vlasnička struktura u "Tvornici Papira Rijeka". Veći dionički paket ima "Ungarisce Papier A.G".
1906. 15. Lipnja na dan Sv. Vida održana svečanost inauguracije novog dvoglavog orla na Gradskom tornju (slika desno). Početkom 20. stoljeća u Rijeci se pojavio politički spor izmedju ugarskih i gradskih vlasti o tome čija bi se zastava trebala vijoriti na gradskoj uri, mađarska ili riječka. Problem je riješen tako da je zahvaljujući riječkim ženama koje su sakupljale dobrovoljne priloge i potaknule inicijativu, dvoglavi orao vraćen na svoje mjesto. Tadašnji orao je bio brončana statua visoka 2,20 metara, a široka (raspon krila) 3 metra i težila je 2000 kg. Orao je rad venecijanskog kipara Vittoria de Marca, a iskovana u ljevaonici Mattea Skulla. Priča se da je gotovo cijeli grad prisustvovao tom činu, a slavlje i pjesma čula se do duboko u noć. Povijest riječkog dvoglavog orla počinje u 17. stoljeću kada na zahtjev Riječana car Leopold I. izdaje povelju 6. lipnja 1659. kojom gradu Rijeci odobrava grb. (Izvor: Wikipedia, Grb Rijeke, Također: Fiuman.hr, Riječki dvoglavi orao, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 78/79, Igor Žic: RIJEČKI PARKOVI & SPOMENICI)
1906. Lipanj Fiorello La Guardia prekida službu konzularnog agenta u Rijeci, ukrcava se na parobrod "Ultoniju" i odlazi u New York. U Rijeci ga je početkom listopada 1906. nakratko zamijenio prvi tajnikgeneralnog konzulata u Budimpešti. (Izvor: Ervin Dubrović: Merika, Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.–1914. Rijeka 2008., str. 110.)
1906. 24. Lipnja zahvaljujući svećeniku Andriji Račkome (Fužine, 30. Studenog 1870. – Rijeka, 14. Listopada 1957.), jednom od osnivača, osnovana je "Općinska glazba "Trsat", kao jedno od najstarijih riječkih kulturnih društava, s ciljem buđenja i jačanja nacionalnih osjećaja ljudi primorskoga kraja (slika ljevo). O tome svečanom činu Andrija Rački u svome članku o Glazbi Trsat kaže:

"I svanuo je dan 24. Lipnja 1906, dan osnutka glazbe, kome se svijet toliko radovao, a kome se pogotovo raduje sada, kad muzika ima iza sebe lijepih i zanosnih uspomena. U sporazumu s poglavarstvom župnik dr Andrija Rački pozvao je građanstvo na sastanak u mjesnu Čitaonicu oglasom tiskanim u tadanjem 'Novom listu'. Tu se skupilo mnogo pučana s Trsata, Sušaka i Vežice, a došli su i predstavnici Općinskog poglavarstva na čelu s Andrijom Sablićem, općinskim bilježnikom. Sazivač sastanka je ukratko izložio radi čega se mora osnovati glazba. Imaju je na sjevernom Jadranu tolika mjesta i sela, nekoja već 50 godina, pa treba da je ima i Sušak koji se širi i množi s brojem pučanstva da će za koju godinu postati gradskom općinom. U njega se useljuje novi živalj koji ima svojih prohtjeva, traži i zabavu, a jedna od prvih je muzika i pjesma. Ljeti su u Primorju uobičajeni izleti uz pratnju muzike. Mladeži treba dati mogućnost da izuči glazbu, jer je ona odgojno sredstvo« (Izvor: Andrija Rački: Pedeset godina glazbe Trsat, 1906–1956, Škola Trsat 1819–1969, str:123).

Andrija Rački je bio njezin predsjednik od utemeljenja do 1914. i, ponovno, od 1929. godine do svoje smrti. Preimenovana u "Trsatska Glazba", a danas, "Gradska glazba Trsat" ima status gradske glazbe Rijeke i česti je sudionik i predstavnik grada na mnogobrojnim manifestacijama kulturnog, društvenog, privrednog i sportskog značaja. Glazba okuplja oko 60-ak članova svih zanimanja i starosne dobi 8-88 godina. Rački je također sudjelovao u radu najvažnije tadašnje kulturno-političke hrvatske institucije na Trsatu – "Hrvatske čitaonice" i Pjevačkoga zbora "Jadranska vila" na Sušaku. Prvi su nastup imali 18. Studenog kada su održali svoj prvi koncert ispred Doma Hrvatske čitaonice na Trsatu. (Izvor: Jutarnji list, Stoti rođendan trsatske limene glazbe, OBJAVLJENO: 30.01.2006., Također: Penzići Rijeka, Trsatska glazba)
1906. Do ove godine Sušački se je vodovod snabdjevao s malog izvorišta - bunara kapaciteta 6 l/s vode koji se je nalazio u Tvorničkoj ulici (danas Ružićeva ulica na lijevoj obali Rječine). Zdravstvene vlasti Sušaka zabranile su upotrebu ovog izvorišta zbog bakteriološkog zagađenja, a kako tada još nisu bila poznata sredstva za dezinfekciju, kao danas klor i klordioksid Sušački vodovod je spojen na tada već izgrađen Vodovod Rijeka koji je vodu crpio iz izvorišta Zvir. Kako je izvorište Zvir bilo gruntovno upisano na općinu Sušak, to je pomoglo da se sušački vodovod spoji s riječkim, o čemu je 1908. potpisan i ugovor uz uvjet da se Sušak odrekne izvora Zvir. Te je iste godine pojačan kapacitet crpne stanice Zvir, a uz vodospremu Plase sagrađena prva precrpna stanica za više vodoopskrbe zone - Rujevicu i Brdo.
1906. Kolovoz u Teatru Fenice, putujući je kinematograf priređivao "crne večeri", programe samo za muškarce koji su, po "Novom listu" Frana Supila, bili prijevara. Novi list je bio konkretan:

"Sinoć je bila u kinu Fenice zadnja predstava – “crna predstava”, gospođice isključene; samo za muške! Navalilo je preko dvije tisuće ljudi uz pohlepu da vide ko zna kakove pikanterije. No, pošto su slike bile prilično pristojne, to se je masa vrlo razdražila, pak piskanju i vikanju nije bilo ni kraja ni konca. Publika je, kao što se to obično događa kod ovakovih “crnih večeri”, razočarana izišla iz kazališta".

1906. Budimpeštanski industrijski poduzetnici Danubius, Schönichen i Hartman sklapaju partnerstvo s ciljem obnove, proširenja i tehničkog osuvremenjivanja brodogradilišta na području Brgudi. Po obavljenim potrebnim formalnostima, brodogradilište pod imenom ˝DANUBIUS˝ počinje raditi (amblem brodogradilišta na slici desno).
1906. 05. Rujna U svom izvještaju zapovjednik policije iznosi kako je 4. Rujna uvečer u 10 sati oko 2000 Hrvata dočekalo vlak kojim su se sokolaši vratili sa zagrebačkog sleta. Hrvati, koji su nosili zastave, opkolili su sokolaše i zajedno s njima pošli prema putničkoj obali gdje ih je čekao brod kojim su sokolaši morali produžiti put u Dalmaciju. Policija je napala demonstrante koji su izvikivali hrvatske parole i nastojala ih prisiliti da smotaju zastave. Tada je počelo letjeti kamenje, čuo se i poneki revolverski pucanj, a grupa Talijana rastrgala je jednu hrvatsku zastavu. Većina je sokolaša bez većih teškoća stigla do broda, a kad se brod otisnuo od obale, još su izvikivali: "Živjela hrvatska Rijeka!" i "Rijeka, hrvatska zemlja". U jednoj takvoj tučnjavi ranjen je udarcem sablje u rame i ruku i devetnaestogodišnji brat Frana Supila, narodnog zastupnika i urednika Novog lista. Kao odgovor na to hrvatsiki su demonstranti demolirali kavanu Europa. (Izvor: JOZSEF SZEKERES: REGESTI SPISA KRALJEVSKOG GUBERNIJA O FRANU SUPILU, NOVOM LISTU S RIJEČKOM NOVOM LISTU, u spisima Kr. riječke gubernije ( 1900—1916))
1906. započela izgradnja najvećeg riječkog hotel Emigranti, građevine duga 160, široke 24, a visoke 17,5 metara. Biti će podignuta podignuta mađarskim kapitalom prema nacrtima Szilarda Zielinskog, sa suvremeno opremljen ventilacijom i električnom rasvjetom.Uoči Prvog svjetskog rata preko Rĳeke je u Sjedinjene Države odlazilo po 50 000 iseljenika (emigranata) godišnje brodovima Cunard Linea. Taj je hotel podignut prvenstveno za njih. (Izvor: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Secesija — kontinentalni ugođaj riječke arhitekture, Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga, Također: Muzej Grada Rijeke, Ervin Dubrović: Merika, Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.–1914., str:104)
1906. 31. Listopada Nedostatak stacionarnoga (bolničkog) zdravstva na Sušaku se počeo početkom XX. stoljeća tako jako osjećati da se sve više javljaju zahtjevi za izgradnjom bolnice i na tom području, jer bolnica je već godinama postojala samo s one strane Rječine, tj. u Rijeci. Na sjednici Upravne općine Trsat (sjednica je održana u Općinskoj vijećnici u Sušaku) održanoj 31. Listopada, odbornik Kosta Čolić predlaže da se od Hrvatske kraljevske vlade u Zagrebu zatraži novčana pomoć u obliku godišnje subvencije od 8000 tadašnjih kruna za izgradnju bolnice u Sušaku. O tome je odmah provedena i rasprava nakon koje je zaključeno da se Vladi pošalje molba "...za jednokratnu pripomoć od 15.000 kruna kako bi se tim novcem mogao podići zajam od 500.000 kruna zbog izgradnje županijske bolnice s 200 postelja za sve pučanstvo Modruško-riječke i Ličko-krbavske županije..."(Izvor: Pregledni rad, Acta med-hist Adriat, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str:6)
1906. 04. Studeni, u dnevniku "La Bilancia" objavljen je oglas u kojem se po prvi put reklamira Grand hotel "Bonavia" (slika ljevo), smješten u središtu grada, u Via Clotilde inferiore, između ondašnjih ulica Via del Municipio i Via S. Andrea. Hotel ima "58 elegantno uređenih soba, a osvijetljen je električnom rasvjetom. Restoran ima vrtnu terasu, otvoren je do poslije ponoći, a nudi izvrsnu talijansku i njemačku kuhinju, birana domaća i strana vina i pivo. Posjetitelji se do željezničkog kolodvora ili luke mogu prevesti tramvajem. Tramvaj od željezničke stanice za sve vlakove i parobrode. Za udobnost putnika restoran ostaje otvoren do dva sata poslije ponoći. Tel. br. 346." Vlasnik kuće u kojoj je bila smještena gostionica "Bonavia" sve do 1906. godine bio je Ignazio Bonetich, a onda je zgrada prešla u vlasništvo obiteljskih nasljednika. Kao vlasnik gostionice navodi se Ferdinand Scala. Sljedećih su se godina vlasnici "Bonavije" često mijenjali: Ferdinand Scala posjedovao je "Bonaviju" od 1908. do 1910., Julius Ederer Burger od 1912. do 1914. (ujedno i vlasnik hotela "Deak"), a Paradeiser se kao vlasnik spominje 1915. (Izvor: Hotel Bonavija, Povijest, Također: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)

Olimpija 1924.: stoje: Giacchetti, Tarlao, Kregar, M. Mihalich i Ossoinak;
srednji red: Erbstein, Pilepich, M. Varglien,
sjede: Coverlizza, G. Mihalich, Pasquali

1906. 25. Studenog osnovan je nogometni klub "Olympia". Sve je počelo 1904. godine kada je osnovan, kako je to tada bio običaj, višesportski klub "Olympia" u sklopu kojeg su djelovale razne sekcije koje su predstavljale najpopularnije sportove tog vremena: plivanje, biciklizam, atletiku i boks. Osnivači bili su braća Mitrovich, Carlo Colussi, Antonio Marchich, Aristodemo Susmel i Agesilao Satti. Prvo igralište nalazilo se blizu ulaza u sadašnji kliničko-bolnički centar na Braidi. Kao što vidite, nedostajala je nogometna sekcija. Uz sve veći interes za ovaj novi sport i osnivanje u Rijeci još nekoliko klubova, to se dogodilo 25. studenog 1906. godine. Dana 15. travnja 1910. "Olympija" će napraviti veliki korak podnošenjem zahtjeva za učlanjenje u Međuregionalni sportski savez sa sjedištem u Trstu. 2. Rujna 1926. gradske vlasti su odlučile ujediniti dva najveća gradska kluba, "Olympiu" i "Gloriju" i tako je nastala "Fiumana". Posljednja utakmica "Olimpije" odigrana je 15. lipnja 1944. (Izvor: La Voce, Igor Kramarsich: Olympia. Così il pallone si racconta, Novembre 25, 2021)
1906. po projektu mađarskog inženjera Ferenca Pfaffa, sagrađeno je monumentalno skladište 17 na Visinovu gatu, najveća i najmasivnija građevina u riječkoj luci. Ovo četverostruko skladište impozantnih dimenzija: 50m široko, 100m dugo, smješteno je na trećem, gatu Marie Valerie (danas Visinov gat) kao jedina, slobodnostojeća građevina. Ima podrum, visoko prizemlje i tri kata, što čini površinu od netto 21.324 m2. Podrumski i prizemni dio odijeljeni su na istočni i zapadni tj. dva izdužena skladišna prostora u središtu kojih su dva željeznička kolosijeka koji završavaju na čelu gata, dok gornje tri etaže Centar za odgoj i obrazovanje Rijeka zauzimaju cijeli tlocrtni gabarit.
1906. sagrađena zgrada u ulici Via Flavio Gioia 2 koja će, dok je Rijeka bila pod Mađarskom vlašću, služiti kao "Scuola di Commercio Ungherese (Ugarska ekonomska škola)", pod Gabriele D'Annunziom i kasnije Italijanima i kao "Scuola di Avviamento Professionale Industriale Gabriele D'Annunzio (Industrijska škola Gabriele D'Annunzio)" (na slici ljevo - zgrada sa talijanskom zastavom). U doba Jugoslavije i kasnije nezavisne Hrvatske, u toj je zgradi "Centar za odgoj i obrazovanje Rijeka", u kojoj se provodi odgoj, obrazovanje, habilitacija, rehabilitacija, radno i stručno osposobljavanje djece i mladeži s intelektualnim teškoćama i drugim utjecajnijim teškoćama u razvoju, po posebnom nastavnom planu i programu. Od 1980. godine u Centar se uključuju i djeca s većim teškoćama u razvoju te se od tada provodi odgoj i obrazovanje po dva posebna programa i to Program odgoja i osnovnog obrazovanja za djecu s lakom mentalnom retardacijom i Program odgoja i obrazovanja za djecu i mladež s umjerenom i težom mentalnom retardacijom. (Izvor: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Secesija — kontinentalni ugođaj riječke arhitekture, Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga)
1906. 18. Studenog jednea od najdugovječnijih kulturnih institucija na Kvarneru, "Trsatska glazba" održala svoj prvi koncert ispred Doma Hrvatske čitaonice na Trsatu. Prvi učitelj i kapelnik trsatske glazbe bio je Anton Magdić, koji je tada bio narednik Jelačićeve vojne glazbe. Slijedeći je nastup bio već 25. Studenog, kada je glazba započela mimohodom pred zgradom Trsatske čitaonice, a nastavila ulicama Trsata, praćena mnogobrojnim građanstvom, a svirale su se domoljubne koračnice. Na prvim nastupima sviralo je 30 glazbenika. Stanovnici Trsata, Sušaka i Vežice, predvođeni tadašnjim župnikom crkve Sv. Jurja Andrijom Račkim, su 24. Lipnja 1906. osnovali Limenu glazbu Trsat. U glazbu se odmah prijavilo oko 40 mladića. (Izvor: Penzići Rijeka, Trsatska glazba, Također: Jutarnji list, Stoti rođendan trsatske limene glazbe, 30.01.2006.)
1906. 23. Studenog dovršena je gradnja brodogradilišnog postrojenja "Danubius". U njemu se nalazila elektrana za proizvodnju struje potrebne pogonu strojeva i za rasvjetu brodogradilišnog prostora. Istočno od elektrane nalazila se hala za tesare a iznad nje, na katu, bio je prostor za crtanje planova. Zapadno se nalazila hala za kovače, koja je bila spojena s manjom radionicom za bušenje, pocinčavanje i kositrenje. Na cesti za Volosko koja je prolazila uz Brodogradilište, jugozapadno od radnih hala, nalazio se navoz širine 80 i dužine 70 metara, a upravna zgrada i hala kovača kotlova nalazila se istočno, uz bazen za dok. 1907. godine kupljeni su novi strojevi za bušenje i kutno profiliranje, pneumatski strojevi za zakivanje i ostali strojevi u vrijednosti 750.000 kruna. (Izvor: Prof. dr. sc. Kalman Žiha: Mrtva mora (istraživanja), Zagreb – Budimpešta 2002., str. 44.)
1906. 25. Studenoga nogometna sekcija sportskog društva "Olimpia" održava svoje prvo zasjedanje. Sportsko društvo "Olimpiu" su 1904. osnovali Carlo Colussi, budući gradonačelnik Rijeke, braća Mitrovich, Antonio Marchich, Aristodemo Susmel i Agesilao Satti. Klub, međutim, nije odmah imao i nogometnu sekciju. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: KRATKA POVIJEST RIJEČKOG NOGOMETA)
1906. Nakon što je 20. Veljače 1905. osnovan prvi registrirani klub u Rijeci "Club Atletico Fiumano", Sušačani već krajem Kolovoza 1906. godine osnivaju H.N.I.Š.K. (Hrvatski nogometni i športski klub) "Primorac", dok je na Trsatu u Rujnu iste godine osnovana "C.S.Tarsia" i "SK Slavija". (Izvor: Doc. dr. sc. Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, str:6, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: KRATKA POVIJEST RIJEČKOG NOGOMETA)
1906. 29. Studenoga Riječko brodogradilište "Danubius – Schönichen – Hartmann", današnji "3. maj", sklapa prvi ugovor za gradnju ratnih brodova za austrougarsku ratnu mornaricu. Narudžba je uključivala deset (od ukupno 23 licencne) parnih torpiljarki tada suvremene klase "Kaiman" i šest (od jedanaest) razarača klase "Huszár". Ostale jedinice gradilo je tršćansko brodogradilište STT (Stabilimento Technico Triestino). Uskoro su slijedili veći razarači klase "Tátra", manje parne torpiljarke ložene naftom i veće torpiljarke za otvoreno more. Svi su ti brodovi građeni i opremani na Brgudima u Rijeci i u brodogradilištu u Kraljevici, specijaliziranom za gradnju razarača. Unatoč već "zastarjelom" pogonu – parnim strojevima trostruke ekspanzije – torpiljarke su dostizale brzinu do 26, a razarači do 28,5 čvorova. Torpiljarke su bile naoružane s tri palubne torpedne cijevi i s dva topa kalibra 47 mm. Svi su riječki "Kaimani" preživjeli Prvi svjetski rat. Razarači klase "Huszár" imali su po dvije palubne torpedne cijevi, jedan top kalibra 66 mm (službeno 7 cm) i sedam kalibra 47 mm, a potonji su poslije zamijenjeni s pet topova kalibra 66 mm. Od razarača klase "Huszár", građenih u Rijeci, nijedan nije izgubljen u ratu. (Izvor: dr. sc. Zvonimir Freivogel: TÁTRA, HUSZÁR & Co. - GRADNJA RAZARAČA I TORPILJARKI U RIJEČKIM BRODOGRADILIŠTIMA, str:6)
1907. Tramvajska pruga se te godine produžuje od mosta na Rječini do Školjića, te od stanice Piopi (kod tvornice Torpedo) do brodogradilišta Danubius (današnji 3. maj) na trasi dugoj 4600 metara.
1907. 06. Veljače izbio je požar u silosu u riječkoj luci. U požaru koji je trajao dva dana, 06. i 07. Veljače, do temelja je izgorio stari žitni silos (slika ljevo) izgrađen 1890. g. na obali Ferencza Salvatora prema projektu austrijskog arhitekta Christiana Keresztelyja Ulricha, autora silosa na riječnoj luci u Budimpešti. Svojim nesvakidašnjim proporcijama, masivnim volumenom, pročeljima s vrlo malo otvora te nizom polukružnih otvora u prizemlju, ova je građevina dominirala gradom i lukom. 1965. godine u drugom redu riječkog Budimpeštanskog pristaništa izgrađen je novi silos za žitarice. Građen je u dvije faze od sredine šezdesetih do sredine osamdesetih godina 20. stoljeća. (Izvor: lokalpatrioti-rijeka.com, forum, Također: Forum Croinfo.net, Veljača - značajni događaji)
1907. 18. Veljače u Rubešima kraj Kastva rođena je Marija Grbac (Rubeši, 18. Veljače 1907. - Mrzle vodice, 12. Kolovoza 1942.), krojačica, primalja i prvi zdravstveni radnik (primalja) iz zapadne Hrvatske koji se uključio u aktivnu antifašističku oružanu borbu u II svjetskom ratu. Umrla je od posljedica ranjavanja tokom talijanskoga napada na civilni logor na planini Risnjak 11. Kolovoza 1942. kod Mrzlih vodica u Gorskom kotaru. Ranjena je u trbuh, i uslijed zadobivenih rana sljedećeg je dana preminula. Godine 1964. njenim je imenom nazvana Škola za medicinske sestre primaljskog smjera u Rijeci. 1966. posmrtni ostaci Marije Grbac preneseni su u Spomen-kosturnicu na Trsatu, a na mjestu njezina dotadašnjega groba Šumarija Crni Lug postavila spomen-ploču. Rješenjem Skupštine općine Rijeka od 26. Ožujka 1981. (Službene novine 30/81) ulici u gradskoj četvrti Zamet dodjeljeno je njezino ime. (Izvor: Grad Rijeka, PORIJEKLO IMENA ULICA NA SRDOČIMA, Također: Više autora: RAZVOJ PRIMALJSKOG ŠKOLSTVA U RIJECI)
1907. 27. Ožujka Gradonačelnik obavještava guvernera da je Frano Supilo, budući da mu je dodijeljeno mađarsko državljanstvo, od strane slobodnog grada Rijeka primljen u općinsku zajednicu i da je postao građanin Rijeke. (Izvor: JOZSEF SZEKERES: REGESTI SPISA KRALJEVSKOG GUBERNIJA O FRANU SUPILU, NOVOM LISTU S RIJEČKOM NOVOM LISTU, u spisima Kr. riječke gubernije ( 1900—1916))
1907. 06. Travnja počinje izlaziti list iredentističke organizacije "Giovine Fiume" (osnovana 1905. ) pod imenom "La Giovine Fiume". Izlazio je do 26. Veljače 1910. Interesantno je da je kao novinar u listu radio Riccardo Gigante. Napisao je mnoge članke sa različitim temama, pa čak i satiričnu poeziju. Pisao je pod raznim pseudonimima: Filipeto, Iconoclasta i Calagrillo. Zanimljivo je da je kroz taj list politički djelovao i Gabriele D'Annunzio, još tada Dinko Udina nepoznat u Rijeci. Te je godine Gabriele i prvi puta došao u Rijeku promovirajući svoje djelo "La Nave". Posljednji broj novina nosi datum 19. Veljače 1910. (Izvor: L'associazione irredentistica "La Giovine Fiume" e i pellegrinaggi alla tomba di Dante a Ravenna del 1908 e del 1911, Također: La Voce di Fiume: TRIESTE - MAGGIO-GIUGNO 2014, ANNO XLVIII - n. 3, L'eredità dei vecchi autonomi raccolta dalla Giovine Fiume)
1907. 19. Travnja na Trsatu preminuo Dinko Udina (na slici ljevo sa suprugom), prvi neslužbeni predsjednik Narodne čitaonice na Trsatu. Dinko Udina rodio se 09. Listopada 1833. u ribarskoj obitelji s otoka Krka. U Krku je 1851. završio Učiteljsku školu, a nakon toga je započeo svoj radni vijek u Baški, zatim u Dragi, a radni vijek je završio u sedamdesetoj godini života na Trsatu 1903. godine. O njemu je pisao i jedan bečki dnevnik, objavivši članak "Pedeset godina učitelj osnovne škole". Zbog zasluga na području pučke obuke, Udini je rješenjem od 22. Srpnja 1897. car Franjo Josip I dodijelio najviše priznanje koje je jedan prosvjetni djelatnik mogao primiti - srebrni križ s krunom. (Izvor: Forum Croinfo.net, Travanj - značajni događaji, Autor: Ilirija, Također: Croinfo.net, Stare fotografije, Stare slike I dokumenti: Trsat)
1907. 19. Svibnja "Novi list" počinje izlaziti pod nazivom "Riečki novi list". Anti-austrougarska politika i sve veći utjecaj dnevnika "Novi list" u Hrvatskoj doveli su 1907. do pokušaja vlasti da ga financijski uništi. Stoga je list, radi izbjegavanja zabrane izlaska, promijenio naslov u "Riječki Novi list". (Izvor: Ljubinka Toševa Karpowitz: Riječki korpus separatum 1868. – 1924., str.191, Također: Markus LEIDECK: CRNA KRONIKA U "RIEČKOM NOVOM LISTU" GODIŠTA 1914./1915., Također: Forum Croinfo.net, Povijesni dokumenti s ovih prostora, Također: Hrvatska Enciklopedia, Novi list)
1907. Dvije godine nakon Whiteheadove smrti, Tvornica torpedo primjenila je još jednu inovaciju, grijanje zraka koji je pokretao motor torpeda. Time je povećana brzina za 15%.
1907. 22. Lipnja Dokumentom broj 2533-1-3-355/1907. Gradonačelnik Rijeke javlja guverneru da je "Novi list" prestao izlaziti i mjesto njega sada izlazi dnevnik "Riječki novi list". Na osnovi gradonačelnikova izvještaja guverner javlja ministru unutrašnjih poslova da je mjesto ukinutog hrvatskog političkog dnevnika "Novi list" počeo izlaziti "Riječki novi list" što ga izdaje i uređuje Frano Supilo, a u suradnji s "Riječkom tiskarom" d. d. Ujedno upoznaje ministra s tim da je urednik Frano Supilo i narodni zastupnik. (Izvor: JOZSEF SZEKERES: REGESTI SPISA KRALJEVSKOG GUBERNIJA O FRANU SUPILU, NOVOM LISTU I RIJEČKOM NOVOM LISTU, u spisima Kr. riječke gubernije ( 1900—1916))
1907. 29. Lipnja "Lega Sportiva Fiumana" održava svoj prvi generalni kongres. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: KRATKA POVIJEST RIJEČKOG NOGOMETA)
1907. Za putnike i prolaznike kroz Rijeku građeni su novi hoteli, od kojih treba posebno izdvojiti neke. Emilio Ambrosini podiže luksuzni hotel Royal u strogom centru, na Korzu. Iznimne je visine, s ostakljenim velikim izlozima trgovine prizemlja i mezanina, kako bi se tom najamninom iz građevine izvlačila što veća dobit. Pročelje je skladno ukrašeno lokalnim vegetabilnim motivima (kesten, grožđe) i mnoštvom balkona te nizom potkrovnih lođa. (Izvor: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Daina Glavočić: Secesija — kontinentalni ugođaj riječke arhitekture, Također: Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga)
1907. nepoznati autor napisao staru fiumansku pjesmu “Indeficienter” koja je i do današnjeg dana ostala i dalje tako aktualna. Orlu na vrhu gradske ure su, kao što svi znamo, fašisti 1919. otpilili glavu, a skinut je s tornja 1949. godine jer su ga tadašnje komunističke vlasti proglasile “antinarodnim i buržujskim simbolom”. Do dan-danas se nije vratio unatoč nekolicini inicijativa pokrenutim nakon dolaska demokratskog sustava.

Da tanto tempo la’ su la Tore
Ghe stava el stema de la zita’
Ma un bruto giorno no se sa come
via de la Tore el xe svola’
Qualchedun dixi che certi siori
De far un tanto lo ga obliga’
No steghe creder xe tute floce
L’Aquila nostra ritornera’!

Već duže vrijeme tamo na Tornju
Stajao je naš gradski simbol
Ali jednoga ružnog dana, ne zna se kako
S Tornja je odletio nekamo ća
Neki govore da su neka gospoda
Poslala orla u zasluženi odmor
Nemojte vjerovati tim glasinama
Orao će se naš opet vratiti!

1907. 28. Rujna osnovan je u Rijeci prvi klub esperantista u Hrvatskoj, "Adriatika Ligo Esperantista" (Jadranski esperantski savez), a sjedište joj je bilo u zgradi koja je danas na adresi Korzo 18. Ta se godina smatra početkom organiziranog djelovanja esperantista u Hrvatskoj. Na osnivanju društva našlose 37 članova. Nešto kasnije osniva se i ogranak Lige koji se zvao "Fiumana Esperantista Grupo". Prije toga postojao je u Hrvatskoj samo mali broj pojedinaca koji su se bavili esperantom, od kojih su prvi iz 1889, tzv. "Osječka petorka"(5 djevojaka iz Osijeka). Već slijedeće 1908. godine u Zagrebu se osniva Društvo hrvatskih esperantista preteča današnje krovne udruge hrvatskih esperantista Hrvatskog saveza za esperanto. Na slici ljevo dokument od 13. Prosinca 1907 na talijanskom jeziku kojim vlast odobrava osnivanje "Adriatika Ligo Esperantista" u Rijeci, prvog esperantskog kluba u Hrvatskoj. Vidi poseban popis članova na "galerio" (Izvor:ESPERANTO DRUŠTVO RIJEKA- GALERIJA ESPERANTSKE POVIJESTI, Također: Izvor:ESPERANTO DRUŠTVO RIJEKA, Vjekoslav Morankić: POVIJEST ESPERANTA U RIJECI)
1907. Listopad Gabriele D'Annunzio prvi put posječuje Rijeku kada jetijekom dva dana javno i za honorar čitao svoju spram hrvatske obale Jadrana iredentistički i šovinistički sročenu dramu La Nave. U svojoj knjižici "La beffa di Buccari" (izdanje: Milano, 1928) prisjeća se tog posjeta Rijeci pa piše: "I meni je do mirisa lovora. Pa se sjećam daleke listopadske noći godine 1907, iskrcavanja u riječkoj luci kamo sam bio doplovio kako bih mojim putujućim glumcima čitao poemu navještenja, ja glasnik Italije. Tamo gdje bijah došao lađom od riječi, eto gdje se vraćam u naoružanoj ljusci, kao borac, uz suborce. Neka je slava Gospodinu bogu, velikom i strašnom!"(Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Nedjeljko Fabrio: D'Annunzio, Mussolini, Lenjin, Krleža)
1907. 03. Listopad Novi list od toga datuma na stranici 2 piše: "U novoj i krasnoj zgradi gosp. Frana Rauschela na Corsu, sinoć je otvoren prometu njegov novi dućan rukotvorne robe, koji zaprema čitavo prizemlje i čitav visoki i prostrani mezanin. Rauschelova palača i dućan jest jedna novost, unicum svoje vrsti na Rieci. Izgleda, kao da je netko uzeo iz kojega velegrada jedan od najljepših dućana te ga prenio ovamo k nama na Rieku. Cieli grad a naročito Corso sa veličanstvenim dućanom gospodina Rauschela je vrlo mnogo dobio, te s ove strane bez sumnje zaslužuje iskreno priznanje od riečkoga građanstva. ... Dućan je uredjen najmodernije; imade krasne ogromne izloge, razsvjetljene svjetlom od plina i elektrike; unutri je ogromna zaliha svakovrstne rukotvorne robe, a isto tako ogromna zaliha svakovrstnih sagova. Za poslugu obćinstva i obavljanje prometa zaposleno je u dućanu oko 40 pomoćnika. U ovom velikom i odvaznom poduzeću želimo gosp. Rauschelu sretan uspjeh!" Inače, "nova krasna zgrada" je Stambeno-poslovna palača Rauschel (Hotel Royal), kasnije robna kuća "Na-Ma", kasnije "Magma", danas "H&M" dućan jeftine robe na adresi Korzo 9, i uredi raznih službi Primorsko-goranske županije na adresi Adamićeva ulica 10. Projektant zgrade je bio arhitekt Emilio Ambrosini po naruđbi Francesca Rauschela. Francesco Rauschel je bio i dvorski dobavljač "njezine carske i kraljevske visosti nadvojvotkinje Clotilde" te osobiti dobavljač "njezine kraljevske obitelji vojvotkinje Marije d´Orleans".
1907. 01. Prosinca Federico Heim, vlasnik hotela Deak od 1889. godine, otvara temeljito preuređen hotel Deak, u koji je uveo i električnu struju. (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, str:8, Također: Igor ŽicČ Riječka gostoljubivost: hoteli, restorani, gostionice, kavane, kupališta, Adamić, 2000)
1907. 09. Prosinca u Rijeci je izvršena kolaudacija riječkog tramvaja za vučno vozilo (moto) GB 28, 29, 30. i otvorene prikolice (open trailer) GB 12, 13, 14, 15, 16, 18. Predloženo je da se nabavi 8 motora od 25 KS i da ih se ugradi u tri velika vučna vozila (tako da imaju po 2 motora), te 2 u dva manja vučna vozila, koji bi imali samo po 1 motor i služili kao rezerva. U istom spisu navodi se da bi vozni park tada imao: "6 grandi vetture motrici con 2 motori da 25 cavalli, 3 grandi vetture motrici con 2 motori da 18 cavalli, 2 piccole vetture motrici con un motore da 25 cavalli." (6 velikih vučnih vozila s 2 motora od 25 KS, 3 velika vučna vozila s 2 motora od 18 KS te 2 mala vučna vozila s 1 motorom od 25 KS). (Izvor: Željeznice.net, Riječki tramvaj - Hrvatska revija, 4/2007., Autor: Kobler)
1907. 19. Prosinca na Sušaku je rođen Bartol Zmajić (Libero baro Bartholmaes Zmajić de Svet-Ivan iz Šušaka) (Sušak, 19. prosinca 1907. - Zagreb, 16. travnja 1984.), hrvatski arhivist, heraldičar i numizmatičar, svjetski priznati stručnjak s područja pomoćnih povijesnih znanosti, osobito grboslovlja, numizmatike, sfragistike i genealogije. Rođen od oca Vinka, činovnika iz poznate velikaške obitelji Zmajića, i majke Leokadije, rođene Bačić. Bartol je bio dugogodišnji djelatnik Hrvatskog državnog arhiva (tada Arhiva Hrvatske) te poznati i priznati stručnjak iz više područja pomoćnih povijesnih znanosti, kao što su latinska i njemačka paleografija, heraldika, sfragistika, veksilologija,numizmatika te genealogija. Pokopan je na groblju u Bakru. (Izvor: Hrvatska Enciklopedija, Zmajić, Bartol, Također: Hrvatski državni arhiv, Zagreb, Ladislav Dobrica: Bartol Zmajić. Život i bibliografija. U povodu stogodišnjice rođenja (1907.-1984.), Također: In memoriam, Miljenko Pandžić, Bartol Zmajić)
1907./08. školske godine U Rijeci je bilo ukupno 36 škola, gdje je pohađalo nastavu 6.769 učenika, a predavalo 336 profesora. Uz 16 osnovnih škola đaci su mogli još pohađati gimnaziju, trgovačku, građansku i šegrtsku školu. (Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, ANALITIČKI INVENTAR, Inventar fonda POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918)
1908. 08. Veljače u Zagrebu umro Marijan Derenčin (Rijeka, 24. rujna 1836. - Zagreb, 8. veljače 1908.), hrvatski književnik, pravnik i političar, prvi trsatski načelnik. On na kratko vrijeme vrši dužnost načelnika Trsata pa daje ostavku i 1875. postaje javni bilježnik u Bakru. Budući da je školske godine 1871./72. u Rijeci bila dokinuta posljednja hrvatska pučka škola, na njegov je poticaj 1875. na Sušaku bila ustrojena "Obća pučka učiona" u iznajmljenim prostorijama kuće Korošec, poznatije kao Kortil, kako bi se djeca "gojila i učila materinjem jeziku". (Izvor: Wikipedia, Marijan Derenčin, Također: FLUMINENSIA, MARIJAN DERENČIN, Također: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Derenčin, Marijan, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 68, Željko Bartulović: O, MILI GRADE)
1908. 10. Veljače završena je donja kapucinska crkva na Žabici (slika desno). Krčki biskup, filozof i teolog dr. Antun Mahnič (Kobdilj, Slovenija, 14. Rujna 1850. – Zagreb, 14. Prosinca 1920.) uz sudjelovanje naroda, posvetio je, u kripti Crkve posvećene u čast Blažene Djevice Marije Lurdske i sv. Augustina (Kapucinska crkva), glavni oltar "Oltar Marije tješiteljice duša u čistilištu" koji je izveo venecijanski kipar Urbano Bottasso, uključujući dopadljivu skulpturalnu grupu i četiri reljefa s prizorima iz Kristovog života: Krštenje, Rođenje, Križni put i Uskrsnuće. Prilikom posvete unesen je u kriptu i manji kip Majke Božje Lurdske te smješten u stiliziranu spilju. Sljedećeg dana kripta je svečano otvorena za bogoštovlje. Iste je godine započela i gradnja gornje crkve Gospe Lurdske. Urbano Bottaso je u Rijeci je izradio i nadgrobne portrete na Kozali za obitelji Ossoinack, Ciotta i Gozzano, a najpoznatiji je po kamenoj dekoraciji ribarnice iz 1912. godine. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE , Također: Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića, Rijeka - Samostan Gospe Lurdske, Informacije)
1908. 09. Svibnja Puštena je u pogon četvrta po redu riječka termoelektrana (općinska) (slika ljevo, Termoelektrana i spalionica smeća kod Zvira). Raspolagala je sa 3 kotla i 2 turboagregata i bila je prva riječka elektrana s trofaznim generatorima. Od 09. Svibnja pa do 21. Srpnja 1908. radila je TE "Rijeka" usporedo s postojećom termoelektranom "Ponsal", a 21. Srpnja 1908. stavljena je stara jednofazna elektrana izvan pogona i od tog dana termoelektrana "Rijeka" samostalno opskrbljuje riječko Fiorello Henry LaGuardia područje električnom energijom. Gradnja elektrane počela je 1906. (Izvor: Forum Croinfo.net, Svibanj - značajni događaji, Autor: Iliria, Također: Croinfo.net Portal, Termoelektrane u Rijeci – povijest i fotografije nekad i sada, Autor: Z, Također: Croinfo.net, Vijesti iz regije, Termoelektrane u Rijeci, Autor: Z)
1908. 03. Srpnja stigao u Rijeku Charles (Clarence) Rice Slocum prvi američki konzul (imenovan u Lipnju). Na toj dužnosti je ostao do smrti 1912. Prije konzulata, u Rijeci je postojala konzularna agencija sa konzularnim agentima (L. Francovitch - Consular Agent 1865-84, Giovanni Gelletich - Consular Agent 1888-97, Fiorello H. LaGuardia - Consular Agent 1904-06 (slika desno). Kompetencija konzulata naknadno je proširena i na cijelu Hrvatsku i Slavoniju. Prvi konzul (vicekonzul) u Zagrebu bio je H. Carroll Megill (Vice Consul 1922-24) (Izvor: Muzej Grada Rijeke, Ervin Dubrović: Merika, Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.–1914.)
1908. 18. Srpnja (24. Lipnja? - 10 Srpnja? - 24 Srpnja?) je u riječkom brodogradilištu Danubius porinuta torpiljarka "visokog mora" (Hochseetorpedoboot) "Triton" klase "Kaiman", istisnine 209 - 211 tona, snage strojeva 3000 konjskih snaga (slika ljevo, porinuće "Kaimana"). Bio je to prvi razarač izrađen u riječkom brodogradilištu za talijansku vojsku (monografija "3. maj" iz 1984. spominje 24. Srpnja kao dan porinuća "razarača Triton". K-U-K MARINE - AUSTRO-HUNGARIAN NAVY, sajt za proučavanje KUK mornarice, kao i mnogi drugi izvori (dr. sc. Zvonimir Freivogel) spominju 18. Srpnja kao dan porinuća. Petar Trinajstić u "STOLJEĆE MODERNE BRODOGRADNJEU RIJECI 1905. - 2005." kaže da je "torpiljarka "Triton" iz serije "kaiman" porinuta je 10. srpnja 1908. godine."). Kobilica je položena u Srpnju 1907. To porinuće nije bilo javno zbog straha od neuspjeha. 09. Kolovoza iste godine porinut je i razarač "Turul" (monografija 3. maj iz 1984. spominje 10. Srpnja kao dan porinuća torpiljarke "Turul"). Ostalih devet torpiljarki i pet razarača porinuto je do Listopada 1909., a svi su riječki brodovi te dvije klase ušli u službu do početka 1910. godine. Na slici desno, pet torpiljarki na navozima brodogradilišta. Ostali brodovi klase "Kaiman" sagrađeni u Rijeci su: "Hydra" (porinuta 11. Listopada 1908.), "Skorpion" (15. Studenog 1908.), "Phönix" (10. Sječnja 1909.), "Krake" (07. Veljače 1909.), "Polyp" (17. Travnja 1909.), "Echse" (08 Svibnja 1909.), "Molch" (14. Srpnja 1909.), "Kormoran" (31. Srpnja 1909.) i "Alk" (02. Listopada 1909). Svi su brodovi preživjeli rat, iako neki sa velikim oštećenjima. Nakon rata predani su kao ratna odšteta Britanskoj i Jugoslavenskoj mornarici ("Polyp", preimenovan u "T11"). Britanija je dekomisionirala svoje "Kajmane" 1920., a Jugoslavija 1928. (Izvor: Dr. Mihály Krámli: Naval shipbuiliding in the Danubius Shipyard in Rijeka 1906-1915, Industrijska baština III (2007.), Pro torpedo, Rijeka 2010., str. 655., Također: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci – 3. Maj 1905.-2005., Rijeka 2005., str. 74., Također: IV. međunarodna konferencija o industrijskoj baštini , dr. sc. Zvonimir Freivogel: TÁTRA, HUSZÁR & CO. – GRADNJA RAZARAČA I TORPILJARKI U RIJEČKIM BRODOGRADILIŠTIMA, Također: K-U-K MARINE - AUSTRO-HUNGARIAN NAVY (AUSTRIA-HUNGARY), TORPEDO SHIPS, KAIMAN torpedo boats (1905-1910), Također: Wikipedia, Dodatak:Popis brodova austro-ugarske ratne mornarice)
1908. 21. Srpnja stara monofazna elektrana "Ponsal" izgrađena na dijelu Piope zvanom Ponsal ugašena je i od tog dana termoelektrana "Rijeka" preuzima opskrbu riječkog područja električnom energijom. (Izvor: Croinfo.net, Vijesti iz regije, Termoelektrane u Rijeci – povijest i fotografije, Autor: Z)
1908. na Sušaku otvorena "Knjižnica jugoslavenskog akademskog kluba “Jurislav Janušić”. Ime je dobila po hrvatskom književniku i novinaru Jurislavu Janušiću rođenom 1881. u Varaždinu. Jezgru Kluba čine ljevo i jugoslavenski orijentirana mladež. 17. Veljače 1925. klub je prvi put organizirao javnu knjižnicu. Otvorena je za građanstvo utorkom, četvrtkom i subotom od 17-19h a prostorije su joj bile u zgradi Više pučke djevojačke škole.
1908. 06. Listopada Testirana su vučna motorna kola riječkog tramvaja garažnih brojeva 28, 29, 30 kao i otvorenih prikolica broj 12, 13, 14, 15, 16, 18. Zašto nema broja 17, nema objašnjenja tj. ne spominje se. (Izvor: Nenad Labus za Forum Croinfo.net)
1908. 06. Listopada po izvješću riječkog redarstva taksista Dante Brazzoni biva kažnjen zbog prebrze vožnje u ulici Via Scoglietto. Vozio je nevjerojatnom brzinom od 24 km/h (slika ljevo).
1908. 08. Listopada novi školski brod "Vila Velebita" (brik škuna) uplovljava prvi put u Rijeku. Time je "Pomorska škola u Bakru", osim što 1894. dobiva prvi školski brod za izobrazbu pomoraca na Sredozemlju (Margita), dobiva i prvi školski brod namjenski građen za školske potrebe. Brod je građen u brodogradilištu Howaldtswerke u Kielu. (Izvor: Grupa autora: Školski brodovi Pomorske škole Bakar, Pomorska škola Bakar 2009., str. 32.)
1908. godine na Sušaku je osnovano društvo pod imenom Hrvatski športski klub "Victoria" i najstariji je plivački klub u Hrvatskoj, ali tek kao srednjoškolski klub. Do danas društvo je imalo četiri imena, djelovalo je u četiri države i pod dvije okupacije, ali je kontinuitet sportske etike i domoljublja konstantno zadržan i ljubomorno čuvan. "Victoria", koja će se kasnije proslaviti kao sportsko društvo (posebno s uspjesima u plivanju i vaterpolu), čijim se sljednikom danas smatra današnji S.D. "Primorje". "Victoria" će se registrirati kao udruga građana, odnosno klub tek 1911. godine. Članovi Društva često su bili protagonisti osnivanja i promoviranja drugih sportova kao što su košarka, hazena,

Nogometna momčad Victorije 1908. godine

skokovi u vodu, rukomet i sinkronizirano plivanje, a osnovali su i prvi Olimpijski odbor u državi. Romano Prestini je, na inicijativu gimnazijalaca Kukle i Haramije, sazvao sastanak svih zainteresiranih sušačkih sportaša koji su željeli osnovati vlastitu udrugu. Zamisao o osnutku hrvatskog, sušačkog kluba prihvaćena je s oduševljenjem, a kao “kumovi” imena Victoria spominju se Toni Medanić i Stipe Mateljan, koji su ga odabrali po starorimskoj božici pobjede. Klupske boje očitavale su nacionalni karakter kluba: crvena i bijela bile su boje praške Slavije, a Česi su uzeti za uzor budući da su, kao i Hrvati, vodili bitke za nacionalnu neovisnost protiv Austro-Ugarske. Na krilima entuzijazma potaknut je razvoj i drugih sportskih grana unutar Victorije, pa su ubrzo udareni temelji rukometu, hazeni, kuglanju, mačevanju, tenisu, boksu, atletici, košarci, planinarstvu, skijanju, a nešto kasnije plivanju i vaterpolu. Prvi predsjednik novog kluba postao je dr. Marko Burić, članovi Uprave Kukla, Romano Prestini, Stipe Haramija, Lipovac, Jurković, Eneo Forempoher, Kajfeš, Vlado Premrou, Jurči, Stipe Mateljan i Toni Medanić. Nogometni klub Victoria (Slika ljevo) svoju je prvu utakmicu igrala protiv godinu dana starijeg sušačkog Velebita, a startni poraz od 0:3 nije pokolebao mlade sportaše. Uslijedili su dvoboji s daleko povoljnijim epilogom, na Trsatu je s visokih 7:0 pobijeđen Hrvatski sokol, a potom karlovačka Olimpija s čak 12:0. Redovitotreniranje na Gimnazijskom trgu i sve bolja klupska organizacija dali su rezultata, te je Victoria uskoro za neko vrijeme postala jedini hrvatski nogometni klub na Sušaku. Privlačila je velik broj mladih, prestala je predstavljati samo gimnazijalce, pa je 1910. godine postala Hrvatski športski klub. Victoria prve utakmice igra u Martinšćici, a zatim seli na Gimnazijski trg koji zbog blizine škole postaje mjesto svakodnevnog okupljanja i stalno igralište kluba. Trg je bio improvizirano igralište, koje nije udovoljavalo pravilima nogometne igre, pa se moralo razmišljati o primjerenijoj i pogodnijoj lokaciji. Prema sjećanju tadašnjeg Viktorijaša, kasnije dugogodišnjega poznatoga i vrijednoga sportskog djelatnika, rodom iz Ogulina Nikole Boškovića – Brade, 1911. godine su sušački srednjoškolci Šafar, Albaneze, Novaković, Šikić, Heinbrich i on trenirali trčanje između Kantride i Voloska,

Šampionska ekipa Victorije – prvaci države 1938. godine: Božo Grkinić, Ivica Curtini, Boris Polić, Vazmoslav Pavešić,Vlado Polić, Janko Matković i Duško Marčeta

pripremajući Dragutina Šafara za veliku atletsku utrku u kojoj mu je najjači protivnik trebao biti član riječke Olimpije Satti. Odmarajući se, sjeli su na zid uz cestu iznad napuštenog kamenoloma na Kantridi i onako, u šali, počeli razgovarati o tom prostoru koji bi se moglo urediti u pogodno igralište. Svečano otvorenje igrališta na Kantridi bilo je 1. Lipnja 1912. Prvi gost na igralištu bio je zagrebački Prvi hrvatski građanski športski klub, a Sušačani su pobjedili 3:0. Njegov plivački odjeljak najstariji je plivački klub u Hrvatskoj. Pod tim imenom je djelovao do završetka Drugog svjetskog rata. Godine 1945. formirano je sportsko društvo"Primorac", a od početka 1948. godine stvara se plivački klub "Primorje", koji zatim prerasta u plivački i vaterpolo klub "Primorje" sa plivačkom i vaterpolo sekcijom. (Izvor: Doc. dr. sc. Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, Također: F. Burburan, Z. Moranjak: Rijeka nogometa, 1873.-1948., 2006., str. 55., Također: F. Burburan, Z. Moranjak: "Neobična Kantrida, crtice vezane uz stadion", u: 100 godina Stadiona Kantrida, Adamić, Rijeka, 2013., str. 103.Također: SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: KRATKA POVIJEST RIJEČKOG NOGOMETA)
1908. 18. Studenog u promet puštena telefonska linija Trst-Pula-Opatija-Rijeka. (Izvor: Sušačka revija br.69, Saša Dmitrović: Od nevena do googlea)
1908. 04. Prosinca u Velike Rovne u Slovačkoj rođen je Adam Muchtin (Muhtin) (Velike Rovne, Slovačka, 4. Prosinca 1908. – Sušak, 21. Kolovoza 1994.) Godine 1910. obitelj Muchtin dolazi u Hrvatsku i nastanjuje se na Trsatu. Nakon završene Trgovačke akademije na Sušaku, Adam se upisuje na Bogoslovni fakultet u Zagrebu. Mladu misu slavio je 05. Srpnja 1931. u crkvi Majke Božje na Trsatu. Kao svećenik najprije djeluje u Senju, potom kao kapelan bolnice na Sušaku. Od 1948. do 1955. na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci predavao je crkvenu umjetnost, arheologiju i arhitekturu. Njegovo životno poslanje bilo je izgradnja crkve na Podvežici koja do tada nije imala crkvu i mještani su morali odlaziti na Trsat. 04. Kolovoza 1938., kao tadašnji župnik u župi sv. Jurja na Trsatu, osnovao je odbor za izgradnju crkve. Zemljište na kojemu se tada nalazio park i kapelica, darovala je podvežička Zemljišna zajednica. Idejni nacrt prema Muchtinovoj zamisli izgradio je zagrebački arhitekt, urbanist Velimir Jamnicky u suradnji sa sušačkim arhitektima Leom Babićem i Zdenkom Kolaciom. Novčane priloge davali su ne samo vjernici Podvežice, nego i mjesta poput Celja, Ljubljane, Splita, Ogulina, San Francisca itd., te Gradska općina Sušak. Kamen temeljac crkve sv. Terezije od Djeteta Isusa blagoslovljen je 26. Ožujka 1940., a blagoslov crkve bio je 08. Prosinca 1940., ali trebalo je još dograditi toranj, trijem i dovršiti radove na fasadi i prostoru oko crkve. Biskupijski ordinarijat 06. Prosinca 1941. donosi Dekret o osnivanju župe svete Terezije od Maloga Isusa utvrdivši njene granice. Župa je započela djelovati 1. Siječnja 1942. godine, a župnikom je imenovan Adam Muchtin, dotadašnji upravitelj trsatske župe. Kako nisu imali orgulje, Muchtinova majka Veronika 1964. godine prodaje dio obiteljske kuće i dobiveni novac donira za kupovinu orgulja. Godine 1965. Muchtin je izgradio i župni stan. 1981. godine imenovan je monsinjorom i papinim kapelanom. Mons. Adam Muchtin umro je 21. Kolovoza 1994. u svom stanu na Trsatu. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na trsatskom groblju. Na blagdan sv. Josipa 19. Ožujka 2013., nakon punih 40 godina, njegovi ostaci preneseni su u crkvu sv. Terezije od Djeteta Isusa, koju je sagradio i u kojoj je dugi niz godina djelovao. Misno slavlje i obred pokopa predvodio je župnik Ivan Šarić. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Goran Moravček: ANTIPODI POD KOLARINOM, Također: Teološki fakultet u Rijeci, Msgr. Adam Muchtin – svećenik i graditelj, Također: fluminensia.org, Sahranjen graditelj vežičke crkve, Objavljeno: 20. Ožujka 2013., Također: Hktv, Informativna Katolicka Agencija, Ukop posmrtnih ostataka mons. Adama Muchtina na riječkoj Podvežici, Također: Sveta Misa, Sv. Terezija od Djeteta Isusa)
1908. 17. Prosinca u zgradi na adresi Corsia Deak, otvara se kino "Grande Cinematografo Parigi" čiji je vlasnik ugledni slikar Antonio Crespi. Za potrebe kina preuređuju se vinski podrum, drvarnice, spremišta i praonice u prizemlju. U tako dobivenoj dvorani dužine 18m i širine 7m moglo se smjestiti 190 gledalaca. Nakon rekonstrukcije 1910., kinematograf se počinje reklamirati i kao kazalište "Teatro Cine Parigi", a od 1915. mijenja ime u "Teatro Minimo Goldoni", pa onda u "Parigi" pa u "Impero" i konačno u kino "Viševica" koje 1990. prestaje s radom. Danas je to danas bezdušna bingo-dvorana. (Izvor: Facebook, Također: Hrvatski Filmski Savez, Mišo Cvijanović - Cvijo: IMAMO KINO! RI-AMARCORD)
1908. Nakon što su se radovi prilično otegnuli, otvoren je najveći riječki hotel Emigranti, građevina duga 160, široka 24, a visoka 17,5 metara podignuta mađarskim kapitalom prema nacrtima Szilarda Zielinskog, sa suvremeno opremljen ventilacijom i električnom rasvjetom. Izgradnja je ujedno i demonstracija najnovije tehnologije armiranog beona. U povišenom suterenu predviđen je odvojen smještaj za tek prispjele emigrante, koje još nije pregledala ni policija ni liječnik, zatim velika dvorana-čekaonica, kupaonice, prostorija za liječničke preglede, prostorija za dezinfekciju, garderoba za prtljagu i odječu te strojarnica, skladišta hrane, praonica i prostorije za smještaj osoblja. U njemu je bilo 1500 kreveta. Uoči Prvog svjetskog rata preko Rĳeke je u Sjedinjene Države odlazilo po 50 000 iseljenika (emigranata) godišnje brodovima Cunard Linea. Taj je hotel podignut prvenstveno za njih. (Izvor: Muzej Grada Rijeke, Ervin Dubrović: Merika, Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.–1914., str:104, Također: Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga, Također: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Secesija — kontinentalni ugođaj riječke arhitekture)
1908. 25. Prosinca u organizaciji Riječkog Alpinističkog kluba (Club Alpino Fiumano) otvorena je u dvorani škole u Via E. De Amicis (danas Dolac) Prva amaterska izložba fotografija. Bila je otvorena do 01. Sječnja 1909. (Izvor: Slavko Katnić, Arte miracolosa, stoljeće fotografije u Rijeci, str.301)
1908. Počinje gradnja gradske četvrti Potok sa tri stambena bloka.
1908. Nakon uspješnih testova u Tvornici Torpedo počinje proizvodnja torpeda kalibra 53 inča i dužine 6,3 metra. Na slici desno torpedo kalibra 45 i 53 inča.
1908. 27. Prosinca donesena odluka vlade, prema kojoj se ima početkom iduće školske godine otvoriti V. razred ženskog liceja na Sušaku «da djevojkama bude moguće doći do više općenite naobrazbe pa da se priprave za eventualno polaganje stručnih ispita odnosno polazak sveučilišta». Školske godine 1910./11. 0tvara se V. razred liceja, koji polazi 21 učenica i dvije hospitantice. Direktorom zavoda bi imenovan prof. Rafo Kariolić a predavali su na zavodu prvih godina većinom profesori gimnazije.
1908. u gradu je radilo 6 banaka, čiji je ukupni temeljni kapital iznosio više od 66 milijuna kruna, a vrijednost njihovih nekretnina približno je 6 milijuna kruna. (Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, ANALITIČKI INVENTAR, Inventar fonda POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918)
1909. na međunarodnom medicinskom kongresu u Budimpešti, Kirurg Antonio Grossich objavljuje da sterilizacija Jodom tjekom operacije sprečava pojavu gangrene.
1909. gradska uprava osniva Komisiju pod nazivom "Deputazione fiumana di storia patria", koja je trebala raditi na sređivanju arhivskih građa koje su tvorile tzv. "archivio civico". Ta komisija izražava 1921. godine potrebu da se konačno "povijesni arhiv Rijeke" koji postoji u sklopu Municipija razdvoji od "administrativnog arhiva", te da mu se pridruže drugi javni arhivi stariji od 1870. godine. Nakon potpisivanja "Rimskog sporazuma" 1924. godine, kojim je Rijeka pripala Italiji, ista se komisija obraća novoj vladi radi uspostave "državnog arhiva u Rijeci", kao ustanove u potpunosti odvojene od općinskih i pokrajinskih organa političke uprave. (Povijesni arhiv Rijeka, Stručni članak, Boris Zakošek: RAZVOJ ZAŠTITE ARHIVSKE GRAĐE NA PODRUČJU NADLEŽNOSTI POVIJESNOG ARHIVA RIJEKA)
1909 u Rijeci na Rječini puštena u pogon elektrana za proizvodnju električne energije.
1909. godine je na Školjiću otvoren akvarij u Egipatskom stilu sa 18 bazena.
1909. 01. Siječanj uprava svih komunalnih službi grada prelazi u jedinstveno poduzeće "Javne službe grada Rijeke" ("Servizi pubblici della citta di Fiume"), koja je objedinila gradski tramvaj, vodovod, električnu centralu, prodaju struje, sakupljanje i odvoz smeća i pranje ulica.
1909. 10. Siječnja nakon održanoga sastanka i s potpisom još dvadeset i sedam svećenika riječkoga i bakarskoga područja, Dr. Andrija Rački, župnik franjevačkoga samostana na Trsatu, upućuje dopis Ordinarijatu i senjskome biskupu Posiloviću u vezi sa posizanjem Budimpešte. Proglas od šest točaka poslan je s namjerom da se Mađare spriječi u njihovu naumu gospodarskoga eksploatiranja i širega riječkoga područja. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Maja POLIĆ: PRILOG POZNAVANJU ŽIVOTA I DJELA SVEĆENIKA I POVJESNIČARA DR. ANDRIJE RAČKOGA)
1909. 16. Sječnja osnovano "Stomatološko društvo za Primorje". Prvi predsjednik bio je Dr. Edmund Krausz. Izvor: Vlasta Rotschild, Razvoj stomatološke struke u Hrvatskom primorju i osnivanje staleškog udruženja stomatologa u Rijeci. (Izvor: Acta Stomat Croat 2004; 143-146, Juraj Hraste: Stomatologija u Rijeci do osnivanja Stomatološkog studija)
1909. 09. Veljače u Rijeci je rođen Leo Weiczen (Valiani) (Rijeka, 9. Veljače 1909. – Milano, 18 Rujna 1999.), talijanski političar, novinar i doživotni senator Italije. Kao mladić pridružio se je savezu komunista i ostao je član do 1939. 1931. je osuđen na 5 godina zatvora radi svojih aktivnosti kao član Pcd'I, uhapšen i poslan u internat u Francusku tokom fašističke vladavine. 1940., nakon Njemačke invazije na Francusku Valiani uspjeva pobjeći u Meksiko. U italiju se vraća 1943., malo prije Mussolinijeve kapitulacije, kada postaje istaknuti član i sekretar "stranke Akcije" (Partito d'Azione) za sjevernu Italiju, unutar C.L.N.A.I. (Comitato di Liberazione Nazionale), unutar koje je u Travnju 1945., zajedno sa Sandrom Pertinijem organizirao "Insurekciju" (rušenje Mussolinijeve vlade). Skupa sa Pertinijem, Longom i Serenijem donosi odluku da se Mussolinija osudi na smrtnu kaznu. 1980. Sandro Pertini ga nominira za doživotnog senatora Italije.
1909. 19. Travnja funkciju glavnog i odgovornog urednika "Riječkog novog lista" preuzeo Andrija Butković. (Izvor: JOZSEF SZEKERES: REGESTI SPISA KRALJEVSKOG GUBERNIJA O FRANU SUPILU, NOVOM LISTU I RIJEČKOM NOVOM LISTU u spisima Kr. riječke gubernije (1900—1916))
1909. 12. Lipnja brodogradilištu riječke tvornice torpeda porinuta podvornica "U-6", druga u nizu. Građena je za Austrijsku mornaricu K.U.K. Inače, 1908. počele su se graditi u tvornici torpeda prve dvije podmornice za austrijsku mornaricu prema nacrtima "EBC". Dobile su oznake "U-5" i "U-6". Dovršene su 1909. godine. Za dansku mornaricu izgrađene su u periodu od 1911. do 1912. podmornice: "Havmanden", "Havfruen" i "Thetis". (Izvor: Lokalpatrioti, Tvornica Torpedo Rijeka (1945-2000), Autor: Vežičanka)
1909. Srpanj održana je osnivačka skupština Dioničarskog društva "Sanatorij Pećine" čiji su utemeljitelji bili liječnici dr. Mate Jakovčić, dr. Niko Bonetić, dr. Ivo Feretić, dr. Bruno Medanić, ljekarnik Petar Sušanj, veleposjednik Hinko vitez Bačić, inženjer Tassilio Ossoinack i veletrgovac Ivan Turković. Za potrebe sanatorija inženjer arhitekture Vlatko Vidmar adaptirao je vilu Riboli, sagrađenu po narudžbi Ane Riboli. Sanatorij na Pećinama bio je prvi takve vrste na hrvatskom i istarskom priobalju. U to vrijeme nije bilo komunalnih zapreka ostvarenju njihove ideje koja se prvenstveno očituje kao humanitarna, a i općina ju je u potpunosti podržala. (Izvor: Grad Rijeka, Marijan Matković Stambena arhitektura Pećina, Rijeka, kolovoz 2018.)

Ruski pljačkaš Salomon Kišinevskij s gradskim stražarom Giovannijem Ratcovichem u Rijeci 1909

1909. 11. Kolovoza oko 10 sati prije podne dva su naoružana Russa, Salomon Kišinevski i Abram Vertov Krivickij, napala riječku Narodnu banku (Banca Popolare di Fiume), filijalu na Trgu Dante 2 (danas Trg Republike Hrvatske), ubili direktora filijale Giuseppea Milosa, oteli oko 50.000 kruna i dala se u bijeg uz pucanje. Podaci variraju od informacija da su bili skitnice, pa do toga da su bili pomorci. Za njima su potrčali i građani. Salomona Kišinevskog je ipak uspio, nakon duge potjere, uhvatiti i savladati sabljom gradski stražar Giovani Ratcovich (slika ljevo), dok je drugi uspio pobjeći i tek je nekoliko dana kasnije uhvaćen u Zürichu i zatim predan austro-ugarskim vlastima. Iste godine, u Prosincu 1909. održano je suđenje u Rijeci. Salomon Kišinevskij (Kishinevsky) iz Limanowa (Galicija), koji je i ubio direktora banke Giuseppe Milosa, osuđen je na doživotnu robiju i prisilan rad, a Abraham Vetrov Krivickij, rodom iz Veliža (Smolenska oblast, Rusija), 24. godine, po zanimanju monter, na 15 godina zatvora. Bio je to uzbudljiv i dramatičan događaj o kojem je opširno pisao austro-ugarski tisak. O tome je pisao "La Voce del Popolo" od 12. kolovoza 1909. Pa tako "Agramer Zeitung" od četvrtka 12. Kolovoz 1909., na stanici 4 piše:

Raubüberfall und Mord
Aus Fiume wird unter dem gestrigen gemeldet:
Heute vormittags wurde hier ein frecher Raubüberfall verübt, dem leider auch ein Menschenleben zum Opfer fiel. Gegen 10 Uhr begab sich der Diener der Kreditbank Georg Kremenić mit einer etwa 50.000 Kronen enthaltenden Geldtasche in der Hand in das Lokal der Fiumaner Volksbank im "Hotel de l`Europe" *. Als er in den Saal trat, drängte sich die nach Russland zuständigen Vaganten ** Salomon Kishinevsky und Abram Vertov, die ihm schon auf der Kasse gefolgt waren, an ihn heran. Einer der Strolche entriss dem Diener die Handtasche, während der andere den in der Nähe befindlichen Bankdirektor Milošević mit einem Revolverschuss tot niederstreckte. Dann entkamen die Räuber in der Richtung der Piazza Elisabeta. Auf die Hilferufe des Kremenić setzte der Polizist Johann Ratković den Fliehenden nach, die laufend an zehn Schüsse auf den Verfolger abgaben. In der Via Gotta erreichte Ratković den Kišinevski und versetzte ihm einen Säbelhieb, worauf der Räuber zum Boden stürzte. Sein Komplize konnte nicht mehr eingeholt werden. Es wird nach ihm gefahndet.
(Pljačka i ubojstvo
Iz Rijeke nam, pod rubrkom "jučer" javljaju sljedeće:
Danas prije podne je ovdje počinjeno jedna bezobrazno razbojništvo, koje je nažalost koštalo jedan ljudski život. Oko 10:00 sati krenuo je službenik Kreditne banke Georg Kremenić s torbom, koja je sadržila oko 50.000 kruna, u Narodnu banku (ispod?) hotela "de l`Europe". Kada je ušao u aulu Narodne banke (Banka Popolare), približile su mu se dvije ruske skitnice Salomon Kišinevski i Abram Vertov, koji su ga još od Kreditne banke pratili. Jedan od skitnica oteo mu je torbu dok je drugi s revolverom smrtno ranio direktora banke Miloševića. Zatim su pljačkaši pobjegli u smjeru Piazza Elisabetta. Na Kremenićev vapaj za pomoć pošao je policajac Ivan Ratković u potragu za razbojnicima, koji su bježući pred njim i ispalili 10 hitaca na njega. U "Via Gotta" je Ratković dostigao Kišinevskog i s jednim zamahom svoje sablje srušio se Kišinevski na zemlju. Njegov kompanjon Abram Vertov je uspjeo pobjeći. Za njim se traga.)

Po tom je događaju iste godine snimljen i film “Napad na narodnu banku” (“Assalto alla Banca Popolare di Fiume”), a povjesničari filma računaju da je to i prvi hrvatski igrani film. Film je prikazivan u kinematografu "Minerva" u Puli od 1. Prosinca 1909. god., a nakon toga je izgubljen. Postoji pretpostavka da je taj film snimio tršćanski pionir filma Salvatore Spina koji je prikazivao filmove i snimao po cijeloj Austrougarskoj. Novinar "Giornaletta di Pola" posvetio je filmu samo jednu rečenicu: " ... ovaj film, iako nije sasvim uspio, ipak pruža gledateljima mogućnost da stvore točnu sliku o tome kako se događaj odigrao ...", dok u "Polaer Tagblattu" piše da je film "režiran" (... zur Darstellung gelungen). Iako vrlo oskudni, ovi podaci nedvojbeno govore da se radilo o rekonstrukciji događaja, znači o igranom filmu. A "... pružanje gledateljima mogućnosti da stvore točnu sliku događaja..." dosta izričito navodi na zaključak da je film bio snimljen, odnosno događaj rekostruiran na mjestu zbivanja, što bi značilo da je snimljen u Rijeci. (Izvor: Art-kino Croatia, NAPAD NA NARODNU BANKU U RIJECI, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 72, Vedrana Simičević: FOTOGENIČNA RIJEKA, Također: cro-eu.com > forum, topic: Hrvatski film, Također: GIANFRANCO MIKSA: I GIORNALI ITALIANI A FIUME DAL 1813 AL 1945. ANALISI E LINEE DI SVILUPPO, str: 107)
1909. koncem, u Rijeci radilo pet stalnih kinematografa ("Salone Edison", "Kinematograf Sole", "Kinematograf Olimp", "Kinematograf Central" i "Veliki kinematograf Pariz"), u to doba više nego u bilo kojemu drugom hrvatskom gradu. Pokretne fotografije odmah su imale velik uspjeh kod gledatelja – dokumentarni filmovi bili poseban prozor u svijet, a najstariji (kratki) igrani filmovi – komedije, drame, historijski filmovi – zabavljali i opuštali. Naime, dosad nepotvrđeni podaci govore da je prva kinopredstava u Rijeci održana već u drugoj polovici Rujna 1896., dakle dva tjedna prije prvog prikazivanja kinematografa u dvorani "Kola" u Zagrebu (08. Listopada 1896). (Izvor: Dejan Kosanović: FILM KAO POVIJESNI IZVOR ZA IZUČAVANJE RIJEČKE INDUSTRIJSKE BAŠTINE)
1909. 14. Studenog "Giovine Fiume" održava izvanredni kongres u sjedištu "Autonomne stranke". Prisutno je 55 članova. Predsjedao je predsjednik Antonio Rocca, a tajnik je bio Felice Derenzin. Izabrana je nova uprava: Arturo Chiopris, Carlo Conighi jr., Italo Mattioni, Riccardo Gigante, Mario Toth, Giovanni Sirola, Ruggero Ozini, Enrico Centenari, Antonio Toich, Guido de Emili članovi, te Felice Derenzin kao predsjednik. (Izvor: )
1909. Sušak dobiva svoj prvi veslački klub "Rožnica" sa sjedištem u Martinšćici koji je svojim članovima nabavio "scale" – čamac za šestero veslača. U odnosu na klubove susjedne Rijeke, njegova je opremljenost bila daleko skromnija. Pored toga, osnovna se djelatnost "Rožnice" svela na izletničko veslanje pa se vrlo brzo uočio nedostatak pravoga veslačkog društva. Na sjednici održanoj 1. Studenog 1911., zbog nemogućnosti uključivanja u natjecateljsko veslanje, klub je ukinut te odmah utemeljen novi pod nazivom Veslačko društvo "Uskok". Kasnije i "Uskok" mijenja ime u Hrvatski veslački klub "Vila". (Izvor: Libero.it, La Giovine Fiume, Također: Giovine Fiume - Società di Studi Fiumani)
1909. - 1910. U Kraljevici je izgrađen novi ploveći dok za riječku luku. (Izvor: Igor Karaman: Razvoj stanovništva i privrede u urbanom sustavu grada Rijeke..., Historijski zbornik, god. XXXIX, 1986., str. 118.)
1910. 17. Sječnja Károly Khuen-Héderváry (Gräfenberg, danas Jeseník, Češka, 23. Svibnja 1849. –Budimpešta, 16. Veljače 1918.), nakon što je dvadeset godina (od 1883. do 1903.) bio ban u Hrvatskoj postao je mađarski premjer (slika desno). Khuen je tijekom svoje dvadesetogodišnje vladavine neumoljivo provodio mjere koje su trebale dovesti do pretvaranja Hrvatske i Slavonije u ugarsku pokrajinu. U je Hrvatskoj vladao pomoću "zobi i biča", kako se njegov način vladavine nazivao u Ugarskoj, uglavnom vladajući podmićivanjem i nasiljem, osobito na izborima, a kako bi opstao na vlasti, sukobljavajući se s hrvatskom oporbom, priklanjao se srpskim strankama. U borbi protiv hrvatske oporbe, oslanjao se na srpsko građanstvo u Hrvatskoj i Slavoniji koje ga je podržavalo jer im je dao narodno-crkvenu autonomiju. 19. Listopada 1895. U Saboru je izjavio , da je "srbska" zastava u Hrvatskoj jednakopravna hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj zastavi i da će je štititi tako dugo, dok je on ban. Režim premjera Khuena Hedervaryja potrajat će dvije godine, do 22. Travnja 1912. Pokazao se vrlo efikasan u lomljenju opozicije u Rijeci, kao i prije u Hrvatskoj. U tom se razdoblju sustavno guši svaka hrvatska oporba, novine su stalno pod zabranom, osnivaju se mađarske pučke škole, mađarski se uvodi i u hrvatske škole, državnu upravu. U njegovo je doba donesen je zakon kojim je samo dva posto pučanstva u Hrvatskoj i Slavoniji imalo pravo glasa. Ograničio je autonomiju Sveučilišta, otežavao rad JAZU, plijenio tisak, zabranjivao skupštine oporbenih stranaka i sl. Madžarski jezik uveden je 1894. u realne gimnazije kao obavezan predmet, a u Hrvatskoj su se mogle osnivati i madžarske škole. Prvi je ban koji je u saborskom govoru 17. Prosinca 1883. izrekao misao o jedinstvu ugarske države koja uključuje i Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju.
1910. Na sušaku se otvara prvi dječji vrtić "Dječje sklonište". Za razliku od Rijeke razvoj dječjih predškolskih ustanova išao je puno sporije i skromnije. U novom se dječjem vrtiću, uz redovan rad, pažnja poklanjala materijalnoj ispomoći, te raznovrsnim aktivnostima, poput izleta i boravaka u prirodi, kojima se nastojala nadomjestiti skučenost i neprikladnost radnih prostora.
1910. 19. Veljače prestaju izlaziti novine "La giovine Fiume". Tiskale su se u tiskari Emidia Mohovicha. Počele su izlaziti 06. Travnja 1907. (Izvor: Lea Lazarich: Izvori o riječkim povijesnim novinama 1813.-1918.)
1910. 22. Veljače u Rijeci je u 81. godini umro Antonio Francesco Luppis (rođen u Rijeci 6. Lipnja 1829.), slikar, 50 godina općinski vijećnik, 10 godina "vicepodesta", predsjednik Cassa di Risparmio, počasni konzul Švedske i blagajnik riječke podružnice Crvenog križa i dr. (Izvor: Forum Croinfo.net, Veljača - značajni događaji, autor: Iliria)
1910. 10. Ožujka donesen je novi građevinski pravilnik koji je time zamijenio stari koji je donesen još davne 1859. godine. Građevinski pravilnik određuje propise koji se odnose na samo gradilište i na građevine koje se na njemu mogu podizati.
1910. 15. Travnja nogometni klub CS Olympia odlučuje pridužiti se članstvu međuregionalnog sportskog saveza FSI (Federazione sportiva interregionale) osnovanog krajem studenog 1909. sa sjedištem u Trstu. Krajem listopada i početkom Michele Maylender studenog FSI u Trstu organizira nogometni turnir na kojem je trebala nastupiti i Olimpia, uz klubove iz Trsta i Pule, ali iz nepoznatih razloga na koncu nije sudjelovala. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: KRATKA POVIJEST RIJEČKOG NOGOMETA)
1910. 13. Travnja na gradskim je izborima uvjerljivo pobijedila Autonomna Stranka sa 718 glasova od 845 koji su izašl na izbore. Još je važnije da se je Michele Maylender (Rijeka, 11. Rujna 1863 – 1911) (slika ljevo), osnivač Autonomne stranke 1896., isto poznate i kao Partija Autonomista Rijeke, vratio u politički život grada. U potkomunama su pobijedili: za Kozalu Raimondo Kucich sa 68 glasova, za Drenovu Santo Huber s 90 glasova, za Plase autonomist Giuseppe Serdoz. Autonomna stranka Rijeke bila je politička stranka koja je postojala kontinuirano od 1896. do 1914. i zalagala se za održavanje autonomnog statusa Corpus separatuma Rijeke unutar Mađarskog kraljevstva. Osnovao ju je Michele Maylender 1896. tražeći veću autonomiju od Mađarskog šefa vlade Dezső Bánffyja. Inicijativa je bila uspješna i 1897. Maylender je bio izabran za gradonačelnika Rijeke nasljeđujući Giovanni de Ciottu, koji je bio na toj dužnosti neprekidno od 1872. do 1897.
1910. u prizemlju kuće Tomšić u Uskočkoj ulici otvoren je prvi stalni kinematograf na Sušaku, kino "Sušak". (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 54/55 Kim Cuculić: VA KINO - NA SUŠAK!)
1910. 11. do 13. Svibnja u Sušaku je prikazivan film "Podmornice i mine u tvornici "Whitehead" u Rijeci". Prema tekstu u riječkome "Novom listu" možemo zaključiti o čemu se u filmu radilo: "… Vježbe i kretanje podmorskih brodova, postavljanje i dizanje podmorskih mina (laguma). Vrlo zanimljiv i poučan film uzet iz naravi u samoj tvornici Whithead u Rijeci." Na temelju ove rečenice sigurno je dio filma snimljen u samoj tvornici torpeda. Je li tvrtka "Whitehead & Co." proizvodila i podmorske mine koje su u filmu prikazane? Što je pisac komentara za "Novi list" podrazumijevao pod izrazom "podmorski brodovi"? Jesu li to bile vježbe austrougarskih podmornica (čija baza nije bila u Rijeci, već u Puli), prikaz gradnje podmornica u tvornici ili su ti "podmorski brodovi" zapravo torpeda koja su tvorničari isprobavali tu, u Kvarneru? Postavlja se čitav niz pitanja na koja bi se moglo odgovoriti jedino kad bi bio pronađen originalni film. Na slici desno, 1908. počele su se graditi u tvornici torpeda prve dvije podmornice za austrijsku mornaricu prema nacrtima "EBC". Dobile su oznake U-5 i U-6. Dovršene su 1909.god. (Izvor: I. međunarodna konferencija u povodu 150. obljetnice tvornice torpeda u Rijeci, Dejan Kosanović: FILM KAO POVIJESNI IZVOR ZA IZUČAVANJE RIJEČKE INDUSTRIJSKE BAŠTINE, Također: Miljenko Smokvina: BRODOGRAĐEVNA DJELATNOST RIJEČKE TVORNICE TORPEDA)
1910. 26. Svibnja Ugovorom potpisanim u Budimpešti brodogradilište "Danubius" se obvezao na povećanje, kako bi mogao graditi brodove najvećih        dimenzija. Uvjeti novog ugovora bili su:
1. Mađarski erar otkupljuje od Whiteheada 75.000 m2 zemljišta iznad ceste za Volosko i daje ga u zakup "Danubiusu" do isteka ugovora iz 1905. (tj. do 05. Travnja 1955.). Zemljište je u stvari mjerilo 77.172 m2 po 25 Cor. po m2 (budući da je iznos prelazio 2 milijuna, višak je išao na račun     "Danubiusa"). Danubius će platiti 20.000 Cor. godišnje osim ako mu dividenda padne ispod 5%.
2. Danubius je obavezan ograditi predmetno zemljište, te na zemljištu između navoza i tvornice kemijskih proizvoda novi veliki navoz – uz uvjet da kako   taj navoz tako i druge gradnje ostanu vlasništvo erara uz olakšicu besplatnog korištenja za Društvo Danubius.
3. Danubius se obvezuje nasuti 15.000 m2 zemljišta te daljih 8.000 m2 (uz rubove navoza).
4. Za te poslove treba potrošiti do 5 milijuna Cor.
5. Država treba osigurati više od 2 milijuna od čega za ...; te drugih 1,750.000 Cor.
6. Društvo po jednostranoj odluci Ministarstva trgovene treba sagraditi drugi navoz. Bio je doista sagrađen istovremeno. Navozi, prilazni mostići, nasuto zemljište, kanali i sl. su u državnom vlasništvu. (Izvor: Nenad Labus: Kronologija brodogradilišta 3.Maj)
1910. 25. Lipnja Nikola Škrivanić, gvardijan kapucinskog samostana, a 1901. redo-državnik hrvatskih kapucina, blagoslavlja Tiskarski umjetnički zavod "Miriam" kao ključni dio "Kuće dobre štampe" koju su držali riječki kapucini. Djelovao je u jednostavnoj zgradi staklenog krova koju je projektirao G. M. Curet, između kripte i željezničke pruge. Kuća dobre štampe izdavala je i "Il Quarnero" na hrvatskom i talijanskom jeziku (tjednik, tiraža 3.000 primjeraka), mjesečnik "Naša Gospa Lurdska" (23.000 primjeraka) i list "Obitelj", kasnije preimenovan u "Hrvatska obitelj"."Kuća dobre štampe" bila je po broju izdanja i po tiražama (i po 100.000 primjeraka!) daleko najjači riječki izdavač uoči Prvog svjetskog rata. 1911. čak je i krčki biskup Mahnič prebacio tiskanje svoje "Hrvatske straže" u tiskaru "Miriam". (Izvor: Dragan Dujmušić: Povjesničke crtice kapucinskog samostana na Rijeci, izvorno Rijeka 1910., pretisak Rijeka, 2010., Također: rijeka.hr > I.N.: STOGODIŠNJICA RIJEČKIH NOVINA (1912.-1914.), Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE, Također: Facebook, iz-bogate-povijesti-prostora-art-kina-croatia, Također: Moja Rijeka, Velid Đekić: Stogodišnjica Riječkih Novina (1912.-1914.))
1910. 26. Lipnja Francesco Vio daje ostavku na mjesto podesta/gradonačelnika, opravdajući se zdravstvenim razlozima. Zamjenio ga je Francesco Corossacz. (Izvor: Wikipedia, The Autonomist Association)
1910. 15. Srpnja bio je zadnji dan natječaja koje je raspisao Mornarički odsjek Ministarstva rata kojim je pozvalo četiri brodogradilišta – "STT" iz Trsta, "Cantiere Navale Triestino" (CNT) iz Monfalconea (Tržiča), "Danubius" iz Rijeke i "Vulcan" iz Stettina da pošalju prijedloge i projekte za razarače istisnine 800 tona. Brodovi su trebali dostići brzinu do 32,5 čv i održavati je tijekom četiri sata. Morali su imati pouzdane i iskušane parne turbine, vodocijevne kotlove "Yarrow" s loženjem na ugljen (1/3) i naftu (2/3), biti naoružani s dva topa kalibra 100 mm, četiri kalibra 66 mm i s tri jednocijevne torpedne sprave za ukupno šest torpeda kalibra 450 mm. Tri brodogradilišta poslala su prijedloge u Lipnju 1910., dok je "Danubiusova" ponuda slijedila u Srpnju. Zbog izravne intervencije ugarskog ministra trgovine, u uži izbor ušao je jedino projekt riječkog brodogradilišta. Šest brodova, koji su prema brdima i jezerima Austro-Ugarskog Carstva nazvani Tátra (na slici desno), Balaton, Orjen, Csepel, Lika i Triglav, naručeno je 13. Lipnja 1911., a detaljni planovi i proračuni težine predani su tek tri mjeseca poslije. Razarači su nakon početnih problema s pogonom dostizali i držali brzinu do 32,6 čvora. (Izvor: IV. međunarodna konferencija o industrijskoj baštini, dr. sc. Zvonimir Freivogel: TÁTRA, HUSZÁR & CO. – GRADNJA RAZARAČA I TORPILJARKI U RIJEČKIM BRODOGRADILIŠTIMA, str: 17)
1910. 08. Kolovoza u Barceloni je umro riječki i hrvatski pjesnik, pripovjedač i dramatičar, dekadent, egocentrik, začudna i kontroverzna ličnost, apokaliptički pjesnik, prvi hrvatski pjesnik asfalta Janko Polić Kamov (Rijeka, Sušak, 17. Studenog 1886. - Barcelona, 8. Kolovoza 1910.). U matičnu knjigu rođenih na Trsatu upisan je kao Janko Mate Vinko Polić, a kršten je gotovo četiri mjeseca kasnije što zapravo ne čudi budući da Jankov otac - Ante Polić, čovjek liberalnih nazora nije mnogo mario za Crkvu. Očevo rođeno ime je bilo Giorgio Antonio Politeo, a u skladu s narodnjačkim političkim uvjerenjima promijenio je prezime u Polić. Bavio se trgovinom i stekao veliko bogatstvo. Kamova majka Giema Joana Gerbac (Grbac) potjecala je iz imućne trgovačke obitelji koja je pripadala viđenijim riječkim patricijskim krugovima. Osnovnu školu na Pećinama Janko završava 1897. s odličnom ocjenom i veoma pohvalnim vladanjem. Već je u prvim je razredima sušačke gimnazije bio radikalan nacionalist, popriličan vjerski fanatik i kulturni tradicionalist. Zajedno sasvojim prijateljima Mijom Radoševićem i Josipom Baričevićem osniva tajno udruženje "Cefas" koje je revolucionarni kružok i literarno-političko udruženje itajna anarhistička organizacija. U trećem je razredu izbačen iz gimnazije pošto je profesoru grčkoga jezika pljunuo u lice jer je dobio pozitivnu ocjenu, po njegovu mišljenju nezasluženu, samo zato što je pripadao bogatoj obitelji. Školovanje nastavlja u Senju u tamošnjoj gimnaziji, a stanuje u ultrakonzervativnom katoličkom konviktu Ožegovićijanovu. Nakon 5 mjeseci isključen je i iz senjske gimnazije i seli u Zagreb. U svojim djelima je imao provale gnjeva protiv hinjenog morala, erotizam, socijalnu satiru i sarkazam. Kasnije uzima kao dodatak svom imenu ime Kamov prema biblijskom Kamu, te je to ovako objasnio:

"Glede imena Kamov - toliko na znanje. Kad se sijedi Noa bio napio i razotkrio golotinju došao je njegov sin Kam i gledao u pijanoga i gologa oca. Onda su došli drugi sinovi - Sem i Jafet i pokrili golotinju. Pa kad se Noe otrijeznio i doznao za ponašanje djece rekao je: Blagoslovljen bio Sem i Jafet, i da je proklet bio Kam. Kamov za mene dakle znači program u imenu za literaturu."

Godine 1910. dolazi u Barcelonu, tada najnemirniji europski grad. Nastanio se u siromašnoj četvrti u ulici Cale de Sant Pau u zgradi broj 55. Umro je u bolnici za uboge i siromašne "de la Santa Creu" u Barceloni (slika desno), u 14 h nakon trodnevne agonije s nepune 24 godine. Tu je i pokopan u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici, bez imena, na bezimenome bolničkom groblju. Za života je uznemiravao i izluđivao sve oko sebe. Nazivali su ga najstrašniji pjesnik hrvatski i vitez crne psovke. Njegov posljednji tekst je članak "Klin se klinom nabija" za zagrebački list "Pokret" objavljen je, igrom slučaja, na dan kada je preminuo. (Izvor: wikipedija, Janko Polić Kamov, Također: Biografija, Janko Polić Kamov, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Otkrića, Mladen Urem: Janko Polić Kamov i Dora Maar)
1910. 04. Rujna Održana prva javna vježba Hrvatskog "Sokola" Kantrida-Zamet. Na vježbi su sudjelovali sokolaši Župe Zrinski-Frankopan iz Sušaka, "Vitezića" iz Voloskog i "Sokola" iz Ilirske Bistrice. Javnom vježbom sokolaši su nastojali dokazati svojim mještanima da ne priznaju granicu kojom su odvojeni od Rijeke i pokazati Mađarima i Talijanima da se ne boje njihovih pritisaka. (Izvor: Forum Croinfo.net, Rujan - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1910. 29. Rujna Odlukom Kraljevske kotarske oblasti na Sušaku, odobren je projekt tržnice prema zamisli Mihovila Trnkovića. (Izvor: Antić, V., Matrljan, Z., Pavešić, Z., Svetić, M.: "Trsat", Tipograf, Rijeka, 1982., Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, izložba "Tržnice - trbuh grada")
1910. Rijeka i Sušak imaju 61.822 stanovnika, od toga u Rijeci 49.608, a na Sušaku 12.214. Zagreb je tada imao oko 75.000, Trst 260.000 (treći grad Austro- Ugarske!), Pula 60.000, Osĳek 28.000, Split 18.000. U razdoblju 1868.–1918., dok je bila izdvojeno tijelo ugarske krune, iako je bila mnogostruko manja od Budimpešte, Rijeka je bila jedan od najvećih mađarskih gradova. Prema zadnjem austro-ugarskom popisu iz 1910. godine struktura stanovništva u Rijeci izgledala je ovako: Hrvati: 15.731 (31,7%), Italijani: 23.283 (46,9%), Slovenci 3.937 (7,9%), Mađari: 3.619 (7,3%), Njemci: 2.476 (5,0%), Englezi 202 (0,41%), Čeho-Moravljani 185 (0,37%), Srbi 70 (0,14%), Francuzi 40 (0,08%), Poljaci 36 (0,07%), Rumunji 29 (0,06%). Treba znati da su podaci o nacionalnoj pripadnosti stanovnika 1910. godine Rijeke rađeni na temelju materinskog jezika, jer austro-ugarski popisi nisu imali rubriku o narodnoj pripadnosti stanovništva. Takvi popisi bili su pogodni za različite manipulacije o broju stanovništva pojedinog kraja u političko-nacionalne svrhe. Vidi se da Talijani nemaju apsolutnu nego relativnu većinu, i da je Rijeka prema tome popisu pokazivala multietnički sastav svoga stanovništva te kao takva nije mogla imati samo talijanski karakter, kako će to tvrditi talijanski aneksionisti nakon raspada Monarhije 1918. godine. (Izvor: Rijeka u stoljeću velikih promjena, zbornik radova, ur. M. Sciucca, Edit, Rijeka, 2001., Također: DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine, Također: D. Klen, P. Strčić: Povijest Rijeke, Izdavački centar Rijeka, 1988., str. 243.)
1910. U Rijeci je bilo četrnaest pučkih škola od kojih su dvije mađarske, a ostale talijanske. Hrvatskih škola nije bilo, iako je više od petnaest tisuća Riječana bilo hrvatske nacionalnosti. Od sedam srednjih škola samo jedna je bila talijanska dok se u preostalih šest predavalo na mađarskom jeziku. Pred hrvatske žitelje Rijeke, nacionalno obespravljene, postavljen je "jednostavan" izbor asimiliranja u mađarsku ili talijansku zajednicu. U protivnom bilo im je onemogućeno društveno napredovanje.
1910. 06. Studenog postavljen kamen temeljac za izgradnju masonskog hrama, danas poznatu riječku secesijsku zgradu "Sirius" na Dolcu (danas Dežmanova 3, u samom središtu grada) (slika desno). Neupućenom oku izgledala bi kao samo malo bogatije ukrašena zgrada. Kamen temeljac postavio je Luigi Brajjer, brat lože, inače zaposlenik u opatijskom Casinu. Kredit za izgradnju iznosio je 340 000 kruna uz 6% kamata godišnje. Loža „Sirius“ je bila najpoznatija riječka masonska loža koja je djelovala između 1901. i 1918. godine te u čijem se mnogobrojnom članstvu isticao arhitekt Giovanni Rubinich koji se rodio u Lovranu 11. Prosinca 1876., a ubijen na pragu obiteljske kuće na 22. Travnja 1945. godine od strane patrizana zbog fašističkog političkog djelovanja. Rubinicha je proslavila arhitektura, a glave mu je došla politika. Riječka loža “Sirius” osnovana je 9. Ožujka 1901. godine u kući Whitehead na Dolcu od strane deset židova, trojice protestanata i trojice katolika, a 1910. brojila je čak 90 članova. Jedan od važnijih osnivača bio je riječki liječnik i socijalist dr. Samuel Mayländer, a za prvog starješinu izabran je bankarski činovnik Arturo Steinecker, čiju je impresivnu vilu u tadašnjem elitnom riječkom kvartu Belveder – u kojoj je sada Dom mladih – također projektirao Rubinich. Inače, u Rijeci su još davne 1769. Nizozemci i Francuzi osnovali Riječku ložu sv. Ivana. (Izvor: Sušačka Revija, broj 69, LOŽE SIRIUS I POBRATIM, Autor: Ljubinka Toševa Karpowicz, Također: Novi List, Sandy Uran: Nose bijele rukavice i komuniciraju tajnim znakovima, objavljeno: 22. ožujak 2015.)
1910. 15. Studenog u naletu snažnog juga u potpunosti je uništeno ploveće kupalište koje je bilo usidreno uz gat Marije Terezije. Nakon ovog događaja riječka općina razmišlja o gradnji novog plovećeg kupališta, ali na drugom mjestu, za manje imućan sloj ljudi. (Izvor: Hrvatski muzej turizma, Državni arhiv u Rijeci, Mirjana Kos, Julija Lozzi Barković: Kvarnerska kupališna baština, nestala kupališta s kraja 19. i početka 20. st, Opatija – Rijeka, 2009.)
1910. Kapucinsku obitelj činili su: o. Bernardin Škrivanić iz Omiša, provincijal, o. Angjeo Varaždinac, gvardijan, o. Pavao Riječanin, vikar, o. Bartol iz Bassana, o. Vinko Karlobažanin, o. Ćiril iz Bošnjaka, o. Metod Riječanin, o. Stanko Riječanin, o.Ljudevit Varaždinac, o. Miroslav iz Omiša, šest klerika, te devet laika, ukupno 25 ljudi.
1910. Odlukom skupštine dioničara, Tvornica Papira se orijentirala ponajprije na proizvodnju cigaretnog i svilastog papira. Tom je važnom odlukom tvornica osigurala daljnji napredak proizvodnje.
1910. otvoren sanatorij Pećine (slika ljevo, kasnĳe Park, pa onda Hotel Park), prvi sanatorij u tadašnjoj Hrvatskoj.
1910./11. te školske godine osniva se "Viša trgovačka škola" pri "Kraljevskoj realnoj gimnaziji" na Sušaku. Škola je pokrivala potrebe školovanja za područje Hrvatskog primorje, Gorskog kotara, Istre i Dalmacije. Upisana je prva generacija koja broji 26 učenika. U ljetopisu za školsku 1910./11. godinu ističu se zadaci škole:

…” zadatak je da uzgoje trgovački stalež koji je uvijek i svugdje jedan od glavnih faktora u gospodarskom organizmu svih naroda. Posebno je značajna i potreba upravo ovdje u Sušaku na pragu Rijeke kao prvog trgovačkog emporija u ovoj polimonarhiji. Ovdje će hrvatski pomladak imati najviše prilike da uz nužnu teoretsku spremu stekne i važnu praksu, pa će u životu jače moći poraditi oko blagostanja svoga naroda u neposrednoj i živoj utakmici narodnih i međunarodnih interesa.”

1910. proradila je termoelektrana današnjeg brodogradilišta "3 maj". (Izvor: Elektroprimorje Rijeka, Monografija, 1881.-1947.-2007., Rijeka 2007., str. 185.)
1910. Rijeka je imala devetnaest tvornica, od toga jedanaest je radilo s više od 100 radnika (Whitehead & Co. Torpedo, Brodogradilište Ganz-Danubius, Društvo za gradnju brodova - Societa di construzioni navali, Howaldt & Co., Tvornica papira Smith & Meynier, Rafinerija nafte d. d., Ljuštionica riža, Tvornica duhana, Tvornica bačava i sanduka, Tvornica parketa, Tvornica namještaja d. d., Nacionalna elektrifikacija d. d. itd.). Iste godine u gradu je bilo 877 poduzeća koja su radila bez pomoćnika, 777 s 1 do 20 radnika, 85 poduzeća s 20 do 100 radnika, 3 (to su Tvornica papira i hoteli) gdje je radilo od 101 do 200 radnika, 2 (to je Rafinerija i jedan hotel) gdje je radilo 201 – 300 radnika, 1 (Ljuštionica riža) gdje je radilo 301 – 500 radnika, 1 (brodogradilište) gdje je radilo 501 – 700 radnika, 1 (Tvornica torpeda) gdje je radilo 701 – 1000 radnika i 1 (Tvornica duhana) gdje je radilo više od 1000 radnika. (Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, ANALITIČKI INVENTAR, Inventar fonda POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918)
1910. 30. Studenog Grof István (Stefano) gróf Wickenburg de Capelló (Stefano Wickenburg Capello), dosadašnji zamjenik guvernera, imenovan je guvernerom Rijeke i ugarsko-hrvatskog primorja. Uobičajena svečana instalacija nije održana u municipiju, nego u katedrali, što je izazvalo žive komentare u Rijeci, ali i Mađarskoj, u mađarskom parlamentu 09. Prosinca 1910. (Izvor: Izvor: Ljubinka Toševa Karpowicz – Riječki korpus separatum 1868. – 1924., str. 231, Također: Autonomist Association)
1910. U zapadnom dijelu dvorišta kapucinskog samostana podignut je objekt jednostavne konstrukcije u kojem je djelovala produktivna i ugledna kapucinska tiskara "Miriam" (Tiskarski umjetnički zavod Miriam nakladnog zavoda Kuća dobre štampe). Južnom stranom tiskara se oslanjala na dvorišni zid poslovno-stambene zgrade u ulici Corsia Francesco Deák (danas Krešimirova), sagrađene 1911. godine. 1923. godine zatvara se i prodaje "Tiskara Miriam", a njezin prostor pretvara u višenamjensku dvoranu za kulturne i zabavne sadržaje nazvanu "Teatrino Cappucini", koja se u tisku spominje od 1927. godine. U njoj su se sporadično održavale manje kazališne priredbe i predavanja popraćena, među ostalim, projekcijama filmova. Krajem 1928. godine mijenja se ime u"Cine San Giorgio" uz najavu prikazivanja filma "Pećina krokodila". (Izvor: Art-kino Croatia Sabrina Žigo: POVIJEST KINA, Obnova kontinuiteta )
1910. u Matulji dolazi prvi motocikl, vlasništvo Danijela Seljaka iz Frančića. Bio je to motocikl marke "Laurin & Clement" 500 cm3 (1900./1904.) s magnetnim čekićem, tvrdim gumama i prijenosom snage na remen. Već sljedeće, 1911. godine, obitelj Kundić iz Frančića dobavlja i prvi automobil – "De Dion-Bouton". Time su učinjeni prvi koraci matuljske motorizacije. (Izvor: Novi List, Aleksandra Kućel-Ilić: Jedna cesta, miris oktana i legendarne utrke: Preluk je pisao povijest svjetskog automobilizma, 27. svibanj 2018)
1911. Promet riječke luke te godine iznosi 1.737.100 tona (uvoz 779.700 a izvoz 957.400 tona). (Izvor: Pomorski zbornik, JAZU, Zagreb 1962., str. 1550., Također: DR.Radojica Barbalić: Pomorstvo Rijeke i Hrvatskog primorja). Luka Rijeka je zauzimala peto mjesto među mediteranskim i deseto mjesto po prometu među evropskim lukama. (Izvor: Giacomo Scotti: Fiume cent'anni e più secoli alle spalle, Rijeka 2011., str. 147.)
1911. 10. Siječnja u Rijeci su se vjenčali George Von Trapp i Agatha, unuka Roberta Whiteheada. George, najodlikovaniji podmornički kapetan Austro-Ugarske Monarhije pohađao je srednju pomorsku školu i Pomorsku akademiju u Rijeci. Tokom porinuća podmornice u brodogradilištu na Kantridi upoznao se i zaljubio u Agathu. Šezdesetih godina prošlog stoljeća snimljen je jedan od najboljih glazbenih filmova svih vremena o obitelji Von Trapp, "Moje pjesme moji snovi".
1911. 31. Siječnja Pučka škola na Kozali dobiva novu zgradu koju je projektirao ugledni riječki arhitekt Luigi Luppis (zgrada današnje OŠ „Belvedere“) koja je u prvim počecima bila tek jedna pučka učionica. Nastava se u početku odvijala dvojezično na hrvatskom i talijanskom jeziku. Godine 1895. ukida se hrvatski jezik kao nastavni, a uvodi se isključiovo talijanski kao jezik službene riječke administracije. Povijest škole na Kozali, seže još u 1873. godinu kada su predstavnici podopćine Kozala obratili gradskom poglavarstvu u Rijeci sa zamolbom otvaranja pučke škole. Škola je osnovana 26. Lipnja 1876. Nakon priprema škola je započela s radom u jesen 1880. godine kao pučka učionica. Prvi učitelj bio je Josip de Vitturi. Adresa prve škole bila je Kozala - Brašćine 101. Školske godine 1952/1953. škola dobiva naziv 2. narodna osmogodišnja škola „Kozala“. Zbog velikog broja učenika škola je 1970. godine dobila novu školsku zgradu u kojoj i danas djeluje. Do značajne promjene dolazi školske godine 1978/1979. kada se OŠ „Kozala“ i OŠ „Matteotti“ udružuju u jednu radnu organizaciju. (Izvor: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Secesija — kontinentalni ugođaj riječke arhitekture, Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga, Također: Grad Rijeka, OSNOVNA ŠKOLA "KOZALA")
1911. 09. Veljače, za vrijeme zasjedanja parlamenta, osnivač riječke Autonomne stranke Michele Maylender (Rijeka, 11. Listopada 1863. - Budimpešta, 09. Veljače 1911.) (Mađarsko ime: Mihály Maylender) doživio je srčani udar od kojega je preminuo. Političar poznat po visokim intelektualnim i moralnim vrijednostima bio je jedan od najcjenjenijih i najzaposlenijih političara svog vremena. 1896. osnovao je riječku Autonomnu stranku (Partito Autonomo) sa programom koji je bio usmjeren na obranu Rijeke od pojačane mađarizacije koju je forsirala Mađarska vlada, a protiv Hrvatskog življa. Zanimljivo je da je njegova sestra, Edvige Maylender bila supruga Antonia Grossicha, svjetski poznatog kirurga koji je 1908. prvi u svijetu uveo tinkturu joda za brzu dezinfekciju kože prije operacije, i budućeg predsjednika "Talijanskog nacionalnog vijeća" (Italian National Council of Fiume) 1918. (Izvor: Wikipedia, Autonomist Association, Također: Wikipedia, Michele Maylender )
1911. Vrijeme je pune otmjenosti i bogatstva ovoga grada. Rijeka ima dvadeset hotela, Zagreb ih ima tri. Ima dvanaest kina, Zagreb ima dva, a Pula četiri. Samo Corso Deák, bivša Ulica Borisa Kidriča, današnja Ulica kralja Krešimira imala je četiri kina, sada ima jedno i zove se "Croatia", u socijalizmu se zvalo"Beograd", a u vrijeme kad je podignuto bilo je to "Grande Cinematografo Parigi" ili "Cinematografo San Giorgio". Kino Odeon, u početku "Teatro Apolo" potom "Dancing variete Bomboniera" i "Cinema Carnaro" je danas malo kazališ te lutaka. (Djelomičan izvor: Alessandro Damiani: "Jezik i kultura u Rijeci, Rijeka itinerar jedne kulture", u: Književna Rijeka, br. 4(12), 2008., str. 4-70.)
1911. 13. Veljače pokopan je Michele Maylender.
1911. 16. Ožujka Na poticaj bankarskih krugova koji su osiguravali investicijska sredstva brodogradilišta "Danubius" u Rijeci, organizirano je udruživanje tvrtke˝Danubius˝a sa budimpeštanskom ljevaoničko -strojarskom tvrtkom ˝GANZ & CO.˝. Tako su na generalnim skupštinama tih dviju tvrtki dioničari na odvojenim sjednicama u Budimpešti odlučilu provesti fuziju ovih dviju tvrtki. U Rijeci je nakon fuzije tih firmi u brodogradilištu "Danubius" ostala ista uprava, a poslovno i tehnički konsolidirana, ovako udružena tvrtka dobiva ime ˝GANZ & CO. DANUBIUS˝(amblem brodogradilišta na slici desno). (Izvor: Mrtva mora, BRODOGRADILIŠTE U RIJECI OD 1905. DO 1918. GODINE, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 50/51, Hrvoje Gligora: 3. MAJ)
1911. 31. Ožujka na Sušaku je rođen kipar Vinko Matković, autor spomenika Oslobođenja na Delti (na slici ljevo sadijelom spomenika, partizankom). Cijeli svoj životni i radni vijek proveo je u rodnom gradu, nastavljajući obiteljskutradiciju. Umro je naTrsatu 23. Siječnja 1973. godine. Spomenik oslobođenja otkriven je na Delti 3. Svibnja 1955., na desetu obljetnicu oslobođenja Rijeke. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 80, Zana Dragičević:SPOMENIK OSLOBOĐENJA NA DELTI)
1911. 02. Travnja u Rijeci je osnovano židovsko Cionističko društvo "Heruth" (hebr. sloboda) kao odgovor na "cionistički pokret" koji je obnovio židovski identitet i predstavljao je za Židove diljem svijeta neku vrstu "trećeg puta". U međunacionalnim sukobima više se nisu trebali svrstavati ni na čiju stranu ili pak ostajati neutralni, već je sada postojala mogućnost da budu priklonjeni vlastitome tradicijskom krugu. (Izvor: Ha-kol broj 98. siječanj - veljača 2007., PROSLAVA 225. GODINA ŽIDOVSKE OPćINE RIJEKA)
1911. 04. Svibnja Luigi Maria Torcoletti izdaje svoju knjigu "Scrittori Fiumani" (slika desno) u kojoj prvi puta opisuje biografije riječkih pisaca 18. stoljeća Nicolo Hosta i Giuseppea Bardarinija. Knjigu je štampalo riječko štamparsko poduzeće "Stabilimento tipo-litografico di E. Mohovich".
1911. 16. Svibnja u Rijeci je rođen Giovanni Varglien (Rijeka, 16. Svibnja 1911. – Trst, 16 Listopad 1990.) igrač Fiumane od 1928. ire Giovanni "Nini" Varglien do 1929., Juventusa od 1929. do 1947. i Palerma od 1947. do 1948. Četvrti na listi svih vremena po broju nastupa u talijanskim prvenstvima uz Del Piera, Bonipertija i Buffona. Osvojio pet naslova i dva kupa sa Juventusom. Imao je tri nastupa za reprezentaciju Italije između 1936 i 1937. Nini, na slici ljevo, koji je kao 18-godišnjak iz "Fiumane" prešao u "Juventus" u Torinu je sedamnaest sezona bio standardni prvotimac. Odigravši u "serie A" 389 utakmica za "bianco-nere" postigao je 34 gola, osvojivši s "Juveom" pet uzastopnih naslova prvaka (od '31 do '35) i dva Kupa ('38 i '42). Samo je Boniperti više puta obukao dres Juventusa. Giovannijev stariji brat Mario Varglien, je također igrao za "Juventus" u isto vrijeme, i bio je pobjednik svjetskog kupa za Italiju. Obojica braće su poslije bili izvanredni treneri. (Izvor: Wikipedija, Giovanni Varglien, Također: Books Llc: Fiumana Players: Ernest Erbstein, Rodolfo Volk, Mario Varglien, Giovanni Varglien, Marcello Mihalic, Luigi Busidoni, Bruno Quaresima, Također: Footballdatabase, Player, Giovanni Varglien, Također: Miti del calcio, Giovanni VARGLIEN 1933-1940, Također: Wikipedia, Giovanni Varglien, Također: Il palone racconta, Giovanni VARGLIEN, 16 maggio 2017)
1911 20. Lipnja Održani lokalni izbori u kojima "Lega autonoma" Francesca Via, pobjeđuje Autonomnu stranku Ricarda Zanelle, za svega 46 glasova. (Izvor: Wikipedia, The Autonomist Association)
1911. 29. Lipnja u Magistratu grada Rijeke zaprimljena je molba kojom u ime nasljednika Caterine Ricotti, prvotne vlasnice "Teatra Fenice", Mario Ricotti traži građevnu dozvolu za radikalnu rekonstrukciju njihova kazališta, pri čemu prilaže 22 nacrta (jedan od njih na slici desno). Sve nacrte potpisuje arhitekt Theodor Träxler, a na poleđini je pečat "VENCESLAO CELLIGOI Ingegnere civ. Autorizzato". Budući da sami nasljednici nisu imali dovoljno kapitala za ovu investiciju, 09. Svibnja 1912. godine osnovano je "Dioničko društvo Teatro Fenice" ("Teatro Fenice Società in Azioni"), s osnivačkom glavnicom od 522.600 kruna, čiji je cilj bio realiziranje projekta Träxlera i Celligoia i eksploatacija teatra. (Izvor: Filozofski fakultet Rijeke, Odsjek za povijest umjetnosti, Marina Koprivnikar: TEATRO FENICE – BUDUĆNOST IZ PEPELA, 2016.)
1911. 03. Srpnja održana automobilistička utrka između Kantride i Voloskog. Ne postoje podaci o učesnicima ili rezultatima utrke. (Izvor: Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 – 1948, str:17, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 60, Saša Dmitrović: AUTOMOBIL U RIJECI)
1911. godine riječka plinara proširuje proizvodne kapacitete sa novim postrojenjem od pet peći s po devet horizontalnih retorti sa mehaničkim punjenjem, te 1913. postiže rekordnu emisiju rasvjetnog plina od 3.056.000 m3 uz dnevni maksimum od 15.000 m3. Nažalost, ovo cvatuće razdoblje rada Plinare prekinuto je početkom I svjetskog rata radi otežane opskrbe fosilnim ugljenom za isplinjavanje.
1911. 08. Srpnja Dr. Francesco Vio ponovo je izabran za riječkog gradonačelnika. Za potpresjednike su izabrani Donato Mohovich i Andrea Ossoinack. Tu je funkciju vršio od 10. Sječnja 1901. pa sve do 13. Lipnja 1913.
1911. 02. Rujna u Rijeku u službeni posjet stižu dva japanska ratna broda – krstarice "Kurama" i "Tone", pod zapovjedništvom H. Shimamurea. Svečano su dočekani, izmijenjene su i delegacije. Japanska je mornarica od 1896. bila redovit kupac riječkih torpeda. Nabavljali su torpeda do početka 1914., dokad su kupljena 1.222 torpeda. Japan je bio jedan od većih kupaca riječkih torpeda. Uz torpeda u riječkoj tvornici torpeda naručivale su se još i torpedne lansirne cijevi i visokotlačni kompresori. (Izvor: Novi List, 03. Rujna 1911., Također: Pro torpedo Rijeka, Miljenko Smokvina: Isporuke riječkih torpeda Japanu)
1911. 01. Studenog nakon nekoliko godina postojanja, a najviše radi nedostataka financija i nemogućnosti uključivanja u natjecateljsko veslanje, na sjednici održanoj toga dana, ukinut je Hrvatski veslački klub "Rožnica" te je odmah utemeljen novi pod nazivom Veslačko društvo "Uskok". Hrvatski veslački klub "Rožnica" osnovan je 1909. godine na Sušaku. Kasnije i "Uskok" mijenja ime u Hrvatski veslački klub "Vila". Društvo je imalo sjedište u Martinšćici koja je bilo središte sušačkoga veslanja. (Izvor: Iva Dujmešić, Veslački klub Jadran, Povijest)

Prvi Riječanin koji je letio nad gradom i tom prigodom postaje prvi pilot u monarhiji koji leti nad morem, Guido Prodam u svom monoplanu Horvath III. iznad Rijeke. Vidi se Šećerana u daljini

1911. 10. Prosinca, Guido Prodam (Rijeka, 12. Rujna 1882. - Budimpešta, 01. Lipnja 1948.) prvi Riječanin koji je letio nad gradom i tom prigodom postaje prvi pilot u monarhiji koji je letio nad morem (slika ljevo), godinu dana nakon Slavoljuba Penkale u Zagrebu. 17. Svibnja 1912. Poletio je tek iz trećeg pokušaja, i uz svirku glazbe i aplauz gomile, brzinom od 90 km/h odletio do Lovrana, na visini od 50 do 100 metara i sletio opet na Pioppi. Ovako je to opisao Supilov "Riečki novi list":

(...) izvučen je iz prigodnog hangara aeroplan konstruiran od dra. Horvatha, prijatelja avijatičara.(...) Odmah je pokušan motor, te je uzpostavljeno, da ne funkcijonira sasma u redu, navlastito da ne pravi dostatan broj okretaja u sekundi. Čim je motor malo bolje proradio, pokušao je Prodam polećeti, al tek se aeroplan dignuo dotakla se kola opet tla. Kod drugog pokušaja dokazao je Prodam vlastitu okretnost i hladnokrvnost. Aeroplan koji se nije uzdignuo jurio je velikom brzinom prema naslagama opeka pred fabrikom asfalta. Prestravljena publika očekivala je da će aeroplan udariti u zapreku, slomiti se, ali Prodam odvažno skoči opirući se nogama o tle, uspije mu zaustaviti na vrieme stroj. Kod trećeg pokušaja uz svirku glazbe i oduševljeni aplauz obćinstva vinu se lagano u zrak, kao kakva orijaška ptica, elegantan monoplan i za čas kao fantastičan galebbleti nad morskom površinom. Brzinom od kojih 90 km i na visini od 60 - 100 metara letio je smjeli avijatičar sve do Lovrana, dvaput, i mnoštvo je sa napetošću pratilo crnu siluetu, (...)"(Riečki novi list, utorak, 12. Prosinca 1911. "Uzlet avijatičara Prodama")

Zagrepčani i Riječani tako su u kratkom roku među prvim Hrvatima vidjeli ostvarivanje revolucionarnog izuma i “letećeg čovjeka”. Riccardo Zanella Pokušava ponovno letjeti u Rijeci sa istog mjesta na Piopi 12. Svibnja 1912. sa avionom marke Horvath III, ali nije imao dovoljno mjesta za poljetanje pa je pokušaj odgođen. Ponovno leti u Rijeci 17. Svibnja 1912. gdje mu tokom leta dolazi do kvara na avionu i biva prisiljen spustiti se na more. Avion je potonuo ali je on ostao neozlijeđen, tako da je opet bio prvi koji se spustio na more. Nastupao je i na natjecanju u Budimpešti gdje je osvojio drugo mjesto. Tokom rata leti u avionu tipa Flik 17D, a u Srpnju 1918. srušen je od strane RAF-ovog (britanski Royal Air Force) aviona nakon čega ostaje invalid. Prodam je čak i dizajnirao svoje avione, jednosjede Prodam I i i Prodam II tokom 1912, i vojni dvosjed Prodam III tokom 1913. (Izvor: Izvor: HRT Radio, Alen Čemeljić : Guido Prodam - prvi riječki pilot, OBJAVLJENO:12.09.2014, Također: Hrvatska Enciklopedija, zrakoplovstvo, Također: AeroDynamic Aviation, Zdravko : History: 100 years since the first flight over the Adriatic Sea)
1911. na izborima za gradsko vijeće pobjedila je Autonomna Stranka Riccarda Zanelle (slika desno)
1911. godine u novu zgradu kapucina, danas poznatom kinu "Croatia" na Žabici, premještena je " i "Tiskarski umjetnički zavod Miriam" u kojem će biti tiskane "Riječke novine" - jedan od najprodavanijih dnevnih riječkih listova i glavna konkurencija Supilovog "Riečkog novog lista". Nova stambeno-poslovna zgrada sagrađena je zapadno od kripte (ispred stare tiskare Miriam), te trgovački lokali istočno, a sve po projektu G. M. Cureta. (Djelomičan izvor: Alessandro Damiani: "Jezik i kultura u Rijeci, Rijeka itinerar jedne kulture", u: Književna Rijeka, br. 4(12), 2008., str. 4-70.)
1911. izgrađen je prvi vodovod u Bakru. Sagradila ga je tvornica cementa koristeći se izvorom Perilo na obali, a prvi su korisnici, uz investitora, bili Nautička škola i nekoliko privatnih zgrada. (Izvor: Gradilišta, Branko Nadilo: VODOOPSKRBA RIJEČKOG PODRUČJA I GRADNJA VODOSPREME STRELJANA, GRAĐEVINAR 52 (2000), str: 2)
1911. izgrađen je Boćarski centar Podvežica na Donjoj Vežici (slika ljevo). Objekt je dorađen 1996. i 2006. godine. Glavni dio objekta čini zatvoreno boćalište i svlačionice. Gledalište ima 900 sjedećih mjesta.
1911. u periodu između 1903. godine do 1911., oko 280.000 duša, isplovilo je za New York iz riječke luke.
1911. Iznad Martinšćice, na strani prema Sušaku, godine podignuta je talionica olova, zvana "Plumbum" (olovo). Talionica olova je tu radila od 1911. do 1929. i dala je ime riječkom kvartu Plumbum.
1911. Pastirica Ivanka Jerovšek prvi put se krvavo znojila, što su kapucini proglasili čudom sv. Johance. Izbila je velika afera nakon što je otkriveno da je djevojka kroz gumene cijevi pumpala teleću krv. Oštra polemika vodila se između liberalnog Supilovog "Riječkog novog lista" i kapucina. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE)
1911. Kirurg Antonio Grossich (Draguć pokraj Buzeta, 7. Lipnja 1849. - Rijeka, 1. Listopada 1926.), riječki liječnik, kirurg i političar, tiskao je u Berlinu znanstveni rad “Meine Preparations-methode des Operationsfeldes mittels Jodtinktur” o sterilizacĳi kirurškog polja jodnom tinkturom, čime je sprĳečio čestu pojavu gangrene pri operacĳama. Tehniku je prvi put iznio na međunarodnom medicinskom kongresu u Budimpešti 1909. Tehnika je prvi put upotrebljena tokom Libijskog Rata 1913.
1911. zahvaljujući radu članova Austrijskog turističkog društva (Osterreichische Touristen Klub) na vrhu učke je dovršena i kula vidikovac. Na slici desno vidi se gradnja te kule.
1912. U gradu Rijeci djeluje 12 banaka.
1912. Rijeka bila velika luka koja je prema tonaži brodova koji su uplovili bila na četrnaestom mjestu u Europi, a već sljedeće godine, 1913., na osmom mjestu. (Izvor: Iva Jerković: Rijeka kroz generacije, Završni rad, Mentorica: doc. dr. sc. Sarah Czerny)
1912. u Opatiji održan prvi Šahovski međunarodni turniru u na tlu Hrvatske, nazvan "Gambitni turnir". Na njemu je sudjelovao i tadašnji svjetski prvak Emanuel Lasker (Barlinek, Poljska, 24, Prosinca 1868. – New York, 11. Sječnja 1941.), i ostali ponajbolji europski igrači toga vremena. Prilično nepoznata činjenica je da je Emanuel Lasker porijeklom iz naših krajeva i da je njegov je djed bio administrativni direktor riječke Rafinerije i stanovao je u današnjoj riječkoj ulici Podpinjol, pa se tu 1895. rodio i otac budućega šahovskoga genija. Pobijedio je Rudolf Spielmann.
1912. 03. Sječnja Općinsko zastupstvo Sušaka zaključuje da bi zapravo sama općina mogla graditi bolnicu i to s 300 postelja – čak 100 kreveta više nego što se predlagalo godine 1906. Tadašnje pak novine, Supilov Novi list, donose članak s prijedlogom da bi se za izgradnju trebalo utrošiti i tri do četiri milijuna kruna pa to, između ostalog, ovako obrazlaže:

"...valja izgraditi veliku modernu bolnicu s više posebnih zgrada za odjele različitih bolesti i sa svim komforom, jer bi to bila bolnica za dvije županije... – ...ili zar ćemo podići samo kućicu koja već u početku neće zadovoljiti svojim potrebama i zahtjevima?"

Novi list uspoređuje i broj postojećih bolnica te njima pripadajući broj stanovnika u Modruško-riječkoj županiji s onima u Ličko-krbavskoj županiji, odnosno s onima na području Istre i Dalmacije. U članku se navodi:

"... u Modruško-riječkoj županiji je samo jedna bolnica na 230.000 duša (u Rijeci), u Ličko-krbavskoj županiji su tri male bolnice (u Ogulinu, Gospiću i Senju), pa na jednu bolnicu dolazi oko 104.670 duša, a u Istri su četiri bolnice, pa na svaku od njih dolazi oko 80.000 duša, te da u Dalmaciji ima čak šest civilnih i pet vojnih bolnica, pa na jednu bolnicu otpada samo oko 53.980 duša..."

(Izvor: Pregledni rad, Acta med-hist Adriat, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str:6)
1912. 08. Siječnja Općinsko zastupstvo Sušaka donosi konkretne zaključke o početku izgradnje bolnice te u tu svrhu imenuje i Permanentni odbor zastupstva u sastavu:

"...dr Ivan Kiseljak, kotarski liječnik,
dr Nikola Bačić, općinski liječnik,
dr Milan Kovačević, privatni liječnik u Sušaku,
dr Hugo Fabijanić, privatni liječnik u Sušaku,
dr Juraj Ožbolt, privatni liječnik u Rijeci,
mr ph Ivica Velčić, ljekarnik u Sušaku,
ing arh Vladimir Vidmar, arhitekt u Sušaku
tehn. Juraj Chvele, tehnički izvjestitelj kotarske oblasti."

Pod pritiskom javnosti Odbor odmah počinje i s radom, ali su se gospodarske, a poslije i političke prilike toliko pogoršale da izgradnja bolnice nije pokrenuta ni do početka Prvoga svjetskog rata (1914.). Tako je ovdašnje pučanstvo i dalje za bolničke usluge ovisilo o Bolnici Sv. Duha "s onu stranu Rječine". (Izvor: Pregledni rad, Acta med-hist Adriat, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str:7)
1912. 08. Siječnja održan XX. Opći generalni kongres "Circolo litterario di Fiume", na kojem su izabrani kao direktori Kluba Gino Antonj, Giovanni Cappellari, Carlo Conighi, Arturo Dalmartello, dr. Isidoro Garofolo, ing. Umberto Ghersa, Silvino Gigante, dr. Arturo Nascimbeni i Edoardo Susmel. Na konstitutivnoj sjednici izabran je za predsjednika dr. lsidoro Garofolo, za potpredsjednika dr. Arturo Nascimbeni, tajnik je postao Edoardo Susmel, a blagajnik prof. Arturo Dalmartello. Za knjižničara "Circola" izabran je dr. Silvino Gigante, knjižničara popularnih knjižnica Edoardo Susmel, a za revizore dr. Gino Antonj, Giovanni Cappellari, Carlo Conighi jun., Ing. Umberto Ghersa. Inače, to je društvo utemeljeno u Sĳečnju 1893. godine, s ciljem da okupi kulturne djelatnike, a pogotovo italijane, oko talĳanskog jezika i kulture. Među utemeljiteljima bili su Isidoro Garofolo, Michele Mayländer, Francesco Vio, Carlo Conighi i Andrea Bellen. Prvi predsjednik postao je odvjetnik Francesco Vio, a potom je tu dužnost preuzeo doktor Isidoro Garofolo. Izdavali su časopise "La Vita fiumana" ("Rĳečki život") i "La Vedetta" ("Straža"). (Izvor: ANNUARIO DEL CIRCOLO LETTERARIO DI FIUME, Attività del Circolo letterario nell' anno 1912.)
1912. 14. Sječnja sušački Hrvatski Sokol osniva nogometnu sekciju i na ovaj dan se održava njihov prvi trening.
1912. 22. Sječnja zabranjuje se daljnji rad organizacije "Giovine Fiume". Osnovana 27. Kolovoza 1905. kao odgovor na Riječku rezoluciju i ostale aktivnosti riječkih i sušačkih Hrvata. Htjeli su se izboriti za veća prava Italijna u Rijeci i području Kvarnera i Istre. Osnivači su bili Armando Odenigo Hodnig, Luigi Cussar, Gino Sirola, Ricardo Gigante i drugi. 6. Travnja 1907. počinju izdavati i svoj list pod imenom "La Giovine Fiume". Izlazio je do 26. Veljače 1910. U listu je kao novinar radio i Riccardo Gigante, a kroz taj je list politički djelovao i Gabriele D'Annunzio, još tada nepoznat u Rijeci. Pokret je bio inspiriran talijanskim iredentističkim pokretom. (Izvor: GIOVANNI STELLI: L'associazione irredentistica "La Giovine Fiume" e i pellegrinaggi alla tomba di Dante a Ravenna del 1908. e del 1911., Također: Augusto Sinagra: Lo statuto della Reggenza Italiana del Carnaro: tra storia, diritto internazionale e diritto costituzionale, 21 ottobre 2008, Giuffrè Editore)
1912. 26. Siječnja u brodogradilištu "Ganz & Co. Danubius" položena kobilica za brod "SMS Szent István". To je bio austro-ugarski dreadnought bojni brod klase Tegetthoff. Njegova izgradnja započela je u Rijeci, ali je opremanje broda dovršeno u Puli 1914. To je bio jedini brod Austro-Ugarske koji je služio mađarskom dijelu monarhije.
1912. Veljače odgovornost za gradnju gornje Kapucinske crkve od Giovanni Maria Cureta preuzeo je G. Brozović, dok je nove nacrte izveo Cornelije Budinić (Rijeka, 1873. - Trst, 1935.). Budinić je sam zapisao o projektu:

"Crkva je bazilikalnog tipa, s tri broda, dugačka oko 60 metara, uključujući atrij iznad kojega će biti podignut zvonik, i široka 20 metara. Zvonik će imati ukupnu visinu, ako se mjeri od ulične razine, oko 75 metara. Srednji brod ima širinu 10 metara i odijeljen je od pobočnih brodova s pomoću pet velikih lukova. S desne strane crkve nalazi se oratorij koji se uzdiže na trokutastoj površini."

Impresivni zvonik (slika desno), zbog kojeg su temelji ukopavani osam metara u stijenu, nažalost nikad nije sagrađen.
1912. 14. Veljače "Hrvatski Sokol" - Sušak - Rijeka priredio je veliki sokolski ples u hotelu Sušak sa svrhom prikupljanja donacija za izgradnju Sokolskog doma na Sušaku. Pozvana su sva plemenita gospoda sa svojim cijenjenim obiteljima.
1912. 18. Ožujka Osnovano je Riječko esperantsko društvo (Circolo esperantista di Fiume).
1912. 08. Ožujka u devedesetoj godini života umire Henri Menier. Radeći u Tvornici papira proveo je 71 godinu svoga života, a više od 25 bio je i predsjednik Trgovačke i gospodarske komore u Rijeci. On se je kao drugi član obitelji Meynler preselio iz Francuske 1841. godine, te je bio u službi poduzeća Smith & Mevnier tokom čitavih 71 godina, dijeleći besprekidno njezine brige i radosti i posvećujući mu sve svoje sile, čitavo svoje znanje i umjeće. (Izvor: Monografija, SMITH & MEYNIER TVORNICA PAPIRA D. D. U PRVOM STOLJEĆU SVOGA OPSTANKA)
1912. 01. Travnja isplaćeno je 1.337.718 kruna za izgradnju kompleksa zgrada Komande vojarne regimente "Baruna Jelačića", izgradnju koja je počela 1910. godine. Time je vojarna prešla u ruke riječke općine. Sada je to zgrada Tehničkog fakulteta, Tehničke škole za strojarstvo i brodogradnju,Veleučilište i Prirodoslovna i grafička škola. (Izvor: Radmila Matejčić: KAKO ČITATI GRAD - Rijeka jučer, danas, NAKLADA KVARNER, NOVI VINODOLSKI, 2013, str:419)
1912. 22. Travnja Gradonačelnik Venecije pozvao je riječkog kolegu na svečano otvaranje novog zvonika Sv. Marka.
1912. 25. Travnja u Rijeci, u 79. godini, umire Josip Gorup (Josip vitez Gorup pl. Slavinjski)(Slavina kod Postojne, Slovenija, 06. Travnja 1834. - Rijeka, 25. Travnja 1912), poduzetnik i veletrgovac, jedan od najznačajnijih privatnih investitora graditeljstva u Rijeci na prijelazu 19. u 20.st., graditelj hotela "Evropa" osoba od značaja u riječkoj povijesti. On je svoje milijunsko bogatstvo stekao nasljedstvom, koje je radišnošću i promućurnim ulaganjem u razne unosne poslove i bankarskim poslovanjem, vrlo pametnim investicijama i skromnošću u osobnim potrebama u životu samo umnožio. Dio svojeg bogatstva stekao je, ali i ostavio, u Rijeci. (Izvor: Wikipedia, Josip Gorup, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 64, Daina Glavočić: TAKO JE RADIO GORUP)
1912. 06 Svibnja brod "Carpathia"stiže u rijeku (na slici desno) nakon burnih dana iza nje, dana koji će je smjestiti u sve povijesne knjige. Naime, ušla je u povijest kada je 11. Travnja 1912. isplovila iz New Yorka sa 700 putnika na putu prema Rijeci. U noći 15. Travnja primila je SOS signal sa brod "Titanic". Kapetan Arthur Henry Rostron je odmah skrenuo sa rute prema izvoru SOS signala udaljen nekih 58 milja. Na poziciju potonuća "Titanica" stigli su sa zakašnjenjem od 40 minuta, u 4:10 ujutro. U noću kada je 1.459 putnika sa Titanica poginulo, posada "Carpathie" je uspjela spasiti 712 ljudi. Među posadom "Carpatije" bio je i jedan Riječan, inače konobar, 18 godišnji Giuseppe (Josip) Car, a njegov "Zaposlenički broj" je bio 304. Radio je na "Carpathiji" nešto preko mjesec dana, a plaća mu je bila 3 funte. Inače, na "Carpathiji" je bilo 70 članova posade (četvrtina od ukupnog broja) iz Hrvatskog primorja i Istre. Jedan od spašenih putnika dao je Caru svoj pojas za spašavanje, a on ga je spremio i donio u Rijeku. Danas se čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci (na slici ljevo). Taj prsluk jedan je od pet preostalih primjeraka na svijetu, a jedini u Europi, te čini centralni eksponat izložbe "Titanic – Carpathia"."Carpathia", sa spašenim putnicima kreća natrag u New York gdje je stigla nakon 3 dana, uveče 18. Travnja. Na prekinuti put prema Rijeci brod kreće u 16:00 20. Travnja. U Rijeku stiže 6. Svibnja gdje mu riječani priređuju veličanstveni doček. Inače, Carpathia jepotopljena 17. Srpnja 1918. tokom prvog svjetskog rata, pogođena sa dva torpeda sa njemačke podmornice. (Djelomičan Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, 120 godina – Prsluk za spašavanje s parobroda Titanic, Također: Martin Mayhew, Titanic centenary – Rijeka connection, Također: Total Croatia news, Just 5 in the world – Meet europe's only titanic lifejacket in Rijeka, Također: Ireport, CNN, Titanic's Forgotten Life Jacket)
1912. 09. Svibnja započeli su radovi na rušenju starog kazališta "Teatro Fenice". (Izvor: Filozofski fakultet Rijeke, Odsjek za povijest umjetnosti, Marina Koprivnikar: TEATRO FENICE – BUDUĆNOST IZ PEPELA, 2016.)
1912. 09. Svibnja kako bi osigurali sredstva za izgradnju novog kazališta, nasljednici Ricotti s grupom poslovnih ljudi osnovaju dioničko društvo "Teatro Fenice" ("Teatro Fenice Società in Azioni"), čiji je cilj bio realiziranje projekta Träxlera i Celligoia i eksploatacija teatra. Osnivačka glavnica je iznosila 522.600. kruna i bila je podijeljena na 2.613 dionica (slika desno) po 200 kruna svaka. U upravu društva imenovani su Giuseppe Blasich, Vjenceslav Celligoi, Fr. Dubokovich, Luigi Gherbaz, G. Minach, Giovanni Prodam, Eugenio Padoani, Mario i Umberto Ricotti, dr. Giulio Szegő, dr. Francesco Vio i Giuseppe Cergolero. Otvorenje teatra bilo je najavljeno za jesen 1913. godine. Prilikom osnivanja tiskane su dionice koje su na naslovnoj strani imale pročelje kazališta. Ovo pročelje razlikuje se, međutim, od onog iz prethodno prezentiranog projekta, a također i od izvedene zgrade. (Izvor: Teatrofenice, weebly, vremeplov, Također: Filozofski fakultet Rijeke, Odsjek za povijest umjetnosti, Marina Koprivnikar: TEATRO FENICE – BUDUĆNOST IZ PEPELA, 2016.)
1912. 19. Svibnja carskom naredbom ministarstva vanjskih poslova u Petrogradu, Eduard Pajkurić je imenovan počasnim vicekonzulom Rusije kod carskog konzulata u Rijeci. "Službeni list ruske vlade" objavio je da se "kapetan Eduard Pajkurić iz Rijeke imenuje počasnim vicekonzulom Rusije kod carskog ruskog konsulata u Rjeci". Krajem kolovoza 1912. doplovila je u Rijeku iz Krete ruska ratna topovnjača "Donec" pod zapovjedništvom fregatnoga kapetana Galda i u povodu imenovanja, pozdravila grad sa 19 hitaca, koji su sa tvrđice pomorske akademije bili odvraćeni. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 61, Irvin Lukežić: OBITELJ PAJKURIĆ)
1912. 24. Svibnja novi sušački vodovod dobio je dozvolu za gradnju. Otvoren je u Ožujku 1914. (Izvor: rijeka.hr, Obilježavanje 100 Godišnjice Sušačkog Vodovoda, Također: rijekaheritage.org>Izvor i crpna stanica Zvir)
1912. 26. Svibnja u riječkoj bolnici Svetog Duha rođen je mađarski političar János Kádár (Rijeka, 26. Svibnja 1912. - 6. Srpnja 1989.)(na slici ljevo), .), mađarski komunistički političar, aktivan tijekom revolucije 1956. i čelnik Mađarske od 1956. do 1988.. Rođen je pod imenom Giovanni Csermanek. Član Centralnoga komiteta KP Mađarske od 1943., ministar unutarnjih poslova 1948. – 1951. Priklonio se sovjetskoj vojnoj intervenciji i gušenju narodnog ustanka pa je postavljen na vlast pod tutorstvom sovjetskih okupacijskih trupa poslije mađarskog ustanka 1956., postavši predsjednik vlade i premijer Mađarske (1956. - 1958. i 1961. - 1965.). Bio je generalni sekretar Komunističke partije Mađarske od 1956. pa sve do 1988. godine. Omogućio je postepeno ublažavanje represivnog sovjetskog režima, ograničenu liberalizaciju kulturnog života i dao je uvesti neke tržišne reforme u socijalističku ekonomiju. Otkuda Rijeka u toj priči? Naime, njegova je majka, Borbála (Barbara) Csermanek podrijetlom iz Slovačke (Ógyalla, danas: Hurbanovo), otišla kao mlada djevojka iz rodne Slovačke na hrvatsku obalu u potrazi za poslom u turizmu i radila je kao sobarica u jednoj vili u Opatiji. Tu je upoznala mađarskog vojnika Jánosa Krezingera. Borbála je zatrudnjela i 1912. rodila dečka. Nije bila u braku pa je dijete dobilo njezino prezime. Giovanni Csermanek nije sve do 1950-tih znao tko mu je bio otac. Ipak, jer je Borbála bila katolkinja dječaka su krstili po katoličkom obredu. Pošto je Borbála bila samohrana majka sa malim djetetom, nije joj bilo lako naći posao u turizmu pa je pokušala pronaći rodbinu djetetovog oca. Oni su živjeli u Mađarskoj, južno od Balatona, no nisu željeli preuzeti dijete. Borbála je ipak uspjela pronaći udomitelja u Mađarskoj, ime mu je bilo Imre Bálint, no za tu mu je uslugu trebala platiti. Viđala je sina samo tijekom praznika. Ime János dala mu je majka, no prezime Kádár (Mađarski: bačvar) uzeo je on sam kasnije u odrasloj dobi. Naime, János je udomiteljevog brata kojemu je bilo ime Sándor Bálint Kádár smatrao svojim pravim udomiteljem i dobročiniteljem pa je uzeo njegovo prezime. 1918. nakon kraja I. svjetskog rata Borbála se vraća i preuzima brigu za sina, seli se u Budimpeštu i upisuje ga u školu. (Izvor: Wikipedia, János Kádár, Također: Enciklopedija britannica > János Kádár, Premier of Hungary, Također: newworldencyclopedia.org > Janos Kadar, Također: Povijest.hr, U Rijeci rođen kasniji mađarski vođa János Kádár (1912.))
1912. 12. Lipanj Austrijski dnevni list "The Register" piše da se ".... u Martinšćici blizu Rijeke (Austria) podiže veliki novi pogon za preradu olova koji će biti završen tijekom jeseni ove godine. Rudača koja će se tamo prerađivati uglavnom će se uvoziti iz Australije. Unatoč dugom prekomorskom transportu to je jeftinije od prijevoza željeznicom iz rudnika olova u Transilvaniji ili Austriji i Mađarskoj. Rudača će se dopremati u luku Martinšćici gdje će se prebacivati u tvornicu pomoću žičare. Tvornica će trošiti 120 m3 vode na sat kada radi punim kapacitetom. Voda će se crpsti iz izvora u blizini obale i dopremati u tvornicu pomoću tri turbinske pumpe. Za rad tvornice potrebno je 300 radnika, ali neko vrijeme tvornica će raditi s pola kapaciteta. ...." Godine 1911. sagrađen je dio obale s lučkom instalacijom za prihvat brodova u zaljevu ne bi li se do talionice omogućio dovoz rudače visećim vagonima (žicovodna željeznica). Uz uspinjaču i vezu s morem u Martinšćici, Talionica je posjedovala i vlastiti željeznički kolosijek. (Izvor: Rijeka heritage, Plumbum - Vulkan, Također: LPR, Topionica olova Plumbum (1911-1929) , Autor: Vežičanka)
1912. 15. Lipnja u austrijskome stručnom filmskom časopisu "Oesterreichischer Komet" koji je u Beču izlazio svaki tjedan i u kojem su filmska poduzeća oglašavala svoje filmove, nudi se i film "Vježbe s Whiteheadovim torpedima" (Übungen mit Witeheades Torpedos). Navedeno je da je film dugačak 85 metara (oko 4 minute projekcije) i da ga distribuira bečko poduzeće "Irma Handl". Ne zna se tko je film snimio ni tko ga je proizveo. Pretpostavlja se da je to možda bila francuska tvrtka "Pathé" jer se u istom oglasu reklamira i film "Vožnja motornih čamaca u Opatiji" (Motorbootfahren in Abbazia) uz isticanje Pathéa kao producenta. (Izvor: I. međunarodna konferencija u povodu 150. obljetnice tvornice torpeda u Rijeci, Dejan Kosanović: FILM KAO POVIJESNI IZVOR ZA IZUČAVANJE RIJEČKE INDUSTRIJSKE BAŠTINE)
1912. Rujan pionir ruskog i svjetskog zrakoplovstva, inženjer, učitelj, sportaš zrakoplovac Khariton Nikanorovitsj Slavorossov (Chernigov, Rusia, 11. listopad 1886. - Medvezhyegorsk, Rusia, 1941., slika ljevo) u Rijeci i Opatiji izvodi pokazne letove svojim avionom dvokrilcem "Bleriot XI". U primorskom primorskom gradu Rijeci njegovi su letovi pogodili maštu i odredili sudbinu dječaka Roberta Bertinija koji je tu prvi put je vidio zrakoplov i bio je fasciniran aeromitingom. Sin poručnika doktora i viceguvernera baruna Lodovica Orosa di Bartinija postao je legendarna ličnost kada kasnije je došao u Rusiju i postao poznati sovjetski dizajner zrakoplova. (Izvor: PeoplePill: HARITON NIKANOROVITSJ SLAVOROSSOV)
1912. Kolovoza izdana dozvola za izgradnju ribarnice.
1912. Kolovoza u Rijeci se osniva sportski klub "Doria".
1912. Klimatske prilike ovoga kraja, sanatorij, privatne liječničke ordinacije, uređena kupališta i čisto more oko grada Sušaka pogodovali su razvoju dobrih zdravstvenih uvjeta pa je Sušak te godine proglašen kupališnim mjestom i klimatskim lječilištem – "Badeort und Cuort Sušak". (Izvor: Pregledni rad, Acta med-hist Adriat, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str:5)

Crkva Srca Isusova na Zametu, vidi se i kip orla, kasnije skinut

1912. Završena Crkva Srca Isusova na Zametu (slika desno). Oko nacrta crkve založio se ing. Jaroslav Kopecky, koji je vodio i izgradnju. Crkvu je 30. travnja 1913. u ime tršćanskog biskupa blagoslovio tadašnji dekan i župnik iz Kastav-grada, preč. g. Franjo Ryšlavy. (Izvor: Gradnja crkve Srca Isusova na Zametu)
1912. nakon uspjele smotre pedesetak plivača u riječkoj luci, održana je prva plivačka priredba u Sušaku. Održana je na kupalištu Strauss na Brajdici. Plivalo se od mora do obale na dionicama 200 i 400 metara, slobodnim stilom. Najviše zahvaljujući Rudolfu Rešu, sinu vlasnika kupališta Klotilda na Pećinama, Victoria je 01. Srpnja 1914. osnovala svoju plivačku sekciju, čime su zasnovani temelji budućoj aktivnosti Plivačkog Kluba Primorje. Prvi referent sekcije bio je Đorđe Banjanin, a Rudolf Reš prihvatio se uloge prvog trenera. (Izvor: Wikipedia, Športsko društvo Primorje '08, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Boris Perović: STOLJEĆE PONOSA)
1912. 14. Listopada Otvorena pučka škola sv. Križa na Srdočima. Škola se nalazila u zgradi kapelanije sve do 1940., kad je izgrađena nova školska zgrada. Prvi učitelj bio je Josip Aničić. (Izvor: Osnovna škola "Srdoči" Rijeka, Osnovna škola "Srdoči" Rijeka)
1912. 17. Listopada, u Sušaku, u obitelji pomorskog strojara Petra Gudca i kućanice Franjke Gudac, rođen je riječki slikar Hinko Gudac (slika ljevo, autoportret, 1958.), jedan od najznačajnijih hrvatskih impresionista i nadrealista. U mladosti se isticao kao živo, nestašno i nadareno dijete s velikom sklonošću rema prirodi i crtanju likova iz prirode. U dvanaestoj godini teško je obolio od šarlaha, što je kao trajnu posljedicu ostavio gluhoću. Od tada je živio povučeno. Kao odličan đak 25. Rujna 1931. dobiva stipendiju Općinskog poglavarstva općine Kraljevica i 15. Listopada 1932. upisuje se na Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu. 01.Studenog 1936. dobiva mjesto nastavnika likovnog odgoja u Zavodu za odgoj gluhonijeme djece u Zagrebu gdje polaže državni ispit i dobiva titulu profesora. U isto vrijeme se počinje samostalno baviti kiparstvom i slikarstvom. Imao je deset samostalnih izložbi i sudjelovao na dvadesetjednoj skupnoj izložbi kod nas i u inozemstvu (posebno treba istaći izložbe u Zagrebu 1953., 1956., 1960. i 1996., Rijeci 1955., 1996. i 2000., Kraljevici 1998., Beogradu 1956., te Bruxellesu 1953.Teško bolestan Hinko Gudac odlazi u Rijeku gdje umire u bolnici 18. Sječnja 1991. godine. (Izvor: Vladimir Biondić: "Hinko Gudac - U potrazi za svetim gralom", Također: Marina Baričević: HINKO GUDAC, Marketing Alfa i Omega, Zagreb , 1997)
1912. godine otvoreno je Riječko kino-kazalište pod imenom “Cinematografo Argentina”. Tokom godina ime je mjenjano u “Teatro Minimo”, pa “Teatro Argentina”, nakon toga u “Teatro Pallas”, “Centrale”, “Garibaldi” i na kraju “Kvarner”. Zatvoreno je devedesetih godina. Sedam imena za 80-ak godina postojanja.
1912. 01. Prosinca u bečkom Sanatoriumu, nakon duge i teške bolesti umire Emilio Ambrosini (Trst, je 21. kolovoza 1845. – Beč, 1. prosinca 1912.), talijanski arhitekt koji je djelovao u Rijeci. U naponu stvaralačke snage, u dobi od 67 godina, zbog narušena zdravlja dugom i teškom bolešću odlazi u Beč kako bi u ondašnjim medicinskim ustanovama potražio izlječenje. I tamo umire. U Trstu je završio brodograđevnu školu. Godine 1884. nastanjuje se u Rijeci gdje pokreće atelijer i vlastito građevno poduzetništvo. Iste godine radi projekt prihvatilišta "Clotide". Oko 1895. izvodi kompleks zgrada u parku vile Vranyczany.Njegovi ostali značajni radovi su kuće Giovannija Schittara (danas Korzo 23), Milcenich-Cerniak 1905. (danas stambeno-poslovna trokatnica na Korzu br. 25), Sambalino-Plöch (danas Supilova 13), Materljan-Krainz, Fabich (danas Pomerio 9 i 11), hoteli Royal (danas Robna kuća Magma i sjedište PGŽ, Korzo br. 9, na slici desno) i Bristol (današnja stambeno-poslovna zgrada u Krešimirovoj ulici br. 12), te 1902. vila Corossacz (danas glazbena škola I. M. Ronjgov). Pokopan je na Trsatskom groblju na Sušaku. (Izvor: Wikipedia, Emilio Ambrosini, Također: Wikipedia, Emilio Ambrosini, Također: MUZEJ GRADA RIJEKE , Emilio Ambrosini – arhitektonska ostvarenja u Rijeci i Opatiji 1884. – 1912.)
1912. 06. Prosinca nasljednici Caterine Ricotti, prvotne vlasnice "Teatra Fenice" predali su zahtjev za izdavanje građevinske dozvole za gradnju nove zgrade novog "Teatra Fenice". U prilogu zahtjeva nalazi se i dvanaest nacrta te statički proračun riječkog ureda tršćanske firme "Westermann & Cie.". Građevinsku su dozvolu dobili tek 29. Svibnja 1913. Svi nacrti glavnog projekta nose pečat firme "Eugenio Celligoi & Co.", a ovaj put ih potpisuju Theodor Träxler i Eugenio Celligoi. (Izvor: Filozofski fakultet Rijeke, Odsjek za povijest umjetnosti, Marina Koprivnikar: TEATRO FENICE – BUDUĆNOST IZ PEPELA, 2016.)
1912. 08. Prosinca Nikola (Bernardin) Škrivanić, gvardijan kapucinskog samostana zajedno sa ostalim naprednim kapucinima pokreće "Riječke novine", prvi - i do danas jedini - hrvatski katolički dnevnik, na "načelima hrvatskim, katoličkim i demokratskim". "Riječke Novine" su bile hrvatski katolički politički dnevnik koji je izlazio do 1914. Dnevnik je bio izvanstranačko glasilo. Odluka da se pokrene katolički politički list donesena je na sastanku hrvatsko-slovenskoga katoličkog đaštva, održanom u Ljubljani 1912. U kratko vrijeme postale su, poslije Supilovog "Riječkog novog lista", drugi najtiražniji dnevnik u Hrvatskoj. Novine su uređivali mladi katolički laici dr. Petar Rogulja (1888.-1920.), dr. Rudolf Eckert (1889.-1915.) i pjesnik vlč. Milan Pavelić (1878.-1939.), a nedjeljni je prilog uređivao sam Škrivanić. Bile su ukinute, zbog ratnog stanja, 30. Kolovoza 1914. kada ih zabranjuje austrijska vojna cenzura jer se navodno nisu podudarale s interesima vojnih operacija. Štampane su u umjetničkom zavod "Miriam" u kapucinskoj štampariji "Kuća dobre štampe". Sliku prve stranice "Riječkih Novina" možete vidjeti na slici ljevo. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Igor Žic: POVIJEST JEDNE ILUZIJE, Također Djelomičan izvor: Alessandro Damiani: "Jezik i kultura u Rijeci, Rijeka itinerar jedne kulture", u: Književna Rijeka, br. 4(12), 2008., str. 4-70., Također: Izvorni znanstveni članak, WOLLFY KRAŠIĆ: Djelovanje kapucinskog protualkoholnog društva "Sveta vojska")
1912. 22. Prosinca potpisan je Ugovor o gradnji sušačkog vodovoda, a gradnja ovog zahtjevnog projekta privedena kraju nakon samo tri godine izgradnje, u tada već ratnim godinama. Izgradnja sušačkog vodovoda povjerena je 1912. godine udruženim građevinskim poduzetnicima "Sonnenberg, Eisenbat i Batušić" iz Zagreba i "Flegel, Karl i Stark" iz Beča, a te je firme zastupao inženjer Slavo Batušić. Te tvrtke su gradnju i privele kraju 1915. godine. Tijekom gradnje korištena su u to vrijeme najsuvremenijatehnička rješenja i iskustva s izgradnje vodovoda u Beču. Vodospreme sušačkog vodovoda "Sv. Križ", "Podvežica", "Pećine" i "Vidikovac" na Bulevardu projektirao je inženjer Milan pl. Eisenthel. Vodospreme nose naziv dijela grada koji opskrbljuju vodom, a svojom se ljepotom i posebnošću ističe ona na Vidikovcu, koja ima obilježja arhitekture historicizma, ali i elemente drugih arhitektonskih pravaca poput manirizma. Danas je ovaj sušački vodovod, uz manje preinake i dogradnje, dužine 16.700 metara s 500 metara tunela i dalje u upotrebi. Trasa vodovoda prati tok Rječine, prolazeći uz Jelenje, Gospodsko selo, Drastin, Valiće, Pašac, Gornju Orehovicu i Orehovicu. (Izvor: Grad Rijeka, PREMIJEROM FILMA "GORSKI VODOVOD TRSAT – SUŠAK 1915. – 2015." OBILJEŽENA STOTA GODIŠNJICA SUŠAČKOG VODOVODA)
1913. 01 Sječnja riječki "Club Alpino Fiumano" izdaje knjigu "Guida di Fiume e dei suoi monti" (Vodič Rijeke i njenih planina) autora Guida DePolia. Knjiga je imala 266 stranica bogatih fotografijama i tvrdi uvez, a štampana je u firmi "Tipografia P. Battara" (slika desno).
1913. Riječka luka je po ukupnom prometu (4,5 mil. tona) osma u Europi. Na lukobranu je podignuto najatraktivnĳe riječko kupalište Quarnero.
1913. na inicijativu dr. Ruggera Grossicha a prema projektu arhitekta Bruna Slocovicha podiže se, na terenu bivše vile Gelcich (Ive Marinkovića 11) zgrada Riječkog sanatorija. 1927. godine prema projektu Luigija Luppisa nadograđen je 3.

Brza krstarica SMS Helgoland, Danubius, kobilica položena 23.11.1912, porinuce 29.08.1914, 130 metara, 3945 tona

kat. Kasnije je to bilo Riječko rodilište, a danas Dom Zdravlja Primorsko Goranske Županije.
1913. u riječkom brodogradilištu ˝GANZ & CO. DANUBIUS˝ je porinuta Krstarica "HELGOLAND", 3.500 t istisnine, narudžba austro-ugarske carsko-kraljevske ratne mornarice (slika ljevo)
1913. 22. Veljače otvoreno je Kino-teatar Corso, vlasništvo Massimiliana Eislera u novoj zgradi prema projektu Francesca Mattiassija, koji je ujedno bio i vlasnik objekta na Korzu 38. U prizemlju nove stambeno-poslovne zgrade otvorena je kinodvorana, za svoje vrijeme vrlo moderno uređena. Kino je imalo predvorje, parter i balkon potkovičastog oblika na koji sedolazilo posebnim stubištem. Imala je centralno grijanje, električnu rasvjetu, usavršene uređaje za projekciju "pomičnih slika", te sigurnosne izlaze i hidrante za slučaj požara. Izgradnja kinematografa u prizemlju ovog objekta rezultat je pravilnika grada kojim se od 1910. javni sadržaji moraju nalaziti u prizemljima zgrada u centru rijeke.
1913. 22. Ožujka u riječkim novinama "La voce del popolo" (1889. – 1915./1921.) izlazi pjesma nepoznatog autora (pod pseudonimom "Cavaliere di garbo") "La nostra lingua" koja je postala svojevrsnom himnom italofonog dijela Riječana toga doba. (Izvor: FLUMINENSIA, god. 25 (2013), br. 1, Dolores Miškulin: Književne teme u riječkoj periodici na talijanskome jeziku od 1900. do 1919. godine)

Pogreb Erazma Plemenitog Barčića. Povorka od nekoliko tisuća ljudi kreće sa Korza prema Groblju na Kozali

1913. Počinje izgradnja paviljona riječke ribarnice po projektu Carla Pergolija.
1913. 06. Travnja, u 83. godini života, umro ugledni odvjetnik i hrvatski rodoljub Erazmo pl. Barčić (rođen, Rijeka 09. Lipnja 1830.), dugogodišnji vođa riječkih Hrvata. U Zagrebu je studirao pravo, nakon čega je bio sudac, a potom odvjetnik u Rĳeci. Bio je zastupnik u Saboru u više mandata, a 1906. godine bio je privremeni predsjednik Sabora. Nakon nastanka Austro-Ugarske Monarhĳe napušta pravašku ideju i priklanja se onoj južnoslavenskoj/jugoslavenskoj. Sprovod (Slika desno) je obavljen 08. Travnja u 11 sati i prisustvovalo mu je nekoliko tisuća riječana i riječko redarstvo moralo je održavati red u povorci. Parobrodima su na sprovod dolazili ljudi iz raznih djelova hrvatske. Čitava se Rijeka u tišini oprostila od svog velikog sina. Povorka je krenula od njegovog doma na Korzu broj 6, nakon što se oglasilo Patricijsko zvono sa gradskog tornja, i krenula prema obiteljskoj grobnici obitelji Zangerle na Kozali. Smrću tog riječkog plemenitaša izumro je i taj drevni i ugledni rod riječkih Barčića. Wikipedia krivo navodi dan 05. Travnja kao dan smrti. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, BARČIĆ, Erazmo, Hrvatska Enciklopedia, Barčić, Erazmo st., Također: Facebook, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, 9.lipnja 1830. - rodio se Erazmo Barčić, Također: poglednagrad, Pjer Orlić: Ulicama moga grada... Erazmo Barčić)
1913. 27. Travnja odigrana je prva trening nogometna utakmica na Kantridi. Susret su odigrale "Victoria" (Sušak) i ekipa sa engleskog parobroda "Ivernia", ali rezultat nije poznat. Službeno otvaranje stadiona upriličeno je u nedjelju 01. Lipnja 1913. i za tu priliku gost "Victorije" bio je "Prvi hrvatski građanski športski klub" iz Zagreba (3:0), tada treće plasirani na ljestvici Hrvatske i Slavonije. (Izvor: Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa: 1873-1948, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: KRATKA POVIJEST RIJEČKOG NOGOMETA)
1913. Budući da neki dijelovi Sušaka nisu imali vodu (dio Trsata, Krimeja, Podvežica i Vežica), zbog velikih troškova crpljenja na izvorištu Zvir i naraslih potreba, izgrađen je gravitacijski vodovod od izvora Rječine. Taj je vodovod bio kapaciteta 110 l/s, a išao dolinom Rječine do Pašca i preko Orehovice do prekidne komore Sv. Križ. Izgrađen je za dvije godine što je bio rekord jer je položeno 16.700 m cjevovoda i probijeno 500 m tunela. Tako je uspostavljen vodoopskrbni sustav Sušaka s tri visinske vodoopskrbne zone. (Izvor: Gradilišta, Branko Nadilo: VODOOPSKRBA RIJEČKOG PODRUČJA I GRADNJA VODOSPREME STRELJANA, GRAĐEVINAR 52 (2000), str: 2)
1913. 29. Travnja nakon što je Gradski Tehnički ured pregledao nacrte za novu zgradu "Teatro Fenice", izdaje pozitivno mišljenje na priložene skice i troškovnik radova za izgradnju novih ulica u njihovom vlasništvu u Ulici Ciotta koje će okruživati novo kazalište. Magistrat je iste odobrio 18. Srpnja 1913., nakon što je Tehnički ured potvrdio da je projekt u skladu s općinskim tehničkim zahtjevima. Gradsko poglavarstvo (Magistrato Civico) izdalo je građevinsku dozvolu 29. Svibnja 1913. godine i to samo za Kazalište i južni dio zgrade, onaj u kojem su bile smještene prostorije Kazina. (Izvor: Filozofski fakultet u Rijeci, Odsjek za povijest umjetnosti, Marina Koprivnikar: TEATRO FENICE – BUDUĆNOST IZ PEPELA)
1913. 29. Travnja u Hrvatskoj narodnoj čitaonici na Trsatu je osnovano "Radničko-obrtničko potporno društvo 'Erazmo Barčić''. Uloga društva bila je zaštititi svoje bolesne i radno nesposobne članove te brinuti o njihovu moralnom odgoju i naobrazbi. (Izvor: MAJA POLIĆ: TRSATSKA ČITAONICA OD POČETKA DO 1918., Problemi sjevernog Jadrana 11 (2011)
1913. 30. Travnja Svečano blagoslovljena crkva Srca Isusova na Zametu. Sagrađena je na inicijativu vlč. Josipa Aničića, prvog kapelana crkve na Srdočima koji je bio i vjeroučitelj u zametskoj školi. Berta Rubeša, supruga Frana Rubeše (koji je okupio ckveni odbor za izgradnju), koja je od mladosti bila u bratovštini presvetog Srca Isusova, potakla je svog muža da odboru predloži novoj crkvi ime Srca Isusova. Oko nacrta crkve založio se ing. Jaroslav Kopecky, koji je vodio i izgradnju. Crkva je konačno podignuta 1912 godine, ali zbog nedostatka sanitarnog čvora, nije mogla biti i blagoslovljena. Moralo se pričekati do 30. Travnja 1913. (svečanost blagoslova na slici ljevo), kada je održana svečanost posvete, koju je obavio u ime tršćanskog biskupa tadašnji dekan i župnik iz Kastav-grada, preč. g. Franjo Ryšlavy. (Izvor: Gradnja crkve Srca Isusova na Zametu, Također: Forum Croinfo.net, Travanj - značajni događaji, Autor, Ilirija)
1913. na brdu iznad Martinšćice prema Rijeci otvorena ljevaonica metala (Plumbum), kasnije poznata firma "Vulkan", bankrotirala i otišla u stečaj ranih 1990-tih.
1913. Riječko "Komunalno Kazalište", u sklopu naraslog, tada već posve otvorenog, talijanskog nacionalizma mijenja naziv u "Teatro Giuseppe Verdi". (Izvor: Forum Croinfo.net, Svibanj - značajni događaji, autor: Ilirija)
1913. 01. Svibnja Senjsko-modruški biskup Roko Vučić pokreće kampanj protiv, kako ju je on nazvao, “zle štampe”. U okružnici svećenstvu i narodu zabranjuje čitanje "Riječkog novog lista" Frana Supila, koji je, prema mišljenju katoličke hijarerahije predstavnik te "zle štampe". (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Goran Moravček: ANTIPODI POD KOLARINOM)
1913 02. Svibnja Nakon što je srušeno staro kazalište "Teatro Fenice" i dovršen iskop terena za suterenske etaže i temelje, započela je gradnja temelja. (Izvor: weebly, Teatro Fenice, Vremeplov)
1913. 13. Svibnja nakon šta je ustanovljeno da voda iz fontane Sasso Bianco (u današnjem djelu grada koji zovemo Beli Kamik) više nije pitka, perilo se ne koristi i smeta u prometu, Gradski Tehnički ured poslao predstavku Gradskom magistratu sa zahtjevom da se fontana i perilo uklone. Iste godine to je i učinjeno.
1913. 29. Svibnja Gradsko poglavarstvo (Magistrato Civico) izdalo je građevinsku dozvolu za gradnju novog"Teatra Fenice", i to samo za Kazalište i južni dio zgrade, onaj u kojem su bile smještene prostorije Kazina. Nakon dobivene suglasnosti Tehničkog ureda i Magistrata započelo se s radovima na kopanju iskopa za suterenske etaže i temelje. Betonske zidove vanjske zidove od pune opeke radila je firma "Weiss-Westermann" iz Trsta, željeznu krovnu konstrukciju izvela je firma "Lajos Markus" iz Budimpešte, pozornicu je izveo kazališni stručnjak Antonio Stancich iz Trsta, rasvjetu je postavila firma "Kelua" iz Budimpešte, Alarmne uređaje firma "Csermley i Selva" iz Rijeke, stolarske radove izvela firma "Karl Binder" iz Ljubljane, željezni zastor firma "Pietro Vidali" iz Trsta, postavljanje parketa u kazalištu i u sali ispod partera "Prva riječka tvornica parketa", polaganje azbestne podloge na parteru, balkonu, ložama i hodnicima firma "Artur Klein" iz Rijeke, tapeciranje, bojenje i pokrivanje krova izvršile su firme: "Giuseppe Greiner, Giuseppe Padovani, Koprivnikar i Dorcich", te "Bernardo Braun", svi iz Rijeke, dok je oslikavanje platnenog zastora i kulisa povjereno slikaru Giacomu Rossiju iz Trsta. Na slici ljevo, unutrašnjost Teatra Fenice, jedina sačuvana fotografija snimljena neposredno prije otvorenja u Travnju 1914. Dvorana je snimljena s pozornice,a vidi se gledalište partera, balkona i galerije, te dio loža. Zgrada je pod krov stavljena 15. Siječnja 1914., a tada je dostavljen i zahtjev za komisijski pregled i dozvolu nastavka radova. (Izvor: Filozofski fakultet u Rijeci, Odsjek za povijest umjetnosti, Marina Koprivnikar: TEATRO FENICE – BUDUĆNOST IZ PEPELA)
1913. godine lučki promet u Rijeci iznosio je ukupno 4 milijuna tona, da bi 1924. godine bio samo 650.000 tona.
1913. 01. Lipnja u nedjelju, utakmicom između "Viktorije" i "Hrvatskog građanskog sport kluba" iz Zagreba otvoreno je igralište na Kantridi. Rezultat je bio neočekivan – 3:0 za "Viktoriju". Igrali su: "Victoria": Prebeg, Haramija, Novaković, Margan, Medanić, Lipovac, Albaneze, Kukić, Krunoslav, Fabica i Veljačić "Građanski": Vrđuka, Šefranek, Šifter, Benić, Horvat, Stary, Jurčec, Kinert, Leško, Granitz i Sedlak. Susret je najavljen u Jutarnjem listu 01. Lipnja 1913. godine na 4. stranici sljedećim riječima:

"U nedjelju takmit će se na Sušaku tamošnji najbolji športski klub 'Viktorija' proti I. hrv. gradjanskom športskom klubu. Kako je poznato 'Viktorija' stoji na prvom mjestu u cielom našem Primorju, a njezini igrači ističu se osobito brzom i ustrajnom igrom, te će naš Gradjanski imati vrlo mnogo naprezanja, ako hoće da svlada svog protivnika, koji imade još i tu prednost, da igra na vlastitom igralištu, na kojem naši igrači nisu još igrali. Danas polaze igrači gradjanskoga na Rieku, a vraćaju se u ponedjeljak. Hrvatski gradjanski športski klub šalje na ovu utakmicu sliedeću momčad: Benić, Granetz, Leško, Kinert, Jurčec, Stary, Horvat, Offak, Šifer, Šefranek, Vrdjuka."

Utakmica je počela u 17 sati. Cijene ulaznica su bile: sjedala 1 kruna, lijeva strana stajanje 80 filira, desna 60 filira, a djeca su plaćala 40 filira. Na opće iznenađenje i van svih očekivanja, Sušačani su dali posla gostima. Bilo je 3:0 za domaće, a sudio je Milan Martinović. Igralo se pošteno. Nakon toga učestale su sa svih strana ponude za gostovanje na Kantridi, i to ne samo za igranje s „Victorijom" već i s ostalim riječkim klubovima. Igralište će tokom godina mijenjati svoje ime od originalnog "Igralište hrvatskog sportskog kluba Viktorija" pa preko "Campo sportivo", "Campo sportivo Borgomarina" (po tadašnjem nazivu ulice iznad igrališta), "Campo Unione Sportiva Fiumana", "Stadio Comunale dell’ Littorio" (Gradski liktorski stadion, prema fašističkoj terminologiji koji ostaje do pada Italije 1943. godine) , pa do današnjed imena "Stadion Kantrida". (Izvor: F. Burburan, Z. Moranjak: Rijeka nogometa, 1873.-1948., 2006., str. 55., Također: Doc. dr. sc. Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, str: 9, Također: Grupa autora, Monografija: STO GODINA STADIONA KANTRIDA, ADAMIĆ, Rijeka, 2013., Također; Nogometni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža 18 Kolovoz 2010, Također: wikipedia>Stadion Kantrida)
1813. 20. Lipnja u Bakru je rođen Bartol plemeniti Zmajić, veliki župan modruško-rĳečki. Završio je studĳ prava u Pressburgu. Niz godina nalazio se na mjestu predsjednika središnje uprave u Rĳeci, a 1861. postaje rĳečki veliki župan. Sudjelovao je u radu banskih konferencĳa. Od 1860. do 1873. bio je zastupnik Hrvatskoga sabora, a 1866. član je regnikolarne deputacĳe koja je pregovarala s deputacĳom Ugarskog sabora o sklapanju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Preminuo je u Rĳeci, 28. Travnja 1888. (Izvor: HAZU, Maja Polić: NEKADAŠNJA RĲEKA I RĲEČANI, S OSVRTOM NA KORESPONDENCĲU RAČKI – STROSSMAYER)
1913. 04. Srpnja od oca Andree i majke Giuseppine rođen je u Rijeci Ulderico Andrea Sergo (Rijeka, 4. srpnja 1913. – Cleveland, 20. Veljače 1967.), amaterski i profesionalni boksač u bantam kategoriji i olimpijski pobjednik na olimpijskim igrama 1936. u Berlinu. U finalnoj borbi u Berlinu na bodove je pobjedio američkog boksera Jackie Wilsona. Za Talijansku reprezentaciju (u to vrijeme Rijeka je pod Italijom) je boksao od 1932. do 1939. i odigrao oko 150 borbi. Ulderico počinje boksačku karijeru sa 16 godina, 1929. godine, u "Accademia Pugilistica Fiumana" (riječkoj boksačkoj školi) koju je vodio "esperto maestro Celso Ierina". Od tada pa do početka 2. svjetskog rata sakupio je nevjerovatnu seriju rezultata: 3 puta prvak Italije u bantam kategoriji (Ferrara 1933., Napulj 1934., Parma 1938.), Olimpijska pobjeda u Berlinu 1936., 2 puta prvak Evrope (Milano 1937., Dublin 1939.), 4 je puta osvajač trofeja "Zlatna rukavica" u Chicagu od 1935. do 1940. Nakon što su Olimpijske igre 1940. odgođene radi rata, Ulderico prelazi u profesionalce. Tokom profi karijere odigrao je 15 borbi, ali nije imao sreće i nakon 6 izgubljenih borbi za prvaka Italije, nije uspio u namjeri. Nakon rata 1947., kao esul, napušta Rijeku (koja prelazi u Jugoslavenske ruke), i sa obitelji seli u Trst gdje započinje trenersku karijeru u "Academia Pugilistica Triestina". 1952. odlazi u mirovinu i odmah potom emigrira sa obitelji u Cleveland, USA, gdje umire 1967. Na slici ljevo biografska knjiga "Ulderico Sergo, il pugilatore Olimpionico Fiumano" koju je napisao Giorgio di Giuseppe. (Izvor: wikipedia > Ulderico Sergo, Također: boxrec.com > Ulderico Sergo, Također: Sports Statistics : Ulderico Sergo, Također: Sports Stories, Giorgio Di Giuseppe: Ulderico Sergo)
1913. Vinko Zmajić Svetoivanski (1870–1920) postavljen je na dužnost velikog župana Modruško-riječke županije sa sjedištem u Ogulinu. Vinko je bio sin Bartola Benedikta Zmajića Svetoivanskog (1813–1888), koji je u razdoblju od 1861. do 1868. obnašao dužnost velikog župana Riječke županije, a u razdoblju od 1852. do 1860. bio je predsjednik i inspektor Središnje pomorske oblasti. Vinko Zmajić Svetoivanski je bio jedan od dva sina koja je Bertol imao sa Anom, kćeri svojega strica Marka Antonija Zmajića, brodovlasnika iz Odese. Stariji sin Ivan (1861–1904) se posvetio vojnoj karijeri, dok je mlađi sin Vinko poput oca studirao pravo te je potom obnašao razne dužnosti u Kotarskoj oblasti Sušak. Bio je kraljevski vladin povjerenik s titulom savjetnika. Za života je bio odlikovan viteškim križem reda Franje Josipa I. i viteškim križem Leopoldova reda te komendatorskim viteškim križem sv. Grgura. Kasnije je, sa suprigom Leokadijom, rođenom Bačić imao sina Bartola, rođenog na Sušaku 19. Prosinca 1907., poznatog dugogodišnjeg djelatnika Hrvatskog državnog arhiva (tada Arhiva Hrvatske) te stručnjaka iz više područja pomoćnih povijesnih znanosti, kao što su latinska i njemačka paleografija, heraldika, sfragistika, veksilologija, numizmatika te genealogija.
1913. 23. Studenoga iz riječkog brodogradilišta ˝GANZ & CO. DANUBIUS˝ porinuta je krstarica "HELGOLAND", 3.500 t istisnine, po narudžbi austro-ugarske carsko-kraljevske ratne mornarice. Kobilica je položena 28. Listopada 1911. (Izvor: Nikolaus A. Sifferlinger: "Helgoland "and "Novara" – Famous cruisers built in Rijeka, Industrijska baština II (2005.), Pro torpedo, Rijeka 2010., str. 318., Također: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci – 3. Maj 1905.-2005., Rijeka 2005., str. 85.)
1913. Od 1904. do 1913. preko riječke luke u SAD iseljava 317.638 iseljenika. U vrijeme najintenzivnijega iseljavanja, od 1904. do 1910., preko Rijeke je godišnje odlazilo između 30.000 i 50.000 osoba. Iznimka je 1908. kada zbog gospodarske krize u SAD iseljuju samo 15.322 iseljenika. U više od deset godina neprekidna iseljeničkog prometa, iz Rijeke i Trsta je u SAD otputovalo više od pola milijuna iseljenika, a nakon rata iz riječke se luke više ne putuje u Ameriku. (Izvor: Muzej Grada Rijeke, Ervin Dubrović: Merika, Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.–1914. Rijeka 2008., str. 104, 106)

Maks Peč, "Živuća povijest Rijeke", i danas,
kao stogodišnjak, je čovijek izvanredne
memorije i energije

1914. 13. Siječnja rođen je Maksimilijan Maks Peč (slika desno) (Dugi Rat, 13. Sječnja 1914 - Rijeka, 13. Siječnja 2016.), čovjek kojega je riječki nadbiskup i metropolit mons. Ivan Devčić (Krasno, 1. Siječnja 1948. - ) nazvao " hodajuća je riječka enciklopedija " – istaknuti Riječanin, pravi Sušačanin od četvrtog mjeseca života, projektant i graditelj mostova od Senja do Trsta, pranećak sv. Leopolda Bogdana Mandića, cijenjen katolički laik, najstariji aktivni novinar u riječkom Nadbiskupijskom listu ”Zvona”od njegovih početaka pa i danas, a prije i u "Novom listu", "La Voce del Popolo" i "Panorami", "Sušačkoj reviji", zaljubljenik u fotografiju iza kojeg stoji deset samostalnih izložbi, filatelist, spisatelj, sportaš, nekadašnji profesor u Građevinskoj školi u Rijeci, tajnik Plivačkog kluba Primorje, zapovjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Sušak. Otac Theodor, aktivni marinski vojni časnik, prvi oficir stroja s bazama u Tivtu, Puli, a naposljetku i u Kini. Majka, Genoveva Mandić, bila je iz poznate obitelji u Boki kotorskoj. Njezina prabaka bila je grofica Ana Bujević, udana za Mandića, admirala Bokeljske mornarice. Majčin djed Kuzma Mandić i baka Marija imali su jedanaestero djece, a jedan od njih bio je i naš svetac Leopold Bogdan Mandić (Herceg-Novi, Boka Kotorska, 12. Svibnja 1866. – Padova, 30. Srpnja 1942). Obiteljsku ostavštinu sv. Leopolda Mandića, koja mu je pripala, poklonio je riječkim kapucinima. Maksimilijan Maks Peč je živa sušačka i riječka enciklopedija. Na Sušaku je prohodao i pohađao školu, maturirao, oženio se i zaposlio. Tehnički građevinski fakultet završava u Zagrebu, a kasnije doktorira u Italiji. Smatra se, kaže, pravim Sušačaninom. Svjedok je povijesnih mijena i događaja, a i sam je bio sudionikom mnogih zbivanja. Izuzetno je svestran i vitalan, jedan od najviđenijih Sušačanina, a dug i bogat životni vijek podario je barba Maksu bogat izbor anegdota koje rado prepričava. (Izvor: Novi List, Rođendan legende Sušaka i Rijeke: Maksimilijan Maks Peč jučer navršio 102 godine, Objavljeno: 14. siječanj 2016.)
1914. 15. Siječnja pod krov je stavljena nova zgrada teatra "Teatro Fenice". Tada je dostavljen i zahtjev magistratu za komisijski pregled i dozvolu nastavka radova. Uporabna dozvola zatražena je 16. Travnja, i dobivena je 25. Travnja kada je obavljen i tehnički pregled zgrade. (Izvor: Filozofski fakultet u Rijeci, Odsjek za povijest umjetnosti, Marina Koprivnikar: TEATRO FENICE – BUDUĆNOST IZ PEPELA)
1914. Sječanj, osniva se nogometni klub "Footboll Club Fiume"(Rijeka nogometa - Povijest nogometa u Rijeci, Zlatko Moranjak).
1914. Na Pećinama se gradi hotel Jadran s istoimenim kupalištem.
1914. uoči prvog svjetskog rata, tvornica "Torpedo" zapošljava 1.499 radnika, a maksimum je dostignut tijekom Drugog svjetskog rata, pa u Lipnju 1943. u tvornici ima 4.209 radnika. Zaposelnici tvornice "Torpeda", među kojima je bilo i žena, bili su posebno cijenjeni stručnjaci, dobro plaćeni i vjerni svojoj tvornici, koju su radi kupnje torpeda pohodili svi koji su željeli sudjelovati u svjetskoj politici.
1914. Rĳeka ima 20 hotela, dok Opatija, kao drugi turistički centar Monarhĳe (iza Karlovih Vary), ima 13, a Zagreb 3. U Starom gradu su bila dva hotela: "Albergo popolare" i "Alla città di Milano", na obali su bila tri: "Europa", "Adria" i "Quarnero", na Korzu njih tri: "Royal", "Lloyd" i "Alla Marina Mercantile", na Dolcu je bila "Bonavia", na Viale Francesco Deak (današnja Zvonimirova) bili su jedan do drugog pet hotela: "Deák", "Bristol", "Hungaria", "Hôtel de la Ville" i "Imperial", a u Industrijskoj ulici veliki hotel "Emigranti", s 1.500 kreveta. U isto je vrijeme na Sušaku bilo pet hotela: "Kontinental", "Sušak", "Klotilda",

Izgradnja bojnog broda Szent Istvan od 22.000 tona trajala je od
sječnja 1912 do sječnja 1914

"Jadran" i "Pećine". U gradu su bila 22 konzulata. Uoči prvog svjetskog rata, kad je Rijeka sa Sušakom imala 65.000 stanovnika, a Zagreb 75.000, izgledalo je da je sve ostvarivo u čudesnom gradu na Kvarneru. Od svih tih hotela jedini hotel u "riječkom" dijelu Rijeke koji i danas djeluje, čak i ako se njegov izgled u odnosu na ta vremena sada potpuno promijenio, je Hotel Bonavia. NA Sušačkom dijelu Rijeke još djeluju u skoro izvornom obliku hoteli "Kontinental" i "Jadran". (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, str:10)
1914. Luka je imala 39 teretnih linija duge plovidbe i 31 liniju male i velike obalne plovidbe.
1914. 17. Siječnja U riječkom brodogradilištu ˝GANZ & CO. DANUBIUS˝dovršen je i porinut jedan od četiri najveća bojna broda austro-ugarske mornarice “Szent Istvan” (Tegetthoff-class) (slika desno), dugačak 152 metar, širok 27,9 metara, gaza 8,7metara, 20 331 tona deplasmana i s 12 topova kalibra 305 mm, 12 topova 105 mm, 12 topova od 66 mm, 3 protuavionska topa od 66 mm, i 4 torpedne cijevi od 533 mm. Pogon su činile 4 parne turbine AEG-Curtis pogonjene sa parom iz 12 Babcock & Wilcox boilera, ukupne snage 20 MW sa 4 osovine i davale mu brzinu od 20,4 čvorova (38 km/h). Posadu je sačinjavalo 1087 članova posade. Istog dana je stavljen u službu. Svečanosti porinuća prisustvovala je kao kuma njena ces. i kr. Visost nadvojvodkinja Marija Terezija i zapovjednik mornarice admiral Haus. Prilikom porinuća dogodila se i teška nesreća prilikom koje je jedan radnik smrtno stradao (Ermenegildo Picot, star 43 godine iz Labina), dva su radnika teško (Josip Pliskovac, star 43 godine sa Plase Sv. Nikola i još jedan radnik ), a više njih lako povrijeđeno.  Nesreća se dogodila kada je pukao lanac sidra koji je, po običaju, spušten u more nakon porinuća da bi se usporio brod. 13. Prosinca 1915. brod je uvršten u ratnu flotu Austro-ugarske. Vrlo razvedena istočna obala Jadrana bila je uopće neprikladna za operacije i manevre s velikim ratnim brodovima. To se pokazalo očitim kada su 11. Lipnja 1918. godine brze talijanske torpiljarke napale jednu austrijsku eskadru kod otoka Premude i potopile "Szent István". Brod je potopljen torpedom (napravljenim također u Rijeci) ispaljenim s torpednog čamca MAS 21 (Motoscafo Armato Silurante). To se smatra jednim od najvećih uspjeha talijanske ratne mornarice, koja i danas slavi taj dan. Luigi Rizzo (Milazzo, 8 Studeni 1887 – Rim, 27 Lipnja 1951), kapetan čamca MAS 21, bio je predstavnik Messine i Rijeke u talijanskom parlamentu 1919. godine. "Szent Istvan" je uz "Barham" jedini bojni brod čije je potapanje zabilježeno na filmskoj traci i prvi bojni brod koji je nosio hrvatsku zastavu. (Izvor: Prof. dr. sc. Kalman Žiha: Mrtva mora (istraživanja), Zagreb - Budimpešta 2002., str. 49.-50., Također: Prof. dr. sc. Kalman Žiha: Mrtva mora (istraživanja), Zagreb – Budimpešta 2002., str. 50.)
1914. Veljače prilikom kopanja temelja za novu poslovnu zgradu Riječke banke, (slika starih bedema na slici ljevo iz 1970. u ulici Josipa Kraša) arhtekt Arrigo Comadini nalazi 2 paralelna moćna zida debljine 1.8 – 2.0m, jedan sa strane Korza, a drugi na razmaku od 7 metara u smjeru starog grada i bivše kale Loža. Između zidova bio je dobro nabijeni zasipni materijal sa mnogo komada antičke keramike i keramičkih posuda. Arrigo Comadini, inače veliki ljubitelj starina i Giganteov suradnik, krajem Srpnja 1928. započinje i izvođenje radova na obnovi zvonika kosog tornja. (Izvor: Dr.sc. Nana Palinić, mag.ing.arch.: URBANISTIČKI RAZVITAK RIJEKE, Skripta za internu upotrebu na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, str: 4, Također: Radmila Matejčić, KAKO ČITATI GRAD-Rijeka jučer, danas, ICR, 1988, str:38)
1914. 22. Ožujka odigrana utakmica CS Olimpia - FC Saxonia (posada parobroda Cunard Line-a). Utakmica je završila rezultatom 0:1. Odigrana je na igralištu Marsovo Polje na Pehlinu. Englezi su postigli zgoditak u zadnjim minutama utakmice. (Izvor: Ferruccio Burburan I Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 - 1948)
1914. 31. Ožujka se po prvi puta sastalo novo Gradsko predstavništvo (Rappresentanza civica) kako bi izabralo gradonačelnika, tj. Zanellu (Rijeka, 27. lipnja 1875. – Rim, 30. ožujka 1959.), i dva potpredsjednika, Corosscza i Grossicha (Draguć pokraj Buzeta, 7. lipnja 1849. - Rijeka, 1. listopada 1926.).
1914. u Ožujku je otvoren novi Sušački vodovod. (Izvor: rijeka.hr, Obilježavanje 100 Godišnjice Sušačkog Vodovoda, Također: rijekaheritage.org>Izvor i crpna stanica Zvir)
1914. 05. Travnja Riccardo Gigante (Rijeka, 29. Sječnja 1881. – Kastav, 4. Svibnja 1945.) odgovara na poziv javnog pravobranitelja da pruži dokaze za ono što tvrdi u jedinom broju novina "La Bomba", kako pridržava pravo na dokumentiranje svojih optužbi po završetku istrage o atentatu, a koje se tiču državne policije i guvernera.
1914. 10. Travnja Kralj Franjo Josip (Schönbrunn, Beč, 18. Kolovoza 1830. - Schönbrunn, Beč, 21. Studenoga 1916.), austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj izrijekom odbija prihvatiti izbor Zanelle za gradonačelnika Rijeke. Tako je legalno izabrani riječki gradonačelnik bio primoran dati ostavku iako je pokazao da je voljan na neke ustupke prema Austro-Ugarskoj. Umijesto njega za riječkog je gradonačelnika je 18. Travnja postavljen Francesco Gilberto Corrosacz. (Izvor: wikipedia: Autonomist Association)
1914. 18. Travnja za gradonačelnika Rijeke postavljen Francesco Gilberto Corrosacz nakon što je Austrougarski Kralj Franjo Josip izrijekom odbio prihvatiti izbor Zanelle za gradonačelnika Rijeke.
1914. 25. Travnja Izdana privremena dozvola za korištenje kazališta "Teatro Fenice" (slika desno). Uporabna dozvola dobivena je 10. Srpnja 1914. godine. (Izvor: Teatro Fenice - Rijeka/Fiume, 1914 - 2014, Također: Filozofski fakultet Rijeke, Odsjek za povijest umjetnosti, Marina Koprivnikar: TEATRO FENICE – BUDUĆNOST IZ PEPELA, 2016.)
1914. 26. Travnja ne igralištu Borgomarina (Kantrida) održana je nogometna utakmica između sušačke "Victorie" i zagrebačke "Concordije". "Victoria" je visoko porazila Zagrebčane s 4:0. Tokom te utakmice proglašena je mobilizacija. Gotovo sva zdravstveno sposobna riječka mladost završila je po europskim ratištima. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: KRATKA POVIJEST RIJEČKOG NOGOMETA)
1914. 28. Travnja u Rijeci je umro Ivo Grohovac Riječanin (Grohovo, 21. Lipnja 1875. - Rijeka, 28. Travnja 1914.), novinar i pučki pjesnik, veliki borac za hrvatski nacionalni identitet Rijeke i za potrebu očuvanja domaćega čakavskog govora (slika ljevo). Polazio je školu u rodnom mjestu, ali je zbog tuberkuloze prekinuo školovanje. U Rijeci se bavio novinarskim radom te je 1909. pokrenuo list "Riječki glasnik". Objavio je tri zbirke pjesama: "Riječanke" (1906.), "Glasovi s Kvarnera" (1909.) i "Rijekom i Rešćinom" (1912.). Surađivao je u "Riječkim novinama" te u "Riječkom novom listu". (Izvor: Hrvatski biografski leksikon, GROHOVAC RIJEČANIN, Ivo, Također: Wikipedia, Ivo Grohovac, Također: Moja Rijeka, Robert Zeneral: Na Drenovi svečano obilježena 100. godišnjica smrti Ive Grohovca, 09.05.2014.)
1914. 02. Svibnja dovršen, i iako bez uporabne dozvole, teatar "Teatro Fenice" je svečano otvoren operom "Tosca" Giacoma Puccinija i "Krabuljni ples" Giuseppea Verdija, a operom i orkestrom ravnao je poznati dirigent Guido Farinelli. Nastupili su prvi soprani Maria Llacer, Elisa Marchini i Elena Ruszkowska, mezzosopran Tina Alasia, prvi tenori Giulio Rotondi i Manuel Salazar, prvi baritoni Emilio Bione i Edoardo Faticanti i prvi bas Abele Carnevali. Voditelj zbora od 48 članova bio je vitez Ottorino Vertova, a uz orkestar koji je brojio 50 članova, nastupili su dječački zbor i statisti. Time je otvorena za javnost zgrada kazališta "Teatro Fenice", s čak 1450 sjedećih te ukupno 2150 sjedećih i stajaćih mjesta raspoređenih u parteru, na balkonu, u bočnim ložama i na galeriji. Kao kuriozitet čini se podatak da je Rijeka, nakon što je dobila Fenice, imala ukupno mjesta u kazalištima i kinima više nego svi ostali gradovi Hrvatske zajedno. To je jedino realizirano kazalište secesijskog razdoblja u Hrvatskoj, rađeno prema projektu austrijskog arhitekta Theodora Traexlera, učenika Otta Wagnera i Eugenia Celligoia, riječkog graditelja. Svojom jedinstvenom konstrukcijom i inovacijama u kazališnoj tehnici bilo je jedno od najmodernijih kazališta u Srednjoj Europi i jedna od najsuvremenijih zgrada te vrste Europi, zahvaljujući postavljanju goleme dvorane bez potpornih stupova na okvirnu armiranobetonsku konstrukciju (po patentu G. A. Wayssa). Ujedno je bilo i prvo kazalište u Europi u kojem je nosiva konstrukcija izgrađena od armiranobetonskih elemenata. Uvedene su i tehničke novosti, primjerice prvi u nas sustav cugova za upravljanje scenom, sustav ventilacije s ovlaživanjem zraka te ugradnja aparata za umjetnu kišu na stropu pozornice. Zdanje Teatra Fenice, remek-djelo suvremene arhitekture, bilo je još jedno svjedočanstvo o snazi Rijeke na početku 20. stoljeća, kad je grad imao 65.000 stanovnika. Prema brošuri izdanoj prilikom otvorenja, zgrada je koštala 1.200.000 kruna. Koji je to iznos najbolje govori činjenica da je te iste 1914. godine "Gradsko kazalište Verdi" opteretilo proračun grada s iznosom od 50.802 krune, a ukupni troškovi grada iznosili su 4.323.918 kruna. Kazalište je otvoreno svečanom izvedbom Puccinijeve opere "Tosca". Zanimljiv i sarkastičan članak u "Ilustrovanom listu" o otvorenju teatra i vječnoj borbi Hrvata i Italijana oko Rijeke možete vidjeti na slici desno. Teatro Fenice imalo je dvije dvorane: podzemna "Sala Bianca" s plesnim podijem imala je 500 sjedećih mjesta, a glavna dvorana u prizemlju 1450 sjedećih mjesta. Na slici ljevo je naslovnica brošure izdane prilikom svečanog otvorenja novog Teatra Fenice, 02. Travnja 1914. U Rijeci je u to vrijeme ukupno 7 kinematografa, u Puli ih je 4, a u Zagrebu 3. Teatro Fenice svih se desetljeća održavalo kao pučki teatar, ali i kino, u kojem će 16. Veljače 1930. godine i Riječani napokon gledati i slušati film. Radi se o "Pjevaču jazza" Ala Jolsona, prvom zvučnom filmu, samo dvije i pol godine nakon premijere na Broadwayu. Zgrada "Teatro Fenice" stekla je svojstvo pojedinačno registriranog kulturnog dobra temeljem rješenja Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Uprave za zaštitu kulturne baštine Klasa: UP-I-612- 08/02-01/1384 Urbroj: 532-10-1/8(JB)-02-2 od 19. veljače 2003. godine. (Izvor: Teatro Fenice - Rijeka/Fiume, 1914 - 2014, Također: Hotel Bonavija, Povijest, Također: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Secesija — kontinentalni ugođaj riječke arhitekture, Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga, Također: weebly, Teatro Fenice, Vremeplov, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 57, Igor Žic: OTMJENI DOLAC, Također: Mišo Cvijanović - Cvijo: IMAMO KINO! RI-AMARCORD, Također: Filozofski fakultet Rijeke, Odsjek za povijest umjetnosti, Marina Koprivnikar: TEATRO FENICE – BUDUĆNOST IZ PEPELA, 2016.)
1914. 03. Svibnja pred početak druge predstave u novoizgrađenom i dan ranije otvorenom "Teatru Fenice" 03. Svibnja pročitani su telegrami što ih je direkciji kazališta i dirigentu poslao osobno Giacomo Puccini. Prvi telegram glasio je: "Direkciji Teatra Fenice. Zahvaljujem iskreno radostan što se otvorilo novo kazalište sa Toscom. Molim čestitajte u moje ime maestru Farinelliju, poštovanim umjetnicima. Čestitke, s poštovanjem, Puccini." Drugi telegram: "Maestru Farinelliju. Radostan sam zbog uspjeha Tosce pod vašim vrstnim vodstvom. Pozdravi. Puccini." (Izvor: Filozofski fakultet Rijeke, Odsjek za povijest umjetnosti, Marina Koprivnikar: TEATRO FENICE – BUDUĆNOST IZ PEPELA, 2016.)
1914. 15. Svibnja Postavljen kamen-temeljac za novu zgradu "Milosrdnog dječjeg prihvatilišta" "Asilo di Caritá per l'Infanzia" (danas ugao Kalvarije i ulice Ivana Grohovca, slika desno), a ispod kamena su ukopane povelje i novci koji su bili u opticaju. Nova zgrada sagrađena je između 1914. i 1916. godine iz sredstava Zavoda za zaštitu djece, tzv. milosrdno dječje prihvalitilište. Namjena zgrade je bila da njen mezanin bude sjedište te ustanove, a prizemlje i četiri kata građena su za iznajmljivanje. Projektirao ju je daroviti riječki arhitekt Luigi Luppis (Rijeka 1879.- Rijeka 1935.). Unatoč ratu, građevina je svečano predana 27. Veljače 1916. godine. Luigi Luppis je unutrašnjost riješio u čistoj secesiji, velike učionice, blagovaonica, kuhinja, garderoba, ambulanta, soba za upravu, a u sklopu prihvatilišta bila je i mala dvorana za predstave s pozornicom. Na ulazu u zgradu te na pročelju bile su uzidane ploče koje su bilježile brojne dobročinitelje, Fabrisa, Cimiottija, Scarpu i Prandija. (Izvor: Radmila Matejčić: KAKO ČITATI GRAD - Rijeka jučer, danas, NAKLADA KVARNER, NOVI VINODOLSKI, 2013, str. 301 – 304., Također: Lokalpatrioti, Forum, Zgrada "Asilo di Caritá per l'Infanzia" (1916.))
1914. 18. Lipnja Izabrani gradonačelnik Riccardo Zanella bio je primoran dati ostavku. Na mjesto riječkog gradonačelnika došao je Francesco Gilberto Corossacz. (Izvor: wikipedia>Riccardo Zanella, Rijeka danas, zlatko moranjak: Rijeka za radoznale – Riccardo Zanella, Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Igor Žic: POVIJEST JEDNE ILUZIJE, Također: fluminensia.org/, Goran Moravček: Slobodna Država Rijeka, 03. Kolovoz 2012.)
1914. 20. Lipnja riječki građevni ured na intervenciju guvernerove supruge, grofice Sofije Wickenburg, izdaje građevinsku dozvolu za samostan benediktinki na Podmurvicama, čija je zgrada već u stvari bila skoro završena.
1914. 22. Lipnja sekcije "Austrougarskog kluba motornih jahti" "Fiume" i "Abbazia" u Opatiji organiziraju utrku motornih čamaca na kojoj je sudjelovalo 14 posada. Jedan se čamac čak i zapalio, ali su se piloti spasili. (Izvor: Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873-1948, str.18)
1914. 26. Lipnja Općina Draga odvojila se od Općine Trsat-Sušak. (Izvor: wikipedia>Sušak, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 68, Željko Bartulović: O, MILI GRADE)
1914. 28. Lipnja Nakon dužih priprema osnovano riječko atletsko društvo "Associazione ginnastica Fiumana". (Izvor: Ferruccio Burburan I Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 - 1948, str:20)
1914. 28. Lipnja na Pećinama je otvoren obnovljeni, i za dva kata viši hotel Jadran (slika ljevo), kada je sušački poduzetnik Božo Kolacio (1875.-1966.), zajedno s Antom Bačićem, Vinkom Širolom i Franjom Tomašićem osnovao "Kupališni konzorcij Jadran" u Sušaku u čijem je sastavu bio i riječki hotel Kontinental. Povijest samog hotela Jadran, inače, seže u 1911. godinu. Tada je hotel podignut na najljepšem položaju na Pećinama, između Ville Gal i Vile Sablić, na samoj obali mora. Hotel je posjedovao vlastitu električnu rasvjetu i bio je otvoren cijele godine. Hotelskim omnibusom bila je uspostavljena i veza sa željezničkim kolodvorom. U suterenskom dijelu hotela bilo je smješteno kupalište sa 400 kabina. Kupalište je bilo otvorenog tipa i veoma popularno u to vrijeme. Ovdje je bilo smješteno i sušačko sportsko društvo Viktorija. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 60, Julija Lozzi Barković i Mirjana Kos Nalis: KVARNERSKA KUPALIŠNA BAŠTINA, Također: Igor Žic, Kratka povijest Grada Rijeke, - Rijeka, 2006.g., Također: Radmila Matejčić, Kako čitati grad, Također: Jadran-hoteli, O NAMA)
1914. 28. Lipnja desio se najsudbonosniji atentat u čitavoj svjetskoj povijesti. Izveo ga je atentator Gavrilo Princip, u suradnji s Nedeljkom Čabrinovićem, Trifkom Grabežom, Vasom Čubrilovićem, Cvjetkom Popovićem iMuhamedom Mehmedbašićem. Žrtve atentata su bili austrougarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand i njegova supruga Sofija (slika desno) za vrijeme službenoga posjeta Sarajevu na poziv tamošnjeg generala Oskara Potioreka. Kraljevski par je u grad stigao vlakom 28. Lipnja u 10 sati ujutro. Službeni posjetit trebao je trajati samo jedan dan, aposlijepodne su već trebali napustiti grad i vratit se preko Metkovića brodom kući. Na željezničkoj postaji ih je čekao automobil kojim su krenuli prema gradu. U prvom automobilu kolone bili su gradonačelnik Sarajeva Fehim Čurčić i dr. Gerde, a Franjo Ferdinand i supruga bili su u trećem autu u koloni s Oskarom Potiorekom (slika ljevo). Auto u kojem su se oni vozili imao je otvoren krov kako bi ih građani bolje vidjeli. Osnovnu ulogu u atentatu odigrat će tajna srpska teroristička organizacija "Crna ruka" koja je osnovana 10. Lipnja 1910. Njezini su članovi već ranije bili uključeni u terorističke operacije i politička ubojstva kao na primjer ubojstvo srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. Princip je odlučio da zasjedu postavi na Apelovoj obali, u blizini Latinske ćuprije. Kada je automobil Franje Ferdinanda skrenuo u ulicu Franje Josipa, general Potiorek je viknuo vozaču da idu krivim putem. Vozač je zakočio i počeo polagano voziti unatrag. U tom trenutku je Princip, koji je stajao na nekoliko Gavrilo Princip metara, ispalio dva hica u smjeru automobila. Prvi metak je pogodio Franju Ferdinanda, a drugi, namijenjen generalu Potioreku, pogodio je Sofiju. Franjo Ferdinand je bio ranjen, i iz njegove rane na grlu je istjecalo mnogo krvi. Franjo Ferdinand je u automobilu zazivao suprugu kojoj je govorio: "Sophie, Sophie! Nemoj umrijeti! Živi za našu djecu!" Sofija je odmah bila proglašena mrtvom, dok je Franjo Ferdinand preminuo 10 minuta kasnije. Gavrilo Principje nakon pucnjave pokušao samoubojstvo prvo cijanidom, a zatim i pištoljem, no nije mu uspjelo. Uhvatila ga je policija, a u to vrijeme nije imao punih 20 godina te je bio premlad za smrtnu presudu. Tri godine i 10 mjeseci nakon ubojstva Franje Ferdinanda Princip (slika desno) je preminuo u zatvoru nakon što je dobio tuberkulozu. Tijela Franje Ferdinanda i Sofije su 30. Lipnja 1914. vlakom prenesena do Metkovića, ukrcana na jahtu "Dalmat" koja ih je onda prenijela i prebacila na SMS "Viribus Unitis". Austro-Ugarska će nakon završetka preliminarne istrage o atentatu uputiti Srbiji takozvani Srpanjski ultimatum. Tu su zaključili da je atentatom Kraljevina Srbija prekršila sporazum iz 1909. Srbija će na početku ultimatum više manje prihvatiti, da bi ga nakon dobijene podrške od Rusije potom odbila. Bio je to neposredni povod za početak Prvoga svjetskog rata. Uslijedio je ultimatum Austro-Ugarske vladi Srbije, koju je ova smatrala neposredno odgovornom za atentat, a potom i objava rata 28. Srpnja. Austro-Ugarski car Franjo Josip I. žestoko se protivio objavi rata, ali ubrzo potom Rusija objavljuje rat Austro-Ugarskoj, a Njemačka Rusiji i Francuskoj s čime počinje Prvi svjetski rat koji je donio je smrt oko 10.000.000 ljudi na raznim frontovima i imao ogroman utjecaj na riječku povijest tijekom i nakon rata. (Izvor: Wikipedia, Sarajevski atentat, Također: Wikipedia, Franjo Ferdinand, Također: Povijest.hr, Atentat na Franju Ferdinanda u Sarajevu – 1914., Također: Hrvatska Enciklopedija, Sarajevski atentat)
1914. 30. Lipnja "Riečki novi list" donosi vijest o ubojstvu Franje Ferdinanda i njegove supruge tek u utorak 30. Lipnja u svom 154. broju (slika desno), iako se atentat odigrao dva dana ranije, u nedjelju, 28. Lipnja. "Riečki novi list" tada nije izlazio nedjeljom, a vijesti su redovito kasnile dan ili čak dva zbog otežanih načina tadašnje medijske komunikacije. Naslov odmah privlači pažnju tadašnjeg čitatelja: "Umorstvo priestolonasljednika Franje Ferdinanda i supruge mu vojvodkinje Hohenberg." U kratkim vijestima u podnaslovu stoji: "Franjo Ferdinand i vojvodkinja Hohenberg izbjegli atentatu bombom a pali žrtvom atentatu samokresom. - Atentatori Čabrilović i Princip. – Smrt nadvojvode i vojvodkinje na prevozu u konak. – Konsternirajući dojam atentata u monarhiji i inozemstvu. – Povratak kralja u Beč. – Zajedničko ministarsko vieće. – Istraga o atentatu." (Izvor: Novi List, Bruno Vignjević : Kako je Riečki novi list izvještavao o sarajevskom atentatu?, 06. ožujka 2014., Također: Wikipedia, Novi list)
1914. 01. Srpnja sušačko sportsko društvo "Victoria" osnovalo plivačku sekciju. Tim su činom postavljeni temelji budućeg "Plivačkog kluba Primorje". Prvi trener kluba bio je Rudolf Reš, a referent sekcije bio je Đorđe Banjanin. Prva javna plivačka i vaterpolska trening-utakmica održana je 10 dana nakon osnivanja kluba. Na programu su bile discipline 100 metara slobodno, 100 metara prsno, 100 metara leđno, 400 metara slobodno i štafeta 4x50 metara. (Izvor: Wikipedia, Športsko društvo Primorje '08, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Boris Perović: STOLJEĆE PONOSA, Također: Boris Perović: Korijeni riječkog športa:ŠPORTSKO DRUŠTVO PRIMORJE 08 SLAVI STO GODINA POSTOJANJA)
1914. 04. Srpnja Dovršena nova zgrada samostana benediktinki na Podmurvicama. Građevno poduzeće "Emilio Celligoi et Co" preuzeo je izradu projekta, čiji je autor bio arhitekt Theodor Träxler, Celligoijev kompanjon. U isto su vrijeme njih dvojica projektirali Teatro Fenice. Građevni je ured na intervenciju guvernerove supruge, grofice Sofije Wickenburg, pokroviteljice Dobrotvornog društva Marija, izdalo građevinsku dozvolu za samostan 20. Lipnja 1914., kad je zgrada već bila pod krovom. U srednjem dijelu zgrade, u prostoru uz samu Crkvu, živjele su i radile časne sestre, a oba krila su namijenja ženskom internatu.U sklopu internata radila je i škola otvorenog tipa pa su je pohađale učenice koje nisu bile smještene u Domu. Internat je bio otvoren sve do 2. svjetskog rata tijekom kojeg je zapadno krilo zgrade bombardiranjem oštećeno, dok su ostali dijelovi ostali nedirnuti. (Izvor: rijeka.hr, Đ.D. : SAMOSTAN BENEDIKTINKI, Rijeka, objavljeno: 4. prosinca 2010., Također: Radmila Matejčić "Kako čitati grad", Također: Građevinski fakultet u Rijeci - zbornik radova, Nana Palinić, Luka Crnjak: Riječki samostan benediktinki - povijest, stanje i prijedlog adaptacije)
1914. 14. Srpnja u brodogradilištu "Danubius" porinuta je u more mini podmornica "Loligo"(Slika ljevo). Podmornica je bila projektirana u riječkoj tvornici torpeda "Whitehead", a sagrađena u brodogradilištu Danubius. "Loligo" je bila prva podmornica na svijetu napravljena s ciljem da izučava morsku faunu izravno u prirodnom habitatu. Građena je za rovinjski pomorski istraživački institut "Zoologische Station Rovigno des Berliner Aquariums" ali do njega nikad nije dospjela već je ušla u austro-ugarsku ratnu mornaricu i bila prilagođena za ratna djelovanja. Njen "otac" bio je Dr Paul Schottländer, suosnivač i počasni senator Sveučilišta Breslau (Wroclaw), jedan od najbogatijih ljudi Pruske, filantrop i zoolog. Platio ga je 153.000 lira i predviđalo se da će podvodno čudo tehnike prvih pet godina istraživanja koristiti za njegove znanstvene projekte, nakon čega je trebao biti predan na raspolaganju stanici u Rovinju. Ideja je bila da je se koristi na jezeru Lago di Garda. Ime je dobila po latinskom nazivu za lignju (Loligo vulgaris = Europska lignja). Dužine 12,24 m, maksimalna širina 2,7 metara, gaz 2,13 m sprijeda, 2,23 m na krmi, površinski deplasman 44,1 tona, 50 tona podvodni deplasman. Pokretana električnim pogonom snage 30 KS i mogla je dostići brzinu od 4 milje na sat na površini te 7 milja na sat u uronu. Procijenjena dubina urona bila je 50 metara. Mogla je ponjeti 3 osobe. 1927. prodana je u staro željezo. (Izvor: Mojarijeka.hr, Također: Miljenko Smokvina, dipl. oec.: BRODOGRAĐEVNA DJELATNOST RIJEČKE TVORNICE TORPEDA, PRO TORPEDO Rijeka, str: 42, Također: wikipedija > Loligo (podmornica), Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, D. Zavodnik : Loligo, Također: istrapedia.hr > Centar za istraživanje mora Rovinj (Institut Ruđer Bošković))
1914. Rijeka je, iako ne veliki grad, imala sva obilježja velegrada sa štihom srednjeuropskih metropola. Imala je 65.000 stanovnika i bila je ekonomski najsnažniji grad na području današnje Hrvatske (snažniji od Zagreba). Po ostvarenom prometu, luka je bila osma u Europi. Rafinerija nafte bila je najveća od svih u Europi, a tvornica duhana – s 2.400 zaposlenih – najveća u Austro-Ugarskoj monarhiji. Whitehead Company (tvornica torpeda) i Tvornica papira na svjetskim tržištima ostvarivali su nevjerojatne profite. Uoči Prvog svjetskog rata Rijeka je imala 20 hotela, 7 kina, a armirano-betonsko kazalište Teatro Fenice bilo je po radikalnosti gradnje i veličini u rangu onog što se tada gradilo u Parizu.
1914. 28. Srpnja započeo je Prvi svjetski rat kao sukob između dva saveza država (Antanta i Središnje sile)(slika ljevo). Neposredni povod ratu bio je atentat na austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. Lipnja 1914., koji je izvršio Gavrilo Princip. Napad Austro-Ugarske na Kraljevinu Srbiju aktivirao je niz savezništava koji su pokrenuli lančanu reakciju objava rata. Za mjesec dana veći se dio Europe zaratio. Sile Antante u početku su činile Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusko Carstvo i Francuska te njihovi teritoriji i protektorati. Brojne druge države pridružile su se silama Antante, od kojih su najvažnije bile Kraljevina Italija, koja se pridružila u Travnju 1915. (jer joj je obećana istočna obala Jadrana što je bilo pogubno za Hrvatsku jer je Italiji obećana Istra, velik dio Dalmacije i gotovo svi otoci) i Sjedinjene Američke Države, koje su u rat stupile u Travnju 1917. Središnje sile činili su Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska. Osmansko Carstvo pridružilo se Središnjim silama u Listopadu 1914., a godinu dana poslije to je napravila i Kraljevina Bugarska. Rat je trajao je do do 11. Studenog 1918 kada je u željezničkom vagonu u šumi Compiegne u sjevernoj Francuskoj nova njemačka vlada potpisala je primirje, odnosno kapitulaciju. Posljedice rata bile su, između ostalih, i više od 40 milijuna žrtava, uključujući približno 20 milijuna mrtvih vojnika i civila. (Izvor: Wikipedia, Prvi svjetski rat, Također: Hrvatski državni arhiv, Tijek rata – kronologija)
1914. 30. Srpnja Zbog ratnih potreba, a na inicijativu vlasti imenovan je uži odbor dama sa zadaćom obnove rada riječke podružnice Crvenog križa (La Bilancia, 31.VII.1914.). Poseban razlog tome bila je priprema svih aktivnosti nužnih za pokretanje ratne bolnice odnosno postaje za oporavak ranjenika, projekta u planu još od 1883. Osnivački kongres obnovljene podružnice održan je 09. Rujna 1914. godine. Guvernerski bračni par István i Sofia von Wickenburg izabrani su za predsjednika i predsjednicu (Izvor: Arhinet, Stvaratelji, Društvo Crvenog križa)
1914. Kornelije Budinić, porjeklom sa Lošinja izrađuje prvi projekat crkve Gospe Lurdske (Kapucinska Crkva)
1914. Srušena crkva sv. Roka i stari samostan benediktinki.
1914. U periodu prije I svjetskog rata promet sušačke luke je dostizao 1/10 prometa riječke luke. (Izvor: Enes Milak: Rijeka u međuratnom razdoblju – prilog istraživanju, Argumenti 1-2, Rijeka 1983., str. 21.)
1914. godine prestaje s radom stara Vojno pomorska Akademija (Marine Akademie) te postaje poljska bolnica, odnosno do 1918. godine kada nakon sloma Austro-Ugarskog carstva postaje glavna gradska bolnica. Školovanje na Akademiji trajalo je četiri godine, a upisivali su je polaznici koji su imali maturu (obično gimnazija) iz čitave Austro-Ugarske Monarhije. Početkom Prvog svjetskog rata Akademija prestaje s radom u Rijeci te se premješta u Beč. Valja istaći da su Vojnu pomorsku Akademiju u Rijeci završili hrvatski admiral Maksimilijan Njegovan (Zagreb, 31. Listopada 1858 - Zagreb, 1. Srpnja 1930.), a također i jedan od najpoznatijih časnika austro-ugarske mornarice i prvi zapovjednik mornarice Države Slovenaca, Hrvata i Srba, hrvatski admiral Janko pl. Vuković – Podkapelski (Jezerane, 27. Rujna 1871. - Pula, 1. Studenog 1918.).
1914. 02. Kolovoza Italija objavljuje neutralnost u I. svj. ratu. (Izvor: wikipedija > Prvi svjetski rat, Također: Matica hrvatska, Hrvatska revija 3, 2014, Nevio Šetić: PRVI SVJETSKI RAT, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Istarska enciklopedija, G. Kešac: Prvi svjetski rat)
1914. 05. Rujna u brodogradilištu "Danubius" završena je gradnja lake krstarice" Helgoland" (klasa "Novara") građene za Austro-ugarsku ratnu mornaricu. Kobilica je položena 28. Listopada 1911. Brod je porinut 23. Listopada 1912., a oprema broda je završena 05 Rujna 1914. Istisnina broda je bila 3,500 tona, dužina 130.6, a širina 12.7 metara sa gazom od 4.6 metara. Pokretalo ga je 16 parnih bojlera engleske proizvodnje marke "Yarrow". Para je pokretala dvije parne turbine AEG-Curtis snage 25.600 konjskih snaga, što mu je davalo brzinu od 27 čvorova. (Izvor: Wikipedia, SMS Helgoland (1912))
1914. 08. Rujna započela je radom Pučka škola u Podvežici kao dvorazredna opća pučka škola da bi već sljedeće godine imala 5 razreda. Poslije drugog svjetskog rata do 1960. radi kao četverorazredna. Godine 1961. Osnovna škola Vežica započela je radom u novoj školskoj zgradi koja je potpuno dovršena 1966. godine.
1914. 09. Rujna održan osnivački kongres obnovljene riječke podružnice Crvenog križa. Poseban razlog tome bila je priprema svih aktivnosti nužnih za pokretanje ratne bolnice odnosno postaje za oporavak ranjenika, projekta u planu još od 1883. Guvernerski bračni par István i Sofia von Wickenburg izabrani su za predsjednika i predsjednicu i tu sudužnost obavljali sve do Srpnja 1917. kada su napustili Rijeku. Tada predsjedničko mjesto u Odboru preuzima ravnatelj riječke Burze Francesco Corossacz, a njegova supruga mjesto predsjednice. Ratna bolnica Crvenog križa organizirana je u Hotelu emigranata, a u Rijeci je djelovalo još nekoliko pomoćnih bolnica Crvenog križa. (Izvor: Hrvatski državni arhiv, Stvaratelji, Društvo Crvenog križa. Odbor Rijeka)
1914. 08. Studenog kapucin opat Augustin osniva u Rijeci prvu hrvatsku podružnicu "Svete vojske", katoličkog apstinencijskog društva koje se borilo protiv alkoholizma i drugih poroka kao što su cigarete i kava. Činilo ju je 58 potpunih apstinenata, te još podupirajućih članova. Zanimanje ljudi se sve više povećavalo, tako da je Glavno vodstvo u Ljubljani odlučilo da hrvatska "Sveta vojska" postane samostalan pokret. Ukazivali su ne samo na štetnost alkohola, već se i obračunavati sa zabludama vezanim uz njegovo djelovanje. Tako su nastali radovi o štetnosti čitavog niza poroka, od crne kave, do duhana, pa onda i alkohola. Zaštitnikom društva proglašen je sv. Ivan Krstitelj, budući da je stradao kada je pijani kralj Herod ispunio želju svoje pokćerke, koja je za izvrsno izvedeni ples, na nagovor svoje majke, zahtijevala glavu Ivana Kristitelja na srebrnome tanjuru. (Izvor: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Izvorni znanstveni članak, WOLLFY KRAŠIĆ: Djelovanje kapucinskog protualkoholnog društva "Sveta vojska")
1914. 14. Prosinca u školi Emma Brentari u ulici E. De Adamicis broj 1 osniva se "Sportski savez Rijeke" (Fascio della Societa Sportive Fiumane).
1914. 16. Prosinca U Zagrebu umro Ivan Dragutin Stjepan Zajc (Rijeka, 3. kolovoza 1832. - Zagreb, 16. prosinca 1914.), znan kao Ivan pl. (plemeniti) Zajc (Rijeka, 3. Kolovoza 1832. - Zagreb,16. Prosinca 1914.) (slika ljevo i desno), hrvatski skladatelj i dirigent. Dva dana prije smrti potužio se svojoj snahi da se ne osjeća dobro. Tužio se na poteškoće pri disanju. Dana 16. Prosinca ustao je već oko 5 sati ujutro no ponovno je legao te je oko 9,30 spavajući umro. Sutradan je njegovo tijelo od 9 do 15 sati izloženo u kazališnom predvorju. Zajc je pokopan u obiteljskoj grobnici u arkadi lijevo od ulaza u groblje Mirogoj u Zagrebu.Njegov otac Jan Nepomuk Zajitz (ili Johann Zaytz od Zagicza) u Rijeku je došao iz Češke 1830. godine, kao vojni kapelnik. Utemeljiteljem je hrvatske opere kao umjetničke ustanove, a opernu umjetnost u Hrvatskoj obogatio je i u stvaralačkom smislu. Najznačajniji je glazbenik djelatan u Hrvatskoj u posljednoj trećini 19. stoljeća. Školuje se u Milanu, gdje je na Konzervatoriju studirao od 1850. do 1855. godine. Nakon studija na konzervatoriju u Milanu živio je i radio u Rijeci, Beču te Zagrebu. Povratkom u Rijeku prihvatio je mjesto dirigenta i koncertnog majstora Gradskog kazališnog orkestra, a poučavao je i gudačke instrumente u Filharmoničkom društvu. Godine 1862. odlazi u Beč gdje se uspješno bavi pisanjem opereta. Godine 1870. Zajc je došao u Zagreb gdje je postao ravnatelj i dirigent prve stalne hrvatske opere, i ravnatelj glazbene škole Glazbenog zavoda. Zajčev skladateljski opus vrlo je bogat, a njegova rukopisna ostavština broji preko tisuću jedinica građe. Ivan pl.Zajc je za sobom ostavio bogat opus glazbenih djela; 1202 raznovrsnih djela za orkestar, 27 opera, 31 opereta, 50 kantata, 19 misa, 170 solo pjesama,... (Izvor: wikipedia > Ivan Dragutin Stjepan Zajc, Također: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Ivan Zajc (1832. – 1914.), Također: Vatrogasna zajednica Primorsko-goranske županije, Na današnji dan, 8. listopada 1898. g.: Praizvedba "Vatrogasne himne", Također: LEKTIRE.HR, TIHOMIR HORVAT: Muki – djetinjstvo Ivana Zajca)
1914. izgrađena je zgrada poglavarstva Grada Rijeke. Ugarska "Gradska štedionica" ("Banka di Fiume"), njezin naručitelj je posao projektiranja prepustila inženjeru Bruni Slocovichu, a arhitektonsko rješenje unutrašnjosti rad je braće Messinger i Ernesta Fratriscevitsa iz Budimpešte. Natječaj za njezino projektiranje raspisan je 1912., a izgradnja je okončana na samom početku Prvog svjetskog rata. U poratnim vremenima palača Gradske štedionice dolazi u ruke "Banco di Roma". Na slici ljevo, zgrada Gradskog poglavarstva u izgradnji. (Izvor: Filozofski fakultet u Rijeci, Morena Ban: TRG RIJEČKE REZOLUCIJE: Urbanistička slika, Također: TURISTIČKA ZAJEDNICA GRADA RIJEKE, GRADSKA VIJEĆNICA)
1915. 05. Ožujka Krčki biskup Antnun Mahnič (Kobdilj, Slovenija, 14. Rujna 1850. - Zagreb, 14. Prosinca 1920.)sastao se u Rijeci s Matkom Laginjom, Vjekoslavom Spinčićem, Janezom Krekom, provincijalom kapucina Bernardinom Škrivanićem, provincijalom konventualaca o. Miloševićem, dr. Dinkom Trinajstićem i dr. Š. Kurelićem i zajednički su sastavili predstavku za papu Benedikta XV. U pismu ga mole da se poslije rata zauzme za Državu Hrvata, Slovenaca i Srba s glavnim gradom Zagrebom. Papa je odgovorio da će to napraviti ako bude pozvan na mirovnu konferenciju. (Izvor: Igor Žic: Dragan Dujmušić: Povjesničke crtice kapucinskog samostana na Rijeci)
1915. 04. Travnja skupina hrvatskih i slovenskih katoličkih svećenika i svjetovnjaka sastavila takozvanu "Riječku spomenicu", u kojoj se tražila od njega zaštita i pomoć za Hrvate i Slovence, sa namjerom da je upute papi Benediktu XV. Organizator skupa svečenika u Rijeci u blagovaonici kapucinskoga samostana bio je velečasni Fran Binički (1875.—1945.). Autori konačne redakcije spomenice bili su vlč. Binički, koji je za nju prikupio povijesne podatke, o. Jozo Milošević, koji je obradio njezinu pravnu stranu i krčki biskup Antun Mahnić, koji ju je preveo na latinski jezik. Velečasni Binički se 20. Prosinca 1914. pismom obratio Rudolfu Eckertu (1889.— 1915.), katoličkom novinaru i jednome od vodečih članova Seniorata, sa molbom da pomogne u stvaranju spomenice koja če biti upućena Papi, u kojoj će ga zamoliti da Hrvate i Slovence uzme u zaštitu nakon okončanja II. Svjetskog rata. Kao sudionike sastanka Binički, osim sebe i Jozu Miloševića, navodi biskupa Antuna Mahnića (1850.—1920.), gvardijana Bernardina Škrivanića (1855.—1932.), msgr. Franu Bulića (1846.—1934.), političare pravaške orijentacije Matka Laginju (1852.—1930.) i Antu Dulibića (1867.—1935.), vlč. Milana Pavelića (1878.—1939.) i katoličkog novinara Petra Rogulju (1888.—1920.), te slovenske izaslanike: vlč. Janeza Kreka (1865.—1917.) i vlč. Antona Korošeca (1872.—1940.). (Izvor: Tomislav MRKONJIĆ, Jadranka NERALIĆ, Zlatko Matijević: Riječka spomenica (1915.), Također: Istrapedia, Riječka spomenica, Također: Riječka spomenica. Hrvatski prijevod)
1915. 10. Travnja o. Jozo Milošević i o. Miroslav Škrivanić odnijeli su Papi u Rim "Riječku spomenicu". Uručivši Benediktu XV. Spomenicu, redovnici su dobili obećanje da će se papa založiti za ono što se u njoj traži ako mu bude omogućeno da sudjeluje na budućoj mirovnoj konferenciji. Osim Benediktu XV. jedan je primjerak "Riječke spomenice" urućen i državnom tajniku Sv. Stolice, kardinalu Pietru Gasparriju (1852.—1934.). (Izvor: Tomislav MRKONJIĆ, Jadranka NERALIĆ, Zlatko Matijević: Riječka spomenica (1915.), Također: Istrapedia, Riječka spomenica, Također: Riječka spomenica. Hrvatski prijevod)
1915. 26. Travnja Talijanska vlada koja je do ovog datuma bila ratni partner Centralnih sila, (rjeđe zvane Centralnoeuropske sile, Njemačka, Austro-ugarska, Italija), mjenja ratne partnere i prelazi na stranu Antante (Engleska, Francuska, Amerika, Rusija) jer su joj novi saveznici tajnim Londonskim ugovorom potpisanim toga datuma obećali teritorije na istočnoj obali Jadrana, teritorije njihovih dojučerašnjih saveznika. Potpisan je između Italije, Rusije, Francuske i Velike Britanije. Tadašnji talijanski ministar inozemnih poslova Giorgio Sidney Sonnino (1847.-1922.) tražio je jamstva za granice na istočnoj obali Jadrana, koje će njegovoj zemlji omogućiti daljnje teritorijalne prodore. U isto vrijeme, Italija je objavila rat Austro-Ugarskoj, zabivši joj "nož u leđa" u najgorem trenutku, jer je Austro-Ugarskoj prijetio raspad na galicijskom bojištu. Članak 4 Londonskog ugovora:

" U Ugovoru o Miru Italija će dobiti : Trentino, cisalpinski Tirol s njegovom geografskom i prirodnom granicom (to je granica Brennera), kao i Trst, grofoviju Goricu Gradišku, čitavu Istru do Kvarnera, uključivši samo Volosko i istarske otoke Cres i Lošinj, kao i male otoke Plavnik, Unije, Srakane, Palazzuoli, Sv. Petar Ilovik, Asinello (?), Gruica (misli se Susak) i obližnja ostrva. PRIMJEDBA. Da se obezbijedi izvršenje članka 4., bit će granica povučena kako slijedi : Od Piz Umbrail do sjeverno od Stelvija slijedit će kosu Retskih Alpa sve do izvora Adize i Eisacka, prolazeći potom preko brda Reschena i Brennera i visova Oetza i Zillera. Odatle će granica zakrenuti prema jugu i prolazeći preko brda Toblacha, doći će do sadašnje granice Karničkih Alpa. Ona će slijediti ovu granicu do planine Trbiža, a poslije Trbiža vodomedju Julskih Alpa preko brda Predila, Mangarta i Triglava i vodomedju glavica Podbrdo, Podlasnica i Idrija. Od te točke granica će ići k jugoistoku prema Snježniku ostavljajući izvan talijanskoga teritorija čitavu kotlinu Save i njezinih pritoka. Od Snježnika spustit će se granica na obalu na način, da će zahvatiti u talijanski teritorij Kastav, Matulje i Volosko."

Po članku 4 tog ugovora Italija je trebala dobiti osim Južnog Tirola i Trst, grofoviju Goricu, Gradišku, Istru i Dalmaciju do Rta Ploče između Šibenika i Splita, te otoke Cres, Lošinj, Plavnik, Unije, Srakane, Sveti Petar, Ilovik… ukratko, sve otoke osim Krka, Raba, Brača, Prvića, Svetog Grgura, Golog i Šolte. Rijeka nije bila obuhvaćena paktom. Po članku 5 tog ugovora Hrvatskoj je trebalo ostaviti u sjevernom Jadranu svu obalu od Voloskog do sjeverne Dalmatinske granice, uključujuči tu ugarsko primorje i čitavu hrvatsku obalu s lukom Rijeka, Novim i Karlobagom, kao i otoke. Međutim, u talijanskoj je javnosti bio stvoren osjećaj kako se, prema odredbama Londonskog ugovora, nadmetanje ne vodi samo za Istru, nego i za Rijeku, koja je u stvari bila ostavljena Hrvatskoj. Na slici ljevo karta Londonskog ugovora i situacija nakon 1924. godine. Londonski pakt ubrzava osnivanje Jugoslavenskog odbora, komplicira talijansko-srpske odnose i diže borbeni moral hrvatskih i slovenskih vojnika koji se u austrijskim uniformama bore na talijanskom frontu gdje se stvara paradoksalna situacija koje nitko još nije svjestan: boreći se na strani Austro-Ugarske vojnici austrijskog feldmaršala Svetozara Borojevića bore se za buduće jugoslavenske granice. Otkriće tajnog Londonskog ugovora pripisuje se isključivo Franu Supilu, koji je za njega saznao u ruskom Petrogradu gdje je lobirao za hrvatske interese. (Izvor: Đivo Bašić: Američka tajna "Crna knjiga" (1917.-1919.) i drugi zapisi, Također: Goran Moravček: Rijeka pod Italijom, Hrvatska Enciklopedija, Londonski ugovor, Također: Wikipedia, Londonski ugovor, Wikipedia: Treaty of London (1915))
1915. 08 Lipnja, tokom I svjetskog rata, iznad Rijeke se pojavio zeppelin "Citta di Ferrara" i bacio nekoliko bombi na tvornicu Torpedo. Tokom povratka u bazu bio je oboren iznad Malog Lošinja. Oborili su ga zrakoplovi austrougarskog pomorskog zrakoplovstva pristigli iz Pule. "Città di Ferrara" je poletio sa aerodroma u Pordenoneu sa ciljem da bombardira Tvornicu torpeda Whitehead i riječku rafineriju nafte. Poginuo je jedan civil i još nekoliko povređenih, ali šteta je bila mala. "Città di Ferrara" je oborio hidroavion Lohner L (broj L-48) (na slici desno zrakoplov sa brojem L-47) koji je bio dio Austro-Ugarske mornarice, a pilot je bio Linienschiffsleutnant Gustav Klasing (rođen u Trstu 1884.). To je ujedno i prvi zeppelin (zračni brod) uništen u zračnoj bitci. Nakon što je zeppelin oboren u more u blizini Lošinja, njegov kapetan, jedan oficir i 5 članova posade su spašeni iz mora zahvaljujuči Austro-Ugarskom torpednom čamcu #4 i odvedeni u zarobljeništvo. Ostala dva člana posade, Tenente di Vascello De Pisa i motorist Mantero su poginuli. Inače, gradnja dirižabla "M2" je završena u Kolovozu 1913. i odmah je predana na upotrebu Talijanskoj Mornarici ("Regia Marina") gdje je preimenovan u "Città di Ferrara". (Izvor: istrapedia.hr>Citta' di Ferrara, Također: Lussino Bollettino, Mario Majarich: Prvi svjetski rat: "Prvi zračni brod je srušen iznad Lošinja", 15 Prosinac 2003, Broj:17 i 20, Također: G. Luconi – P. Cocola : Dirigibile "Citta di Ferrara", Također: SUŠAČKA REVIJA broj 37, Saša Dmitrović: VIJESTI IZ PROŠLOSTI, 1915)
1915. 11. Lipnja raspušteno je riječko Gradsko Vijeće, a isti dan zasjedao je i Magistrat, koji je nakon raspuštanja gradskog Vijeća u potpunosti preuzeo upravljanje gradom. Guverner Wickenburg imenuje Antonia Via gradonačelnikom.
1915. 17. Lipnja Da je situacija s ilegalnom prostitucijom poprimila zabrinjavajuće razmjere u Rijeci dokazuje i pismo jednog čitatelja "Riečkog Novog Lista", potpisanog kao GJ., a s naslovom "Skitanje ženskinja". Pismo je objavljeno u "Riečkomi novom listu" broj 160 na strani 2. U pismu čitatelj iznosi zabrinutost nad velikim brojem prostitutki i savjetuje da ih se barem prisili na redovite preglede na veneričke bolesti ili pošalje u njihove krajeve. U nastavku pisma izriče svoje zgražanje nad sve većim brojem udanih žena koje žive raskalašeno dok su im muževi na bojištu. "Vucare se ciele noći s drugim mužkarcima, pijančuju s državnom podporom, svoje stanove pretvoriše u bludilišta, ne mareći što se cielo pošteno susjedstvo zgraža i pljuje za njima, što vlastitu djecu kvare, što svoje sirotne muževe na ratištu time krvavo vriedjaju i ponizuju". U istom broju piše i komentar novinara koji objašnjava da je zapažen je poveći broj napada iz ljubomore, medu kojima i iznenađujuće velik broj obračuna među ženama, pa novinar kaže: "Medju mnogobrojne posljedice ratnog vremena može se ubrojiti i ta, da se dogadja velik broj preljuba. Radi toga vidjeti je svaki čas na ulicama na Rieci i Sušaku raznih sukoba, tučnjava, itd. Jučer po podne je jedna udata žena, od 42 godine, na sred Jelačićeva trga biesno navalila na jednu drugu takodjer udatu ženu, ali znatno mladju od 28 godina, te se medju njima razvila divlja borba. Uzrok je to, što suprug one starije navodno podržava ljubavne odnošaje s onom mladjom. Obje su zatvorene zbog izgreda." (Izvor: Pregledni članak, Markus LEIDECK: CRNA KRONIKA U "RIEČKOM NOVOM LISTU" GODIŠTA 1914./1915.)
1915. 22. Lipnja kada je datirano pismo u kojem se Bečki muzej zahvaljuje gradonačelniku Lošinja koji je velikodušno donirao gradskom muzeju Beča dio oplate sa dirižabla "Città di Ferrara". Tekst pisma:

"Vaša Ekselencijo, Pokazali ste veliku dobrotu donirajući za našu zbirku komad oplate sa talijanskog dirižabla "Città di Ferrara", koji se srušio u blizini Lošinja. Tim je Vašim činom naša zbirka obogaćena značajnim trofejem iz Svjetskog rata 1914/1915.
Imam čast ponuditi vam moju najiskreniju zahvalnost na ovoj donaciji.
Ljubazni pozdravi, Vaša Ekselencija
Gospodin Johann Lovrich,
Amtsvorstand des k.k. Steueramtes Lussin"

(Izvor: aTrieste, Forum, Dirigibile "Città di Ferrara", Slika sa istog foruma, Autor: Nona Picia)
1915. 25. Srpnja objava policije od toga datuma o rastućem problemu veneričnih bolesti među prostitutkama (Nepoznato je radi li se o sušačkoj ili riječkoj policiji): "Jer je policija prilikom svake racije medju prostitutkama, konstatirala, da se medju njima nalazi nevjerojatno velik broj bolestnih, to odsele strogi nadzor nad razkalašenim ženskinjama i na kratke razmake poduzima racije, apseći ih na ulicama, zakloništima, po hotelima i kod iznajmljivača kreveta." (Izvor: Pregledni članak, Markus LEIDECK: CRNA KRONIKA U "RIEČKOM NOVOM LISTU" GODIŠTA 1914./1915.)
1915. 18. Kolovoza Grad Rijeka vrši preimenovanje svoje najveće i najljepše ulice "Korzo". U čast rođendana ugarskog, hrvatskog i češkog kralja i austrijskog cara Franje Josipa (Schönbrunn, Beč, 18. Kolovoza 1830. - Schönbrunn, Beč, 21. Studenoga 1916.) ta se ulica sada preimenuje u "Korzo Franza Josepha". Vladavina Franje Josipa se je protezala od 02. Prosinca 1848. do 21. Studenoga 1916.
1915. 18. Kolovoza na isti korak istog dana kao i Grad Rijeka odlučuje i grad Sušak. Na svečanoj sjednici Općine Sušak odlučeno je da se najljepša sušačka ulica, sušački "Bulevard" preimenuje u "Šetalište Kralja Franje Josipa I", a trg pred gimnazijom u "Trg Franje Ferdinanda".
1915. 25. Kolovoza Na traženje Komisije za cenzuru 5. armije, riječko Namjesništvo dostavlja popis periodičnih izdanja. U gradu izlaze 2 mađarska, 3 talijanska lista i 1 list na hrvatskom jeziku (Riječki novi list) te po jedan talijanski i hrvatsko-talijanski tjednik. (Izvor: JOZSEF SZEKERES: REGESTI SPISA KRALJEVSKOG GUBERNIJA O FRANU SUPILU, NOVOM LISTU I RIJEČKOM NOVOM LISTU u spisima Kr. riječke gubernije (1900—1916))
1915. 25. Kolovoza U Rijeci umro Nicolò Gelletich, član mnogih odbora i tijela koja su donosila odluke važne za život grada. 1883. g. nalazi se među članovima regnikolarne deputacije, u kojoj Rijeku zastupaju i G.Ciotta, E.Terzi i F.Thierry. Godine 1898., kao prvom potpredsjedniku zastupstva, nudi mu guverner Ladislav Szapary preuzimanje dužnosti gradonačelnika, ali pod pritiskom prijetnji i demonstracija, odbija prihvatiti ponudu. Pod pseudonimom "vecchio fiumano", objavio 1901. g. knjižicu L'Autonomia di Fiume – appunti storici e considerazioni, u kojoj otkriva "pravi smisao i funkciju riječkog autonomizma". Bio je pravni savjetnik nadvojvode Josipa. Odlikovan je redom Viteza željezne krune III. klase. Rođen također u Rijeci 25. Svibnja 1840. (Izvor: Croinfo.met, Forum, Kolovoz - značajni događaji, Autor: Ilirija, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 38/39, Čedo Mišković: OBITELJ GELLETICH)
1915. 10. Listopada povodom preimenovanja sušačkog "Bulevara" u "Šetalište Franje Josipa" i trga ispred gimnazije, u "Trg nadvojvode Franje Ferdinanda", barun Ivan Skerlec dolazi u posjet Sušaku. Naime, kralj je svojim rješenjem još od 28. Rujna dozvolio da se sušačko-trsatski bulevar prozove "Šetalište Franja Josipa". (Izvor: Sušačka revija br.40, Saša Dmitrović: Vijesti iz prošlosti)
1915. 10. Listopada Andrea Ossoinack vođa Autonomne stranke, aklamacijom izabran za zastupnika u Ugarskom parlamentu. (Izvor: Wikipedia, Autonomist Association)
1915. 13. Prosinca u ratnu flotu Austro-ugarske uvršten je brod "Szent Istvan", austro-ugarski dreadnought bojni brod klase Tegetthoff, četvrti u seriji brodova. Prva tri su se zvala "Viribus Unitis", "Tegetthoff" i "Prinz Eugen" i izgrađeni su u Trstu. Imenovan je Szent Istvan po mađarskom kralju sv. Stjepananu Arpadoviću (mađ. Szent István) (rođ. 975., umro 1038. godine). Szent Istvan je potopio talijanski torpedni čamac MAS 15 10. Lipnja 1918. kod otoka Premuda i tada je poginulo 89 časnika i mornara. "Szent Istvan" je uz "Barham" jedini bojni brod čije je potapanje zabilježeno na filmskoj traci i prvi bojni brod koji je nosio hrvatsku zastavu. Građen je u riječkom brodogradilištu "Danubius", a dovršen u Puli. U vrijeme izgradnje, bojni brod Szent István od 22.000 tona, bio je ponos austrougarske ratne mornarice i sa svoja tri broda blizanca tvorio je jednu od najsnažnijih pomorskih sila na Jadranu u vrijeme prvog svjetskog rata. Na porinuću broda 17. Sječnja 1914. (porinuće na slici desno) kuma je bila nadvojvotkinja Maria Theresia, aprisutan je bio i komandant Mornarice Grossadmiral Anton Haus. Talijanska i naša Wikipedija kažu da je brod ušao u službu 17. Prosinca 1915. (Izvor: Wikipedija, SMS Szent István, Klub Sušačana, Sušačka revija broj 64, Zlatko Krašković: SPOMEN NESTALOM AUSTROUGARSKOM MORNARU, Također: Istrapedia, Szent Istvan (Sveti Stjepan), Također: Diving Center Shark, SMS Szent István)
1915. 19. Prosinca sa brojem 303. devetog godišta prestaje izlaziti "Riečki novi list". U razdoblju od izbijanja Prvog svjetskog rata 28. Srpnja 1914., tj. od broja 179. osmog godišta "Riečkog novog lista". Crna kronika donosi priče koje svjedoče o otežanim životnim uvjetima i mijenjanju moralnih normi društva. Unutar spomenutog razdoblja "Riečki novi list" izvještava o pet slučajeva ubojstava, tri čedomorstva i deset pokušaja ubojstva, 26 samoubojstva i 32 pokušaja samoubojstva. Medu osobito brojna kaznena djela spadaju ilegalna prostitucija, lihvarenje i krađe te prekršaji: tučnjave, remećenje javnog reda, skitnje i pijanstva. Problem rastućeg kriminaliteta vidljiv je i kroz dopise ogorčenih čitatelja koji se žale na porast broja krivičnihdjela odredene vrste. Sve ovo upućuje na gotovo opći kolaps morala. (Izvor: Pregledni članak, Markus LEIDECK: CRNA KRONIKA U "RIEČKOM NOVOM LISTU" GODIŠTA 1914./1915.)
1915. 30. Prosinca u bitci kod Malga Zures, u 22 godini života, poginuo riječki pjesnik i pripovjedač Mario Angheben (slika ljevo), brat arhitekta Bruna Anghebena. Rođen je u Rijeci 12. Ožujka 1893. u obitelji porjeklom iz Trenta u Italiji. Otac mu je bio učitelj matematike u riječkoj gimnaziji, u gradu koji je bio tada pod Ugarskom upravom. (Izvor: ALESSIO QUERCIOLI: "...FINORA NON HO OSATO GUARDARLA FISO" : MARIO ANGHEBEN TRA PASSIONE NAZIONALE E INQUIETUDINE GENERAZIONALE)
1916. 09. Siječnja Riječki kraljevski državni tužilac obavještava guvernera da je Ministarstvo unutrašnjih poslova dokumentom broj 6791-1915. zabranilo daljnje izlažanje "Novog lista" zbog članaka koji štete interesima rata. Odluka je odmah stupila na snagu. U drugom dijelu dokumenta tužilac navodi odredbe na osnovi kojih se može povesti krivični postupak u slučaju daljnjeg izlaženja lista. Pošti je strogo zabranjeno da prima bilo kakve priloge i pretplate za list, a ako bi se list, unatoč zabrani, ipak pojavio, ona je dužna zaplijeniti sve primjerke i predati ih tužilaštvu radi uništenja. Dokumentu je pod brojem 222 priložen i izvještaj gradonačelnika na talijanskom jeziku o naredbi ministra unutrašnjih poslova i o postupku gradskih vlasti u provođenju te naredbe. (Izvor: JOZSEF SZEKERES: REGESTI SPISA KRALJEVSKOG GUBERNIJA O FRANU SUPILU, NOVOM LISTU I RIJEČKOM NOVOM LISTU u spisima Kr. riječke gubernije (1900—1916))
1916. 16. Sječnja na trgu koji danas zatvaraju Štrosmajerova ulica, zgrada hotela "Kontinental" i zgrada ukojoj je bio salon pokućstva postavljen je kip "Pomorcu" (slika desno). Trg se je u to vrijeme zvao Borojevićev trg, kasnije preimenovan u Trumbićev trg. Bio je to drveni kip visok oko 170 cm (slika ljevo). Postavila ga je austrougarska vlast, a otkrio ga je župan barun Zmaić. Originalnost ovogspomenika je u tome što su se u njega straga zabijali željezni, a sprijeda oni skupocjeniji zlatni, srebrni i brončani čavli radi skupljanja novčanih sredstava u posebnu zakladu za pomoć stradalim mornarima austrougarske mornarice te njihovim obiteljima. U kamenojkuli, posebno izgrađenoj za kip,bio je postavljen pult s knjigom u koju su se upisivala imena onih koji su kupili čavle i iznos koji su platiti. Na originalan način skupljanja novčanih sredstava treba gledati u svjetlu poznate solidarnosti između pomoraca. Može se nagađati da je Austro-Ugarska postavila spomenik upravo kao propagandni odgovor Italiji i to baš na Sušaku, hrvatski orijentiranom gradu, nasuprot talijanski orijentiranoj Rijeci. Kip je unutar kulebio postavljen tako da je ispružena mornarova ruka pokazivala preko Rječine prema Rijeci. Kula (slika desno) s kruništem je bila visoka oko 8 metara, a široka toliko da se oko kipa moglo slobodno kretati. Glavni ulaz se zatvarao s rešetkastim željeznim vratima. Na kuli su bila 4 prozora, a na krovu jarbol sa zastavom. Kula je imala postolje opasano sidrenim lancem. Kada je kip srušen ljeti 1918. godine, u kuli je Jurislav Janušić otvorio knjižaru koja je postojala, čini se, sve do 1922. godine". Sama je kula na Trumbićevu trgu srušena oko 1924, godine, a motiv je bila mržnja Sušačana prema austro-ugarskoj. Grupu šestorice mladića koji su srušili kip su sačinjavali: Josip Pepi Matejčić, Tomica Katnić, Jure Matejčić, Dragić Haramija, Milan Manestar i Car iz Crikvenice. Svi su tada bili u dobi između četrnaest i dvadeset godina i okupljeni u "Športskom klubu Viktorija", utemeljenom 1908. godine. Nakon rušenja, Trumbićev je trg proširen pošto su autobusi poduzeća "Tapred" i "Invalidskezadruge" polazili sa tog trga prema Orehovici, Plumbumu i Kostreni. (Izvor: Klub Sušačana, Sušačka revija broj 64, Zlatko Krašković: SPOMEN NESTALOM AUSTROUGARSKOM MORNARU)
1916. 27. Veljače svečano je otvorena nova zgrada "Milosrdnog dječjeg prihvatilišta" (Asilo di carita per infanzia) na slici desno. Građena je prema projektu Luigija Lupisa, a nalazila se na današnjem uglu Kalvarije i ulice I.Grohovca gdje se nalazi i danas. Gradnja je započeta 1914. Novouređeni su prostori bili reprezentativan primjer dosegnutih pedagoških mjerila u osiguranju materijalnih uvjeta predškolskog odgoja i izobrazbe. (Čop, M.,Zbrinjavanje i odgoj predškolske i školske djece u Rijeci od 1841. godine do danas u: Inovacijski pristupi - Korak bliže djetetu, zbornik radova povodom 150 godina predškolskog odgoja u gradu Rijeci, Adamić, Rijeka, 1997., Također: Rijeka 2020, The oldest kindergarten in Rijeka)
1916. 12. Ožujka Serija jakih potresa zadesila je Rijeku. Oštetila je 122 zgrade u gradu. (Izvor: Filozofski fakultet, Odsjek za povijest umjetnosti, Marina Koprivnikar: TEATRO FENICE – BUDUĆNOST IZ PEPELA)
1916. 01. Kolovoza, oko 8 sati i 20 minuta, na Rijeku je bačena prva avionska bomba. Tada su se pojavila 4 talijanska bombardera Caproni Ca33. Protuzračna obrana ih nije pogodila, ali tada se je pojavio hidroavion kojim je upravljao nekadašnji kadet Vojno-pomorske Akademije u Rijeci, linijski poručnik (Linienschiffsleutnant) Gottfried Freiherr von Banfield (Herceg Novi, 6. Veljače 1890. – Trst, 23. Rujna 1986.) (slika ljevo), i otjerao 3 bombardera, a četvrtom je pogodio pilota i prisilio avion na spuštanje na sam "Exerzierplatz", vojničko vježbalište kod Sv. Ivana pokraj Pehlina. Tu su ih zatekli "najnundzpicigeri" vojnici 79. Jelačićeve pješačke pukovnije. Oni su brzo opkolili zrakoplov u kome su ih čekali časnik i dočasnik s uzdignutim rukama. Pojava Banfieldova zrakoplova izazvala je zadovoljstvo Riječana. "Naš hidroplan progonio je i pucao na neprijateljski zrakoplov. Zatim je iz strojnica pogodio pilota pod desno uho i usmrtio ga." - tim riječima je gradski tisak opisao zračnu bitku. Na sjednici gradskog zastupstva Rijeke 04. Kolovoza 1916. godine kojom je predsjedavao gradonačelnik dr. Antonio Vio, zastupnik Andrea Superina Jacic podnio je prijedlog da se poručniku Banfieldu dade zlatna medalja u ime grada Rijeke stoga što je "...col suo piccolo idroplano, si scaglio contro i cinque colossi dell'aria abbattendone uno...". Prijedlog je jednoglasno usvojen. Do kraja rata, Banfield je bio najuspješniji austrougarski mornarički zrakoplovni pilot poznat kao "Tršćanski orao" i vjerojatno je jedini letački as koji je u hidroplanu izvojevao pet ili više pobjeda (nepotvrđeno, imao je 20 pobjeda). Bio je i posljednja osoba u povijesti koja je nosila vojni red Marije Terezije. (Izvor: Europeana, Bombardamento di Fiume da parte dei nostri Caproni (1 VIII 1916), Također: Wikipedia, Gottfried von Banfield, The Aerodrome, Gottfried Freiherr von Banfield)
1916. Završava se izgradnja paviljona riječke ribarnice (slika desno) po projektu Carla Pergolija. Uz bogatu secesijsku kiparsku dekoraciju s motivima morske flore i faune Venecijanca Urbana Bottassa. Iako Ribarnica izvana djeluje kao neoromanička bazilika, iznutra je dvoranski jedinstveni moderan secesijski prostor.
1916. 12. Listopada tokom prvog svjetskog rata i vojne akcije na Velikom Kribaku gdje su se susrele talijanske i austrougarske snage, pogiba Ipparco Baccich (rođen u Rijeci 2. Kolovoza 1890.), talijanski patriot, militant i iredentista. Bio je jedan od osnivača iredentističke organizacije "La giovine Fiume". (Izvor: wikipedija > Ipparco Baccich, Također: SOCIETÀ DI STUDI FIUMANI, SCHEDA BIOGRAFIA PERSONE, Baccich Ipparco)
1916. 01. Studenog "Otvorio se na Rijeci hotel Royal sa 44 sobe u ulici Lod. Kossuth br. 10. Hotel je sasvim obnovljen, a otvorena je i gostiona "Al Cervo d'oro" (kod Zlatnog jelena) vlasnika Josipa Milete" (slika ljevo). Tijekom gradnje V. kata dolazi do promjene izgleda pročelja te prenamjene stambenog dijela u hotel. (Izvor: Forum Croinfo.net, Hoteli regije, Autor: Kont)
1916. uvedena je gradska "vožnja sa smanjenim cijenama", a pravo na besplatnu vožnju imali su zaposlenici u javnim službama, policija, vatrogasci i još neki.

1916. 21. Studenog navršivši 86 godina života i gotovo 68 godina vladavine (što ga svrstava među trojicu najdugovječnijih europskih suverena), u Schoenbrunu umire Franjo Josip I. (Schönbrunn, Beč, 18. kolovoza 1830. - Schönbrunn, Beč, 21. studenoga 1916.), austrijski car, češki kralj i hrvatsko-ugarski kralj od 1848., a od 1867. car i kralj Austro-Ugarske Monarhije. Pripadao je dinastiji Habsburg-Lothringen. 1848., kao 18-godišnjak preuzeo je krunu od njegova strica Ferdinanda I. koji je abdicirao pod teretom burnih revolucionarnih događaja 1848. Uz rusku vojnu pomoć Franjo Josip ugušio je mađarsku revoluciju i zatim uveo centralistički režim kojim je ustvari upravljala njegova majka Sofija uz pomoć kneza Felixa Schwarzenberga i ministra unutarnjih poslova Bacha. Franjo Josip I. je rođen u Beču, kao najstariji sin austrijskog nadvojvode Franje Karla i bavarske princeze Sofije. U Travnju 1854. oženio se svojom sestričnom po majčinoj strani, Elizabetom Bavarskom, poznatijom kao Sissy. Imali su četvero djece, tri kćeri i prijestolonasljednika Rudolfa. Osobni život Franje Josipa bio je ispunjen nizom tragičnih događaja: u Veljači 1853. godine Franjo Josip I. je preživio atentat mađarskog nacionalista Libényja, nakon toga smaknuće njegova brata Maksimilijana, cara Meksika, u Queretaru 1867. Zasigurno najteži udarci bili su, nikada u potpunosti razriješeno, samoubojstvo sina i prijestolonasljednika Rudolfa 1889. i atentat nožem na njegovu suprugu u Ženevi 1898. godine. Od posljedica atentata carica i kraljica umrla je samo nekoliko sati nakon napada. Posljednja od nesreća u vladarevu obiteljskom životu dogodila se 28. Lipnja 1914., kada je u Sarajevu ubijen njegov nećak, proklamirani nasljednik prijestolja, Franjo Ferdinand sa suprugom. (Izvor: wikipedija, Franjo Josip I., Također: Hrvatska Enciklopedija, Franjo Josip I., Također: Matica hrvatska, Mario Strecha, Franjo Josip prvi, Također: HRT, Na danasnji dan, Rođen Franjo Josip I)
1916. 26. Prosinca u Rijeci umire Venceslao Bonaventura Celligoi (Celigoj) (Dobrota, 14. Srpnja 1851. - Rijeka, 26. Prosinca 1916.), građevinski projektant i poduzetnik. Od 1884. godine djeluje u poduzeću "Celligoi" koje osniva zajedno s još jednom poznatim arhitektom, Giuseppeom Leardom 1891., a zatvara ga 1911. Najpoznatiji su mu radovi Željeznički kolodvor koji gradi od 1889. do 1890., lučki magazini VI, VII. VIII, kuća "Celligoi" koju gradi 1884., magazin "Riječke kreditne banke dd. (Fiumaner Credit Bank A.G.)" na Delti (Sušak) koju gradi od 1895. do 1896. i zgrada "Ženske osnovne i više škole" (današnja 1. hrvatska riječka gimnazija) koju gradi od 1896. do 1897. Od više riječkih obitelji u kojima su plodnu djelatnost očeva naslijedili sinovi jedno od zasigurno najuglednijih bilo je poduzeće "Celligoi", koju je nasljedio Venceslaov sin Eugenio, rođen u Rijeci 07. Kolovoza 1883. od majke Emme n. Schegula. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, CELLIGOI, Venceslao (Celigoj))
1917. u Italiji se saznalo za tajni Londonski sporazum i krenulo se sa propagandom u namjeri da se i onaj dio Jadrana koji Italija nije dobila, a u prvom planu je bila Rijeka, priključi proširenoj državi. Otkriće tajnog Londonskog ugovora pripisuje se isključivo Franu Supilu, koji je za nj saznao u ruskom Petrogradu gdje je lobirao za hrvatske interese. Frano Supilo je bio ogorčen nakon što je u Travnju 1916. godine predsjednik srpske vlade Nikola Pašić (1845.-1926.) ustvrdio kako "nema nikakva ozbiljna nesporazuma među Srbijom i Italijom". Pašić se, naime, nije protivio tomu da Italija zauzme hrvatsku istočnu obalu, ali do rta Pločice (Planke) na srednjem Jadranu kod Rogoznice, dok je preostali dio trebao pripasti Srbiji koja je tražila ekonomski izlaz na moru. Jednako tako, srpska vladaje svojim ratnim saveznicima predala memorandum u kojem se tražilo da se Srbiji pripadnu "svi ti dijelovi dokle ima srpskih manastira". Frano Supilo se usprotivio, ne pristavši da se "Hrvatska trga kao prosjačka kabanica i da se skreše na nekoliko kajkavskih županija". Zbivanja u kasnijem Domovinskom ratu 1991. i pokušaj srpskih (para)vojnih snaga da zauzmu dijelove hrvatskog prostora rukovođeni su i tim Pašićevim naumom.
1917. 27. Travnja biskupskom ordinarijatu u Senju upućeno pismo svećenika bakarskog dekanata sastavljeno na njihovom sastanku u Sv. Kuzmu kraj Bakra. Mada je pismo bilo nepotpisano, ubrzo je javnost saznala da je glavni organizator svećeničkog sastanka i sastavljač pisma bio Andrija Rački, tadašnji župnik na Sušaku, a od 1895. do 1902. profesor crkvene povijesti i crkvenog prava u visokoj bogoslovnoj školi u Senju. Pismo je zbog kritike tadašnjeg položaja nižeg svećenstva izazvalo velike polemike u katoličkim krugovima, posebice zato jer su se u isto vrijeme u Dalmaciji i Banskoj Hrvatskoj pojavili još neki istupi koji su kritizirali postojeće stanje u Katoličkoj crkvi i zahtijevali reformu ustroja crkvene organizacije. U "Primorskim novinama" je objavljen članak pod naslovom "Materialne prilike svećenstva u našem Primorju" u kojem je pismo preneseno u cijelosti. (Izvor: Riječki Teološki Časopis, str. 325 - 336, Robert Skenderović: ANDRIJA RAČKI I "SVETOKUZAMSKA SINODA" 1917. GODINE)
1917. 20. Srpnja Hrvatski političari okupljeni oko Jugoslavenskog odbora potpisali su sa srbijanskom vladom, i Nikolom Pašićem, Krfsku deklaraciju o zajedničkoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca, pod vodstvom dinastije Karađorđevića. Deklaraciju je pozdravio i sam Supilo.
1917. 03. Kolovoza na Zametu u Rijeci je rođen prof. dr. Kajetan Blečić (Rijeka, 03. Kolovoza 1917. - Rijeka, 07. Travnja 2005.) (slika ljevo), utemeljitelj javnog zdravstva i prvih domova zdravlja u Rijeci i širem riječkom području, začetnik primarne zdravstvene zaštite na području naše Županije, dugogodišnji direktor Doma narodnog zdravlja i ravnatelj Zavoda za zaštitu zdravlja u Rijeci te profesor na Medicinskom fakultetu riječkog Sveučilišta. Ono što je u prvoj polovici prošloga stoljeća bio prof. dr. Andrija Štampar, poznat i kao "otac-osnivač" Svjetske zdravstvene organizacije i medicinski gigant na nacionalnoj razini, njegov učenik prof. dr. Kajetan Blečić je bio na regionalnoj razini na riječkom području u drugoj polovici prošloga stoljeća. Aktivno je sudjelovao u organizaciji javne zdravstvene službe u zemlji, a posebno na području Rijeke i šire riječke regije. U svome dugogodišnjem radu, dr. Blečić je poseban značaj pridavao zdravstvenom odgoju naroda i zdravstvenom prosvjećivanju, pa je 1958. godine pokrenuo "Narodni zdravstveni list" koji i danas izlazi. Gimnaziju je završio u Sušaku, a Medicinski fakultet u Zagrebu, 1941. godine. Po završetku studija radio je u bolnicama na Sušaku i u Rijeci do 09. Rujna 1943. godine, kada je stupio u narodnooslobodilačku borbu kao lječnik. Poslije demobilizacije, imenovan je za općinskog liječnika u Kastvu, zatim za sanitetskog inspektora kotara Sušak, a od 01. Siječnja 1953. za direktora Doma narodnoga zdravlja Rijeka. Na toj dužnosti ostao je do 30. Lipnja 1960. godine, kada je prešao na dužnost ravnatelja Zavoda za zaštitu zdravlja Rijeka, što je radio do umirovljenja 1983. godine. (Izvor: ZZJZPGŽ, IN MEMORIAM, Prof. dr. sc. KAJETAN BLEČIĆ, Također: In memoriam, Suzana Janković: Povodom smrti prof. dr. sc. Kajetan Blečića, Također: Nastavni Zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije, NEMIRNI SIN NEMIRNE ZEMLJE, Također: HRT – RADIO RIJEKA, Larissa Smokvina: Postavljena bista dr. Kajetana Blečića, liječnika i narodnog učitelja, 07.04.2016)
1917. 05. Studenog "Viša trgovačka škola" na Sušaku postaje samostalna i djeluje pod nazivom Kraljevska trgovačka akademija na Sušaku, ali ostaje u istoj zgradi s gimnazijom. Škola je osnovana 17. Prosinca 1909. kao "Viša trgovačka škola pri Kraljevskoj realnoj gimnaziji" na Sušaku i mogli su se upisati samo dječaci sa dobrim uspjehom tokom prijašnjeg školovanja. Škola je pokrivala potrebe školovanja za područje Hrvatskog primorje, Gorskog kotara, Istre i Dalmacije. Rješenjem kraljevske vlade od 03. Rujna 1919. godine broj 10158 dopušta se da redovni učenici budu i djevojke. (Izvor: Ekonomska škola Mije Mirkovića Rijeka, Povijest Ekonomske škole)
1917. 27. Studenog vladinom naredbom ženski se licej (ženaska škola) pretvara u žensku realnu gimnaziju pa se te godine otvara I. razred. U taj su se razred upisale 82 učenice te je trebalo otvoriti paralelku. Naime, 27. prosinca 1908. u Rijeku je stiglo rješenje vlade, prema kojoj se ima početkom iduće školske godine otvoriti V. razred ženskog liceja "da djevojkama bude moguće doći do više općenite naobrazbe pa da se priprave za eventualno polaganje stručnih ispita odnosno polazak sveučilišta". Školske godine 1910./11. otvara se V. razred liceja, koji je polazilo 21 učenica i dvije hospitantice. Direktoromzavoda bio je imenovan prof. Rafo Kariolić a predavali su na zavodu prvih godina većinom profesori gimnazije. Slijedećih godina ulaze u zavod profesorice dr. Mira Gjurić, Mira Kočonda, Olga Herak, Vera Makovac i dr. Na liceju su bila postepeno stvorena tri odjela, naime latinski, pedagoški, te odio za opću naobrazbu, gdje se učilo engleski jezik. Prvi ispit zrelosti (zaključni ispit) održalo se koncem škol.god. 1913./14 a podvrgle su se 4 pedagoškinje a 5 latinki. Slijedeće godine polagala je maturu i jedna polaznica tečaja za opću obrazovanost.
1917. Počinje gradnja drugog kolosijeka riječkog tramvaja, dovršena 1921. godine.
1918. 06. Sječnja na poziv Marijine udruge u kojoj je veliku ulogu imao msgr. Matija Balas, Selezijanci (ili Družba sv. Franje Saleškog - Societas S. Francisci Salesii) stižu u Rijeku. Po karizmi svoga utemeljitelja zadatak je družbe bio, a i danas je, odgoj mladeži. Ubrzo nakon dolaska organizirali su razgranati rad s mladima iz cijeloga grada. Odmah nakon što su stigli, Marijina udruga im je ustupila kuću s prostranim dvorištem na Plasama, gdje su započeli svoj vjerski, pedagoški i socijalni rad među omladinom. Osim vjerske obuke, organizirali su i prvo omladinsko kazalište u Rijeci. (Izvor: Grad Rijeka, SALEZIJANSKA CRKVA MARIJE POMOĆNICE, Također: Wikipedia, Salezijanci ili Družba sv. Franje Saleškog)
1918. 9. Siječnja nogometni klub "CS Olypmpia" održala je svoju redovnu skupštinu na kojoj je izabrano i novo predsjedništvo. Predsjednik je postao CS Gloria, Rijeka Antonio de Schlemmer, potpredsjednik Ugo Mattersdorfer, tajnik Aristodemo Susmel, podtajnik Kobl, blagajnik Kovacs, revizori Fabbroni, Starcich, Vanich,Frumann. Za kapetana ekipe izabran je Keszler.
1918. 17. Sječnja osnovan "Club Sportivo Doria" koji će tijekom sljedećih osam godina biti glavni i najljući rival "C.S. Olimpiji" te je uz ovaj najpopularniji među Riječanima. "CS Olimpia" obnavlja svoju djelatnost, ali sada kao "Olympia", a 6. Svibnja odobreno joj je korištenje igrališta na Školjiću. Klub "Doria" 30. Travnja 1917. mijenja ime u "Gloria" (slika desno), i već 1919. osvaja kup Grazioli. Stvarne vođe bili su Delfino, Host i Vescia. Odnosno sve do početka Rujna 1926. Tada se ova dva najjača riječka kluba sjedinjuju pod nazivom "Unione sportiva Fiumana". (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: KRATKA POVIJEST RIJEČKOG NOGOMETA)
1918. 10.-11. Veljače Gabriele D'Annunzio, Luigi Rizzo i Costanzo Ciano su s tri torpedna čamca MAS i posadom od 30 ljudi uplovili u Bakarski zaljev, gdje su u 13 sati i 15 minuta lansirali 6 torpeda na četiri trgovačka broda. Viktor Car Emin u Danuncijadi piše:

"Istina bilo je u tom pothvatu i nešto smole. Prije svega umjesto očekivane ratne lađe naišli su na dvije trgovačke, a još je neugodniji slučaj htio da se od pet izbačenih torpeda nije rasprsnuo niti jedan".

O događaju koji je kasnije dobio naziv "La Beffa di Buccari" (Izrugivanje Bakru) (Slika ljevo)izdana je i knjižica, a D'Annunzio je napisao slavnu "Pjesmu Kvarneru", koju je na hrvatski prepjevao Vladimir Nazor. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: Wikipedia, The Bakar mockery, Također: Croportal info, "Izrugivanje" Bakra – "La beffa di Buccari" 10./11.02.1918., Također: SUŠAČKA REVIJA broj 82/83, Zlatko Krašković: BAKARSKA PORUGA)
1918. Travanj Nogometni klub Olimpia će od Travnja 1918. igrati na novom stadionu na Školjiću, koji ima iatletsku stazu i ostale popratne objekte te se svrstava u moderne objekte tog vremena. Olimpia se od tada počela pisati Olympia.
1918. 20. Travnja umire Hinko vitez Bačić (Baccich) (slika desno). Rođen je 1857 na Sušaku. Godine 1887. biva izabran za prvog načelnika novoustaljene općine Sušak i na toj funkciji ostaje do 1907. godine. Upravo u vrijeme Bačićeva ustoličenja za sušačkog načelnika, tadašnjom Rijekom je upravljao gradonačelnik Giovanni Ciotta(od 1872.-1896.). Zvali su ga i sušački Giovanni Ciotta. Imao je samo trideset godina kada je postao načelnik opčine Trsat-Sušak. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Kozali.
1918. Svibanj U kući Viktora Ružića, na Piramidi, održan je sastanak s ciljem organizacije rušenja Austro-Ugarske na području Sušaka i Rijeke. Sastanku je predsjedao Viktor Car Emin (Kraj kod Lovrana, 1. Studenoga 1870. - Opatija, 17. Travnja 1963.), hrvatski književnik i publicist), a bili su prisutni: dr. Rikard Lenac (16. Ožujka 1868. - 1949), Gustav Brelić, dr. August Juretić, dr. Sobol, dr. Poščić, dr. Korlević, dr. Pečarević, dr. Makso Rošić, dr. Andre Bakarčić, dr. Smodlaka, dr. Drinković, Viktor Ružić (Sušak, 31. Siječnja 1893. - Rijeka, 1976) i Justin Cuculić te Čeh Jaroslav Kvapil (Chudenice, 25. Rujna 1868. – Prag, 10. Sječnja 1950.), direktor Narodnog kazališta u Pragu, a kasnije i ministar. Na tom sastanku osnovana je Narodna organizacija na čelu s Androm Bakarčićem. (Izvor: Irvin Lukežić: NEBO NAD KVARNEROM, IZDAVAČKI CENTAR RIJEKA d.o.o., RIJEKA, 2005)
1918. 20. Svibnja u Rijeci je odigrana utakmica između Olympije i selekcije 29. regimente pješadije Honved koja je bila stacionirana u Rijeci. Rezultat je bio 1:0 za Mađare. Utakmica je odigrana na novom Olymijinom igralištu na Školjiću koji je službeno otvoren nekoliko dana kasnije, 29. Svibnja. Olympia se branila jer je selekcija 29. regimente bila sastavljena od najboljih budimpeštanskih klubova BAK-a i FTC-a te nekolicine igrača zagrebačkih klubova. Najbolji igrač Olympije bio je Kusmann (Bibi). Publika je bila vrlo zadovoljna jer je vidjela jednu od najboljih nogometnih utakmica u regiji.
1918. 10. Lipnja ponosi carske flote, SMS "Szent Istvan" i SMS "Tegetthoff", austro-ugarski dreadnought bojni brodovi klase Tegetthoff, izlazili su iz Pulske luke spremajući se ne pomorsku akciju u južnom Jadranu, kada su im se neočekivano počeli približavati talijanski torpedni čamci klase "MAS" kraj otoka Premude. Talijanski torpedni čamci MAS -15 i MAS -21 bili su na misiji potrage za minama te noći. Talijanski zapovjednik koji je zapovijedao čamcima, Luigi Rizzo, već je prije, 1917., bio zaslužan za potapanje austro-ugarske oklopnjače SMS "Vjen". MAS -21 napada Tegetthoff, ali torpeda promašuju svoj cilj. U 3:31 ujutro "Szent István" dobiva 2 direktna pogodka torpeda sa Rizzovog čamca MAS -15. Talijanski čamci uspijevaju pobjeći. "Szent István" je bio teško oštećen. Torpeda su probila vanjski oklop kraj strojarnica (najveće prostorije ispod palube), tako da je brod počeo primati mnogo vode. Pokušaj da se brod nasuče na obližnji otok Molat nije uspio. Svi glavni topovi okrenuti su u lijevo, suprotno od nagiba broda (slika ljevo), kako bi se napravila protuteža, ali i to je bilo uzalud. Posada je dobila zadnju naredbu da napusti brod. Ovaj najnoviji austro-ugarski brod izvrnuo se i potonuo na dubini od 66 metara u 06:12 sati ujutro, nakon tri sata agonije, uzevši sa sobom živote 89 mornara, uglavnom onih koji su radili u strojarnici. Taj ratni brod, porinut 17. Sječnja 1914. godine u riječkom brodogradilištu, bio je dug 153 m, širok gotovo 30 m. Dostizao je maksimalnu brzinu od 21 čvora, a naoružanje mu se sastojalo od 12 topova promjera 305 mm, koji su odjednom mogli ispaliti 5400 kg granata. Zaplovioje pod austrougarskom zastavom kao najveći i najsuvremeniji ratni brod u to vrijeme, ponos carske flote. (Izvor: wikipedia>SMS Szent Istvan, Također: croatian-treasure.com, Austro-Hungarian Tagetthoff Class Dreadnoughts, Copyright © 1998 - 2004 Ante Sucur, Također: s.m.s. szent istvan - 3d model, Također: Danijel Frka: SZENT ISTVÁN – NESRETNI BOJNI BROD, Također: uploades by Daria Radman, Szent Istvan - povijesni osvrt i današnje stanje)
1918. 09. Kolovoza stanovnici Beča bili su izloženi jedinstvenom zračnom bombardiranju. Nebo je ispunjeno komadićima papira obojenog u boje talijanske zastave (slika desno). Bili su to propagandni letci, a tekst je glasio:

"Bečani!
Naučite poznavati Italijane. Mogli smo po vama bacati tone bombi! Umjesto toga, mi bacamo samo pozdrave u tri boje, boje slobode. Mi Talijani ne ratujemo s ženama i djecom. Mi ratujemo s vašom vladom, koja je neprijatelj vašeg nacionalnog oslobođenja. Vašom sljepom i okrutnom vladom koje vam neda ni mira ni kruha, i hrani vas mržnjom i iluzijama.
Bečani!
Imate reputaciju da ste inteligentni. Zašto ste onda obukli "Prusku" uniformu. Svijet ste okrenuli protiv sebe. Želite li nastaviti Rat – Nastavite ga! Biti će to vaše samoubojistvo. Što dobivate? Konačnu pobjedu, koju su vam obećali Pruski generali? Njihova konačna pobjeda nalik je ukrajinskom kruhu. Umrijet ćete nedočekavši ga.
Narode Beča, misli na sebe. Probudite se!"

Piloti u 11 aviona dvosjeda "Ansaldo S.V.A." koji su ispustili 50.000 ovih letaka sa ovom porukom nad Bečom, riskirali su svoje živote, bili su dio talijanske 87. eskadrile "Serenissima". Među njima je bio i talijanski poeta i pilot Gabriele D'Annunzio sa svojim pilotom Ermannom Beltramom (u nekim izvorima se govori da je pilot bio Natale Palli) (slika ljevo). Tekst poruke napisao je sam D'Annunzio i nije bio preveden na Njemački. Prvi pokušaj bacanja letaka je pokušan 02. Kolovoza 1918., ali se zbog jake magle odustalo. Drugi pokušaj 08. Kolovoza 1918. je odgođen radi jakog vjetra. Treći pokušaj je bio uspješan. Nakon leta nad Bečom, Arbeiter Zeitung je tužno zapitao svoje čitatelje, zar među austrijskim pjesnicima nema ni jednog, koji bi se usudio izvesti slične pustolovne letove nad talijanskim gradovima? Habzburzi su ponudili posebnu nagradu za pjesnikovo hvatanje ili smrt. I Riječani će uskoro bolje upoznati D'Annunzia! (Izvor: bl.uk, Raid of Vienna, Wikipedia, Flight over Vienna, Također: The John Hopkins University Press, Baltimore, Michael A. Ledeen: D'Annunzio u Rijeci, PRVI DUČE)
1918. Listopad osnovano je Narodno vijeće Rijeka-Sušak. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine)
1918. 16. i 17. Listopada Prema talijanskom autoru Paolu Venanziu, Consilio Nazionale Italiano (Talijansko nacionalno vijeće) je utemeljeno u noći između 16. i 17. Listopada 1918. u jednoj maloj sali sjedišta društva Società Nautica Eneo. Glavni promotor osnivanja Društva bio je ugledni odvjetnik i član lože Sirius Salvatore Bellasich, koji je ujedno postao i njegovim tajnikom. Na jednoj od prvih sjednica Talijanskog nacionalnog vijeća , održanoj 30.XI.1918., popisani su svi njegovi članovi, njih ukupno 223. Taj se broj može smatrati identičnim s brojem pristalica aneksije Rijeke Italiji. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 101/102, Ljubinka Karpowicz: RIJEKA POD VLAŠĆU TALIJANSKOG NACIONALNOG VIJEĆA (23.XI.1918. - 21.IX.1919.))
1918. 22. Listopada Velike demonstracije u Zagrebu, 30.000 ljudi traži odvajanje Hrvatske od Austro-Ugarske. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1918. 23 Listopada Došlo je do sukoba između 79. pješačke pukovnije "Josip Jelačić" i mađarske pogranične policije , čime su se "Jelačićevci" praktički svrstali na stranu Narodnog vijeća. Time je praktički i nagovješten raspad Monarhije. Sukob je izbio radi hrvarske trobojnice koju su Jelačićevci donjeli u Rijeku sa Sušaka i razvili je u vojarni mađarskog Honveda na Školjiću, koja se nalazila u zgradi današnjeg Narodnog sveučilišta. Hrvatski vojnici su razvili trobojnicu i nisu dopustili da im je otme riječka državna policija. U sukobu s policijom vojnicima se pridružilo i riječko civilno stanovništvo, koje je nakon što je policija svladana provalilo u zgrade zatvora i suda (tribunal) i devastiralo ih, pri čemu je važno napomenuti da je jedan dio te mase pripadao talijanskom stanovništvu Rijeke. Mađarske i austrijske novine su ovaj događaj nazvale "/... sukobom između zelenog kadera 79. pukovnije Jelačić i honveda" . Ovaj je sukob praktički okončao vladavinu dvojne monarhije. Istoga dana na vojarni Jelačićevaca osvanula je i jugoslavenska zastava koja je nagovijestila pojavu nove jugoslavenske struje u Rijeci, koja će ubrzo potisnuti dominantnu hrvatsku struju među riječkim Hrvatima. Šest dana kasnije Sabor raskida državno-pravne sveze s Austro-Ugarskom. Posljednji riječki guverner Zoltn Jèkelfalussy (1917.-1918.) pobjegao je u Budimpeštu 28. Listopada, omogućivši ulazak u Guvernerovu palaču Konstantinu Rojčeviću, povjereniku Narodnog vijeća SHS. (Izvor: wikipedija, Corpus Separatum, Također: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: Primorske novine (Sušak), br. 245. "Prekjučerašnji dogadjaji na Reci", 25. Listopada 1918., str:1-2, Također: Dajana Đurić, Državnopravni položaj Rijeke u D´Annunzijevom vremenu 1918.-1920.)
1918. 25.-26. Listopada Mađarska vojska i pogranična policija napušta Rijeku. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, str:56)
1918. Prema popisu stanovništva iz 1918. godine, Rijeka ima 46.264 stanovnika, od čega 19.684 Talijana, 5.529 Hrvata, 3.178 Mađara i 1.373 Nijemca, dok Sušak 1921. godine ima oko 16.000 stanovnika, većinom hrvatske nacionalnosti. (Izvor: Povijest Rijeke, 1988., str. 294.)
1918. 27. Listopada Rijeka dolazi pod kontrolu Narodnog vijeća SHS sa sjedištem u Zagrebu. Gradonačelnik Rijeke Antonio Vio zamolio hrvatsku Narodnu stražun da održava red i mir u Rijeci, što je i učinjeno. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1918. 28. Listopada Status Rijeke je neodređen, ali je pod upravom savezničkih snaga.
1918. 28. Listopada Održana je prva sjednica Upravnog odbora "Hrvatskog sokola - Sušak-Rijeka" nakon prvog svjetskog rata, a zatim i izvanredna glavna godišnja skupština društva. Zbog rata rad društva je mirovao od 22. Srpnja 1914. do 28. Listopada 1918. godine. Odmah se počelo s vježbanjem pod vodstvom Adolfa Šohaja i Marijana Borasa u dvorani tadašnjeg hotela Sušak. (Izvor: Veno Đonlić: POČECI ORGANIZIRANOG TJELESNOG VJEŽBANJA NA SUŠAKU KAO TEMELJI DANAŠNJE UDRUGE ŠPORTSKE REKREACIJE "SUŠAK")
1918. 28. Listopada u zgradi bivše kotarske oblasti na Sušaku, održana je sjednica Narodnog vijeća, na kojoj je obaviješteno, da je Narodno vijeće u Zagrebu već odredilo da dr. Rikard Lenac, ugledni riječki odvjetnik, preuzme upravu Rijeke u guvernerovoj palači, a funkcija povjerenika Narodnog vijeća za održavanje reda i mira povjerena je dr. Rojčeviću, tadašnjem kotarskom predstojniku Sušaka. (Izvor: Croinfo.net, Forum, Listopad - značajni događaji, Autor: Ilirija, Također: Rijeka. Geografija, etnologija, ekonomija, saobraćaj, povijest, kultura. Zbornik. (Glavni urednik: J. Ravlić.), Zagreb, 1953., str.282)
1918. 28. Listopada kapitulacije austrougarske vojske. (Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, ANALITIČKI INVENTAR, Inventar fonda POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918, str:14-15)
1918. 28. Listopada uvečer Zoltán Jekelfalussy de Jekelés Margitfalva, guverner Rijeke, pozvao je gradonačelnika Antonia Via jr. u svoj ured, da mu priopći vijest, kako je predsjedavajući Vijeća ministara u Budimpešti odlučio da Rijeka bude napuštena i vojno i politički. Jekelfalussy je tada iznio situaciju pred gradonačelnika, i pripremio se za odlazak. Vio se odmah sastao s ostalim članovima gradske vlade tj. poglavarstva, koji su se odlučili za neobičan korak, imenovavši Via gradonačelnikom Rijeke po «volji naroda», pa je tako kao odraz sveukupne volje Rijeke, postavilo Via i istovremeno na položajima potvrdilo svoje vlastite članove. Odlukom Narodnoga vijeća SHS Rijeke i Sušaka grad je sjedinjen s novoosnovanom Kraljevinom SHS, a Andrija Rački postaje članom njezina Narodnog vijeća za Rijeku i Sušak. Time je dokinut dotadašnji status Rijeke (corpus separatum), koja raskida dotadašnju vezu s Ugarskom i uspostavlja uske odnose s Hrvatskom, odnosno Državom SHS. Tog dana popodne posljednji mađarski guverner Zoltán Jekelfaluszy predaje palaču novoj vlasti (guvernerovu palaču su preuzeli natporučnik Josip Krpan, poručnik Milan Batalo i šumarski referent Bartol Baretić u ime Narodnog vijeća koje je tek bilo u fazi formiranja) i dva dana kasnije napušta grad. Povjerenikom Narodnog vijeća za Rijeku imenovan je Konstantin Rojčević koji je 29. Listopada, izdao proglas građanstvu Rijeke, na hrvatskom i talijanskom jeziku, koji glasi:

"Sugrađani! U ime Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu objavljujem poštovanom građanstvu grada Rijeke, da sam danas preuzeo državnu upravu grada Rijeke kao povjerenik Narodnog vijeća. Zajamćujem svim građanima bez razlike narodnosti nepovredivost i poštovanje osobne slobode i imetka. U tu svrhu pozivam građanstvo, da uzdrži mir i red, te da se organima Narodnoga vijeća dobrovoljno u svemu pokorava (...)".

(Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Rije čki ljetopis, Također: Cinquantamila.it, Martedì 29 ottobre 1918, Također: Primorske novine (Sušak), br. 249."Predaja guvernerove palače i ureda", 30. Listopada 1918., str:2, Također: Primorske novine (Sušak), br. 250., "Proglas poverenika narodnog veća", 31. Listopada 1918., str:1)

1918. 29. Listopada Hrvatski je sabor proglasio prekid državnopravnih odnosa s Austro-Ugarskom, donio je odluku o pristupu u Državu SHS, time dokinuo ugarsko-hrvatsku nagodbu iz 1868. godine te je vrhovnu vlast prenio na Narodno vijeće. Time je prestao utjecaj Hrvatsko-ugarske nagodbe kao pravne osnove za status Rijeke kao "corpusa separatuma", koja se našla u sastavu novoosnovane, ali ne i međunarodno priznate Države Slovenaca, Hrvata i Srba (slika ljevo). Ona nije imala stvarne moći da obrani hrvatsku vladavinu u Rijeci. Stoga dolazi do hrvatsko-talijanskih sukoba, a kako bi se oni spriječili 03. Studenoga utemeljeno je Međusavezničko zapovjedništvo. Regularna talijanska vojska bila je također u sastavu međunarodnih snaga, što će se pokazati presudnim za daljnju sudbinu grada. Kako novostvorena Država SHS nije imala vojsku, pozvane su kao podrška hrvatskom življu na obalama Kvarnera srpske vojne snage, ali njihova će prisutnost biti nedjelotvorna i kratkotrajna te neće spriječiti ulazak talijanskih vojnika na područje Rijeke i Sušaka. Istog dana, u četiri poslije podne, mađarski službenici napustili su grad i predali vlast lokalnom Narodnom vijeću Države SHS. Josip Krpan, Milan Batalo i Bartol Baretić preuzeli su Guvernerovu palaču u Rijeci od mađarskog guvernera Jakelfalussyja. 24. Kolovoza 1920. Država Srba, Hrvata i Slovenaca službeno je promijenila ime u Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. (Izvor: wikipedija, Država Slovenaca, Hrvata i Srba, Također: wikipedija, Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, Također: wikipedija, Kraljevina Jugoslavija, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja , Izvorni znanstveni članak , Daniel Patafta: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924.)
1918. 29. Listopada objavljeno ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba sa Kraljevinom Srbijom čeme je formirana Država Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS). U isto je vrijeme Hrvatski sabor raskinuo sve državno-pravne veze s Austro-Ugarskom. Nastala je raspadom Austro-Ugarske na kraju Prvog svjetskog rata, a činili su je južnoslavenski dijelovi austrougarske monarhije. Nakon 29. Listopada, u sljedećih mjesec dana dolazi do nekih promjena: 24. Studenog 1918. Srem postaje sastavni dio Kraljevine Srbije, 25. Studenog 1918. Narodno Vijeće Vojvodine je donjelo odluku da se Vojvodina (Bačka, Baranja i Banat) pripoji Kraljevini Srbiji, 26. Studenog 1918. Podgorička Skupština donosi odluku da se Crna Gora pripoji Kraljevini Srbiji i na taj način Srbija je u tri dana duplirala svoju teritoriju. Kao nepriznata država postojala je malo više od mjesec dana. Državu SHS u toku njenog kratkotrajnog postojanja priznala je jedino Kraljevina Srbija te je samim tim imala slabe granice koje tokom cjelog postojanja države nisu precizno utvrđene. 01. Prosinca 1918. godine, objavljeno je ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba sa Kraljevinom Srbijom čeme je formirana država nazvana Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Zbog načina na koji je formirana, te u nekim djelovima i unutrašnjeg otpora javljaju se razne trzavice. 1921. godine država mjenja ime u Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a 1929. godine u Kraljevina Jugoslavija. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija) je prestala je postojati uspostavom Demokratske Federativne Jugoslavije 29. Studenoga 1945. kada jedržava

Antonio Grossich i Gabriele D'Annunzio

je proglašena republikom. (Izvor: Maja Polić: “Riječka krpica’’ 1868. godine i uvjeti za njezino naljepljivanje na Hrvatsko-ugarsku nagodbu, Također: Daniel Patafta: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. god.)
1918. 29. Listopada Osnovano je u Rijeci "Narodno Vijeće Države SHS". U 16 sati Narodno Vjeće preuzima kraljevski ugarski gubernij, te sve zgrade i inventar, o čemu je sastavljen zapisnik. Gradsko poglavarstvo je ustrojilo gradsku Nacionalnu gardu, naoružanu mnoštvom pušaka i pištolja, prikupljenim (uglavnom od austrijskih dezertera) tijekom rata. Poslijepodne u guvernerovu palaču dolazi izaslanstvo Talijanskog nacionalnog vijeća na čelu s Antoniom Grossichem (slika ljevo). Predlažu nalaženje rješenja koje bi spriječilo sukob talijanskih i hrvatskih interesa. Gradonačelnik Antonio Vio jr. predlaže da se Gradu prizna pravo održavanja javnog reda i mira, ali je novi guverner dr. Rikard Lenac to odbio. U Dalmaciji je izabrano Narodno vijeće 02. Srpnja., u Hrvatskom Primorju i Istri 14. Srpnja., u BiH 20. Rujna. Središnje Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba osnovano je u Zagrebu 6. Listopada. 1918. kao političko i upravno vodstvo svih južnoslavenskih (hrvatskih i slovenskih) zemalja pod Austro-Ugarskom. Gradonačelnik dr. Vio nije priznavao vlast Narodnog vijeća nego je on sam, uz pomoć riječkog magistrata, na sebe prenio ovlasti guvernera. Ovakvo stajalište gradonačelnika dr. Vija odigrat će značajnu ulogu u obaranju jedine hrvatske vlade u ovome razdoblju (1918. - 1924.), zbog toga što će u riječkih Talijana prevladati uvjerenje kako je vlast hrvatskoga Narodnog vijeća nelegalna i uzurpatorska te je treba svrgnuti, kako bi se olakšala aneksija Rijeke Italiji. Iz sjećanja Attilija Depolija (Rijeka, 1887. - Genova, 1963.), jednoga od vodećih riječkih iredentista i aneksionista, koji će i sam biti akter nekoliko privremenih vlada, može se vidjeti da su riječki Andrija Rački Talijani okupljeni oko Consiglija Nazionale, preuzimanje vlasti u Rijeci od Narodnog vijeća smatrali nasilnim preuzimanjem vlasti i okupacijskim činom. Mnogi talijanski izvori iz toga razdoblja vlast Narodnoga vijeća u Rijeci prikazuju kao "durante l'occupazione jugoslava nell' anno 1918 (Jugoslavenska okupacija tokom godine 1918)". (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, DANIEL PATAFTA: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.), str:3, Također: Marinko Lazzarich: STOLJETNO IŠČITAVANJE POVIJESTI POD STIJENAMA RIJEČKOGA SPORTSKOG HRAMA, str:10)
29. Listopada 1918. nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i nastanka kratkovremene Države SHS, Andrija Rački (slika desno), hrvatski teolog i povjesničar, a od godine 1902. župnik franjevačkoga samostana na Trsatu, postaje članom njezina Narodnoga vijeća za Rijeku i Sušak. Razlog je tome vjerojatno njegovo iskustvo u borbi protiv germanskoga, romanskog i mađarskog posizanja, koje je najviše bilo vidljivo na području Kvarnera. (Izvor: Maja POLIĆ: PRILOG POZNAVANJU ŽIVOTA I DJELA SVEĆENIKA I POVJESNIČARA DR. ANDRIJE RAČKOGA)
1918. Rijeka ima 49.806 stanovnika. (Izvor: Marina Štambuk-Škalić, Zlatko Matijević: Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, 1918-1919.)
1918. 29. Listopada riječki gradski odbor koji se prozvao "Comitato Nazionale Italiano di Fiume" (Talijanski nacionalni odbor Rijeke), upućuje talijanskom stanovništvu Rijeke poziv sa sljedećim sadržajem:

"Hrvati su ušli u naš grad i preuzeli političku administraciju. Jasna je namjera stvaranja gotovog čina. Stanovništvo Rijeke poziva se na hitnu sporazumnu intervenciju".(Attilio DEPOLI , "XXX. Ottobre 1918.", Fiume –rivista di studi fiumani, 5/1958., br. 1.-2., 117)

(Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, DANIEL PATAFTA: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.))
1918. 29. Listopada Posljednji mađarski guverner Rijeke predaje vlast novoosnovanoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) sa sjedištem u Zagrebu, u Rijeku dolazi predstavnik Narodnog vijeća SHS Konstantin Rojčević, a velikim županom postaje Rikard Lenac. Suverenitet nad Rijekom, čitavom lukom, pa i Deltom i Barošem od 29. Listopada 1918. preuzima Država Slovenaca, Hrvata i Srba. No kako nije imala međunarodno priznanje, ali i zbog ekspanzionističke politike talijanskih iredentista 17. Studenoga 1918. dolazi do okupacije saveznika, među kojima glavnu riječ imaju talijanske postrojbe.(Izvor: Izvorni znanstveni članak, MARKO MEDVED: Katolička crkva i D'Annunzijeva okupacija Rijeke, Također: Željko Bartulović: PRAVNO-POVIJESTNI POLOŽAJ RIJEČKE LUKE)
1918. 29. Listopada Nakon što je Narodno vijeće za Sušak i Rijeku 29. Listopada preuzelo vlast, na mnogim parobrodima u luci izvješena je hrvatska zastava, jer Država SHS još nema svog znakovlja. Po dolasku talijanskih postrojbi, admiral Rainer izjavljuje da se "prema međunarodnim propisima ona ne može izvjesiti, jer nije priznata kao pomorska. Uz bijelu zastavu, kao znak primirja, može se vijati austro-ugarska, kao zastava postojeće države, ili talijanska, kao znak priznanja okupacije i izvršitelja primirja". Hrvatski pomorci odlučno su protestirali. (Izvor: Željko Bartulović: PRAVNO-POVIJESTNI POLOŽAJ RIJEČKE LUKE)
1918. 30. Listopada nakon što je 28. Listopada u Rijeku ušla srpska vojska, Narodno vijeće SHS zamolilo je Ivana Learda, savjetnika Ministarstva i Albina Celligoja, lučkog kapetana, da privremeno preuzmu vlast i rješavaju razna pitanja u gradu. Sljedećeg dana Pomorska oblast SHS-a okružnicom je obavijestila "sve lučke urede, kapetanije i njihove ispostave, ekspoziture" da je Narodno vijeće SHS preuzelo sve oblasti. Još izjavljuje da svi lučki uredi, ekspoziture moraju izvršavati naredbe Pomorske oblasti Rijeka. Leard i Celligoj 07. Studenoga 1918. godine preuzimaju upravljanje i privremeno vođenje Pomorske oblasti i Lučke kapetanije u Rijeci od Lászla Dunaya, savjetnika poslanstva. (Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, ANALITIČKI INVENTAR, Inventar fonda POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918, str:16)
1918. 30. Listopada Otok Krk je ušao u sastav nove države, a u gradu Krku, kao kotarskom središtu konstituirano je "Kotarsko narodno vijeće SHS". Predsjednik njegova užeg odbora bio je pop Antun Andrijčić, župnik u miru iz Punta, za tajnika je izabran pop Mate Polonijo, kancelar Biskupskog ordinarijata, a za odbornika dr. Antun Antončić, odvjetnik iz Krka. Njihovom zaslugom vlast na otoku je brzo i bez većih problema 01. Studenoga prenesena u ruke "Kotarskog narodnog vijeća", a dotadašnji kotarski poglavar Ernest Karlavaris pokorava se novoj vlasti i postaje njen kotarski povjerenik. (Izvor: Tvrtko Božić: Hrvatsko-talijanski odnosi na otoku Krku u međuratnom razdoblju (1918–1941))
1918. 30. Listopada u zgradi "Societa Filarmonica Drammatica" (današnja Filodramatika) utemeljen je talijanski "Consiglio Nazionale deli Italiani di Fiume" ("Narodno vijeće Talijana Rijeke"), u čiji su izvršni odbor ušli: Antonio Grossich, Salvatore Bellasich, Silvino Gigante, Adolfo Gotthardi, Giovanni Schittar i Elpidio Springhetti. Prva talijanska zastava bila je izvješena na balkonu Filodrammatice (slika desno). U uvodnom dijelu svoga programa kažu: "Da bi osigurao samostalan rad gradske administracije do konačnog pripojenja Rijeke Italiji". Cilj je bio da stvore političku organizaciju riječkih Talijana paralelnu Narodnome vijeću riječkih Hrvata i proglase aneksiju Rijeke Italiji pozivajući se na pravo naroda na samoopredjeljenje i time spriječe ujedinjenje Rijeke s Hrvatskom. Istog dana na trgu Dante (danas Trg Republike Hrvatske), advokat Bellasich čita proklamaciju o priključenji Rijeke Italiji.

"Talijansko narodno vijeće za Rijeku, sastavši se danas, na plenarnoj sjednici, proglašava, da je po snazi onog prava, po kojem su narodi ostvarili nacionalnu slobodu i nezavisnost, grad Rijeka, koji je donedavno bio odvojeni konstituirajući dio talijanske nacionalne zajednice, i traži za sebe pravo na samoodređenje njezinog stanovništva. Temeljeći se na tom pravu, Talijansko narodno vijeće, proglašava sjedinjenje Rijeke sa domovinom Italijom. Talijansko narodno vijeće smatra privremenim stanje naslijeđeno od 29. listopada 1918., stoga
smo se odlučili staviti pod zaštitu Amerike, majke slobode i očekujemo odobrenje mirovnog kongresa".

Riječani su preplavili ulice noseći razne zastave, ovisno kojoj su opciji pripadali, hrvatskoj, talijanskoj ili autonomaškoj. Kasnije je taj događaj krivo smatran i tumačen referendumom o priključenju Italiji. Istog dana na balkonu riječke Filodrammatice izvješena je prva talijanska zastava, čime i započinje borba za grad. Zašto na zgradi Filodramatice? To ne iznenađuje jer je društvo bilo jedno od središta iredentizma u Rijeci. "Consiglio Nazionale delli Italiani di Fiume" objavljuje jednoglasno aneksiju "alla sua madrepatria l’Italia" (majci domovini Italiji).

"È necessario far conoscere ai Governanti d’Italia il proclama e chiederne il soccorso militare. Per questa impresa, sono pronto a partire subito" (Potrebno je upoznati talijansku vladu sa proklamacijom i tražiti od njih vojnu pomoć. Na taj sam zadatak spreman odmah krenuti)

izjavio je Attilio Prodam. Istog dana u 18.00 Attilio Prodam, Giovanni Matcovich, Giuseppe de Maichsner, Mario Petris e Jhon Stiglich, “Argonanuti di Fiume", kreću, u ambulantnim kolima, da bi sakrili svoje namjere, prema admiralu de Ravelu u Veneciji. Novoosnovana Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu, vojnički slaba i međunarodno nepriznata, nije se mogla oduprijeti talijanskim osvajačkim težnjama. Stoga je hrvatska vladavina u Rijeci trajala svega nekoliko dana. Otprilike u isto vrijeme D'Annunzio će po prvi put uzviknuti "O Fiume, o morte" (ili Rijeka ili smrt). Taj će poklič postati moto njegovih ardita u Rijeci i biti će otisnut na tisućama plakata i letaka. (Opaska SEAS: Prema talijanskom autoru Paolu Venanziu, Consilio Nazionale Italiano (Talijansko nacionalno vijeće) je utemeljeno u noći između 16. i 17. Listopada 1918. u jednoj maloj sali sjedišta društva Società Nautica Eneo. Glavni promotor osnivanja Društva bio je ugledni odvjetnik i član lože Sirius Salvatore Bellasich, koji je ujedno postao i njegovim tajnikom. Na jednoj od prvih sjednica Talijanskog nacionalnog vijeća , održanoj 30.XI.1918., popisani su svi njegovi članovi, njih ukupno 223. Taj se broj može smatrati identičnim s brojem pristalica aneksije Rijeke Italiji. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 101/102, Ljubinka Karpowicz: RIJEKA POD VLAŠĆU TALIJANSKOG NACIONALNOG VIJEĆA (23.XI.1918. - 21.IX.1919.) ) )
(Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: Dajana Đurić: Državnopravni položaj Rijeke u D´Annunzijevom vremenu 1918.-1920., Također: Daniel Patafta: Prilike gospodarstva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine, Također: S. Gigante, Storia del comune di Fiume, Bemporad, Firenze, 1928., str. 112., Također: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine)
1918. 30. Listopada Povjerenik Narodnog vijeća SHS Konstantin Rojčević, objavio je manifest Riječanima o preuzimanju vlasti u gradu “U ime Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu”. (Izvor: Jakša Ravlić: Rijeka: geografija, etnologija, ekonomija, saobraćaj, povijest, kultura: zbornik, Zagreb Matica Hrvatska 1953., str268)
1918. 30. Listopada Na riječkom gradskom tornju zavijorila se talijanska zastava. (Izvor: Giuseppe Sirsen: Fiume, terra d'Italia: storia postale, filatelica e numismatica della città del Quarnero, Izdanje: Montagnana, Circolo filatelico-numismatico, 1995.)
1918. 30. Listopada "Consilio Nazionale Italiano" šalje delegaciju koju su činili Giovanni Matcovich, John Stiglich, Giuseppe de Meichner, Mario Petris i Attilio Prodam, poznat još prije rata kao žestoki iredentist, admiralu Thaon de Ravelu u Veneciju tražeći od njih da pomognu riječkim Talijanima koje ugrožavaju "barbarski Hrvati", što je talijanska vojska i učinila 04. Studenog 1918. godine. (Izvor: Daniel Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.))
1918. 30. Listopada Giovanni Rubinić zajedno s Bellasichem, Sirolom i tadašnjim načelnikom Viom sastavio rezoluciju o aneksiji Rijeke Italiji. (Izvor: Jakša Ravlić: Rijeka: geografija, etnologija, ekonomija, saobraćaj, povijest, kultura: zbornik, Zagreb Matica Hrvatska 1953., str:299)
1918. 31. Listopada Ban Mihalović rješenjem br. 5198 imenuje dr. Rikarda Lenca za Velikog župana za grad Rijeku i njezin kotar, on preuzima vlast MAtko Laginja od posljednjeg mađarskog guvernera Zoltana Jekdfaluszyja. Rijeka je i nakratko ušla u sastav novoosnovane Države SHS i tako prekinula svu vezanost za Mađarsku. Odmah potom, dan poslije, ustanovljava se u gradu još jedan organ vlasti (u prijelaznom razdoblju) "Consiglio Nazionale Italiano di Fiume" (Talijansko narodno vijeće Rijeke). (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1918. 31. Listopada iza prevrata 31. Listopada 1918. Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba imenuje Matka Laginju (Klana, 10. kolovoza 1852. - Zagreb, 18. ožujka 1930.) (slika desno) na mjesto povjerenika za Istru. Povjereništvo je 10.Travnja 1919. ukinula vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali je Laginja ostao stalno angažiran na rješavanju istarskog pitanja. (Izvor: Istarska Enciklopedia, Laginja, Matko, Također: Wikipedia, Matko Laginja)
1918. 01. Studenog Giovanni Matkovich, Attilio Prodam, John Stiglich, Giuseppe de Meichsner i Mario Petris, takozvani "Kvarnerski Argonauti" (slika ljevo), otišli su u Veneciju brodom Istria tražeći intervenciju talijanske ratne mornarice. Uz pomoć pjesnika Sema Benellija došli su do admirala Thaon de Revela tražeći od njih da pomognu riječkim Talijanima koje ugrožavaju "barbarski Hrvati". (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1918. 01. Studenoga, nakon što je 30. Listopada Otok Krk je ušao u sastav nove države, i u gradu Krku, kao kotarskom središtu konstituirano je "Kotarsko narodno vijeće SHS", vlast na otoku je brzo i bez većih problema prenesena u ruke "Kotarskog narodnog vijeća", a dotadašnji kotarski poglavar Ernest Karlavaris pokorava se novoj vlasti i postaje njen kotarski povjerenik. Već sljedeći dan u grad Krk dolazi opunomoćenik Narodnog vijeća iz Zagreba pred kojim su članovi Kotarskog narodnog vijeća u Krku i ravnatelji svih gradskih ureda, osim ravnatelja pošte, položili prisegu vjernosti Narodnom vijeću SHS u Zagrebu. (Izvor: Tvrtko Božić: Hrvatsko-talijanski odnosi na otoku Krku u međuratnom razdoblju (1918–1941))
1918. 02. i 03. Studenog nemiri u gradu zabrinuli su svjetske sile i savezničke vojske ulaze u Rijeku. 04. Studenog u Rijeku ulazi i talijanska vojska pod zapovjedništvom generala Di San Marzana, a prati je predstavnik Consiglia Nazionale Attilio Prodam. Atmosfera je u gradu postajala sve užarenija. Mir su u gradu službeno održavale međusavesničke trupe sastavljene od Britanaca (na slici desno), Francuza, Amerikanaca ali i Talijana i Srba koji su dodatno pojačavali napetost zbog vlastite netrpeljivosti. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 68, Goran Moravček: POHOD NA RIJEKU)
1918. 03. Studenoga utemeljeno je "Međusavezničko zapovjedništvo", kome se na čelu nalazio kasniji general François Franchet d'Espèrey ( Mostaganem, Francuski Alžir, 25. Svibnja 1856. – Albi, Francuska, 8. Srpnja 1942.). Regularna talijanska vojska bila je također u sastavu međunarodnih snaga, što će se pokazati presudnim za daljnju sudbinu grada. Kako novostvorena Država SHS nije imala vojsku, pozvane su kao podrška hrvatskom življu na obalama Kvarnera srpske vojne snage, ali njihova će prisutnost biti nedjelotvorna i kratkotrajna te neće spriječiti ulazak talijanske vojnika na područje Rijeke i Sušaka. U floti pod zapovjeništvom admirala Guglielma Rainera koja je ušla u Rijeku bila su i 4 talijanska broda, krstarica Emanuele Filiberto i tri torpiljarke: Stocco, Sirtori e Orsini. Na torpiljarki Stocco su bili i delegati koji su iz Rijeke otišli za Trst 29. Studenog 1918, Attilio Podram i Mario Petris. (Izvor: Goran Moravček: Rijeka, prešućena povijest, Nezavisno izdanje, Rijeka 1990., str. 35.)

Popis i polozaj ratnih brodova u Rijeckoj luci 26.12.1918,
bojom označeni brodovi po zemljama (sa LPR-a)

1918. 03. Studenog Flotila američkih razarača stigla je u Rijeku, a dan kasnije dolaze odredi francuskih i engleskih vojnih snaga da bi zaštitile mir u gradu (slika ljevo popis brodova na dan 26. Prosinca 1918.). (Izvor: Attilio Depoli: Fiume XXX ottobre 1918, (a cura di Mario Dassovich), Li Causi Editore, Padova 1982, str. 193, Također: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine)
1918. 04. Studenog u 11 sati prije podne talijanska eskadra od 4 ratna broda sa razaračem “Re Emanuele Fililberto” (na slici desno) na čelu, uplovljava u Rijeku. Zapovjednici flotile su admiral Guglielmo Rainer i kontraadmiral Di San Marzano. Prvo što je tražio je da se sa gradskog tornja skine Hrvatska zastava i objesi Talijanska. U događajima koji sljede sudjelovale su tri strane: Talijansko Nacionalno Vijeće (Antonio Grossich, Bellsasich, Riccardo Gigante, Attila, Depoli, Giovanni Host-Venturi) koji su bili praktički fašisti, Autonomaši koji su shvatili da priključenje Rijeke Italiji predstavlja gubitak i marginalizaciju grada (Zanella uz podršku hrvatskih građana) i Narodni Odbor (Rikard Lenac uz podršku Hrvata i stanovnika Sušaka i okolice). Na pozdrav dr. Rikarda Lenca, kojega je Narodno vijeće iz Zagreba imenovalo velikim županom riječkim, general Di San Marzano je odgovorio da je " ... došao štititi interese talijanskog pučanstva i Italije, jer da je ovdje pozvan uslijed nemira koji su se ovdje zbili". Talijanska vojska uklanja sve predstavnike Države SHS koji su preuzeli vlast na spornim područjima i potiče osnivanje talijanskih lokalnih vlasti pozivajući se na Wilsonovo načelo samoopredjeljenja. (Izvor: Giuseppe Marchese: Navi italiane a Fiume 1918-1921 (ilpostalista.it>58.html), Također: Attilio Depoli: Fiume XXX ottobre 1918, (a cura di Mario Dassovich), Li Causi Editore, Padova 1982, str. 195., Također: Vjesnik DAR, sv. 41-42/2000., str. 15. (Mira Kolar: Dokumenti o vlasti narodnog vijeća države SHS nad Rijekom..., Također: Primorske novine (Sušak), br. 253., "Doček talijanske flote", 5. Listopada 1918., str:2)
1918. 04. Studenog mala talijanska flota pod vodstvom talijanskog komandanta kapetana Poa pojavila se pred Opatijom, i iskrcala jedan odred vojnika. (Izvor: CRSRV, Dvadeseto stoljeće, širi pregled 1918. – 2006, Također: Original scientific paper, Dragovan Šepić: Istra uoči Konferencije mira (Talijanska okupacija Istre 1918. i istarski Hrvati)
1918. 11. Studenog u željezničkom vagonu u šumi Compiegne u sjevernoj Francuskoj nova njemačka vlada potpisala je kapitulaciju čime je završen prvi svijetski rat. Njemački poraz ubrzale suunutarnje prilike i abdikacija cara Vilima II. (Izvor: OŠ "Antun Nemčić Gostovinski" Koprivnica, PRVI SVJETSKI RAT - UKRATKO, Također: Wikipedia, Prvi svjetski rat)
1918. 13. Studenoga u Krk iz Pule dolazi talijanska torpiljarka i dovodi otočane koji su kao mornari služili u austrijskoj mornarici. Krčki Talijani i Talijanaši to vide kao prijetnju. Zatražili su pomoć pred "hrvatskom opasnošću" pa talijanska vojska u Krk šalje, dva dana poslije, 15. Studenog, dvije talijanske topovnjače s oko 200 vojnika pod zapovjedništvom kapetana fregate Sabatinija. (Izvor: Tvrtko Božić: Hrvatsko-talijanski odnosi na otoku Krku u međuratnom razdoblju (1918–1941)
1918. 15. Studenog u Rijeku iz Rume stiže 2. pešadijski bataljon 5. pešadijskog puka pod komandom potpukovnika Ljubomira Maksimovića (Kladovo, Srbija, 25. Studenog 1876. - Linden, Njemačka, 20. Lipnja 1942.). Riječki Hrvati priredili su veličanstveni doček srpskoj vojsci, koju su dočekali kao oslobodilačku, zasipajući je cvijećem i pjevajući srpsku kraljevsku himnu. Istog dana u riječku luku uplovljavaju brodovi francuske i engleske ratne flote. Spontane manifestacije za doček. Admiral Ranier traži od vlasti NV da se srpske trupe povuku na 10 km od Rijeke. (Izvor: Goran Moravček: Rijeka, prešućena povijest, Nezavisno izdanje, Rijeka 1990., str. 38., Također: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine, Također: Izvorni znanstveni članak, Daniel Patafta: Prilike gospodarstva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine)
1918. 15. Studenog arditi okupiraju otok Krk i Sv. Marko. Pod zapovjedništvom kapetana frigate Sabatinija, u grad Krk stižu dva talijanska ratna broda s oko 200 vojnika koji zauzimju lučki ured i sjedište Kotarskog narodnog vijeća SHS obrazlažući svoj dolazak u ime Antante. Ujedno je zatražio da se sjedište Kotarskog narodnog vijeća izmjesti u neko otočno mjesto, ali nakon što tom zahtjevu nije udovoljeno, Sabatini pristaje na ostanak Kotarskog narodnog vijeća u gradu Krku, ali pod uvjetom preseljenja u neku sporednu ulicu gdje će manje upadati u oči i neće izvješenom hrvatskom zastavom iritirati talijanske vojnike. Isti dan, okupirani su i otok Sveti Marko, Punat i Malinska. Istoga dana kapetan Sabatini šalje 50 svojih vojnika u Punat, a predvodila su ih trojica talijanaša iz grada Krka. Istoga dana okupirali su Malinsku. Dana 01. Prosinca pristiglo im je pojačanje od oko 1.000 ardita s namjerom potpunog zauzimanja otoka. Počelo je kratkotrajno, ali jedno od najtežih razdoblja krčke povijesti. (Izvor: Tvrtko Božić: Hrvatsko-talijanski odnosi na otoku Krku u međuratnom razdoblju (1918–1941)
1918. 16. Studenoga u krčku luku uplovljava talijanski lagani razarač "Guglielmo Pepe" (slika ljevo). Zapovjednik sutradan posjećuje biskupa Antuna Mahnića obrazlažući svoj dolazak smirivanjem situacije na otoku. Bila je to samo izlika za okupaciju otoka, koja će potrajati preko 29 mjeseci, do 25. Travnja 1921. godine. (Izvor: Tvrtko Božić: Hrvatsko-talijanski odnosi na otoku Krku u međuratnom razdoblju (1918–1941)
1918. 16. Studenoga General Di San Marzano u 17 sati ulazi u Guvernerovu palaču i izjavljuje dr. Lencu da, u ime Italĳe, Saveznika i SAD-a ima dužnost preuzeti vlast i štititi javni red i mir. Lenac je uzalud prosvjedovao pozivajući se na činjenicu da ga je imenovalo Narodno vĳeće, što general nĳe prihvatio. Tim je događajem započelo razdoblje višegodišnje savezničke, zapravo talĳanske, okupacĳe. Navečer toga dana talijanska vojska (226° fanteria (brigata Arezzo) zauzima Rijeku i okupira Sušak do mosta sv. Ane na Podvežici. (Izvor: Problemi sjevernog Jadrana 9 (2008), str. 200-204, ŽELJKO BARTULOVIĆ: SUŠAK 1919. – 1947.: DRŽAVNOPRAVNI POLOŽAJ GRADA, Također: Izvorni znanstveni članak, Daniel Patafta, Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.))
1918. 16. Studenoga talijanska vojska (226° fanteria (brigata Arezzo)) sa 16.000 vojnika zauzela Rijeku i Sušak te područje od mosta Sv. Ane na Podvežici do Škrljeva, uključujući Martinšćicu, Kostrenu Sv. Lucije, Kostrenu Sv. Barbare i Grobinštinu sve do Kastva. Ostati će pod talijanskom okupacijom sve do 03. Ožujka 1923. Sušak je, kao dio Kraljevine SHS, proglašen gradom ukazom bana Hrvatske i Slavonije od 23. Listopada 1919., a zbog okupacije za sjedište sušačkog kotara proglašena je 1920. godine Kraljevica. (Izvor: Attilio Depoli: Fiume XXX ottobre 1918, (a cura di Mario Dassovich), Li Causi Editore, Padova 1982, str. 214., Također: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Željko Bartulović: Sušak 1919. – 1947.: Državnopravni položaj grada, Adamić, Posebno izdanje DAR, Rijeka, 2004., Također: SUŠAČKA REVIJA broj 68, Željko Bartulović: O, MILI GRADE)
1918. 17. Studenog Maksimovićeva jedinica, koja je došla u Rijeku kako bi pomogla predstavnicima hrvatskog Narodnog vijeća za Rijeku, napušta Rijeku i odlazi brodom za Kraljevicu. Tamo će ostati sve do svibnja 1919., kad su premješteni u Beograd. U gradu je ostao samo odred dobrovoljaca Narodne vojske pod zapovjedništvom Petra Teslića, koji je ubrzo bio razoružan. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Daniel Patafta: PRILIKE GOSPODARSTVA GRADA RIJEKE Od 1918. do 1924. godine)
1918. 17 Studenog Francuski razarač "Audace" (na slici desno) doveo je savezničke, francuske, britanske i američke snage koje preuzimaju kontrolu u gradu. Odred Talijanske pomorske pješadije sa generalom Enricom Asinarijem di San Marzanom zauzima Guvernerovu Palaču, tjeraju dr. Rikarda Lenca iz njegova kabineta. Kapetan Ardita Giovanni Host-Venturi spušta hrvatsku zastavu i podiže talijansku na Guvernerovu palaču. U gradu nastaje kaos i zatvara se istočna granica, a otvara zapadna za sve one koji žele doći u Rijeku. Američki predsjednik Wilson postaje arbitar u jugoslavensko-talijanskom sporu oko grada. Predlaže da se grad Rijeka uredi kao samostalna država i potencijalno sjedište Lige naroda. (Djelomičan izvor: arcipelagoadriatico.it, FIUME.html (str. 45): "Sirtori" e "Orsini" ( XXXIII, No.8., p.2:, Također: Wikipedia, Povijest Rijeke)
1918. 18. Studenog, po višem nalogu, Rijeku napuštaju dobrovoljci Hrvatskog Primorsko-obrambenog odjela pod komandom pp. Teslića koji su u Rijeku stigli 15. Studenog kako bi zaštitili riječke Hrvate, i odlaze u Zagreb. Može se reći da je Rijeku toga dana okupirala talijanska vojska. Time je bio i učinjen prvi korak k aneksiji. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine)
1918. 19. Studenog, nova talijanska vlast odmah je poduzela protuhrvatske mjere, poskidane su sve hrvatske zastave, a jedan je vojnik prema naredbi
generala de San Marzana otišao u kapucinsku tiskaru "Miriam" i naredio da se od sada sve mora tiskati samo na talijanskome. Nakon što je direktor tiskare to odbio, vojnik mu je odgovorio: "Znajte, da je sada ovdje i zrak koji dišete talijanski. Sve mora biti talijansko". (Izvor: "Nakon okupacije Reke po Talijanima", Primorske novine (Sušak), br. 266., 19. XI 1918., 1., Također: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine)
1918. 20. Studenog u Rijeci se prikazivao film "Cabiria" (plakat na slici ljevo), remek-djelo iz 1914. godine, rađeno po scenariju Gabriellea D'Annunzia. Režiser je bio Giovanni Pastrone. Radnja se odigrava u starom Rimu tokom Punskih ratova. "Cabiria", snimljena u Italiji, je presudno utjecala na mnoge tadašnje režisere koji su počeli shvačćati svoju umjetnost mnogo ozbiljnije i ponukala ih da počmu stvarati duže i ambicioznije filmove, a tako i na D. W. Griffitha i njegov film "Fall of Babylon" (Pad Babilona), dio njegovog epskog filma "Intolerance" (Netrpeljivost) iz 1916., vjerojatno najznačajnijeg nijemog filma uopće. "Cabiria" je originalno bio film dužine 200 minuta. Danas ga se može naći čak i na YouTube ali u verzijama od 126 do 190 minuta. Takav film, te dužine i takve scenografije, sa tolikom brojem statista, je do tada bio nešto neviđeno. (Izvor: Igor Žic, Od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija), Također: Wikipedia, Cabiria, Također: TVTropes, Film / Cabiria, Također: Indiana University Press, Jacqueline Reich: The Maciste Films of Italian Silent Cinema, 19. Listopada 2015.)
1918. 25. Studenog unos u osobni dnevnik Zore Blažić koja je tada imala 21 godinu kaže:

"Na tom svijetu sve s mijenja, pa i kod nas na Rijeci, nakon odlaska Mađara, zavladali Jugoslaveni gradom, no samo 17 dana jer upravo dva dana nakon dolaska Srba na Rijeku zaposjeli su talijanske čete grad Rijeku, Sušak kao i čitavu okolicu, poskidali su sve hrvatske zastave, te svuda izvjesili same talijanske, tako i na svim glavnim zgradama. Fijumani sretni i blaženi zbog toga, ma neka im, u Versaillesu će se drugi mjesec odlučiti svima sudbina. Pred tri dana razlupala fijumanska klatež svima hrvatskim trgovcima tabele, među kojima je i naša postradala, valjda im je sad bolje i laglje pri duši, što su nanijeli preko 20.000 kruna štete. Zbog toga ipak nećemo propasti."

Zore Blažić je bila je kćer jednog riječkog trgovca, a svoje je doživljaje zapisala u dnevniku koji je pohranjen u Povijesnoj zbirci PPMHP, KPO-PZ 18642. (Izvor: POMORSKI I POVIJESNI MUZEJ HRVATSKOG PRIMORJA, Tea Mayhew: D'ANNUNZIO - BOŽIĆ 1920.)
1918. 28. Studenog održani su prvi izbori za Ustavotvornu Skupštinu u Kraljevini SHS. Na području kotara Sušak glasalo je 49,17% stanovništva, a najviše glasova dobili su KPJ (46,22%), Demokratska stranka (33,70%) i Hrvatska zajednica (15,67%). Radićeva stranka HRSS je dobila samo 1,18% glasova. (Izvor: S. Gigante, Storia del comune di Fiume, Bemporad, Firenze, 1928., str. 212.)
1918. 29. Studenog general Francesco Saverio Grazioli (rođ. 1869 - umro 1951) (slika desno) smjenjuje generala Enrica di San Marzana kao komandanta internacionalnih okupacionih snaga u Rijeci. Imenovan je vojnim guvernerom savezničkih snaga riječkog područja nakon I svjetskog rata. Ovim potezom talijanska vlada je htjela pokazati da ne priznaje zapovjedništvo internacionalnih snaga. Na toj poziciji ostaje do 28. Kolovoza 1919. (Izvor: S. Romano: Il paese delle molte storie, Rizzoli, Milano, 1997.)
1918. 30. Studenog Skupina aneksionistički orijentiranih riječkih Talijana osniva "Consiglio Nazionale delli Italiani di Fiume", u čijem programu piše da mu je zadatak: "Da bi osigurao samostalan rad gradske administracije do konačnog pripojenja Italiji.". Preuzimaju vlast u gradu, a zatim proglašavaju ujedinjenje Rijeke s Italijom, i odmah započinju žestoku nacionalističku i antihrvatsku kampanju u gradu. Stvarnu vlast u gradu nije imao "Consiglio Nazionale", koji se sastojao od 245 članova, već njegov "Comitato direttivo" ("Upravni odbor"), koji je imao 21 člana. U njemu su se nalazili najugledniji i najbogatiji riječki Talijani, pristalice aneksije. Njihovi predstavnici kod talijanskih vojnih zapovjedništava u Trstu i Veneciji traže da talijanska vojska okupira Rijeku. Pritisci na riječko netalijansko stanovništvo započeli su odmah nakon preuzimanja vlasti u gradu. Narodno vijeće Rijeka-Sušak više je puta pisalo Narodnom vijeću u Zagrebu o zlostavljanju i šikaniranju "jugoslavenskog" stanovništva u Rijeci od strane talijanskih vojnika i civila. (Izvor: Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Izvorni znanstveni rad, Daniel Patafta: Prilike gospodarstva grada Rijeke od 1918. do 1924. Godine, Također: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine, Također: Michael Arthur Ledeen: D'annunzio: the First Duce, Transaction Publishers, 2001)
1918. 01. Prosinca Središnji odbor Narodnog vijeća Hrvatske bira delegaciju od 28 članova radi dogovora o ujedinjenju Države SHS s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu. Delegacija je 01. Prosinca, sa srpskim prestolonasljednikom Aleksandrom Karađorđevićem, u kući Krsmanovića na Terazijama u Beogradu, dogovorila Riječka marka iz 1918 sa strojnim pretiskom FIUME konačni akt o ujedinjenju u Kraljevinu Srba, Hravata i Slovenaca. (Izvor: wikipedija, Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, Također: Wikipedia, Država Slovenaca, Hrvata i Srba, Također: Arhiv Jugoslavije, Prvodecembarski akt, Također: Željko Bartulović: PRAVNO-POVIJESTNI POLOŽAJ RIJEČKE LUKE)
1918. 02. Prosinca toga dana u Rijeci su se i službeno prestale koristiti mađarske poštanske marke. Talijansko Nacionalno vijeće ("Consiglio Nazionale") naložilo je da se mađarske marke povuku iz opticaja i pretisnu crnim strojnim pretiskom "FIUME". (Izvor: Ivan Martinaš: FILATELIJA I POVIJEST RIJEKE, Također: Ivan Martinaš: FALSIFIKATI FIUME POŠTANSKIH MARAKA, TAkođer: Muzej grada Rijeke, Mladen GRGURIĆ: Riječke marke Fiume 1918.-1924., Također: croinfo.net portal, Riječke poštanske marke by Ivan Martinaš)
1918. 03. Prosinca "Consiglio Nazionale" proglasio je Rijeku nezavisnom državom. Ova "nezavisnost" trebala je biti prijelazno razdoblje do aneksije Italiji. Prema Statutu "Consiglio Nazionale" se sastojao od 245 članova, uglavnom uglednih riječkih Talijana, koje je pozvao Inicijativni odbor, svi oni su zatim birali "Comitato direttivo" (Upravni odbor), koji je činio 21 delegat i bila mu je povjerena izvršna vlast. Na čelu Comitato direttiva nalazio se predsjednik
Consiglija Nazionalea dr. Antonio Grossich, koji će u ovome razdoblju biti glavni zagovornik aneksionističke politike i najmoćniji čovjek u Rijeci. "Comitato direttivo" se dalje dijeli na ogranke (neku vrstu ministarstava) kojima upravljaju "relatori dell Comitato direttivo". Ti ogranci su za: financije, trgovinu i industriju, pomorstvo, željeznice, poštu i telegraf, pravosuđe, prosvjetu, unutarnje poslove, socijalnu pomoć i ukupne zalihe. U Siječnju 1919. osnovani su još neki novi ogranci, za javne radove, općinsku upravu, policiju, javno zdravstvo i bogoštovlje. U Comitato direttivo ušli su najugledniji riječki Talijani, svi pristalice aneksije, koji su u ime Consiglija Nazionalea vladali Rijekom i kreirali gospodarski i politički život grada. U Comitato dirretivo ušli su i bivši riječki gradonačelnik dr. Antonio Vio, tajnik Consiglija Nazionalea mladi odvjetnik Salvatore Bellasich, čija će važnost porasti u ovome razdoblju i učiniti ga najmoćnijom političkom osobom u Rijeci nakon aneksije Italiji 1924. Tu se nalazio i Giovanni Host – Venturi (Rijeka, 1892. - Buenos Aires, 1980.), talijanizirani Hrvat, osnivač prvoga batinaškog odreda u Rijeci (po uzoru na talijanske fašiste) i kasnije ministar veza u Mussolinijevoj vladi (1939. - 1943.), zatim poznati riječki povjesničar Silvino Gigante (Rijeka, 1878. - Rijeka, 1946.), pjesnik Sem Benelli i mnogi drugi pojedinci koji će sudjelovati u privremenim vladama i pripravljati teren za aneksiju Italiji. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja , Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.), Također: Teo Miletić: HRVATSKA PRAVNA POVIJEST, Također: Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Dajana Đurić: Državnopravni položaj Rijeke u D´Annunzijevom vremenu 1918.-1920.)
1918. 18. Prosinca gradski zastupnici Gino Antoni i odvjetnik Libero Fracasetti proglašavaju aneksiju Rijeke Italiji. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1918. 20. Prosinca U Rijeku dolazi budići talijanski Duce Benito Amilcare Andrea Mussolini (Predappio, 29. Srpnja 1883. - Giulino di Mezzegra, 28. Travnja 1945.) i drži govor u teatru Verdi. Edoardo Susmel (Rijeka, 3. Prosinca 1887. – Italija, Forte dei Marmi, 18. Srpnja 1948.), član Talijanskog nacionalnog vijeća, u svojoj knjizi "La Marcia di Ronchi" (Pohod iz Ronchija) navodi kako je tada Mussolini govorio o Rijeci kao "oduvijek talijanskome gradu". Svim ulicama u gradu koje nisu imale talijanske nazive sada su promijenjeni nazivi u talijanske i sve javne natpise i natpise na trgovinama koji nisu bili na talijanskome. Za razbijanje, kidanje i premazivanje takvih natpisa bili su zaduženi pripadnici organizacija "Giovine Fiume" i "Giovine Italia", dviju izrazito iredentističkih, aneksionističkih i nacionalističkih organizacija, kojima su u tome često pomagali talijanski vojnici i civili. (Izvor, djelomično: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1918. Prosinca Rijeka ima 49.805 stanovnika. Stanovništvo je po nacionalnostima bilo podjeljeno na 48.6% Italijana, 25.9% Hrvata, 13% Mađara, 4.7% Slovenaca, 4.6% Njemaca, i 3.2% ostalih nacionalnosti. U Prosincu 1918. također "Consiglio Nazionale" vrši popis stanovništva prema kojemu su Talijani bili većina stanovništva sa 62% , a Hrvata je bilo 19.6%.. U kakvim se uvjetima vršio popis svjedoči "Memorandum riječkog Narodnog vijeća" (hrvatskoga) objavljen u "Obzoru" 3. Siječnja 1919. ("Sa Rijeke", Obzor (Zagreb), br. 2., 3. I. 1919., 1.):

"Skup ljudi koji su se prozvali "Consiglio Nazionale Italiano di Fiume"', a koji nije nikada bio od nikoga izabran, preuzeo je državnu vlast na Rijeci u sporazumu s talijanskom okupacijskom vojskom. Medju ostalim zloporabama odredio je taj consiglio popis pučanstva i to tobože u svrhu razdjeljivanja aprovizacijskih kartica, dok se de facto radi o isključivo političkom manevru, da se u današnjim prilikama, pod pritiskom talijanskih četa, pod strahom gubitka aprovizacije, bez ikakve kontrole sastavi neka statistika, kojom bi Talijani mistificirali vanjski svijet, da tako prikažu opravdanost pripojenja Rijeke k Italiji. Da je tomu doista tako, dokazuje i način provodjenja ovog pokusa. Dokazuju mnogobrojne tužbe, koje nam dnevno stizavaju. Izaslanik Consiglio Nazionale ispisuje podatke olovkom, dok se dotični mora potpisati tintom. Ljude, koji izjavljuju da im je jezik hrvatski, šikaniraju na najgori način (…)".

(Izvor: "Dati statistici sulla popolazionedi Fiume risultati del censimento fatto del dicembre 1918.", Fiume – rivista semestrale della " Societa di studu fiumani", 2/1924., br. 1.-2., 192.-194., Također: Skupština općine Rijeka, GRUPA AUTORA: POVIJEST RIJEKE, Izdavacki centar Rijeka, 1988, str. 294.)
1918. Poslije I. svj. rata, kada je između Rijeke i Sušaka povučena nova državna granica, u sušačkoj je luci (Karađorđevo pristanište, ex Porto Baross) Krčki biskup Antun Mahnić uređena Lučka kapetanija I. reda, čija se zgrada nalazila odmah pored Monopolskoga stovarišta i Lazarusova brodogradilišta. (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 365.)
1918. 31. Prosinca biskup Krčke biskupije Antun Mahnić (Kobdilj, Slovenija, 14. rujna 1850. - Zagreb, 14. prosinca 1920.) (slika desno) šalje "Memorandum" u Versailles u kojemu prosvjeduje protiv talijanske okupacije Istre i Kvarnera, te nepravednih talijanskih teritorijalnih aspiracija prema tom prostoru, zahtijevajući slobodu za naše krajeve potkrepljujući svoje zahtjeve činjenicom da na istočnoj jadranskoj obali živi 85% slavenskog stanovništva, a samo 15% Talijana. Na samom otoku biskup je vrlo često dolazio u sukob s talijanskom okupacijskom vlašću koja se željela infiltrirati u crkvene poslove. Situacija dolazi do usijanja kada Talijani traže od biskupa da ode u Rim. Nakon njegova odbijanja, viceadmiral Cagni mu naređuje da napusti otok s pravom izbora mjesta kamo bi se sklonio. Biskup je izabrao Senj kako bi bio što bliže otoku, ali ratni brod "Espero" koji je s biskupom iz krčke luke isplovio 09. Travnja 1919. godine skreće prema Anconi, preko koje je biskup interniran u Rim, a potom je konfiniran u jedan francuski samostan u Frascatiju kod Rima. Tamo je boravio do 11. Veljače 1920. godine kada je zbog bolesti i na intervenciju samoga pape pušten u Zagreb gdje se sklanja u samostan franjevaca na Ksaveru. (Izvor: Tvrtko Božić: Hrvatsko-talijanski odnosi na otoku Krku u međuratnom razdoblju (1918–1941), Također: Wikipedia, Antun Mahnić)
1919. Godine bečko društvo predlaže riječkoj komuni zatvaranje riječke Plinare, no ona odgovara rekviriranjem Plinare, a prisilna uprava naručuje izgradnju dva dvoplinska generatora dr. Strache sa proizvodnjom od po 7000 m3 na dan. Ovaj je plin bio slabije kalorične vrijednosti, pa su 1923., prelaskom Gradske plinare u sastav gradskih javnih službi "Aziende servici publici municipalizzati" (A.S.P.M.) reaktivirane peći iz 1911. te se miješanjem proizvodio gradski La letera ai Dalmati plin od 4200 kcal/m3 što se zadržalo do danas.
1919. američki predsjednik Woodrow Wilson predlaže Rijeku za sjedište Lige naroda – preteče Ujedinjenih naroda.
1919. 14. Sječnja U "Gazzetta di Venezia" objavljeno je Pismo Dalmatincima (la Lettera ai Dalmati) (slika ljevo), G. D'Annunzia, u kojem izražava neslaganje s projektima da Italija ne anektira Rijeku. Tu piše: “questione adriatica” non si può transigere: all’Italia deve andare tutta la Dalmazia, Fiume compresa. (“Jadransko pitanje”se nemože sakriti: Italiji treba pripasti cijela Dalmacija, uključujući Rijeku.) Pismo će sljedećeg dana biti objavljeno i u “Gazzetta del Popolo”, “Popolo d’Italia” i “Idea nazionale”. Ovdje je link na verziju pisma u Wordu. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 18 Sječnja počinje sa radom Mirovna konferencija u Parizu. Održana je od 18. Sječnja 1919. do 21. Sječnja 1920. godine. Poznata je pod imenom "Versajska mirovna konferencija". Jedna od njenih glavnih točaka bila je traženje talijanskog premijera Vittoria Orlanda ispunjenje Londonskog ugovora iz Travnja 1915. godine po kojemu je Italija trebala dobiti znatne teritorijalne ustupke na istočnoj jadranskoj obali i zaleđu, ali ne i otok Krk. Talijanski zahtjevi bili su vrlo snažni i bili su usmjereni anektiranju obećanih područja zajedno sa otokom Krkom, a dodatno su bili podržani prisustvom talijanske vojske na tim područjima. (Izvor: wikipedija, Mirovna konferencija u Parizu, Također: Wikipedia, Versajski ugovor, Također: Tvrtko Božić: Hrvatsko-talijanski odnosi na otoku Krku u međuratnom razdoblju (1918–1941))
1919. 20. Siječnja na Mirovnoj Konferenciji u Parizu američki predsjednik Woodrow Wilson (28. Prosinca 1856. - 3. Veljače 1924.) suprotstavlja se talijanskoj delegaciji po pitanju Rijeke i tvrdi da je Rijeka kao luka potrebna širem zaleđu, te ne bi bilo opravdano dodijeliti je Italiji. Prema svom položaju, smatrao je američki predsjednik, Rijeka nije talijanska luka već međunarodna, te služi zemljama istočno i sjeverno od Kvarnerskog zaljeva. Italijani demonstrativno napuštaju konferenciju. Tokom konferencije doneseni su slijedeći sporazumi: Mirovni sporazum u Versaillesu, koji određuje otvorena pitanja sa Njemačkom, Mirovni sporazum u Saint-Germain-en-Layeu, o podjeli austrijskog dijela Austro-Ugarske, Mirovni sporazum u Neuilly-sur-Seine sa Bugarskom, Mirovni sporazum u Trianonu o podjeli mađarskog dijela Austro-Ugarske, Mirovni sporazum u Sèvresu sa Turskom. (Izvor: wikipedija > Mirovna konferencija u Parizu, Također: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 22. Siječnja "Consiglio nazionale" izdaje dekret u kojem stoji da je osnovni cilj Vijeća sjedinjenje Rijeke s Italijom. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija), Također: Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Dajana Đurić: Državnopravni položaj Rijeke u D´Annunzijevom vremenu 1918.-1920)
1919. 24. Siječnja Icilio Bacci (Baccic) je imenovan u članstvo "Nacionalnog vijeća". (Izvor: PER FIUME ITALIANA. LA FAMIGLIA BACCI (BACCICH)* NELLA TESTIMONIANZA DI LUCIANA BACCI)
1919. 28. Siječnja na Škrljevu je rođen čakavski pjesnik, književnik i novinar Ljubo Pavešić (Škrljevo, 28. Siječnja 1919.- Rijeka, 19. Siječnja 1994.). Osmogodišnju školu je pohađao na Kukuljanovu, a gimnaziju je završio na Sušaku. Od 1945. do 1947. radio je kao novinar u "Primorskom vjesniku" na Sušaku, bio je član prve redakcije "Riječkog lista" gdje je radio od 1947. do 1954., a nakon toga je radio kao novinar u Bujama i Zagrebu. Mirovinu je dočekao na Radio Rijeci gdje je uređivao humorističke emisije na čakavštini "Mantinjada bez mužike", "Mantinjada z mužikun" i vrlo popularnu "Primorsku poneštricu". Dao je izuzetan prilog popularizaciji čakavštine. Između ostalog, autor je tri knjige zapisa, crtica i novela "Pjesma na stratištu", "I krv je tekla kršem", "Na kamenu za kamen", dvije zbirke pjesama "Mamina starina" (1975) i "Ne pozabi napisat" (1989). Uredio je i kaconijer čakavskih pjesnika "Besedi s kamika i z mora". Od 2002. godine dodjeljuje se "Nagrada Ljubo Pavešić" za najbolji čakavski tekst uglazbljen i izveden na Festivalu Melodije Istre i Kvarnera, nagrada koju dodjeljuje Čakavski sabor. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici na Trsatu. Na slici desno, Toni Kljaković, Ljubo Pavešić (sa nagradom u rukama) i Nelo Millotti primaju Komemorativna marka Rijeke 1919 10 centi 1. nagradu publike za skladbu "Urinjska baklja" na festivalskoj večeri u Lovranu. (Izvor: Wikipedia, Ljubo Pavešić, Također: Radio Rijeka, Ča, ča, ča)
1919. 30. Sječnja Izdane prve redovne riječke poštanske marke. Motivi na markama su bili gradska Ura, Garibaldijev spomenik i talijanska zastava u riječkoj luci (na slici ljevo). Katalog riječkih poštanskih marki u PDF formatu autora Ivana Martinaša možete naći ovdje.
1917. 30. Sječnja u Beču umire grof Pál gróf Szapáry (Szapáry Pál Antal László Ágoston Mária) (Perkáta, 01. Travnja 1873. – Beč, 30. Sječnja 1917.). Vršio je dužnost riječkog guvernera u periodu od 17. Listopada 1905. do 26. Prosinca 1905. (zvor: Wikipedia, Szapáry Pál)
1919. 07. Veljače Kraljevina SHS traži od predsjednika Wilsona da arbitrira u sporu oko Rijeke. (Izvor: wikipedija > Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji, Također: wikipedija > Slobodna Država Rijeka, Također: Patafta, Daniel: Riječko pitanje 1918.-1924.)
1919. u Veljači na mirovnoj konferenciji u Parizu prvi put se spominje "Riječko pitanje" kada je talijanska delegacija zatražila ne samo teritorije obečane Londonskim ugovorom nego i Rijeku i njeno pripojenje Italiji. Američki predsjednik Woodrow Wilson smatrao je da Rijeka mora ostati izvan talijanskih granica. On je zastupao mišljenje da je Rijeka kao velika luka potrebna širem zaleđu i nebi bilo pravedno dodjeliti je Italiji. Izjavio je:

"Prema svom položaju Rijeka nije talijanska luka nego međunarodna, te treba služiti zemljama istočno i sjeverno od Riječkog zaljeva. Mislim da bi Rijeka morala uživati znatan dio autonomije i biti uključena u carinski sustav jugoslavenske države. Rijeka treba služiti kao trgovačka uvozna i izvozna luka, ali ne Italiji, nego pdručjima koja joj prirodno gravitiraju. Suverenitet Italije utvrđen u Rijeci bio bi neminovno tuđinski, a nipošto domaći i svojstven Rijeci".

Isto tako, Francuska je zagovarala riječku autonomiju govoreći o pravu naroda da sam odluči svoju sudbinu tajnim glasovanjem.
1919. 11. Veljače Italija odbija posredovanje u sporu oko Rijeke, izjavljujući da Hrvate i Slovence treba tretirati kao neprijatelje. (Izvor: Patafta, Daniel: Riječko pitanje 1918.-1924.)
1919. 16. Veljače počinje se igrati nogometni kup grada Rijeke pod imenom "Kup Grazioli" koji će se još godinama kasnije održavati. Prvi gradski prvak postaje Gloria koja u finalu pobjeđuje Olympiju sa 1-0. (Izvor: Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 – 1948, Također: RIJEČKI NOGOMET (1918.-1945.) , Od Olympije do Fiumane, Također: najdrazigrade, RIJEKO NAJDRAŽI GRADE)
1919. 23. Ožujka u Milanu, u neuglednim uredima na adresi Piazza San Sepolcro, nekadašnji novinar u glasilu Socijalističke partije "Avanti!", sada ratni heroj i ranjenik Benito Amilcare Andrea Mussolini osniva "Fasci italiani di combattimento". Crnokošuljaši s Trga San Sepolcro kreću u prvu akciju kada demoliraju uredništvo lista "Avanti!" u kojima je nekad njihov vođa pisao marksizmom nadahnute članke. Militarizam i nasilje fašisti su smatrali vrhunskom nacionalnom i muževnom vrlinom. Njihov program imao je naglašene socijalističke, socijalne i sindikalističke elemente, ali njegovo temeljno obilježje bili su fanatični nacionalizam i šovinizam. (Izvor: Elektronske Novine, Istorija (dobro)susedskih odnosa, Vuk Perišić: Jadransko pitanje (1), Također: Federico Simonelli: La costruzione di un mito, Rituali, simboli e narrazioni dell'Impresa di Fiume (1919-1921))
1919. Travanj Prvo pečatiranje Austro-Ugarskih kruna (novčanica) na teritoriju Rijeke. Nakon sloma Austro-Ugarske monarhije, na teritoriju zemalja koje su stvorene na njenom bivšem području, izvršeno je u svrhu stabiliziranja monetarnih odnosa pečatiranjem novčanica u emisiji Austro-Ugarske banke. Prvo pečatiranje u jesen godine 1918. imalo je za cilj da spriječi priticanje tog bezvrijednog novca u novoformirane zemlje. Čehoslovačka je energično riješila taj problem reduciranjem na polovinu vrijednost kruna, označila ih je tako da je bilo nemoguće falsificiranje i banknote su postale nacionalni novac. Austrija je, također, pečatirala vlastitu monetu pečatom, kojeg je bilo teško falsificirati i jedino je tako pečatirana moneta imala legalan tečaj. Prvo pečatiranje kruna na teritoriju Rijeke trebalo je biti u Studenom 1918., ali je uslijed neriješenih političkih pitanja u pogledu Rijeke izvršeno tek u Travnju 1919. Naime, talijanska je uprava uvidjela da kroz Rijeku prolaze ogromne svote papirnog novca bivše Monarhije, a i sama je Rijeka postala opasan depozit bezvrijednog novca. Kako je konverzija na području Rijeke izgledala blizu, organi vlasti su smatrali da je dovoljno ako se banknote pečatiraju jednostavnim pečatom, te je u tu svrhu načinjen famozni najjednostavniji, okrugli pečat u kojem je jedino ispisano "Citia di Fiume". Pečat je donesen iz Rima i za razliku od drugog Pečata kojim su novčanice prepečatirane u Listopadu 1919. i nazvan je "Rimski žig". Pečatiranje kruna "Citta di Fiume" izvršili su Consilio Nazionale i Komanda okupacionog korpusa u dogovoru s talijanskom vladom. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 04. Travnja U cilju daljnje talijanizacije grada "Consiglio Nazionale" godine donosi "Zakon o ovlasti uspostavljanja i ispravljanja imena obitelji podrijetlom talijanskih i o promjeni i modifikaciji stranih obiteljskih imena". Svaki riječki građanin mogao je od Consiglija Nazionalea zatražiti promjenu imena i prezimena. Građani koji su to i učinili praktički su pristali na talijanizaciju, a time su dobivali i mnoge povlastice u odnosu na obitelji sa "hrvatskim" imenima (npr. Marasić u Marassi, Komandić u Comandini, Petrić u Petris, Vuletić u Visintini, Dorčić u Dori, Justić u Giusti, Osojnak u Ossoinack, Grošić u Grossich, Blažić u Bellasich…). Napadi na Hrvate i njihovu imovinu nisu prestajali. (Izvor: DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine, Također: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 06. Travnja održana je redovna godišnja skupština "Hrvatskog Športskog društva Viktorija". Na njoj je odlučeno da Victoria postane "jugoslavenski športski klub". Za predsjednika je izabran dr. Vinko Mikuličić, potpredsjednik je postao Ante Margan, a tajnik Nikola Bošković. Victoria, koja je i prije rata bila najjači športski kolektiv u gradu, dobila je ključnu ulogu u okupljanju mladih, a Privremeni odbor zadaću što bržeg sređivanja unutrašnjih prilika u klubu te omasovljenje članstva. (Izvor: Boris Perović: Korijeni riječkog športa, ŠPORTSKO DRUŠTVO PRIMORJE 08 SLAVI STO GODINA POSTOJANJA, Također: Forum Croinfo.net, Travanj - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1919. 14. Travnja Američki predsjednik Woodrow Wilson prima u privatan posjet talijansku delegaciju na pariškoj mirovnoj konferenciji i insistira da Rijeka treba pripasti Jugoslaviji. (Izvor: Patafta, Daniel: Riječko pitanje 1918.-1924., Također: Wikipedija, Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji, Također: Wikipedija, Slobodna Država Rijeka)
1919. 15. Travnja donešena je odluka pod brojem 2557 kojom se uspostavlja opticaj novčanicama s pretiskom "Citta' di Fiume". Pečatirana moneta iznosila je u Travnju 47.743.190 kruna, od kojih je bilo 819.643 krune u novčanicama od l i 2 krune. U Svibnju su se već počeli javljali falsifikati. Osnovni razlog falsificiranja bio je taj što se do tog vremena u Rijeci nakupilo vrlo mnogo SHS kruna (jugoslavenske krune prvog pečatiranja), vrijednost kojih je određena na burzi kao 1/3 srpskog dinara koji je vrijedio 50 centezima lire. U stvari, jugoslavenske su krune vrijedile 16 talijanskih lira, a u Rijeci 1/4 lire. Krune s pretiskom "Citta di Fiume" odmah poslije pečatiranja vrijedile su do 10% više od SHS kruna. Drugi je razlog bio, što do obećane konverzije nije dolazilo, a državne i općinske blagajne su malo pomalo iskoristile sve "Citta di Fiume" banknote, tako da je sva valuta bila u trezoru bilo komunalne, bilo državne banke ili kod privilegiranih pojedinaca. Ostalo pučanstvo moralo se služiti SHS krunama. Međutim. komunalne usluge morale su se plaćati u "Citta di Fiume" krunama, što je neminovno dovelo do falsificiranja. Kako je velika mogućnost dobave čistih kruna u Beču i Budimpešti, mnogi su to iskoristili i počeli je masovno falsificirati. Od Svibnja do Studenog 1919. Rijeka se smatrala "rajem falsifikatora novca". Organi javne sigurnosti bili su u stalnoj potjeri za falsifikatorima. Naročito poznati falsifikatori bili su Del Bello i Freddi. Oni su kod litografa u Beču dali izraditi jednak pečat onom "rimskom" i njime su pečatirali čiste novčanice.
1919. 16. Travnja u Parizu na mirovnoj konferenciji dolazi do sukoba između riječkog izaslanika Andrea Ossoinacka i američkog predsjednika
Wilsona oko budućnosti Rijeke. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 18. Travnja Provedenim drugim plebiscitom iza I svj. rata Rijeka se, kao i u prvom, izjasnila za pripojenje Kraljevini Italiji.
1919. 18. Travnja prema odluci Talijanskog nacionalnog vijeća Rijeke koje je ostvarivalo vlast u gradu, u Slobodnu Državu Rijeka uvedena je "Riječka kruna" (tal. corona Fiumana, kratica Cor. ili FIUK, nazivana još i CF kruna (Cita' di Fiume)) kao službena moneta, žigosanjem prethodne austro-ugarske krune. Bila je službena valuta grada Rijeke do 26. Rujna 1920. kada je, po nalogu generala Amantea, zapovjednika talijanske vojske u Rijeci, talijanska lira uvedena kao novi službena valuta. Ali Kruna je svejedno ostala u optjecaju sve do aneksije Rijeke Italiji u Veljači 1924. (Izvor: Wikipedia, Riječka kruna)
1919. 19. Travnja na pariškoj Mirovnoj konferenciji talijanska je vlada predala memorandum pod naslovom "Talijanska potraživanja na Alpama i na Jadranu" (Les revendications de l'Italie sur les Alpes et dans l'Adriatique), s ciljem predstavljanja talijanskih teritorijalnih potraživanja na sjeveroistočnoj granici.
1919. 24. Travnja Wilson donosi oštar memorandum u kojem osuđuje talijanske zahtjeve prema Rijeci. Izjava predsjednika Wilsona imala je važan učinak. „Dne 24. Travnja 1919. razaslao je novinarski ured sjeveroameričkih Sjedinjenih Država ovu notu predsjednika Wilsona svim delegacijama i novinstvu. U diplomatskim krugovima govorilo se da je ona posljedica glasinâ, prema kojima se Italija spremala da u najskorije vrijeme (oko 1. svibnja) proglasi aneksiju Rijeke Italiji. Kad je nota objavljena, zaključila je talijanska delegacija da će ostaviti Konferenciju mira i vratiti se u Rim. To se faktički i zbilo još istoga dana uveče, a za Rim su krenuli 26. Travnja. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, Đivo Bašić: Američka tajna „Crna knjiga" (1917.-1919.) i drugi zapisi, Objavljeno: 26. ožujka 2013.)
1919. 26. Travnja Antonio Grossich koji je od 30. Studenog 1918 držao vlast u Rijeci, predao je talijanskom generalu Emiliju Grazioliju odluku o sjedinjenju Rijeke sa Italijom. General je pozvan da preuzme vlast u ime Italije, ali on nije pristao na formalnu aneksiju Rijeke. (Izvor: fluminensia.org, Goran Moravček: Gabriele D’Annunzio zauzeo Rijeku, 12. Rujan 2013.)
1919. 26. Travnja talijanski premijer Orlando i talijanska delegacija napuštaju parišku mirovnu konferenciju iz protesta prema poziciji predsjednika Wilsona u riječkom pitanju. On insistira da Rijeka treba pripasti Jugoslaviji ili biti samostalna država. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 04. Svibnja d'Annunzio poziva na snažan otpor protiv američkog predsjednika Wilsona. (Izvor: Patafta, Daniel: Riječko pitanje 1918.-1924., Također: Wikipedija, Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji, Također: Wikipedija, Slobodna Država Rijeka, Također: Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, Đivo Bašić: Američka tajna „Crna knjiga" (1917.-1919.) i drugi zapisi, Objavljeno: 26. ožujka 2013.)
1919. 16. Svibnja Rimska kurija upućuje u Rijeku Valentina Livu, kanonika Zbornog kaptola u Čedadu (Cividale del Friuli), koji počinje u Rijeci vršiti službu apostolskog vizitatora. Tu je funkciju obavljao od 16. Svibnja do 20. Srpnja 1919. Povezanost riječke crkve sa Senjsko-modruškom biskupijom je smetala talijanskim planovima s Rijekom nakon Prvog svjetskog rata, pa talijanske vlasti nastojale prekinuti crkvenu povezanost sa Senjom i od Svete su Stolice tražili predstavnika s biskupskim ovlastima. Zbog toga je Rimska kurija u Svibnju 1919. uputila u Rijeku Valentina Livu. On je sklopio sporazum s gradskim vlastima o dolasku dvojice svećenika Benito Mussolini, faca i pol vjeroučitelja iz Padove, a najvažniji doprinos pastoralu u Rijeci dao je svojim planom razdiobe jedine riječke župe, koji će uz neke razlike slijediti njegovi nasljednici. Nakon Live, Sveta Stolica 30. Travnja 1920. šalje u Rijeku apostolskog administratora Celsa Costantinija, koji djeluje s biskupskim ovlastima ad nutum Sanctae Sedis. Valentino Liva u pismu državnom tajniku sredinom Siječnja 1920. kardinalu Gasparriju Liva savjetuje uspostavu apostolske administrature u Rijeci. (Izvor: Teologija u Rijeci, Izvorni znanstveni članak, MARKO MEDVED: Katolička crkva i D'Annunzijeva okupacija Rijeke, Također: Nadbiskupijski arhiv Rijeka, Osnivanje župa, folium 5-8. Pismo Valentina Live Celsu Costantiniju, 21. svibnja 1920.)
1919. 22. Svibnja U riječkom kazalištu održao je govor Benito Mussolini (slika desno), političar željan vlasti. Završio je s povikom: Italia o morte! (Italija ili smrt!). (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 13. Lipnja, po uzoru na fašističke batinaške odrede u Italiji, Giovanni (Nino) Host Venturi osnovane su paravojne jedinice takozvane "Riječke legije" pod zapovjedništvom Giovannija (Nina) Hosta Venturija (Rijeka, 24. Lipanj 1892. - Buenos Aires, 29. Travanj 1980.) (slika Ljevo), budućeg Mussolinijevog ministra. "Riječka dobrovoljačka legija" postat će glavni organ riječkih aneksionističkih vlada kojim će se vršiti pritisak i progoniti riječke Hrvate i druge netalijane i političke neistomišljenike. Legionari Talijanskog Nacionalnog Vijeća izazvali su težak i krvav sukob sa francuskim kolonijalnim vojnicima u luci Baroš. Nakon istrage koju su zahtjevali saveznici, Talijansko Narodno Vijeće je raspušteno, a pripadnici riječke legije morali su napustiti grad. Takozvanih "7 Zavjerenika" koji su pripadali legiji, kasnije su se pridružili D'Annunziju u njegovoj riječkoj pustolovini. To su bili: Riccardo Frassetto, Vittorio Busconi, Claudio Grandjacquet, Lamberto Ciatti, Attilio Ademi, Rodolfo Chianchetti i Enrico Brichetti. Pod međunarodnim pritiskom, Talijansko nacionalno vijeće je raspušteno, a pripadnici Riječke legije protjerani iz grada. Kasniji događaji, povezani s D’Annunzijevim zauzimanjem Rijeke u Rujnu 1919. godine, pokazat će da je legija pretrpjela udarac, ali da nije bila uništena. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: fluminensia.org, Goran Moravček: Gabriele D’Annunzio zauzeo Rijeku, 12. Rujan 2013.)
1919. 22. Lipnja u Sušaku u prisutnosti 28 povjerljivih osoba je osnovana Autonomna demokratska stranka (Partito Autonomo Democratico). Za predsjednika stranke izabran je Ruggero Gotthardi, koji na osnivačkom kongresu govori fijumanskim dijalektom radi toga da podvuče osobeni karakter stranke koja će voditi lokalnu i nadnacionalnu politiku.
1919. 29. Lipnja zbog čestih razmirica i sukoba između talijanskih i francuskih snaga na ulicama Rijeke, Consiglio Nazionale Italiano je uputilo protest internacionalnim snagama u Rijeci da se sa područja grada uklone francuske snage:

"La presenza dei soldati Francesi a Fiume, costituisce, in questi momenti e un questa situazione, un pericolo evidente. Dopo gli ultimi fatti, di eccezionale gravità, il Consiglio nazionale domanda che le truppe francesi siano ritirate" ("Prisutnost francuskih vojnika u Rijeci, u ovom trenutku i u ovoj situaciji, predstavlja evidentnu opasnost. Nakon posljednjih ozbiljnih događaja, Consiglio nazionale traži da se francuske trupe povuku sa ovih prostora").

Najčešće su se sukobljavali francuski vojnici s talijanskim vojnicima i civilima. U tim se sukobima često prolijevala krv, a jedan takav krvavi sukob koji se dogodio 6. Srpnja 1919. godine prerastao je u međunarodni incident između Francuske i Italije na Međunarodnoj konferenciji u Parizu. Vijeće petorice, na zasjedanju u Parizu, odlučilo je u Rijeku poslati komisiju od četiriju generala, po jednog Francuza, Britanca, Amerikanca i Talijana, da istraže taj krvavi događaj. Komisija je došla u Rijeku polovicom Srpnja, a svoje zaključke je objavila početkom mjeseca rujna. Rezultati istrage bili su pogubni za Talijane. Prema njima trebao se raspustiti Consiglio Nazionale i izabrati gradsko zastupništvo pod kontrolom međunarodne komisije, raspustiti riječke dobrovoljce (Host –Venturieve batinaše), smanjiti talijanski vojni kontingent na jednu pješačku i konjaničku jedinicu, čuvanje javnog reda i mira povjerilo bi se britanskim i američkim postrojbama, provedba sudskog postupka protiv više osoba talijanske narodnosti, saveznička kontrola nad gradskom administracijom, supstitucija francuskog osoblja. ("Zaključci istražne komisije", Obzor (Zagreb), br. 211., 7. IX. 1919., 2.)
1919. 30. Lipnja u Rimu su se susreli d’Annunzio, riječki gradonačelnik Antonio Grossich (Draguć pokraj Buzeta, 7. Lipnja 1849. - Rijeka, 1. Listopada 1926.) i Giovanni Giurati (Venecija, 4. Kolovoza 1876. – Rim, 6. Svibnja 1970.) (slika ljevo). Dogovorili su da otpor Riječana pojačaju stavljanjem pod hipoteku nekih, uglavnom većih i jačih industrijskih objekata i riječke luke. Potom je započelo okupljanje dragovoljaca kroz iredentističke udruge u Trentu i Trstu.
1919. 23. Lipnja Odlukom Upravnog odbora "Consiglio Nazionale di Fiume", donijetoj na sjednici održanoj toga dana, cjelokupni kompleks tada već bivše Akademije (slika desno, zgrada i kompleks Akademije 1888. i danas), trebao se dodijeliti riječkoj Općini radi preuređenja u opću gradsku bolnicu, dok je talijanskoj vojnoj poljskoj bolnici, koja se je do tada nalazila u zgradi, ponuđen smještaj u zgradi bivše mađarske osnovne škole. Lokalitet s kojega se riječka gradska "Bolnica Svetog Duha" seli u kompleks bivše Akademije tada je, u prvim godinama poraća, bio na adresi Piazza Cambier (danas Ulica Fiorella La Guardije, preko puta Pomorskog fakulteta). A na lokalitet na trgu Cambieri bolnica se preselila 1823. iz Staroga grada. Posebno je povjerenstvo obavilo u Kolovozu 1919.primopredaju triju katova lijevog krila središnje zgrade bivše Akademije Lionellu Lenzu, kao primarijusu Gradske bolnice. Osim glavne zgrade (slika ljevo), kompleks bivše Akademije sadržavao je i zgradu dotadašnje Vojne bolnice (Ospedale militare ili Ospedale di riserva) koja je nakon preuzimanja preuređena u psihijatrijski odjel. Nedaleko od vojne bolnice stajala je zgrada skladišta intendanture (Magazzino della sussistenza militare), danas upravna zgrada KBC-a. Zgrada bivše Akademijine "bolnice" (Ospedaletto dell'Accademia di Marina) preuređuje se 1924. u Odjel za tuberkulozu (današnja Klinika za otorinolaringologiju), a u listopadu 1926. podiže se kat na zgradi Odjela za akutne zarazne bolesti. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Amir Muzur, Ante Škrobonja: GRADSKA BOLNICA (BOLNICA SV. DUHA) RIJEKA – OKOLNOSTI PREMJEŠTAJA IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA, Također: Izvorni znanstveni rad, Amir Muzur, Ante Škrobonja: GRADSKA BOLNICA (BOLNICA SV. DUHA) RIJEKA – OKOLNOSTI PREMJEŠTAJA IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA, Acta med-hist Adriat 2005;3(1):11-22)
1919. tokom Lipnja Consiglio Nazionale otpustio je sve Hrvate i Slovence, njih 150, zaposlenike riječke željeznice, s obrazloženjem "da se stavljaju na raspolaganje državi SHS". Slično se dogodilo i zaposlenicima riječke pošte. ("Pokrajinske vijesti", Obzor (Zagreb), br. 126., 2. VI. 1919., 2.)
1919. 02. Srpnja narodna čitaonica je primorana obustaviti svaku djelatnost zbog nereda kada su arditi napali francuske vojnike iz Indokine. U tim neredima demolirane su prostorije Narodne čitaonice, uništen je inventar, spisi a vjerovatno i knjige.
1919. 06. Srpnja dogodio se napad talijanskih civila i vojnika na francuske vojnike u Rijeci, kada je nekoliko francuskih vojnika bilo mučki ubijeno. Taj događaj izazvao je negativne međunarodne reakcije, tako da je imenovana Međusaveznička komisija koja je trebala istražiti taj događaj i imenovati krivce. Prema zaključcima koje je donijela komisija glavni krivac za taj događaj bili je "Consiglio Nazionale" koje se trebalo raspustiti, nadalje trebalo je raspustiti "Riječku legiju" i smanjiti Talijanski vojni kontigent, čuvanje reda i mira u gradu trebali su preuzeti britanski i američki vojnici, dok bi kontrolu nad gradskom administracijom preuzela saveznička komisija. Ovi zaključci opasno su ugrozili nastojanja "Consiglia Nazionale" da anektira Rijeku Italiji, anjihovu provedbu spriječio je D'Annunzijev dolazak na Rijeku 12. Rujna 1919. (Izvor: Primorske novine (Sušak), br. 196., "Zaključci istražne komisije na Reci", 3. Rujna 1919., 1.)
1919. 03. Kolovoza na kupalištu "Klotilda" održano je prvo poslijeratno plivačko natjecanje. tom je prilikom u Sušaku prvi put razvijena jugoslavenska zastava. Plivalo se u neomeđenim prugama, od jedne grede u moru, bez okretišta, a vrijeme je mjereno budilicom. Vaterpolo se igrao nogometnom loptom, na neograđenom igralištu, s vratnicama sastavljenim od tavalona, dviju okomitih letvi i poprečnog konopca umjesto prečke. (Izvor: Boris Perović: Korijeni riječkog športa, ŠPORTSKO DRUŠTVO PRIMORJE 08 SLAVI STO GODINA POSTOJANJA)
1919. 25. Kolovoz Talijanski Granatieri di Sardegnia na čelu sa generalom Grazioliem napuštaju Rijeku. To je jedinica koja je prva ušla u grad, a napuštaju je po naređenju internacionalne komisije koja je utvrdila da su upravo oni odgovorni za stalne sukobe sa francuskim jedinicama u gradu. Par mjeseci kasnije, ta će se ista jedinica pridružiti D'Annunziu u njegovoj riječkoj pustolovini. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja Rijeka, Rijeka, 2010., Tea Mayhew: Krvavi Božić 1920. Riječka avantura Gabriela D’Annunzija)
1919. 27. Kolovoza Izlazi prvi broj dnevnih novina "La vedetta d'Italia" ("pogled Italije") (slika ljevo). Izdan je u 14.000 primjeraka. Novine su neprestano izlazile do 02. Svibnja 1945. (Izvor: GIANFRANCO MIKSA: I GIORNALI ITALIANI A FIUME DAL 1813 AL 1945. ANALISI E LINEE DI SVILUPPO, UNIVERSITÀ DEGLI STUDI DI TRIESTE)
1919. 28. Kolovoz talijanski Granatieri koji su napustili Rijeku, sakupili su se u Ronchiju, gradiću 4 kilometra od Monfalkona u Italiji. Ogorčeni, šalju pismo Gabriele d’Annunziu i mole ga da ih povede u oslobađanje Rijeke. Pismo je, u jednoj sobi lokalne mesnice potpisalo sedam oficira te jedinice. Tih će sedam oficira u povijesti biti poznati kao "sette giurati di Ronchi" (Giurati = pod zakletvom). Pismo su potpisali tenente Riccardo Frassetto, ten. Vittorio Rusconi, s.ten. Claudio Grandjacquet, s.ten. Rodolfo Cianchetti, s.ten. Lamberto Ciatti, s.ten Enrico Brichetti, s.ten. Attilio Adami, pismo glasi:

"In nome di tutti i morti per l’Unità d’Italia, giuro di essere fedele alla causa santa di Fiume e di non permettere mai, con tutti i mezzi, che si neghi a Fiume l’annessione completa ed incondizionata all’Italia. Giuro di essere fedele al motto: “Fiume o Morte”". [Frassetto 1927]
("U ime svih poginulih za jedinstvo Italije, zaklinjem se na vjernost svetoj Rijeci i da neću nikada dozvoliti, i suprotstaviti se svim sredstvima, onima koji se suprotstave kompletnoj aneksiji Rijeke Italiji. Zaklinjem se da ću viti vjeran uskliku: "Rijeka ili smrt")

(Izvor, djelomično: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog Primorja Rijeka, Rijeka, 2010., Tea Mayhew: Krvavi Božić 1920. Riječka avantura Gabriela D’Annunzija)
1919. 30. Kolovoz general Vittorio Emanuele Pittaluga službeno preuzima zapovjedanje nad talijanskim trupama oko i u Rijeci, a 1. Rujna i nad internacionalnim snagama u Rijeci.
1919. 03. Rujna Objava zaključaka koje je Međusavezničko vijeće u Parizu donijelo u Kolovozu: 1. raspustiti talijanski Consiglio nazionale; 2. raspustiti Riječku legiju; 3. talijanske okupacione snage smanjiti na jednu brigadu i eskadron konjice; 4. francuske snage zamijeniti novim jedinicama; 5. formirati Međusavezničku komisiju za nadzor uprave u Rijeci; 6. povjeriti održavanje reda i mira engleskoj ili američkoj policiji. Prema zaključku Mirovne konferencije u Parizu Rijeka je trebala postati neutralna tampon-država. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 03. Rujna Rješenjem kraljevske vlade broj 10158 dopušta se da redovni učenici "Kraljevske trgovačke akademije" na Sušaku budu i djevojke. Škola je djelovala u istoj zgradi sa sušačkom gimnazijom. Škola je pod nadležnošću Ministarstva prosvjete, a od 1927. godine je pod nadležnošću Ministarstva trgovine, industrije i opskrbe sve do 1948. godine. Od iste godine profesori su prilikom zapošljavanja morali položiti prisegu. (Izvor: Ekonomska škola Mije Mirkovića Rijeka, O Školi, Povijest Ekonomske škole)
1919. 10. Rujna odcjepljenje svih zemalja od Austro-Ugarske monarhije je službeno potvrđeno mirovnim ugovorima u Saint-Germain-en-Layeu s Austrijom i Trianonu s Mađarskom, a Čehoslovačka, Poljska, Banatska Republika i Država SHS proglasili su neovisnost čime je dvojna monarhija de facto' i de iure prestala postojati. Ugovorom su dogovorene granice novih država, dok su se pregovori o budućem statusu Rijeke trebali nastaviti. Početne talijansko-jugoslavenske pregovaračke pozicije nikako nisu odgovarale talijanskom avanturistu i pjesniku Gabrieleu D'Annunziu, čija je temeljna ideja bila okupacija Rijeke i kvarnerskih otoka, te njihovo pripajanje Italiji prije rješenja tzv. jadranskog pitanja. (Izvor: Wikipedia, Austro-Ugarska, Također: Gimnazija Jurja Barakovića Zadar, Na današnji dan, Također: www7.dict.cc, Austro-Ugarska, Također: Tvrtko Božić: Hrvatsko-talijanski odnosi na otoku Krku u međuratnom razdoblju (1918–1941))

D'Annunzio ulazi u Rijeku. dovezao se u Rijeku u Fiatu 501 crvene boje, na čelu auto kolone od 278 dragovoljaca, ardita i futurista ukrcanih na 35 kamiona.

1919. 11 Rujna d'Annunzio, u uniformi "tenente colonnello dei Lancieri di Novara", u vozilu Fiat tipo 4, stiže u Ronchi sa grupom vojnih oficira koji su bili odlučni u svojoj namjeri da mu pomognu "osloboditi" Rijeku. Poslao je poruku Mussoliniju: "Mio caro compagno, Il dado è tratto. Parto ora. Domattina prenderò Fiume con le armi. Il Dio d'Italia ci assista. Mi levo dal letto febbricitante. Ma non è possibile differire. Ancora una volta lo spirito domerà la carne miserabile" (slika ljevo). Sa 186 dobrovoljaca i 35 časnika, smještenih u nekoliko kamiona koje je nabavio pilot-as, barun, Guido Keller, kreće prema Rijeci. Po putu mu se je pridružilo još dobrovoljaca. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: CARTEGGIO D'ANNUNZIO-MUSSOLINI SETTEMBRE 1919, Također: Izvorni znanstveni članak, MARKO MEDVED: Katolička crkva i D'Annunzijeva okupacija Rijeke)
1919. 12. Rujna Tačno u 11.45, istoga dana kada su u Rijeku trebali stići englesko-američki policijski odred, talijanski pjesnik i pustolov Gabriele D’ Annunzio sa svojim arditima dolazi u Rijeku, vozeći se u crvenom Fiatu 501 nakon što su mu to dopustile regularne talijanske trupe koje su okruživale grad. Ušao je u Rijeku ulicom Via Serpentina, koja je kasnije od D’ Annunzia nazvana "Via della Santa Entrada" (Izvor: Vasco Lucci: Le giornate Dannunziane, FIUME 20, Roma 1990., str. 64.). Radosno je dočekan od strane Grossicha i Giovanni Host-Venturija koji su bili na čelu 3 čete dobrovoljaca (243 vojnika i 35 oficira u 35 kamiona). D'Annunziev ulazak u Rijeku talijanska fašistička historiografija nazivala je "Sacra entrata" ("Sveti ulazak"), želeći tako mistificirati taj ulazak kao spas za talijanstvo Rijeke. Krenuo je iz Ronchia dan ranije sa oko 2.500 vojnika, uglavnom pobunjenika i dezertera jedinice "Regio Esercito - i Granatieri di Sardegna", ali dok je došao do Rijeke, pjesnik je imao oko 10.000 - 15.000 vojnika jer su mu se putem pridruživali dobrovoljci. Dobro naoružana kolona bez poteškoća je ušetala u Rijeku. Grad ga je dočekao u euforičnom zanosu. (Slika ljevo). Ohrabreni i oduševljeni dočekom mase Riječana, stigli su i do mosta na Rječini. Odjeven u uniformu elitne jedinice "Lancieri di Novara" sa činom tenente colonnello (kojeg on, naravno, službeno nije imao!), i okićen odlikovanjima, zapovjednik paravojske Gabriele d’Annunzio je u predvečerje 12. Rujna ušao u Guvernerovu palaču odakle je, s balkona, okupljenom mnoštvu obznanio kako je Rijeka pripojena Italiji. Iz njegovog govora:

"Italiani di Fiume! Nel mondo folle e vile, Fiume è oggi il segno della libertà; nel mondo folle e vile vi è una sola cosa pura: Fiume; vi è una sola verità: e questa è Fiume; vi è un solo amore: e questo è Fiume! Fiume è come un faro luminoso che splende in mezzo ad un mare di abiezione ... Io soldato, io volontario, io mutilato di guerra, credo di interpretare la volontà di tutto il sano popolo d’Italia proclamando l’annessione di Fiume" (Gabriele D’Annunzio). [Castellini, St. Ill. 9/1969]
"Riječki Italijani! U ovom ludom svijetu, Rijeka je danas znak slobode; u ovom ludom svijetu ima samo jedna stvar čista i izvorna: Rijeka; Samo je jedna istina: i to je Rijeka; samo je jedna ljubav: i to je Rijeka! Rijeka je kao svjetionik koji sjaji u moru neistina ... Ja vojnik, ja dobrovoljac, ja izmučen ratovima, vjerujem da mogu interpretirati volju cijelog normalnog stanovništva Italije proglašavajući aneksiju Rijeke" (Gabriele D’Annunzio). [Castellini, St. Ill. 9/1969]

Time je D’ Annunzio započeo svoju riječku pustolovinu koja će državno-pravno završiti 1924. priključenjem Rijeke Italiji. Njegovo osvajanje Rijeke bilo je gotovo logičan nastavak zbivanja u Rijeci. D’ Annunzieva zamisao o pohodu na Rijeku, ili za njezino“oslobađanje” kako je on to zvao, vjerovatno se javila u Veljači 1919. godine kada je Venecijom na putu za Libiju prošla arditska divizija u kojoj je pod zapovjedništvom generala Ottavija Zoppija služio i riječki satnik Nino Host-Venturi. General Zoppi sudjelovao je i u urotničkim planovima koji su pod D’Annunzijevim vodstvom predviđali stvaranje Republike triju Venecija u čijem sastavu su trebali biti pored Mletaka (Venecije) još Rijeka i Split. U zavjeri sudjelovao je i tršćanski industrijalac Oscar Sinigaglia, koji će biti glavni financijer D’Annunzijeve riječke avanture. Nukleus trupa koje su pod D’Annunzijevom komandom umarširale u Rijeku bila je Prva regimenta sardinijskih grenadira. Gradić Ronchi pokraj Trsta bio je polazište urotnika, legionara, koji su pjesnika i pustolova proglasili svojim komandantom. On je,kažu, "bolestan, ali i u groznici političkih strasti, napustio svoju mletačku palaču, stigao u Ronchi, i u posuđenom kabrioletu, odjeven u uniformu, krenuo prema Rijeci". D'Annunzijeva avantura je u najvećem djelu bila financirana od strane rimskog inženjera i fašiste Oscara Sinigaglie (1877-1953), venecijanskog industrijalca Piera Foscaria (1865-1923), "Lloyd Triestino" i Società di navigazione triestina "Cosulich", koja mu je na raspolaganje stavila i brodove. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 12. Rujna Gabrielle D'Anunzio šalje Musoliniju još jednu poruku (slika ljevo). U poruci kaže: "Mio caro Mussolini, io ho rischiato tutto, ho avuto tutto, ho dato tutto. Sono padrone di Fiume, del territorio, d'una parte della linea d'armistizio, delle navi e dei soldati che non vogliono obbedire se non a me. Non c'è nulla da fare contro di me. Nessuno può togliermi da qui. Ho e tengo Fiume finché vivo, inoppugnabilmente. Lottiamo d'attimo in attimo, con un'energia che fa di quest'impresa la più bella dopo la dipartita dei Mille. Io ho tutti i soldati qui, tutti soldati in uniforme di tutte le armi. E' un'impresa di regolari. Dobbiamo fare tutto da noi, con la nostra povertà. Se almeno mezza Italia somigliasse ai fiumani, avremmo il dominio del Mondo. Ma Fiume non è se non una cima solitaria dell'eroismo, dove sarà dolce morire ...."
1919. 12. Rujna talijanski brod oklopnjača "Emanuele Filiberto" napušta Rijeku, a morali su isploviti i bojni brod "Dante Alighieri", te razarač "Nullo", što je izazvalo "strah i nemire" talijanskog pučanstva Rijeke. U luku stiže, kao izvidnica, veliki razarač "Mirabello" iz Pule, dok su na vezu bile francuska oklopnjača "Condorcet" klase "Danton", dvije britanske krstarice klase "Cardiff", američki razarač "Pillsbury" i još neki brodovi. Ljuta gomila talijanskog djela stanovništva Rijeke je natjerala mornare s razarača "Nullo" da pogase parne kotlove i time im onemogučila isplovljavanje. Isto tako ni "Dante Alighieri" nije isplovio. S razarače "Mirabello" se iskrcao veći dio posade i priključlo demonstrantima, koje je od 17 sati vodio upravo pristigli D'Annunzio. (Djelomičan izvor: Giuseppe Marchese: Navi italiane a Fiume 1918-1921 (www.ilpostalista.it), Također: Henry I. Hazelton: Fiume – The Superlatively Italian City, Chicago 1919., str. 9.)
1919. 13. Rujna Vittorio Emanuele Pittaluga, komandant internacionalnih snaga u Rijeci, u 12.00 prepušta upravu D’Annunziu, a u 14.00 napušta Rijeku.
1919. 13. Rujna od 30 ardita pristiglih iz Rijeke prebacila se preko otočića sv. Marko na otok Krk, a u gradu Krku su se pojavili oko 9 sati. Tri dana kasnije, njihov dolazak i preuzimanje vlasti proslavili su krčki Talijani i talijanaši ophodom glazbe po ulicama grada Krka. Dana 1. prosinca pristiglo im je pojačanje od oko 1.000 ardita s namjerom potpunog zauzimanja otoka. Počelo je kratkotrajno, ali jedno od najtežih razdoblja krčke povijesti. (Izvor: Tvrtko Božić: Hrvatsko-talijanski odnosi na otoku Krku u međuratnom razdoblju (1918–1941))
1919. 14. Rujna da bi izbjegli sukob s Talijanima, američki i britanski brodovi napuštaju Rijeku. Francuski brodovi još ostaju u luci. Popodne je u Rijeku stigao i talijanski razarač "Stocco" s admiralom Casanuovom, kako bi ispitao zapovjednike svih talijanskih brodova. Stocco nije ušao u luku, nego se usidrio izvan lukobrana, da "pobunjenici" nebi utjecali na posadu. D'Annunzio je održao "vatreni govor" pomorcima, a u Rijeku su nastavili stizati i drugi vojnici, mornari i pustolovi, da mu se priključe.
1919. 14. Rujna Formirano zapovjedništvo talijanskih snaga Rijeke "Comando delle truppe italiane" pod D'Annunzijem. Činili su ga: Šef kabineta je "comandante maggiore" Giovanni Giurati; šef uprave države "maggiore" Reina; šef policijskih snaga "tenente" Ulisse Igliori; sekretar je "tenente" Keller; šef ureda informiranja je "dottore" Pedrazzi; zadužen za mornaricu je "conte" Castruccio Castracane. Guido Keller je gusarskim prepadom dovukao brod Persia u riječku luku. Na brodu je bilo 14 tona naoružanja za ruske kontrarevolucionare pod barunom Wrangelom. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 15. Rujna Na sjednici Vrhovnog Ratnog Savjeta u Parizu saveznici nisu tražili od Italije da traže od D'Annunzia da se povuče iz Rijeke zagovarajući tvrdnju da je to unutrašnji problem Italije. Britanskim i Francuskim trupama bilo je naređeno da se povuku iz Rijeke. Rijeka je i službeno ostala pod vlašću Legionara od 14. Rujna 1919. Kada je Britanski admiral ukrcao svoje trupe i krenuo prema Malti, vojna je suradnja prekinuta jer je Francuska vojska ostala sama u gradu. U kasnim satima toga dana i Francuzi napuštaju Rijeku.
1919. 19. Rujna Prvi susret Zanelle i D'Annunzia u Guvernerovoj palači. Zanella je riječkom diktatoru rekao kako odobrava njegovu avanturu, ali pod uvjetom da je ograniči u vremenu i ciljevima. D'Annunzio mu je odgovorio kako je Rijeka samo prva postaja u njegovim daljnjim osvajanjima, u koja uključuje državni udar u Italiji, raspuštanje Parlamenta i svrgnuće kralja Vittorija Emanuela III i postavljanjem Vojvode od Aoste na njegovo mjesto. (Izvor: TESTIMONIANZA SU FIUME E RICCARDO ZANELLA)
1919. 20. Rujna General Pittaluga formalno je predao zapovjedništvo talijanskih snaga D'Annunziju i D'Annunzio se proglašava "comandante della città di fiume" (Zapovjednikom grada Rijeke), a Antonio Grossich, u ime "Consiglio Nazionale di Fiume", predaje sve ovlasti D’Annunziu. Istoga dana general talijanske državne vojske Pietro Badoglio utvrđuje liniju blokade oko Rijeke kako bi spriječio snabdjevanje i dolazak novih dobrovoljaca. (Izvor: Daniel Patafta, Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.), Također: Corriere della sera, Giorgio Dell'Arti: Cinquantamila, Također: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1919. 22. Rujna u Rijeku stiže transportni brod "Cortellazzo", bivši stari krstaš "Marco Polo", preinačen u transporter za vojsku, te su priključuje D' U Rijeci je rođen Ezio Loik Annunziju, a 07. Prosinca priključuje im se i razarač "Bertani", kojeg su u Trstu zarobili neki od legionara (njih sedam). 24. Rujna započinje i blokada Rijeke od strane regularnih jedinica talijanske vojske. (Izvor: Otvoreni maketarski forum, D´Annunzio u Rijeci, Piše Alaska)
1919 26. Rujna u Rijeci je rođen Ezio Loik (Rijeka, 26 Rujna 1919. – Superga kraj Torina, 04. Ožujka 1949), jedan od najslavnijih riječkih nogometaša svih vremena, velikan riječkoga i talijanskoga nogometa (slika ljevo). Igrao je za riječku Fiumanu, Milano, Veneciju i na kraju je prešao u Torino gdje je bio peterostruki uzastopni prvak Italije. Za reprezentaciju Italije igrao je 9 puta i postigao 4 gola. Poginuo je zajedno sa kompletnim sastavom velikog Torina u avionskoj nesreći nadomak Torina 04. Svibanj 1949. u 17:50 sati, na letu G212 iznad Torina kada pilot izdan od svojih instrumenata udara u brdo pokraj basilike Superga. (Izvor: Footballdatabase.eu, Ezio Loik, Također: wikipedija > Ezio Loik, Također: Rijeka Danas, VIDEO: 65 godina od smrti Ezia Loika, Također: Magliarosonera, Ezio LOIK, Također: Igor Kramarsic, Ezio Loik)
1919. 30. Rujna Filippo Tommaso Marinetti (Alexandria, Egypt, 22. Prosinca 1876. - Bellagio, Italy, 2. Prosinca 1944.) i Feruccio Vecchi su napustili Rijeku nakon što je D´Annunzio potpisao dekret o njihovu protjerivanju. Filippo Tommaso Emilio Marinetti (Filippo Achille Emilio Marinetti) je bio talijanski poeta i editor, jedan od prvih članova talijanskog fašističkog pokreta i ideolog "Futurističkog "pokreta koji je 1909. god. u francuskom dnevniku "Le figar"o objavio "Manifest futurizma". Ferruccio Vecchi ( Sant’Alberto, Italia, 1894. – Castelfranco Emilia, Italia, 1957.), nerazdvojni prijatelj Filippa Tommaso Marinettija, kapetan u jedinicama Ardita tokom prvog svjetskog rata, jedan od osnivača fašističkog pokreta, intelektualac ljevice, izbačen iz stranke fašista, postaje umjetnik režima sa serijom radova u kojima je glavna figura bio Mussolini. Po svemu sudeći, silna popularnost Marinettija i Vecchijapovrijedila je pjesničku i lidersku taštinu.
1919. 02. Listopada Francuska krstarica "Condorcet" napušta Rijeku, a u grad stiže talijanski parobrod "Persia" s oružjem za ardite ukradenim i "prokrijumčarenim" iz vojnih skladišta u La Speziji. 25. Listopada u Rijeku dolazi i torpiljarka 66PN, čija se posada pobunila i uhitila zapovjednika da bi se pridružili D'Annunziju. Talijanski tisak naziva D'Annunzijeve "rodoljube" "Uskocima" i "Gusarima". (Izvor: Otvoreni maketarski forum, D´Annunzio u Rijeci, Autor: Alaska)
1919. 06. Listopad nakon što je Gabriele D'Annunzio sa svojim postrojbama 1919. godine zaposjeo grad i proglasio talijansku regenciju Kvarnera, "Consilio Nazionale" je dekretom br. 6271. od 06. Listopada osnovao "Kreditni zavod za regulaciju monete" (Istituto di Credito del Consiglio Nazionale). Aktom br. 6274 dano mu je u dužnost da izvrši reviziju i ponovno žigosanje novčanica CF kruna (slika ljevo). Sve banke i blagajne kao i pojedinci položili su u Kreditni zavod novčanice žigosane "rimskim žigom". Ali zbog velikog broja falsificiranih novčanica, ponovo je izvršeno žigosanje vrlo kompliciranim žigom koji je bilo teško falsificirati. Riječka kruna je službena valuta grada Rijeke do aneksije Rijeke Italiji u Veljači 1924. Kraljevski dekret br. 235 od 24. Veljače 1924. odredio je kao završni datum zamjene 30. Travnja 1924., i to u omjeru 0,40 talijanske lire za jednu riječku krunu. U optjecaju su bile novčanice od 1, 2, 10, 20, 25, 50, 100, 200, 1000 i 10.000 kruna. (Izvor: Radmila Matejčić, KRUNE "CITTA DI FIUME" I PROBLEM VALUTE U RIJECI OD GODINE 1918-1924., Numizmatičke vijesti, 1963. broj 20, Također: Wikipedia, Riječka kruna, Također: Wikivisually, Fiume krone, Također: Muzej grada Rijeke, Julijan Dobrinić: Riječka numizmatika - Riječki novci i novci s riječkim obilježjima 1848.-2002., 2005, str:74-79, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Tea Mayhew: Krvavi Božić 1920. Riječka avantura Gabriela D'Annunzija)
1919. 08. Listopada ujutro tog dana, laganim hidroavionom, u Rijeku stiže Benito Mussolini na razgovore sa D’Annunziom (Slika desno). U gradu je bio samo dva sata. Taj učitelj i novinar, vođa tek rođenog fašizma, još uvijek je čekao svoju pravu priliku za preuzimanje vlasti u Italiji. U to je vrijeme on još prilično nevažna ličnost u sjeni "velikog pjesnika- ratnika" D'Annunzija. Dvojica vođa revolucije susreli su se u bijelom salonu. (Izvor: Književna Rijeka, časopis za književnost i književne prosudbe, Broj 1, godište XVI., proljeće 2011., IGOR ŽIC: Grad potrošene ljubavi, str:34)
1919. 09. Listopada list "La vedeta d'italia" piše o avionskoj nesreći iznad grada koja se dogodila par dana ranije, 06. Listopada 1919. Naime, borbeni avion 128. Eskadre iz Bolzana ( 128. Squadriglia di Bolzano ) kojim su upravljali poručnik Aldo Dini i dozapovjednik karabinjera Giovanni Zeppegno izvodio je akrobacije iznad grada sa željom da prikažu snagu i vještinu talijanske avijacije, dok u jednom trenutku nije došlo do kvara na avionu. Očevici iz ulice San Vito izjavili su da je elisa u jednom trenutku prestala sa vrtnjom. Pilot je pokušavao zadržati kontrolu nad zrakoplovom i udaljiti ga od zgrada, no nije uspio, te se srušio u ulici Pomerio u malo dvorište između kuće Fabich i Viezzoli (slika ljevo). Začula se eksplozija i došlo je do požara. Mnogi građani su potrčali pomoći pilotima, no nije im bilo pomoći. Poručnik Aldo Dini u padu je ispao iz zrakoplova i pao na čelične šiljke ograde kuće Fabich koji su mu probili bok i srce, dok je karabinjer Giovanni Zeppegno izgorio skoro do neprepoznatljivosti. (Izvor: Lokalpatrioti, Forum, Sciagura aviatoria 6.10.1919., Također: La vedetta d'italia 9.10.1919.)
1919. 21. Listopada Nakon dolaska u Rijeku D'Annunzio je vlast u gradu ostavio u rukama "Consiglia Nazionale", da bi je 21. Listopada 1919. prenio na "Gradsko zastupstvo" (Reppresentanza municipale) koje je nastavilo djelovati pod imenom "Consiglio Nazionale". Stvarnu vlast u gradu imao je koncetriranu u svojim rukama Gabriele D'Annunzio, kojega je "Consiglio Nazionale" proglasio "zapovjednikom grada Rijeke" ("Commandante della citta di Fiume"). D'Annunzio je vladao Rijekom kao apsolutni monarh, koji je dijelio pravdu prema svome vlastitom nahođenju, on je bio iznad zakon i u teoriji i u praksi, bio je nedodirljiv. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine)
1919. 23. Listopada ukazom prestolonasljednika Petra I., "po milosti božjoj i volji narodnoj Kralja Srba, Hrvata i Slovenaca mi Aleksandar nasljednik prestolja" Sušak je zajedno sa Trsatom proglašen slobodnom gradskom općinom. Imao je tada oko 12.000 stanovnika. (Izvor: Pregledni rad, Acta med-hist Adriat, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str:6, Također: Sara Moser: Sušački opus graditelja Davida Bunette između dva rata). Usprkos potpisu regenta Aleksandra Karađorđevića, on u stvarnosti nije vladao Sušakom, jer je grad tada još uvijek bio pod talijanskom okupacijom. Zauzeo ga je 12. Rujna 1919. Gabriele D’Annunzio. On ga je držao pod svojom vlašću do Siječnja 1921. godine kada dolazi talijanska regularna vojska koja se tek 03. Ožujka 1923. godine povlači sa Sušaka. Na izvanrednoj sjednici Općinskog zastupstva 4. Prosinca 1919. upravitelj Kolacio priopćuje da je

"općina Sušak previšnjim ukazom od 23. Oktobra 1919. proglašena gradom usljed čega ustrnjuje mandat dosadanjim zastupnicima pak se ovo zastupstvo usljed toga razpušta".

Kako je time prestao mandat dosadašnjeg zastupstva, dr. Jambrišak, kr. kotarski predstojnik, banskim je dekretom od 24. Studenoga 1919. imenovan vladinim povjerenikom za Grad Sušak, a na njegov prijedlog Mirko Kolacio postaje namjesnik gradskih prihoda. Sukladno odredbama Rapallskog ugovora, potpisanog 12. Studenoga 1920. godine između predstavnika Kraljevine SHS i Kraljevine Italije pitanje grada Sušaka još nije bilo razriješeno. (Izvor: DAR, Albino Senčić: GRADSKO POGLAVARSTVO SUŠAKA 1888-1945, Rijeka, 1998., Također: Skupština općine Rijeka, GRUPA AUTORA: POVIJEST RIJEKE, Izdavački centar Rijeka, 1988, str. 286)
1919. 23. Listopada na Sušaku osnovan sportski klub Primorje (poslije Viktorija). (Izvor: Ferruccio Burburan I Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 - 1948, Rijeka 2006)
1919. 24. Listopada vlada SHS, vrši pritisak na Italiju proklamirajući aneksiju Sušaka. Naime, vlast je u Rijeci 12. Rujna 1919. preuzeo Gabrielle D'Annunzio pa se pronio se glas da će okupirati i Sušak, a mogućnost se činila još većom jer su arditi sve češće prelazi na Sušak. Pošto je Italija 15. Rujna predložila da Rijeka dođe pod njen suverenitet, ministar vanjskih poslova Trumbić to odbija i proklamira aneksiju Sušaka. (Izvor: Sušačka revija br.68, Željko Bartulović: O mili grade, 90. rođendan grada Sušaka)
1919. 26. Listopada u Rijeci su provedeni izbori na kojima D'Annunzio (naravno) pobjeđuje. Izbori su shvaćeni od strane italijana kao plebiscit, na kome je 6.999 glasalo za aneksiju Rijeke Italiji, a 156 glasača protiv. Arditi su kod tog plebiscita nasilno sprečavali pro-jugoslavenske glasače da uopće pristupe glasanju. Pristalice autonomije predvodio je Riccardo Zanella (Rijeka, 27. Lipnja 1875. – Rim, 30. Ožujka 1959.), a pristalice aneksije Riccardo Gigante (Rijeka, 29. Sječanj 1881. – Kastav, 4. Ožujak 1945.) koji je i izabran za gradonačelnika Rijeke od Studenog 1919 do 07. Sječnja 1921. Biran je i na nekoliko drugih funkcija tokom svojeg aktivnog perioda: Predsjednik Municipalnig vjeća grada Rijeke (Presdiente del Consiglio Municipale di Fiume) od 29. Prosinca 1920. do 31. Prosinca. (Izvor: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka i Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1988., str:288, Također: Croinfo.net, Forum, Listopad - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1919. osnovan je Nogometni Klub Orijent. Ime klubu je dao pomorac F. Matković i u svojim počecima Orijent je bio klub radničke i đačke mladeži. 1926. godine klub prestaje s radom, no već 1928. godine se obnavlja i započinje se natjecati u okviru tadašnje I. župe zagrebačkog podsaveza.
Nakon 2. svjetskog rata klub prvo nosi imena Jedinstvo i Primorac, zatim Primorje dok 1948. godine mijenja ime u Budućnost. Od 1953. godine klubu se vraća staro ime Orijent pod kojim od tada neprekidno nastupa. NK Orijent nastupa na stadionu Krimeja koji je izgrađen 1923. godine, a pri otvorenju stadiona je gostovala tada vrlo jaka momčad HAŠK-a iz Zagreba. Stadion danas može primiti oko 5.000 gledatelj. (Izvor: Izvor: Ferruccio Burburan I Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 - 1948, Rijeka 2006)
1919. Nakon Prvoga svjetskog rata i raspada austrougarske države, cjelokupna imovina Tvornice Papira privremeno prelazi u vlasništvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
1919. 28. Listopada u riječkom Općinskom kazalištu održana je dugo najavljivana i pomno pripremana futuristička večer "Fantasia Ardita", koju je priredio Carlijev "Teatro futurista sintetico". Pred riječkom publikom naviklom na tradicionalni građanski teatar, prvi je puta odigrana jedna takva avangardna priredba. (esteri.it/mae/doc/programma_futuroma)
1919. Osniva se nogometni klub C.S. Fiume. Osnovan od radnika tvornice Torpedo. Prvo vodstvo kluba činili su: Jugo, Barbinich, Racchetta uz kasnije pridošle Sternissa I, Sega, Calcih, Zamparo, Vale, Puhar, Ghisdavcich i Contento. Jedini problem bio je novac jer se klub financirao samo od članarina. Trenerje bio Zamparo. (Izvor: Ferruccio Burburan I Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 - 1948, Rijeka 2006)

4.11.1919, dvojica Ardita koji su skinuli jednu glavu sa orla, simbola grada Rijeke. Evo ih sa trofejem u rukama

1919. 04. Studenog dvojica D’ Annunzievih ardita (Gulielmo Barbieri i Alberto Tappari) skinuli su jednu glavu sa dvoglavog orla, simbola grada, koji se je nalazio na gradskim vratima (slike ljevo) s obrazloženjem da je dvoglavi orao austrijski, a jednoglavi rimski. Skulptura je po drugi put skinuta s Gradskog tornja 1949. Rijeka je bila bez grba i zastave do 1967. godine. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Wikipedia, Grb Rijeke) "La Vedetta d'Italia", logo
1919. 09. Studenog U Rijeci je utemeljen Tipografski zavod "La Vedetta d'Italia" (logo na slici desno). Glavni urednik je bio Carlo Colussi (Kolušić), a tehnički ravnatelj Natale Deschmann (Dežman). Najveći dio poslovanja obavljao se na na adresi Via Ciotta 19 (danas srpski konzulat na Dolcu), a poslije Drugog svjetskog rata u toj tiskari tiskao se i "Novi list" do 1963. godine. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: Croinfo.net, Forum, Studeni - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1919. 11. Studenog u Rijeci je rođen Viki Glovacki (Rijeka, 11. Rujna 1919. - Zagreb, 14. Siječnja 1976.) , svestrani kantautor, glumac, pisac, voditelj, scenarist i redatelj i osnivač "Prvog pljeska" u zagrebačkom kazalištu "Variete", današnjem "Kerempuhu" te autor i izvođač brojnih evergrina. Buduća pjevačka legenda u matičnu knjigu rođenih upisan je kao Vittorio Glowatzky, ali se njegovo pravo ime nikada poslije ne pojavljuje u tome obliku. U Viki Glovacki Zagrebu je tijekom Drugoga svjetskog rata, kao pripadnik Prosvjetne domobranske bojne, preuzeo vođenje radio emisije Hrvat u borbi. Nakon Drugoga svjetskog rata Glovacki je uhićen kao narodni neprijatelj i osuđen na 6 godina zatvora. U kaznionici u Staroj Gradiški bio je od 1945. do 1951. godine. Nakon izlaska iz zatvora je pokazao da robija nije utjecala na raskoš njegovog talenta. Glovacki (slika desno) se kasnije okrenuo i pisanju pjesama. "Posljednji fijaker" i "Dobro mi došel prijatel" samo su neke od njegovih najpoznatijih pjesama. Da nije bilo Vikija Glovackog upitno je dali bi ikada u hrvatskoj glazbi imali zvijezde poput Marka Novosela, Ivice Šerfezija, Zdenke Vučković, Karla Metikoša, Tereze Kesovije, Zvonka Špišića, Višnje Korbar, Zdenke Kovačiček i mnogih drugih jer upravo je Glovacki dobrim djelom zaslužan za njihovu pojavu na sceni. (Izvor: Dnevnik.hr, Viki Glovacki, glumac i estradni umjetnik, 03.08.2006., Također: Totalinfo, Viki Glovacki, neponovljivi izvođač najzagrebačkije pjesme "Zadnji fijaker", 11. STUDENOGA 2016., Također: Izvor: Wikipedia, Viki Glovacki)
1919. 11. Studenog Riccardo Gigante prvi put izabran za riječkog gradonačelnika. (Izvor: Igor Žic: Od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija))
1919. 13/14. Studenog talijanski brodovi koji su prešli na D’ Annunzievu stranu, razarač "Nullo", torpiljarka "66PN" i transporter "Cortellazzo" s nekoliko MAS-ova i 600 legionara plove iz Rijeke u Zadar, s ciljem da nagovore i tamošnje vojnike na pobunu. U Zadru ih uvjeravaju da nisu potrebni, jer će Zadar i tako i tako pripasti Italiji. Konvoj se vraća u Rijeku. Inače su Talijani u Dalmaciji stalno provocirali tučnjave i čudili se kad su dobili batina. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: Otvoreni maketarski forum, D´Annunzio u Rijeci, Piše Alaska)
1919. 16 Studenog, D’ Annunzio, dok je sam grad bio blokiran od strane njegovih Ardita, proglašava Rijeku "piazzaforte in tempo di guerra" (utvrdom u vrijeme rata). I to mu dopušta da uvede apsolutnu vlast u gradu, pa čak i dozvolu da strelja bez suda one koji mu se suprotstave.
1919. 16. Studenog na izborima za talijanski parlament, za zastupnika Rijeke, izabran je Luigi Rizzo, koji je već bio zastupnik Messine. Rizzo je u Italiji imao status heroja, jer je 10. Lipnja 1918. sa malim torpednim čamcem MASS, kod Premude potopio austro-ugarski bojni brod Szent Isztvan. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, Daniel Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.), Također: Igor Žic: RIJEKA od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija))
1919. 17. Studenog u parku na trgu koji je od 1850. godine nosio je ime carice Elizabete, žene Franje Josipa (od 1924 trg Regine Elene (kraljica Jelena Petrović Njegoš, supruga talijanskog kralja Vittoria Emanuela III), Danas Jadranski trg), postavljeno je sidro, poklon pomoraca sa talijanske krstarice "Emanuele Filiberto" (slika desno). Umberto Gnata je projektirao spomenik-postolje za to sidro u malom parkiću usred trga. Otvorenje spomenika održano je uz veliki D'Anunzijev govor i oduševljenu masu ljudi. Park i spomenik uklonjeni su 1934. godine zbog nove regulacije prometa. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija), Također: SUŠAČKA REVIJA broj 78/79, Igor Žic: Riječki parkovi i spomenici)
1919. od 22. Rujna do 21. Studenog, u dva mjeseca D'Annunzijeve vladavine, Rijeku je napustilo 1.507 ljudi, a od toga 109 intelektualaca, 29 studenata, 218 učenika, 130 namještenika, 91 trgovac, 319 obrtnih i zanatskih radnika, 28 pomoraca, 126 industrijskih i sličnih radnika, 7 posjednika itd. Ovim progonima slomljena je gospodarska i intelektualna osnovica riječkih Hrvata koji od tada više neće predstavljati ozbiljniju prijetnju aneksionistima. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine, Također: Mihael SOBOLEVSKI, "Egzodus Hrvata iz Rijeke u vrijeme D'Annunzijeve vladavine (rujan 1919. - siječanj 1921.)", Rijeka, svezak 1-2, 1998.-1999., str:67-86)
1919. 24. Studenoga, kako prestaje mandat zastupstva koje je ustanovljeno kada je općina Sušak "previšnjim ukazom od 23. Oktobra 1919. proglašena gradom", dr. Jambrišak, kraljevski kotarski predstojnik, banskim je dekretom imenovan vladinim povjerenikom za Grad Sušak, a na njegov prijedlog Kolacio postaje namjesnik gradskih prihoda. (Izvor: Sušačka revija br.68, Željko Bartulović: O mili grade, 90. rođendan grada Sušaka)
1919. 04. Prosinca upravitelj Općine Sušak Mirko Kolacijo, na izvanrednoj sjednici Općinskog zastupstva priopćuje "da je općina Sušak previšnjim ukazom od 23. Oktobra 1919. proglašena gradom usljed čega ustrnjuje mandat dosadanjim zastupnicima pak se ovo zastupstvo usljed toga razpušta". (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 68, Željko Bartulović: O, MILI GRADE, Također: fluminensia.org, Goran Moravček: Nepostojeći grad Sušak, Također: wikipedija > Sušak)
1919 14. Prosinca u školi Emma Brentari u ulici E. De Amicis br. 1 osniva se Sportski savez grada Rijeke (Fascio delle Societa Sportive Fiumane). (Izvor: Zlatko Moranjak: "Rijeka nogometa - Povijest nogometa u Rijeci 1873. – 1948.", str:18)
1919. 18. Prosinca Plebiscit o odlasku D'Annunzija iz Rijeke. Većina Riječana bila je za njegov odlazak, no shvativši to, Komandant je jednostavno porazbijao izborne žare. (Izvor: Dajana Đurić: Državnopravni položaj Rijeke u D´Annunzijevom vremenu 1918.-1920, Također: Igor Žic: RIJEKA od propasti Austro-Ugarske-kronologija do priključenja Italiji -1918-1924)
1919. 09. Prosinca Mirovna Konferencija u Parizu donjela je memorandum u kojem je zaključeno da:

"Postoji sporazum o tome da se ima u interesu Italije stvoriti tampon država koja će biti poznata pod imenomSlobodna Država Rijeka, i ova će država biti pod kontrolom Lige Naroda ... .... ali, iz poštovanja prema talijanskoj primjedbi da bi pripojenje ovog teritorija Državi Srba, Hrvata i Slovenaca slobodnim aktom njezinih stanovnika moglo stvoriti jednu stvarnu opasnost, sada se pristaje da se odluka o konačnoj sudbini te države prepusti Ligi Naroda, koja neće propustiti da u skladu s talijanskim traženjem poda gradu Rijeci i onu autonomiju koju je grad uživao pod austro-ugarskom vlašću."

1919. 23. Prosinca general Pietro Badoglio donosi D’ Annunziu dokument "Modus Vivendi", elaborat kojim talijanska država predlaže način rješavanja okupacije Rijeke. Grad neće biti predan Jugoslaviji nego proglašen slobodnim gradom i Italija će raditi na tome da se Rijeka jednog dana pripoji Italiji. Consiglio nazionale di Fiume prihvaća prijedlog sa 48 glasova za i 6 protiv. D’Annunzio i dio stanovništva se žestoko opiru ishodu glasanja. Sljedećeg dana D’Annunzio proglašava referendum o prihvaćanju dokumenta. Tokom dana glasovanja, glasačima se prijetilo, okupirane su štamparije koje su bile za "Modus Vivend", a na kraju dana Arditi su oteli glasačke kutije. Nakon brojanja glasova, bilo je jasno da je usprkos nasilništvu Ardita pobjedila opcija "ZA". Kada je postalo očito da će većina glasati za njegov odlazak dao je spaliti glasačke listiće i rastjerati glasače, a zatim je poništio izbore. (Izvor: wikipedija > Impresa di Fiume)
1919. 25. Prosinca na sam Božić, arditi su zabranili bašćanskom svećeniku Kvirinu Klementu Bonefačiću, od strane Talijana protjeranom župniku iz Malog Lošinja, da održi misu na staroslavenskom jeziku, te tražili od njega da misi na latinskom. Kada je župnik odbio arditski zahtjev došlo je do gužve na vratima crkve u kojoj je jedan ardit poginuo. Ostali arditi su otvorili vatru na stanovništvo i pritom ubili troje mještana, a četvoricu zarobili i odveli u krčki zatvor. Sam svećenik Bonefačić pobjegao je na obližnji otočić Prvić odakle se čamcem u tajnosti prebacio u Senj. Opisani događaj poznat je po nazivu "krvavi Božić" u Baški. (Izvor: Tvrtko Božić: Hrvatsko-talijanski odnosi na otoku Krku u međuratnom razdoblju (1918–1941))
1919. Otpuštanje radnika netalijana s posla postao je jedan od uobičajenih postupaka "Consiglia Nazionale". Otpušteni radnici (uglavnom Hrvati i Slovenci) bili su prisiljeni potražiti posao u Kraljevstvu SHS, što je rezultiralo iseljavanjem Hrvata i drugih netalijana iz Rijeke. Na njihova radna mjesta dolazili su riječki Talijani, zagovaratelji aneksije i Talijani iz Italije. Sredinom 1919. godine "Consiglio Nazionale" otpustio je iz službe 270 željezničara netalijana i zamijenio ih osobljem pridošlim iz Italije. Prije njih iz službe su uklonjeni svi "Jugoslaveni" zaposleni u pošti, lučki radnici, zaposlenici lučke uprave i carine, te svih financijskih institucija (porezna uprava, banke i sl.). (Izvor: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine, Također: Obzor (Zagreb), br. 128., "Talijani otpuštaju naše ljude", 4. Lipnja 1919., str:2)
1919. Sveukupno riječki kaptol broji četiri kanonika, od kojih su trojica Hrvati, a jedan Mađar. Od šesnaestorice riječkih svećenika, četvorica su Talijani. Na čelu hrvatskoga klera stoji Ivan Kukanić, dok talijanske svećenike predvodi Luigi Maria Torcoletti. U to vrijeme u Rijeci još djeluje samo jedna župa, Župa Uznesenja Marijina, koja doseže brojku od 45 000 duša. U toj središnjoj crkvi djeluje riječki Zborni kaptol, na čijem je čelu arhiđakon. Od redovničkih zajednica tu su kapucini, pod vodstvom gvardijana fra Bernardina Škrivanića (slika ljevo), na Podmurvicama od 1918. djeluju talijanski salezijanci. Od ženskih redovničkih zajednica tu su Kćeri Presvetoga Srca Isusova, sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskoga, na Podmurvicama djeluju redovnice benediktinke, a na Pehlinu djeluje mađarska zajednica sestara od Bezgrešne. (Izvor: Riječki teološki časopis, 14/2, 2006, MARKO MEDVED: Promjene pastoralnih struktura za vrijeme talijanske uprave, Također: M. BOGOVIĆ, "Riječki župnik Ivan Kukanić (1897-1924)", Sveti Vid, II, 1997.)
1919./1920. Za sezonu 1919./1920. grad organizira prvo službeno gradsko prvenstvo. Sudjeluju četiri momčadi: "Olympia", "Gloria", "Esperia" i "Juventus Enea". Prvi prvak postaje "Juventus Enea" koja tako dobiva mogućnost nastupa na finalnom turniru za prvaka Julijske krajine zajedno s prvakom Istre, "Polese", te Tršćanske regije, "Itala Gradisca". (Izvor: RIJEČKI NOGOMET (1918.-1945.) , Od Olympije do Fiumane)
1920. Nakon Prvog svjetskog rata, slijedom sporazuma između sila pobjednica, Rijeka pripada Italiji.
1920. pokrenuta je inicijativa za izgradnju odvojka od pruge Zagreb-Sušak i to od Škrijeva do Bakra. Za vrijeme dugotrajnog rješavanja riječkog pitanja poslije I. svjetskog rata, Bakar je imao veliku priliku da postane važan izlaz Hrvatske na more. Kako luka bez željezničke veze nije imala mogućnosti da to postane, ta je inicijativa bila od velike važnosti za Bakar. Projekt za prugu dugu 10 kilometara je prihvaćen, ali su radovi počeli tek 1927. godine i dugo trajali pa, je pruga predana u promet 12. Srpnja 1931. godine. (Izvor: cro-eu.com, forum, Riječka luka, autor: Marica)
1920. 08. Siječnja nogometna reprezentacija Rijeke nastupala je u povijesnoj utakmici značajnoj za talijanski i svjetski nogomet. Tog dana i na toj utakmici prvi se put promovirao "Scudetto" za kojeg znaju u cijelom svijetu (u jednom od izdanja Talijanskog olimpijskog komiteta objavljeno je i potvrđeno da je upravo na ovoj utakmici prvi put na dresu Azzura upotrijebljen takozvani Scudetto s talijanskom trobojnicom. Taj isti grb talijanska reprezentacija nosi i danas). Riječani su igrali protiv talijanske vojne komande (Comando Militare) i pobijedili su rezultatom 1:0. Za Rijeku su igrali: Gondola, Goacci, Kusmann, Paulinich, Zeffirro, Host, Stiglich, Woschnig, Ossoinack, Balassa, Tomaz i Spadavecchia, a za Talijansku vojnu komandu Jacoponi, Terrile, Thonon, Papi, Lipollis, Carbone, Giraldoni, Nobis, Savinio, Percovich, Cerutti. Strijelac je bio Tomaz u 30 minuti. Reprezentaciju Rijeke činili su igrači "Olympije" i igrači "Fiume" (Host, Stiglich, Tomaz). Bilo je pozvano i pet igrača "Glorije", ali im je njihova uprava nekoliko dana prije zabranila igranje iz nepoznatih razloga. Utakmici je prisustvovao i Gabriele d’Annunzio sa svojim najbližim suradnicima. (Izvor: Wikipedia, L'Unione Sportiva Fiumana, Također: Luca Dibenedetto: El balon fiuman: quando su la tore era l´aquila, Litopress, Borgomanero, 2004., Također: Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873. – 1948., Povijest nogometa u Rijeci , str.76-77)
1920. 20 Sječnja s početkom u 11 sati u crkvi Svetog Vida organizirana služba Božja, obred kojemu su prisustvovale gradske vlasti i D'Annunzijeve trupe, u kojoj je otac - svećenik dominikanac Reginaldo Giuliani, kapetan i dušebrižnik Ardita, posvetćuje bodež kojim je trebao biti ubijen Zanella i predaje ga Gabrieleu D'Annunziju. Instrumentalizacija kršćanskih svetinja, pozivanje na nasilje unutar crkve izazvali su zgražanje u crkvenim i svjetovnim krugovima Rijeke i izvan nje. Sveta je Stolica, preko svoga predstavnika u Rijeci, reagirala vrlo oštro. Prvo pismeno obraćanje Valentina Live kapelanu Giulianiju nosi nadnevak 24. Siječnja 1920., četiri dana nakon blagoslova bodeža. U tome pismu monsinjor poziva kapelana da ostane vjeran svećeničkome pozivu i da ga ne rabi u političke svrhe. Liva traži od Giulianovih nadređenih u dominikanskome redu povlačenje kapelana iz Rijeke. Sveta Stolica, tj. državni tajnik kardinal Pietro Gasparri, protiv redovnika određuje najstrožu kaznu – suspenziju a divinis, tj. nemogućnost slavljenja sakramenata i udaljuje svećenika iz Rijeke. Otac Giuliani ostao je u Rijeci još otprilike dva tjedna, nakon čega se vratio u Italiju. Rijeka je toga dana obilježavala blagdan svetih Sebastijana i Fabijana, kojima je posvećena crkvica u Starome gradu, koja postoji i dan-danas. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, MARKO MEDVED: Katolička crkva i D'Annunzijeva okupacija Rijeke, str:6, Također: Igor Žic: RIJEKA od propasti Austro-Ugarske-kronologija do priključenja Italiji -1918-1924)
1920. 20. Sječnja D'Annunzio sastavio novu vladu. Nova vlada imala je odbore za: unutarnje poslove (pod ovo ministarstvo spadali su podjela aprovizacija i socijalne pomoći), financije i blagajnu, trgovinu, industriju i poljoprivredu, veze, javno školstvo i pravde i bogoštovlja, osnovan je "Odsjek za obranu zemlje" koji je povjeren Host-Venturiju. Na čelu vlade Comitata direttiva ostao je i dalje dr. A. Grossich. Stvarna vlast bila je koncentrirana u rukama D'Annunzija, dok su članovi vlade Comitata direttiva vršili samo sitnije poslove vezane uz lokalnu upravu. D'Annunzio je bio stvarni nositelj vojne i civilne vlasti u gradu, a svoje odluke i propise je donosio u obliku dekreta. D'Annunzio je držao da je on iznad svih zakona, vladao je Rijekom kao apsolutni monarh, diktator koji je pravdu dijelio prema svome vlastitome osjećaju za pravdu. On je bio iznad zakona u teoriji i u praksi.(Michael A. LEEDEN , The first Duce – D'Annunzio at Fiume, Baltimore – London 1977., 58.-59.) D'Annunzijeva vladavina u Rijeci ostala je zabilježena u povijesti kao diktatura, obilježena pljačkom, nasiljem, terorom i progonima političkih neistomišljenika i netalijana (ponajprije Hrvata).
1920. 30. Sječnja okupili su se u Guvernerovoj palači major Giovanni Giurati, tajnik D'Annunzija za posebne poslove, kapetan Host-Venturi, šef riječkih legionara i budući Mussolinijev ministar, te Josip Frank čije će političko učenje kasnije prigrliti i čelništvo ustaškog pokreta. Raspravljalo se o granicama, budučim namjerama i daljnjim osvajanjima D'Annunzija. Na slici desno, ljeto 1920., komandanti raznih odjela riječkih legionara, desno Giorgio Conighi (Rijeka, 7. Lipnja 1892. – Trento, 4. Sječnja 1977) Ufficiale superiore del Corpo Nazionale dei Vigili del Fuoco, u sredini Nino Host Venturi (Rijeka, 24 Lipnja 1892. – Buenos Aires, 29. Travnja 1980.) Capitano degli Arditi i kreator La Legione fiumana i desno Giuseppe Sovera-Latuada (Tortona, Italija, 1891 - 1979) capitano di granatieri di Sardegna. Fotografia je iz privatne arhive Gabriele Sovera.
1920. 01. Veljače tiskan je prvi broj "La Testa di ferro" (Željezna glava)(slika ljevo), glasnika D‛Annunzijevih legionara, kojeg je utemeljio Mario Carli (San Severo, Italija, 31. Prosinca 1889. – Rim, 9. Rujna 1935.), talijanski pisac i novinar. Novine je financirao Gabriele D‛Annunzio. Prvi broj novina je nad naslovom imao otisnutu crnu siluetu tenka s motom “Me Ne Frego - Nije me briga” . U kasnijim se brojevima to gubi i dobiva natpis "La Testa di Ferro" - "Giornale Del Fiumanesimo".
1920. 01. Veljače u Rijeci se sastaju predstavnici tvrtke Ganz-Danubius koju su predstavljali H. Baumgarten, i M. Kornfeld, predstavnik "Banca Italiana di sconto S.A." A. d'Agostino, te predstavnik "S. A. Alti Forni Fonderiede Acciaierie di Terni" inžinjer J.Orlando. Tom su prilikom potpisali dokumentaciju o osnivanju tvrtke "Cantieri navali del Quarnaro". Istog je dana bila upisana cijela glavnica u vrijednosti od 26 milijuna lira. Dvadeset dana kasnije tvrtka je i službeno osnovana. (Izvor: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci, 3. maj 1905. – 2005, Grafika Zambelli, Rijeka, 2005, Također: Achille Rastelli: The Cantiere navale del Quarnero 1920-1945, Industrijska baština III, (2007), Pro torpedo, Rijeka 2010., str. 675.)
1920. 05. Veljače u Rijeci je osnovana Società anonima di navigazione "Costiera" (slika ljevo). Osnovana je radi boljeg povezivanja Rijeke sa ostatkom Kvarnera i Dalmacijom. Kapital je bio 2.500.000 lira, a sjedište joj je bilo u Rijci na adresi Punto Franco broj 3. "Costiera" je radila do 1933. kada je spojena sa još pet pomorskih kompanija da bi se osnovala "Compagnia Adriatica di navigazione" sa sjedištem u Veneciji. Kompanije koje su se spojile su bile: riječke "Costiera" (8 brodova) i "Nautica" (1 brod), Società anonima di navigazione "San Marco" iz Venecije (8 brodova), "Società Anonima Industrie Marittime" (SAIM) iz Ankone (2 broda), "Puglia" iz Barija (11 brodova), i "Zaratina" iz Zadra (3 broda). Svi brodovi prelaze u vlasništvo "Adriatice". (Izvor: Blog Marina mercantile italiana, Articoli, Patrizia Lucchi Vedaldi: TRE COMPAGNIE ARMATORIALI FIUMANE, Centenario della fondazione della Società anonima di navigazione "Costiera" (5 febbraio 1920 – 5 febbraio 2020))
1920. 20. Veljače "Ganz-Danubius", "Banca Italiana di sconto S.A" i "S.A. Alti Forni Fonderie e Acciaierie di Terni" održali su sjednicu i konstituirali S.A. (S.A. - Societa Aninima) "S. A. Cantieri navali del Quarnaro (Kvarnerska brodogradilišta d. d.)". Na skupštini je izraženo zadovoljstvo što se toga dana "osniva jedna od najperspektivnijih i najjačih industrija u gradu..." i što se novo brodogradilište "diže pod egida talijanskog kapitala jer to predstavlja najsvečaniju posvetu talijanstva ovih predjela". U društvo je ušla tvrtka "Ganz e Co. Danubius", koja je u društvo unijela svoju nepokretnu imovinu u zamjenu za 110.000 dionica vrijednosti 200 L. svaka, u vrijednosti 22,000.000. Time su Mađari praktički bili izgurani s Kvarnera. Glavni akcionari tvrtke postaju grupa "Orlando" iz Livorna i "Ansaldo dei Perrone" iz Genove. 1925. sve su dionice prešle u talijanske ruke. Predsjednik firme postaje Giuseppe Orlando, a podpredsjednik Enrico Baumgarten. U upravi su još bili Angelo Pogliani (izaslanik "Banca Italiana di Sconto"), Camillo Corsi (talijanski senator, ministar pomorstva), Arturo Ciano (povezan sa grupom "Orlando" i D'Annunziev prijatelj sa kojim je učestvovao u "napadu" na Bakar poznatom kao "la Beffa di Buccari"), Carlo Vanzetti, Alberto D'Agostino, Giorgio Varvaro, Luigi Orlando, Maurizio Kornfeld, Koloman de Kandò i Antonio Vio. Revizori su bili Salvatore Bellasich, Giovanni Santini, Vito Avallone, Gèza Szücs, Lion Verebelyi. (Izvor: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci – 3. Maj 1905.-2005., Rijeka 2005., str. 98., Također: Aldo Cherini: L'Industria navalmeccanica giuliana dalle origini ai giorni nostri (1997), Trieste, str. 24., Također: Achille Rastelli: The Cantiere navale del Quarnero 1920-1945, Industrijska baština III, (2007), Pro torpedo, Rijeka 2010., str. 675., Također: Nenad Labus: Kronologija brodogradilišta 3.Maj)
1920. 27. Veljače D'Annunzio je Rijekom vladao kao diktator, koji je svoje odluke donosio u obliku dekreta. Tako je "Dekretom br. 50." ("Decretta No. 50.") od 27. Veljače, da bi imao zakonsku osnovu za protjerivanje na temelju političkih ili etničkih kriterija, naredio da Rijeku moraju napustiti svi "stranci" ("gli stranieri") koji su u Rijeku došli nakon 30. Listopada 1918., kao i svi oni "stranci" kojima Rijeka nije rodno mjesto, a izuzeti su samo oni koji su članovi "Riječke legije" i koji su neophodni na svome radnom mjestu. Zakonski akt je bio usmjeren prije svega protiv Hrvata i Slovenaca. Na teritoriju Kraljevine SHS organizirano je bansko tijelo koje je brinulo o bjeguncima iz Rijeke i Istre. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine)
1920. 30 Ožujka na sastanku građana u "Teatru Fenice", D'Annunziev šef kabineta Alceste De Ambris traži da se uspostavi republika. Kaže da se "riječani ne trebaju bojati i da ime same republike nije važno. Može se zvati Slobodna Republika Rijeka ili Republika Slobodna Država Rijeka ili bilo kako, bitno je da na čelu nije kralj." (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 82/83, Ljubinka Toševa Karpowicz: ALCESTE DE AMBRIS KONTROVERZNI ŠEF D'ANNUNZIJEVOG KABINETA U RIJECI 1874.–1934., Također: Tea Mayhew: D'ANNUNZIO - BOŽIĆ 1920. RIJEČKA AVANTURA GABRIELA D'ANNUNZIJA)
1920. 06. Travnja D´Annunzio krvavo ugušio štrajk riječkih radnika, a mnogi jugoslaveni morali su napustiti svoje domove. (Izvor: Forum Croinfo.net, Travanj - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1920. 21. Travnja teroru talijanskih ardita i Gabrielea D'Annuzia pokušavaju se oduprijeti jedino sindikati pod vodstvom socijalista u općem štrajku koji su D'Annunzievi arditi krvavo ugušili. U jednom od generalnih štrajkova održanih 21. Travnja 1920. sudjelovali su i riječki vatrogasci. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine, Također: JVP Rijeka, Povijest str:5/5)
1920. 27. Travnja Nacionalno vijeće (Consiglio Nazionale) ustupilo je Općini prostorije intendanture bivše vlasti za potrebe vatrogasnog zdruga u ulici Viale XVII Novembre 46. (današnja lokacija u Krešimirovoj). Za uređenje su bili potrebni veliki građevinski radovi, otvaranje prozora, izgradnja zidanog tornja za vježbanje, adaptacija unutarnjih prostorija. Nakon godinu dana, 28. Travnja 1921. ponovno je predan Magistratu identičan Dopis, sa dodatkom da iz prostorija treba iseliti karabinjere. Čini se da su tek 1925. izdvojena sredstva za uređenje novog vatrogasnog sjedišta.
1920. 30. Travnja Nakon što je Italija pridružila sebi riječku biskupiju (pod talijanskom je upravom i pojavljuje se sve više talijanskih svećenika) konzistorijalna kongregacija imenovala je 30. Travnja 1920. Celso Benigno Luigi Costantinija (03. Travnja 1876 – 17. Rujna 1958) apostolskim administratorom Rijeke "ad nutum Sanctae Sedis". Ostati će do 12. Kolovoza 1922. Nakon uzastupnih poziva iz Rijeke, Sveta Stolica imenuje apostolskoga administratora Costantinija za svog novog predstavnika, čime je grad izuzet od vlasti senjsko-modruškoga biskupa Josipa Marušića. U svim je crkvenim pitanjima sada odluke donosio talijanski upravitelj sa sjedištem u Rijeci. Konzistorijalna kongregacija imenuje 17. Rujna 1922. za novog apostolskog administratora "Rijeke i predgrađa" benediktinca Isidora Saina (Šaina), opata iz Praglie (Padova), rodom iz Novigrada istarskoga. Svojim zauzimanjem za hrvatske svećenike apostolski je administrator ostvario obećanje dano Svetoj Stolici samo nekoliko dana nakon dolaska u Rijeku o djelovanju u tome smislu. Jurisdikcija apostolskoga administratora nije se protezala i na Sušak, no s obzirom na to da je i taj grad bio pod talijanskom okupacijom sve do 1923., od Costantinija se često tražila pomoć za ublažavanje teških uvjeta u kojima se hrvatski kler nalazio i preko Rječine. (Izvor: Darko Deković: ZABRANE I OGRANIČENJA GLAGOLJANJA U RIJECI, str: 7, Također: Dr. sc. Marko MEDVED: Osnivanje NOVIH RIJEČKIH ŽUPA 1923. GODINE, Također: Teologija u Rijeci, Izvorni znanstveni članak, MARKO MEDVED: Katolička crkva i D'Annunzijeva okupacija Rijeke, str:9)
1920. krajem Travnja nakon što je 27. Veljače 1920. D'Annunzio donio naredbu o odstranjivanju "stranaca" iz grada, posebni odredi skvadrista (prvih militarističkih formacija talijanskog fašizma) provodili su čišćenje stranaca i politički nepoželjnih osoba. Tako je tijekom samo jedne noći krajem Travnja uhićeno 500 uglavnom hrvatskih radnika, a nakon provjere njihovih dokumenata prognano je iz Rijeke njih 450. (Izvor: Zbornik radova s Međunarodnog skupa, M. SOBOLEVSKI, "D'Annunzijeva vladavina u Rijeci (rujan 1919-siječanj 1921))
1920. 10. Svibnja izdana uredba 35/1920 iz službenog lista o uvođenju talijanske lire kao službene valute u Rijeci.
1920. 11. Svibnja Savezničkim memorandumom utanačeno je da se „Jadransko pitanje“ riješi direktnim talijansko - jugoslavenskim pregovorima koji su započeli 11. Svibnja 1920. u Pallanzi. Produženi su u Spa i trajali su od 5. do 16. Lipnja 1920. godine, a vođeni su između Sforze i Ante Trumbića. Dovršeni su na pregovorima u Rapallu koji su vođeni od 8. do 12. Studenog 1920. godine. Pregovori su vođeni u znaku premoći Italije koja je uživala punu podršku Francuske i Velike Britanije. (Izvor: Wikipedija, Rapalski ugovor,Također: Tvrtko Božić: Hrvatsko-talijanski odnosi na otoku Krku u međuratnom razdoblju (1918–1941), Također: Izvorni znanstveni rad, Daniel Patafta,Prilike gospodarstva grada Rijeke od 1918. do 1924. Godine)
1920. Svibanj nakon Rapallskoga ugovora, kada su Sušak i Trsat pripali Kraljevini SHS, Andrija Rački je protjeran od strane talijanskoga okupatora. Njegov je povratak na Trsat uslijedio 12. Kolovoza 1921. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, Maja POLIĆ: PRILOG POZNAVANJU ŽIVOTA I DJELA SVEĆENIKA I POVJESNIČARA DR. ANDRIJE RAČKOGA)
1920. 04. Lipnja "Trianonskim sporazumom", ugovorom potpisanim između Mađarske i zemalja Antante u dvorcu Grand Trianon u Versaillesu u Francuskoj, formalno se gasi mađarski suverenitet nad Rijekom. Kao gubitnica, Ugarska je morala pristati na ponižavajuće mirovne ugovore. Oko 3,300,000 Mađara našlo se izvan granica domovine tj. u stranim državama. K tome, Mađarske oružane snage ograničene su na samo 35,000 lako naoružanih vojnika. Člancima 41 do 44. Trianonskog ugovora Mađarska se odrekla svih prava na teritorije koji su joj pripadali u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, a koji su tada bili u sastavu Kraljevine SHS. Mađarska je time izgubila oko 70% nekadašnjeg teritorija Ugarske (slika ljevo). U korist Rumunjske oduzeta joj je Transilvanija (Erdelj). Nekadašnje sjeverne ugarske županije pripale u Čehoslovačkoj (današnja Slovačka). Gradišće (Burgenland) pripalo je Austriji, a Prekmurje, Međimurje, Baranja, Banat i Bačka Kraljevini SHS (kasnijoj Jugoslaviji). Trianonski sporazum viđen je u Mađarskoj kao nepravda, naročito zbog Erdelja u Rumunjskoj, gdje živi oko 2 000 000 Mađara, ali i zbog Mađara koji žive u Bačkoj i Banatu. (Izvor: wikipedia,Trianonski ugovor, Također: Povijest.hr, Komadanje Mađarske u Trianonu – 1920., Također: Hrvatski leksikon, Trianonski mirovni ugovor, Također: enciklopedija.hr>Trianon)
1920. 15. Lipnja riječki pokret umjetnika "Futurista" i članovi "Futurističkog" pokreta "YOGA" izdaju svoju najvažniju tiskovinu, zbornik "Citta di vita" ("Grad života"), točnije "Il ballo di S. Vito" ("Ples sv. Vida"). Od autora koji su sudjelovali u kreiranju tiskovine tu su Mino Somenzi, Guido Keller, Giovanni Comiso i Leon Kochnitzky. Kao najvažniji tekstovi spominju se "Apel riječkim ženama" te "Manifest upućen Riječanima povodom plesa su. Vida". Na dan kada je grad slavio svog zaštitnika svetog Vida, Leone Kochnitzky, belgijski pjesnik - "Futurist" i bliski D'Annunziev suradnik, piše o psihozi koja je u to vrijeme vladala Rijekom:

"Osvijetljeni trgovi, barjaci, veliki ispisani transparenti, barke s lanternama iskićenim cvijećem ( čak je i more imalo svoju ulogu u festivalu ) i ples… Plesalo se posvuda: na trgovima, po ulicama, na molovima; danju, noću, plesali su i pjevali, ne senzualnom mekoćom venecijanskih gondolijera, već, mogli bi reći, bijahu to ničim sputane bakanalije. U siromašnim domovima Starog grada žene su skinule svete slike. Sićušna su svijetla osvjetljavala lik Gabriele D'Annunzia. Netko će to možda nazvati histerijom. To je Bal des Ardents. Pod pogledom neprijateljskog i kukavičkog svijeta… Rijeka pleše pred smrću."

(Izvor: Leone Kochnitzky: La quinta stagione o centauri di Fiume, Bologna, 1922., str. 58, Također: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, str:10, Također: Filozofski fakultet u Rijeci, Sanjin Sorel: Hrvatsko avangardno pjesništvo)
1920. 16. Lipnja Celso Costantini, prvi apostolski administrator "Rijeke i predgrađa" koji je tu funkciju obnašao od 1920. do 1922., dobiva od Konzistorijalne kongregacije ovlasti za podjelu riječke župe:

"Quum in civitate Fluminis eiusque suburbiis, praeter parvam illam quae Drenova vocatur, una tantum habeatur paroecia, plus quam 46 millibus inhabitantibus constans, bonum animarum requirit ut divisio aliqua fiat, quo spirituali fidelium curae melius consolatur. His itaque aliisque inspectis quae ad S. Sedem delata sunt, facultas fit, ut dictam paroeciam dividere et dismembrare possis paroecias erigendo, prout adiuncta loci, temporis, et redituum suaserint, atque pro tuo prudenti arbitrio, servatis in reliquo de iure servandis."(Reskript kardinala Gaetana De Laija, 16. lipnja 1920., Nadbiskupski arhiv Rijeka (Nar), Osnivanje biskupije, str. 106-107.)

Treba napomenuti da je u samome gradu Rijeci, od pamtivjeka postojala samo jedna župa. To je župa Uznesenja Blažene Djevice Marije ili Assunta. Pri toj središnjoj crkvi djelovao je zborni kaptol na čelu s arhiđakonom. Pdjela grada na više župa nije mu uspjela, a razloge treba tražiti u nestabilnoj političkoj situaciji i u poteškoćama s pronalaskom klera za upravljanje samim župama. Nove je gradske župe osnovao njegov nasljednik apostolski administrator Isidoro Sain O.S.B. dekretom od 16. srpnja 1923. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, Marko Medved: Župe riječke biskupije tijekom talijanske uprave)
1920. 15. Srpnja tokom antihrvatskog pohoda D'Annunzijevih legionara kroz Rijeku, došlo je do pljačkanja i uništavanja prodavaonica, lokala i stanova. U 10 sati zapaljene su na vezu u Mrtvom kanalu tri bracere s vinom: Marka Frančića i sinova, iz Baške, braće Mateljan iz Sušaka i braće Janović iz Rijeke. Brodovi su posve izgorjeli. (Izvor: Sušačka revija br. 84 Igor Žic: Od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija))
1920. 12. Kolovoza D’Annunzio, u jednom svom govoru u Teatru Fenice, obznanjuje svoju namjeru o proglašenju Talijanska regencija Kvarnera (Reggenza Italiana del Carnaro)
1920. 24. Kolovoza Država Srba, Hrvata i Slovenaca službeno je promijenila ime u Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. (Izvor: wikipedija > Država Slovenaca, Hrvata i Srba, Također: wikipedija > Nastanak Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, Također: wikipedija > Kraljevina Jugoslavija, Također: Hrvatska enciklopedija, Država Slovenaca, Hrvata i Srba)
1920. 27. Kolovoza u kapucinskoj tiskari "Miriam", Gabriele D’Annunzio tiska svoj svjetski relevantan politički tekst na 70 stranica: "La reggenza italiana del Carnaro : disegno di un nuovo ordinamento dello Stato libero di Fiume : 12 settembre 1919-12 settembre 1920" (slika ljevo). Printan je i na hrvatskom jeziku: "Nacrt novog uređenja slobodne riječke države". Tim je tekstom D’Annunzio postavio temelje korporativnog državnog ustroja koji je prihvatio i Benito Mussolini po svom dolasku na vlast u Italiji 1922. godine. Ovdje možete naći prijepis toga izdanja sa dodatkom D’Annunziovog govora u Teatru Fenice (skinite ju ovdje u Microsoft Word .doc formatu i kao elektronsku knjigu u epub formatu) (Izvor: La reggenza italiana del Carnaro : disegno di un nuovo ordinamento dello stato libero di Fiume : XII settembre MCMXIX - XII settembre MCMXX, In Fiume d'Italia 27 Agosto 1920, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE)
1920. 07. Rujna Dr. Ante Trumbić i talijanski premijer Bertolini u Parizu potpisuju sporazume o konačnoj podjeli Austrijske i Ugarske pomorske flote i brodovlasničkih poduzeća u Rijeci. Prilogom B i C I. sporazuma, prema postotku prava vlasništva i nacionalnosti vlasnika tj. dioničara austro-ugarskih brodova utvrđen je omjer za riječka društva prema stanju na dan 4. Lipnja 1920. Italiji je pripalo 8 poduzeća (56 parobroda s 127.827. BRT), a Kraljevini SHS 2 poduzeća (46 parobroda s 27.423 BRT). Pobijedilo je talijansko stajalište. Priznate su promjene nastale u vlasničkopravnim odnosima društava, koje su išle na štetu Kraljevine SHS. U članku IV. predviđeno je da dijelovi neprijateljskog vlasništva prelaze u vlasništvo talijanske odnosno jugoslavenske vlade i da će biti unijeti na račun reparacija Austrije i Ugarske. Da bi spriječila talijansku otimačinu, parobrodarska društva "Ugarsko-hrvatsko društvo za slobodnu plovidbu" (poslije "Prekomorska plovidba") i "Ungaro-Croata" (poslije "Jadranska plovidba") morala su se preseliti iz Rijeke, te protokolirati društva i parobrode u Bakru, a tek po završetku okupacije 1923. smjela su se vratiti na Sušak. (Izvor: Željko Bartulović: PRAVNO-POVIJESTNI POLOŽAJ RIJEČKE LUKE)
1920. 08 Rujna utemeljena je D’Annunzijeva "Talijanska regencija Kvarnera" (Reggenza Italiana del Carnaro), prva fašistička država u povijesti. Proglašenje Reggenze bilo je posljedica pregovora koji su započeli u Rapallu u Rujnu 1920. godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije s namjerom da se riješi Jadransko pitanje. Pretpostavljalo se da će Rijeka postati slobodna država, neka vrsta tampon-zone između Italije i Kraljevine SHS, što nije odgovaralo D'Annunziju i njegovim aneksionističkim pristašama u Rijeci. Stoga se odlučio na posljednji očajnički čin, proglašenje Reggenze. Isti dan održan je prvi radioprijenos opremom s jahte “Elettra” Giuglielma Marconĳa u riječkoj luci (na slici desno jahta "Elettra"). Prenošen je D’Annunzĳev govor. Država je obuhvaćala Rijeku, šire zaleđe, riječku luku i okolne kvarnerske otoke. Prva država u svijetu koja je priznala Lenjinovu boljševičku Rusiju bila je riječka Talijanska regencija Kvarnera. (Izvor: RIJEČKA DRŽAVA (1920. - 1924.), Također: Arhinet, Arhivsko gradivo, Državni arhiv u Rijeci, HR-DARI-3 - Privremene vlade u Rijeci (fond), Talijanska regencija Kvarnera (podfond), Također: wikipedija > Talijanska uprava za Kvarner)
1920. 08 Rujna Objavljen ustav Talĳanske regencĳe Kvarnera ("La Carta del Carnaro") (Reggenza Italiana del Carnaro). Ustav je napisao Alceste De Ambris (Licciana Nardi, 15 Rujna 1874– Brive-la-Gaillarde, 9 Prosinca 1934), talijanski sindikalist, novinar i političar. U Sječnju 1920 De Ambris (slika ljevo) se je priključio Gabrieleu d'Annunziu u Rijeci i ubrzo je preuzeo mjesto šefa kabineta grada od Giovannija Giuriatija. De Ambris je sastavio ustav i postavio politički i pravni okvir ustava, a nakon toga je d'Annunzio iskoristio svoje pjesničke mogučnosti i revidirao ga da bi djelovao impresivnije. Već se u zaglavlju teksa naglašava da su riječani svojevoljno ušli u zajednicu talijanskih država, pa kaže:

Premessa:
"Il Popolo della Libera città di Fiume, in nome delle sue secolari franchigie e dell'inalienabile diritto di autodecisione, riconferma di voler far parte integrante dello Stato Italiano mediante esplicito atto d'annessione; ma poiché l'altrui prepotenza gli vieta per ora il compimento di questa legittima volonta, delibera di darsi una Costituzione per l'ordinamento politico ed amministrativo del territorio (Città, Porto e Distretto) già formante il "corpus separatus" annesso alla corona Asburgica e degli altri territori adriatici che intendone seguirne le sorti."

Ustav je također mješavina različitih ideologija na koje su se pozivali brojni intelektualci koji su slijedili D'Annunzija u njegovu pohodu na Rijeku. Punu verziju Ustava Talijnske regencije Kvarnera možete pogledati ovdje. Zagrebački "Obzor" u prigodnom članku prokomentirao je D'Annunzijev ustav:

"... Konačno je objelodanjen toliko obećavani riječki statut. Sam statut sastavio je D'Annunzio u 65 članaka. Pun pjesničkih riječi i fraza, naliči statut više jednoj pjesmi negoli pravnom aktu (...)".

Ustav Rijeke (la Carta del Carnaro) je u jedinstvenom političkom dokumentu spojio podjednako radikalne elemente "nove politike" i kvazi-religijska obilježja D'Annunzijeve elokventne retorike. Ustav je osigurao punu ravnopravnost žena, neupitnu toleranciju religije i ateizma, kao i temeljit sistem socijalne zaštite, zdravstvene zaštite i staračke skrbi, k tome još i metoda neposredne demokracije. Nadalje, da bi se zaštitio od ukopavanja birokracije i osigurao stalan dotok novih elemenata u gradsku vladu, pobrinuo se za stalnu rotaciju političkog vodstva. U mnogo čemu, D'Annunzijeva Rijeka je bila revolucionarna pojava na Zapadu. Ustav koji su D'Annunzio i Alceste De Ambris sastavili za novu državu, bio je radikalan dokument, a cilj mu je bio posve različit od totalitarne države kakovu je stvorio Mussolini. Uz predstavnike ekstremnih radikalnih radničkih sindikata, anarhističkih grupa i vojske, vlada Rijeke u sebi je imala američke novinare i pjesnike, belgijske pisce i talijanske biznismene. Rijeka je bila jedna od prvih vlada koja je usvojila "politiku konsenzusa", dok je D'Annunzio uspio sve te, naizgled suprotstavljene sile, uvjeriti da njegova vlada služi njihovim interesima. (Izvor: Wikipedija, Carta del Carnaro, Također: "Jadransko pitanje", Obzor (Zagreb), br. 221., 2. IX. 1920. , 1., Također: Carta del Carnaro 1920, Također: The John Hopkins University Press , Michael A. Ledeen: THE FIRST DUCE D'Annunzio at Fiume)
1920. Godine Umberto Gnata projektirao je veliki spomenik sa sidrom koje su poklonili pomorci s ratnog broda Emanuele Filiberto, koji je bio postavljen usred parka koji je nosio je ime carice Elizabete (danas Jadranski trg). Sidro je inače postavljeno usred tog parka ranije, 17. Studenog 1919., uz D'Annunzijev govor pred oduševljenom masom ljudi. Park i trg dobili su 1924. godine ime Regina Elena (Kraljica Jelena Petrović-Njegoš, žena Vittoria Emanuela III.), no park i spomenik su uklonjeni 1934. godine zbog nove regulacije prometa.
1920. Rijeka dobiva talijanskoga apostolskoga administratora čime je izuzeta od vlasti senjsko-modruškoga biskupa. Jurisdikcija apostolskoga administratora Rijeke i predgrađa proteže se, osim na riječku, i na župu Drenova. Apostolski administrator je bio Celso Benigno Luigi Costantini.
1920. 08. Rujna Vlast u Rijeci preuzima Talijansko nacionalno vijeće na čelu s Antoniom Grossichem (Draguć pokraj Buzeta, 7. Lipnja 1849. - Rijeka, 1. Listopada 1926.).
1920. Rujna u Rijeci je osnovan ogranak fašističke stranke pod imenom "Fascio Fiumano di Combattimento", koji je u Rijeci organizirao i druge ogranke, posebno svoje jurišne odrede "squadre d'azione", 5. Listopada 1920. u fašističku stranku u Rijeci pristupa i D'Annunzio. (Izvor: europeana > Fiumani! Fascio Fiumano di combattimento, Također: mymilitaria.it > ORDINE DEL GIORNO ORIGINALE FIRMATO "FASCIO FIUMANO DI COMBATTIMENTO" DEL 20 MAGGIO 1921, Također: I rapporti Mussolini – D’Annunzio e la costituzione del fascio di combattimento a Fiume, Fonte: rigocamerano.org, Također: storiaxxisecolo.it > Giovanni Fenu: Nascita del fascismo)
1920. 08. Rujna u selu Bogovići na otoku Krku, rođen akademik Branko Fućić (Bogovići u Dubašnici kraj Malinske, 8. Rujna 1920. – Rijeka, 31. Siječnja 1999.) dr. h.c. teologije, istaknuti hrvatski povjesničar umjetnosti i kulture, znanstvenik, esejist, paleograf, arheolog, putopisac, vodeći stručnjak i promicatelj glagoljaške baštine i srednjevjekovnog zidnog slikarstva Istre. Preminuo je u Rijeci, a sahranjen je sutradan prema vlastitoj želji na starom groblju Sv. Apolinara u Dubašljanskom polju. (Izvor: Wikipedia, Branko Fučić, Također: FLUMINENSIA, Goran Moravček: Branko Fučić u Nezaboravu, Također: Matica hrvatska, Branko Fučić)
1920. 09. Rujna sva proglašenja D'Annunzio je donosio u obliku dekreta, pa je tako Dekretom 1. od 09. Rujna 1920. utvrdio vlast Reggenze. Consiglio Nazionale je lokalna uprava, ali je ono postalo i neka vrsta parlamenta Reggenze,sve naredbe i zakone koje bi Consiglio Nazionale donio morao je prije proglašenja potvrditi "Zapovjednik" (misli se na D'Annunzia kojemu je to i službena titula), inače nisu bili važeći. Vladu je podijelio na sedam resora: vanjske poslove, koji je D'Annunzio zadržao za sebe, narodnu obranu, koja je ponovno povjerena Host-Venturiju, financije i blagajnu, unutarnje poslove i pravdu, javno školstvo, javno gospodarstvo i rad. Resori su se nazivali rektorati, a na čelu svakog rektorata nalazio se rektor. Svi rektori polažu zakletvu "Zapovjedniku". Na teritoriju Reggenze pravda se izriče "U ime suverenog naroda Rijeke po Talijanskom namjesništvu Kvarnera".
1920. 12. Rujna u riječkom Teatro Fenice aklamacijom donesen statut, tj. Ustav novoosnovanog Talijanskog namjesništva Kvarnera (Reggenza Italiana del Carnaro). (Izvor: MARKO MEDVED: Katolička crkva i D'Annunzijeva okupacija Rijeke)
1920. 12. Rujna Na Piazzi Dante svečano su postavljena tri jarbola za zastave. Tom je prilikom i svečano predstavljena nova zastava Talijanske regencije Kvarnera (slika desno). Zastavu je osmislio, naravno, Gabriele d'Annunzio. Oblikom odgovara rimskom veksilumu kakav su do danas zadržale talijanske komune. Zastavno polje je crvene boje, u lijevom gornjem uglu je trobojnica grada, a u desnom Italije. U središtu je "uroboros", motiv zmije koja grize svoj rep, simbol vječnosti. Zmija okružuje zviježđe Velikog Medvjeda, vodiča pomoraca. Ispod je traka s natpisom "Quis contra nos?" (Tko može biti protiv nas?). Zastava je prihvaćena 1919. i bila je u upotrebi svega nekoliko mjeseci, od 12. Rujna do 29. Prosinca 1920. Inače, motiv "uroborosa" se prvi puta javlja u egipatskoj, zatim u grčkoj civilizaciji, a kao simbol vječnosti koristile su ga religije i mitologije tijekom povijesti te alkemičari. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Tamara Mataija: Osviještena baština, ZASTAVE, Rijeka, studeni 2012.)
1920. 15. Rujna došlo do velikog požara u rafineriji na Mlaki, a požar je izbio na rezervoaru br.12. Bila je to jako opasna situacija jer su u blizini bili kotlovi br.13 i 14 puni benzina, a na pedeset metara skladište krcato bačava punih nafte. U opasnosti su bile i obližnje kuće. Radnici rafinerije su bili raspoređeni da pomažu vatrogascima, polovica na rezervoar u plamenu, a polovica u zaštitu okolnih kotlova. Gašenjem je koordinirao Milutin Barač, direktor tvornice. Uspjeli su vatru nadjačati i najzad je ugasiti.
1920. 22. Rujna Guglielmo Giovanni Maria Marconi (Bologna, Italija, 25. Travanj 1874. – Rim, Italija, 20. Srpanj 1937.) talijanski fizičar i nobelovac doputovao u Rijeku (slika ljevo) nakon posjete Šibeniku gdje je stigao 21. Rujna 1920. Marconija je u Rijeku poslao talijanski Ministar Nitti, sa namjerom da nagovori D’Annunzia da mirno i bez nasilja napusti Rijeku. Međutim, građani Rijeke su ga sa oduševljenjem dočekali i on se je okrenuo na D'Annunijevu stranu. 1923. pridružio se Fašističkoj stranci. D'Annunzio je toga dana u 14 sati radio-valovima poslao zahtjev za međunarodno priznanje Reggenze del Carnaro s Marconijeve jahte Electra, usidrene u Rijeci (slika desno, Dannunzio slikan s leđa dok čita proglas na Electri). Bio je to prvi prvi pravi prijenos talijanskog jezika na radio valovima (ne računajući Marconijeve eksperimente) i ujedno prvi radio prijenos D'Annunzijevog govora i prva upotreba radia u Hrvatskoj. Međutim, malo je poznato da su se Marconi i njegova supruga Beatrice O'Brien (1882–1976) vratili u Rijeku 1923. sa zahtjevom za riječkim državljanstvom. Namjera mu je bila da u Rijeci dobije razvod braka od svoje supruge Beatrice. Naime, za razliku od Italije, u Rijeci je Riječkim Ustavom (CARTA DEL CARNARO, 1920) razvod bio dozvoljen. O tome više ovdje (članak na talijanskom jeziku). Zahtjev za rastavom braka odobren je od riječkog suda 12. Veljače 1924. Postoje različiti izvori o dolasku Marconia u Rijeku. New York Times piše da se je radioporuka čula 26. Rujna, a Igor Žic u članku "Radiovalovi i Guvernerova Palača" kaže da se je "Prvi radio prijenos u Rijeci zbio se 22. Rujna 1920. godine kad je Guglielmo Marconi, sa svoje jahte Elettra, na ulazu u riječku luke, prenosio D’Annunzijev govor, kao poruku svijetu." Također, u listu Društva hrvatskih književnika"Književna Rijeka" 1-2/2014." U predgovoru Igor Žic kaže: "... 22. Rujna u Rijeku je doplovio slavni ... Marconi. Već 23. Rujna u 14 sati, organizirao je prvi radio prijenos na ovim prostorima iz studio na svojoj sedamdeset metarskoj jahti...". Također, članak "La prima radiodiffusione in lingua italiana" Luigia Cobisia objavljen u "La Voce di Fiume" (TRIESTE - 30 NOVEMBRE 2010 - ANNO XXXXIV - N.11 - NOTIZIARIO MENSILE DEL "LIBERO COMUNE DI FIUME IN ESILIO") kaže da se je to dogodilo 23. Rujna u 14 sati. Pa 'ajde sada ti znaj!! (Izvor: New York Times, PDF, Published: September 27, 1920, Također: GOLEM, Maurizio Bruno: D’Annunzio, il divorzio e Guglielmo Marconi, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Igor Žic: Radiovalovi i Guvernerova Palača, Također: Književna Rijeka 1-2/2014., Igor Žic: Predgovor, str:7)
1920. 26. Rujna u Rijeci je po nalogu generala Amantea, zapovjednika talijanske vojske u Rijeci, uvedena talijanska lira kao nova službena valuta. Do tada je službena valuta grada bila Riječka kruna. (Izvor: Muzej grada Rijeke, Julijan Dobrinić: Riječka numizmatika - Riječki novci i novci s riječkim obilježjima 1848.-2002., 2005, str:74-79, Također: Daniel Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.), Također: Wikipedia, Riječka kruna)
1920. 26. Rujna dekretom od toga dana D'Annunzio se obraća "suverenom" građanstvu Rijeke. Tim je dekretom utvrdio "Governo Provvisorio della Reggenza" čime je Regenza di Quarnaro praktički postala zasebna država. Dekret je utvrdio da je izvršnu i konačnu vlast u rukama imao Comandante D'Annunzio osobno, a pod njime je bilo sedam ministarstva (Rettorati) kojima upravljaju ministri (Ministeri): Affari Esteri - Vanjski poslovi (Rettore je Gabriele d‟Annunzio, on se je osobno držao to ministarstvo i jedino se je on bavio odnosima sa ostalim državama); Difesa Nazionale - Obrana (Nino Host Venturi); Finanze e Tesoro - Financije (Maffeo Pantaleoni); Interno e Giustizia - Unutrašnji poslovi i sudstvo (Icilio Baccich); Istruzione Pubblica - Školstvo (Lionello Lenaz, medico e scienziato); Economia Pubblica - Ekonomija (Luigi Bescocca, ingegnere); Lavoro - ministarstvo rada (Clemente Marassi). (Izvor: La Voce Irredentista, Movimento Irredentista Italiano, broj 10, INDEFICIENTER – PARTE VIII di Domenico Verta, str: 19)
1920. 30. Rujna u nedostatku sitnoga kovanog novca, u Rijeci se dozvoljava uporaba poštanskih maraka Rijeke i Italije kao zamjenskog sitnoga novca. (Izvor: Članak objavljen na 6. međunarodnom numizmatičkom kongresu u Zadru, Ivan Martinaš: Filatelija u službi kovanog novca, Rijeka)
1920. gospodarska situacija u gradu bila je katastrofalna. Gotovo nijedna riječka tvornica nije radila, a zbog nestašice sirovina i novca za plaće radnika nestašica izazvana blokadom Rijeke dovela jedo toga da je D'Annunzio poslao svoje predstavnike talijanskoj vladi u Rim kako bi tražio zajam od 200 milijuna lira.Pošto je Italija odbila njegovu molbu, arditi su počeli napadati i pljačkati talijanske trgovačke brodove koje su zatekli u sjevernom Jadranu. Prvi brod koji su opljačkali bio je "Cogne" koji je prevozio željezo i slične sirovine. (Izvor: Obzor, Zagreb, "Vijesti iz Italije", br. 261., 16.10.1920., 1, Također: ita.anarchopedia.org/Impresa_di_Fiume, Također: Daniel Patafta: Prilike gospodarstva grada Rijeke 1918.-1924., Ekonomska i ekohistorija, Zagreb 2005., str. 127.).
1920. 05. Listopada Gabriele D'Annuzio ispunio člansku iskaznicu pod brojem 749, čime je pristupio riječkoj fašističkoj stranci. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Izvorni znanstveni članak, Daniel Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.))
1920. 09. Listopada je odobren statut "Konzorcija vlasnika fotografskih radnji" (Consorzio dei proprietari fotografi). Roberto Carposio je predsjednik, a G. Benedetti tajnik. (Izvor: Slavko Katnić: Arte miracolosa: stoljeće fotografije u Rijeci, Izdavački centar Rijeka, 1995, str:302)
1920. 15. Listopada Masonska loža "Sirius" donijela zaključak da prihvaća proglašenje Talijanske regencije Kvarnera kao prijelazni oblik do pripajanja Rijeke Italiji i kao način da se sačuva talijanstvo Rijeke. Istovremeno je istakla da je sam Nacrt uređenja Slobodne riječke države u masonskom duhu, jer promovira materijalni i duhovni napredak svih građana kao svoj uzvišeni cilj. (Izvor: Croinfo.net. Forum, Listopad - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1920. 18. Listopada dolazi do susreta D’Annuzija i generala Enrica Caviglie, zapovjednika talijanskih regularnih snaga oko Rijeke, koji mu je savjetovao da napusti grad.
1920. 18. Listopada u u Donjoj Stubici je rođen povjesničar, znameniti akademik HAZU, profesor emeritus Pravnoga fakulteta u Rijeci i istraživač hrvatske pravne povijesti Lujo Margetić (Donja Stubica, 18. listopada 1920. - Rijeka, 17. svibnja 2010.). Iako rođen u Hrvatskom Zagorju, Lujo Margetić bio je podrijetlom Primorac. Otac Tito bio je podrijetlom s Grobinšćine, a majka Zora Turina iz Bakarca. Klasičnu gimnaziju i pravni fakultet završio je u Zagrebu, gdje je diplomirao 1945., a doktorirao 1946. Sveučilišnu karijeru započinje 1975. kao docent rimskog prava na Pravnom fakultetu u Rijeci, gdje je do umirovljenja 1989. u zvanju redovitog profesora držao predavanja iz opće povijesti države i prava te povijesti države i prava naroda Jugoslavije. Akademik Margetić objavio je oko 50 knjiga, 5 skripata te 410 rasprava, članaka, ocjena i prikaza na hrvatskome i na stranim jezicima. Od 1986. izvanredni je član HAZU-a, a 1991. postaje punopravnim članom. Među brojnim priznanjima dobitnik je nagrade za životno djelo grada Rijeke 1991. i Državne nagrade za životno djelo 1998. (Izvor: wikipedija, Lujo Margetić, Također: HAZU, akademik Lujo Margetić, Također: Hrvatska znanstvena bibliografija: Lujo Margetić, Također: Gordan Ravančić: In memoriam Lujo Margetić (1920.-2010.))
1920. "Cantieri Navali del Quarnaro" započinju proizvodnju ratnih brodova za talijansku ratnu mornaricu (Marina da Guerra Italiana). (Marina Circi-Gianluca Corleone: I cantieri navale del Carnero: nascita, svilupo...), FIUME 23., Roma 1992., str. 36.)
1920. 04 Studenog D'Annunzijevi legionari okupirali otočić Sv. Marko, koji se nalazi između Krka i obale. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija))
1920. 09. Studenoga prvi puta se u dokumentima spominje "Lučki konzorcij" kada je talijanski ministar Sforza izjavio da Rijeka u granicama corpus separatuma s Kantridom i "cjelokupnim pristaništem u Rijeci i Sušaku" treba biti neovisna država, a poželjna je konzorcijalna uprava pristaništa u Rijeci i Sušaku (slika desno) po Kraljevini SHS, Italiji, te Riječkoj državi. Ali pitanje lučkog konzorcija se pojavilo i ranije, tijekom Pariške konferencije 1919. Riječki "zastupnik" A. Ossoinack predlaže pripojenje Rijeke Italiji i formiranje konzorcija nad riječkom i sušačkom lukom na 99 godina, između Kraljevina SHS i Italije, te Rijeke. To je plan stvaranja zasebne uprave nad cjelokupnim lučkim postrojenjima Rijeke, Sušaka, pa čak i šireg obalnog pojasa. Naizgled prihvatljiva zamisao, koja je trebala riješiti probleme razgraničenja i uspostave Riječke države, te zadržati visok udio luke u pomorskom prometu susjednih područja, sadržavala je nepovoljna rješenja po Sušak i Kraljevinu SHS. Izaslanstvo grada Sušaka na čelu sa gradonačelnikom Kučićem podnosi predstavku predsjedniku vlade Pašiću, kojom se protivi konzorciju. 27. Lipnja 1921. Giolittijeva vlada daje ostavku, a novi predsjednik Bonomi naložio je prekid pregovora o Rijeci, čime je napustio ideju o konzorciju. (Izvor: Željko Bartulović: PRAVNO-POVIJESTNI POLOŽAJ RIJEČKE LUKE, Također: Primorski Novi List, "Konsorcij predložen po Talijanima sigurna politička i ekonomska smrt Rijeke." 20. travnja 1923.)
1920. 12 Studenog potpisan Rapalski sporazum, u Rapallu, gradiću blizu Genove, između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije. Trebao je riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja između obje države nakon Prvog svjetskog rata. Početkom 1920. godine Francuska i Velika Britanija vršile su pritisak na jugoslavensku mirovnu delegaciju na čelu sa Antom Trumbićem da popusti talijanskim imperijalističkim traženjima. Intervencija Woodrowa Wilsona spriječila je daljne navaljivanje u tom pravcu, te je na kraju, talijansko-jugoslavenski spor upućen na direktne pregovore među objema spornim stranama, koji su vođeni u Pallanzi (11. svibnja 1920.), produženi u Spa (5. -16. Srpnja 1920., Carlo Sforza i Ante Trumbić) i dovršeni 08.-12. studenog 1920. u Rapallu. Pregovori su vođeni u znaku premoći Italije koja je uživala punu podršku Francuske i Velike Britanije. Sporazum ima 9 članova. Rijeka je za svoj glavni grad dobila Rim, dok su Sušačani središnju državnu upravu imali u Beogradu, a granica je prošla kroz samo srce Rijeke. Sporazumom utvrđene granice između dviju zemalja povučene su na očiglednu vojničku, ekonomsku i političku korist Italije. Od tromeđe s Austrijom na vrhu Peč, ostavivši Kranjsku Goru i Triglav Jugoslaviji, granica je išla pravcem sjeverozapad-jugoistok tako da je Tolmin, Idriju, Postojnu i Ilirsku Bistricu ostavljala Italiji, a Logatec i Cerknicu Jugoslaviji. Išla je na Snježnik, gdje je skrenula prema jugu, ostavivši Klanu Italiji, a Studenu, Kastav i Hoste Jugoslaviji. Tromeđa sa Slobodnom Državom Rijekom bila je južno od Kastva. Osim Trsta, Gorice, Gradiške i dijela Kranjske, Italiji je pripala Istra (bez općine Kastav). Italiji su priključeni i otoci Cres i Lošinj zajedno s nekim manjim otocima, te otoci Sušac, Lastovo i Palagruža s pripadnim otocima, a Italija je dobila i malu zadarsku eksklavu. Od Rijeke je stvorena nezavisna država koja obuhvaća grad Rijeku (bivši mađarski Corpus separatum), dakle čitavo gradsko područje zapadne Rijeke bez Sušaka i obala do Preluka tako da su Matulji ostali Italiji, a Martinkovac Rijeci. Sjeverno od grada nova državica obuhvaćala je Grohovo, Drenovu, Škurinje i Pehlin, a njeno najsjevernije naselje bila je Lopača, otkuda je Rječinom granica tekla prema jugu i nastavljala Mrtvim kanalom do mora, međutim granica u luci Baroš ostala je neutvrđena, iako je Italija posebnom izjavom jamčila jugoslavenski suverenitet nad lukom Baroš i Deltom (slika desno). Ustupljena područja ukupno su obuhvaćala oko 10.000 kvadratnih kilometara s oko 500.000 Hrvata i Slovenaca bez potrebnog jamstva za svoj nacionalni život i opstanak. Na primjer, do 1920. godine već je u Istri i na kvarnerskim otocima bilo zatvoreno 109 hrvatskih i slovenskih škola. Članak 4. Rapallskog ugovora definirao je pravni položaj Rijeke koja je tim ugovorom postala slobodna i nezavisna država u granicama negdašnjega ugarskog "corpusa separatuma" i govori o uspostavi slobodne riječke države:

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevina Italija priznaju potpunu slobodu i nezavisnost Države Rijeka (Fiume) i obvezuju se da će to vječno poštivati.
Državu Rijeku sačinjavaju:
a) "Corpus separatum", u sadašnjim granicama grada a i kotara Rijeke (Fiume)
b) dio ranijeg teritorija Istre, ograničen kako slijedi: na sjeveru linijom koja će biti određena na terenu i koja polazeći neposredno od mjesta Kastav, izlazi na granicu "Corpus separatuma" na cestu Sv.Matej - Rijeka, ostavljajući mjesta Srdoči i Hosti Kraljevini SHS i cijeli kolski put sjeverno od željeznice koja preko Matulja i raskrižja kote 377 zapadno od Kastva vodi ka Rupi u Državu Rijeka; na zapadu linijom koja od Matulja silazi k moru kod Preluke stavljajući željeznicku stanicu i mjesto Matulji na talijanskom teritoriju.
(Napomena: "Corpus separatum" je područje Rijeke koje je "riječkom krpicom" pripalo Ugarskoj 1868.)

Novostvorenu državu odmah priznaju sve svjetske sile, uključujući SAD, Veliku Britaniju i Francusku, a sporazum je podržala i većina građana Rijeke s obzirom na činjenicu da je grad u odnosu na okolne države uživao autonomiju još od 1779. godine. Člankom 7. priznato je Talijanima u Kraljevini SHS da u roku od 1 godine mogu optirati za talijansko državljanstvo, a da se nisu dužni iseliti, te im se zamječuje pravo upotrebe talijanskog jezika i slobodnog vjeroispovijedanja. Istovremeno ta delegacija nije htjela preuzeti nikakve obveze o zaštiti nacionalnih prava preko 500.000 Hrvata i Slovenaca koji će doći pod Italiju. Dobit osigurana Rapallskim ugovorom tadašnjoj Italiji bila je tolika da je Rim bez razmišljanja odlučio ukloniti D'Annunzija. Mussolini, koji je prethodno odbio D'Annunzijev poziv da posjeti Rijeku (i čime je u stvari zario D'Annunziju nož u leđa), u svom listu Popolo d'Italia iskazao svoje oduševljenje tim dogovorom. Mussolini piše da ga zadovoljava rješenje, ali kaže da nije idealno za Italiju. D'Annunzio je kao što se i očekivalo odmah oštro napao i osudio Rapallski ugovor i automatski ga odbacio kao neprihvatljiv. Obje strane, i Italija i Kraljevina SHS, su u svojem nacionalističkom sljepilu doživjele rapallski kompromis kao nacionalnu katastrofu. U Italiji je Rapallo shvaćen kao izdaja i ubrzao je dolazak Mussolinija na vlast. U Jugoslaviji je ugovor dodatno zatrovao srpsko-hrvatske odnose. (Izvor: wikipedia, Rapalski ugovor, Također: Hrvatska Enciklopedija: Rapalski ugovor, Također: Istrapedija, Rapalski Ugovor)
1920. 12 Studenog vidjevši da je odbačen od talijanske države i da nema podršku niti u svom prijatelju Mussoliniju, D'Annunzio proglašava Reggenza Italiana del Carnaro, Kvarnersku državu kao zasebnu nezavisnu državu.
1920. 12 Studenog pitanja i status porto Baroša i Delte koja su trebala biti riješena Rapallskim ugovorom nisu regulirano tim pregovorima kako se to uobičajeno tvrdi. Sforza i dr. Trumbić su 12. Studenoga 1920. izmijenili samo posebna pisma, tajne note, kojima se Kraljevini SHS priznaje luka Baroš. Te note nemaju pravnu težinu kao što je ima ugovor i svaka sljedeća vlada mogla ih je jednostavno proglasiti nevažećima. Naime, članak IV. Rapalskog ugovora određuje granice Riječke države, ali nepotpuno jer spominje samo "područje corpus separatuma", ali ne i točne granice na istoku. Teks upućenih nota je sljedeći:
Carlo Sforza piše Dr Anti Trumbiću:

Ministarstvo vanjskih poslova kraljevine Italije
	Rapallo, 12. novembra 1920.
Gospodine ministre! Čast mi je uvjeriti Vašu Ekscelenciju, da po tumačenju koje da je kraljevska vlada članu 4. ugovora potpisanog u Rapallu danas, 12. novembra 1920., luka Baroš pripada Sušaku i prema tome Kraljevini SHS. Kraljevska vlada obvezuje se, da prilikom uređenja granica između Kraljevine SHS i države Rijeke, navedena luka Baroš bude dodijeljena Srpsko-Hrvatsko-Slovenskoj državi u granicama označenim na priloženoj skici. Ova nota ima ostati tajnom. Primite, gospodine ministre, izraze moga visokog poštovanja.
	C. Sforza

Odgovor Ante Trumbića je glasio:

Ministarstvo vanjskih poslova SHS
	Rapallo, 12. studenog 1920.
Gospodine ministre! Čast mi je potvrditi Vašoj Ekscelenciji primitak Vaše današnje note slijedećeg sadržaja: (slijedi doslovan prijepis note). Primajući na znanje i suglašavajući se u svemu što je gore rečeno, izričem Vam, gospodine ministre, izraze moga visokog poštovanja.
	Dr. A. Trumbić

Tek Santamargaretskim konvencijama Italija izričito priznaje Sušak kao dio Kraljevine SHS, te su njene postrojbe napustile grad 03. Ožujka 1923., Ali tek je 24. Veljače 1924. ispražnjena luka Baroš i Delta, čime je Kraljevina SHS stekla i faktičnu vlast nad zadnjim okupiranim dijelom svoga teritorija. (Izvor: Željko Bartulović: PRAVNO-POVIJESTNI POLOŽAJ RIJEČKE LUKE)
Guido Keller 1920. 13. Studenog Arditi iz Rijeke zauzimaju otok Rab. Riječko gradsko komunalno vijeće složilo se sa čvrstim stavom vlade Regencije, kako je volja Riječana da grad bude anektiran Italiji.
1920. 13. Studenog u Rijeci je izašao prvi broj časopisa "YOGA", časopis koji je izdala udruga "YOGA, unione di spiriti liberi tendenti alla perfezione" ("Yoga – udruga slobodnih duša koje teže savršenstvu"). Časopis "YOGA" je u svom sadržaju iznosio futuristički obojena mišljenja o kulturnoj, političkoj i umjetničkoj problematici svoga vremena i kao reakcija na opadanje arditsko‐fašističkih odnosno futurističkih aktivnosti u Rijeci. Osnivači udruge su bili pjesnik Giovanni Comisso i i zrakoplovni poručnik, pjesnik, vojnik, umjetnik, homoseksualac i nudista Guido Keller (Milano, 06. Veljače 1892. – Magliano Sabino, 09. Studenog 1929.) (slika desno) koji je bio i urednik ovoga časopisa. Teorijski ciljevi pokreta "YOGA" bili su razvoj i veličanje individualnosti, razvoj i veličanje osjećaja rase te uzdizanje rase same. Na slici ljevo je "Manifesto della Yoga" kojeg su napisali 1920. Giovanni Comisso i Guido Keller. Osim njih za časopis pišu Carlo Carrà, Giorgio de Chirico, Filippo De Pisis i Alberto Savinio. Guido Keller je bio D'Anunziev prijatelj, avanturista koji je izveo pokušaj bombardiranja talijanskog parlamenta 14. Studenog 1920. u malenom avionu Ansaldo SVA 5.2 u znak protesta zbog potpisivanja Rapalskog sporazuma između Italije i Jugoslavije. Guido je također bio i jedini D'Anunzijev suradnik koji mu se je mogao obraćati sa "ti". (Izvor: LPR, Časopis Yoga iz 1920., Autor: Gost, Također: Reakt.org, Guido Keller (1892 – 1929), Također: Wikipedia, Guido Keller, Također: Filozofski fakultet u Rijeci , Sanjin Sorel: Hrvatsko avangardno pjesništvo, Također: Aljoša Pužar: Fluminensia, Pregledni članak, Futurizam u Rijeci)
1920. 17. Studenog talijanski senat ratificira Rapalski ugovor, a deset dana kasnije učinila je to i Komora i Parlament. (Izvor: Dajana Đurić: Državnopravni položaj Rijeke u D´Annunzijevom vremenu 1918.-1920.)
1920. 17. Studenog na sjevernom se Jadranu skuplja pomorski odred koji bi trebao podupirati talijanski napad na Rijeku i slom D'Annunzijevih ardita. Zapovjednik je admiral Simonetti na bojnom brodu "Andrea Doria".
1920. 18. Studenog general Enrico Caviglia poziva Gabriela d’Annunzia na granicu na Kantridi (slika ljevo) da bi mu priopćio da je Italija potpisala Rapalski Sporazum i objasnio mu uslove i tačke sporazuma. Naređuje mu da 21. Prosinca do 18.00 sati napusti Rijeku ili će odatle biti nasilno istjeran. Odgovor D'Annunzia su čekali tjedan dana, a odgovor je bio: "La Reggenza Italiana del Carnaro respinge nettamente il Trattato di Rapallo" (Regenza Italiana del Carnaro odlučno odbija Rapalski sporazum), čime je D'Annunzio de fakto objavio rat Italiji. (Izvor: Igor Žic: Od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija))
1920. 20. Studenog D'Annunzio održava govor u riječkom teatru. Stanje u Rijeci se je bitno promjenilo potpisivanjem Rapalskog ugovora. D'Annunzio nije namjeravao napustiti grad, a i osječao se napušten od sviju, pa i od Mussolinija. Govor je održan uoči koncerta kojim je dirigirao slavni Arturo Toscanini, i sam pristalica Fašista.

"Eto nas ponovo sami protiv sviju, s našom osamljenom hrabrošću. Sami smo protiv širokog zbora onih koji nas opominju, koji nam prijete, jer su za to plaćeni. Sami smo protiv jedne dobre družine plaćenih graditelja, koji nam grade zlatne mostove..." "Rijeka je prodana, a njezin Porto Sauro (Luka Baroš) i njezina Delta biti će predani neprijatelju. Njezini gatovi, njene obale, njezina skladišta i svo njeno obilje biti će povjereni stranoj bandi izmuzivača. Dadoše se na izdaju podvodači, na nesreću ovdje rođeni i od sklopljenih ugovora uzeše provizije. Zgaziti ćemo ih. Ovdje se pokorava samo komandi iz Ronchija. Samo je jedna dužnost svih nas: opstati. Šačica nas građana i legionara, danas smo najveća snaga Italije. O, HULJE ITALIJE, JOŠ SAM ŽIV I NEUMOLJIV!!".

Raspoloženje Riječana u Rimu a i u Rijeci je općenito bilo za prihvaćanje Rapalskog sporazuma. u Italiji je prevladavalo isto raspoloženje, pa i kod D'Annunzijevih najvjernijih prijatelja. (Izvor: Igor Žic: Od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija), Također: Edoardo Susmel: Le Giornate Fiumane di Mussolini, Sansori, Firenca 1937), Također: Michael A. Ledeen: THE FIRST DUCE, D'Annunzio at Fiume, The University of Chicago Press, 1978)
1920. 20. Studenog topovska granata sa talijanskog ratnog krstaša "Andrea Doria" usidrenog ispred sušačke luke, pogađa jedno od četiri skladišta ratnog materijala, oružja i municije koja su se nalazila u Škurinjskoj dragi, negdje na današnjem lokalitetu kod raskrsnice Prvomajske i Osječke ulice. Ta skladišta bila su glavna opskrbna baza za vođenje dugotrajne gradske borbe DAnnunzijevih legionara. Pojavio se veliki požar, zatim je došlo do snažnih eksplozija ratnog materijala koji je letio na sve strane, najviše prema Rijeci. Vatrena stihija proširila se na stotinjak metara uokolo, izazivajući eksplozije Vanda Ekl metaka u spremištu, prouzrokujući opasnost za sva četiri skladišta oružja. U četiri dana Krvavog Božića poginulo je dvadeset dva legionara, sedamnaest talijanskih vojnika i pet civila. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 65, Slavko Suzić: DVA VRUĆA RIJEČKA DANA)
1920. 22. Studenog u Ljubljani rođena Vanda Ekl (na slici ljevo), povjesničarka umjetnosti i kritičarka. Umrla u Rijeci 30. Ožujka 1993. Godine 1946. završila je Filozofski fakultet u Zagrebu diplomiravši iz povijesti umjetnosti i kulture s klasičnom arheologijom. Doktorirala je u Ljubljani 1963. godine na temu „Grafička plastika Istre“. Za života proučavala je umjetničku i kulturnu baštinu Istre, Hrvatskog primorja i Kvarnerskih otoka a poglavito grada Rijeke i Opatije. Objavila je mnoge likovne kritike i autorica je mnogih kataloga izložaba i monografija. (Izvor: Istarska Enciklopedija, Ekl, Vanda, Također: Branka Arh: VANDA EKL (1920. – 1993.), Također: Hrvatska Enciklopedija, Ekl, Vanda)
1920. 24. Studenog u Sušačkoj Dragi je rođen akademski kipar Belizar Bahorić - Beli (Sušačka Draga, 24. Studenog 1920. – Zagreb. 11. Kolovoza 2002.). Uz kiparstvo bavio se i grafikom i izradom nakita. U Rijeci sudjeluje u partizanskim akcijama postajući tako svjedokom strahota i užasa rata. Uhapšen je u Siječnju 1943. godine. Zatočeništvo provodi u zatvoru Via Roma u Rijeci, zatim u Trstu, Kopru i koncentracionom logoru Cairo Montenotte u Liguriji. Nakon pada Italije u Rujnu 1943. godine otpremljen je u nacistički koncentracioni logor Mauthausen u današnjoj Austriji. 1950. završava Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Predavao je na Školi za primjenjenu umjetnost. Radi u bronci i u kombinacijama metala, nastojeći raznovrsnim postupcima obradbe oplemeniti kiparski materijal i dati mu posebnu izražajnu Belizar Bahorić vrijednost. U ranijim godinama radi reljefe i skulpture s motivima rata, stradanja i otpora. Belizar (slika ljevo) je samostalno izlagao i sudjelovao na kiparskim simpozijima. 1975. godine dobio je Zlatnu medalju za skulpturu na Biennale Dantesca u Ravenni. Rijeci je dao nekoliko svojih izuzetnih radova: spomen bistu generala pukovnika avijacije Viktora Bubnja, podignutu 1973. godine ispred Dvorane mladosti na Trsatu, spomenik Ivanu Zajcu ispred HNK "Ivan Zajc" postavljenu oko 1980., spomenik "Palom nogometašu" na Orijentovom igralištu (skulptura je prvo bila postavljena u parku iznad Orjentovog igrališta - slika desno, da bi kasnije bila premještena na ulaz samog igrališta), skulpturu "Val" postavljenu ispred Gradske knjižnice 2004. godine i spomenik "Mlekarica" na Mljekarskom trgu postavljen 1989. Shranjen je na zagrebackom Mirogoju. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 82/83, Zana Dragičević: RIJEČKI KIPAR BELIZAR BAHORIĆ, Također: muzealac.blogspot, Rijeka - javni spomenici (I), Također: Hrvatska enciklopedija, Bahorić, Belizar)
1920. 25. Studenog D'Annunzio je uputio notu talijanskoj vladi u kojoj je obavještava da Regencija Kvarnera ne priznaje osnivanje Slobodne Države Rijeke kako je to propisivao Rapalski ugovor. Čim je talijanski Parlament ratificirao ugovor (28. Studenog), General Caviglia je naredio D'Annunziu da se povuče sa Krka i Raba. Talijanska je mornarica provela pomorsku i kopnenu blokadu Talijanske Regencije Kvarnera. (Izvor: Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Dajana Đurić: Državnopravni položaj Rijeke u D´Annunzijevom vremenu 1918.-1920.)
1920. 28. Studenog talijanski Parlament ratificira Rapalski ugovor. Čim je talijanski Parlament ratificirao ugovor, General Caviglia naređuje D'Annunziu da se povuče sa Krka i Raba okupiranih od ardita. U isto je vrijeme i zapovjednik mornarice gornjeg Jadrana, admiral Simonetti, proglasio blokadu obale Talijanske regencije Kvarnera. (Izvor: Dajana Đurić: Državnopravni položaj Rijeke u D´Annunzijevom vremenu 1918.-1920., Također: Enciclopedia Italiana Treccani , FIUME)
1920. 30. Studenog Ban Hrvatske i Slavonije dr. Matko Laginja razriješio dr. Rikarda Lenca funkcije velikog župana. Proglašena pomorska blokada Rijeke. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA OD PROPASTI AUSTRO-UGARSKE DO PRIKLJUČENJA ITALIJI (Kronologija))
1920. 01. Prosinca dekretom br. 60 od toga datuma D'Anunzio donosi zakonodavstvo vezano za nove gradske župe. Dekret potvrđuje podjelu gradskoga teritorija na nove župe obvezujući se na izgradnju crkava Svi Sveti na Kozali, Presveti Otkupitelj na Mlaki i Sv. Nikola na Turniću. Te tri crkve trebale su biti podignute na zemljištu u vlasništvu grada uz prethodnu suglasnost Gradskoga predstavništva. Uz crkve je trebalo sagraditi i župne dvorove i zvonike. Trošak za gradnju triju crkava, i uz njih triju župnih dvorova, snosio je grad svotom od 3.000.000 lira. Osim financiranja same gradnje crkava, Danuncijeve vlasti obvezale su se i na plaću za župnike koja je bila u razini plaćanja vjeroučitelja. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, Dr. sc. Marko MEDVED: OSNIVANJE NOVIH RIJEČKIH ŽUPA 1923. GODINE, Časopis za povijest Zapadne Hrvatske, IV. i V./4. i 5., 2009.-2010, str:2, 8, Također: Pismo apostolskoga aministratora Celsa Costantinija gradonačelniku Riccardu Giganteu, 18. rujna 1920. Nar, Osnivanje župa, 31-33.)
1920. 03. Prosinca, Budući da nije priznavao Rapalski ugovor, D'Annunzio najavljuje rat Italiji. Nakon toga, u Rijeci 08. Rujna 1920, D'Annunzio proglašava "državu" Talijansku upravu za Kvarner (Reggenza Italiana del Carnaro) s ustavom koji je sadržavao mnoge elemente kasnijeg talijanskog fašizma i u kojem je on dobio titulu vođe (duce). (Izvor: Dajana Đurić: Državnopravni položaj Rijeke u D´Annunzijevom vremenu 1918.-1920.)
1920. 05. Prosinca U Rijeku je stigla talijanska parlamentarna delegacija od 21 zastupnika, da bi probali nagovoriti D'Annunzija da napusti grad. Pregovori su završili neuspješno. (Izvor: Silvino Gigante: Storia del Comune di Fiume, R. Bemporad & Figlio, Firenze 1928., str. 221., Također: Igor Žic: Od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija))
1920. 06. Prosinca Talijanska je mornarica proglasila i provela pomorsku i kopnenu blokadu Talijanske Regencije Kvarnera. (Izvor: Silvino Gigante: Storia del Comune di Fiume, R. Bemporad & Figlio, Firenze 1928., str. 243.)
1920. 06. Prosinca u Kvarnerski zaljev uplovljava brod "Bronzetti" i jedna torpiljarka, koji su bili u sastavu pomorskih snaga š to su sudjelovale u blokadi Rijeke. Posada oba broda se pobunila i stala na stranu D'Annunzija. (Izvor: Ljubinka Toševa-Karpowicz: D'Annunzio u Rijeci, mitovi, politika i uloga masonerije, ICR, Rijeka, 2007, str. 143.)
1920. 12. Prosinca Narodno vijeće Rijeka-Sušak javlja da komandant prezidija u Rijeci, Grazioli, namjerava doći u Zagreb i da bi mu tom prilikom trebalo ukazati na neke nekorektnosti Talijana i dostavlja pritužbe na loši postupak talijanskih okupacijskih snaga u Rijeci. Iz priloženih memoranduma, zapisnika i pritužbi može se vidjeti kako su Talijani uzurpirali vlast u Rijeci, šikaniraju jugoslavenske državljane i kako se nekorektno odnose prema jugoslavenskim oblastima. Spisu je priloženo 60 pritužbi, upitnika i memoranduma.
1920.19. Prosinca general Enrico Caviglia susreće se sa D'Annunziom i obavještava ga da je Rapalski Sporazum, nakon što ga je potpisao kralj, postao zakonska obaveza i da su svi daljnji pregovori uzaludni.
1920. 20. Prosinca General Enrico Caviglia (Finalmarina, Genoa, 04. Svibnja 1862. – Finale Ligure, 22. Ožujka 1945.) (slika ljevo), u ime talijanske regularne vojske, proglasio je kopnenu blokadu Rijeke. Nakon uručenog formalnog ultimatuma i opetovanih ponuda talijanske vlade da se časno povuče bez prolijevanja krvi, D'Annunzio odgovara objavom ratnog stanja. Dana 21. Prosinca 1920. Caviglia je zamjenio generala Pietra Badogliu, na položaju zapovjednika područja Venezia Giulie. Od 24. do 31. Prosinca 1920. vodio je talijanske redovne snage protiv D'Annunzia tokom takozvanog "Krvavog Božića" (Natale di sangue). (Izvor: Dajana Đurić: Državnopravni položaj Rijeke u D´Annunzijevom vremenu 1918.-1920., Također: Theodora Encyclopedia, Enrico Caviglia, Također: Izvorni znanstveni članak, Daniel Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.), Također: Treccani, Enrico Caviglia)
1920. 21. Prosinca u Rijeci je proglašeno ratno stanje jer je talijanska vlada, znajući da ća Mussolini ostati po strani, odlučila na silu otjerati D'Annunzija iz Rijeke i njene okolice. Budućem talijanskom Duceu je odgovaralo da da njegov najopasniji politički takmac bude poražen. General Enrico Caviglia dao je 48 sati strancima, stranim brodovima ali i Arditima da izađu iz grada prije završne blokade. Sljedećeg dana, 21. Prosinca, general proglašava kopnenu blokadu Rijeke. Nakon ultimatuma i opetovanih ponuda talijanske vlade da se časno povuče bez prolijevanja krvi, D'Annunzio odgovara objavom ratnog stanja. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija), Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, DANIEL PATAFTA: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.))
1920. 23. Prosinca pred Rijeku dolaze talijanski bojni brod "Andrea Doria", sa razaračima "Augusto Riboty", "La Farina" i "Francesco Stocco". na slici desno se vidi Andrea doria u luci i Francesco Stocco koji je blokirao ulaz u luku. Brodovi zauzimaju borbene pozicije. (Izvor: Croifo.net, Forum, Prosinac - značajni događaji, Autor: Ilirija, Također: PALUBA forum, Ratna luka Pula)
1920. 24. Prosinca talijanske regularne trupe napadaju D’Annuzija i Rijeku. Borbe su trajale pet dana (od 24. do 29. Prosinca), a ovaj događaj ostat će zabilježen u povijesti kao "pet riječkih

Krvavi Božić, 24-28 Xll 1920.- Guvernerova Palača, posljedica bombardiranja, vanjska strana Bijelog salona pogođenog sa Andrea Dorie

dana" ("cinque giornate di Fiume") ili "Riječki Krvavi Božić" ("Natale di Sangue"). Regularne trupe imaju 20.000 vojnika, a D’Annuzio samo 6000. Bojni brod Andrea Doria pogodila je jednom granatom guvernerovu palaču (na slici ljevo guvernerova palača pogođena brodskom granatom) i lakše ranila D’Annuzija, koji je očekivao pomoć od Musolinija koja nikad nije došla. D'Annunzio je ranjen i nakon toga je izvjestio bijelu zastavu. Tokom borbi D'Annunzijeve snage su izazvale brojna bespotrebna razaranja. Ubijeno je na strani regularnih talijanskih snaga 25 vojnika te dva civila dok su na strani legionara ubijena 22 ardita i pet civila. Srušeno je 5 mostova i dva vijadukta. Stotinjak kuća je srušeno, a mnoge su oštećene. Legionari nisu samo rušili strateške objekte nego su i pljačkali stanove i silovali civile, i na taj način pokazujući pravo lice. (Izvor: Igor Žic: RIJEKA od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija), Također: Daniel Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.), Također: Forum Croinfo.net, Tema: D'Annunzio u Rijeci)
1920. 25. Prosinca U 17 sati "Andrea Doria" ispaljuje granate svojih topova na grad. Gađa gradsko zapovjedništvo i Guvernerovu palaču. Hitac je probio zid Bijelog salona (slika ljevo), te ranio samog "poglavara". S komandnog broda "Dante Alighieri" šalju poruku da se prekine paljba, a zatim dolazi do pregovora o predaji. Primirje je sklopljeno 28. Prosinca. (Izvor: Giuseppe Marchese: Navi italiane a Fiume 1918-1921 (ilpostalista.it>58.html), Također: Sušačka revija br.84, Igor Žic: Od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija))
1920. 25. Prosinca Ivan Perović, povjerenik redarstva na Sušaku, u svojoj zabavnoj knjizi "Crtice iz okupiranog Sušaka" (Sušak, 1934.), opisuje dramatične sate toga dana i rušenje mostova na Rječini.

"....Toga dana u 18 i 30 časaka strašna detonacija eksplozije, kojom je porušen donji željeznički most koji spaja Brajdicu i Deltu, bio je predznak da će D'Annunzio nastavit terorom koji je nagovještao u govorima svojim legionarima. U 20 sati bio je porušen drugi željeznički most, a u 21 sat i 30 časaka srednji... I još se nije bila stišala uzrujanost od prijašnjih detonacija, kad u 22 sata i 45 časaka bude porušen i glavni most Sušak — Rijeka. Ova eksplozija imala je strašan učinak u udaljenosti od više kilometara... Pošao sam dalje do Rječine i gledao sam ostatke mostova koji su ležali u koritu, te ih je voda ispirala... Iza ovog potresa neprekidne povorke građanstva kretale su u pravcu Drage i Kostrene. Tako je to trajalo cijelu noć sve do bijelog dana, jer se je očekivalo rušenje željezničkog mosta na pruzi Zagreb — Rijeka. Od rušenja tog mosta očekivale su se strasnije i dalekosežnije posljedice, jer je građen od kamena, pa su ljudi mislili da će kamenje prouzročiti i smrtnih slučajeva. I zbilja, na sam Božić, u 6 sati i 30 časaka, bio je i taj most porušen, ali bez težih posljedica; željezna konstrukcija sa riječke strane bila je srušena u rijeku Rječinu....."

(Izvor: Igor Žic: Mostovi na Rječini, Žmigavac, Dodatak Novog Lista, Broj 31, Svibanj 2009.)
1920. 26. Prosinca (po nekim izvorima je to bilo 25. Prosinca) razarač "Espero" koji je bio na D'Annunzievoj strani, nije u roku od 15 minuta, po ultimatumu, napustio riječku luku, nego prelazi u luku Barros kroz unutarnji kanal, a kad se ne želi vratiti u glavni lučki bazen, bojni brod "Andrea Doria" ga gađa lakim topovima. Nakon artiljerijskog dvoboja između "Andrea Dorie" i "Espera", "Espero" je onesposobljen, a rezultat je bio jedan poginuli i nekoliko ranjenih članova posade "Espera". (Izvor: Amleto Ballarini: Quell'uomo dal fegato secco (Riccardo Gigante - senatore fiumano), Roma 2003, str. 83, Također: Giuseppe Marchese: Navi italiane a Fiume 1918-1921 (ilpostalista.it>58.html))
1920. 27. Prosinca na otočić Košljun (slika ljevo) iskrcava se grupa D'Annunzievih ardita tražeći u tamošnjem franjevačkom samostanu skriveno oružje. Kako oružje nisu našli, otvorili su grob Katarine Frankopan, kćeri kneza Ivana VII. Frankopana, a po majci Venecijanke, tražeći oružje u njemu. Bila je to samo izlika za traženje zlata, za koje su arditi bili uvjereni da je pohranjeno u njenom grobu. Nakon neuspješne potrage na Košljunu, arditi su natovarili opatu Bonaventuri Škunci pronađene puške na leđa i odveli ga u krčki zatvor. (Izvor: Tvrtko Božić: Hrvatsko-talijanski odnosi na otoku Krku u međuratnom razdoblju (1918–1941))
1920. 28. Prosinca U 8 sati ujutro general Ferraro odbija dopustiti evakuaciju žena, starih i djece, zaprijetivši da će grad sustavno bombardirati ako se otpor nastavi. Napadi regularnih snaga traju cijeli dan, ali bez stvarnih rezultata. Legionari još drže svoje linije. Pod zapovjedništvom generala Ferrare, talijanske regularne trupe s pojačane trupama iz Trsta započinju veću ofanzivu pokušavajući probiti odbranu D'Annunzievih snaga na Kantridi. Istog dana popodne počinje bombardiranje s broda Andrea Doria u kome pogiba pet civila. (Izvor: Silverio Annibale: Centro di ricerche storiche, Unione italiana, Università popolare, La questione di Fiume nel diritto internazionale, Monografie XI, Rovigno – Fiume – Trieste, Rovinj 2011., Također: Historiografija.hr, Prikaz knjige: Silverio Annibale, La questione di Fiume nel diritto internazionale)
1920. 28. Prosinca D'Annunzio, u stanu Antonia Grossicha, organizira sastanak sa predstavnicima "Consiglio della Reggenza di Fiume". Pošto nije imao potporu sa talijanske strane, a i potpora u gradu se je smanjila, pristaje na povlačenje iz grada, kako kaže, samo da bi spasio njegove stanovnika daljnjih razaranja. Time je vlada Reggenze Italiana del Carnaro praktički priznala Rapallski ugovor. D'Annunzio prenosi svu vlast na riječkoga gradonačelnika Riccarda Gigantea i gradsko predstavništvo. (Izvor: Daniel Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.), Također: Klub Sušačana, Sušačka revija br.84, Igor Žic: Od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija))
1920. 29. Prosinca na zahtjev predstavnika talijanske regularne vojske koja je praktički preuzela grad, gradonačelnik Ricardo Gigante mora odstupiti s mjesta gradonačelnika. (Izvor: Daniel Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.))
1920. 31. Prosinca predstavnici Gradskog vijeća Rijeka (Nino Host-Venturi i Ricardo Gigante) i zapovjednici talijanskih četa (general Ferrara) sklopili su, nakon dvodnevnih pregovora, Opatijski pakt. Ovim ugovorom konstatirano je da se Riječka država podvrgava primjeni Rapallskog ugovora čime je i službeno okončan "Krvavi Božić". Uvidjevši kraj, priznali su Rappalski ugovor i pristali da D'Annunzijevi legionari napuste grad. Time su borbe i službeno okončane. Pakt je sadržavao pet točaka:
1. Riječka država, u cilju izbjegavanja svake daljnje akcije protiv grada, priznaje Rapallski ugovor
2. iz grada moraju izaći svi D'Annunzievi legionari
3. riječku luku moraju napustiti ratni i svi drugi brodovi, koji su ilegalno prispjeli ili su zadržani (praktički, oni koji su bili na strani D'Annunzia)
4. počevši sa 05. Sječnjem 1921. D'Annunzievi legionari moraju evakuirati sa otok Krk, Rab i Sveti Marko
5. legionari moraju započeti evakuaciju grada 05. Sječnja 1921., u tri vlaka dnevno, s najmanje 300 ljudi, a prema vremenu koje će odrediti vojno zapovjedništvo (Izvor: Sušačka revija br.84, Igor Žic: RIJEKA od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija) (kaže 30. Prosinca), Također: opatija.net, Povijest Opatije, 1920, Također:: Daniel Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.))
Time je službeno okončan “Krvavi Božić”. D'Annunzio zajedno s vladom svoje Reggenze daje ostavku i prenosi svu vlast na riječkoga gradonačelnika Riccarda Gigantea i gradsko predstavništvo. Tokom noći D'Annunzio piše pismo generale Ferrariu i time prihvaća primirje:

"Io non posso imporre alla città eroica la rovina e la morte totale che il Governo di Roma e il Comando di Trieste minacciano. Io rassegno nelle mani del Podestà e del Popolo di Fiume i poteri che mi furono conferiti il 12 settembre 1919 e quelli che il 9 settembre 1920 furono conferiti a me e al Collegio dei Rettori adunati in Governo Provvisorio. Io lascio il Popolo di Fiume arbitro unico della propria sorte, nella sua piena coscienza e nella sua piena volontà. (...) Attendo che il popolo di Fiume mi chieda di uscire dalla città, dove non venni se non per la sua salute. Ne uscirò per la sua salute. E gli lascerò in custodia i miei morti, il mio dolore, la mia vittoria." (Nemogu nametnuti ovom herojskom gradu ruševine i smrt kojim im vlada, Rim i komanda u Trstu prijete. Ostavljam u rukama građana Rijeke ovlasti koje su mi bile povjerene 12. Rujna 1919 i one koje koje su 9. Rujna 1920 meni dali skup Rektora provizorne vlade. Ostavljam građanima Rijeke da upravljaju vlastitom sudbinom. (...) Mislim da građani Rijeke traže da izađem iz grada, i ne izlazim zbog mog zdravlja. Ostavljam ih na čuvanje mrtvih, uz moj bol, moju pobjedu.")

Gabriele D’Annunzio odlazi iz Rijeke tek 18. Siječnja 1921. godine. Na zahtjev predstavnika talijanske vojske u Rijeci gradonačelnik Ricardo Gigante je morao 29. Prosinca odstupiti s mjesta gradonačelnika. Gradsko predstavništvo formira novu vladu pod imenom "Consiglio Nazionale".
1920. Želeći spriječiti oduzimanje imovine od strane Italijana, Uprava Društva Rafinerije Rijeka nalazi rješenje u prodaji kompletne imovine tvrtki iz Nizozemske. No, to je poslovni trik. Tvrtka "Nederlandsche Petroleum Maatschappij Photogen" je dioničko društvo, a većinski je vlasnik dionica Mađarska opća kreditna banka. Photogen je nizozemska tvrtka samo formalno, ali ta se činjenica pokazala dobrodošlom u namjeri banke da se kao vlasnik rafinerijskih pogona sakrije iza imena "nizozemske" tvrtke. Strategija se pokazala uspješnom.
1920. 31 Prosinca Rapallskim ugovorom nastaje Riječka država (Stato Libero di Fiume), a Sušak je prepušten Kraljevini SHS; Rijeka je proglašena Talijanskim namjesništvom Kvarnera pod vodstvom Gabriela D’ Annunzija.
1920. 31. Prosinca (hrvatska Wikipedija), 1921. 01. Siječnja (talijanska Wikipedija) nova riječka vlada pod imenom "Consiglio Nazionale" bira dr. Antonia Grossicha za predsjednika privremene vlade riječke države, čime je dobio mandat da konstituira novu vladu koja će privremeno obavljati državne poslove dok se ne provedu državni izbori i ne izabere nova vlada.
1920, krajem, Rijeka ima oko 50.000 stanovnika, 8 ljekarni, 9 zubnih tehničara, 22 babice i 42 liječnika (od kojih 11 bolničkih) i 5 zubnih liječnika. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Amir Muzur, Ante Škrobonja: GRADSKA BOLNICA (BOLNICA SV. DUHA) RIJEKA – OKOLNOSTI PREMJEŠTAJA IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA)
1921. 3. Sječnja prije odlaska (bijega) iz Rijeke, D’Annuzio je na groblju Kozala održao govor tokom sahrane poginulih tokom "Krvavog Božića" u Rijeci 25. Prosinca 1920. (na slici ljevo). Tijekom Krvavog Božića poginula su 22 D’Annunzijeva legionara te petorica civila. Upravo će D’Annunzijev govor na groblju

Kripta poginulim talijanskim ratnicima nad kojom je
podignut Zavjetni hram, danas Župna crkva
sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali

– iako je on bio poražen, ali i dalje slavljen – biti poticaj za gradnju Kripte, a potom i crkve "Sv. Romualda i Svih Svetih" na Kozali. U Kripti crkve na (slika desno) Kozali se i danas čuvaju posmrtni ostaci 458 palih talijanskih vojnika. Iz popisa sahranjenih može se vidjeti kako u Kripti nisu sahranjeni samo dragovoljci koji su se borili za riječku stvar tijekom Krvavog Božića 1920. godine već i drugdje pali vojnici te poginuli fašisti. (Izvor: Fluminensia.org, Goran Moravček: Svi Sveti na Kozali, 01. Studenog 2012, Također: N.Labus)
1921. 03. Sječnja D’Annuzio napušta Rijeku. D’Annuzieva vlada bila je fašistička, pa je znači on bio i prvi svjetski fašistički vladar u povijesti.
1921. Utemeljena je Komunistička partija Rijeke, koja je sa 150 članova bila najmanja članica Treće internacionale. Glavni tajnik („generalni sekretar”) je bio Arpad Šimon (mađarski Simon Árpád). U Rijeci do 24. Travnja 1921. traje provizorij do odluke o stvaranju Riječke države u skladu s rapallskim ugovorom.
1921. od 2. do 4. Siječnja razne talijanske jedinice napuštaju Rijeku, a prati ih talijanski razarač "Abba". 6. Sječnja je u Rijeci još samo "Dante Alighieri" s razaračem "Mirabello". Tako završava "pobuna" i gušenje iste. Zbog sramote što su se pridružili D’Annuzievim pobunjenicima i što su gađali vlastite brodove, neki brodovi mijenjaju imena: torpiljarke 66PN i 68PN postaju 70 i 71PN, razarači "Nullo", "Bertani", "Bronzetti" i "Espero" dobivaju imena "Fratelli Cairoli", "Cosenz", "Dezza" i "Turbine", "MAS 88", "MAS 109", "MAS 112" i "MAS 310" dobivaju nove brojeve "MAS 89", "104", "246" i "296", a stari "Cortellazzo" (ex-"Marco Polo"), u međuvremenu nazvan "Europa", dobiva još jedno ime, "Volta".
1921. 03. Sječnja do 24. Travnja 1921. U Rijeci traje provizorij (privremeno stanje koje ne treba mješati sa "Riječkim provizorijem" ili "Drugim Gubernijem" koje je trajalo nakon prihvaćanja Hrvatsko - Ugarske nagodbe 20. Srpnja 1870.) do odluke o stvaranju Riječke države u skladu s rapallskim ugovorom.
1921. 05. Siječnja D'Annunzijevi legionari započinju s povlačenjem iz Rijeke, a sam pjesnik napušta grad zrakoplovom 13 dana kasnije. Nakon vojnog poraza i propasti Talijanske regencije Kvarnera na "Krvavi Božić" 1920. vlast u Rijeci preuzima Privremena vlada na čelu s dr. Antoniem Grossichem, bivšim predsjednikom Talijanskog nacionalnog vijeća Rijeke, koji je ujedno bio i ministar vanjskih poslova. Za državnog tajnika postavljen je Arthuro Chiopris. Vlada je imala deset ministarstava i dva ministra bez lisnice: vanjskih poslova, unutarnjih poslova, financija i blagajna, trgovine, industrije i poljoprivrede, veza (komunikacija), javnog školstva, pravde i bogoštovlja, rada, narodne obrane (ponovno povjerena Host- Venturiju) i dva ministarska mjesta bila su osigurana za ministra bez lisnice, jedan od ministara bez lisnice bio je Salvatore Bellasich. Njezino djelovanje bilo je određeno dekretom - zakonom od 7. Siječnja 1921. Glavna zadaća Privremene vlade bila je stvoriti uvjete za izbore na kojima će se izabrati riječka konstituanta (Ustavotvorna skupština) i privremeno vršiti funkcije izvršne vlasti. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Rijeka, Daniel Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.) str. 213 - 214, Također: DRŽAVNI ARHIVI U RH, Stvaratelji, Naziv, Privremena vlada Rijeke)
1921. 07. Siječnja donesen dekret-zakon koji propisuje djelovanje nove riječke privremene vlade Antonia Grossicha. Prema njemu ta je vlada trebala stvoriti uvjete za izbore na kojima će se izabrati riječka konstituanta i privremeno vršiti funkcije izvršne vlasti. Također se prema njemu od sada u Rijeci trebalo suditi u ime "suverenog naroda Rijeke". (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Rijeka, Daniel Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.), Također: Croinfo.net, Autor: Z: Nepoznata Rijeka, Pravni položaj riječke države, Objavljeno: 10. Prosinac 2012)
1921. 07. Siječnja Formirana privremena vlada na čelu s talijanskim Narodnim vijećem odgovorna za javni mir i red. Na čelo te privremene vlade postavljen je Antonio Grossich (Buzet, 7. Lipnja 1849. - Rijeka, 1. Listopada 1926.), riječki liječnik, kirurg i političar. Da se riječki Talijani nisu odrekli svojih aneksionističkih težnji vidi se iz inauguralnog govora novoga riječkoga gradonačelnika, odvjetnika, Salvatorea Bellasicha, koji je izjavio:"(…) Bilo kojim se putem išlo, aneksija Rijeke Italiji u dogledno je vrijeme neizbježna (…)".("Novi riječki načelnik protiv Rapallskog ugovora", Obzor (Zagreb), br. 35., 6. II. 1921., 1., Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Rijeka, Daniel Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.))
1921. U Zagrebu je osnovano društvo "Jela" koje će postati partner riječke Tvornice papira Smith & Meynier. Iako je Sušak bio pod upravom Italije sve do 1922., proizvodnja papira u tvornici je tekla, iako u ograničenim razmjerima. 1922. uprava tvornice seli iz Rijeke u Zagreb.
1921. 09. Sječnja arditi napuštaju otok Krk. To se je dogodilo nakon što je narod organizirao obranu Dobrinja 06. Siječnja 1921. godine. Tom je prilikom zarobljen jedan arditski oficir. Nakon toga je uspostavljen mir i dogovor da će oficir biti pušten ukoliko arditi napuste otok. To se i dogodilo, a otočkim prilikama na ruke je išao D'Annunzijev poraz u Rijeci. Tako je završilo razdoblje arditske strahovlade na otoku Krku. Na otoku je još ostala redovna talijanska vojska, bersaglieri, karabinjeri i financijeri, koja je otok napustila 25. Travnja, na Dan sv. Marka, ukrcavši se na brod "Stocco" i otplovivši prema Italiji. Oduševljenje otočana oslobođenjem i ulaskom u novu državnu zajednicu najzornije su pokazali Puntari, čije je općinsko vijeće jednoglasno donijelo odluku o preimenovanju mjesta. U čast budućega kralja koji im je omogućio slobodu, Punat se od 1921. godine zvao Aleksandrovo. (Izvor: Tvrtko Božić: Hrvatsko-talijanski odnosi na otoku Krku u međuratnom razdoblju (1918–1941))
1921. 02. Veljače osnovana komisija za razgraničenje koju je predviđao Rapalski sporazum. Komisija je trebala riješiti probleme sa razgraničenjem sa Kraljevinom SHS, ali zbog nerješenih graničnih pitanja oko luke Baroš i Delte istočne granice nisu riješene. Sporazum je donešen na konferenciji u Santa Margheriti u Travnju 1922. (Izvor: Goran Moravček: Rijeka, prešućena povijest, Nezavisno izdanje, Rijeka 1990., str. 66., Također: Riccardo Gigante: Fiume dalla Grande Guerra all'annessione all'Italia, FIUME 18, Roma 1989., str. 65.)
1921. 23. Veljače pušten u promet novi privremeni drveni kolni most preko Rječine. Nakon rušenja svih mostova na Rječini u dane "krvavog Božića" 1920. godine od strane D'Annunzija i talijanskih regularnih snaga, umjesto željeznog mosta kod hotela Kontinental podignut je privremeni drveni most - granični prijelaz više uzvodno prema Školjiću (slika ljevo). Tu je funkciju imao sve do dovršetka gradnje novog željeznog mosta svečano otvorenog 31. Prosinca 1926. (Izvor: Priče iz prometne povijesti, Igor Žic: Mostovi na Rječini, Žmigavac br:31, Rijeka 5. Svibnja 2009, Također: Ivana Štimac Grandić, Lucija Kuželički: Mostovi preko Rječine na lokaciji današnjega Titova trga - povjesni pregled)
1921. 28. Veljače Na sastanku u sjedištu fascia, osnovan je riječki Nacionalni blok (Blocco Nazionale) pod predsjedanjem ing. Conighija.

Šef Autonomista R. Zanella i predsjednik Slobodne države Rijeke i Mario Blasich

1921. 21. Travnja održani izbori za riječku Konstituantu (ustavotvornu skupštinu Riječke države). Na izbore su izašle dvije političke grupacije. Antianeksionističku grupaciju riječkih autonomaša predvodio je Riccardo Zanella potpomognut i drugim riječkim strankama okupljenim u "Riječkom patriotskom savezu Indeficienter" ("Lega patriotica Fiumana Indeficienter"), a aneksioniste okupljene u "Blocco Nazionale" (Nacionalni blok) dr. Antonio Grossich. U Blocco Nazionale ušle su razne stranke aneksionističke orijentacije: Republikanska stranka dr. Bacicha, Demokratska stranka gradonačelnika Salvatorea Bellasicha, fašisti, Pučka stranka dr. Blaua, Grossicheva Aneksionistička stranka i radnička komora (aneksionistički nastrojeni socijalisti). Zanellinim autonomašima potporu je dala i riječka "Jugoslavenska stranka", koja je okupljala najviše riječkih Hrvata. Dvotrećinskom većinom pobjeđuju autonomaši na čelu sa Riccardom Zanellom. Zbog terora iredente (Aneksionisti), konstituanta se sastaje tek 05. Listopada i izabire Ricarda Zanellu za prvog predsjednika Slobodne države Rijeka. Njegov program "Rijeka Riječanima" privukao je najviše glasača, od 12.702 glasača, za Zanellu je glasalo 6.557 (slika desno). Rijeka se našla između tri struje: Talijanske (Aneksionisti), Hrvatske i Autonomaške. Privremena vlada sa Grossichem na čelu nadala se da će izbori biti samo formalnost i da će se građani Rijeke odlučiti da postanu sastavni dio Italije, međutim, na izborima su neočekivano pobjedili Autonomaši Riccarda Zannele. Aneksionisti su dobili 3.443 glasa. Autonomaši su dobili 57 mjesta u riječkom parlamentu, a Aneksionisti predvođeni dr. Antoniom Grossichem samo 19 mandata. Zanellina vlada srušena je fašističkim prevratom 03. Ožujka 1922. godine. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Rijeka, Daniel Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.), Također: DRŽAVNI ARHIVI U RH, Stvaratelji, Naziv, Privremena vlada Rijeke, Također: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine)
1921. 27. Travnja Riccardo Gigante (Rijeka 29.01.1881 – Kastav, 05.04.1945) je postao predsjednik Privremenog Direktorija za Rijeku.
1921 27. Travnja Nezadovoljni ishodom glasovanja za riječku Konstituantu, riječki fašisti na čelu sa Francescom Giuntom (San Piero a Sieve, 21. Ožujka 1887. – Perugia, 8. Lipnja 1971.) i Attiliom Prodanom su izvršili prevrat te istoga dana formirali vlastitu vladu. Zanella nije htio surađivati sa Aneksionistima iako mu je bila ponuđena velika količina novca. Daljnja politička previranja u gradu trajala su do 8. Listopada. Vojni udar postavlja kratkotrajnu "Governo eccezionale di Fiume d’Italia" (Izvanrednu Vladu talijanske Rijeke), projekciju talijanskih fašista s predsjednikom komandantom tršćanskih skvadrista Francescom Giuntom ( San Piero a Sieve, 21. Ožujka 1887. - 8. Lipnja 1971.). Opunomoćenik talijanske vlade za Rijeku grof Carlo Caccia – Dominioni je odmah nakon prevrata priznao u ime talijanske vlade rezultate izbora i po nalogu talijanske vlade 28. Travnja postavlja za izvanrednog komesara u Rijeci Salvatorea Bellasicha. Riječke novine "Vedetta d'Italia" ovako opisuju zbivanja nakon proglašenja izbornih rezultata:

"Jaka grupa riječke Milicije, legionara i fašista, kojoj su se prikljucili građani i mnoštvo žena, otišla je na sud, došla u posjed glasačkih kutija i zapisnika, pa je, vrativši se na Trg Dante, zapalila lomaču. Potom, uvidjevši da su karabinjeri, da bi izbjegli krvave sukobe, nakon pokušaja da rasprše mnoštvo, stali u prikrajak, grupe fašista, riječke Milicije i Nacionalne garde, naoružavši se, zauzele su poštu i javne ustanove, uspostavljajuci red i mir do sljedećeg jutra. U isto vrijeme bilo je i bacanja bombi, hitaca iz pištolja, čak su se čuli mitraljeski rafali. Nekoliko je bombi eksplodiralo između položaja fašista i zanellijanaca... Ujutro je u bolnici bilo šest ranjenih osoba... Zanemarit ćemo razne opise. Kamione s mitraljezima, trobojnice, zastavice. Žene koje su plakale čuvši vijest o izbornom porazu, plakale su sad od sreće i smijale se oko ostataka pepela onoga, što je po nečijoj tvrdnji trebalo značiti poraz riječkog talijanstva."

Osim prešućivanja imena Attilija Prodama nakon fašističkog udara na Zanellinu vladu, u medijima, povijesnim i idejnim tekstovima iz doba fašizma istodobno je brisana i uloga koju je u izvođenju napada imalo legitimno predstavništvo Kraljevine Italije u Riječkoj državi. Radi se o "Legazione italiana" (Talijanska legacija) i Michelleu Castelliju, još uvijek nelegitimnom predstavniku za poduzete akcije. U pokušaju zataškavanja uloge "Talijanske legacije" u izvođenju udara istodobno se prešućuje i uloga Attilija Prodama. (Izvor: Ljubinka Toševa Karpowicz, ČOVJEK KOJI JE ISTJERAO ZANELLU, Sušačka Revija, broj 85/86, Također: DRŽAVNI ARHIVI U RH, Stvaratelji, Vlada Riječke države)
1921. 28. Travnja U Rijeci je vlast preuzeo izvanredni povjerenik (Commissario straordinario) Salvatore Bellasich. Na vlasti je bio do 13. Lipnja 1921.
1921. kada je vlast preuzela legalna vlada Riccarda Zanelle. Iako je na početku svoje političke karijere Zanella podržavao talijansku Rijeku ali u drugačijim političkim okolnostima nastalim raspadom Austro-Ugarske, shvatio je da bi Rijeka, odrezana od svog prirodnog zaleđa počela nazadovati.
1921. 09. Svibnja Regularna talijanska vojska, koja je bila na području Sušaka jer je istjerivala D’Annunzieve ardite nakon "Krvavog Božića", povukla se do mosta na Svetoj Ani tako da su Škrljevo, Draga, Kostrena i Martinšćica do Plumbuma te Grobinština do Orehovice došle i formalno u sastav nove južnoslavenske kraljevine. U Kolovozu 1922. godine, sukladno sporazumu postignutom s Italijom u Santa Margheriti, Kraljevini SHS je priznat suverenitet i nad Gradom Sušakom, ali talijanska vojska se povlači tek 03. ožujka 1923. (Izvor: Sara Moser: Sušački opus graditelja Davida Bunette između dva rata)
1921. 13. Lipnja talijanska vlada je bila nezadovoljna Izvanrednim Komesarem (Commissario straordinario) Salvatoreom Bellasichem koji nije uspio spriječiti fašistički teror u Rijeci, pa ga smjenjuje i za upravitelja Rijeke postavila kapetana bojnog broda talijanske mornarice Antonia Foschinija, u svojstvu visokog komesara (Alto Commissario di Fiume). Na toj dužnosti ostaje do 21. Rujna 1921. (Izvor: Daniel Patafta: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.))
1921. 26. Lipnja U Narodnoj skupštini Kraljevine SHS, bez da je održana parlamentarna rasprava, potpisan Rapallski ugovor, sa namjerom da bude samo privremeni zakon. Točno nakon godinu dana, bio je i potvrđen kraljevom odlukom. (Izvor: Wikipedia, Rapalski ugovor, Također: Hrvatska Enciklopedia, Rapalski ugovor)
1921. 26. Lipnja noću s 26. na 27. u porto Barossu dogodio se najveći incident pred izbore za Konstituantu nakon što je talijanski ministar grof Carlo Sforza (24. Sječnja 1872. – 4. Rujna 1952 ) u talijanskom Parlamentu obznanio prepuštanje porto Barossa Jugoslaviji. Jedinica talijanskih alpinaca pokušala je pucanjem raspršiti manifestaciju u kojoj je učestvovalo mnogo fašista i bivših legionara, koji su protestirali protiv po njima nepravednog prepuštanja. Oružana reakcija alpinaca uzrokovala je smrt pet osoba (Bruno Mondolfo, Glauco i Giuseppe Nascimbeni, Ercole Forcato, Antonio Toncinich, i Albero Zambon). Bilo je i dvadesetak ranjenih. (Izvor: Sušačka revija, broj 68.)
1921. 13. Lipnja Nezadovoljna Salvatoreom Bellasichem, koji nije uspio spriječiti fašistički teror u Rijeci, i na zahtjev Riccarda Zanelle, koji je tada pregovarao s talijanskom vladom oko svoga povratka u Rijeku, talijanska vlada je smijenila S. Bellasicha i za upravitelja Rijeke postavila kapetana bojnog broda talijanske mornarice Antonia Foschinija, u svojstvu visokog komesara (alto commissario).
1921. 21. Rujna Zanella i njegovi pristalice, koji su utočište našli na tlu Kraljevine SHS, započeli su pregovore s talijanskom vladom oko povratka u Rijeku. Nova talijanska vlada Ivanoa Bonomija (1873. - 1951.) dobila je od Zanelle određene političke i gospodarske ustupke u Riječkoj državi, i time službeno dovela Rijeku u zavisan položaj nasuprot Italiji. Kako bi se stvorili uvjeti za Zanellin povratak u Rijeku i preuzimanje vlasti, talijanska je vlada za
novoga Visokog komesara za Rijeku (Alto commissario presso lo "Stato libero" di Fiume) postavila 6. Rujna 1921. generala Luigija Amanteu (Udine, Italija, 21. Veljače 1872. - Rim, Italija, 13. Travnja 1965.). General Amantea je 5. Listopada 1921. sazvao riječku konstituantu u njezinu punom sastavu, koja se sastala 08. listopada 1921. i izabrala novu vladu na čelu s Riccardom Zanellom. Luigi Amantea ostaje na toj dužnosti do proglašenja Zanelle predsjednikom i njegovog preuzimanja vlasti 5. Listopada 1921.
1921. 05. Listopada održana je povijesna sjednica riječke Ustavotvorne skupštine na kojoj je Riccardo Zanella (Rijeka, 27. lipnja 1875. – Rim, 30. ožujka 1959.) izabran za predsjednika Slobodne Države Rijeka. Njegov izbor potvrdile su brojne svjetske vlade, a brojni strani državnici uputili su mu brzojave među kojima treba istaknuti čestitke: predsjednika Republike Francuske Milleranda, francuskog premijera Aristida Brianda, rumunjskog ministra vanjskih poslova Take Ionescua, nizozemskog ministra vanjskih poslova Ruysa de Beerenbroucka, grčkog kralja Konstantina, talijanskog premijera Bonomija, namjesnika Kraljevine Mađarske Miklosa Horthija, japanskog cara Yoshihita, ministra vanjskih poslova Kraljevine Švedske Brantiga, predsjednika Haitija Camillea Leona, tajnika pape Benedikta XV. kardinala Gasparija, poljskog predsjednika maršala Pilsudskog i bivšeg talijanskog premijera V. E. Orlanda. Francuska i Sjedinjene Američke Države odmah su imenovale i svoje poslanike u Rijeci. Sama sjednica je održana pod opsadnim stanjem i tri reda karabinjera čuvalo je Municipij od fašista koji su nastojali prodrijeti u zgradu. (Izvor: fluminensia.org > Goran Moravček: Slobodna Država Rijeka, 03. 08. 2012, Također: wikipedija > Riccardo Zanella, Također: Povijest.hr > Riccardo Zanella – predsjednik Slobodne Države Rijeke – 1959.)
1921. Brodogradnja na sušačkoj strani je krenula u revitalizaciju pa je poduzeće pod imenom "Jadranska brodogradilišta" utemeljeno na Sušaku, no glavni je pogon bio u Kraljevici, s manjim brodogradilištem u Žurkovu. Kako je poduzeće brzo palou stečaj našlo se u sklopu "Yarow-Jadranska brodogradilišta", s centralom u Splitu. (Izvor: Igor Žic: Riječki orao, venecijanski lav i rimska vučica, Adamić, Rijeka 2003., str. 128.)
1921. 08. Listopada uz posredovanje generala Luigia Amantea, održana je povijesna sjednica riječke Ustavotvorne skupštine – Konstituanta, kada je i izabrana vlada na čelu s Riccardom Zanellom. Zanellinu vladu priznale su mnoge države, a Francuska i SAD odmah su imenovale i svoje poslanike u Rijeci. SAD su čak uvele i useljeničku kvotu za useljenike iz Riječke države, koja je iznosila 71 osoba godišnje. Politički se ta vlada oslanjala na Italiju od koje je očekivala gospodarsku pomoć, ali je gospodarski oporavak i razvoj grada vezivala uz riječko zaleđe, to jest uz Kraljevinu SHS. Proslava uspostave autonomne vlade narušena je napadimacrnokošuljaša, koji su sa puškama i ručnim granatama napali pristaše Riccarda Zanelle. (Izvor: DRŽAVNI ARHIVI U RH, Stvaratelji, Vlada Riječke države, Također: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine, Također: Pravni fakultet u Rijeci, Stručni rad, Dajana Đurić: Državnopravni položaj Rijeke u D'Annunzijevom vremenu 1918.-1920.)
1921. 11. Studeni na trećem kongresu "Međunarodne Socijalističke partije Rijeke", "Socijalistička partija Rijeke" utemeljuje"Komunističku partiju Rijeke" koja se priključuje "Komunističkoj Internacionali". Izabran je i centralni komitet od 5 članova. Vođa je bio Simon Arpad. Ta je partija sa 150 članova bila najmanja članica Treće komunističke internacionale. (Izvor: wikipedija, Communist Party of Fiume, Također: Igor Žic: Od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija))
1921. 15 Studenog u Rijeci je tragično preminuo Cesare Seassaro (Pavia, Italija, 25. Ožujka 1891. – Rijeka, 15 Studenog 1921.) delegat "Komunističke partije Italije" na osnivačkom kongresu "Komunističke partije Rijeke". Umro je tokom noći, u snu, od trovanja plinom. Pokopan je dan kasnije na Kozali u prisustvu velikog mnoštva ljudi. Cesare Seassaro je bio novinar publicista socijalističkog usmjerenja. Kao direktor tršćanskih socijalističkih novina "Il Lavoratore" došao je u ime "KP Italije" u Rijeku da bi pružio podršku u organizaciji "KP Rijeke". "Il Lavoratore" ("Radnik") su bile pacifističke novine povezane sa "Austrijkom socijalističkom partijom". Nakon Seassarove smrti, glavni urednik "Il Lavoratore" je 1922. postao Ignazio Silone. (Izvor: Wikipedia, Cesare Seassaro, Također: Revolvy, Cesare Seassaro, Također: Wikipedia, Il Lavoratore)
1921. 11. Prosinca u Rijeci umire poznati riječki fotograf Ilario Carposio. Rođen je 28. Veljače 1852. godine u Trentu u Italiji. Bio je osnivač i vlasnik "Fotografskog Studia Carposio" (Stabilimento fotografico Carposio, slika desno). Nakon Ilariove smrti, studio nastavio raditi, zahvaljujući Ilariovom sinu, Renato Carposio (1886.-1930.), a kasnije Renatovoj supruzi Maruzzi. Studio je prestao sa radom tek 1947. godine, nakon Drugog svjetskog rata. Ilario Carposio imao je sedam sinova, a među njima Enrico Carposio (1887-1980), koji je bio izvanredan profesor matematike i fizike u Rijeci, a nakon Drugog svjetskog rata u Bologni. (Izvor: Slavko Katnić: Arte miracolosa: stoljeće fotografije u Rijeci, Izdavački centar Rijeka, 1995.Također: AthenaPlus, Detalji: Carposio, Ilario)
1921. Izvor Rječine je presušio. Suša je trajala punih pet mjeseci. U to je vrijeme potpuno prestala opskrba vodom cijelog Sušaka, osim dijelova koji su se opskrbljivali iz izvorišta Zvir. Zanimljivost je da iako su i u to vrijeme, a posebno nakon Rimskih ugovora 1924. godine, Rijeka i Sušak bili odvojeni granicom između Italije i Kraljevine SHS na Rječini, cijelo su vrijeme bili međusobno povezani vodoopskrbnim sustavom. (Djelomičan Izvor: Gradilišta, Branko Nadilo: VODOOPSKRBA RIJEČKOG PODRUČJA I GRADNJA VODOSPREME STRELJANA, GRAĐEVINAR 52 (2000), Str: 4, Također: Nikola Stražičić - Riječki izvori i vodotoci u vremenu prošlom i sadašnjem, Izdavački centar Rijeka, 1999)
Milutin Barač 1922. na Sušaku je osnovano dioničko društvo "Primorski štamparski zavod d.d." sa temeljnom glavnicom od 600.000 dinarai sjedištem u Strossmayerovoj ulici broj 20, koji posjeduje tiskaru, knjigovežnicu i skladište papira. Najveće dionice imala je Banka i štedionica za Primorje i Jadranska Plovidba d.d. U tom su se zavodu, u periodu od 1922 do 1932, tiskale ukupno 24 novinske publikacije.
1922. 13. Sječnja Milutinu Baraču (Slika ljevo) uručena konačna odluka o protjerivanju iz Rijeke, koju napušta idućeg dana ujutro sa suprugom Ludovikom i kćeri Olgom. Barač je iz Rijeke protjerivan tri puta. Prvi put, 14. Rujna 1920. Dan poslije dolaska pripadnika Vojne policije na vrata svog doma u krugu Rafinerije, Barač se žalio gradskom vojnom Zapovjedništvu. Tri mjeseca nakon prvog pokušaja protjerivanja, koji je uspješno prebrodio, Barač piše pismo kćeri Sofiji u Zagreb da je bez utjecaja na ono što se u Rafineriji i oko nje događa, razočaran i umoran. Pismo nosi datum 14. Prosinca 1920. i pisano je njemačkim jezikom, a u tom su trenutku uz Barača supruga Ludovika i kći Olga. Drugi je put, 1921., ipak bio prisiljen napustiti grad. No, ni u toj novoj situaciji, Barač ne odustaje. Nakon ponovnih intervencija, polazi mu za rukom vratiti se u Rijeku. Treći put, međutim, izgon je neopoziv. Konačna naredba o protjerivanju uručena mu je 13. Siječnja 1922. i nakon nje se ništa nije dalo učiniti da se spriječi progon. Sa suprugom i kćerkom pakira što može a u pripremi za selidbu pomažu mu odani radnici. U jutarnjim satima Barač s obitelji sjeda u automobil. Rijeku je toga dana vidio posljednji put. Naoružani D’Annunzijevi ljudi brutalno su se obračunavli s netalijanskim stanovništvom, a zbog svoga ugleda Barač je u tomu jedna od posebno istaknutih meta. Preostalih 16 godina života Barač je proveo na obiteljskom imanju u Donjoj Zelini. Umro je 22. Srpnja 1938. (Izvor: Pregledni članak, Velid Đekić: INA rafinerija nafte Rijeka)
1922. 29. Sječnja na Sušaku umro Đuro Ružić stariji, znameniti sušački tvorničar i veleposjednik. Rođen je na Hreljinu 08. Travnja 1834. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Irvin Lukežić: GJURO RUŽIĆ I ŠIME MAZZURA)
1922. 31. Sječnja u popodnevnim satima Autonomista Riccardo Zanella preživljava atentat aktiviranjem ručne bombe u njegovom automobilu. Ozračjem dominiraju pripreme za državni udar od strane nacionalista i fašista. (Izvor: Wikipedia, Riccardo Zanella, Također: Rijeka danas, Rijeka za radoznale – Riccardo Zanella, 10. Lipnja 2009, Također: Povijest.hr, Riccardo Zanella – predsjednik Slobodne Države Rijeke – 1959., Također: Igor Žic: Od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija))
1922. Veljača koalicijska vlada centra premijera Bonomija gubi vlast u Italiji i zamjenjuje ih nacionalistička vlada Luigia Facte. Pošto se Zanellina vlada politički oslanjala na Italiju od koje je očekivala da joj gospodarski pomogne, padom Bonomija bili su odbrojeni dani i Zanellinoj vladi.

03.03.1922 Francesco Giunta sa svojim aneksionistima napao je Guvernerovu Palaču i Zanella je bio prisiljen na predaju

1922. 03. Ožujka U noći je talijanska separatistička organizacija "Komitet Nacionalne odbrane" odlučio poduzeti oružanu akciju za zbacivanje autonomaške vlade sa Riccardom Zanellom na čelu, što je de facto bio državni udar. Povod za udar bilo je ubojstvo jednoga mladog fašista u Rijeci koje su fašisti nedokazano pripisali autonomašima. Odgovornost i organizacija akcije povjerena je poručniku Ernestu Cabrunu i vojnom vijeću i fašističkim poslanicima Giunti, Giuriatiju i Di Stefanu. Usljedio je napad fašista na Guvernerovu Palaču gdje je bio Zanella, a vodio ga je tršćanski fašist Francesco Giunta (San Piero a Sieve, Italija 21 Ožujka 1887 - Rim, 8 Lipnja 1971). Nakon otpora Zanella je morao odstupiti i pobjeći iz Rijeke. On i vodstvo autonomaške stranke sklonili su se u Bakar, na teritorij Kraljevine SHS. Tu su također našli utočište i većina autonomaških članova riječke Konstituante odakle su bezuspješno slali apele stranim vladama da uspostave u Rijeci legalnu vladu. U napadu je poginulo trojica policajaca koji su ga branili (na slici desno bijela zastava predaje koju su istaknuli Zanella i njegovi pristaše ispred Guvernerove palače). U Rijeci je vlast preuzela krnja Skupština, na čelu s prof. Attiliom Depolijem, a uskoro je gospodarem Rijeke postao fašistički vođa Giovanni Giurati (kojega će Mussolini kasnije nagraditi položajem ministra u talijanskoj vladi) i tzv. "Comitato di Difesa Nazionale" (Komitet za narodnu obranu). Riječka Država nije imala prilike stvarno zaživjeti, a prestajala je postojati talijanskom aneksijom Rijeke u Siječnju 1924. godine. Tada je ukinuta i riječka autonomija (Corpus separatum) uspostavljena u odnosu na okolne države 1779. godine u doba carice Marije Terezije. Niti ova fašistička vlada nije bila dugog vijeka, talijanska vlada je 15. Ožujka 1922. postavila za vojnog zapovjednika Rijeke (comandante militare) poručnika talijanskih kraljevskih karabinjera Ernesta Cabrunu. (Izvor: DRŽAVNI ARHIVI U RH, Stvaratelji, Vlada Riječke države, Također: fluminensia.org > Goran Moravček: Slobodna Država Rijeka, 03. 08. 2012, Također: wikipedija > Riccardo Zanella, Također: Povijest.hr > Riccardo Zanella – predsjednik Slobodne Države Rijeke – 1959., Također: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine)
1922. godine u Rijeci je pokrenut luksuzni turistički mjesečnik “Abbazia e la riviera del Carnaro” (“Opatija i Kvarnerska rivijera”), koji je izlazio do 1941. godine
1922. 15. Ožujka talijanska vlada ruši fašističku vladu u Rijeci kojoj se na čelu čelu nalazio istaknuti riječki fašista Attilio Prodam i postavlja za vojnog zapovjednika Rijeke (comandante militare) poručnika talijanskih kraljevskih karabinjera (Tenente dei Carabinieri) Ernesta Cabrunu (Tortona, Italija, 2. Lipnja 1889. – Rapallo, Italija, 9. Sječnja 1960.). Svrha postavljanja vojnih upravitelja bila je ponajprije da se spriječe fašisti u preuzimanju vlasti u gradu, što bi dodatno otežalo riječko pitanje i destabiliziralo položaj talijanske vlade u Rijeci. On je trebao stvoriti uvjete za sastavljanje protalijanske vlade u Rijeci. Riječku ustavotvornu skupštinu Cabruna je ponovno sazvao za 21. Ožujka 1922. te joj predao svu vlast. Nova vlada Riječke države trajala je do kraja ljeta 1923.
1922. 17. Ožujka Guvernerovu palaču, a time faktički i vlast u Rijeci preuzeo je Attilio Depolli koji je imao podršku Rima. Vlast će preuzeti i službeno nakon sastanka 22. Ožujka 1922. Njegova je vlada upravljala Rijekom do 18. Rujna 1923 kada ga je Mussolini smjenio kao nepodesnog. U vrijeme njegove vladavine stanje privrede se nije poboljšalo. Luka je bila prazna, a industrija zamrla. (Izvor: Goran Moravček, Rijeka – između mita i povijesti, ADAMIĆ, 2006, str: 94, 95)
1922. 21. Ožujka Vojni zapovjednik Rijeke Ernesto Cabruna saziva sastanak Riječke konstituante kojoj predaje vlast. U radu ove krnje riječke konstituante, koja drži vlast u gradu od 21. Ožujka do 05. Travnja 1922., sudjelovalo je osamnaest aneksionističkih zastupnika. (Izvor: Daniel Patafta, Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.))
1922. 22. Ožujka Poručnik Cabruna sazvao je sastanak svih osoba koje su u Rijeci obnašale funkcije u javnom životu, a angažirali su se na provođenju aneksionističkog programa. Cilj sastanka bio je nalaženje izlaza iz trenutne nesigurne situacije u Rijeci. Cabruninom pozivu odazvali su se svi zastupnicis liste Nacionalnog bloka (Blocco Nazionale), uz iznimku preminulog Elpidija Springhettija te Riccarda Gigantea, koga je privremeno pozvala vojska. Odazvali su se: Antonio Grossich, Salvatore Bellasich, Andrea Ossoinack, Giovanni Host Venturi, Gino Sirola, Attilio Depoli, Edoardo Susmel i drugi. U radu skupštine odlučeno je da predsjedavanje državom bude povjereno profesoru Attiliju Depoliju, koji je međutim zatražio malo vremena prije nego li prihvati prijedlog, izrazivši nadu kako će skupština sama što prije izabrati novu vladu.
1922. 26. Ožujka godine utemeljen je veslački klub "Jadran". Bio je to rezultat velikih napora nekolicine zaljubljenika u sport, posebice veslanje, ljudi koje danas smatramo osnivačima VK “Jadrana”. Prvi je čamac bio na šestero vesala (3 x 2 scull) zvan “Concordia” ali zbog njegove prevelike težine nije bio pogodan za takmičenja. Prve prave čamce “Jadranu” je darovao VK “Opatija”. Bile su to tri četvorke yole i dvije dvojke što je, za tada još uvijek malobrojne aktivne veslače, bilo

Societa canottieri fiumana Eneo. Četverac sa kormilarom, 1905-1907,
veslači su Renato Fonda, Antonio Ossoinak, Antonio Matessich, Luigi Cussar

sasvim dovoljno. 08. Rujna 1923. u Crikvenici je organizirao 1. veslačko prvenstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Na toj je regati “Jadran” sudjelovao sa svim svojim čamcima, a dvojka yola u kojoj su veslali Romuald Mance i Davor Kiselić osvojila je prvi naslov veslačkoga prvaka Kraljevine SHS. Spremište za čamce se nalazilo čak u Martinšćici. Tek je 1949. godine izgrađen dom na Delti. (Izvor: VK Jadran) Inače, prvi je klub, "Primo Club dei Rematori a Fiume" (Prvi veslački klub u Rijeci), osnovan 18. Travnja 1877. (Izvor: Iva Dujmešić, Veslački klub Jadran, Povijest)
1922. 05. Travnja Aneksionistička konstituanta je vlast u gradu predala Attiliju Depoliju, drugom potpredsjedniku konstituante izabranom u Listopadu 1921., koji je preuzeo sve ovlasti koje su u Zanellinoj vladi obavljala državna tajništva. Gradska je skupština donijela zaključak da prihvaća prijedlog po kome bi potpredsjednik Depoli bio zadužen da preuzme političku i administrativnu vlast s ciljem da od talijanske vlade traži najnužnije financijska sredstva za izgladnjeli i osiromašeni grad. Depoli je oklijevao, ali kako je vrijeme odmicalo, postajao je sve više nezamjenjiv zbog povjerenja koje je uživao u Rimu. Vladao je diktatorski, a sve odluke donosio je u obliku "dekret-zakona". (Izvor: DANIEL PATAFTA: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.))
1922. 08. Travnja u Santa Margheriti u Italiji započeli talijansko-jugoslavenski pregovori o načinu ostvarenja Rapallskog ugovora. Prema ugovoru je Riječki Glasnik funkcioniranje i uređenje trgovačkog i željezničkog prometa u Rijeci trebalo organizirati dogovorom obiju ugovornih strana. Ova odluka značila je povratak Italije u grad Rijeku kao garanta javnog reda i odvijanja života u gradu.
1922. 22. Travnja prestaju izlaziti novine "Riječki glasnik" (slika ljevo, reklama za novine). (Izvor: Lea Lazarich: Izvori o riječkim povijesnim novinama 1813.-1918., u: Libellarium: časopis za povijest pisane riječi)
1922. 28. Travnja u Rijeci se osniva Rafinerija mineralnih ulja a.d. (Raffineria di Oli Minerali Societa Annonima, skraćeno: R.O.M.S.A.). Sjedište R.O.M.S.A.-e seli se 28. Kolovoza iz Rima u Rijeku, a Agip (osnovan u Travnju 1926. godine) kupuje ROMSA-u u Studenom 1926. Kao njegov jedini pogon i najveći pogon za preradu nafte u Italiji, riječka je Rafinerija pretvorena u Agipov proizvodni odjel. Kako je došlo do toga? Pritisak Italije da se teritorijalno proširi na grad bio je tako velik da se u Budimpešti shvaća kako se Rafineriju neće moći zadržati ni pod maskom Photogenova imena (amsterdamska tvrtka Nederlandsche Petroleum Maatschappij Photogen). Rafineriju se stoga odlučuje prodati talijanskoj strani. Talijansko je naftno tržište u to vrijeme u stranim rukama. Njime vladaju američki Standard Oil i britansko-nizozemski Royal Duch Shell. Da bi se zemlju izvuklo iz takve političko-gospodarske ovisnosti, talijanska vlada zaključuje kako je trenutak za izgradnju vlastite naftne industrije. A za to joj trebaju veliki rafinerijski pogoni. Budući da su na riječku Rafineriju bacile oko američke kompanije, poput Vacuum Oila (Standard Oil je u međuvremenu kupio rafineriju u bivšem austrijskom Trstu), u Italiji zaključuju kako se Rijeke valja domoći što brže. Sporazumom Ministarstva financija Kraljevine Italije i Photogena 19. travnja 1923. talijanskoj je državi omogućeno dobivanje dioničke kontrole nad Rafinerijom. Nakon što Rijeka 27. Siječnja 1924. i službeno postaje dijelom Italije, krajem srpnja započinju stizati prve pošiljke nafte. Na slici desno je reklamni plakat za ROMSA- u, AGIP i proizvode motorno ulje Italoil i benzinu Victoria. (Izvor: Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata, Također: INA Industrija nafte d.d., mr. sc. Velid Đekić: PRERADA NAFTE U RIJECI 1882. - 2005, Zambelli, Rijeka, rujna 2005., Također: Velid Đekić: INA-Industrija nafte Prije 125 godina "rođena" riječka Rafinerija)
1922. 17. Rujna Konzistorijalna kongregacija imenuje benediktinskog opata Praglie Isidora Mariu Saina (Šain) apostolskim administratorom grada Rijeke i predgrađa. Rodom iz Novigrada Istarskog. On će biti na čelu riječke crkve Maria Krucifiksa Kozulć, umrla 29.09.1922 sve do 1932. (Izvor: Pregledni rad, Teologija u Rijeci, Marko MEDVED: Istrani na riječkoj biskupskoj katedri, Također: Teologija u Rijeci, Izvorni znanstveni rad, Marko MEDVED: Istarski benediktinac i prvi riječki biskup Isidoro Sain (1869. – 1932.))
1922. 29. Rujna u Rijeci je umrla Majka Marija Krucifiksa Kozulić (Rijeka, 20. Rujna 1852. - Rijeka, 29. Rujna 1922.) (Cosulich, Maria Crocifissa) - osnivateljica mnogih karitativnih ustanova u Rijeci i utemeljiteljica autohtone hrvatske redovničke zajednice "Družba sestara Presvetog Srca Isusova" (Societas sororum Sanctissimi Cordis Jesu – SCJ). 1899. Majka Marija, pod vodstvom kapucina fra Arkanđela iz Camerina (1821.-1900) osniva "Družbu sestara Presvetog Srca Isusova". Pokopana je na groblju Kozala (slika ljevo). Družba je autohtona hrvatska redovnička zajednica i jedina nastala u gradu Rijeci. 20. Rujna 2012., prigodom 160. obljetnice njenog rođenja, otkrivena je spomen-ploča na njezinoj rodnoj kući u ulici Šetalište XIII. divizije 19. (Izvor: wikipedija > Marija Krucifiksa Kozulić, Također: Župa sv. Josipa Radnika, MAJKA MARIJA KRUCIFIKSA KOZULIĆ, Također: Hrvatska Enciklopedija, Kozulić, Marija Krucifiksa, Također: Zajednica Krista kralja, Ines Turković: Riječka Majka Marija Krucifiksa Kozulić, Također: youtube, Marija Krucifiksa Kozulić)
1922. 07. Listopada u Banja Luci rođena Radmila Matejčić (Banja Luka, 7. Listopada 1922. – Rijeka, 20. Kolovoza 1990.). Kao diplomirani arheolog i povjesničar umjetnosti u svojoj četrdesetgodišnjoj radnoj aktivnosti Radmila Matejčić bila je – srednjoškolski profesor, profesorica na tadašnjem Pedagoškom, a danas Filozofskom fakultetu u Rijeci, bibliotekar, muzejski kustos, upravitelj Narodnog muzeja u Rijeci, istraživač arheologije, kulturne povijesti i povijesti umjetnosti, podvodni arheolog i likovni kritičar. Njezina iznimno plodna i raznorodna djelatnost dosljedno se ogledava u opsežnoj stručnoj i znanstvenoj bibliografiji, koju jednim prigodnim osvrtom nije uopće moguće sagledati. Cijeli je život proučavala, povijest graditeljstva i prostornog razvoja Rijeke, od najstarijih povijesnih slojeva do danas, a i dan-danas je svima onima koji nešto žele saznati o svome gradu nezaobilazna njezina kultna knjiga "Kako čitati grad – Rijeka jučer i danas". Radmila Matejčić sahranjena je na groblju Kozala, odmah do groba istaknutog znanstvenika Petera Salchera – prvog čovjeka koji je fotografirao let metka kroz zrak. Godine 2011. u riječkom Kampusu je dobila i svoju ulicu. (Izvor: wikipedija, Radmila Matejčić, TAkođer; Istrapedia: Matejčić, Radmila, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 66/67, Igor Žic: KRONIČARKA RIJEČKIH DVOJBI, Također: Novi List, Damir Cupać: U riječkom Kampusu ulica velikoj Radmili Matejčić, 24. studeni 2011., Također: Ivanka Reberski: Dr. RADMILA MATEJČIĆ (1922-1990) In memoriam)
1922. 12. Listopada sušačke "Primorske novine" donose članak o očajnim prilikama u Rijeci:

"Poznato je da na Rijeci vlada općenita nezaposlenost i da tisuće riječkih porodica živi od toga, hoće li i one biti smatrane pouzdanima i biti uzdržavane (…) Bijeda, strašna bijeda se zacarila u nesrećnom gradu, koji je žrtva političkih spletaka i političkih pustolova. Ni jedna velika radnja, ni jedna tvornica, luka ni željeznica na Rijeci ne rade ili su otvorene tek onako. Ogroman broj namještenika i radnika svih struka otpušten je, a i one radnje i tvornice koje su do danas bile otvorene redom se zatvaraju i otpuštaju se i oni namještenici koji su kao najnužniji do tada održavani".("Sve teže prilike na Rijeci", Primorske novine (Sušak), br. 770., 12. X. 1922., 2.-3.)

1922. Gradsko zastupstvo Sušaka bilo je i dalje uporno u namjeri da se izgradi bolnica te je osnovan Gradski zdravstveni odbor koji je dobio zadatak hitnog rješavanja izgradnje nove bolnice. Odbor je uskoro predložio kupnju zemljišta izvan grada, tzv. Grinovo na području Krimeje, s ljetnikovcem (prizemnom zgradom) obitelji Frlan iz Rijeke, koji je već prije otkupio sušački trgovac Francesco Sabatini. Taj prijedlog Općina grada Sušaka prihvaća te otkupljuje predloženi ljetnikovac sa zemljištem oko njega. No zbog kronične nestašice novca za opsežnije građevinske radove, odobrava se samo dogradnja prvoga kata i preuređenje u malu bolnicu s 50 postelja. Završetkom radova konačno je u siječnju 1924. otvorena prva "prava" bolnica u Sušaku (u današnjoj Ulici Tome Strižića 3) pod imenom Opća gradska bolnica koja je imala samo Opći odjel i malu operacijsku dvoranu za poneki manji kirurški zahvat. (Izvor: Pregledni rad, Acta med-hist Adriat 2005;3(2);223-242, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str: 8)
1922. 14. Listopada započinje mobilizacija fašista u Rijeci. U grad donose municiju, oružje i eksploziv. Rijeka i Sušak pokriveni su plakatima na kojima se kaže da je D’Annunzio preuzeo komandu fašističke Rijeke.
1922. 23. Listopada pregovorima u ligurskom ljetovalištu Santa Margherita Ligure (gradić i luka u Rapallskom zaljevu Ligurskoga mora u Italiji), sklopljena je "Sanmargeritska konvencija" između Kraljevine SHS i Italije kojom je predviđeno razgraničenje između Riječke države i kraljevine SHS čime je konačno priznat suverenitet Kraljevine SHS nad Sušakom i okončan je problem vlasti na Sušaku, koja je do tada ugrožavana stalnim upadima D'Annunzijevih ardita. (Izvor: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Santa Margherita Ligure, Objavljeno: 22. Lipnja 2012., Također: Davorin Rudolf: "Granice s Italijom u mirovnim ugovorima nakon Prvoga i Drugog svjetskog rata", U: Adrias : "Zbornik Zavoda za znanstveni i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Splitu". Svezak 15 (2008)., str. 61-80. )
1922. 11. Studenog osnovana je "Prekomorska plovidba" d.d. Sušak. Poduzeće je osnovano zaključkom dioničara bivšeg poduzeća "Ugarsko-Hrvatsko dioničarsko društvo za slobodnu plovidbu Rijeka". (Izvor: Senčić Albino: Arhivsko gradivo bivših pomorskih poduzeća u PAR-u,VIA, God. 4-5 (1994-1995), sv. 4-5., str. 122.)
1922. 26. Studenog na Sušaku je rođen Gino Gardassanich, (Rijeka, 26. Studenog 1923. - Chicago, 12. Siječnja 2010.) jedan od najboljih nogometnih vratara Rijeke svih vremena i reprezentativac Amerike. Nakon preseljenja u Ameriku mjenja ime u Gino Gard. Uz nogomet se u mladosti bavio još atletikom i vaterpolom. Vrhunac karijere bio mu je nastup na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1950., gdje je nastupao u reprezentaciji SAD-a. Nogometom se počeo baviti za vrijeme svog školovanja u Zagrebu kao vratar zagrebačkog Građanskog. Po završetku školovanja vraća se u Rijeku gdje nastavlja braniti za prijeratni sušački ”Orient”, a nakon toga za riječke klubove ”Magazzini Generali”, ”Todt”, ”Silurficio whitehead”, te za novooformljen riječki "Kvarner" gdje je branio samo jesenski dio sezone 1946./1947. Nakon sezone 1946./47. brani za talijanske klubove "Fiorentinu", "Marsalu" i "Regginu". 1949. godine odlazi u Ameriku gdje deset godina brani za "Slovak club" iz Chicaga. Sa "Slovak clubom" osvaja prvenstvo SAD-a 1951., 1952. i 1953. godine te, "Peel cup" 1951. godine. Za reprezentaciju SAD-a igrao je 6 puta (na slici ljevo). Bio je i sudionik Svjetskog prvenstva 1950. godine gdje je igrao za američku reprezentaciju. Proglašen je najboljim nogometnim vratarom SAD-a 1950. godine, a 1992. godine primljen je u američku nogometnu kuću slavnih (Soccer Hall of Fame) . Umro je u Chicagu 12. Sječnja 2010. (Izvor: doloresgardassanich.com, GINO GARDASSANICH (GARD), Također: Wikipedia, Gino Gardassanich, Također: Wikipedia, Gino Gardassanich, Također: Revolvy, Gino Gardassanich)
1922. U Sušaku osnovana "Jadranska plovidba d. d." kao dioničko društvo spajanjem svih brodarskih društava Rijeke i okolice (parobrodarska društva "Jadranska plovidba" (Sušak), "Dioničko parobrodarsko društvo Oceania" (Trst), "Austro-Hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice" (Punat), "Obalna paroplovitba društvo s.o.j." (Dubrovnik), "Parobrodarsko društvo na dionice" (Split) i "Hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice" (Senj). Obavljala je redoviti priobalni prijevoz na Jadranu flotom od 79 parobroda. I nakon spajanja plovidbeni se red sporo uspostavljao jer je dio obale još uvijek dio naše obale bio pod okupacijom Italije. Godine 1934. započela je prva s turističkim kružnim putovanjima. Nakon drugog svjetskog rata nacionalizirana je i odonda poznata kao Jadrolinija. (Izvor: wikipedia>Jadrolinija, Također: Almanah grada Sušaka 1938., Turistička biblioteka Jadran, Sušak 1938., str: 74). "Jadransku plovidbu d.d." treba razlikovati od "Jadranske plovidbe" A.D. Sušak koja nastala je integracijom više pomorskih poduzeća u vremenu od 1923. do 1935. godine. Raznim integracijskim oblicima u sastav ovog društva ušla su poduzeća: "Jadranska plovidba" parobrodarsko društvo iz Sušaka, Parobrodarsko društvo na dionice "Dalmatia" iz Splita, Dioničarsko parobrodarsko društvo "Oceania" iz Trsta, "Austro-hrvatsko parobrodarsko društvo" na dionice iz Aleksandrova (sada Punat), Obalna parobrodarska plovidba "S. O. J." iz Dubrovnika, te "Hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice" iz Senja. Ovom integracijom nastala je velika koncentracija kapitala i plovnih objekata. Društvo je imalo ukupno 85 brodova te 6 mauna. (Izvor: Senčić Albino: Arhivsko gradivo bivših pomorskih poduzeća u PAR-u,VIA, God. 4-5 (1994-1995), sv. 4-5., str: 123)
1922. 23. Prosinca Talijanske vlasti prognale su iz Rijeke Bernardina Nikolu Škrivanića, gvardijana i provincijala, a od 1901. redo-državnika hrvatskih kapucina. Za njim je ostala i do danas nedovršena crkva Gospe Lurdske i veliki utjecaj na duhovnost grada. (Izvor: Igor Žic: Dragan Dujmušić: Povjesničke crtice kapucinskog samostana na Rijeci)
1922. Raspadom Austro-Ugarske Monarhije prestaje utjecaj mađarskog kapitala koji je dotad bio prisutan u upravi tvornice. S jedište tvornice papira premješteno je iz Rijeke u Zagreb jer se tvornica udružila s kompanijom "Jela – industrija papira", no 1925. g. to je partnerstvo raskinuto i tvornica je pala pod upravu "Prve hrvatske štedionice". Zbog potrebe veće učinkovitosti u vođenju tvornice, 1926. g. osnovan je Mjesni odbor ravnateljskog vijeća "Smith & Meynier tvornice papira na Sušaku". Na čelu tog odbora bio je Milivoj Crnadak. Još 1910. g. uprava tvornice uvidjela je prednosti proizvodnje cigaretnog papira i preorijentirala se pretežito na njegovu proizvodnju, te do 1939. g. 70 % ukupne proizvodnje otpada na taj papir. Ta preorijentacija u proizvodnji dovela je do učlanjenja tvornice u Sindikat tvorničara cigaretnog papira u Parizu.
1923. godine počinje se sa preorijentacijom gradske rasvjete na električnu (elektrana u Rijeci puštena je u pogon 1909. godine). Otada se koristi i izraz "gradski plin" jer se u kućanstvu koristi više za kuhanje nego za rasvjetu. Zadnja plinska svjetiljka ugašena je u Rijeci 1939. godine.
1923. Osnovano je pomorsko društvo "Jadranska plovidba" AD. Sušak. Nastalo je integracijom više pomorskih poduzeća u vremenu od 1923. do 1935. godine. Raznim integracijskim oblicima u sastav ovog društva ušla su poduzeća: "Jadranska plovidba" - Parobrodarsko društvo iz Sušaka, "Parobrodarsko društvo na dionice Dalmatia" iz Splita, "Dioničarsko parobrodarsko društvo Oceania" iz Trsta, "Austro-hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice" iz Aleksandrova (sada Punat), "Obalna parobrodarska plovidba S. O. J." iz Dubrovnika, te "Hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice" iz Senja. Ovom integracijom nastala je velika koncentracija kapitala i plovnih objekata. Društvo je imalo ukupno 85 brodova te 6 mauna.

Dragutin Haramija i Savka Dapčević-Kučar na sjednici KPH 1972

1923. rođen je u Čavlima Dragutin Haramija. Obitelj Franje Haramije bila je imućna i ugledna trgovačka familija. Otac Franjo u dva je navrata boravio i radio u Americi, a u rodni se kraj vratio kraj 1920. godine i izgradio kuću Na Čavlima i bavio se trgovinom i prodajom drva. Upisao je građansku školu na Sušaku. Sa 16 godina ostaje bez oca i počeo je sa starijim bratom uzdržavati obitelj. Na početku talijanske okupacije pridružio se Narodnooslobodilačkoj borbi i kraj rata dočekao je u Primorsko–goranskoj diviziji. Brzi uspon u partiji zaustavljen je Hrvatskim proljećem. Dragutin je možda bio najbolji predsjednik hrvatske vlade ili onoga što se u doba socijalizma nazivalo republičkim Izvršnim vijećem. Neki bi rekli da je bio najbolji gradonačelnik Rijeke, prije nego što je u osvit Hrvatskog proljeća otišao u Zagreb na čelo Vlade koja se tada borila za što bolji položaj Hrvatske unutar SFRJ. Na njegovu i žalost mnogih hrvatskih građana, Hrvatsko proljeće je ugušeno i njegovi su akteri umirovljeni, uklonjeni sa scene ili osuđeni na zatvorske kazne. Haramija je 1972. godine umirovljen. Osobno je podnio ostavku na mjesto prvog čovjeka republičke vlade i prestao je biti članom Centralnog komiteta. Blisko je surađivao sa Savkom Dapčević-Kučar (slika ljevo)
1923. 03. Ožujka sklopljen je i proveden sporazum o evakuaciji Sušaka. Talijanska vojska, koja je okupirala mnoge hrvatske krajeve poslije završetka Prvoga svjetskog rata, povukla se sa Sušaka. Sušačku luku su napustili tek 24. Veljače 1924. Trsatski fratar Klarencije Klarić zabilježio je u samostanskoj kronici:

"Akoprem je toga dana cijelo dopodne padala kiša, ipak je narod svečano dočekao i pozdravio našu vojsku, koja je na najsvečaniji način unišla uz pratnju bakarske gradske glazbe preko cijeloga Boulevarda, kroz mnoge slavoluke, na Jelačićev trg gdje su naše trupe defilovale. Veselje i klicanje naroda trajalo je cijeli dan."

Kraljevsku vojsku pozdravio je plovan i prvi povjesničar Sušaka, dr. Andrija Rački, ushićen, kako je kazao, "jer je naš narod doista svoj u svome, on je gospodar svoje kuće". (Izvor: Pravni fakultet Sveučilišta u Rĳeci, ŽELJKO BARTULOVIĆ: SUŠAK 1919. – 1947.: DRŽAVNOPRAVNI POLOŽAJ GRADA, Također: Igor Žic: RIJEKA od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija), Također: Sara Moser: Sušački opus graditelja Davida Bunette između dva rata)
1923. 18. Ožujka na Sušaku su održani izbori za Narodnu skupštinu. Na razini grada premoćno je pobijedila Nezavisna jugoslavenska lista (NJL), kao dio Demokratske stranke. Izbori za gradsku skupštinu održani su 03. Lipnja 1923. Na izbore je izašla samo lista Jugoslavenskog kluba, izravni sljednik NJL. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 68, Željko Bartulović: O, MILI GRADE)
1923. 07. Travnja Sjedište R.O.M.S.A.-e seli iz Rijeke u Rim (v. zapisnik izvanredne sjednice). Glavnica je povišena s 5 na 15 miliona lira.
1923. Travanj fašisti su nasilno prekinuli bogoslužje na staroslavenskom jeziku u crkvici sv. Andrije na Mlaci, a "Primorski novi list" je taj događaj popratio ovim riječima: "/.../ Ovim je ukinuta propovjed na hrvatskom jeziku i u zadnjoj crkvici u Rijeci." (Izvor: Izvorni znanstveni članak, DANIEL PATAFTA: Promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva grada Rijeke od 1918. do 1924. godine Također: Primorski novi list (Sušak), br. 89., "Čudna rabota talijanskog klera na Rijeci", 17. Travnja 1923., str:2)
1923. 19. Travnja Sporazumom Ministarstva financija Kraljevine Italije i "Photogena" (vlasnik Rafinerije, amsterdamska tvrtka Nederlandsche Petroleum Maatschappij Photogen), talijanskoj je državi omogućeno dobivanje dioničke kontrole nad Rafinerijom. 1920., želeći spriječiti oduzimanje imovine od strane Italijana, Uprava Društva Rafinerije Rijeka nalazi rješenje u prodaji kompletne imovine tvrtki iz Nizozemske. No, to je poslovni trik. Tvrtka "Nederlandsche Petroleum Maatschappij Photogen" je dioničko društvo, a većinski je vlasnik dionica Mađarska opća kreditna banka. Photogen je nizozemska tvrtka samo formalno, ali ta se činjenica pokazala dobrodošlom u namjeri banke da se kao vlasnik rafinerijskih pogona sakrije iza imena "nizozemske" tvrtke. Strategija se pokazala uspješnom sve do 1923. godine.
1923. 20. Svibnja utakmicom između NK "Orijenta" i Hrvatskog akademskog športskog kluba - NK "HAŠK"-a (tadašnjeg prvaka Kraljevine Jugoslavije) iz Orijent Rijeka, grb Zagreba službeno je otvoreno Orijentovo Igralište na Krimeji. Početni udarac izveo je predstavnik općine Katunarić. "HAŠK" je pobijedio rezultatom 1 : 0. Orijentovo igralište je jedan od prvih primjera "samodoprinosa" jer je izgrađeno vlastitim radom i donacijama građana. Igralište na Krimeji uređeno je na prostoru nekadašnjih vrtova i vinograda. U radovima i otkupu terena sudjelovali su dioničari, članovi kluba, a u konačnici je sve dionice otkupio trgovac vinom Hreljanović. Krimeja je nakon toga nebrojeno puta uređivana. Bio je to odgovor Sušačana na preuređivanje igrališta na Kantridi koje su u stvari Sušačani i izgradili. Ali i unatoč činjenici da je grad bio podijeljen na dva dijela te da se u sport i u sportske objekte ulagalo kao u nacionalni promidžbeni projekt, sportske veze između Sušaka i Rijeke bile su vrlo čvrste. Igrači nisu priznavali granicu na Rječini te su mnogi ugledni sušački nogometaši nastupali u klubovima iz zapadnoga dijela grada. Danas (2020. godine) Krimeja ima travnati teren, mali teren sa umjetnom travom iza južnog gola, uređene klupske prostorije i teretanu, a kapacitet stadiona je 3000 mjesta. (Izvor: Monografija: Pola stoljeća "Orijenta", 1919.-1969., Rijeka, 1970., Također: Ferruccio Burburan, Zlatko Moranjak, Rijeka nogometa, 1873.-1948., Grafika Zambelli, Rijeka, 2006., Također: Forum Croinfo.net, Trsatsko groblje, počivalište mnogih..., Autor: Milić)
1923. 03. Lipnja Održani prvi općinski izbori u Sušaku na kojim je izabrana prva gradska uprava novog grada Sušaka. Na izbore je izašla samo lista Jugoslavenskog kluba, izravni sljednik NJL. Za listu dr. Jurja Kučića kao gradskog načelnika, od upisanih 2.699 birača, glasalo je svih 1.728 birača koji su izašli na izbore, što znači da ih je glasovalo oko 45%. Za načelnika je izabran dr. Juraj Kučić. (Izvor: Albino Senčić DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, GRADSKO POGLAVARSTVO SUŠAK 1888-1945, Broj fonda: HR DARI 23, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 68, Željko Bartulović: O, MILI GRADE, Također: wikipedia, Sušak)
1923. 01. Lipnja Kapucinski samostan u Rijeci pripojen je Venetskoj provinciji. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE, Također: Marko MEDVED: NASTANAK RIJEČKE BISKUPIJE 1925. GODINE)
1923. 03. Srpnja na osnivačkoj petodnevnoj konferenciji Interpola, na poziv Dr. Johann Schobera šefa bečke policije, odazvali su se predstavnici bližih zemalja, i to: Mađarske, Čehoslovačke, Jugoslavije, Rumunjske, Njemačke, Poljske, Italije i Švicarske, kao i "disputed teritory of Rijeka" tj. Slobodne države Rijeka, koja je dakle, jedna od osnivača Interpola.
1923. 06. Srpnja parni brod "Eneo" Riječke firme "Società marittima di navigazione Costiera di Fiume", vozeći iz Pule prema Veneciji, na izlasku iz pulske luke doživljava kvar na kormilu i nasukava se na otok Sveta Katarina. (Izvor: Nenad Labus: Kronologija brodogradilišta 3.Maj)
1923. 16. Srpnja nakon pokušaja cjepanja riječke župe "Uznesenja Blažene Djevice Marije" ili "Assunta" koju je bezuspješno pokušao provesti prvi apostolski administrator "Rijeke i predgrađa" Celso Costantini, to ipak polazi za rukom njegovom nasljedniku apostolskom administratoru Isidoru Sainu O.S.B. dekretom od 16. Srpnja 1923. Istoga je dana uputio pismo kleru i vjernicima grada Rijeke. Za početak djelovanja novih župa određen je 01. Kolovoza iste godine. Cjepanjem gradske župe "Uznesenja Blažene Djevice Marije" ustanovljene su župe "Svih svetih", "Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije", "Presvetoga Otkupitelja" i "svetog Nikole". Dekret je bio nužan jer je odgovarao pastoralnim potrebama velikoga grada sa 40.000 stanovnika o čijim vjerskim potrebama nije više mogla skrbiti samo jedna župa čija se župna crkva k tome nalazila u središtu grada, dok su se nova naselja širila daleko od središta. Isidoro Sain je pastoral u svim župama osim u onoj Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, povjerio svjetovnome kleru, dok je potonju dao kapucinima. Najteže je bilo pronaći svećenika za siromašnu župu sv. Nikole koju je prvotno namjeravao povjeriti salezijancima ili josipovcima. U trenutku osnivanja župa, prema procjeni apostolskoga administratora, nove su župe brojile: 19.000 duša Uznesenje Marijino, 7000 Bezgrješna, 3000 Svi sveti, 7000 Presveti Otkupitelj, 3000 Sveti Nikola, 1900 Drenova. (Izvor: Dr. sc. Marko MEDVED: OSNIVANJE NOVIH RIJEČKIH ŽUPA 1923. GODINE, Izvorni znanstveni članak, str:4, Također: Dekret Isidora Saina, 16. srpnja 1923. Nar, Ada 23/1923., Također: Marko MEDVED: NASTANAK RIJEČKE BISKUPIJE 1925. GODINE)
1923. 24. Srpnja pošto su talijanski svećenici počeli preuzimati riječke župe, Sušački dnevnik "Primorski Novi list" piše kako će nove župe voditi talijanski svećenici koji su neprijateljski raspoloženi prema Hrvatima. Navodi kako riječki Hrvati protestiraju, da je održan skup na Kozali, ali je morao biti prekinut uslijed fašističkih prijetnji. Kritike se upućuju i prema Svetoj Stolici: "[...] nismo se nadali da će rimska stolica tako djelovati". Slični su komentari ponovljeni i 29. Srpnja 1923. (Izvor: Zoran Grijak, "Odnos Hrvata prema problemu odvajanja riječke župe od Senjsko-modruške biskupije (1891. -1925.)
1923. 01. Kolovoza Dekretom apostolskog administratora riječke biskupije mons. Izidora Saina, opata O.S.B., od 16. srpnja 1923., kojim je razgraničena najstarija riječka župa Uznesenja Marijina, uz ostale župe (Gospe Lurdske, Presv. Otkupitelja i Svetog Nikole) osnovana je župa Svih Svetih na Kozali. Novoosnovana župa Svih Svetih počela je djelovati 1. kolovoza 1923. godine. Nakon osnutka župe, njezino upravljanje biskup Sain prvo je povjerio župniku zborne crkve Uznesenja Marijina Ivanu Kukaniću, a 1924. godine je prvim župnikom kozalske župe imenovao Ivana Reglatia.
1923. 01. Kolovoza pri kapucinskom samostanu i crkvi Gospe Lurdske uspostavljena je župa u čast Blažene Djevice Marije Lurdske te biva pritjelovljena kapucinskom Redu. Poslije prvog svjetskog rata, nakon odlaska hrvatskih kapucinskih redovnika, samostan je bio pripojen Venecijanskoj provinciji, a jedinstvena riječka župa podijeljena je na četiri dijela: , Sv. Nikola, Presveti Otkupitelj i Svi sveti (Kozala). Tada je u privremenu funkciju stavljena i gornja crkva Gospe Lurdske. Talijanski kapucini prodali su strojeve iz tiskare Miriam, planirajući prenamijeniti taj prostor za kazalište. (Izvor: Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića Rijeka - Samostan Gospe Lurdske)
1923. 03. Rujna prestaje talijanska uprava nad Sušakom. Trajala je od 20. Studenog 1918. U Kolovozu 1922. godine, sukladno sporazumu postignutom s Italijom u Santa Margheriti, Kraljevini SHS je priznat suverenitet i nad Gradom Sušakom, ali tek 03. Ožujka 1923. godine povlači se Hvataljka koju je izmislio Gjuro Catti talijanska vojska. (Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, SUMARNI INVENTAR, Albino Senčić: GRADSKO POGLAVARSTVO SUŠAK 1888-1945, Također: Goran Moravček: Nepostojeći grad Sušak, Također: Goran Moravček: Rijeka - između mita i povijesti, Adamić, 2006)
1923 10. Rujna U Begunju u Sloveniji umire Gjuro Catti, liječnik laringolog i internist. Studij medicine završava u Beču 1873. gdje nastavlja raditi na tamošnjoj laringološkoj klinici. Vraća se u Rijeku gdje je u periodu od 1879. do 1919. predstojnik Internog odjela Gradske bolnice sv. Duha. Konstruirao je originalnu hvataljku za vađenje adenoidnih vegetacija pod kontrolom oka (slika desno). (Izvor: Hrvatska Enciklopedija, Catti, Gjuro), Također: Amir Muzur, Ante Škrobonja: ROOTS OF MEDICAL THOUGHT AND TRADITION IN RIJEKA AND CIRCUMSTANCES OF FOUNDATION OF THE RIJEKA SCHOOL OF MEDICINE, Također: Liječnički vjesnik 1923. br.12. Dragutin MAŠEK: Dr. Gjuro Catti, str:503)
1923. 18. Rujna Benito Mussolini smjenjuje riječku vladu na čelu sa Atiliom Depolliem, te postavlja generala Gaetana Giardina (Montemagno, Italija, 24. Sječnja 1864. – Torino, Italija, 21. Studenog 1935.) (slika ljevo) za vojnog guvernera ("governatore militare" ) "Stato libero di Fiume" u očekivanju njene aneksije Italiji. Tim činom Mussolini je doveo jugoslavenski pregovarački tim pred gotov čin. Vlada generala Giradina trebala je pripremiti Rijeku za skoru aneksiju Italiji. To je vidljivo iz poteza koje je vukao, od kojih je najvažnije bilo uvođenje talijanskih zakona u školstvu, sudstvu i radu. Izvršno tijelo vlade generala Gaetana Giardina zvalo se Vladino vijeće (Consiglio di Governo). Ono je bilo podijeljeno u sedam odjela: unutarnji poslovi, socijalna pomoć, javno školstvo, pravosuđe, javni radovi, trgovina i industrija i financije. 27. Travnja 1924. Gaetano napušta poziciju vojnog guvernera Rijeke i mjenja je za poziciju u vladi grada Rijeke. Rijeka je u to vrijeme već bila anektirana od Italije Rimskim ugovorom od 27. Sječnja 1924. Time je Riječka država prestala i formalno postojati, iako stvarno nije nikada niti profunkcionirala kao država u punom smislu te riječi. 1926. nominiran je na poziciju "Maresciallo d'Italia". Svoj rad započeo je s nalozima za iseljavanje iz Rijeke svih nepoćudnih osoba, bez mogućnosti žalbe na te naredbe. Zatim je premjestio dio riječkih činovnika u Italiju, a na njihovo mjesto doveo Talijane iz Italije. Riječke autonomaše Giardino je stavio pod strogi nadzor i zabranio im udaljavanje iz Rijeke bez dozvole, a s druge strane zabranio je da se autonomašima izdaju karte za prelazak na Sušak. (Izvor: Arhinet: Vojni guverner Rijeke, Identifikator: HR-DARI/S - 13623, Također: wikipedija > Gaetano Giardino, Također: enciclopedia treccani, Nicola Labanca: GIARDINO, Gaetano, Također: FLUMINENSIA, Goran Moravček: Rijeka pod Italijom, objavljeno; 18.03.2013.)
1923. 01. Listopada na Trsatu je osnovan nogometni klub "Frankopan", kao nasljednik nogometnog kluba "Slavija". Zbog otpora tadašnjem okupatoru Italiji i zbog stalnog šikaniranja rad kluba je bio zabranjen.
1923. 10. Listopada zbog teške ekonomske situacije, sve su tvornice u gradu oslobođene plaćanja poreza na prihod do 30. Rujna 1931. (Izvor: Croinfo.net, Forum, Listopad - značajni događaji, Autor: Iliria)
1923. 16. Listopada istaknuti redovnik kapucin, poznati ispovjednik, promicatelj jedinstva kršćana, svetac rimokatoličke Crkve, Leopold Bogdan Mandić (Herceg-Novi, 12. Svibnja 1866. - Padova, 30. Srpnja 1942.) (slika ljevo), započinje svoje kratko djelovanje kod riječkih kapucina kao ispovjednik za Hrvate i druge Slavene. U Rijeci je služio do 11. Studenog 1923. Nakon rada u Rijeci i po volji svojih poglavara bio je određen da se vrati u Padovu, grad u kojem se proslavio kao ispovjednik. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Leopolda blaženim i svetim 16. Listopada 1983. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE, Također: Anđelko Vlah: SVETI LEOPOLD BOGDAN MANDIĆ – OD FIZIČKOG HENDIKEPA DO KARIZMATIČNOG ISPOVJEDNIKA)
Rijeka, Corpus Separatum 1923 1923. 23. Listopada general Gaetano Giardino potpisuje dekret kojim se radi bržeg i lakšeg otpravljanja poslova javne uprave u Rijeku pozivaju talijanski državni službenici. Time je označen i kraj Riječke države (slika desno). Armijski general Gaetano Giardino postao je Vojni guverner Rijeke kada je smjenjen Atilio Depolli 18. Rujna 1923. Rimskim ugovorom od 27. Sječnja 1924 Riječka je država prestala i formalno postojati, iako stvarno nije nikada niti profunkcionirala kao država u punom smislu te riječi. Toga je dana Italija anektirala Rijeku.
1923. 09. Studenog Komunistička partija Rijeke (Partito comunista di Fiume) izdaje "Manifesto", šta je bio i njen posljednji akt. U "Manifestu" su iznjeli svoje neslaganje i protest u vezi pripojenja grada Italiji. Slogani ovoga proglasa su gotovo u cijelosti autonomaške naravi. Otvoreno je prikazano nepovjerenje prema "Ligi Naroda". (Izvor: wikipedija, Communist Party of Fiume, Također: Mihael Sobolevski, Komunistička Partija Rijeke 1921-1924., Izdavač: Centar za historiju radničkog pokreta, Rijeka, 1980.)
1923. 06. Prosinca Civilni magistrat Rijeke upućuje apostolskom administratoru Isidoru Sainu molbu da Zamet uzdigne u župu. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, Marko Medved: Župe riječke biskupije tijekom talijanske uprave, Riječki teološki časopis, Vol.33 No.1, Kolovoz 2009., Također: Marko Medved: Riječka crkva i aneksija grada Italiji 1924. godine)
1923. 29. Prosinca vojni guverner Rijeke Gaetano Giardino (Montemagno, Italija, 24. Sječnja 1864. – Torino, Italija, 21. Studenog 1935.) dekretom naredio konverziju svih novčanica koje su izdavale riječke privremene vlade u lire, a početkom Siječnja 1924. započeo je novačiti dobrovoljce za talijansku ratnu mornaricu. Izvršne poslove u Rijeci i pripremu aneksije grada Italiji za Giardinovu vladu je vodilo Vladino vijeće (Consiglio di Governo). Služio je kao vojni guverner Rijeke od 17. Rujna 1923. do 16 Ožujak 1924.
1923. Od te godine stvarni gospodari rijeke su Fašisti načelu sa Giovannijem Nino Host-Venturijem (Rijeka, 24 Lipnja 1892 – Buenos Aires, 29 Travnja 1980)
1923. Riječka je vodovodna je mreža produžena u pravcu Kostabele i Dječje bolnice, a kasnije do Bivla i kroz industrijsku zonu do Kantride. Za viša područja grada na Kantridi se gradi crpna stanica s vodospremom, a nešto kasnije gradi se i crpna stanica koja crpi vodu do vodosprema u Opatiji, čime je sav priobalni dio do Opatije dobio vodu. (Izvor: Gradilišta, Branko Nadilo: VODOOPSKRBA RIJEČKOG PODRUČJA I GRADNJA VODOSPREME STRELJANA, GRAĐEVINAR 52 (2000), str:2)
1924. 08. Siječnja prvi puta je jugoslavenska vojska došla u Zamet.
1924. Sječnja Uspostavom granice na Rječini, Sušak je 1924. godine ostao bez ijedne zdravstvene ustanove. Za to veliko područje Primorja, Gorskog kotara i otoka trebalo je oformiti zdravstvenu službu. U svrhu gradnje bolnice na Sušaku kupuje se zemljište na Krimeji, zvano Gorovo, gdje je bio ljetnikovac obitelji Frlan iz Rijeke. Tu je kuću kupio sušački građanin Francesco Sabatini, a od njega ju je, zajedno sa zemljištem, otkupila Općina grada Sušaka (u današnjoj Ulici Tome Strižića 3). U toj je zgradi, nakon njezine obnove, u Siječnju 1924. god. otvorena mala bolnica pod imenom "Opća
gradska bolnica" koja je imala samo Opći odjel i malu operacijsku dvoranu za poneki manji kirurški zahvat. Njezin je ravnatelj bio dr. Velimir Guteša koji je u ono doba osim općih kirurških operacija obavljao i neke ginekološke zahvate te tonzilektomije. Dodijeljen mu je i sekundarac, mladi kirurg dr. Petar Župan. Bolnica je imala 72 kreveta i očito je bila premala da bi primila sve bolesnike iz Primorja, Savske banovine i Gorskog kotara. Na inicijativu gradonačelnika Sušaka Đure Ružića i uz podršku bana Savske banovine dr. Ive Perovića, odlučeno je da se otkupi zemljište 'male bolnice' i izgradi nova, moderna zgrada. Na raspisanom natječaju usvojen je nacrt inž. Stanka Kliske iz Zagreba. Gradnjom bolnice započelo se 1932. godine. (Izvor: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji, Također: Pregledni rad, Acta med-hist Adriat 2005;3(2);223-242, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str: 8)
1924. 13. Sječnja U Kastvu kraj Rijeke rođen Davorin Martino Marčelja, sa šest godina seli u Zagreb, gdje postaje član zagrebačke Mladosti. 1942. postaje prvak Nezavisne Države Hrvatske u desetoboju, a kao reprezentativac Jugoslavije 1946. na prvoj Balkanijadi u Tirani postaje prvak Balkana u bacanju koplja, sudionik je Olimpijada 1948. u Londonu (18. u desetoboju), te 1952. u Helsinkiju (zbog ozljede nije završio nastup). Umro je u Zagrebu 02. Lipnja 2011. u 88. godini u Zagrebu. (Izvor: Sports-Reference.com, Davorin Marčelja, Također: Aukcije.hr, OLIMPIJAC I VIŠESTRUKI PRVAK JUGOSLAVIJE - legitimacija za 1945/46.g.)
1924. 27. Siječnja potpisan Rimski ugovor (Rimski pakt), koji predstavlja dogovor između Italije (Benito Mussolini) i Kraljevine SHS (srpski ministar Nikola Pašić), kojim su van snage stavljeni pojedini dijelovi Rapallskog ugovora, kojim je stvorena Slobodna Država Rijeka, nestaje Riječka Država, a člankom 2.

Karta Rijeke 1924

toga ugovora riješeno je "Riječko pitanje" u korist Italije. Člankom 9. zajamčena su "jugoslavenskoj" manjini u Rijeci sva prava koja ima talijanska manjina u Dalmaciji. Sastojao se od "Pakta o prijateljstvu" između Kraljevina SHS i Italije i "Sporazuma o Rijeci", čime je grad pripojen Italiji. Potpisali su ga u ime Kraljevine SHS premijer Nikola Pašić i ministar "inostranih" poslova Momčilo Ninčić, a s talijanske strane Benito Mussolini. Njime je odobrena i priznata aneksija Rijeke. Granična linija dviju država slijedila je cestu Rijeka-Kastav, tako da su sama cesta i područja sjeverno od nje pripali Kraljevini SHS, a južna Italiji. Kraljevini SHS priznata su i područja sjeverno od Tometića, Brguda, Pehlina, Drenove te mjesto Pehlin i čitav tok Rječine, dok su Italiji pripali Tometići, Brgud i Drenova. Slavenska je strana dobila i Deltu s Barošem. U vrijeme potpisivanja Rimskih ugovora Rijeka je već bila potpuno talijanizirani grad, iz kojeg su protjerani svi oni koji su se protivili aneksiji i u koji se doselilo dosta Talijana iz Italije, tako da je time samo ozakonjeno već postojeće stanje. Dana 22. Veljače, nakon ratifikacije objavljen je Dekret o aneksiji Rijeke Kraljevini Italiji, kojim je objavljeno da su grad Rijeka i njegov teritorij "integralni dio Kraljevine Italije". Osnovana je Kvarnerska pokrajina (Provincia del Carnaro) (slika ljevo gore) sa sjedištem u Rijeci. Rimskim ugovorom prestaje postojati Riječka država koja se u raznim oblicima i pod različitim uvjetima pojavljuje u XIX i XX stoljeću, od proglašenja Corpus Separatuma do Rimskog ugovora. Riječka država bila je još samo jedna od verzija Corpus Separatum-a koji se prvi put u povijesti Rijeke pojavio dekretom Marije Terezije 23. Travnja 1779, a koji je poznatom Riječkom krpicom iz 1868 godine omogučio Mađarima da od 1868 do 1918 vladaju Rijekom. Ugovorom su Delta i luka Baroš ušli u sastav jugoslavenske države, a Rijeka je pripala Kraljevini Italiji. U Članku 1. Rimskoga ugovora stoji:

"Talijanska vlada priznaje punu i cjelokupnu suverenost Kraljevini SHS nad lukom Baroš i nad Deltom, koji će biti evakuirani i predati nadležnim vlastima Kraljevine SHS u roku od dva dana po razmjeni ratifikacije ovog sporazuma."

Temeljem Rimskog ugovora i aneksijom grada Italiji, fašistički Rim je istovremeno s uklanjanjem Slobodne Države Rijeke likvidirao i stari "corpus separatum". Posljednja riječka privremena vlada generala Giardina svoje je dužnosti obavljala do 22. Veljače 1924. godine, kada je Rijeka uključena u teritorijalno-administrativnu podjelu Kraljevine Italije te je postala političko središte novoosnovane Kvarnerske provincije (Provincia del Carnaro). Vlada "Slobodne Države Rijeka" u izgnanstvu nije priznavala čin pripojenja Rijeke Italiji smatrajući ga međunarodno pravno ništavnim te je nastavila djelovati u egzilu. (Izvor: Daniele Caviglia: "Premesse e condizioni per il Patto di Roma", u: Rijeka u stoljeću velikih promjena, str. 196., Također: Skupština općine Rijeka, GRUPA AUTORA: POVIJEST RIJEKE, Izdavacki centar Rijeka, 1988. Također: A. Rački, Prilozi k povijesti grada Sušaka, Rijeka, 1947., 1991., Također: wikipedia, Rimski ugovor (Rimski pakt), Također: wikipedija, Slobodna Država Rijeka, Također: Izvorni znanstveni rad, Marko Medved: GRAD RIJEKA – BISKUPIJSKO SREDIŠTE, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 64, Ljubinka Toševa Krapowicz: RIJEČKI OTPOR)
1924. Sječanj Završetkom radova koji su počeli 1922. na preuređenju ljetnikovca obitelji trgovca Francesca Sabatinija na području Krimeje, konačno je otvorena prva "prava" bolnica u Sušaku (u današnjoj Ulici Tome Strižića 3) pod imenom "Opća gradska bolnica" koja je imala samo Opći odjel i malu operacijsku dvoranu za poneki manji kirurški zahvat. No bolnica se ubrzo pokazala nedovoljnom pa su se ipak morala pronaći dodatna sredstva kojima se, nakon dvije godine (1926.), izgradila još jedna prizemna zgrada (sjeverozapadno od postojeće bolnice). Nakon toga je cijela bolnica preuređena i dobila je tri odjela: u dotadašnjoj zgradi otvorena su dva odjela, Interni i Kirurški s operacijskom dvoranom, a u novoizgrađenoj prizemnici osnovan je Zarazni odjel s 22 kreveta pa je time broj postelja povećan sa 50 na ukupno 72. Za prvog ravnatelja bolnice, ujedno i voditelja Kirurškog odjela, postavljen je dr. Velimir Guteša koji je u ono doba osim općih kirurških operacija obavljao i neke ginekološke zahvate te tonzilektomije. Dodijeljen mu je i sekundarac, mladi kirurg dr. Petar Župan. Liječenje svih ostalih nekirurških bolesnika povjereno je dr. Đuri Štrcaju koji je uz Interni odjel obavljao nadzor i nad Zaraznim odjelom. I njemu je kao ispomoć dodijeljen sekundarac, dr. Niko Moretti, internist koji je u gradu imao i privatnu ordinaciju s rendgenskim aparatom (prvim u Sušaku!) pa je bolnici mogao pružati i uslugu rtg-pregleda. Za pomoćno medicinsko osoblje odabrane su sestre milosrdnice i primalje. U to je vrijeme Sušak je već dosegnuo brojku od oko 16.000 stanovnika. I dalje se velik broj specijalističkih pregleda morao obavljati u susjednoj riječkoj bolnici, dakle preko granice u Italiji. Te su usluge dosegnule već prosječnu brojku od 675 bolesnika na godinu, što je iziskivalo velike novčane izdatke. Bolnica se pokazala nedovoljnom pa su se ipak morala pronaći dodatna sredstva kojima se, nakon dvije godine (1926.), izgradila još jedna prizemna zgrada, sjeverozapadno od postojeće bolnice. (Izvor: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji, Također:Pregledni rad, Acta med-hist Adriat 2005;3(2);223-242, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str: 9)
1924. 22. Veljače Nakon ratifikacije i razmjene ratifikacijskih instrumenata, objavljen je u Italiji Dekret o aneksiji, kojim je objavljeno da je grad Rijeka i njegov teritorij "integralni dio Kraljevine Italije". Istoga je dana formirana i Kvarnerska provincija sa sjedištem u Rijeci. Provincija se sastojala od tri kotara (Rijeka, Volosko - Opatija i Ilirski Bistrica). Riječka država je likvidirana, grad je pripao Italiji, a Kraljevina SHS osigurala je svoj suverenitet nad Sušakom, Deltom, Brajdicom i lukom Baroš i manji dio riječkog velikog lukobrana koji je činio tehnološku cjelinu s lukom Baroš. Državica je podijeljena tako da su Kraljevini SHS pripali Srdoči, sjeverna područja bez Drenove i vode Rječine. Od današnjeg Titovog trga (gdje je bio granični prijelaz) granica je tekla Mrtvim kanalom, južnim rubom današnje Demetrove ulice. Granična linija dviju država slijedila je cestu Rijeka-Kastav, tako da su sama cesta i područja sjeverno od nje pripali Kraljevini SHS, a južna Italiji. Kraljevini SHS priznata su i područja sjeverno od Tometića, Brguda, Pehlina, Drenove te mjesto Pehlin i čitav tok Rječine, dok su Italiji pripali Tometići, Brgud i Drenova. (Izvor: Marko MEDVED: NASTANAK RIJEČKE BISKUPIJE 1925. GODINE, Također: F. ČULINOVIĆ: Riječka država. Od Londonskog pakta i Danuncijade do Rapalla i aneksije Italiji, Rijeka, 1953., str:233–238., Također: Elektronske Novine, Istorija (dobro)susedskih odnosa, Vuk Perišić: Jadransko pitanje (2))
1924. 26. Veljače Zametske žene obranile crkvu i Zamet. Mješovita komisija za razgraničenja stigla je na Zamet. Narod je znao da bi crkva trebala pripasti Italiji. Na dani znak zvonjavom na crkvi (slika desno), oko članova Komisije skupilo se mnoštvo stanovnika predvođenih zametskim ženama. Unatoč prijetnjama karabinjera, nisu se htjeli razići. "Nedamo našega!" vikali su. Komisija se nemoćna povukla južno od crkve ostavljajući crkvu sa Zametom Jugoslaviji. (Izvor: Forum Croinfo.net, Župna crkva Srca Isusova na Zametu)
1924. Sve do te godine Sušak nije imao niti željezničku stanicu niti putničkog pristaništa. Sušačani su se morali ukrcati na vlak ili parobrod u Rijeci i na povratku opet iskrcati se u Rijeci. Radi nabavke potrebne robe Sušačani su išli u Rijeku, a išli su i na riječku tržnicu i ribarnicu, jer je na Sušaku izbor robe bio slab i nepotpun. (Izvor: Gimnazija Mirko Lenac 1896.-1966., Tipograf, Rijeka 1966., str. 31.)
1924. Vjersku službu nad Riječkom bolnicom preuzima kapucinski konvent, a bolničkim kapelanom je imenovan Luigi Maria Torcoletti, pasionirani historiograf. Za svoj je posao dobivao mjesečnu plaću od 350 lira. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Amir Muzur, Ante Škrobonja: GRADSKA BOLNICA (BOLNICA SV. DUHA) RIJEKA – OKOLNOSTI PREMJEŠTAJA IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA)
1924. Zdravstvena služba XXVI. pješačkog puka izvješćuje gradski Ured za higijenu o znatnom porastu "spolno-sifilitičkih bolesti zbog nečistih snošaja obavljanih u javnim kućama ovoga grada", s naglaskom na najnoviji slučaj inicijalnog sifilisa u vojnika koji je imao jedan jedini snošaj u bordelu na adresi Via della Polveriera 32. U to doba, dakle, sredinom 1920-ih, u Rijeci djeluje osam javnih kuća. Koliko je taj zanat bio razvijen, ali i prihvaćen, govori i to što se i Dermosifilopatski odjel bolnice, dovršen u Srpnju 1923., poluslužbeno nazivao "Padiglione prostitute" (Odjel za prostitutke) pa se tražila i dozvola za gradnju zida koji bi odvojio venerične bolesnice od kožnih. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Amir Muzur, Ante Škrobonja: GRADSKA BOLNICA (BOLNICA SV. DUHA) RIJEKA – OKOLNOSTI PREMJEŠTAJA IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA)

Naslovnica u boji Domenica del Corriere
od 10.02.1924.

1924. 10. Veljače na naslovnici u boji talijanskih dnevnih novina "La Domenica del Corriere" izašla ilustracija Achille Beltrame (slika desno) o velikim manifestacijama u Rijeci povodom aneksije Rijeke Italiji.
1924. 22. Veljače Italija izdaje dekret o aneksiji Rijeke, a Kraljevini SHS prepušteni su samo gradska područja Delte i luke Baross. Talijanski kralj Vitorio Emanuele III izdale proglas "Istituzione della provincia del Carnaro con capoluogo Fiume" (Osnivanje Kvarnerske provincije sa središtem u Rijeci). Proglas u cjelini možete vidjeti ovdje. Proglas počinje sa:

VITTORIO EMANUELE III
PER GRAZIA DI DIO E PER VOLONTÀ DELLA NAZIONE
RE D’ITALIA

Veduto il R. decreto legge 22 febbraio 1924, n. 211;
Udito il Consiglio dei Ministri;
Sulla proposta del Nostro Ministro Segretario di Stato per gli affari dell’interno, Presidente del Consiglio dei Ministri, di concerto col Ministro Segretario di Stato per le Finanze;
Abbiamo decretato e decretiamo:

Art. 1.
È istituita la provincia del Carnaro con capoluogo Fiume.
Essa comprende due circondari costituiti l’uno dalla città di Fiume col territorio annesso al Regno in virtù del R. decreto-legge 22 febbraio 1924, n. 211, e l’altro dall’attuale circondario di Volosca Abbazia, che viene distaccato dalla provincia dell’Istria, eccettuati i comuni di Castelnuovo e Matteria che vengono aggregati al circondario di Capodistria.

1924. 24. Veljače i posljednji ostaci talijanskih trupa napustili Sušak i sušačku luku. U Sušaku je tada počeo djelovati politički sustav Kraljevine SHS. Nakon potpisanih Rimskih ugovora 27. Siječnja 1924. godine odlučeno je da se "Luka Baroš" (tako se zvala pod Austro-Ugarskom, a tokom talijanske okupacije zvala se "Nazario Sauro") preda Kraljevini SHS i nazove "Sušačka luka". Teritorij "Bankino" u samoj luci nazvati će se "Karađorđevo pristanište". Pristanište nasuprot bivšeg "Bankina" nazvati će se "Pristanište kralja Aleksandra". Gat u sredini, na dnu luke, nazvati će se "Gat Erazma Barčića". Od ovog gata u Mrtvi kanal produžena sušačka obala nazvati će se "Obala Frana Supila". (Izvor: Ivan V. Perović: Crtice iz okupiranog Sušaka, Primorski štamparski zavod, Sušak 1934., str. 150, Također: Željko Bartulović: Sušak 1919.-1947., Adamić, Rijeka 2004., str. 476., Također: Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Stručni rad, Dajana Đurić: Državnopravni položaj Rijeke u D'Annunzijevom vremenu 1918.-1920.)
1924. 24. Veljače Kraljevskim dekretom br. 235, određeno je da je krajnji datum zamjene Riječke krune (tal. corona Fiumana, kratica Cor. ili FIUK, nazivana još i CF kruna (Cita' di Fiume)) 30. Travnja 1924., i to u omjeru 0,40 talijanske lire za jednu riječku krunu. Riječka kruna uvedena je u Slobodnu Državu Rijeka 18. Travnja 1919. žigosanjem prethodne austro-ugarske krune prema odluci Talijanskog nacionalnog vijeća Rijeke koje je ostvarivalo vlast u gradu. Bila je službena valuta grada Rijeke do 26. Rujna 1920. kada je, po nalogu generala Amantea, zapovjednika talijanske vojske u Rijeci, talijanska lira uvedena kao novi službena valuta. Ali Kruna je svejedno ostala u optjecaju sve do aneksije Rijeke Italiji u Veljači 1924. (Izvor: Wikipedia, Riječka kruna)
1924. 27. Veljače, kraljevskim dekretom br. 213, kao posljedica Rimskog sporazuma od 27. Sječnja 1924., osnovana je Kvarnerska (kasnije Riječka) pokrajina (Provincia dell Quarnaro) sa sjedištem u Rijeci, dok je do uspostave rada njezinog političkog izvršnog tijela, prefekture, proteklo još neko vrijeme. Osim tadašnje Rijeke — obuhvaćala je i liburnijski dio Istre, dio Kastavštine i susjedno područje Slovenije. Izvor ovlasti u razdoblju od Siječnja 1924. do Ožujka 1926. bio je za Riječku pokrajinu utvrđen nizom kraljevskih dekreta. Prvi prefekt Kvarnerske pokrajine, di Donato, postavljen je na čelo političke vlasti u Pokrajini dekretom br. 582 od 27. Travnja 1924. Provincija se sastojala od tri kotara : Rijeka, Volosko - Opatija i Ilirski Bistrica (Fiume, Volosca-Abbazia, Villa del Nevoso). Kraljevskim dekretom broj 579 od 14. Ožujka 1926. na Riječku je pokrajinu proširen talijanski općinski i provincijski zakon. Time je Rijeka, nakon višegodišnjeg vojnog, političkog i međunarodnopravnog procesa započetkog krajem 1918., bila u cijelosti uklopljena u teritorijalno-administrativni sustav Kraljevine Italije. (Izvor: Arhinet, Stvaratelji, Naziv: Riječka prefektura)
1924. 16. Ožujka Talijanski kralj Vittorio Emanuele III dolazi u posjet Rijeci na krstarici "Brindisi" (slika desno) u pratnji brodova "Carlo Mirabello", "Indomito" , "Insidioso" , "Cirenaica" i "Nievo" . Brod pristaje na vrhu mola Adamich, te kroz trijumfalni luk odlazi do auta, koji ga je odvezao do municipija. Dočekan je od Antonia Grossicha, i u Guvernerovoj palači

Talijanski kralj primio je ključeve Rijeke 16. Ožujka 1924. godine iz ruku generala Gaetana Giardina

u Rijeci službeno proglasio aneksiju, priključenje Rijeke Kraljevini Italiji, pod fašističkom vladavinom Benita Mussolinija. Proglas je s balkona Guvernerove palače pročitao riječki guverner general Gaetano Giardini. Ključevi grada tom su prigodom simbolično bili uručeni talijanskome kraju (Slike ljevo). Aneksija Rijeke je omogućena Italiji temeljem Rimskoga ugovora, sklopljenog između dviju kraljevina, jugoslavenske i talijanske, 27. Siječnja 1924. godine. Popodne je posjetio Opatiju, Volosko i Lovran, a navečer u općinskom kazalištu prisustvuje Mascagnijevoj operi "Il piccolo Marat" Talianskog compozitora Pietra Mascagnie. U 19,45 prošao sve obale da bi se ukrcao na "Brindisi" te koji sat kasnije napustio Rijeku. Ovaj dan proglašen je praznikom (solennita' civile) kojim se slavi aneksija Rijeke Italiji. Odluka je datirana u Rimu 9. Ožujka 1924., a pretvorena u zakon 17. Travnja 1925. pod br. 473. (Izvor: fluminensia.org, Goran Moravček: Rijeka pod Italijom)
1924. 27. Travnja Kraljevskim dekretom br. 582 postavljen je na čelo političke vlasti u Kvarnerskoj Pokrajini (prefekturi) prvi prefekt pokrajine, di Donato. Kvarnerska (kasnije Riječka) pokrajina osnovana je kraljevskim dekretom br. 213 27. Veljače 1920. (Izvor: Arhinet, Stvaratelji, Naziv: Riječka prefektura)
1924. 08. Svibnja uređenjem administracije u novim krajevima koji su pripali Italiji na temelju Rimskog sporazuma sklopljenog 27. Siječnja 1924. između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Rijeka je postala administrativno središte nove talijanske Kvarnerske pokrajine. Točnije, kraljevskim dekretom br. 213 iz 1924. godine osniva se Kvarnerska pokrajina (Provincia del Camaro) sa sjedištem u Rijeci. U okviru ove nove teritorijalne podjele Rijeka gubi onu povoljnost koju je imala do 1. svjetskog rata. Pod talijanskom upravom Rijeka je izgubila 3/4 svojeg predratnog prometa i gotovo cijelo svoje brodarstvo. Trgovina i industrija počele su nazadovati i propadati. U takvim političkim prilikama osniva se u Rijeci nova Trgovačko-obrtnička komora za područje Rijeke i čitave Kvarnerske pokrajine, kao javna, savjetodavna ustanova državne i lokalne administracije koja zastupa interese trgovine i industrije na svom području. Naziv je nove komore "Trgovačko-obrtnicka Komora Kvarnerske pokrajine" (Camera di Commercio e Industria della Provincia del Carnaro - Fiume). Osnutak komore bio je potvrđen kraljevskim dekretom br. 750, od 08. svibnja 1924. god. Godine 1926. ova ustanova mijenja naziv u "Pokrajinsko gospodarsko vijeće", jer sada zastupa interese cjelokupnog gospodarstva na istom području. Jačanje fašističkog korporativnog sustava odražava se i u toj ustanovi stvaranjem Pokrajinskog vijeća korporativnog gospodarstva 1931. godine i Pokrajinskog vijeća korporacija 1937. godine. Nakon 1945. godine ova je ustanova ukinuta. (Izvor: Raccotla ufficiale delle Leggi e dei Decreti del Regno d 'Italia, Anno 1924., str. 1818-1847.) Ovoj komori prethodila je Trgovačko-obrtnička komora (Camera di commercio e industria) osnovana banskim dekretom br. 1350, 21. Veljače 1852. u Rijeci. Ova ustanova djeluje do 1945. godine kada su naredbom Vojne uprave Jugoslavenske armije Gospodarsko vijeće i Pokrajinski ured ukinuti. (Izvor: Državni arhiv u Rijeci, Stručni članak, Zadarka GREBLO: TRGOVAČKO-OBRTNIČKA KOMORA U RIJECI 1924.-1945)
1924.19. Lipnja prestale su izlaziti novine "Primorski novi list". Novine su željele "obnoviti tradicije i značenje Supilova "Novog lista". List je izlazio dnevno. Tiskao se u "Primorskom štamparskom zavodu", urednici su bili Nikola Polić, književnik, i J. Baselli. Sa izlaženjem su počele 1923. (Izvor: Wikipedia, Novi list, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Novi list)
1924. 21. Lipnja Izašao prvi i jedini broj novina "Novi list". Tiskanje je obustavljeno nakon prvog broja, a njihov nasljednik je "Sušački Novi list" Frana Supila. (Izvor: Forum Croinfo.net, Povijesni dokumenti s ovih prostora, Također: Forum Croinfo.net, Lipanj - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1924. 28. i 29. Lipnja na Sušaku se održava veliki sokolski kongres i slet povodom proslave dvadesetogodišnjica osnutka sokolske župe Sušak-Rijeka. Istom je prilikom inaugurirarana nova sokolska zastava koju je kao dar iz Beograda donesao pukovnik Lazarević. Prema policijskom izvješću, kongresu u Sušaku prisustvovale su i brojne pristaše iz Rijeke, najvjerojatnije oko tri tisuće antitalijanski raspoloženog građanstva Rijeke. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 64, Ljubinka Toševa Krapowicz: RIJEČKI OTPOR)
1924. 30. Lipnja Rijeka je postala sjedište "Kvarnerske provincije" ("Prefettura del Carnaro"). "Kvarnersku provinciju" kao višu administrativnu jedinicu činili su grad Rijeka i 12 općina (comuni). Općine su bile: Opatija (Abbazia), Podgrad (Castelnuovo), Jablanica (Castel Jablanizza), Klana (Clana), Jelšane (Elsane), Knežak (Fontana del Conte), Lovran (Laurana), Materija (Matteria), Matulji (Mattuglie), Mošćenice (Moschiena), Prem (Primano) i Ilirska Bistrica (Villa del Nevoso). Na površini od oko 1.000 km2 živjelo je sredinom 1940. godine 116.062 stanovnika. Od toga broja nešto više od polovice stanovnika živjelo je u gradu Rijeci. Od toga broja bilo je ukupno 53.722 Hrvata (izjasnili su se kao Riječani, Hrvati ili Slovenci) i 41.314 Italijana. U samom gradu Rijeci živjelo je 11.119 Hrvata i 32.415 Italijana. (Izvor: G. Perselli, Etnia IV, Trieste Rovigno, 1993, p. 429, Centro di ricerche storiche di Rovigno, Također: HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB: AMLETO BALLARINI, MIHAEL SOBOLEVSKI: Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.))
1924. 03. Srpnja Izvanredni povjerenik za riječku općinu upućuje Prefektu Kvarnerske provincije protokolirani koncept dopisa u kojem Izvanredni povjerenik polazi od odredbi Pravilnika za državne arhive ("Regolamento per gli archivi di Stato") od 02. Listopada 1911. godine, po kojima bi u svim gradovima što su prije uspostave talijanskog Kraljevstva imali državnost, ili koji su imali posebno istaknutu povijest, valjalo osnovati posebne arhivske direkcije. To je prvi pisani trag težnji osnivanja prve riječke arhivske ustanove, državnog arhiva u Rijeci. Prvo i do sada jedino sjedište riječkog arhiva je doista i uređeno u vili Margherita. Konačna pogodba o korištenju zgrade, potpisana je 31. Kolovoza 1927. godine temeljem Odluke Povjerenika za općinu Rijeka od 16. Listopada 1926. br. 308, prihvaćene od strane Odbora Kvarnerske provincije (Giunta provinciale) na sjednici od 19. Studenog 1926. godine. (Izvor: Povijesni arhiv Rijeka, Stručni članak, Boris Zakošek: RAZVOJ ZAŠTITE ARHIVSKE GRAĐE NA PODRUČJU NADLEŽNOSTI POVIJESNOG ARHIVA RIJEKA)
1924. 08. Srpnja u Državnom arhivu u Rijeci, u spisu "Regia Prefettura per la Provincia del Carnaro, GABINETTO Anno 1924, Serie 1, Categ. 4. Titolo dell'affare: Unione Sportiva Fiumana", dokument pod brojem 1044/Gab.,1924 od 8. srpnja 1924. kojim R. QUESTURA DI FIUME potvrđuje zaprimanje zahtjeva za registracijom sportskog društva U.S. Fiumana, s priloženim statutom. Smatra se da je osnovano početkom rujna 1926. godine, no formalno-pravno osnovano je godinu i pol dana ranije. No, nije tada počelo djelovati jer su "Gloria" i "Olimpia" željeli ostati samostalni klubovi. U Italiji je bila intencija režima da veći gradovi u Italiji imaju jedan jači klub, koji bi predstavljao grad. Od toga su jedino bili izuzeti "Torino" i "Milano", u kojem je "Inter" za vrijeme Mussolinija morao promijeniti ime u "Ambrosiana". Naime, klubovi s juga Italije uvijek su bili slabiji pa se opet politika tu umiješala da bi se stvari izravnale. Pod tim utjecajem osnovana je "Fiumana", ali tu je bilo dosta otpora, koji su na kraju nadvladani pa su se dva najbolja kluba fuzionirana, a najbolji zaigrali u "Divisione Nazionale", podijeljenu tada u dvije skupine. "Fiumana" je prvi put zaigrala u toj ligi u sezoni 1928.-1929., zauzevši 14. mjesto u konkurenciji 16 klubova u skupini. Godine 1943. Italija je kapitulirala, a posljednja službena utakmica "Fiumane" odigrana je na proljeće. Pod njemačkom upravom "Fiumana" je odigrala još samo nekoliko prijateljskih utakmica. Praktički, kako je došla nova jugoslvenska vlast, nije bilo šanse da "Fiumana" nastavi igrati pod tim imenom. (Izvor: Novi List, Zlatko Horvat: Istraživanje riječke nogometne povijesti: "NK Rijeka sigurno nije osnovana 1946. godine, poveznica s Fiumanom je jako čvrsta")
1924. 16. Srpnja Isidoro Sain (1869. – 1932.) (Izidor Šajin), benediktinac, koji je 17. Rujna 1922. imenovan apostolskim administratorom Rijeke i predgrađa, a 1925. biskupom riječko-opatijskim, svojom odlukom dijeli dotadašnju jedinu riječku Župu Uznesenja Marijina na 4 nove: Svih Svetih, Bezgrešnog Začeća Djevice Marije, Presvjetlog Otkupitelja i Svetog Nikole. (Izvor: ANALECTA CROATICA CHRISTIANA, SVEZAK 46, Marko Medved: RIJEČKA CRKVA U RAZDOBLJU FAŠIZMA)

Pozicija Spalionice u odnosu na pumpnu stanicu
izvora pitke vode Zvir 1.

1924. osnovan košarkaški klub "CS Iride". Prva petorica igrača su bili: Astulfoni, Cosulich, Millevoj, Rossi i Raino. U to vrijeme košarka je bila sport rezerviran samo za muškarce. Prvi ženski košarkaški klub osnovan je tek 1936.
1924. Kolovoza u velikoj dvorani hotela "Sušak" (na početku tadašnje Tvorničke ulice, današnje Ružićeve) otvoreno je kino "Balkan" koje kasnije mijenja ime u kino "Jadran".
1924. 31. Kolovoza zatvorena je spalionica smeća na Zviru (slika desno). Gradnja nove spalionice smeća na Zviru započela je u jesen 1904., a pogon je završen i pušten u rad u Svibnju 1905. Dnevno se spaljivalo oko 25 tona smeća. Nakon zaustavljanja pogona, zgrada nije bila u upotrebi do 1938. kada je pogon rastavljen, a zgrada prenamjenjena za potrebe susjedne termoelektrane. Na slici desno vidi se pozicija Spalionice u odnosu na pumpnu stanicu izvora pitke vode Zvir 1. (Izvor: croinfo.net, Ekspedicije istraživanja regije, Termoelektrane u rijeci - povijest i fotografije nekad i sada, Također: rijekaheritage.org, Riječka Industrija, Zgrada spalionice smeća, Također: Izložba: 125 godina električne energije u Rijeci, Autorica izložbe i kataloga: mr.sc. Nana Palinić, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 53, Nana Palinić: I BI SVJETLOST)
1924. Plivači sušačke Victorije sudjelovali su na Olimpijadi u Parizu.
1924. "Stabilimento Whitehead" (Tvornica Torpedo), dijelom u vlasništvu (50%), ali pod punim upravnim nadzorom britanske grupacije Vickers-Armstrong Whitworth, je bila u procesu stečaja. Nakon završetka Prvog Svjetskog Rata, ono što je ostalo od "Stabilimento Whitehead" sviđalo se Industrijskoj grupaciji iz Livorna na čelu koje je bio Giuseppe Orlando. Pošlo im je za rukom preuzeti upravu nad tvornicom. Kako stečajna procedura još nije bila potpuno definirana, Orlando je sastavio sporazum sa stečajnim upraviteljem koji ga je ovlastio da rukovodi tvornicom počevši od Siječnja 1924., na osnovi ugovora o najmu koji je formalno provela kompanija pod nazivom "Stabilimento Whitehead – Societa di Esercisio Anonima". Nakon sređivanja stečajnog postupka (19. Prosinca 1927.) kompanija "Stabilimento Whitehead – Societa di Esercisio Anonima" dobila je vlasništvo nad kompanijom, i 10. Svibnja 1928. ime kompanije mijenja se u "Silurificio Whitehead di Fiume". Pod novim nazivom kompanija razvija nove modele torpeda, proširujući proizvodnju i dobivajući nove klijente.
1924. 04. Rujna Isidoro Sain, na mjesto župnika Ivana Kukanića (koji je bio praktički prisiljen dati ostavku) imenuje Luigija Mariju Torcolettija (Aloysium Mariam Torcoletti, Rijeka, 3. Ožujka 1881. - Zoagli, Italija, 20. Studeni 1956.) kao novog župnika Župe Svih Svetih. (Izvor: SOCIETÀ DI STUDI FIUMANI, SCHEDA BIOGRAFIA PERSONE, Torcoletti Luigi Maria, Također: Darko Deković: ZABRANE I OGRANIČENJA GLAGOLJANJA U RIJECI)
1924. godine u "Teatro Fenice", tadašnjem kazalištu, izgrađena je projekciona kabina s 2 projektora "Prevost" pa je od tada "Teatro Fenice" i kazalište i kino dvorana.
1924. 01. Listopada osnovan je prvi i važniji Građanski tehnički ured u Rijeci pod nazivom "Corpo reale del Genio civile", koji djeluje kao samostojna tehnička oblast vrlo širokih usmjerenja, a izravno je podređen Ministarstvu javnih radova u Rimu. Osnovan je odmah nakon uređenja granice između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije. Do 1934. službeni mu je naziv "Corpo reale del Genio civile", a otada do kraja djelovanja "Ufficio del Genio civile in Fiume".Drugi je "Pokrajinski tehnički ured" odnosno "Provincia del Quarnero – Ufficio tecnico", odnosno, "Amministrazione provinciale – Ufficio tecnico" ili jednostavno "Ufficio tecnico provinciale in Fiume". Osnovan je 14. svibnja 1926. Njegova je oblast znatnomanja od one koju ima Građanski tehnički ured i administrativno je podređen provincijskoj upravi. Osim toga, dok je građanski ured ustrojen tako da djeluje u svojstvu projektnotehničkog zavoda za općedruštvene i državne gradnje i uređaje, te u svojstvu stručnotehničkog nadzornog organa na svom području, Pokrajinski je ured upravno-tehnički organ koji više organizira i prati rad općinskih tehničkih služba nego li građevno-tehničku djelatnost. Tehnički uredi su prestli je djelovati danom oslobođenja Rijeke 3. Svibnja 1945. godine.
1924. 04. Studeni vojvoda Emanuele Filiberto d'Aosta (Đenova, Italija, 13. Sječnja 1869. – Torino, Italija, 4. Srpnja 1931.) dodjeljuje gradu Rijeci "Zlatnu Medalju Civilnih Vrijednosti" (Medaglia d'Oro al Valor Civile) (slika ljevo ceremonija dodjele, slika desno, medalja).
1924. 11. Studeni u Beču umire August Zichy (Ágost gróf Zichy de Zich et Vásonkeö), bivši riječki guverner.
1924. Studeni, nakon što je u Sječnju iste godine primarij riječke bolnice Lionell Lenaz, donedavni ministar prosvjete u D'Annunzijevoj vladi, uputio gradskom poglavarstvu pismo u kojem traži dodatnih sredstava za gradsku bolnicu za nabavu elektrokardiografa, u Studenom je urodila je plodom: bolnica je u Studenome dobila prvi, moderan elektrokardiograf, kupivši ga za 20.000 franaka od jedne francuske tvrtke. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Amir Muzur, Ante Škrobonja: GRADSKA BOLNICA (BOLNICA SV. DUHA) RIJEKA – OKOLNOSTI PREMJEŠTAJA IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA)
1924. Studeni gradski je Ured za higijenu proveo istragu nad dvama bolničarima – Micheleom Fantinijem i Mariom Bratosem, koji su se, prema pisanju lista "La vedetta d'Italia", oglušili o poziv za pomoć stanovite gospođe koju je na ulici bila ulovila "iznenadna slabost". Istraga je ustanovila da je intervencija ipak bila pravodobna i da se nije radilo o daminoj "slabosti" već o pijanstvu. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Amir Muzur, Ante Škrobonja: GRADSKA BOLNICA (BOLNICA SV. DUHA) RIJEKA – OKOLNOSTI PREMJEŠTAJA IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA)
1924. Rijeka pod Italijom gubi ekonomski polet iz vremena Austro-Ugarske, te su svi privredni pokazatelji znatno lošiji no što su bili u vrijeme monarhije. To se najbolje vidi na primjeru lučkog prometa, koji je u Rijeci 1913. godine iznosio ukupno 4 milijuna tona, da bi 1924. godine pao na samo 650.000 tona. Međuratni vrhunci dosegnuti su 1929. i 1940. i iznosili su oko 1,7 milijuna tona. Nekadašnje brodogradilište "Ganz-Danubius" preimenovano je u "Kvarnerska brodogradilišta" ("S.A. Cantieri navali del Quamaro"), no broj zaposlenih je pao sa 1276, koliko ih je bilo 1929., na 418 godine 1934. Jedina firma u Rijeci koja je dobro poslovala u vremenu međuraća bila je "Rafinerija nafte ROMSA", najveća u Italiji, s oko 800 zaposlenih, no uz direktnu potporu države. Podigla je proizvodnju s prerađenih 15.000 tona (1924.) na 114.000 tona (1939.), što je bilo direktno vezano za narasle potrebe vojske i ubrzanim pripremama za rat.

- Riječke Biografije
- Riječka vlast kroz stoljeća
- Povijest Rijeke od 1400 do 1500
- Povijest Rijeke od 1600 do 1625
- Povijest Rijeke od 1650 do 1675
- Povijest Rijeke od 1700 do 1725
- Povijest Rijeke od 1750 do 1775
- Povijest Rijeke od 1800 do 1825
- Povijest Rijeke od 1850 do 1875
- Povijest Rijeke od 1900 do 1925
- Povijest Rijeke od 1950 do 1975
- Povijest Rijeke od 2000 do 2015
- History of Racing, Preluk - Rijeka
- Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Natrag na vrh stranice