Gudac Hinko

Rođen: Sušak, 17. listopad 1912.
Umro: Rijeka: 18. sječanj 1991.

Roditelji: Petar i Franjka
Braća: ??

Supruga: ??
Djeca: ??

Hinko Gudac bio je riječki slikar, jednan od najznačajnijih hrvatskih nadrealista, "Hrvatski Salvador Dali" i kipar. Slikao je od sredine tridesetih do sredine osamdesetih godina prošloga stoljeća. Kao dvanaestogodišnjak je preležao šarlah i ostao gluh, hendikepiran, u svijetu tišine. Hinko je bio pravo čudo umjetničke samosvijesti i vjere u osobni vizualni doživljaj svijeta i osobne kreativne mogućnosti. Nesumnjivo je, kako je težak životni put i hendikep sluha ostavio na Hinka neizbrisiv trag. I to se vidjelo na njegovim slikama. Spadao je u postavu prve poslijeratne generacije istaknutih likovnih umjetnika u Rijeci. Najjači mu je bio negov opus nadrealističkog i erotskog slikarstva.
Slike Hinka Gudca nastajale su u njegovu zagrebačkom stanu, u llici, i u porodičnoj kući u Kraljevici, gdje je dolazio ljeti da bi se posvetio pejzažnima sa motivima Hrvatskog primorja, što je uz aktove, cvijeće i barke najčešće crtao. Radio je u potpunoj osami, s minimalnim kontaktom s javnošću i kritikom.
Osim na unutarnje osjećanje svijeta koje je u velikoj mjeri bilo određeno tišinom, Gudac je osobnu recepciju svijeta mogao uspostaviti samo na osnovu vida i misaonih procesa. Lako je vidjeti da je nadrealizam Hinka Gudac u značajnoj mjeri uvjetovan njegovom gluhoćom, što je posebno došlo do izražaja u prikazivanju ljudskih likova, njihovom čudnom rasporedu u kompoziciciji slike. U Gudčevim slikama se mogu vidjeti i utjecaji njegovog učitelja i uzora, grčko-talijanskog umjetnika i pisca Georgia de Chirika (Volos, Grčka, 10. srpnja 1888. - Rim, 20. studenog 1978.), osnivača metafizičke škole slikarstva i preteča nadrealizma, oca nadrealizma kojega je sreo tokom studijskog boravka u Parizu, 1954. godine.
U njegovim prvim djelima Gudac je proglašavan impresionistom (imao je Gudac i impresionističkih slika) i postimpresionistom, što je istina, jer nadrealisti su svakako došli kasnije. Njegove su impresionističke slike od mnogo manjeg značaja od njegovih nadrealističnih, pogotovo, kad se ima na umu, kako je Hrvatska premalo zastupljena u nadrealistizmu. No, kako vidimo, ulazeći u njegova nadrealistička vremena, Gudac se iskazuje kao osoba koja ne samo da ima hendikep već isti i prikazuje kao sliku. Gotovo apstraktan pristup rješenjima međuprostora oda su tišinom obavijenom kaosu pobuđena doživljaja.

Od posebnog je značaja za Gudca kao nadrealistu mišljenje najznačajnijeg hrvatskog povjesničara poslije II svjetskog rata i utemeljitelja poslijeratne povijesti hrvatske umjetnosti i i sveučilišnog profesora dr. Grge Gamulina (Jelsa, 21. kolovoza 1910. - Zagreb, 2. listopada 1997.) koji je Hinka Gudca digao na pijedestal hrvatskog nadrealizma smatrajući ga najznačajnijim hrvatskim nadrealistom.

Treba istaknuti, kako je jedna od osnovnih karakteristika Hinka Gudca, koju zapažamo promatrajući njegove slike, njegova opsjednutost sa brojem tri, koja se može zapaziti u gotovo svakoj slici. Magičan broj tri (tri žene, tri barke, tri broda) ili rijeđe 2 X 3 = 6 ponavlja se kao refren. Nebeski broj tri, baziran na Svetom trojstvu proteže se kroz čitav ljudski vijek (nebo, zemlja, voda; tijelo, duša, duh; rođenje, život, smrt; pakao, čistilište, raj; prošlost sadašnjost, budućnost i etc.). Nije zato slučajno, što kod Gudčevih slika kad brojimo prisutne likove najčešće nailazimo na broj tri.

Može se slobodno reći, kako je Hinko Gudac poznatiji u inozemstvu nego u svojoj domovini. Veliki broj njegovih slika nalazi se u New Yorku, Parizu i Beogradu.

Rođen je u Sušaku 1912. godine u obitelji Petra Gudca, inače pomorskog strojara i domaćica Franjke.

U mladosti se isticao kao nestašno i nadareno dijete s sklonošću prema prirodi i crtanju likova iz prirode. U dvanaestoj godini teško je obolio od šarlaha, koji mu je kao trajnu posljedicu ostavio gluhoću. Od tada se povukao u sebe i svoj svijet.

25. rujna 1931., kao odličan učenik dobiva stipendiju tadašnjeg Općinskog poglavarstva općine Kraljevica. 15. listopada 1932. upisuje se na "Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt" u Zagrebu u klasi prof. Kršinića, Krizmana, Šenoe i Mujadžića. Današnja "Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu" najstarija je i najznačajnija umjetnička visokoobrazovna institucija u Hrvatskoj. Utemeljena je 1907. godine kao Kraljevsko zemaljsko više obrazovalište za umjetnost i umjetni obrt s ustrojnim statutom i naučnom osnovom s redom predavanja na Slikarskom odjelu, Kiparskom odjelu i Odjelu za kandidate učitelje risanja.

16. lipnja 1936., kao jedan od najboljih učenika u svojoj klasi dobiva posebnu pohvalu rektora akademije, na kojoj i ostaje zaposlenik radeći do mirovine kao nastavnik u "Zemaljskom zavodu za za odgoj gluhonijeme djece".

01. studenog 1936. dobiva mjesto nastavnika likovnog odgoja u "Zemaljskom zavodu za za odgoj gluhonijeme djece" u Zagrebu na adresi Ilica 83 (danas Ulica Vladimira Nazora 47, "Centar za odgoj i obrazovanje "Slava Raškaj") gdje polaže državni ispit i dobiva titulu profesora. Naime, slikarstvo je oduvijek smatrano bitnom psihoterapeutskom mogućnošću hendikepiranih, onih izloženih stresu i psihološki oboljelih.

Pored pedagoškog rada bavio se istraživanjima s područja srednjovjekovne umjetnosti i folklora.

U isto se vrijeme počinje baviti kiparstvom i slikarstvom. Na početku slika postimpresionističke, uglavnom motive iz primorja, portrete i figuralne kompozicije.

Kao slikar i kipar odlazi u Pariz gdje potpada pod utjecaj Giorgia de Chirica i počinje se bavi nadrealizmom, tako da ga možemo smatrati prvim i vodećim hrvatskom nadrealistom.

Tokom Drugog svjetskog rata sklopio je fiktivni brak sa Židovkom, kako bi je spasio od logora.

Zadnjih godina svog života povukao se u svoj svijet tišine u mali atelje na Trešnjevci, družio samo s golubovima, a valorizacija mu se ukupne likovne produkcije svela na tri rečenice koje možemo naći u hemeroteci Moderne galerije u Rijeci i tri rečenice u Enciklopediji likovnih umjetnosti. Teško bolestan Hinko Gudac odlazi u Rijeku gdje 1991. godine umire u Riječkoj bolnici. Sahranjen je na mjesnom groblju u Kraljevici.

Nagađa se da je u privatnom fundusu nasljednika oko 250 slika, a njegove slike nalaze se u raznim ustanovama i privatnim kolekcijama širom svijeta, posebno u Parizu i New Yorku, uz još nekoliko galerija, među kojima je i riječka Moderna galerija gdje su dva ulja na platnu. Najbrojniju kolekciju ima Vladimir Biondić u Zagrebu sa 127 Gudčevih slika.

Imao je desetak samostalnih izložbi, a sudjelovao je i na dvadesetjednoj skupnoj izložbi kod nas i u inozemstvu. Posebno treba istaći izložbe u Zagrebu 1953., 1956., 1960. i 1996., Rijeci, 1955. (u riječkom Malom salonu), te 1996. i 2000., Kraljevici 1998., Beogradu 1956., te Bruxellesu 1953.
Na izložbi u Bruxellesu slikom – "Igračke i vjetrovi" osvojio je srebrnu medalju.

 

 

Kreirao: SEAS

 

 

Izvori:

• Digitalne knjige, Vladimir Biondić
• Frankopan, Skale u čast omiljenog župnika mons. Mije Likovića

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta - Riječka povijest općenito - Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400 - Povijest Rijeke od 1500 do 1600 - Povijest Rijeke od 1625 do 1650 - Povijest Rijeke od 1675 do 1700 - Povijest Rijeke od 1725 do 1750 - Povijest Rijeke od 1775 do 1800 - Povijest Rijeke od 1825 do 1850 - Povijest Rijeke od 1875 do 1900 - Povijest Rijeke od 1925 do 1950 - Povijest Rijeke od 1975 do 2000 - Povijest Rijeke od 2015 do Danas - Rijeka, razni događaji i ostalo - O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije - Riječka vlast kroz stoljeća - Povijest Rijeke od 1400 do 1500 - Povijest Rijeke od 1600 do 1625 - Povijest Rijeke od 1650 do 1675 - Povijest Rijeke od 1700 do 1725 - Povijest Rijeke od 1750 do 1775 - Povijest Rijeke od 1800 do 1825 - Povijest Rijeke od 1850 do 1875 - Povijest Rijeke od 1900 do 1925 - Povijest Rijeke od 1950 do 1975 - Povijest Rijeke od 2000 do 2015 - History of Racing, Preluk - Rijeka - Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Na vrh stranice