Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala  tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.

 

Povijest grada Rijeke (prapovijest - 800 godina prije Krista - 1400)

4. stoljeće prije Krista u putopisnom djelu “Periplus” (doslovno "oplov" ili "peljar") spisu pragmatične naravi, potpuno sačuvanom zemljopisnom tekstu koji kratko i cjelovito govori o Jadranu, spominje se liburnski grad Idassa uz more. Neki autori (A. Mayer) smatraju da je Idassa zapravo staro ime za Trsat. Nezna se tko je je pravi autor tog djela, a mislilo se da je to poznati Grčki zemljopisac Skilak iz Karijande koji je živio u 6 stoljeću. Njega je car Darije angažirao da oplovi indijski ocean od Indije do Arabije i da opiše obale te zemlje. Ovaj tekst nije mogao nastati u 6. stoljeću  jer se u njemu spominju naselja koja su nastala nakon Skilaksovog vremena, ali pošto se prije mislilo da ga je napisao Skilak dalo mu se ime (autoru teksta) pseudo Skilak ( pseudo - lažan ). Tekst je nastao u 4. stoljeću prije Krista. Ako je to istina bilo bi to prvo spominjanje grada na obali mora uz Rječinu, kojeg danas znamo kao Rijeka. (Izvor: wikipedija > Pseudo Skilaks, Također: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga 306, Mate Suić: “Istočna jadranska obala u Pseudo Skilakovu Periplu”, Zagreb 1955, str:121–185., Također: ToposText, Geography, Pseudo-Skylax)
2. stoljeće prije Krista dio Liburna koji je bio "pod Japodima", otkazuje im poslušnost. Njihovom je pomoći krajem 2. stoljeća pr. Kr. i omogućen pohod rimskog konzula Gaja Sempronija Tuditana na Japode, koji je s vojskom krenuo iz Akvileje, preko sjeverne Istre, Ćićarije i Učke, odnosno preko Tarsatike, i prodirao sve do rijeke Krke. Tom su prilikom pokoreni oni Japodi koji su bili smješteni zapadnije, bliže obali (prema izvješćima koja su prenijeli Apijan i Plinije). (Izvor: Rijeka za radoznale, Martina Blečić Kavur: O pitanju etniciteta i autohtonosti kulture rane peregrinske Tarsatike, Također: Izvorni znanstveni rad, Martina Blečić Kavur: Prilog poznavanju antičke Trsatike)

Arheološki ostaci rimskih bedema na brdu Solin kraj Kostrene

800. godine prije Krista pretpostavlja se da je izgrađen nasip prethistorijske gradine Solin kod Rijeke, a pronađeni arheološki tragovi se mogu datirati u mlađe kameno doba. Područje Kostrene nije arheološki dovoljno istraženo. Tako i pretpostavka o lokalitetu prapovijesne gradine na brdu Solin nije do kraja potvrđena. Dražani i Kostrenjani brdo Solin zovu "kloštar" (klostar, kloštar = samostan, što ukazuje na mogućnost postojanja ovog lokaliteta. Osim toga evidentirani su kasnoantički zidovi. Dokaze naseljenosti ovog dijela Kostrene arheolog Ranko Starac iz Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja smješta u mlađe kameno doba, točnije u četvrto tisućljeće prije Krista. Prvi obrambeni pojas, izgrađen u suhozidu, datira u razdoblje brončanog doba, a na njemu Rimljani grade i svoj fortifikacijski kompleks kojeg danas na Solinu otkopavaju arheolozi. Fortifikacija prestaje biti korištena krajem antike jer je, kako objašnjava Starac, za održavanje ovakve fortifikacije trebalo novca, a u raspadajućem rimskom carstvu ga nije bilo. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac br: 175, Riječki ljetopis, Također: fluminensia.org > Goran Moravček: Tragom srca do Liburna, 20. Studeni 2012., Također: Turistička zajednica Općine Kostrena, Arheološka baština Kostrene)
734. godine prije Krista grčki pisci spominju Liburne koji su prvi povijesno poznati narod koji je obitavao u tom kraju. Zbog pritisaka grčkih kolonista Liburni se postupno preseljavaju u posljednjim stoljećima prije Krista i na dio priobalja Hrvatskoga primorja kojim su ranije gospodarili Japodi, pa se stvorila zanimljiva kultura miješanih karakteristika. Liburni su bili trgovački i pomorski narod, a u zaleđu Rijeke u posljednjim stoljećima prije Krista oni uspostavljaju trgovačke veze s plemenima u predalpskom području. (Izvor: wikipedija > Liburni, Također: Hrvatska Enciklopedija, Liburni, Također: metapedija > Liburni (Libyrnides), Također: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Odjel za povijest, PETRA SVETEC: Liburni - identitet, političko i društveno uređenje, Zagreb, rujan 2014., Također: rijeka.hr > JANTARSKI PUT)
180. prije Krista prvi put se spominje "Tarsatica" - Rimsko naselje na području današnjeg Starog grada u centru Rijeke, nakon što su rimske legije pobijedile ilirske pirate, starosjedioce na ovome prostoru. (Izvor: wikipedia > Povijest Rijeke, Također: INDUSTRIJSKA BAŠTINA RIJEKE, Branko Nadilo, Krešimir Regan: Začeci hrvatske industrijske baštine)
181. prije Krista, osnovana je Rimska kolonija Akvileja, i bila je vojno uporište i polazište Rimljana prema Istoku, putovima koji su bili usmjereni prema istarskom poluotoku i kvarnerskom primorju. Ceste su najviše pridonijele formiranju, učvršćivanju i usponu pojedinih središta, pa sukladono tome i Tarsatice. Publica Via Aguileia Tharsaticam bila je položena u smjeru: Aguileia – Tergeste – Ad Malum – Ad Titulos – Tarsatica. Bio je to najpogodniji smjer rimskih pohoda protiv Japoda, Liburna i Delmata. Putovi su od Tarsatice vodile dalje preko Ad Turesa prema Seniji, Jaderi i Saloni u Dalmaciji, odnosno za Sisciju prema Panoniji. Tarsatica je  pripadala rimskoj provinciji Dalmaciji, koja je počinjala kod Plomina. Žitelji su se bavili ribarstvom, obrtništvom i trgovinom. (Izvor: wikipedija > Rimska kolonija Akvileja, Također: Također: Fluminensia.org, Goran Moravček: Tarsatika otkriva tajne, Objavljeno: 11. Kolovoza 2012., Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, R. Matijašić: Akvileja)
177. prije Krista dolazi do organiziranog rimskog pohoda protiv Histra, kojeg nam izlaže rimski povjesničar Tit Livije (Titus Livius Patavinus, Slika desno) (rođen je oko 59. godine pr. Kr i umro 17. godine poslije Kr.), u djelu "Povijest Rima" glavnom izvoru za proučavanje najstarije rimske povijesti. Zauzećem Nezakcija histarski je otpor definitivno suzbijen. Rimski se teritorij tako priljubio uz sam flanatički (Kvarnerski) zaljev, odnosno sjeverozapadnu granicu Japoda i Liburna. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, R. Matijašić: Histarski ratovi (Istarski ratovi), Također: wikipedija > Livije, Također: istrapedija.hr > Tit Livije)
176. prije Krista Gradinski nasipi dobili su vojnički karakter, zbog pojačanih rimskih upada iz Istre. U isto vrijeme i Histri i Japodi upadaju na akvilejski teritorij. Autohtono naselje prerasta u gradsko naselje rimskog tipa koje se naziva "TARSATICA". Ne pomiče se naselje, nego samo centar. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac br: 175, Riječki ljetopis, Također: Dr.sc. Nana Palinić, mag.ing.arch.: URBANISTIČKI RAZVITAK RIJEKE, str: 3)
167. prije Krista za vrijeme vladavine Marka Aurelija na područje Panonije prodiru germanski narodi, te Aurelije organizira obranu na liniji od Recije, Norika, Panonije i Dalmacije do Tersatice. Mir je sklopljen 175 godine. Od tada obrana Italije stalna je preokupacija Rima. Organizira se obrambeni pojas “Clausurae Alpium Iuliarum” (Zatvarač Julijskih Alpi) (Slika ljevo), od kojih je jedan počimao na Tersatici (Liburnijski Limes) i kao obrambeni zid kretao od grada preko Kalvarije na Grobničko polje. Možda iz tog vremena potječe osmatračnica na Trsatu, na čijem će mjestu kasnije biti podignuta najviša kula kaštela. (Izvor: Dr.sc. Nana Palinić, mag.ing.arch.: URBANISTIČKI RAZVITAK RIJEKE, Skripta za internu upotrebu na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, str: 4)
cca 60. prije Krista, u vrijeme Julija Cezara Rimljani su osnovali provinciju Illyricum (Ilirija) koja je obuhvaćala Iliriju, Dalmaciju, Liburniju i samo neko vrijeme Istru, pa je dotle japodsko mjesto Tarsatica, na području današnje Rijeke (samo zapadna obala Rječine, otprilike na mjestu današnjeg Starog Grada), pripalo toj provinciji. Ono se u rimsko doba razvilo u gradsko naselje, imalo je položaj municipija i bilo vojnička postaja na rimskoj cesti između Akvileje i Senja i ključna utvrda tzv. Liburnijskog limesa. (Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 1, Također: wikipedija > Iliri)
35-33. prije Krista Rimski car Oktavijan definitivno pokorio primorsko područje oko Tarsatike. Gotovo dva stoljeća Japodi su s rimljanima ratovali s promjenjivom ratnom srećom. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac br: 175, Riječki ljetopis, Također: vrilo-mudrosti.hr > POVIJEST LIKE DO TURSKIH OSVAJANJA)

Prvo stoljeće

1. stoljeće. Rimski polihistor Plinije Stariji u Prirodopisu potvrđuje postojanje grada Tarsatike, koja je u to vrijeme vjerojatno već bila predrimsko gradinsko naselje. Kaže da je imalo 14 pokrajina koje su se zvale "civitates", i naselja koja su bila opasana obrambenim zidinama i koja su se zvala "oppida"(Oppidum). Zadar sa svojim područjem nije bio ubrojan u ta područja jer je kao vojna kolonija imao specijalni status i administraciju. On nabraja utvrđene gradove na Liburnijskom području i spominje gradove: "Coeterum per oram oppida e Nesactio: Alvona, Flanona, Tarsatica, Senia, Lopsica" itd... Plinije naziva Tarsatiku Oppidum, što je uobičajeni naziv za utvrđeni grad. A. Degrassi pretpostavlja da se rimski grad o kojem govori Plinije nalazio na obali Rječine, na križanju cesta iz Pule i Trsta i prema Senju, a da se u srednjem vijeku »vratio« na brdo današnjeg Trsata, gdje je trsatska gradina postojala još u pretpovijesno doba. (Djelomični izvori: Matica hrvatska, Vijenac br: 175, Riječki ljetopis, Također: Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Željko Bartulović: NEKA PITANJA IZ POVIJESTI SENJA, u časopisu Dometi, god. 22, br. 12, Rijeka 1989, 839- 855., Također: Dr.sc. Nana Palinić, mag.ing.arch.: URBANISTIČKI RAZVITAK RIJEKE, str: 3)
1. stoljeće prva polovica, antička rimska Tarsatica je pokrivala područje današnjeg Starog grada. Procvat mjesta bio je vezan za trgovinu i cestu koja je iz Panonije preko Senja vodila do Trsta, odnosno Akvileje. Plinijeva Tarsatica bila je nerimska gradska općina bez privilegija, uz obavezu plaćanja poreza kao i mnoštvo sličnih općina Rimskog carstva (civitates stipendiariae). Mjesto je u drugoj polovici 1. stoljeća n. e. bilo gradska općina, municipij (Municipium Latinum), u procesu romanizacije, jer sudužnosnici nakon jednogodišnje službe stjecali rimsko građansko pravo i imala je Magistrate i Senat. (Izvor: fluminensia.org > Goran Moravček: Tarsatika otkriva tajne, 11.08.2012, Također: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština opcine Rijeka i Izdavacki centar Rijeka, Rijeka 1988.)
1. stoljeće druga polovica, Tarsatica postaje tzv. latinski municipij, gradska općina organizirana na rimski način s pravom da njezini dužnosnici nakon jednogodišnje službe steknu rimsko građansko pravo. Time je otpočeo polagani postupni proces romanizacije. Tarsatica i njezino područje pripadali su rimskoj provinciji Dalmaciji, koja je na zapadu počinjala kod Plomina. Nema uvjerljivih dokaza da bi Tarsatica, makar i privremeno bila pripojena Italiji. Nije poznata gradska planimetrija, ali su na više mjesta sačuvani su ostaci gradskih zidina. Tarsatica je srednje velik grad. Ne spada u planirana naselja, ali vjerojatno su primijenjena načela rimske urbanistike. Još i danas se naziru osnovni pravci: "cardo" i "decumanus maximus" (slika ljevo). Nesumnjivo je imao sve važnije građevine – elemente građanske kulture: hram, forum s trijemom, terme, možda i teatar. Iz grada vode ceste prema Tergesti (Trst) i Senii (Senj) a uz ceste su nekropole. (Izvor: Dr.sc. Nana Palinić, mag.ing.arch.: URBANISTIČKI RAZVITAK RIJEKE, str: 4)
1. stoljeće druga polovica, grčki geograf i astronom Claudio Tolomeo  (90-168 A.D.).(gr. Κλαυδος Πτολεμαος; lat. Claudius Ptdemaeus) iz Aleksandrije u svom djelu "Il viaggio per mare e per terra di Costantinopoli e di terra santa", piše: "post Istriam reliqua Liburniae sequitar ora: Alvona, Flanona, Tersatica, Velcera, Senia, ecc." On jedini spominje Rječinu pod grčkim imenom Oieneusfl (Eneus, Enej), a to nije učinio ni jedan drugi antički (zemljo)pisac. Pretpostavlja se da je time istaknut njezin geopolitički značaj, jer je Enej (kasnije na talijanski Eneo) ucrtana kao jedna od granica između Japoda i Histra. (Izvor: enciklopedia treccani, Tolomèo, Claudio, Također: vialibri.net, Također: Fluminensia.org, Goran Moravček: Tarsatika otkriva tajne, Objavljeno: 11. Kolovoza 2012.)

Treće stoljeće

Tabula Peutingeriana, Section 4, Liburnia u Dalmatinskoj Provinciji Zanimljivost u vezi rimske milje: Rimljani su udaljenost označavali sa rimskim miljama. 1 milja je 1000 koraka, 1 korak je 5 stopa, a stopa je imala dužinu stope jednog dobrog rimskog pješadinca. Povjesničar Schlut kaže u svom djelu "Die Romer Strassen" da je dobar rimski pješadinac trebao proći 20 milja u 5 sati. Klik na slku za cijelu kartu.

230. Peuntingerova karta (Tabula Peuntigeriana, ime dobila jer je otkrivena među rukopisima Konrada Pautingera (14 Listopada 1465 – 28 Prosinca 1547), patricija grada Auguste)(slika desno, klikni na sliku za cijelu kartu) je nastala na temelju Kastorijeve karte iz lll. stoljeća koja donosi opis puta iz Akvileje (Burdigal, Današnji Bordeaux, Francuska) do Jeruzalema s udaljenošću u rimskim miljama:-PolaVl – Portus Flanaticus (Plomin) Vlll – Arsia Flumen Xll – Alvona (Labin) XX – Tarsatica XX – Ad Turres XX – Senia … Svi veći gradovi su oznaćeni sa dva tornja. Udaljenost između Tarsatice i Segna (Senj) je označena sa 40 milja.
2. stoljeće od tada datiraju prvi poznati povijesni zapisi o Rječini. Vodotok se u povijesti nazivao Tarsis (Tarsus), Pflaum, Fluvis (Fluvius), Reka (Recha) i Fiumara, a zabilježena su i imena Aeni (Oenei) i Tarsa (Palinić, 1999.). (Izvor: Martina Vivoda dipl. ing. građ. i suradnici: Geohazard u dolini Rječine u prošlosti i sadašnjosti, str. 2)
3. stoljeće. u Mazzara del Valli na otoku otok Siciliji rodio se Sveti Vid, budući zaštitnik Rijeke (Slika Ljevo). Bio je progonjeni kršćanin, a njegovo se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova progonstva negdje oko g. 304. ili 305.. Vito (njegovo originalno talijansko ime) se kao sin bogate ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo. Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, pobjeći u daleku Lukaniju, budući da ga je njegov otac, po imenu Hylas, htio prisiliti na otpad od vjere. Njegov je bijeg pao baš u doba velikog Dioklecijanova progonstva pa je Vid i u tuđini za svoju vjeru morao trpjeti. Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, među njima i čudesno ozdravljenje careva sina, koji bijaše opsjednut. Tokom progona kršćana od strane rimskih imperatora Diokleciana i Maximilana 303. proganjen je, i sa svojim pratiocima, Svetim Modestom i Svetom Crescentiom osuđen na smrt. Nakon uobičajenih mučenja bačen je u kotao vrelog ulja. No iz njega ga je spasio anđeo koji ga otprati u Lukaniju, gdje mladić umre. Godine 756. njegove su relikvije bile prenesene u St. Denis kod Pariza. Godine 836. Vidove je relikvije opat Hilduin dao slavnome samostanu Korvey na rijeci Weseru. Taj je samostan kasnije postao središtem štovanja sv. Vida. Sv. Vjenceslav, češki vojvoda, dobio je u Korveyu ruku sv. Vida i prenio je u Prag, sagradivši njemu u čast crkvu. Na temeljima te crkve podići će se kasnije divna gotska katedrala, možda jedna od naljepših crkava katoličkoga svijeta. Kult mu se počeo širiti oko 600. godine kada je o njegovom životu i mučeništvu bila sastavljena prva legenda i kada je njemu u čast bila sagrađena prva crkva u Rimu. Tada je u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano djelo "Passio S. Viti" (Mučeništvo sv. Vida).Kult Sv. Vida zahvatio je snažno slavenske zemlje gdje je, čini se, zbog sličnosti imena nadomjestio stari slavenski poganski kult Sventovida. Stoga su crkve Sv. Vida u pravilu sagrađene na uzvisinama, odakle Sv. Vid "sve vidi". U našim krajevima Sv. Vid bio je zaštitnik očiju, odnosno ljudskog vida, a to je bilo moguće samo u južnoslavenskim jezicima, gdje sveti Vid "vidi" gdje njegovo ime glasi Vid, a ne Vit, Veit, Vito, Guido ili Guy. Ikonografija ga prikazuje kao mladića s palmom, u kotlu, katkad s gavranom i lavom. Mladenački lik sv. Vida u kotlu najučestaliji je njegov ikonografski motiv. Kod nas je najpoznatija katedrala Svetog Vida u Rijeci čiji je zaštitnik. Srednjovjekovna Rijeka zvala se po njemu hrvatski "Rika svetoga Vida", latinski "Terra Fluminis sancti Viti".
3. stoljeće pretpostavlja se da je riječki Principij, u obliku kvadrata sa stranicama duljine 45 metara, sagrađen u 3. stoljeću, a srušen krajem 4. ili početkom 5. stoljeća. Principij je bio kompleks rimskoga vojnog zapovjedništva koje je nadziralo Alpsku klauzuru, sustav golemih zidova, kula i utvrđenja za zaštitu istočne granice tadašnjega Rimskog carstva od prodora barbara. Alpska klauzura protezala se od Rijeke, koja se tada zvala Tarsatica, preko ruba planinskog zaleđa Rijeke do prostora sadašnje granice Hrvatske i Slovenije kod Prezida. Na većem dijelu nekadašnjeg Principija kasnije su izgrađene zgrade. Sada se uređuje dio koji čini otprilike četvrtinu nekadašnjega kompleksa, a do sredine prošlog stoljeća bilo je zatrpano ruševinama građevina i slojem otpada. (Izvor: Nova Akropola, Priredila: Marta Mihičić: Arheološki park “Riječki principij”, Također: fluminensia.org > Spašavanje rimske Rijeke, Također: Riječki teološki časopis, god. 17 (2009), br. 1, Nikolina Radić-Štivić, Luka Benić: TARSATIČKI PRINCIPIJ. KASNOANTIČKO VOJNO ZAPOVJEDNIŠTVO)

Četvrto stoljeće

4. stoljeće prije kraja Tarsatica je zahvaćena burnim događajima prodora Zapadnih Gota (Vizigota) na Balkan i dalje na zapad. Vizigoti su pljačkali sve do Julijskih Alpa i uništavali neutvrđena naselja. U to je doba uništen grad Stridon na granici Panonije i Dalmacije, rodno mjesto sv. Jeronima. Zbog te opasnosti dolazi do velikog preokreta u životu Tarsatike. Ona postaje moćna utvrda, snažno vojno središte. U strahu od barbarskih neprijateljskih četa na potezu od Tarsatike do Prezida je dovršen fortifikacijski obrambeni sustav tzv. Liburnijski limes. Tada je vjerojatno sagrađen i kasnoantički luk, danas u središtu Staroga grada (tzv. Arco romano, Rimski luk) koji je po svemu sudeći stajao na ulazu u vojno zapovjedništvo (pretorij). Do danas je djelomično sačuvan taj rimski zid, koji počinje upravo kod Tarsatike i vodi na sjever preko Grobničkoga polja. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac br: 175, Riječki ljetopis)

Peto Stoljeće

452. Hunski vojskovođa Atila razorio je Akvileju tijekom najezde na Italiju. Povjesničari Giovanni iz Venecije te Turócz i Bonfinio iz Ugarske pripovijedaju da je u tim okršajima spaljen i grad Tarsatika. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac br: 175, Riječki ljetopis)
476. pada rimsko carstvo ali velika većina njihovih sada bivših pokrajina zadržava rimske zakone i rimsko pravo.
5. stoljeće potkraj, Tarsatica je ostala važnim vojnim središtem i u doba Istočnih Gota (Ostrogota), koji su u Italiji i na našim područjima do Dunava i Drine osnovali pod svojim vladarom Teodorikom (Flavius Theodoricus) (rođen 454., umro 30. Kolovoza 526.) (slika desno) snažnu državu, koju je tek sredinom 6. stoljeća uništio rimsko-bizantski car Justinijan I. Veliki, pravim imenom Flavius Petrus Sabbatius Iustinianus. Za vrijeme Ostrogota Tarsatica je bila glavni grad šireg područja Liburnije, koja se u njihovo doba nazivala Liburnia Tarsaticensis. Nakon one već spomenute vijesti o tarsatičkoj Liburniji (Liburnia Tarsaticensis), nema nijedne izravne ili neizravne vijesti sve do franačkog osvajanja. Tarsatika je nakon 6. st. u sastavu Bizanta (car Justinijan). U to vrijeme dolazi do seobe Slavena, Hrvati dolaze s Avarima, ali ubrzo postaju saveznici Franaka. Uskoro dolaze s njima u sukob. (Izvor: wikipedija > Rimsko Carstvo, wikipedija > Istočni Goti, Također: FLUMINENSIA, TARSATIKA, TARSATICA, Također: Historijski zbornik, god. XXLIII, Ivan Kampuš: Nove studije profesora Luje Margetića (u povodu izlaska knjige "Rijeka, Vinodol, Istra)Također: Fluminensia.org > Goran Moravček: Tarsatika otkriva tajne)

Šesto Stoljeće

579. 03. Studenog Akvilejski patrijarh Elia (Ilija, Helias), s privolom pape Pelagija (?, oko 354. poslije Krista - Palestina  420. ili 440.), podvrgava svojoj vlasti istarske biskupe, pa tako i pulskog u čijoj biskupiji je i Rijeka. To se očitovalo 579., kada je metropolit Ilija sazvao sinodu biskupa prigodom posvete nove bazilike sv. Eufemije u Gradu, kamo je premjestio svoje sjedište nakon što su Langobardi 568. zauzeli Akvileju. Odabirom patrona crkve htio je naglasiti vjernost saboru u Kalcedonu, održanom u crkvi sv. Eufemije, mučenice. Na toj sinodi bilo je nazočno 19 biskupa sufragana s područja Venecije i Histrije i dr. susjednih biskupija, koji su pristali uza svojega metropolita. Među njima bili su biskupi: Sever (Severus) – tršćanski, Hadrijan (Hadrianus) – pulski, Ivan (Ioannes) – porečki, Marcijan (Martianus) – pićanski, Vindemije (Vindemius) – biskup Cesse ili Cisse i dr. (Izvor, djelomično: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, S. J. Škunca: Istarski raskol, Također, djelomično: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, R. Matijašić: Akvilejski patrijarhat, Također: G. Cuscito, Fede e politica ad Aquileia. Dibattito teologico e centri di potere (secoli IV–VI), Udine 1987.)

Osmo stoljeće

776. Karlo Veliki, Franački kralj, okupira Ostrogotsko carstvo koje je na ovim područjima trajalo više od 2 stoljeća, a 788 ulazi u rat sa grčkim carstvom u kojem okupira Liburniju i dio Dalmacije. Tarsatica je u doba Ostrogota bila središte šireg područja Liburnije te se u njihovo doba nazivala Liburnia Tarsaticensis. (Izvor: fluminensia.org > Goran Moravček: Tarsatika otkriva tajne, 11. Kolovoz 2012, Također: wikipedija > Karlo Veliki, Također: wikipedija > Franačka)
799. godine kada Hrvati ratuju protiv Franaka, markgrof Erich (duca Eric Strasburški), miljenik Karla Velikog, pogiba na obroncima Trsata na mjestu "Mons Laurentus" (pretpostavka – sv. Lovro u Sušaku), nedaleko do "primorskog grada Tarsaticae", dok se je vračao sa jednog vojnog pohoda protiv Avara. Kroničar Einhard to mjesto naziva Tharsatica, Liburniae Civitas, a u životopisu Karla Velikog kaže da je Erich poginuo “in Liburnia, apud Tharsaticam, iuxta Tharsaticam Liburniae maritimam civitatem insidiis oppidanorum oppressus est” (zbog zasjede stanovnika obalnoga grada Tarsatike). Postoji više teza o  smrti markgrofa Erika. "Tko je ubio vojvodu Erika?" (1-16) tema je rada Nenada Labusa (Konzervatorski odjel Rijeka). Autor na temelju Franačkih izvora razmatra pogibiju furlanskoga markgrofa Erika kod Thrsatike, tj. Trsata, i prilike izmedu 791. i 812. godine. Revidirajući teze hrvatskih povjesničara koji Thrsatiku smaraju franačom, bizantskom ili čak hrvatskom utvrdom, Labus iznosi novu tezu o statusu Thrsatike i pogibiji markgrofa Erika. Smatra da ona nije bila ni pod čijom vlašču već neutralno područje, a povod za Erikovo ubojstvo došao je od Avara jer su oni bili glavni vođe prvoga pohoda franačke vojske 791. godine. (Izvor: Nenad Labus: Tko je ubio vojvodu Erika?, Također: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 2, Također: Također: Fluminensia.org, Goran Moravček: Tarsatika otkriva tajne, Objavljeno: 11. Kolovoza 2012.)

Deveto stoljeće

IX stoljeće, Erazmo Barčić u svome djelu "La voce di un patriotta" tvrdi da je današnja Rijeka podignuta od strane stanovnika Trsata na području koje je pripadalo Trsatu. Pošto je Trsat već u IX stoljeću bio vlasništvo krčkih knezova Frankopana, zaključuje da su oni u isto vrijeme morali biti i vlasnici Rijeke, pa smatra da je Rijeka u vlasništvu Frankopana ostala sve do godine 1365, kada su je Frankopani (Stjepan i Ivan) ustupili Devinima (zapravo Hugonu Devinskom). (Izvor: Erazmo Barčić: "La voce di un patriotta" (Fiume 1860), str: 7—21, Također: Dr ĐORĐE MILOVIĆ: KRIVIČNA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA U SREDNJOVJEKOVNOJ RIJECI, objavljeno u: VJESNIK HISTORIJSKOG ARHIVA U RIJECI, SVEZAK VI-VII, RIJEKA 1961-1962., str: 6)
804. Hrvatski knez Borna (Slika ljevo, prvi knez Dalmacije i Liburnije (prema tradicionalnoj historiografiji knez Primorske Hrvatske) i knez Guduščana (prema tradicionalnoj historiografiji knez Gačana). Vladao je od otprilike 810. do 821.) postaje knezom Liburnije (dux Dalmatiae atque Liburniae), dijelom hrvatske kneževine i zatim kraljevine do 1063. godine. Otada se Liburnija, zajedno s Istrom, nalazi pod vlašću nekoliko njemačkih velikaških obitelji – Andechs-Meranski (po kojoj cijelo područje od Raše do Rječine nazivaju Meranijom ili primorskom zemljom), grofova Devinskih i potom Walseeovaca. (Izvor: wikipedija > Borna, Također: opatija.net > Povijest)
800. godine Franci su u znak odmazde za smrt markgrofa Ericha porušili Tarsatiku. Izgleda da je grad tokom tih događaja totalno uništen jer nakon toga ne postoje nikakvi dokumenti o njegovom postojanju. (Izvor: Nenad Labus: Tko je ubio vojvodu Erika?, Također: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 2)
810. U velikoga ratu izmedju istočnoga (bizantinskog) i zapadnoga (franačkog) carstva Karlo Veliki je pobjeđen pobijedjen i sa time počimlju pregovori o miru između Karla Velikog i Grčkog carstva, a taj je dokumenat potpisan 13. Siječnja 812. godine u Aachenu između bizantskog cara Mihaela I. Rangabea i Karla Velikog. Njime su trajnije uređeni odnosi između Franaka i Bizantinaca, koji su bili narušeni franačkim prodiranjem u Italiju i na Balkan te Karlovom krunidbom za rimskog cara god. 800. Tim dokumentom je također rješeno da Istra, Liburnija i kontinentalna Dalmacija ostaju Karlu Velikom, a obalni dio Dalmacije sa svim lukama ostaju Grčkom carstvu. (Izvor: PRO TEMPORE, godina 5, broj 5, Vedran Duančić: Hrvatska između Bizanta i Franačke, Također: medievalwall.com > Tea Gudek Šnajdar: Karlo Veliki: Privatni život – prvi dio, Također: wikipedija > Aachenski mir)
814. 28. Sječnja umire car Karlo Veliki (02. travnja747 - 28. Sječnja 814) (latinski: Carolus Magnus ili Karolus Magnus, njemački: Karl der Große, francuski i engleski: Charlemagne), pod čijom je vlasti od 803. godine, ako ne i prije, bila i Tarsatika. Karlo Veliki je bio franački kralj (od 768. do 814.), i langobardski kralj (od 774. do 814.), rimsko-njemački car (od 747. do 814.). 25. Prosinca 800. okrunio se u crkvi sv. Petra  u Rimu carskim naslovom, a prijestolnicom je odredio Aachen. Bio je sin Pipina Malog, prvog vladara karolinške dinastije, a nastavio je djelovati putem koji mu je zacrtao otac. U početku (od 768. do 771.) vladao je zajedno s bratom Karlomanom, a potom samostalno. Znatno je proširio granicu naslijeđenoga kraljevstva i postao gospodarom gotovo čitave zapadne i srednje Europe. Radi učvršćivanja granica osnovao je Avarsku, Furlansku i Španjolsku marku. Višegodišnje sukobe s Bizantom okončao je Aachenskim mirom sklopljenim 13. Siječnja 812. godine, između bizantskog cara Mihajla (811.—813.) i Karla Velikog (slika desno). Aachenski mir je bio od presudne važnosti za hrvatski narod i naše krajeve. Državu je podijelio na upravna područja, markgrofovije, održao više saziva državnih skupština, poticao izdavanje zakona, kapitulara, uveo sustav kraljevih vazala i obdario ih nasljednim posjedima, feudima, te omogućio stvaranje klase krupnih veleposjednika odnosno feudalaca. Pokušavao je provesti brojne reforme: uprave, zakonodavstva, trgovine, obrazovanja. Iako nepismen, bio je velik poticatelj znanstvene i kulturne djelatnosti, a na svojem je dvoru okupljao vodeće znanstvenike i umjetnike svojega vremena. To razdoblje se zato i naziva karolinška renesansa. Njegov je životopis napisao kroničar Einhard pod naslovom „Život Karla Velikog“. Karlo Veliki bio je zaštitnik i predvodnik kršćanske vjere. Smatrao se ne samo zaštitnikom pape i crkvenih institucija nego i braniteljem zdravog vjerskog života. (Izvor: wikipedija > Karlo Veliki, Također: medievalwall.com > Tea Gudek Šnajdar: Karlo Veliki: Privatni život – prvi dio, Također: Rijeka danas, Tarsatika otkriva tajne, Također: Hrvatska enciklopedija, Karlo I. Veliki)
884. Naziv Quarnero (Quarnaro) se prvi puta spominje u mletačkoj kronici Giovannia Diacona, zvanog Zagoreo koji je bio kapelan dužda Orseola II oko 991. Tu se opisuje kako su Saraceni prodrli sve do Kvarnerskog zaljeva i kod Suska potukli Mlečane. Kvarner spominje i Dante u IX pjevanju Pakla (Inferno, IX, 114). (Izvor: IVAN MUŽIĆ: HRVATSKA POVIJEST DEVETOGA STOLJEĆA, BIBLIOTEKA POVJESNICE HRVATA, SPLIT 2006, Također: Istrapedia, Alighieri, Dante, Također: Riječki ljetopis by Damir - asbac)

Deseto Stoljeće

925. na pokrajinskom crkvenom saboru u Splitu donesena prva poznata zabrana glagoljanja u riječkim crkvama, a zaključkom desetim ograničena mogućnost ređenja glagoljaša. Također 1060., donesen je zaključak također na Saboru u Splitu nakon papina poziva da se ne podupire glagoljaštvo. Ta su dva ograničenja donesena u vrijeme dok je Rijeka još bila pod crkvenom vlašću koja se obnašala iz središta unutar hrvatske države, no padom dijela hrvatske Krajine, odnosno Riječkoga arhiđakonata pod njemačku vlast godine 1116. i njegovim pripajanjem Pulskoj biskupiji, zabrane dolaze iz upravnih središta građanskih i crkvenih koja su izvan hrvatskoga državnog, a nekad i etničkog prostora. (Izvor: Darko Deković: ZABRANE I OGRANIČENJA GLAGOLJANJA U RIJECI, Također: Eduard Hercigonja, Glagoljaštvo i glagolizam, str. 378.)
996. postoji u izvorniku sačuvana vijest iz isprave, po kojoj njemački car Oton III. tom ispravom nagoviješćuje program budućega njemačkog osvajanja. On dodjeljuje Akvilejskoj patrijaršiji šest biskupija, a među njima je i Tarsatičku biskupiju (episcopatum Tarsaticensem). Oton III. kaže po prilici ovo: "kada jednom u budućnosti dođe do njemačkog osvajanja hrvatskih krajeva, osnovat će se »trsaćanska biskupija«". Ali, sumnja se u vjerodostojnost te isprave, jer je područje istočno od Učke, uključujući i Tarsaticu, bilo u hrvatskoj državi i izvan vlasti njemačkog cara. Prema oporuci Ulrika III. Orlamünde, markgrofa Istre, iz 1102. godine, spominju se mnoga mjesta u Istri kojima je on raspolagao, poput Buzeta, Boljuna, Vranje i Letaja, ali se ne spominje ni jedno mjesto s istočne strane Učke što znači da je izuzeto područje danas poznato kao Liburnijsko primorje i južnije od njega. Iz toga se zaključuje kako je Tarsatica postojala, ali unutar hrvatskih granica. Vijest je za nas od velikog značenja. Naime, iz nje se vidi da još 996. postoji "obalni grad Tarsatica" — dakako, ne Trsat, koji je još stoljećima bio mjestance s nekoliko kuća, koje po crkvenim propisima nije moglo biti sjedištem biskupije. Dakle, 996. situacija je bila ovakva: hrvatska država prostirala se od Brseča, a "obalni grad Tarsatica", postojao je unutar njezinih granica. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Lujo Margetić: Mlečani na oprezu — pojavila se Rijeka, Također: Fluminensia.org, Goran Moravček: Tarsatika otkriva tajne, Objavljeno: 11. Kolovoza 2012.)

Jedanaesto stoljeće

1028. Prema Pietru Kandleru područje Rijeke su dobili pulski biskupi od akvilejskog patrijarha čime je Rijeka odvojena je od pićanske (Pedena) i pripojeno pulskoj (Pola) biskupiji. Time crkvenu vlast u Rijeci tada preuzima pulski biskup. O tome kada se to događa ne postoji potpuna suglasnost. Neki povjesničari ističu 1028. ili 1063. godinu, dok drugi spominju 1116. Prvu godinu spominju istarski historiografi pozivajući se na Pietra Kandlera, Nada Klaić 1063., a Miho Barada ističe 1116. godinu, što je nastojao potvrditi i Lujo Margetić. Pulska ju je biskupija držala do 1139. godine kada su je na zahtjev akvilejskog patrijarha ustupili Hugonu Devinskom. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Marko Medved: GRAD RIJEKA – BISKUPIJSKO SREDIŠTE, Također: VJESNIK HISTORIJSKOG ARHIVA U RIJECI, ĐORDE MILOVIĆ: KRIVIČNA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA U SREDNJOVJEKOVNOJ RIJECI, RIJEKA 1961-1962. )
1096-1097. Slijedeći trag rimske ceste iz sjeverne Italije kroz Istru do Dalmacije, križarska vojska pod zapovjedništvom Rajmunda od Toulusea IV (Francuska 1041 ili 1042 – Veljača 1105) (Slika desno) prelazi Rječinu u blizini današnje Rijeke.

Dvanaesto stoljeće

1100. Profesor Sladovich u svojoj knjizi o povjesti Senjskih i Modruških biskupa kaže da je crkva "Chiesa di Santa Maria Assunta" (Chisa del Duomo, Crkva Marijina uznesenja) postojala i prije 1100. godine, ali prava godina gradnje je uglavnom nepoznata. Dr. Kendler i povjesničar Nagy kažu da je crkva restaurirana 1200. Giovanni Kobler u svom djelu "Memorie Per la Storia della Liburnica Citta di Fiume, scritte dal Fiumano" spominje te pisce kao izvore, ali nezna odakle i koji su izvori podataka tim piscima. Zvonik crkve je odvojen što je uglavnom znak crkava iz antičkih vremena jer su se prvi zvonici gradili odvojeni od crkve. Oko XI stoljeća crkve su se počele graditi spojene sa zvonikom. iznad vratiju za ulazak u zvonik je bila uklesana godina 1377, ali se nezna šta znači.
1100. 01. Siječnja od tada potječe "Darovnica slavnoga Dragoslava", često zvana i Dobrinjska isprava, najstarija povijesna isprava napisana glagoljicom. Pisana je hrvatskim jezikom. Nije sačuvana u izvorniku (prijepis na slici ljevo). Ona je najstariji pisani spomen postojanja župa - kaštela (najmanjih crkvenih jedinica ) na otoku Krku. Originalnu je ispravu napisao Kirin Radonjin, dobrinjski pisar. Isprava navodi kako je crkva sagrađena na zemlji "Slavnog Dragoslava", što je sve "Slavni Dragoslav" darovao Svetom Vidu osim zemlje, no definira i obaveze crkve te spominje svjedoke ovog dokumenta. Interesantno je da ni dan danas nije poznato tko je bio taj "Slavni Dragoslav" te kako je uopće nastao taj epitet. (Izvor: wikipedija > Darovnica slavnoga Dragoslava, Također: Svjetlopis, DAROVNICA SLAVNOG DRAGOSLAVA (1100. g.), Priepis iz ''Darko Žubrinić: HRVATSKA GLAGOLJICA'', Također: wikiwand > Darovnica slavnoga Dragoslava)
1116. Nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana i vladavine njegova malodobnog sina Stjepana, dok je njemački car Heinrich V. napadao iz Češke i Austrije, na jugozapadnom bojištu, iz Istre, prodiru akvilejske postrojbe pod ministerijalima Devinskim, zauzimajući područje od Plomina do Rječine. Ta obitelj akvilejskih vazala njemačkoga podrijetla uzdiže se zapravo zahvaljujući spomenutom osvajanju. Crta osvajanja zaustavlja se na Rječini koja tako postaje vjekovnom granicom između Njemačkog carstva i Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. To dovodi do napuštanja drevne Tarsatike i gradnje utvrde Trsat. Grobnišćina je time postala pogranično područje. Od osvojenog teritorija sjeverno od Plominskog zaljeva - Meranije, formiraju se gospoštije-komune Brseča, Mošćenica, Lovrana Veprinca i Kastva, te grad Sv. Vida na Rijeci (Flumen Sancti Viti), koje u feud primaju upravo gospoda Devinski.  Susjedi su to kraljevstvo smatrali lakim plijenom. Granica je razdvajala hrvatske obale, praktički sve do iza drugog svjetskog rata kada su Rijeka i Sušak ujedinjeni u jedinstveni grad. (Izvor: Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine, Kviz GDJE SAM - TKO SAM, Također: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 2)
1116. padom dijela hrvatske Krajine, odnosno Riječkoga arhiđakonata pod njemačku vlast i njegovim pripajanjem Pulskoj biskupiji, zabrane glagoljanja u riječkoj crkvi dolaze iz upravnih središta građanskih i crkvenih koja su izvan hrvatskoga državnog, a nekad i etničkog prostora. Glagoljanje, posebnost i iznimka u Katoličkoj crkvi koju kao pogodnost odobrenu na najvišem crkvenom mjestu koristi samo malobrojan hrvatski narod, smetalo je tuđinskim političkim i višim izvandomovinskim crkvenim vlastima, te su one gotovo sve vrijeme njegova postojanja, s iznimkom slučajeva u kojima im je njegovo priznanje diplomatski koristilo, donosili zabrane i ograničenja kojima su ga u konačnici htjeli suzbiti. (Izvor: Darko Deković: ZABRANE I OGRANIČENJA GLAGOLJANJA U RIJECI)
1139. prvi se put spominje porodica Devinski. Vlasnici su zamka Devino (Duino) kod Trsta, a u drugoj polovici 12. stoljeća u njihovim je rukama područje od Brseča do Rijeke. Na ruševinama Tarsatike, na najsjevernijoj točki, grade feudalni kaštel oko kojeg se formira urbana jezgra i podiže svetište Sv. Vida, a 1315. godine osnivaju augustinski samostan i započinju izgradnju crkve Sv. Jeronima. Rijeka je u crkvenim stvarim podložna pulskom biskupu.
1139. (?) Akvilejski patrijarhat u Puli je Rijeku, zajedno sa kaštelima Kastav, Mošćenice i Veprinac (istočnu obalu Istre, od Brseča do Rječine) dao svojim vazalima, grofovima Devinski iz grada Duino (u Italiji) (Kobler: " . .. subinfeudati...") . Dokument koji to potvrđuje nikada nije nađen, ali niko nikada nije proturječio toj tvrdnji nikakvim dokazima. (Izvor:  Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Devinski grofovi, Također: Dr ĐORĐE MILOVIĆ: KRIVIČNA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA U SREDNJOVJEKOVNOJ RIJECI, objavljeno u: VJESNIK HISTORIJSKOG ARHIVA U RIJECI, SVEZAK VI-VII, RIJEKA 1961-1962., str: 6)
1153. arapski kartograf i geograf Muhamed el Idrisi, punim imenom Abu Abd Allah Muhammad al-Idrisi al-Qurtubi al-Hasani al-Sabti, (Ceuta, 1099 – Palermo, 1164), pišući na vrlo pouzdan način o našim krajevima, donosi vijest od velikog značenja za Tarsatiku. Naime, on piše da je Lovran posljednje mjesto koje duž istarske obale pripada akvilejskom patrijarhu, a da "Bakar dolazi kao prvi grad zemalja Hrvatske, koje se zovu Dalmacija, a koje se protežu duž mora". Između Lovrana i Bakra po Idrisiju nema naselja. Kako Edrisiju svakako treba vjerovati, jer je vrlo vjerodostojan, iz njegova izvješća proizlazi da je na području sjevernoga Jadrana došlo do velikih promjena, odnosno da se hrvatska granica povukla od Brseča na Rječinu, da je Hrvatska izgubila današnju tzv. Liburniju i da je u tim previranjima nestao prastari antički grad Tarsatica i da na prostoru između Lovrana i Bakra ne postoji ni jedan priobalni grad. Kada se dogodila ta velika promjena? Prema podrobnim analizama, proizlazi da su nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana njemački car Henrik V. i Mletačka Republika, pokušali uništiti hrvatsko-ugarsku državnu zajednicu pod slabašnim Kolomanovim sinom Stjepanom, ali da im to nije uspjelo — osim što su Mleci osvojili cresko otočje i još ponešto, a da je njemačko carstvo osvojilo kopneni dio do Rječine. Pretpostavlja se da se stanovništvo prastaroga grada Tarsatike povuklo na istočnu obalu Rječine i sagradilo utvrdu na brdu Trsat, na koji su prenijeli ime svojega nedalekog napuštenog grada Tarsatica. Utvrda na Trsatu čuvala je ubuduće novu hrvatsku granicu na Rječini. Razrušena Tarsatica prestala je postojati kao grad i u njoj su se nastanile tek poneke ribarske, stočarske i poljodjelačke obitelji. (Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 2, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis, Također: FLUMINENSIA > Goran Moravček: TARSATIKA, TARSATICA, Također: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della Liburnica città di Fiume, Vol. I., Fiume (Rijeka), 1896, Također: Luigi Maria Torcoletti: Tarsatica ed i primordi di Fiume, Palermo, 1949., Također: Fluminensia.org, Goran Moravček: Tarsatika otkriva tajne, Objavljeno: 11. Kolovoza 2012.)
1193. Bartol Frankopan dobija od hrvatsko-ugarskog kralja Bele III. kao nasljednu baštinu cijelu županiju Modruše. Do tada je Knez Dujam, pradjed svojega roda, vladao je Krkom oko g. 1113 - 1163. Inače, porodica Frankopana javlja se na početku 12. stoljeća na otoku Krku, Radi čega su i bili poznati kao "Krčki knezovi". Grad i otok Krk su im najstarija kneževina i djedovina. Njihovi nasljednici Bartol i Dujam već se u jednoj ispravi iz 1335. godine nazivaju knezovi "Krčki, Modruški i stolnog Biograda". (Izvor: N. Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi)

Trinaesto stoljeće

XIII. st. na ruševinama stare Tarsatice gradi se novo naselje REKA (RIKA), SV. VIDA (Sveti Vid na Rječini, Flumen, St. Veit and Pflaum). Grad ima gradska vrata, ulice i trgove i trgovine, grade se kule.
XII stoljeće, Početkom, prvi se put spominje na otoku Krku porodica Frankopana. Radi imanja koja su imali na Krku su se u najstarije vrijeme zvali "Krčki knezovi". Grad i otok Krk su im bile najstarija kneževina i djedovina. Knez Dujam, pradjed svojega roda, vladao je Krkom oko 1113. - 1163. Njegov sin Bartol dobiva godine 1193. od hrvatsko-ugarskog kralja Bele III. kao nasljednu baštinu cijelu županiju Modruše. Nijedna velikaška porodica nije posjedovala toliko imanja u Hrvatskoj kao Frankopani u 15. Stoljeću, kad su bili na vrhuncu svoje slave i moći. Njihovi nasljednici Bartol i Dujam već se 1335. godine u jednoj ispravi nazivaju knezovi: "Krčki, Modruški i stolnog Biograda". Priznao ih je i hrvatsko-ugarski kralj Ljudevit te potvrdio Bartolu 18. Veljače 1350. stečene županije Modruše i Vinodol slaveći njegove velike zasluge za kralja. Bila je to brojna familija: genealoško stablo poznaje 114 pripadnika ove obitelji, od 1118. pa sve do 1673. godine, pa ipak, sačuvano je tek 13 nadgrobnih ploča ili njihovih dijelova. (Izvor: N. Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi, str:2, Također: Pregledni članak, ZORISLAV HORVAT: PREGLED SAČUVANIH NADGROBNIH PLOČA KRČKIH KNEZOVA FRANKOPANA, str:2, Također: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Damir Tulić: Frankopani Knezovi Krčki 1115– 1480.)

Sveti Franjo Asiški, sin Petra Bernardona, bogatoga trgovca suknom, rodio se u Asizu 1181.

1212. postoji legenda prema kojoj Giovanni Francesco Bernandone, u povijesti zapamćen kao sveti Franjo Asiški (Slika ljevo), na putu za Siriju (Svetu Zemlju) doživljava brodolom i iskrcava se na jadranskoj obali. O tome svjedoče najraniji svečevi biografi. Te noći na trsatskoj ravnici, Franjo ima viziju prijenosa Nazaretske kućice na Trsat, a koju će čuvati njegovi duhovni sljedbenici - braća Franjevci. Vizija se obistinila. U noći 10. Svibnja 1291. na Ravnici, u blizini trsatske gradine, pojavila se Sveta kuća, koju su anđeli donijeli iz Nazareta i u kojoj je odrasla i primila Navještenje Djevica Marija. (Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 3, Također: Trsatsko svetište > povijest, Također: fluminensia.org > SV. FRANJO NA TRSATU, 04. Listopad 2012, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, 120 godina – Gospa Trsatska)
1223. (1225 ? Marija Šercer: Žene Frankopanke) hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. daruje knezovima Krčkim (kasnijim Frankopanima) Vinodolsku županiju, tako da je Rijeka sa cijelim primorjem došla pod upravu kneževima Frankopanima. Do definitivne legalizacije došlo tek 1251. godine. Ispod zidina Trsatske gradine izgradili su crkvu Sv. Jurja, zaštitnika vitezova. (Izvor: Mrtva Mora, Voditelj projekta: Prof. dr. sc. Kalman Žiha, dipl. ing. brodogradnje, str: 22, Također: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 2, Također: Pregledni znanstveni članak, Marija Šercer: Žene Frankopanke)
1225. godine Frankopani grade Grobnički kaštel. Spominje se u Vinodolskom zakonu 1288. godine. Kad je 1432. godine umro ban Nikola Frankopan Kaštel Grobnik su naslijedili njegovi sinovi, zvani Banići. Po nagovoru biskupa sklopili su u Modrušu 1449. sporazum o podjeli imanja i pravu nasljeđa. Vinodol, koji je dva i pol stoljeća bio jedinstveni feudalni teritorij, razdijeljen je na više gospodara iz frankopanske obitelji, koja se podijelila na osam loza. Grobnik je dobio Stjepan II. (1416.-1481.), hrvatski ban, kapetan Kranjske, oženjen s Izotom d'Este. Grobnik je vrlo staro mjesto, jer je utvrđeno kako je u rimsko doba bilo ovdje naselje, a navodi se i u Antoninovom itinereru. (Izvor: Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine, KVIZ GDJE SAM – TKO SAM  2012., Dom kulture Čavle 23. studenoga 2012.)
1225. darovnicom iz 1225., ugarsko-hrvatski kralj Andrija II daruje Vinodol krčkom knezu Gvidu (kasnije nazvanom Frankopan). Time je Bakar (slika desno), feudalni upravni (administrativni) centar jednog dijela (kotara) Vinodola, pripao porodici Frankopana. Inače, pod današnjim imenom BAkar se spominje prvi put u XIII. stoljeću kao jedan od devet gradova Vinodola. Arheološke iskopine rimskog groblja u blizini luke i vijesti o naselju Volcera između Trsata (Tarsaticae) i Novog (Ad Turres) kod antičkih pisaca (Ptolomejeve "Geografije…" oko 150 p.n.e.) dopuštaju pretpostavku o postojanju Bakra već u to vrijeme. Rimljani su nazivali ovo mjesto Velcera što je latinizirani oblik keltskog Velkier (ili prema grčkom Bolkera), a to znači da su Rimljani našli ovdje naselje tog imena. (Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, Zadarka Greblo, Ante Ljubičić: GRADSKO POGLAVARSTVO BAKAR 1468-1941)
1230. - 1232. Prvi spomen današnjeg imena "Richa" je iz 1230. - 1232., u jednom sudskom spisu poslanom iz Pule u Ravennu. Naime, na sjevernom dijelu teritorija bivše Tarsatike, na uzvisini, Devinci grade (vjerojatno) stražarsku kulu iz koje se kasnije razvija feudalni kaštel. Uz kaštel, u kojem je sjedište kapetana i vojnička posada podignuto je i svetište sv. Vida. Oko kaštela formira se faudalčev "gornji grad" sv. Vida (Stat St. Veyt) i pučki "donji grad" Rika. Postoji nekoliko izvora koji su kontradiktorni u pogledu datuma prvog spomena Rijeke.
Wikipedija na stranici "Povijest Rijeke" kaže: "1230. Prvi put se u dokumentima spominje Rika (Rijeka) Svetoga Vida o kojoj pišu venecijanski trgovci".
"Hrvatsko kolo: književno-naučni zbornik, "POLITIČKA POVJEST GRADA RIJEKE" Matica Hrvatska, Knjiga 2, iz 1906" kaže da se to desilo 1260. godine u listini, kojom kralj Bela IV. priznaje krčkim knezovima Frankopanima darovnice prijašnjih vladara. U toj listini, kaže kralj, da je frankopanskoj županiji Vinodol na zapadu međom "potok i mjesto Rika počevši od morske obale i naše slobodne vode Rićine sve do mostića kod Grohova". (Izvor: Dr.sc. Nana Palinić, mag.ing.arch., URBANISTIČKI RAZVITAK RIJEKE, str: 7, Također: INDUSTRIJSKA BAŠTINA RIJEKE, Branko Nadilo, Krešimir Regan: Začeci hrvatske industrijske baštine)
1242. 10. Ožujka izdana je isprava kojom ugarsko-hrvatski kralj Bela IV (slika ljevo) potvrđuje sinovima krčkog kneza Vida, Ivanu (Anžu), Fridriku, Bartolu i Vidu, prijepise isprava iz 1193. i 1223., uz uvjet da naknadno pokažu originale. Ovoj će zatim uslijediti potvrdnice Stjepana V. iz 1270., Ladislava IV. iz 1279., te Karla I. iz 1322. i 1323. Time je velikaška obitelj Krčkih knezova, kasnije nazvanih Frankapanima, uspjela steći nasljedno pravo na Vinodol - uključujući i Grobnik. Nedvojbeno je da je ta obitelj vinodolske posjede držala još u XII. stoljeću, a možda čak još i u doba hrvatskih narodnih vladara. U skladu s upravo navedenom povlasticom, darovanjem Bele IV., potomci prvoga nasljednog ovlaštenika iz obitelji Krčkih knezova, Vida III., vladali su Grobnikom sve do smrti Bernardina Frankapana 1529. godine. Kako su Bernardinovi sinovi Ferdinand i Krsto umrli prije oca, Grobnik je slovom darovnice iz 1242. i 1251. godine trebao pripasti njegovom maloljetnom unuku Stjepanu III. Do Stjepanove punoljetnosti, to jest do 1534. godine Grobnikom su upravljali povjerenici kralja Ferdinanda I., kojeg je Bernardin imenovao skrbnikom maloljetnoga Stjepana III. Stjepanova sestra, Katarina, uskoro se udala (1536. ili 1538. godine) za sigetskoga junaka Nikolu IV. Zrinskoga, a kako je Stjepan bio ne samo još vrlo mlad, nego i od upitna značaja, a usto, čini se da je bilo općepoznato da se od njega neće moći očekivati produženje frankapanske obitelji, stvarnu je vlast nad Grobnikom i ostalim frankapanskim posjedima već u to doba imao i izvršavao Nikola Zrinski, čovjek velike energije i još većih planova za uzdizanje svoje obitelji među najznačajnije obitelji kraljevstva. (Izvor: MIHOVIL BOLONIĆ: CRKVENI PATRONAT NA PODRUČJU SENJSKO-MODRUŠKE BISKUPIJE, str:221, Također: Lujo Margetić: Vijesti iz vjerodostojnih i krivotvorenih isprava o provali Tatara..., Također: Grobnički zbornik sv. 7, L. Margetić: Knjiga prihoda i rashoda Brašćine sv. Marije Tepačke, str:97)
1242. legenda kaže da je na grobničkom polju vođena bitka u kojoj je hrvatska feudalna vojska potpomognutom seljaštvom, čiji sastav, brojnost, kao ni njen zapovjednik, nisu poznati, porazila tatarsku (mongolsku) vojsku, čija je namjera bila prodrijeti dalje u Europu. Legenda govori da su u prelomnim trenucima jedne od bitaka, vojsci hrvatskih vitezova u pomoć priskočili hrabri seljaci, noseći na glavama strašne maske, a na leđima velika zvona utjerali su strah u kosti mrskim osvajačima i tako pridonijeli velikoj i važnoj pobjedi. Temeljena na narodnoj predaji, potkrijepljena arheološkim nalazištima iz više različitih pretpovijesnih i povijesnih razdoblja koja su otkrivena na području Grobničkog polja, bitka se, prema općenitom mišljenju stručnih krugova, u stvarnosti nije dogodila, jer nema vjerodostojnih dokaza o njoj, pa se smatra legendom. Govori se da su 30.000 Tatara, kojima je na čelu bio Džingis-khanov unuk Batu-khan, bitku izgubili i da su skoro svi izginuli, te da je poprište sukoba bilo prepuno mrtvih tijela, odnosno grobova. Da se radi o legendi ukazuju činjenice koje navode na razmišljanje. Zašto bi Mongoli skroz iz Trogira otišli do Grobnika gdje nemaju što opustošiti, zašto ima navodnih podataka o vođi i broju vojnika s mongolske strane ali ne i s hrvatske? Zašto na mjestu navodne bitke nikada nisu pronađeni konkretni arheološki nalasci? Zašto se u jednim izvorima navodi 1241. godina dok se u drugima spominje 1242. godina u kojoj se ova bitka odigrala? (Izvor: wikipedija, Bitka na Grobničkom polju, Također: fiuman.hr,  Danijela Pleše: Bitka na Grobničkom polju, Objavljeno: 30.04.2016., Također:  Ivan Kukuljević Sakcinski: Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari: povjestno-kritična razprava, Zagreb, 1863)
1243. 16. Prosinca osnovan je red Augustinaca  ili Red svetog Augustina (latinski: Ordo Sancti Augustini).  Osnovan je bulom pape Inocenta IV - "Incumbit nobis" kojom su udruženi svi dotadašnji toskanski augustinski redovi. Do 1963. bili supoznati kao Augustinski heremiti (pustinjaci) (latinski: Ordo Eremitarum Sancti Augustini). U Rimu u Ožujku 1244., hermiti su održali osnivajuću kongregaciju pod vodstvom KardinalaRicharda Annibaldija i osnivanje je bilo obavljeno. Papa je naredio da hermiti (pustinjaci) iz Toskane u Italiji moraju izabrati svog priora i naprave nacrt svojih pravila (konstitucija). Od toga su časa postali poznati kao Red Hermita Sv. Augustina. Tako je i započela povijest reda Sv. Augustina. Augustincisu bili četvrti veliki rimokatolički prosjački red kasnog srednjeg vijeka - nakon franjevca, dominikanca i karmelićana. Ime su dobili po svetom Augustinu (354-430) čija su monaška pravila prihvatili. Odjeća im se sastoji od crnog habita, kožnog remena i crne kapuljače. Papa Ivan XXIII. je 1963. napravio reformu reda i izbacio - heremiti (pustinjaci) iz naziva reda jer je red prestao to biti. Augustinci su se osobito trudili proširiti kult Svete Marije koju su zvali Naša gospa savjetnica (Mater boni consilii). Regularni kanonici sv. Augustina kod nas prvi dolaze u Srijem krajem 12. stoljeća, a Red braće pustinjaka sv. Augustina dolaze u Hrvatsku oko sredine 13. stoljeća. Prosjački Red augustinaca bio je vrlo važan u 14. stoljeću u Hrvatskoj, jer je tada imao brojne samostane, u Rijeci su djelovali do druge polovice 18. stoljeća. (Izvor: wikipedija > Augustinci)
13. stoljeće, grad Rijeka ima svoja vrata, ulice, trg, kule, zagrad i predgrad, unutar srednjovjekovnih zidina podignutih na, najvjerojatnije, rimskim zidinama. Pučani na istočnom rubu naselja podižu crkvu posvećenu Bogorodici, ona postaje Zborna crkva, središte arhiđakonata i kaptola. Arhiđakonat ostaje podložan biskupu u Puli. Izvan grada nalazi se nekoliko kapelica i crkvica (sv. Cecilija, sv. Andrija, sv. Nikola). Organizirani urbani život postoji i na drugoj strani – Trsat u 13. st. ima uređenu općinsku organizaciju. Zastupnici Trsata se spominju 1288. u Vinodolskom zakoniku. (Izvor: Dr.sc. Nana Palinić, mag.ing.arch.: URBANISTIČKI RAZVITAK RIJEKE, str: 10)
1281. postoje i prvi tragovi o postojanju novog naselja na drugoj strani Rječine - Rijeke sv. Vida (Flumen Sancti Viti, St. Veit am Pflaum). Trsat je u to vrijeme bio u sastavu Vinodola, a sasvim je sigurno i prije toga pripadao moćnoj obitelji Frankopana koji su u to vrijeme bili još samo kneževi Krčki. Zna se da su 1223. ispod zidina utvrde izgradili crkvu Sv. Jurja, zaštitnika vitezova. (Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 2,)
1281. 20. Prosinca prvi put se, u zapisu mletačkog Velikog vijeća, na latinskom jeziku spominje Rijeka (Flumen, Terra Fluminis Sancti Viti), kao razmjeno važno trgovište. U tom je zapisu Mletačka Republika odredila da posebni povjerenici istraže štete što su ih mletački podanici počinili nedaleko od Rijeke nekim članovima mletačke obitelji Gradoniga. Mletačke vijesti govore o Rijeci kao vrlo neugodnu trgovačkom suparniku i navode da su "za nas Riječani neprijatelji", i naređuje mletačkim trgovcima da napuste Rijeku. Nekoliko godina poslije u Vinodolskom zakonu prvi se put spominje srednjovjekovna općina i utvrda Trsat, na uzvišenju na lijevoj obali Rječine, na mjestu liburnskog Tarsa, i Rijeka na obali, na mjestu rimske Tarsatike. Postoji nekoliko izvora koji su kontradiktorni u pogledu datuma prvog spomena Rijeke.
Wikipedija na stranici "Povijest Rijeke" kaže: "1230. Prvi put se u dokumentima spominje Rika (Rijeka) Svetoga Vida o kojoj pišu venecijanski trgovci".
"Hrvatsko kolo: književno-naučni zbornik, "POLITIČKA POVJEST GRADA RIJEKE" Matica Hrvatska, Knjiga 2, iz 1906" kaže da se to desilo 1260. godine u listini, kojom kralj Bela IV. priznaje krčkim knezovima Frankopanima darovnice prijšnjih vladara. U toj listini kaže kralj, da je frankopanskoj županiji Vinodol na zapadu međom "potok i mjesto Rika počevši od morske obale i naše slobodne vode Rićine sve do mostića kod Grohova". (Izvor: laudato.hr, Prvi spomen grada Rijeke 1281. Godine, 20. Prosinca 2014., Također: Grad Rijeka, RIJEKA KROZ STOLJEĆA, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Mlečani na oprezu — pojavila se Rijeka, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1288. 06. Sječnja na dan sveta tri kralja nastao Vinodolski zakonik (slika desno), najstariji cjelovito sačuvani spomenik običajnoga prava na hrvatskome jeziku, a u slavenskome svijetu od njega je starija samo Ruska "Pravda", napisana periodu od XI. do XIII. st. Vinodol se do 1225. godine teritorijalno nalazio u sastavu srednjovjekovne banovine Slavonije, kada ga je hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. (1205.-1235.) darovao zajedno s Modrušem Vidu II. Frankapanu, krčkomu knezu iz jedne od najstarijih hrvatskih plemićkih obitelji (comiti Guidoni de Vegla). Za ovo darovanje kralj u tome privilegiju ne traži nikakve protuusluge, nego jedino zahtijeva da mu knez Vid vjerno služi. Područje obuhvaća devet općina Novoga Grada (Vallis Vinearia - danas Novi Vinodolski), Ledenice, Bribira, Grižana, Drivenika, Hreljina, Bakra, Trsata i Grobnika, zajedno s Modrušem. Nakon pobune slobodnih seljaka koji su živjeli na tome području jer nisu željeli postati kmetovi novoga gospodara izbio je sukob koji je trajao sve do 06. Siječnja 1288. godine, kad se sastalo povjerenstvo od 42 člana koje je skupština Vinodolaca izabrala među predstavnicima općina. Nisu svi gradovi imali isti broj članova u komisiji, već je taj broj srazmjeran veličini pojedinog grada. Gradove su predstavljali: za Novi, Grižane i Bakar po šest, Grobnik pet, Bribir, Drivenik, Hreljin i Trsat po četiri, a Ledenice tri izaslanika. Trsat su predstavljali plovan Vazmina, satnik Nedrag, suci Dominik, i Vika. Komisija je morala zapisati i urediti stare vinodolske običaje i zakone kojih će se pridržavati i vlastela i seljaci. Tako nastaje dokument koji danas poznajemo kao Vinodolski zakonik. Dokumenat u kome nam se sačuvao Vinodolski zakon sastavljen je u obliku isprave s njenim tipičnim dijelovima, dakle, protokolom, tekstom, i oshatokolom. (Izvor: pravo.unizg, Marko Kostrenčić: Vinodolski zakonik, Također: Wikipedia, Vinodolski zakonik, Također: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Vinodolski zakonik (XVI. st.))

Naslovna strana Vinodolskog Zakonika

1288. u Vinodolskom Zakonu (Slika ljevo) se prvi put spominje Tersatto, kao oznaka za mjesto na brdu koje je sačuvalo staro ime grada uništenog 800. godine. Na brdu se spominje sam o kaštel sa tornjem u posjedu Frankopana. Još se spominju kašteli u Novom vinodolskom, Ledenicama, Bribiru, Grižanama, Driveniku, Hreljinu, Bakru i Grobniku. Dakle, također prvi pisani spomen grada Bakra također dolazi iz Vinodolskog zakonikg. Može se primjetiti da su svi ti kašteli na desnoj, istočnoj strani Rječine i iz toga se može izvuči zaključak da je Rječina u to doba bila granica između germanskog teritorija kojemu je pripadala Istra i Hrvatskog kraljevstva kojemu je pripadalo područje od Riječine do Senja sa Novim Vinodolskim kao centrom. Vinodolski zakon se može s pravom staviti uz bok drugim europskim opsežnim srednjovjekovnim pravnim dokumentima pisanim na narodnom jeziku, npr. angslosaksonskim (601.-925.), Ruskoj pravdi (XI. Do XIII. st.) i Sachsenspiegel (XIII. st.). Ali Vinodolski zakon ima neke značajke kojima se ističe od spomenutih europskih vrela. Vinodolski je zakon pisalo povjerenstvo sastavljeno od predstavnika devet vinodolskih općina (Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Grižane, Bribir, Novi, Ledenice), koje je u ime općina i kneza gospodara popisalo pravo koje se u vrijeme nastanka Vinodolsko zakona primjenjivalo u Vinodolu. Povjerenstvo je, uz ostalo, imao u vidu zaštitu interesa općinara vinodolskih općina. Vinodolski zakon pisan je glagoljicom, a sačuvani tekst iz polovice XVI. stoljeća glagoljskim kurzivom. Čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Naziv "Vinodolski zakon" ne znači da je u Vinodolu bio na snazi neki zakon u modernom smislu te riječi. Zakon u našoj staroj hrvatskoj terminologiji ima značenje pravna običaja (consuetudo), koji u trenutku njegova zapisivanja društvo priznaje kao obvezujući. (Izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA, Također: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 2,)
1288. Posvećena crkvica sv. Luke u blizini sušačke piramide. U temeljnom kamenu crkvice u olovnoj škrinjici nađen je staroglagoljski natpis:

"Ja Stipan od Staroga Dubrovnika, biskup modruški, vićnik svete krune ugarske, posvetih ovu crkav na poštenje svetoga Luke pisara Marie Blažene 1288."

Natpis je 1614. Godine pronašao fra Franjo Glavinić kada je koristio kamenje te crkvice za popravak glavnog oltara u franjevačkoj crkvi na Trsatu. (Izvor: „Trsat, od davnina do današnjih dana“,Tipograf Rijeka 1982., str.50)
1288. prvi se put u Vinodolskom zakonu spominje Grobnički kaštel. Sagradili su ga Frankopani 1225. godine. Kad je 1432. godine umro ban Nikola Frankopan Kaštel Grobnik su naslijedili njegovi sinovi, zvani Banići. Po nagovoru biskupa sklopili su u Modrušu 1449. sporazum o podjeli imanja i pravu nasljeđa. Vinodol, koji je dva i pol stoljeća bio jedinstveni feudalni teritorij, razdijeljen je na više gospodara iz frankopanske obitelji, koja se podijelila na osam loza. Grobnik je dobio Stjepan II. (1416.-1481.), hrvatski ban, kapetan Kranjske, oženjen s Izotom d'EstePrilikom potpisivanja "Vinodolskog zakonika" spominju se kao predstavnici grobničkog kotara plovan (župnik) Kirin, satnik Slavan te Damjan Kinović, Paval i Slavina Vukodružići.(Izvor: Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine, KVIZ GDJE SAM – TKO SAM  2012., Dom kulture Čavle 23. studenoga 2012.)
1291. 13. Veljače Prvi put se u dokumentima spominje Reka Svetoga Vida o kojoj piše mletačko Veliko vijeće, gdje kažu da su za njih riječani neprijatelji (cum habemus illos de Flumine pro inimicis - Un Fiuman neonato - un nemico in più di Venezia), zapovjedivši 30. Travnja 1291. svojim trgovcima da napuste gradi (alla fine d'aprile) i zabranjuje se odlazak mletačkih trgovaca u Rijeku. Dva su grada bila u raznim sukobima i mnogobrojnim primirjima sve do 1618. godine. U mletačkim, a i drugim, latinski pisanim izvorima, Rijeka se naziva još Flumen sancti Viti ili kraće Flumen. Do toga je došlo jačanjem trgovine s Kranjskom, jer je upravo 1288. osnovana mitnica na Rupi na današnjoj hrvatsko-slovenskoj granici, na kojoj su grofovi Gorički ubirali znatne prihode od carine. Slavensko pak stanovništvo služi se imenom Rika ili Reka.), grad sa vratima, kulama, ulicama, trgovima.
1291. 30. Travnja "zaklučilo je mletačko vieće, da moraju venecianski trgovci poć ća z Reke (alla fine d'aprile), a drugen je zabranilo, da ne smeju poć tamo". Tim je rječima Venecijanski senat zaključio da prekida svako trgovanje s Rijekom, budući da su Riječani neprijatelji Venecije. Senat je zaprijetio svakom svom podaniku, da će mu zapljeniti robu, ako bude trgovao s Riječanima. (Izvor: Ivo Grohovac Riječanin: Negda i sada (Podlistak 1913/14), ICR, Rijeka 1999., str. 49.)

Ilustracijaiz znamenitog Glavinićevog djela "Historia Tersattana", polovicim XVII stoljeća, prikazuje anđele koji donose Svetu Kućicu

1291. 10. Svibnja, u četvrtak tokom noći na ravnici pored crkve Svetog Jurja na Trsatu, na travnatoj zaravni na kojoj je bio vrt udovice Agate, pojavila se prema legendi, kućica sv. Obitelji (slika ljevo), ona u kojoj je arhanđeo Gabrijel navjestio Bogorodici rođenje Krista. Dogodilo se to nakon pada posljednjeg uporišta križara obalnog grada St. Jean d'Acre (današnji Akkon u Siriji). Grad je pao 10. Svibnja 1291., a iste je noći, prema predaji, nazaretska kućica osvanula podalje od župne crkve Sv. Jurja, na mjestu zvanom Ravnica, u Agatinom vlasništvu. Tokom noći anđeli su je prenjeli iz svete zemlje. Malena konstrukcija sagrađena od cigle sivozelene boje, položena na teren, bila je duga 9,52 m (44 pedlja), široka 4,10 m ( 20 pedlja) i visoka (unutarnja mjera) 4,30 m (28 pedlja). Nasuprot ulaza nalazio se je kameni oltar, a iznad oltara na zidu bio je grčki križ. Na njemu Kristov lik i natpis "INRI"„Iesvs Nazarenvs Rex Ivdaeorvm" – „Isus Nazarećanin, kralj židovski“ (Prema Ivanovom evanđelju (Iv, 19, 19 i dalje), taj je natpis stajao na tri jezika: hebrejskom, latinskom i grčkom. Razlog stavljanja natpisa je kako bi svi znali koja je bila krivnja zbog koje je Isus razapet: jer se je nazivao kraljem židovskim. Ona se zbog toga naziva i "naslov križa" (Titulus crucis). Toj ploči običaj je da ponizi osuđenika i javno govori o njegovom zločinu). Tadašnji je bolesni trsatski župnik Aleksandar smjesta objavio da mu se u snu ukazala Majka Božja i priopćila da je riječ o istoj kući u kojoj je anđeo Gabrijel navijestio začeće Spasiteljevo. 1294., tadašnji gospodar Trsata Nikola Frankopan poslao je sa trsatskim župnikom Aleksandrom izaslanstvo svećenika u Svetu zemlju da potvrde istinitost čuda. Kućica je ostala na Trsatu do 10. Prosinca 1294, kada su je anđeli prenjeli u Italiju. Našla se je na drugoj strani Jadrana u šumici nedaleko od Recanatija na posjedu izvjesne gospođe koja se je zvala Lauretta. Osam mjeseci kasnije Kućica je jedne noći opet nestala i našla se je kilometar i pol dalje na polju, na zemljištu u vlasništvu dvaju braće, knezova po imenu Stefano i Simone Rinaldi di Antici. Oni su htjeli imati osobnu korist i sakupljati milostinju koju su davali hodočasnici. Ali jedne noći u Prosincu 1295. godine, sveta Kućica se je smjestila opet dalje i to na cestu koja vodi od Recanatia prema Porto Recanati, na zemljištu koje nije imalo vlasnika, na vrhu brežuljka Loreto. I tu je i ostala. Teško je to palo Trsaćanima, a da ih umiri, knez Frankapan je podigao crkvicu na mjestu gdje je bila kućica, a potom, 1362 ili 1367. Papa Urban V. je podario Trsaćanima sliku svete Marije koju je svojom rukom naslikao sveti Luka Evanđelist. Narod nazove sliku "Majkom milosti", a sveto mjesto prozovu "Svetište Majke milosti od svete nazaretske kućice". Poslije su Frankapani pozvali franjevce da budu čuvari svetišta. Tu oni podignu samostan i novu crkvu, koja je na tom mjestu i danas. (Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 3, Također: Trsatsko svetište > povijest, Također: Biblioteka Baština Broj 16, Grupa Autora: Marijin Trsat, Monografija, Zagreb, 2011, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, 120 godina – Gospa Trsatska, Također: KATOLIČKI VJERONAUK, fra Emanuel Hoško: Neobjašnjen dolazak i odlazak Marijine kuće – Trsat)
1291. Istru, kvarnersko područje i Rijeku opustošila je kuga. Čini se da je upravo tada, na rimskim temeljima u srcu Staroga grada, podignuta zavjetna crkva posvećena svetom Fabijanu i Sebastijanu. Čini se da je u početku bila posvećena samo Svetom Sebastianu jer se je nalazila u ulici Svetog Sebastiana i zato jer je na nadvoju ulaza u crkvu bilo uklesano:

"AD LAUDEM DEI DIVIQUE SEBASTIANI FRATERNITAS EIWRI FECIT TEMPORE JOANNIS DOTICH CASTALDI 1562"

(Izvor: Izvorni znanstveni članak, Nana Palinić: NEOSTVARENI PROJEKT RIJEČKE BOLNICE ZA ZARAZNE BOLESTI IZ 1908. – 1912. GODINE, Također: rijeka.hr > CRKVA SV. SEBASTIJANA)
1291. Prema predaji prvu crkvicu u čast Blažene Djevice Marije na Trsatu izgradio je Nikola Krčki 1291. Zdanje je ubrzo postalo hodočasničko mjesto, pa su ga njegovi nasljednici proširivali i dograđivali. (Izvor: Rijeka-In, U potrazi za izgubljenim vremenom Trsata i Sušaka, 18. 12. 2012)
1291. prema zapisima Dr. Pietra Kandlera u njegovom djelu "Indicazioni per conoscere le cose storiche del litorale" objavljene 1855, sagrađena je crkva Svetog Roka kao znak zahvalnosti vjernika zbog prestanka pošasti kuge. Sveti Rok (Montpellier, 1295. – Montpellier, 1327. ) je bio proglašen zaštitnikom protiv kuge i rođen je tek 1295, što znači da taj podatak o gradnji crkve nemože biti tačan. Crkva se, u službenim zapisima grada ne spominje sve do 1599. A to je i godina kada se je u Rijeci 15. Srpnja pojavila kolera u jednoj tvornici kože i odnjela 300 života. (Izvor: Pietro Kandler: Indicazioni per conoscere le cose storiche del Litorale, 1855, Tipografia del Lloyd, Trieste.)
1294. tadašnji gospodar Trsata Nikola Frankopan poslao je sa trsatskim župnikom Aleksandrom izaslanstvo svećenika u Palestinu da provjeri navode o prijenosu kućice. Njihovo je izvješće bilo potvrdno, pa je odmah početkom 14. stoljeća na mjestu gdje je stajala Sveta kućica izgrađena kapela, a 1431. Martin Frankopan (sin Nikole IV.) počinje graditi crkvu i samostan koji dograđuje i dovršava 1453. te ga ustupa franjevcima Bosanske vikarije. (Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 4)
1294. 10. Prosinca, u petak, točno tri godine i sedam mjeseci nakon čudesnoga prijenosa na Trsat, kućica je nestala sa Trsata i našla se je na drugoj strani Jadrana, u Italiji, u šumici nedaleko od Recanatija na posjedu izvjesne gospođe koja se je zvala Lauretta. Pastiri iz toga kraja vidjeli su toga jutra zasljepljujću svjetlost koja je dolazila iz oblaka... Mnogo je ljudi dolazilo, a lopovi su to iskorištavali da bi opljačkali, pokrali hodočasnike. Prošlo je osam mjeseci i Kućica iz Nazareta je jedne noći opet nestala i našla se je kilometar i pol dalje na polju - zemljištu, vlasništvu dvaju braće, knezova po imenu Stefano i Simone Rinaldi di Antici. A i oni su htjeli imati osobnu korist – zaradu od milostinje koju su davali hodočasnici i poslali su stoga zahtjev papi Bonifaciju VIII. da bi dobili nad Kućicom pravo vlasništva. Ali jedne noći u Prosincu 1295. godine, sveta Kućica se je smjestila opet dalje i to na cestu koja vodi od Recanatia prema Porto Recanati, na zemljištu koje nije imalo vlasnika. (Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 3, Također: Trsatsko svetište, povijest, Također: Biblioteka Baština Broj 16, Grupa Autora: Marijin Trsat, Monografija, Zagreb, 2011, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, 120 godina – Gospa Trsatska, Također: KATOLIČKI VJERONAUK, fra Emanuel Hoško: Neobjašnjen dolazak i odlazak Marijine kuće – Trsat, Također: Marijina Ukazanja, Prijenos Nazaretske Kućice u Loreto)
1295. Rijeka već ima pomorsku tradiciju, što ne začuđuje uzmu li se u obzir makar i povremene vijesti o njoj. Tako je, primjerice, u Zapisima notara dubrovačke kancelarije Andrije Beneše (1295.-1301.) sačuvan zapis o prijevozu soli brodom "ad Flumen Tarsie". Rijeku dubrovački izvori krajem 13. stoljeća nazivaju Flumen Tarsie. 1299. bilježe jedan veći iskrcaj soli
iz Dubrovnika (del notaio Andrea Benes di Ragusa - "ad Flumen Tarsiae cum un carigho salis"). (Izvor: Sveti Vid - Zbornik, ICR, Rijeka 1995., str. 39. (Darinko Munić: Delta spasa, prvo privezište i odmorište)
1296. Prema tradiciji započinje osobita pobožnost, kult čudotvornoga ranogoričkog Raspela sv. Vida u Rijeci (sada se nalazi u pokrajnjoj kapeli crkve Svetog Vida, slika ljevo) čini se da je izrađen u nekoj umjetničkoj radionici u Njemačkoj, na Rajni ili u Vestfaliji, odakle je došlo u Rijeku. Prema legendi i zapisima rektora isusovačkog kolegija oca Martina Bauzera, čudo se zbilo dok se Raspelo nalazilo u predvorju stare crkve Svetog Vida (o izgledu stare crkve koja se nalazila otprilike na mjestu sadašnje crkve nezna se skoro ništa). Pred raspelom kartala se je skupina mladića, a jedan od njih, Petar Lončarić, u bijesu što gubi dohvatio je kamen i bacio ga u kip, pogodivši ga u visini rebara. Iz rane je potekla krv, a mladića je, po jednoj verziji progutala zemlja, a ostala je samo njegova ruka koja je bacila kamen. Gradski Kapetan skupio je krv u tri ampule, od kojih je jedna bila pohranjena u crkvi Svetog Vida, druga u Puli (sjedište biskupije), a treća u Rimu. Prema drugoj verziji, Lončarić je osuđen na smrt i javno mu je spaljena ruka. Kamen je okovan u zlato i pričvršćen uz raspelo gdje i danas stoji, a uz njega je natpis "Huis lapidis ictu percurssus est Crucifixus! Ano Domini 1227" ("Ovim je kamenom udaren Raspeti godine 1227."). Godina na tom natpisu i zapisi Martina Bauzera se ne poklapaju. Za vrijeme izgradnje nove crkve, skulptura raspela je preseljena u crkvu Svetog Roka i tamo je ostala do 1659. kada je preseljena u novu crkvu. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac br: 175, Riječki ljetopis, Također: VANDA EKL: RANOGOTICKO RASPELO U RIJECI, Također: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Rijeka, 1896. knjiga I, str:109, 112., Također: wikipedija > Čudotvorno raspelo)

                                                                            Četrnaesto stoljeće
1308. Lijevano najstarije riječko zvono na crkvici sv. Andrije (nestalo tijekom Prvog svjetskog rata). (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 70/71, Goran Moravček: NESTALE RIJEČKE CRKVE)
1315. U djelu „Austria Sacra“ (Sveta Austrija) u petoj knjizi P. Mariana se može pročitati na stranici 422 da je 1315. Hugon II. Devinski, gospodar grada, osnovao augustinski samostan. Isto tako u analima Dr. Kandlera se može naći podatak da je 1315 Hugon Devinski dao sagraditi augustinsku crkvu Svetog Girolama (chiesa di San Gierolamo). (Umjesto do sada najčešće spominjane 1315. kao godine podizanja crkve i samostana, uvidom u temeljne autore augustinskoga reda i mahom neistražena arhivska vrela, kao i u genealogiju utemeljitelja Walseeovaca, njihov dolazak valja posticipirati za pedesetak godina, smještajući dataciju u razdoblje od 1368. do 1408./1409. Izvori: ROSNAK I SCHIER 1776: 29. Usp. KUNZELMANN 1972: 20; BRADANOVIĆ 2018: 116.) Gradnja je započeta 1315., a završila 1408. godine, za vladavine kneza Ramberta Walseea, unuka Hugona VI Devinskog, i primjer je gotičke arhitekture. F. Hauptmann piše kasnije u svome povjesničarskom radu: „... Makar je samostan augustinaca sa crkvom sv. Jeronima (kasniji municipij, (slika desno) osnovan, kako se čini, već 1315. godine, ipak se oko njega još u kasnija vremena nalazi dosta nenaseljena teritorija, koji se vuče uz brijeg prema zamku ...“. Godine 1465. Rijeka prelazi pod upravu Habsburgovaca, a odlukom cara Josipa II. od 1788. ukinut je red augustinaca. Crkva je kasnije restaurirana polovicom XVI stoljeća. 1744. restauriran je prostor iza oltara i oltar. Novi oltar izrađen od mramora financirao je G. Minolli. Zgrada je 1750. godine stradala u zemljotresu, pa je obnovljena u baroknom stilu. Crkva je povećana 1766. (produžena 15 koraka prema istoku). Bunar ispred crkve je u isto vrijeme otvoren za opću upotrebu. Godine 1951. crkvu i samostan preuzimaju dominikanci. Danas se uz crkvu nalazi Dominikanski samostan. (Izvor: Marian: Austria sacra (Vol. 1-9), Wien (1780 - 1788), Također: fluminensia.org, Goran Moravček: Samostan i crkva sv. Jeronima u Rijeci, 07. Rujna 2012, Također: Novi List, Mirjana Grce: Crkva i samostan sv.Jeronima pokazuju kako je Rijeka živjela, 03. Listopada 2016.)
1317. Umire Knez Dujam Frankopan. O tome svjedoči ljetopisac Miho Modije koji pišući o knezu Dujmu kaže da je bio "plemenit ratnik" i da se godine 1317. "odselio ka Kristu."(Izvor: N. Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi, str:3)
1318. Na Nautičkoj karti Mediterana prvog pomorskog kartografa Petra Vescontea iz Genove, Rijeka se spominje kao Trsat (Tarcia). Prva njegova karta potječe iz 1311 (na slici ljevo, Portolanska karta istočnog Mediterana  Pietra Vescontea iz 1311.).(izvor: Mirko Marković: Kartograf Ivan Klobučarić i Rijeka, Adamić, Rijeka 2002., str. 36.)
1323. Prema povijesnim zapisima na ovom području dogodio se prvi razorniji potres u zoni obale Vinodolskog kanala i Vinodolske doline.
1325. Na karti koju je sastavio Angelino Dalorto (Angelino Dulcert, Angelino de Dulceto ili Dulceti ili Angelí Dolcet) 1325. (na slici desno) spominje se kvarnerski zaljev (Golfo de Quarnal) i Fiume. (izvor: Mirko Marković: Kartograf Ivan Klobučarić i Rijeka, Adamić, Rijeka 2002., str. 36.)
1336. Devinci su svom rođaku i vlastelinu Trsata, Krčkom knezu Bartolu VIII., koji je u Istri ratovao protiv patrijarha na strani Mlečana, u zalog dali Rijeku (Terra et Castrum Fluminis) i kaštel. 01. Travnja. 1365. Krčki knezovi Stjepan I. i Anž V., sinovi Bartola VIII. Frangapana, odriču se grada Rijeke i time vraćaju Hugonu VI. Devinskome i njegovoj braći Vilimu i Jurju Rijeku, sklopivši ugovor o slobodi kretanja. (Izvor: Milko Brković: Odnosi između krćkih knezova Frankošpana i Franjevaca na otoku Krku u 14. i 15. stoljeću, Također: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Damir Tulić: Frankopani Knezovi Krčki 1115– 1480., Također: Izvorni znanstveni rad, Marko Medved: GRAD RIJEKA – BISKUPIJSKO SREDIŠTE)
1336. - 1365. Rijeka je pod vlašću krčkih knezova, kasnije Frankapana. (Izvor: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Damir Tulić: Frankopani Knezovi Krčki 1115– 1480.)
1338. Mletačka Republika šalje protestnu notu knezu Bartolu Frankopanu protestirajući kod ovih zbog kovanja lažnog novca u Rijeci. Karakteristični su fragmenti iz te note, koji glase: "... in locis et districtibus vestris ... " (u prevodu: "... u vašem mjestu i području. .."), i drugi: "... si in vestris districtibus hec commiti vel tolerari contingent... " (u slobodnom prevodu:" ... da se nešto takvo moglo desiti i dozvoliti na vašem području..."). S istoga razloga zaključuje državno vijeće mletačko 01. Listopada 1338., da će u Hrvatsku izaslati posebnog poslanika (Iz toga se vidi, da je Rijeka god. 1338., pripadala Hrvatskoj). Kako iz stilizacije ove note, tako i iz same okolnosti što je Republika Sv. Marka ovaj zvanični protest uputila baš Frankopanima, a ne nekom drugom, dalo bi se možda na prvi pogled zaključiti da su tih godina Frankopani bili vlasnici Rijeke. Original note se može vidjeti u S. Ljubić: "Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium — Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike", knj. II — od god. 1336 do 1347, izd. JAZU — Zagreb 1870, str. 31. Gledajući sa te strane moglo bi se tvrditi da se Rijeka još 1312. god nalazi u rukama knezova Devinskih po osnovu zaloga (" ... a titolo di pegno ..."). Ljubić, naime, tvrdi da su Rijeku početkom XIV vijeka Frankopani (zapravo knez Bartol) dali u zalog knezovima Devinskim, te da su istu ovi knezovi držali do 1365. godine po osnovu zaloga, dok su se 1365. god. Frankopani (Stjepan i Ivan — Bartolovi sinovi) konačno 01. Travnja 1365. odrekli Rijeke u korist knezova Devinskih, te da od 1365. god. pa dalje Devini drže Rijeku po osnovu vlasnosti. Prema ovom gledištu izlazilo bi da su se Mleci notom od 1338. godine obratili Frankopanima stoga što su oni tada bili stvarno vlasnici Rijeke, ne obazirući se na to što se Rijeka tada nalazila po osnovu zaloga u rukama Devina. (Izvor: Dr ĐORĐE MILOVIĆ: KRIVIČNA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA U SREDNJOVJEKOVNOJ RIJECI, objavljeno u: VJESNIK HISTORIJSKOG ARHIVA U RIJECI, SVEZAK VI-VII, RIJEKA 1961-1962., str: 6), Također: Hrvatsko kolo: književno-naučni zbornik, Matica Hrvatska, Knjiga 2, 1906, POLITIČKA POVJEST GRADA RIJEKE)
1350. hrvatsko - ugarski kralj Ljudevit potvrdio je Bartolu Frankopanu stečene županije Modruše i Vinodola slaveći njegove velike zasluge za kralja. (Izvor: N. Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi)
1351. godine Rudolf Devinski priznaje grofove Goričke za svoje seniore i određuje da u slučaju izumiranja njegova roda, sva njegova imovina prelazi na njih čime gazi svoju prisegu na vjernost prema akvilejskom patrijarhu. Ispravom od 24. Rujna 1351. godine daje kastavsku i veprinačku općinu kao jamstvo za svoju vjernost. Međutim, već 1366. godine prilike i interesi ga tjeraju da za svoje gospodare prizna Habsburge. (Izvor: Općina Klana, Iskopi kaštela Gradina, Također: Veprinac.com, Povijesni pregled)
1362 ili 1367. Papa Urban V. Poklonio Trsatu Ikonu Bogorodice "Majku milosti" za koju se vjeruje da je čudotvorna. Navodno ju je naslikao sveti Luka (slika ljevo). (Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 3, Također: Trsatsko svetište>povijest, Također: Biblioteka Baština Broj 16, Grupa Autora: Marijin Trsat, Monografija, Zagreb, 2011)
1365. 01. Travnja. Krčki knezovi Stjepan I. i Anž V., sinovi Bartola Frangapana, odriču se grada Rijeke i time vraćaju Hugonu VI. Devinskome i njegovoj braći Vilimu i Jurju Rijeku, koja im je bila dana. Sporazum je postignut nakon prestanka neprijateljstava. Uz to potvrđuju da će poštovati mir, dvorce i obitelj Devinski. (Izvor: Mrtva Mora, Voditelj projekta: Prof. dr. sc. Kalman Žiha, dipl. ing. brodogradnje, str: 22, Također: Hrvatsko kolo: književno-naučni zbornik, Matica Hrvatska, Knjiga 2, 1906, POLITIČKA POVJEST GRADA RIJEKE)
1366. 07. Veljače Devinski odbacuju svoj feudalni odnos sa Akvilejskim patrijarhom u Puli i sa svim se svojim posjedima, utvrdama i gradovima u njihovom posjedu izjašnjavaju kao vazali Habsburgovaca. Dokument prihvaćanja sa strane Hasburgovaca nosi taj datum. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, N. Budak: Meranija, Također:  Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Proleksis, Devinski grofovi, Također: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Knjiga I, Rijeka, 1896.)
1369. Mlečani su u ratu s austrijskim vojvodama, za koje se borio Hugon Devinski u bitki za Trst. Povjesničar Pichler piše u svojoj knjizi da je Hugon uništio Venecijansku vojku. Zbog toga Venecijanci su se osvetili Hugonu napadom na njegov teritorij. Tada su prvi put opljačkali i popalili grad Rijeku. (Izvor: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština opcine Rijeka i Izdavacki centar Rijeka, Rijeka 1988.)
1371. Sabrani su i popisani pradavni običaji riječkoga kanoničkog kaptola.
1371. 10. Ožujka, XIV stoljeće je stoljeće u kojem se prvi put mogu naći podaci o unutrašnjoj riječkoj administraciji. Tačna forma administracije nije poznata, ali iz toga je vremena prvi dokument koji opisuje riječku administraciju, dokument od 10. Ožujka 1371. u kojem se spominje kapetan Rijeke Raisberg. Sačuvano je i pismo Ugona Devinskog od 10. Kolovoza 1384. u kojemu se spominje da Rijeka ima kapetana i suca. Pismo je sačuvano u Bečkom državnom arhivu. Tokom cijelog XIV stoljeća Rijeka je u vlasništvu dinastije Devinskih (Duino), osim tridesetak godina tokom kojih je bila u vlasništvu grofova Frankopana (Frangepani).
14. stoljeće, druga četvtrtina, najstariji kartografski artefakt koji se nalazi u američkoj kongresnoj biblioteci je portolanska nautička karta mediteranskog područja (slika desno). Riječ "portolanska" znači pomorska karta sa označenim "portima" - lukama. Na ovoj izuzetno preciznoj karti označena je i Rijeka - Fiume. Linije koje presjecaju kartu predstavljaju trideset i dva pravca koja pokazuje pomorski kompas sa neke zadane točke. Taj način označavanja pravca ima sličnosti sa kasnijim označavanjima ruže kompasa. Autor i porijeklo ove karte su nepoznati.
1374. Hugon VI Devinski piše svoj prvi testament o nasljedstvu. Napisan ne na njemačkom jeziku i čuva se u venecijanskom arhivu. Bio je udovac bez nasljednika (sin Giorgio je umro 1343) i radi toga je ostavio svom bratiću Giorgiu de Weissenecku (sinu Hugonovog pokojnog sina Giorgia i Anne di Walsee) dvorce i posjede u Premu, Gutenecku, Rijeci, Kastvu Veprincu i Mošćenicama. Rođaci Rodolfo, Rambert II i Frederick di Walsee dobivaju Duino, Senožeć itd. Imovina koja je pripala Giorgiu morala je biti 6 godina pod administrativnom upravom obitelji Walsee. Odredio je takođe da u slučaju da Giorgio ne bude imao muških nasljednika, svi feudi prelaze u vlasništvo Walsee. Taj je testament napisan prerano jer se je u sljedećim godinama situacija značajno promjenila. Hugon VI Devinski se po drugi put oženio, ovaj put za Annu de Walsee i dobio je sinive Ramberta, Hugona mlađega (Ugolino) i kćeri Katarinu i Annu. 30. Kolovoza 1385 piše novi testament. Katarina se kasnije udala za Ramberta II di Walsee. (Djelomočno, Izvor: MILKO KOS: JEDAN URBAR IZ VREMENA OKO 1400. O IMANJIMA DEVINSKIH I WALSEEOVACA NA KVARNERU)
1377. Na kamenom dovratniku ulaza u zvonik (tzv. Kosi toranj) zborne crkve Uznesenja Marijina uklesana je ta datacija arapskim brojkama.
1379. 24. Svibnja je datum na pečatu najstarijeg dokumenta u riječkom arhivu. U tome dokumentu senjski biskup Protiva ustupa kapelaniju sv. Nikole ispovjednika, koja se nalazila blizu crkve sv. Filipa i Jakova izvan gradskih vrata u Senju ("bumegna vrata"), prioru fratara ispovjednika Dalmacije i Drača, fra Ivanu iz Šibenika, da bi ondje osnovao samostan svoga reda. Biskup Protiva je umro 1379. godine (Rački), dakle ova pergamena potječe iz vremena prije te godine. (Izvor: Forum Croinfo.net, Svibanj - značajni događaji, autor: lirija)
1385. 30. Kolovoza Hugon VI Devinski piše novi testament. Određuje da u slučaju njegove smrti rođaci Rodolfo, Rambert i Frederik di Walseebudu tutori njegovim sinovoma. Svakoj kćeri ostavlje 4000 fiorina, a ostatak vlasništva prelazi na sinove čim postanu punoljetni. Ako sinovi umru kao maloljetnici, sva imovina prelazi na braću Walsee. Izrazio je želju da njegovo tijelo bude pokopano u Augustinskom samostanu u Rijeci. Osim toga, ostavio je i veću sumu novca Augustincima u Rijeci. (Djelomočno, Izvor: MILKO KOS: JEDAN URBAR IZ VREMENA OKO 1400. O IMANJIMA DEVINSKIH I WALSEEOVACA NA KVARNERU)
1390. Umro knez Stjepan II. Frankopan, gospodar Trsata, vlasnik Modruša. Poslije njegove smrti Trsatom vlada brat mu knez Ivan Frankopan. (Izvor: wikipedija > Obiteljsko stablo knezova Frankopana)
14. stoljeće, kraj, spominju se prvi mlinovi na Rječini, da bi već u 15. stoljeću upotreba mlinova, pila, stupa i stupića doživjela pravi "boom". Iz knjige "Malinari" sveučilišnog profesora i grobničkog sina Irvina Lukežića, doznajemo kako su ljudi iz udaljenijih krajeva do najbližeg mlina putovali satima, a mnoštvo ih je na meljavu dolazio barkama kojima bi najprije pristali u riječku luku, a zatim plovili uzvodno do mlinova. Na red za u mlinicu čekalo se satima, pa nikakvo čudo što su s vremena na vrijeme izbijale žešće svađe i tučnjave. Zakon je to regulirao tako što je propisao da oni koji barkama dolaze u Rijeku, u mlin idu istim redoslijedom kojim su došli u luku, a ako prave gužvu, kaznilo ih se jednakom mjerom kao i ostale građane. Jedina olakšica onima koji su dolazili iz udaljenijih mjesta bila je u tome što im se dozvoljavalo mljevenje većih količina brašna. (Izvor: Građevinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Student: Josip Rubeša, Mentor: dr. sc. Nana Palinić: RIJEĈKI MLINOVI)
1390 - 1405, Trsat je u posjedu Ivana Frankopana. Međutim, Ivan ne isplaćuje udovici Katarini i kćeri Elizabeti određeni miraz, pa im je konačno do isplate založio Trsat, Bakar i Bribir. Nakon nekog vremena, Elizabeta se udalje za Fridrika Celjskog i donosi mu u miraz Bakar, Bribir i Trsat, čime su prihodi Trsata bili zajedno s prihodima polovice otoka Krka i gradova Bakar i Bribira založeni Fridriku Celjskom, suprugu Elizabete, sestrične Nikole IV., i to do isplate miraza od 32.000 dukata. Umrla je 1422. kada vlasništvo nad Trsatom i ostalim založenim mjestima 1424. preuzima Nikola Frankopan, odnosno sin mu Martin i time je praktički spriječio Fridriku ubiranje prihoda. Po smrti Nikolinoj. Ulrik Celjski, sin Fridrika Celjskog, diže parnicu kao sin Elizabete, tražeći da mu Frankopani vrate Trsat, Bribir i Bakar, odričući se odštete za izubljeni dohodak od 1422. 1435. spor završava nagodbom, nakon više od deset godina nakon smrti Nikole. Sigismud je u Travnju  1435. izvijestio zagrebački kaptol da je izglađen spor između Ivana i Stjepana s jedne  strane i grofa Ulrika Celjskog s druge strane zbog polovice otoka Krka i posjeda Trsat,  Bakar i Bribir za 32.000 florena miraza Ulrikove majke Elizabete. Ulrik je dobio  spomenute posjede u zalog za svotu majčina miraza. Kad bi braća Ivan i Stjepan isplatila tu svotu,  posjedi bi im bili vraćeni. (35 (ARS AS CE III/140, B. Otorepec, Gradivo, 1435, april 4, Bratislava; Tahalloczy-Barabas :258), Nenad Labus)
1399. umire Hugon VI. Devinski. Ubrzo umiru i Rambert i Hugon mlađi (1399), oboje kao maloljetnici. Njegovom kćerkom kneginjom Katarinom oženio se Rambert Walsee (ponegdje se spominju kao Waldsee, plemićka obitelj podrijetlom iz Bavarske). Kako Hugon Devinski nije imao muške djece, to je njegovom smrću izumrla loza kuće Devina, te je Rijeka (a sa njom takođe i Veprinac, Kastav i Mošćenice) po osnovu nasleđa prešla na muža njegove kćerke, tj. na Ramberta Walsee. Preuzimajući posjed na temelju oporuke djeda po majčinoj strani Hugona VI. Devinskog negdje između 1390. i 1405. Rambert Walsee dao je sastaviti popis svih imanja Devinaca i svojih prava nad njima (Urbar Kvarnerskog feuda), pa su tako zapisane na hrv. jeziku i statutarne odredbe grada Kastva (Zakoni Grada Castua od letta 1400). Kako Rambertovi sinovi nisu imali djece, to je Rijeka konačno u drugoj polovini XV vijeka pripala Fridrihu III Habzburškom. Giovanni Kobler tvrdi da je Rijeku Fridrihu III ustupio Wolfgang Walsee, ali navodi da se to desilo "oko godine 1466.". Dr. Herkov, međutim, tvrdi da je Rijeku, kao i cijeli posjed u Istri i Krasu, Fridrihu III predao Rambert Walsee (mlađi) i to ugovorom od 1465. i 1472. godine. (Izvor: Giovanni Kobler: Storia della Liburnica Citta di Fiume scrite da Fiumano, volume II, str:5-7, Također: VJESNIK HISTORIJSKOG ARHIVA U RIJECI, ĐORDE MILOVIĆ: KRIVIČNA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA U SREDNJOVJEKOVNOJ RIJECI)

Grb obitelji Duino i Wallsee, vlasnika Rijeke

1399. 10. Listopada Austrijski vojvoda Albert IV. Habsburg odobrava svom dvorjaninu Rudolfu Walseeu uporabu grba Devinaca, tj. služenje Devinskim grbom. (Izvor: Zavod za hrvatsku povijest, Lujo Margetić: O sjeverozapadnoj granici Hrvatske prema Istri u doba hrvatskih narodnih vladara, u knjizi: Spomenica Ljube Bobana : 1933.-1994, str:58, Također: ZBORNIK KATEDRE ČAKAVSKOGA SABORA, DRUŠTVA ZA POVJESNICU KLANA, svezak 8., Lujo Margetić: GOTNIK I KLANA, str:435)
1399. godine izumire rod Devinski, a njihova imanja preuzimaju grofovi Walsee dodjelom od strane Habsburgovaca, odnosno dopušta im se da se mogu služiti devinskim grbom što je posve nešto drugo nego dodjeljivanje pravnog temelja vlasti, jer to pravo nisu imali ni Devinci koji su do ovog područja došli otimačinom. Kako Rambertovi sinovi nisu imali djece, to je Rijeka konačno 1465. (odnosno 1471.) pripala Fridrihu IV Habzburškom. Tako je došla Rijeka u vlasništvo hapsburške dinastije. (Izvor: Hrvatsko kolo: književno-naučni zbornik, Matica Hrvatska, Knjiga 2, 1906, POLITIČKA POVJEST GRADA RIJEKE)
14. stoljeće osnovan stari riječki hospital u kali Sv. Sebastijana, u duhu vremena, istodobno je bio i svojevrsni lazaret za kužne bolesti, prihvatilište za nemoćne starce i siromahe, zametak bolnice i - sirotište. (Izvor: Milan Zgrablic: "Korijeni i povijest interne medicine u Rijeci", Menora d.o.o., Rijeka, 1999., Također: Juraj Kučić: Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine)
14. stoljeće, krajem, Trsat je došao pod izravni njemački feudalni utjecaj. Naime, tada je njegove prihode, zajedno s prihodima Bakra i Bribira, knez Ivan V. založio u korist nećakinje Elizabete, kao miraz u povodu vjenčanja za celjskoga grofa Fridricha. Nakon Elizabetine smrti 1422. godine, za koju se upravo optužuje njezin suprug, bratić i starješina frankopanske obitelji Nikola IV. potpuno preuzima vlast nad Trsatom. (Izvor: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE)

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta - Riječka povijest općenito - Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400 - Povijest Rijeke od 1500 do 1600 - Povijest Rijeke od 1625 do 1650 - Povijest Rijeke od 1675 do 1700 - Povijest Rijeke od 1725 do 1750 - Povijest Rijeke od 1775 do 1800 - Povijest Rijeke od 1825 do 1850 - Povijest Rijeke od 1875 do 1900 - Povijest Rijeke od 1925 do 1950 - Povijest Rijeke od 1975 do 2000 - Povijest Rijeke od 2015 do Danas - Rijeka, razni događaji i ostalo - O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije - Riječka vlast kroz stoljeća - Povijest Rijeke od 1400 do 1500 - Povijest Rijeke od 1600 do 1625 - Povijest Rijeke od 1650 do 1675 - Povijest Rijeke od 1700 do 1725 - Povijest Rijeke od 1750 do 1775 - Povijest Rijeke od 1800 do 1825 - Povijest Rijeke od 1850 do 1875 - Povijest Rijeke od 1900 do 1925 - Povijest Rijeke od 1950 do 1975 - Povijest Rijeke od 2000 do 2015 - History of Racing, Preluk - Rijeka - Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Natrag na vrh stranice