Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.
Povijest grada Rijeke (1725 - 1750 godina)
1725. Preuređen pomični most na Rječini, ispod kojega su lađe mogle ploviti sve do Školjića. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1725. 13. Srpnja na Trsatu je preminuo Petar Francetić, profesor filozofije i teologije na franjevačkim visokim školama u Ljubljani i Trsatu, upravitelj trsatskog svetišta i gvardijan samostana i provincijal. Godina rođenja se razlikuje od izvora do izvora, ali rođen je u Rijeci, ti izvori kažu 1644., 1645. ili 1650. Redovno se potpisivao kao "Petrus a Flumine" (Petar iz Rijeke). Gvardijan Petar Francetić je započeo niz akcija: 1692. osniva bratovštinu Gospe Trsatske; 1709. ishodio je uspostavu blagdana Gospe Trsatske (blagdan Majke Božje Bistričke uspostavljen je tek prije desetak godina). Za vrijeme pape Klementa XI., 1715. godine, na Trsatskom svetištu je zlatnom krunom okrunjena slika Gospe Trsatske (na slici desno). Organizator krunidbe lika Majke Božje Trsatske bio je fra Petar Francetić. Na dužnosti gvardijana trsatskog svetišta proveo je dvadeset i dvije godine, tijekom kojih je s namjerom obnove samostana na Trsat pozvao slavnog venecijanskog slikara Christophora Taschu, koji je između ostalog u prostoru oko glavnog oltara na platnu izradio sliku Marijina navještenja. (Izvor: Trsatsko Svetište, BAZILIKA MAJKE BOŽJE TRSATSKE, Povijest orgulja u Trsatskom svetištu, Također: Trsatsko Svetište, Povijest Svetišta Majke Božje Trsatske, PAPE I 
TRSATSKO SVETIŠTE, Također: Novi List, Mirjana Grce: Krunidbu Gospe Trsatske prije 300 godina ishodio Riječanin Petar Francetić, Objavljeno: 27. kolovoz 2015., Također: imehrvatsko.net > Petar Francetić)
1725. 01. Rujna Pragmatična Sankcija (načelo o ženskom nasljednom pravu na habsburškom prijestolju) (slika ljevo) donesena 27. Travnja 1720. nije sadržavala sve djelove koje su riječani od nje očekivali pa je iz Beča 01. Rujna 1725. poslan reskript sa promjenama i zahtjevom da bude prihvaćena. 19. Studenog 1725. Karlo VI. potvrđuje povlastice i jamstva Rijeke i Trsta kao slobodnih luka. Riječko gradsko vijeće je zaprimilo Pragmatičku sankciju Karla VI 29. Studenog 1725. i može se naći na stranici 481 u knjizi protokola riječkog Savjeta. Naslovljena je "Ai Nostri Fedeli cari giudici e consiglio dell Nostra citta di Fiume". Taj akt (sankcija), je inače slan samo provincijama, a ne gradskim municipijima, te je Rijeka u tome činila izuzetak. (Izvor: Giovanni Kobler, Memorie per la storia della Liburnica citta di Fiume, scritte dal Fiumano, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis, Također: Pomorski i povijesni muzej
Hrvatskog primorja Rijeka, Denis Nepokoj: Gradski Toranj, Također: Zbornik društva za povijesnicu Klana, Prilozi za povijest, kulturu i gospodarstvo svezak 2, str.180)
1725. 08. Listopada Rijeka prima pismo u kojem Karlo VI. poziva grad, da se izjasni u vezi "Pragmatičke sankcije". Taj akt (sankcija), je inače slan samo provincijama, a ne gradskim municipijima, te je Rijeka u tome činila izuzetak. (Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, ANALITIČKI INVENTAR, Inventar fonda POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918)
1725. Carski zapovjednik u Brinju Franjo Gabrijel Aichelburg podigao kapelu sv. Ignacija Loyole na Trsatskim stubama i dao sagraditi gornji dio stuba. (Izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA)
1725. inženjer Antun Matia Weiss (Antonius/Anton/Antoine Matthias/Mathias Weiss/WeiB/Weis) predložio trasu i nacrt Karolinine ceste. (Izvor: fluminensia.org, Goran Moravček: Car Karlo VI. (III.) u Rijeci, Također: Klub Sušačana, Sušačka revija broj 69, Goran Moravček: CESTA STVARANA KROZ TRI STOLJEĆA, Također: Pregledni rad, Hrvoje Šugar: Razdoblje izgradnje Karolinške ceste i njezin graditelj Antun Matija Weiss)
1725. 29. Studenog Posebnim zaključkom Rijeka prihvaća pragmatičku snakciju cara Karla VI, čime ističe svoju autonomnost. Time je Karlo VI regulirao pitanje nasljedstva u slučaju da umre bez sina. On je naime bio jedini muški Habsburgovac te je želio osigurati prijestolje i za žensku lozu svoje dinastije. Poticaj mu je dao Hrvatski sabor donijevši godinu dana prije, 11. Ožujka 1712., Hrvatsku pragmatičku sankciju čime je i Hrvatska istakla svoju autonomnost. Karlo VI je čitav život bezuspješno nastojao da i europske zemlje priznaju Pragmatičku sankciju. Kad je godine 1740. umro bez sina, naslijedila ga je najstarija kći Marija Terezija što su osporile europske zemlje te je buknuo Austrijski nasljedni rat (1740. - 1748.) u kojem se Marija Terezija uspjela održati na prijestolju. (Izvor: Više Autora: Povijest Rijeke 1988, str.140, Također: Wikipedia, Pragmatička sankcija (1713.), Također: Pomorski i povijesni muzej
Hrvatskog primorja Rijeka, Denis Nepokoj: Gradski Toranj, Također: Dnevno.hr, DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN – 11. OŽUJKA, Hrvatska pragmatička sankcija – 1712.)
1725. 19. Prosinca Hrvatsko – ugarski kralj Karlo VI, patentom objavljuje odluku o uređenju cesta, izgradnji magazina oslobođenih od plaćanja carinskih 
dadžbina i osnivanju Trgovačkog suda u Rijeci. (Izvor: Damir Hitrec: Povijest pošta Primorsko-goranske županije, Rijeka : "Adamić", 2008)
1726. na traženje riječkog puka, Isusovci u Rijeci (grb na slici ljevo) otvaraju studije filozofije i matematike sa 49 slušača. Trajao je dvije godine i bio je odvojen od gimnazije. Teološki studij je otvoren 1928 sa 28 studenata. (Izvor, djelomično: Grad Rijeka, RIJEKA KROZ STOLJEĆA)
1726 19. Siječnja crkva "Chiesa di Santa Maria Assunta" (Chisa del Duomo, Crkva Marijina uznesenja) je nakonobnove posvećena i održana je prva misa u obnovljenoj crkvi. Crkva je produžena na ulaznom djelu i sanktuariju. Srušene su i dvije kapele koje su se naslanjale nazvonik. Jedna je bila kapela Svetog Antona, a druga kapela Svetih Kosma i Damjana.
1726. Proljeće, započela gradnja prve planinske ceste u našim krajevima. U čast svog osnivača, Karla VI, nazvana je Via Carolina Augusta ili Karolinška cesta. "Carska povlaštena orijentalna kompanija" koja je preuzela na sebe osposobljavanje rijeka za plovidbu i izgradnju plovnih kanala te popravak starih puteva i 
projektiranje novih trgovačkih cesta angažirala je Antuna Matiju Weissa (Antonius/Anton/Antoine Matthias/Mathias Weiss/WeiB/Weis), carskog potpukovnika i vrhovnog austrijskog zemaljskog inženjera. Weiss je izračunao da bi tisuću petsto radnika uz troškove od 70 000 forinti moglo dovršiti cestu za dvije ljetne sezone. (Izvor: Graditelji, kirijaši i putnici, Također: Pregledni rad, Hrvoje Šugar: Razdoblje izgradnje Karolinške ceste i njezin graditelj Antun Matija Weiss)
1726. 11. Kolovoza službeno je otvoren lazaret svetog Karla u Rijeci, s prvom gradskom zidanom lukom (slika desno). U gradnji tog objekta velik prilog dao je ljubljanski građevinski majstor Karlo Martinuzzi, no glavna osoba bio je riječki graditelj španjolskog porjekla Antonio de Verneda. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 68, Igor Žic: KRALJEVICA, Također: Luka Rijeka d.d., O nama, Povijest, Također: KBC Rijeka, Povijest, Također: Serija: Jadranske studije, Marijan Bradanović: Riječka luka kroz povijest izgradnje lazareta, Osvrt na razvoj isočnojadranskih karantena do početka 18. stoljeća, .2006, str:245)
1727. Završeni radovi na zvoniku pred Zbornom crkvom Marijina uznesenja. Tom je prilikom zvonik dignut na današnju visinu.Naime, Sve do kraja 18. stoljeća nijedan crkveni zvonik u Rijeci nije smio, kao u liburnijskim mjestima, biti vertikalni akcent naselja. Kako je grad bio 
ujedno i tvrđava, visina zvonika podlijegala je zakonima za gradnju utvrda, stoga nisu smjeli stršati izvan linije bedema.
1728. Dovršena je Karolinska cesta (slika ljevo), koja je povezala Rijeku s Karlovcem kao prva ozbiljnija veza sa zaleđem nakon propasti Rimskog Carstva. U čast svog osnivača, Karla VI, nazvana je Via Carolina Augusta ili Karolinška cesta. Karolina povezuje Karlovac s Rijekom, Bakrom i Kraljevicom, a prolazi kroz mjesta Novigrad na Dobri, Bosiljevo, Osojnik, Vrbovsko, Ravnu Goru, Mrkopalj i Fužine i bila duga 105,6 km, a najviša točka joj je između Belog Sela i Brestove Drage (970 metara) iznad Sungera i Mrkoplja. Od 1732. godine prolazi kroz Mrkopalj, a u Brestovoj Dragi nalaze se ostaci potpora za most (stupovi, upornjaci), što je u ono vrijeme bio jedinstven primjer gradnje u svijetu. Od 1725. (projektiranje) do 1727. gradio ju je austrijski vojni inženjer Antun Matija Weiss. Iako je već tada djelomično bila predana prometu, radovi na njenoj izgradnji, pregradnji i popravcima potrajali su još skoro cijelo desetljeće. Karolinska cesta nije imala velik kapacitet, a usto je bila i prilično strma te je u nepunih 100 godina, zbog velikog povećanja prometa, izgrađena još jedna cesta kroz Gorski kotar, u to doba jedna od najmodernijih prometnica u svijetu, Lujzijanska cesta. Veliku štetu razvoju prometa na Karolinskoj cesti nanosili su i učestali napadi razbojnika na trgovačke karavane tijekom njihovog prelaska kroz šumovite i nenastanjene predjele Gorskog kotara. Nakon prvoga razdoblja prometovanja na cesti, Matija Weiss, graditelj ceste, 1736. podnosi detaljno izvješće dvoru. Na uvećanim skicama koje je priložio vidi se da su prateći objekti podignuti u Vrbovskom, Jablanu, Ravnoj Gori, Starom Lazu, Mrkoplju, Sungeru, Vratima i Fužinama. Od obale se uspinjala prema Hreljinu i Zlobinu, te odatle prema Benkovcu gdje je dosegla 881 metar nad morem, potom se blago spuštala do Fuţina i Vrata, onda opet uzdizala do svoje najviše točke izmeĎu Belog Sela i Brestove Drage (970 metara) ponad Sungera i Mrkoplja. IzmeĎu Poljičke Kose i Starog Laza, Karolinska cesta se ponovno penje na više od 900 metara, a nakon toga terena se postupno sniţava prema Ravnoj Gori, Staroj Sušici i Vrbovskom, te dalje put Bosiljeva, Vodene Drage, Novigrada na Dobri i Dubovca do Karlovca. Weiss navodi da su kočijaši na putu imali ispašu konja i kuhano jelo za kočijaše. (Izvor: Ervin Dubrović: Anton Gnamb: Modernizacija riječke luke i prometnica, str:365, Također: MLADEN GRGURIĆ: Izgradnja prometnica i trgovačkih putova,
u: Temelji moderne Rijeke, Također: wikipedija, Karolina, Također: Pregledni rad, Hrvoje Šugar: Razdoblje izgradnje Karolinške ceste i njezin graditelj Antun Matija Weiss, Također: HRVATSKI GEOGRAFSKI GLASNIK 75, 2013., Rade Knežević, Renata Grbac Žiković: Promjene gospodarskog značenja tranzitnog turizma u Gorskom kotaru)
1728. 15 - 17 Rujna Car Karlo VI. (1685.-1740.) (odnosno hrvatski kralj Karlo III.) doputovao je u Rijeku zainteresiran za izgradnju ratne luke u Kraljevici, ali i za riječki lazaret čiju gradnju je osobno financirao, te za tek dovršenu Karolinsku cestu između Rijeke i Karlovca. Potom se car kopnenim putem uputio u Bakar, a u Kraljevicu je stigao brigantinom iz Bakra. Tako se dva dana kasnije i vratio u Rijeku, gdje je u riječkome Kaštelu priređena velika svečanost u njegovu čast. Potom je kolima nastavio putovanje novom Karolinskom cestom od Rijeke, preko Drage, Sv. Kuzma, Piketa i Ravne Gore do Karlovca. Kralj je iste godine odlučio potaći pomorsku trgovinu u Kraljevici i ondje izgraditi ratnu luku s brodogradilištem. Kraljevička ratna luka trebala je odvratiti Mletačku Republiku u mogućem ometanju slobodne plovidbe Jadranskim morem.
1728. 16. Rujna Karolinska cesta puštena je u promet 1727. godine, a svečano otvorenje bilo je 16. Rujna 1728. kada je putujući iz Rijeke prema Bakru njome prošao car Karlo VI., (odnosno hrvatski kralj Karlo III.), po kome je prometnica i dobila ime. (Izvor: fluminensia.org > Goran Moravček : Car Karlo VI. (III.) u Rijeci, 12 Kolovoza 2012, Također: wikipedija: Karolina, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Goran Moravček:CESTA STVARANA KROZ TRI STOLJEĆA, Također: Hrvatska enciklopedija, Karolinska cesta)
1728. uklonjen je mehanizam za pokretanje mosta prebačena
preko jarka s vodom koji je opasavao gradske zidine.
1728. Osnovan je teološki fakultet koji je djelovao do 1778. godine.
1729. 28. Travnja, ukazom austrijskog cara Karla VI. Habsburškog (a on je ujedno bio i hrvatski kralj Karlo III.) osnovano je Brodogradilište Kraljevica, u prirodnom zaljevu, sa zaleđem bogatim šumama i građom za gradnju brodova. Najstarije hrvatsko brodogradilište proglasilo je stečaj 22. Ožujka 2012. (Izvor: Wikipedia, Brodogradilište Kraljevica, Također: Zlatko Herkov: Gradnja ratnih brodova u Kraljevici 1746-1767, iz povijesti Titova brodogradilišta u Kraljevici, Rijeka, Historijski arhiv, 1979)
1729. 08. Rujna Antonio Michelazzi, znameniti riječki "sculptor", kipar, klesar i oltarist se po prvi put spominje u matičnim knjigama. U knjizi vjenčanih od 1721. do 1733. stoji: "Antonius Michelazzi et Lucia Melchiori ambo in primis votis 8. setembre 1729.". Znači da je Antonio oženio Luciju Melchiori, iz ugledne riječke obitelji Melchiori, godine 1729. Već 1731. srećemo u knjizi krštenih da su dobili kćerku, a iduće godine i sina Augustina. Augustin će 1750. godine stupiti u isusovački red i kao isusovac postati znameniti mineralog i botaničar u Beču, a također i dugogodišnji ravnatelj čuvene biblioteke Appony. Prateći dalje matične knjige, mogli smo pronaći da se Antonio Michelazzi ženio tri puta. Prva mu je žena bila Lucija Melchiori, zatim Anna Marija i najzad Katarina Summacampagna koja je bila kćerka riječkog ljekarnika Francisca Summacampagna i nećaka liječnika Zamarchija. (Izvor: Radmila Matejčić: Antonio Michelazzi "sculptor fluminensis")
1730. 22. Ožujka Prema mišljenju neumornog istraživačg i strastvenog filateliste Nikole Rukavine, jednog od najvećih poznavatelja hrvatske predfilatelije, u Rijeci je otvoren državni poštanski ured Austrijskog Carstva. (Izvor: Damir Hitrec: Povijest pošta Primorsko-goranske županije, Rijeka, Adamić, 2008)
1730. Riječanin Ivan Antun de Benzoni (Giovanni Antonio de Benzoni) (Rijeka, 1687. – Rijeka, 3. Prosinca 1745.) postavljen za senjsko-modruškoga 
biskupa.
1731. 05. Ožujka Antonio Michelazzi sklapa ugovor sa Isusovcima o izradi propovjedaonice u crkvi sv. Vida (slika ljevo). Propovjedaonica je stajala 300 dukata i 25 spudova vina. Djelo je trebao izvesti prema vlastitom nacrtu. Propovjedaonica u crkvi sv. Vida predstavlja cjelovit o umjetničko djelo visoke kvalitete. Odmah nakon dovršenja ove propovjedaonice Michelazzi je 19. Srpnja 1733. dobio novu naruđbu za izradu oltara sv. Josipa u crkvi svetog Vida. (Izvor: Radmila Matejčić: Antonio Michelazzi "sculptor fluminensis")
1731. u Trstu je utemeljena "Vrhovna trgovačka Intendanca" (Suprema Intendanza commerciale) podređena Predstavništvu Komore Kranjske, sa zadaćom razvijanja trgovine na austrijskom primorju, a time i u Rijeci, ali bez političkih nadležnosti. (Izvor: Željko Bartulović: PRAVNO-POVIJESTNI POLOŽAJ RIJEČKE LUKE)
1733. 28. Travnja Leopoldo Carlo barone Rayn je postao riječki kapetan. Na toj će dužnosti ostati do 1740.
1734. od ukupnog izvoza preko riječke luke koji je iznosio 300.000 forinti, 200.000 otpadada samo na izvoz stoke. (Izvor: Ljubinka Toševa Karpowicz: Pravoslavna opština u Rijeci (1720-1868), Beograd-Rijeka 2002., str. 41.)
1733. 19. Srpnja Antonio Michelazzi, nakon što je završio izradu propovjedaonica u crkvi svetog Vida, dobiva novu naruđbu i potpisuje ugovor za izradu oltara sv. Josipa u crkvi svetog Vida. Za taj je rad dobio 1250 dukata. Prema tekstu ugovora, morao je mijenjat i prvobitni nacrt atike. Na nacrtu su sa strane oltara bila predviđena dva kipa, a na atici su na vrhu trebala biti dva anđelića s vazom. Umjesto tih anđelića isusovci su tražili da se stavi sv. Obitelj. Michelazzi je mramor nabavio u Veneciji, što je vidljivo i z ugovora. (Izvor: Radmila Matejčić: Antonio Michelazzi "sculptor fluminensis")
1736. Rijeka je za potrebe rata austrijskoj državi darovala četiri tisuće forinti. U isto su vrijeme Bakrani i Riječani podzastavom Dubrovačke Republike trgovali solju između Napulja i Trsta.
1738. 21. Listopada u Grazu je, u 77. godini život, umro austrijski vojni građevinski inženjer Matija Antun Weiss (Antonius/Anton/Antoine Matthias/Mathias Weiss/WeiB/Weis), graditelj Karolinske ceste, prve planinske ceste koja je povezivala unutrašnjost Hrvatske s Primorjem. Također mu je bila povjerena i izgradnja luke u Kraljevici. U Matici umrlih župe sv. Leonarda u Grazu nema podataka o datumu i mjestu njegovog rođenja, no zna se da je rođen 
između 1660. i 1662. godine (najvjerojatnije 1661.). Graditelj prve planinske ceste koja je povezala kopnene dijelove Hrvatske s Primorjem bio je porijeklom iz Alt Breisacha na Rajni u njemačkoj pokrajini Baden Wurttemberg. Godine 1715. postavljen je za prvog carskog graditelja Unutrašnje Austrije te je na toj dužnosti ostao sve do svoje smrti. (Izvor: Pregledni rad, Hrvoje Šugar: Razdoblje izgradnje Karolinške ceste i njezin graditelj Antun Matija Weiss, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 69, Goran Moravček: CESTA STVARANA KROZ TRI STOLJEĆA, Također: Graditelji, kirijaši i putnici)
1739. Kada je rat sa Turcima postao neizbježan, s Malte je u Rijeku doputovalo 350 mornara, odakle su krenuli do Beograda kako bi se priključili dunavskoj floti. Određeno je da s Austrijskog i Hrvatskog primorja treba unovačiti još petsto mornara.
1739. godine zbog opasnosti od epidemije kuge zabranjeni su u Rijeci svi krabuljni plesovi na javnim mjestima.
1740. Pošto veličina zgrade Municipija (tadašnja Casa Gresani slika desno) više nije odgovarala veličinim svojoj funkciji, počelo se je razmišljati o kupnji kuće doktora Perija koja je trebala preuzeti funkciju. Umjesto toga, gradsko vjeće je odlučilo da se na postojećoj zgradi podigne kat. Zadatak da prezentira tu mogućnost i arhitektonske nacrte je dobio inžinjer Antonio de Verneda (1693. – 1774.). Na sastanku savjeta grada Rijeke je odlučeno da se nakon završetka radova na fasadu palače stavi ploča sa posvetom koja je trebala zauvijek podsječati na privilegije koje je imao naš grad. Nažalost, nezna se sadržaj te ploča koja je postavljena 1767., i malo nakon toga skinuta zbog zahtjeva vlasti toga vremena.
1740. 12. Ožujak Na sjednici gradskog vijeća za primarijusa (medico primario) na rok od tri godine po prvi puta, izabran je dr. Saverio (Ksaver) Graziano. Radi savjesnoga obavljanja svoga posla i primjernoga rada na podizanju zdravstvene kulture isto ga je vijeće uzastopce biralo za primarijusa svake treće godine sve do njegove smrti 1780. godine. (Izvor: Forum Croinfo.net, Ožujak - značajni događaji, Autor: Iliria)
1740. 17. Srpnja u Rijeci je rođen arhitekt Ignacije Hencke (Rijeka, 17. Srpnja 1740. - Rijeka, 1. Rujna 1798.), projektant pravoslavne crkve sv. Nikole u stilu kasnog baroka. (Izvor: wikipedija > Ignazio Hencke, Također: Radmila Matejčić: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Rijeka, 1988., Također: Skripta za internu upotrebu na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, Dr.sc. Nana Palinić, mag.ing.arch.: URBANISTIČKI RAZVITAK RIJEKE)
1740. Obnovljen je zakon prema kojem su strancima u Rijeci bila ograničena prava trgovanja na malo koja su bila povlastica riječkih građana.
1740. Kolovoz, u crkvi sv. Vida
sahranjen je biskup Franjo Ksaver de Marotti. U to je vrijeme njegova kripta bila gotova. On je crkvi sv . Vida ostavio legat od tisuću fiorina za podizanje oltara u kapeli gdje je njegov grob. Oltar je bio posvećen svecu Svetom Franje Ksaverskom, čije je ime nosio i sam biskup. Kriptu je izradio Antonio Michelazzi. (Izvor: Radmila Matejčić: Antonio Michelazzi »sculptor fluminensis)i
1742. 06. Svibnja posvećena je crkva Svetog Vida i veliki oltar od strane biskupa Pulskog Giovannija Bilbija. Građevina ipak još nije potpuno završena i još je trebalo završiti zvonik i na fasadi su falili neki detalji. Stara Crkvica posvećena patronu Rijeke stajale je na mjestu nove katedrale svetoga Vida, kraj izvora potoka Lešnjak. Najstarije obavijesti o toj maloj crkvi dolaze nam od oca Martina Bavčera, Martina Bauzera, rektora isusovačkog Kolegija (1638.-1640.; 1652..-1654.). (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 70/71, Goran Moravček: NESTALE RIJEČKE CRKVE)
1742. prva nedjelja nakon Uskrsa, Biskup Pulski Andrea Balbi posvećuje crkvu Chiesa di Santa Maria Assunta (Chisa del Duomo, Crkva Marijina uznesenja). Malo nakon toga i biskup Senjsko Modruški Giovani Antonio Benzoni posvećuje novi oltar Svetog Raspela. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 70/71, Goran Moravček: NESTALE RIJEČKE CRKVE)
1743. sagrađen zvonik crkve svetog Roka, ali nije dugo trajao jer su krović i nosač zvona napravljeni od mekog drva koje je nakon nekog vremena ispucalo radi izloženosti kiši
1744. restauriran je prostor iza oltara i oltar crkve Svetog Jeronima (današnji Municipij). Novi oltar izrađen od mramore financirao je G. Minolli. Crkva je povećana 1766. (produžena 15 koraka prema istoku). Bunar ispred crkve je u isto vrijeme otvoren za opću upotrebu. Iznad bočnih vrata koja vode u 
sakristiju, u crnom kamenu je uklesano "Monumento di Giuseppe Minolli, fondatore dell' altare e santuario a. 1744".
1744. 24. Kolovoza novi glavni oltar Crkve sv. Jerolima klesao je Antonio Michelazzi, a posvetio ga je 24. Kolovoza 1744. senjsko-modruški biskup Antun Benzoni (Giovanni Antonio de Benzoni) (slika ljevo). Na oltaru je slika nepoznatog mletačkog majstora iz 18. stoljeća s prikazom Rijeke. (Izvor: Fluminensia, GORAN MORAVČEK: Samostan i crkva sv. Jeronima u Rijeci)
1745. 03. Prosinca u Rijeci umire biskup senjsko-modruški Giovanni Antonio de Benzoni Riječanin (Rijeka, 1687. – Rijeka, 3. Prosinca 1745.). Sin je Giovannija Felice de Benzoni i Orsole Marotti. Obitelji Benzoni i Marotti pripadale su u 18. stoljeću među uglednije riječke porodice. Juraj Franjo Marotti, Benzonijev ujak, bio je od 1714. do 1740. pićanski biskup. Giovanni je gimnaziju te filologiju i teologiju završio u Perugi gdje je 1713. promoviran za doktora. Za svećenika je zaređen u Rimu 1717. nakon čega se vraća u Rijeku gdje iste godine postaje kanonikom Zborne crkve Uznesenja Marijina, a zatim generalni vikarom pićanskog biskupa. Nedugo nakon toga Karlo VI. ga imenuje modruškim arhiđakonom, a zatim osobnim savjetnikom kod svog veleposlanstva u Rimu te čuvarom carskog arhiva u Rimu. Car ga je 21. Travnja 1730. imenuje biskupom senjskim i modruškim, a papa Klement XII. potvrdio je imenovanje 2. Listopada iste godine. Vjeruje se da je kao biskup katkad odlazio propovijedati bosonog.
Biskupijama Senjskom i Modruškom upravljao
|
je do smrti. Pokopan je u riječkoj Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina. (Izvor: FLUMINENSIA, IVAN ANTUN BENZONI)
1747. Uvedena je poštanska kočija koja je povezala grad s Trstom i Bečom.
1748. Carica Marija Terezija (slika desno) osnovala je s ciljem povećanja trgovačkih aktivnosti Primorsku trgovačku provinciju (Provincia Marcantile del Litoriale)(njem. Österreichisches Küstenland, tal. Litorale
Austriaco), koja je obuhvaćala luke: Akvileju, Trst, Rijeku, Bakar, Senj i Karlobag. Trstu i Rijeci ostavlja režim slobodnih luka. Središte upravne jedinice bilo je u Trstu (I.R. Suprema Intendanza Commerciale). Odluka o upravnoj jedinici u Trstu odgođena je po pitanju Rijeke do daljnjega, na što upućuje točka 35 carske odluke od 29. Studenog 1949. Ipak, odluka o upravnoj jedinici u Trstu se je počela primjenjivati i na Rijeku nakon carske odluke od 15. Prosinca 1752 i Trst preuzima upravu, a za reviziju odluka je zadužen Graz. Takva je situacija trajala do 1776. kada je došlo do daljnjih promjena.
1749. 11. Siječnja Carskim reskriptom zatraženo je od riječke općine da predloži mjere kojima bi se unaprijedila riječka trgovina. U izvješću koji je općina sastavila, nakon savjetovanja sa riječkim trgovcima, na prvom je mjestu istaknuta potreba izgradnje dobre luke.
1749. Hrvatski publicist i političar Imbro Tkalac (1824.-1912.) u svojim "Uspomenama iz Hrvatske
1749.-1843." zapisao je: "Te maškarade su došle u Karlovac iz Italije preko Rijeke; u Zagrebu i
u drugim hrvatskim gradovima nije toga bilo.". Na pokladne plesove na Trsatu, koji su se održavali na pokladni utorak, sjatila cijela Rijeka, a 1823. trajali su do dva u noći, sve do Pepelnice, pa su se građani žalili, kažu povijesni zapisi. Nešto kasnije, 1896., pojavio se i priručnik znamenite hrvatska prosvjetiteljica Marije Jambrišak (1847. – 1937.) pod naslovom "O pristojnom vladanju u svim životnim prilikama, pa tako i za vrijeme karnevala". U toj je knjižici, među ostalim, pisalo: "Kad muškarac želi s kojom ženskom da pleše, mora da se prije s njom upozna, a poziva je na plesriječima: Smijem li moliti?" (Izvor: Saša Dmitrović: Mala povijest velikog karnevala, str: 8) Riječki karneval danas je svrstan među 500 najvažnijih manifestacija u Europi i 34 najegzotičnija zbivanja u svijetu.
1749. Među aktima stare pravde zabilježen nam je slučaj smrtne kazne, koji se desio 1749. godine. Osuđenica na smrt zove se Kata Jelinić, a rodom je iz Cresa. Iz manjkavih sudskih spisa, koji se spasoše, ne da se razabrati zbog čega je Kata suđena na tešku kazan. Moglo bi se reći da je posrijedi čedomorstvo ili trovanje. Kapetan daje satniku Ivanu Petriću i kancileru Ivanu Kolaciu naputak, kako se ima kazan izvršIti. Kata se nahodi u zatvoru u trsatskom kaštelu i čeka sudbinu. Satnik i kanciler, nalaže kapetan, neka odmah pođu u ćeliju osuđenice i neka joj kažu da je osuđena na smrt, i da će joj se sjeći glava (decapitazione). Odmah za tim neka pozovu kanonika Šepića, da pođe do osuđenice, jer to ona želi, da se kod njega ispovijedi. Taj ima da joj održi nekoliko nabožnih razmatranja, da je gane na pokoru te pripravi na smrt. Dan prije izvršenja osude imaju doći k Jelinićki »padri confortatori«, redovnici (mjesni franjevci ili riječki kapucini). Oni će ostati s njome čitavo vrijeme do izvršenja osude , da je tješe i bodre pa će je pratiti na stratište. U Bakar je već stigao, veh kapetan, krvnik maestro Frajman da ovrši krvavi čin. Slijedeće subote sjeći će se Kati glava pa se ima pripraviti stratište. Ima se podići podij, na kome će biti panj za sječu, uza nj klupa visoka jednu nogu s naslonjačem. Ta će biti za redovnike, koje kapetan zove confortatori, tješitelji ili bolje hrabritelji. Sve je, kako vidimo skrupulozno propisano, pa je kazan izvršena. Spasao nam se i račun s te krvave scene. Sastavio ga je trsatski satnik a glasi na 48 libara. Ovamo je uračunat - trošak za uzdržavanje osuđenice u apsu, nagrada redovnicima te plata krvniku. To je jedinstveni slučaj smrtne kazni u našoj gospoštiji tečajem više vijekova, a naša je želja, da bude i posljednji. (Izvor: Andrija Rački - "Prilozi k povijesti Sušaka")
18. stoljeće, prva polovica, prvi spomen imena Sušak (slika ljevo), a označavao je posjed između današnjeg Boulevarda, stepenica na Piramidi i zgrade gimnazije. Smatra se da naziv najvjerojatnije dolazi od riječi "suh, sušiti", pri čemu postoje dvije verzije zašto je to renomirano naselje dobilo takav naziv. Prva verzija kaže da je puk na tom mjestu prikupljao lišće i granje za blago i kuće, što možemo iščitati iz sljedećeg: "Ono što mi danas zovemo sušanj nazivali su tada sušak, pa se ta riječ i danas čuje u našem narodu onamo više prema zapadu". Drugu verziju pokušava nam obrazložiti Julije Janković: "Ima staraca, koji pripovijedaju da na Sušaku gdje danas stoje lijepe dvo i trokatne kuće nije bilo drugo no krš i kamen. Tamo da su po tom žene rublje sušile i za to da se danas ovo mjesto Sušak zove." (Izvor: MARINA KOPRIVNIKAR: VILA RUŽIĆ – PRIMJER ELITNE STAMBENE IZGRADNJE IZ RAZDOBLJA MEĐURATNOG SUŠAKA, Također: Sušačka revija broj 29, BARTULOVIĆ, ŽELJKO, Iz starije povijesti Sušaka, Neograf, Rijeka, 2000., str. 83)
Background picture copyright: 