| Fiume | Rijeka | قهتثنش | Մըտսհա | हऎचउछऔ | კშრუოფ | Ριξεκα | רןחקלש | すにまいのち | すにまいのち꺄ᅥ담 | Рийекa | ஈகராகோ | को नदी | ฑร่ำาฟ |
| Italian | English | Arabic | Armenian | Devnagari | Georgian | Greek | Hebrew | Japanese | Korean | Russian | Tamil | Hindu | Thai |
| Binary: 010100100110100101101010011001010110101101100001 |
ASCII: 82 105 106 101 107 97 |
Hexadecimal: 52 69 6a 65 6b 61 |
Octal: 0122 0151 0152 0145 0153 0141 |
Morse: .-. .. .--- . -.- .- |
|||||||||
Prije svega, htio bih objasniti neke stvari. Ova stranica i sljedećih par stranica su podaci o Rijeci koje sam uspio skupiti u više godina amaterskog bavljenja povješću Rijeke. Dolaze iz mojih privatnih izvora, a mnogi su skupljeni sa raznih strana, uključujući internet. Knjige Igora Žica i Radmile Matejčić su uvijek bile nepresušan izvor inspiracije i znanja. Sakupljanje povjesnih podataka i slika stare Rijeke je moj hobi. Na sljedećim stranicama ćete naći, ja mislim najopširniji pregled važnih i manje važnih datuma iz bogate riječke povjesti, isto kao i biografije važnih i manje važnih povijesnih ličnosti koje su se tokom povijesti pojavile u Rijeci. Na nešto slično ovome nisam naišao, a vjerujem ni Vi.
Odmah bih se htio zahvaliti i divnim ljudima i prijateljima s riječkih Foruma "Lokalpatrioti" i "Croinfo.net" čiji sam i ja ponosni član sa "nickom" SEAS. Bez njihove pomoći u skupljanju ovako velike baze podataka ovo ne bi bilo moguće.
Velika hvala i
Nenadu Labusu, višem savjetniku konzervatoru-dokumentaristu konzervatorskog odjela u Rijeci koji je, iako u mirovini, puno doprinjeo ovom sajtu, a posebno riječkim biografijama. Hvala cure i dečki!!!
Također, uz suradnju sa Koblerom pokrenuo sam i dio o biografijama ljudi koji su ostavili trag u povijesti Rijeke. Mislim da je to već sada (rujan 2019. godine) najveća takva zbirka "riječkih" biografija koja se može naći bilo gdje. A tek smo počeli!! Naravno, prihvaćam bilo kakvu pomoć.
I onako usput, ako primijetite neku netočnost, gramatičku pogrešku ili nešto slično, ne ustručavajte se poslati mi mail ili opišite što ste našli klikom na link na moju knjigu posjeta ili moj mail, s ispravkom (linkovi na lijevoj strani). Isto tako, ako želite da dodam neki izostavljeni dio, biti će mi drago ispraviti ili nadodati stvar. Ali gledajte da ispravak bude iz pouzdanih izvora, i molim vas, navedite taj izvor. Unaprijed Vam se zahvaljujem.
Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
| Riječani koji su rođeni 1913. i koji su doživjeli 1991. promijenili su država: Austro-Ugarsku, Slobodnu
Državu Rijeka, Kraljevinu Italiju, Treći Reich, DF/FNR/SFR Jugoslaviju, Republiku Hrvatsku
te jednu regenciju (Reggenza Italiana del Carnaro). U 170 godina grad je preživio 12 različitih režima! (Izvor: Paolo Santarcangeli: Il porto dell'aquila decapitata, Del Bianco editore, Udine 1988., str. 60) |
Rijeka, moj grad
- Površina: 43,4 km2
- Stanovništvo: oko 107 964 (Wikipedia)
- Županija: Primorsko - goranska
- Srednja godišnja temperatura: 14,1 stupnjeva C
- Prosječna vlažnost tijekom godine: 58 %
- Ukupne padaline godišnje: 1530 mm
- Kišnih dana u godini: oko 120
- Proračun: nakon Zagreba Grad Rijeka ima drugi proračun Grada na nivou Republike Hrvatske. Proračun Grada Rijeke za 2024. godinu predložen u visini od 170 milijuna eura
- Gradonačelnik Rijeke: diplomirani inženjer građevinarstva Marko Filipović - potpredsjednik NALAS-a – Mreže udruženja lokalnih vlasti jugoistočne Europe i potpredsjednik Udruge gradova u Republici Hrvatskoj
- Relativna promjena broja stanovnika bivše općine Rijeka po popisima stanovništva. 1971/1961: +26%; 1981/1971: +21%; 1991/1981: +7%; 2001/1991: -7%.
Popis stanovništva po nacionalnosti u razdoblju od 1971. do 2023.
Prema posljednjem provedenom popisu stanovništva 2021. godine u gradu Rijeci živi 12.104 pripadnika nacionalnih manjina što čini 11,20 % stanovništva Grada.
Grad Rijeka podupire razvoj ekumenizma i jačanje međureligijskog dijaloga te vjerske tolerancije.
godina popisa |
ukupno |
Hrvati |
Srbi |
Jugoslaveni |
Muslimani (Bošnjaci) |
Talijani |
Slovenci |
ostali |
2021 |
107.964 |
92.075(80,21 %) |
5.537(5,13%) |
0 |
1.696(1,57%) |
1.569(1,45%) |
596(0,55%) |
616(0,57%) |
| 2011 | 296.195 | 255.730 (86.3%) | 14.888 (5,03%) | 0 | 10.667 | 3.429(1,16%) | 2.300(0.78%) | 1.398 (0.47%) |
2001 |
144.043 |
115.797(80,39%) |
8.946(6,21%) |
- |
1.975(1.37%) |
2.763(1,92%) |
1.575(1,09%) |
12,987(9.02%) |
1991 |
167,964 |
117,178(69,76%) |
18,891(11,24%) |
6,925(4,12%) |
4,803(2,85%) |
3,247(1,93%) |
2,709(1,61%) |
14,211(8,46%) |
1981 |
159,433 |
103,248(64,75%) |
14,436(9,05%) |
27,167(17,03%) |
2,505(1,57%) |
1,91(1,20%) |
2,897(1,81%) |
7,263(4,55%) |
| 1971 | 132,222 | 98,121 (74,20%) | 14,079(10,64%) | 6,152(4,65%) | 1,487(1,12%) | 2,964(2,24%) | 3,944(2,98%) | 5,475(4,14%) |
Više statistike na stranicama "DRŽAVNOG ZAVODA ZA STATISTIKU"
| Rijeka je grad bratimljen sa ovim gradovima: | |
|
|
Zanimljivi detalji iz povijesti grada Rijeke ukratko
Izvorni latinski toponim je Tarsatica (odatle i ime obližnjeg sela Tersatto, sada dio Rijeke), kasnije nazvanog Vitopolis i Flumen (odakle potiče i drugo povijesno ime grada, San Vito al Fiume). Grad se naziva Rijeka na hrvatskom, Fiume na talijanskom, Reka na slovenskom Reka ili Rika na čakavskom narječju.
Ime grada, na mađarskom jeziku, izvorno je bilo Szentvit, ali je kasnije promjenjen u Fiume. Na njemačkom Rijeka se zvala Sankt Veit am Flaum ili Pflaum.
Sve spomenute drevne i moderne denominacije znače "rijeka" na njihovim jezicima: referenca je na rijeku Riječinu (na talijanski Eneo, na čakavštini Rečina) poznatu i kao Fiumara, Tarsia, Réčina i Pflaum, koja prolazi kroz grad i nekada ga je djelila na dva dijela, djeleći i dvije države. Ali o tome i malo kasnije ...!
Grad Rijeka na sjeveru Jadrana, grad koji je najveća hrvatska luka, grad u kojemu je izumljeno torpedo, grad koji je u 19 st. imao najveću rafineriju nafte u Europi, grad koji je nedugo po izumu imao radiološku opremu, u kojemu je 1908., prvi puta u svijetu upotrebljena jodna tinktura za preoperativno raskuživanje instrumenata, kože i manjih rana što je prvi objavio riječki kirurg dr. Antonio Grossich. Tu je 1873. odigrana prva nogometna utakmica na teritoriju Hrvatske, 1896. otvorena prva tvornica čokolade na teritoriju Hrvatske, od 28. Rujnu 1907. tu je bilo sjedište Jadranskog esperantskog saveza, prve esperantske udruge u Hrvatskoj. Već u Siječnju 1863. osnovan je prvi profesionalni gradski Vatrogasni zbor u Rijeci kao prvi u Hrvatskoj i jedan od prvih u Europi. 1952., u riječkoj Rafineriji nafte, skupina radnika priključila se akciji Općinskog odbora Crvenog križa, a sljedeće godine osnovala i vlastiti Aktiv dobrovoljnih davatelja krvi. Prva filmska predstava i u Rijeci i Hrvatskoj je prikazana u Rujnu1896., a 1906. otvorena prva stalna kino-dvorana. U Rijeci je 1907. snimljen i prvi igrani film, "Napad na Narodnu banku", snimljen po istinitoj priči koja se dogodila u Rijeci kada su dva Rusa opljačkala riječku banku. Grad Rijeka imao je burnu ali interesantnu povjest, povijest kroz koju je stvorena "ova i ovakva Rijeka", "Luka različitosti", "Europska prijestolnica kulture 2020" godine, moja Rijeka.
Na području od liburnijske obale pa sve do Vinodola posljednjih se desetljeća provodi mnogo arheoloških istraživanja te dobivamo nove spoznaje i uvide. Ondje nalazimo ostatke već i iz 10. i 9. stoljeća prije Krista, a radi se o artefaktima povezanima s Liburnima, narodom koji se formirao na početku željeznoga doba. Krenuvši iz matičnog područja, između Zrmanje i Krke te otočja od Raba do Murtera, Liburni šire svoj utjecaj na Jadranu. Njihova pronađena naselja datiraju tri tisuće godina u prošlost te je zanimljivo da su neka od tih naselja na istim mjestima preživjela do danas, na primjer prapovijesni Bakar, između kaštela i kule, Lubenice i Beli na Cresu, Osor na prevlaci Cres-Lošinj, zatim Mošćenice, Brseč, grad Grobnik s kaštelom, Kastav… Jedno od trenutnih područja istraživanja je gradina Solin iznad uvale Martinšćica. To je najstarija prapovijesna naseobina koja se sad dokumentira i istražuje na otvorenom na čitavom području od Istre pa sve do Nina. Ranije se načelno znalo da se radi o ilirskim naseljima, ali danas smo utvrdili konkretnije da su to ostaci iz kasne antike, iz vremena kada Tarsatica postaje centar ovoga područja. Prvi ostaci datiraju u mlađe kameno doba, ali naselje kontinuirano traje i u bakreno doba te se širi po cijeloj padini. Na tom lokalitetu pronađeno je jako puno elemenata dijelova predmeta koji svjedoče o kuhanju mora i proizvodnji soli pa možemo zaključiti da nisu proizvodili sol samo za svoje potrebe, nego su je razvozili i dalje.
Rijeka je grad koji kontinuirano egzistira zasigurno više od dvije tisuće godina. Tijekom tih su milenija ondje obitavale brojne zajednice kojima znamo ili ne znamo imena, duže ili kraće vrijeme. Život na priobalju riječkog zaljeva datira iz prapovijesti. Ovdje su davno živjeli Kelti; možda je etimologija naziva 
Trsat od keltskog porjekla. Akropolska naselja ilirskog imena LIBURNA, moreplovaca, gusara, brodograditelja. U antičkom razdoblju grad se naziva TARSATICA, rimski municipij (utvrda); tragovi tograzdoblja gotovo nestali. Postojanje Tarsatice je sigurno predromaničko. To se sa sigurnošću može tvrditi jer to ime nije Latinskog porjekla. Pod današnjim nazivom povijesni izvori bilježe Rijeku tek od 13. stoljeća. U razdobljima koja su prethodila, posebno kod antičkih pisaca, najčešće je zabilježena pod različitim oblicima imena Tarsatika. Neki povjesničari tvrde da je naselje na ušću Rječine imalo i nekoliko drugih imena. Spominju se Phanas, Tarsactica, Phlavon, Tarsia, Fluvius.
Povjesničari Glavinich i Barbadico, u njihovim " Memorie dellai Santa Casa di Tersatto" kažu da se u antičko vrijeme Rijeka zvala Tarsia.
Molezio i Nobbe u njihovoj revidiranom izdanju "Geografia di Claudio Tolomeo" (Ptolomeo) (Slika ljevo) kažu da je rijeka Tarsia isto što i rijeka Eneo (kasnije i talijansko ime za Rječinu). Tu je ucrtana, i to na isturenom rtu,
Tarsatika kao jedini grad na tom dijelu Primorja. Osim kartografiranja Tarsatike,
Ptolomej jedini pod grčkim imenom dokumentira rijeku "Oieneus fluvius".
Niti kod jednog drugog antičkog pisca uopće nema zabilježene rijeke čak ni
slična imena, a statističkim je metodama gotovo sigurno ta rijeka današnja Rječina. U prilog tome ide i opis njezina velikog bogatstva vodom.
Kod
antičkih pisaca, povjesničara i geografa ime današnje Rijeke spominje se u raznim oblicima kao npr: Tarsatica, Tharsatico, Tharsaticum, i to kod Pseudo Skilaksa, Plinija, Ptolomeja, ucrtana je na Antoninovom itineraru, na Tabuli Peutingeriani, i kod Anonima Ravenjanina. Posljednji put se pod tim
nazivom nalazi u franačkim izvorima 9. stoljeća.
Strabon (63. / 64. p. n. e – 24. n. e.), grčki povjesničar, zemljopisac i filozof među jadranskim lukama navodi i liburnijsku Tarsatiku. Grčki geograf Klaudije Ptolomej (Claudio Tolomeo)(oko 100. – oko 170.) također je spominje. U drugoj polovici II stoljeća Tolomeo kaže da je "Trsatska crkva smještena nedaleko rijeke Tarsis". On spominje Rječinu, a to nije učinio ni jedan drugi antički putopisac. Pretpostavlja se da je time istaknut njezin geopolitički značaj, jer je Enej ucrtana kao jedna od granica između Japoda i Histra.
Strabon opisuje plovidbu i njezino trajanje uz japodsku obalu,
u čiji sastav ulazi i "Kurikta" (Krk), da bi tek potom slijedila liburnska obala. Spominje
razne jadranske luke, a među njima i luku Tarsatiku. Potvrdu toj vijesti potom daje Ptolomej. Plinije Stariji, međutim, izričito navodi da su neki stariji
pisci Japodiju potegli sve do flanatičkog (kvarnerskog) zaljeva, pa bi prema tome
uža tarsatička regija ulazila u područje kojim su gospodarili Japodi. U tom su razdoblju Japodi mogli biti još jedan značajan čimbenik na sjevernoj jadranskoj obali, iako Pseudo Skilaks ne donosi takve vijesti, ali bilježi podatke o njihovom unutrašnjem uređenju, o ginekokraciji, tj. o vlasti slobodnih žena
ili o davnom obliku egzogamije koja je bila vrlo česta pojava umatrijarhalnim zajednicama.
Pietro Kendler (Trst, 25. svibnja 1804 - Trst, 18. siječnja 1872), Istarski povjesničar, arheolog i pravnik u jednom putopisu iz 1864 kaže da se je rijeka Riječina u antičko doba zvala Tarsia.
Prvo naselje Tarsatica, grad-utvrda nalazilo se na mjestu današnjeg Starog grada, kao važno obrambeno rimsko uporište u IV stoljeću. Rimska kolonija Akvileja, osnovana 181. godine p. n. e. i bila je vojno uporište i polazište Rimljana prema Istoku, putovima koji su bili usmjereni prema istarskom poluotoku i kvarnerskom primorju. Ceste su najviše pridonijele i usponu pojedinih središta, pa tako i Tarsatice.
Za vrijeme rimske vladavine u našim krajevima, a naročto onima uz more (u Istri, Panoniji i Liburniji) uređuju se vojne ceste uz koje postoje i poštanske ceste. Rimske su legije bile s Rimom vezane cestama na kojima se odvija prva pošta, tzv. "cursus publicus", a uz nju se odvijao i privatni saobraćaj. Uz 
ceste dizali su Rimljani i prenoćišta za putnike, gdje je većinom bila i vojna posada, koja je osiguravala putnicima put. Te su ceste bile obilježene kamenim stupovima i tablama s oznakom daljine. Najvažniji smjerovi cesta bili su ovi: Aquileja-Emona (Ljubljana), Emona-Celeia (Ljubljana-Celje), Emona- -Siscia, te prema Tabuli Peutingeriani (slika ljevo): Aquileja-Tergeste-Tarsattica- Ad Turres (Crikvenica)-Senia-Siscia, Aquileja-Tergeste-Pola-Tarsattica. Glavni smjerovi cesta imali su svoje "Itinerarie" u kojima su bile označene obične stanice (mansiones) i stanice u kojima su se mogli mijenjati konji (mutationes). U spomenutim itinerariima kao mansiones i mutationes označena su i naša mjesta u latinskom prevodu kao npr. mansio civitas Emona (konak Ljubljana), mutatio Ad quatuor decimo (Trnovo), ad Pyrum summas Alpes (Hrušćica), ad Publicanos (Gradišće), Ad Malum (Materija), ad Tarsatticam (Trsat) i ad Turres (Crikvenica). (Izvor: V. Sokol: Ivan R. Valvasor prvi kroničar i historičar pošta kod nas. Arhiv P. T. T. Beograd 1958.)
"Publica Via Aguileia Tharsaticam" bila je položena u smjeru: Aguileia – Tergeste – Ad Malum – Ad Titulos – Tarsatica. Bio je to najpogodniji smjer rimskih pohoda protiv 
Japoda, Liburna i Dalmata. Putovi su od Tarsatice vodile dalje preko Ad Turesa prema Seniji, Jaderi i Saloni u Dalmaciji, odnosno za Sisciju prema Panoniji.
Na mjestu Staroga grada postojalo je u vrijeme rimskog osvajanja manje naselje Tarsatica, koje se razvilo zahvaljujući geostrateškom položaju, cesti "Publica Via Aguileia Tharsaticam", obilju vode i pogodnoj luci blizu ušća Rječine. Pripadala je rimskoj provinciji Dalmaciji, koja je počinjala kod Plomina. Mjesto je u drugoj polovici 1. stoljeća n. e. bilo gradska općina, municipij, u procesu romanizacije, jer su dužnosnici nakon jednogodišnje službe stjecali rimsko građansko pravo. Prije kraja 4. stoljeća preko Balkana prodiru Zapadni Goti (Vizigoti), koji su prodrli sve do julijskih Alpa. Tarsatica se stoga utvrđuje i postaje značajno vojno središte. Gradi se rimski zid, limes, sačuvan danas u fragmentima, koji od Tarsatice preko Grobničkog polja vodi na sjever. Na slici desno, trasa rimskog Limesa od Rijeke do Slovenije (preslika iz knjige Claustra Alpinum Juliarium)
Od prve polovice 6. stoljeća kad se spominje Tarsatička Liburnija (Liburnia Tarsaticensis) iz doba vladavine Ostrogota, povijesni izvori šute o Tarsatici sve do 799. kada Hrvati ratuju protiv Franaka, i markgrof Erich (duca Eric Strasburški), miljenik Karla Velikog, pogiba na obroncima Trsata dok se je vračao sa jednog vojnog pohoda protiv Avara. Kroničar Einhard to mjesto naziva Tharsatica, Liburniae Civitas, a u životopisu Karla Velikog kaže da je Erich poginuo “in Liburnia, iuxta Tharsaticam Liburniae maritimam civitatem insidiis oppidanorum oppressus est” (zbog zasjede stanovnika obalnoga grada Tarsatike). Postoji više teza o smrti markgrofa Erika. "Tko je ubio vojvodu Erika?" (1-16) tema je rada Nenada Labusa. Autor na temelju Franačkih izvora razmatra pogibiju furlanskoga markgrofa Erika kod Thrsatike, tj. Trsata, i prilike izmedu 791. i 812. godine. Revidirajući teze hrvatskih povjesničara koji Thrsatiku smaraju franačom, bizantskom ili čak hrvatskom utvrdom, Labus iznosi novu tezu o statusu Thrsatike i pogibiji markgrofa Erika. Smatra da ona nije bila ni pod čijom vlašču vec neutralno područje, a povod za Erikovo ubojstvo došao je od Avara jer su oni bili glavni vođe prvoga pohoda franačke vojske 791. godine.
U 9. i 10. stoljeću ponovo nema izravnih vijesti o Tarsatici, a jedino što znamo jest da je sredinom 10. stoljeća Hrvatska sezala do Labina.
Prilično nedoumica izaziva isprava iz 996. godine prema kojoj njemački car Oton III. dodjeljuje Akvilejskoj patrijaršiji šest biskupija, a među njima je i Tarsatička biskupija (episcopatum Tarsaticensem). Sumnja se u vjerodostojnost te isprave, jer je područje istočn od Učke, uključujući i Tarsaticu, bilo u hrvatskoj državi i izvan vlasti njemačkog cara. Prema oporuci Ulrika III. Orlamünde, markgrofa Istre, iz 1102. godine, spominju se mnoga mjesta u Istri kojima je on raspolagao, poput Buzeta, Boljuna, Vranje i Letaja, ali se ne spominje ni jedno mjesto s istočne strane Učke što znači da je izuzeto područje danas poznato kao Liburnijsko primorje i južnije od njega. Iz toga se zaključuje kako je Tarsatica postojala, ali unutar hrvatskih granica.
Lujo Margetić misli kako 996. postoji »obalni grad Tarsatica« — dakako, ne Trsat, koji je još stoljećima bio mjestance s nekoliko kuća, koje po crkvenim propisima nije moglo biti sjedištem biskupije.
Nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana 1116. godine, njemački car Henrik V. i Mletačka Republika su pokušali uništiti hrvatsko-ugarsku državnu zajednicu (uspostavljenu 1102. u Biogradu) pod slabašnim Kolomanovim sinom Stjepanom II. Mleci su osvojili cresko otočje, a njemačko carstvo se rasteglo do Rječine. Žitelji Tarsatice prebjegli su na istočnu obalu Rječine, sagradili su utvrdu na Trsatu i na nju prenijeli ime napuštene Tarsatice. Utvrda na Trsatu čuvala je novu hrvatsku granicu na Rječini.
Rijeka se kao već formirani grad sa donekle organiziranijom gradskom upravom, no još više razvijenom trgovinom i trgovačkim vezama, javlja krajem 13 stoljeća. Konačno, to je doba u kojem feudalizam dolazi do izražaja i u kojem nastaje napredak u razvoju trgovine procesom pretvaranja naturalne rente u novčanu. Gradovi pak koji imaju posebne povlastice kraljeva dobivaju prema karakteru svojeg užeg ili šireg područja, prema svojem proizvodnom ili prijevoznom značenju izraziti municipalni karakter kao zanatsko-proizvođački, poljoprivredno-trgovački i trgovačko-zanatski koji obuhvaćaju u sebi pomorski prijevoz i trgovinu. U ovu potonju podjelu treba uvrstiti Rijeku, Bakar i Senj. (Pomorski zbornik, JAZU, Zagreb 1962., str. 1536. (Dr. Radojica Barbalić: Pomorstvo Rijeke i Hrvatskog primorja)
Pod imenom Tarsatica, naš se grad prvi puta se spominje u pisanim dokumentima u Vinodolskom zakoniku 1288., kao sjedište Vinodolske župe i u posjedu krčkih knezova, kasnije Frankopana. Na mjestu bivše Tarsatice u 13. stoljeću razvio grad Reka (današnja Rijeka) sa kulama, trgovinama i ulicama, koja će od 1466. uz manje prekide do 1918. pripadati Habsburgovcima. Današnji Trsat se prostire između starog grada Trsata (Gradina) do nekadašnje vojarne (današnji sveučilišni kampus) i do strmice na sjever. Stari nazivi Tarsatica i Tarsa sačuvali su se u nazivima popularnih ugostiteljskih lokala na Trsatu.
Pri lingvističkom pojašnjavanju samog toponima Tarsatika, još od 19. stoljeća bilježimo različite
interpretacije koje su, više ili manje uspješno, nastojale otkriti njezino podrijetlo. U većini slučajeva taj
se antički toponim dovodio usko u vezu sa suvremenim nazivom za obližnji Trsat. Trsat je uzvisina, koja
se izdiže iznad Rječine, na sušačkoj strani Rijeke, tj. ljevoj obali poušća Rječine. Za taj naziv koji se
sačuvao do danas, neki autori smatraju da nije nastao od imena grada, nego da se dogodilo upravo
suprotno: grad je preuzeo naziv od starog gradinskog naselja na obližnjoj uzvisini, koji je prema Radmili
Matejčić, bio središte predrimske tarsatičke zajednice.13 Na ovakvo mišljenje nadovezuje se i teza lingvista
A. Mavera koji misli, daje naziv Tarsatika izveden od prapovijesnog naziva tadašnjeg Trsata, Idassa,
Darsataili Tdrsata, od čega je potekao i hrvatski naziv. Dodavanjem sufiksa - ica naziv postaje Tarsatica.
Međutim, danas gotovo nema dvojbi oko naziva Idassa, jer on obilježava liburnski Jader, ne znači
korijensku riječ u proučavanju toponima Trsat,15 pa se takva teza s pravom nije mogla održati.
U "Codice Diplomatico Istriano" (CDI, Diplomatički zbornik istarski, Slika ljevo) iz godine 1365, kojeg je napisao austrijski povjesničar i arheolog Pietro Kandler (Trst, 25. svibnja 1804. - Trst, 18. siječnja 1872.), se može pročitati da "se sve do oko 1200 godine za područje "Tersatto" govorilo "Tarsia".
Stvar je u tome da se to ime, Tarsa ili Tarsia, nemože povezati ni sa jednom grčkom ili latinskom riječi. Keltsko ili Keltsko-Galsko porjeklo tog imena može imati dva objašnjenja. Porjeklo u svakom slučaju vuče od Keltskih riječi.
Još je potkraj prošlog stoljeća G. Kobler ukazao da se značenje ovog naziva ne može izvesti ni iz
latinskog, ni iz grčkog jezika. Ali, prema njegovu mišljenju, keltski jezik pruža u tom razjašnjavanju
oslonac, i to u riječima Tar i Sa, poimanjem litice i rijeke. Jedno objašnjenje povezuje riječi "TAR E SA" što bi u doslovnom prijevodu značilo "kanjon i rijeka", i može se prevesti kao "rijeka u kanjonu" ili "teče kroz kanjon".
Dr Kandler u svojem listu "L'Istria" nudi i drugačije objašnjenje keltskog porjekla imena. Objašnjenje izvodi iz djela gramatičara Zeusa iz 1871 i njegovog djela "Keltska gramatika".
TAR = planina, stjena (TAROS označava planinsko područje)
ACHA = dvorac, utvrda
ACH = voda, rijeka
S = u riječi TARS je vjerovatno dodana radi izgovora prije samoglasnika
Tako bi TARSACH označavao dvorac, utvrdu na brdu iznad rijeke
Još jedno ime našega grada možemo pronaći u drevnim spisima. Izgleda da mu je ime isto Keltskog porijekla. Phlawon. U mnogim se austrijskim dokumentima iz XV stoljeća spominje ime našeg grada kao Pflaum, Pflaumb, Phlawon ili am Phlawon. Među tim dokumentima je i dokumenat iz 25. 07. 1470 gdje riječki Augustinci ( ime grada je napisano kao "St Veit am Pflaum) daju u najam ceste koje vode do nekih mlinova na Rječini (mulen auf dem Pflaum).
U jednom drugom dokumentu Imperator Frederic III spominje Rijeku kao "Unsere Stadt zu St. Veit am Phlawon". U topografskim kartama austrijskih provincija, u ediciji Merian iz Frankfurta na strani 125, može se naći Rijeka opisana sljedećim riječima: "St. Veit am Pflam ist eine österreichishe, am Wasser Pflaum genannt, am adriatischen Meere gelegene Stadt". Pflaum je Njemačka riječ koja znači "Šljiva", a Phlawon je Keltska riječ koja znači "Mala rijeka".
August Friedrich Gfrörer (1803-1861) u svojem djelu "Bizantinske priče" (Byzantinischen Geschichten, Graz 1874, tom I, stranica 4) kaže da su na Liburnijskoj obali sljedeći gradovi: Alvona, Flavona, Fluvius (sadašnja Rijeka), Tersactica (sadašnji Trsat), Senia, itd....
To što se kao ime našega grada i Rječine nalaze i imena Keltskog porjekla možemo pripisati tome da su u ovom području postojala dva dijalekta sa keltskim porjeklom, Keltogiapidski i Keltoliburnijski dijalekti. Iz toga možda možemo izvuči i zaključak da je u vrijeme Keltoilirika rijeka Rječina imala dva imena i oba su se koristila. Jedno je bilo Phlawon, a drugo Tarsia, i da je ta imena dobilo i naselje na obali rijeke.
Isto tako možemo zaključiti da su Rimljani koji su kasnije došli u naše krajeve prihvatili ta imena, ali su ih preveli na Latinski jezik kao Flavius ili Tarsatica za naseljeno mjesto. To je ime postalo popularno i počelo se sve više primjenjivati, i kada su se u VII stoljeću doselili Slaveni, preveli su ga ponovo na slavenski jezik i ime postaje "Reka", a uz neke promjene takav
naziv očuvao se i do danas.
Trgovci koji su posječivali Rijeku, a najviše su dolazili iz talijanske pokrajine Veneto, nazvali su Rijeku "Flumen" kako se može pročitati u dokumentima iz XIII stoljeća. U njima se kaže da se za današnju Rijeku mora koristiti ime "St. Vito di Fiume" ili "Terra fluminis Sancti Viti" da bi se je moglo razlikovati od drugih, uglavnom talijanskih gradova koji koriste ime Fiume (Fiume, Fiumicino, Fiumicello, Fiumanone), a posebno zato da se opiše grad koji je opasan zidinama koja ima municipalne uvjete.
Njemci koji su se u XV stoljeću spustili u naše krajeve nisu baš našli jako primjenjiv njihov prijevod riječi fiume ili Terra Fluminis Sancti Viti (Fluss ili St. Veit am Fluss), i preferirali su upotrebu antičkog Phlavon, izgovarajući tu riječ kao Pflaum ili Pflaumb, što je sličilo kelskom imenu Phlawon. A možda se je i keltska riječ Phlawon izgovarala Pflaum.
A kako je došlo do imena koje uključuje ime Svetog Vida, zaštitnika grada (prvi poznati riječki grb na slici ljevo) sve do današnjih dana, i nije baš jasno, ali postoji i logično objašnjenje. U Rijeci je već u XII stoljeću postojala mala crkvica Svetog Vida, i već u XII stoljeću Sveti Vid je bio zaštitnik grada.
San Vito je bio plemićke krvi, rođen ili na Siciliji ili Napoliju u Italiji. Obrazovan u školi "Modesto "Cresenzo", preselio se u Rim u doba cara Dioklecijana, i bio je poznat po svojim čudima. Spašavao je ljude nakon povreda, ugriza životinja, a čuda su se poslje dešavala i samo nakon dodira sa njegovom relikvijama. Njegovo obožavanje nije bilo rašireno samo u Italiji nego i u Njemačkoj i Francuskoj i svu su htjeli imati njegove relikvije i počele su nicati kapele i crkve njemu posvećene. Njemu u čast mnoga su mjesta uzela njegovo ime. U X stoljeću na našim se je prostorima počelo prakticirati krščanstvo, i vjerovatno su talijanski i njemački misionari donjeli vijesti i obožavanja prema Svetom Vidu. Mnoga su mjesta u Istri i Liburniji uzela ime Santo Vito, St. Veit ili Sveti Vid. Čak i u Ljubljani je 1100. podignuta crkva Svetom Vidu u čast. Pošto je Sveti Vid od XII stoljeća zaštitnik grada, pretpostavlja se da je to bio poticaj da se gradu da ime po njegovom zaštitniku. Vjerovatno je to i napravljeno, ali sa time da se ne odbaci prijašnje ime grada i na taj način se lakše razlikuje naš grad od mnogih drugih koji su uzeli ime po Svetom Vidu. Pojavilo se mnogo izvedenica tog imena: Italijani su grad zvali Fluminis Sancti Viti, San Vito di Fiume, Fiume San Vito, Njemci su ga zvali St.Veit am Pflaum, St Veit am Phlawon, domaći Terra di Fiume San Vito, Flumen Sancti Viti.
Postoji još jedno objašnjenje imena koje iznosi riječki historičar Goran Moravček. U jednom svom članku objašnjava utjecaj potoka Lešnjak čiji je izvor bio na Gomili (na starim prikazima grada kao Vranjeva Gomila) pokraj stare kapele Svetog Vida i piše sljedeće:
"Rječina je kroz više od osam stoljeća bila granična rijeka. Razdvajala je državne tvorevine, ali i crkvene pokrajine. Oduvijek je tekla izvan gradskih zidina i često je iskazivala svoju neukrotivu snagu nanoseći velike štete te mi se čini manje vjerojatnim da je naselje, podignuto nakon razaranja Tarsatke, dobilo po njoj ime. Izvjesnije je kako grad, koji se kroz vijekove zvao Richa, Fanum Sti Viti, St. Veyth am Phlawen, Stat St. Veyth am Pflaum, Flumen sancti Viti, Fluvis et partus Rika, Fiume, Rika, Reka, Rieka i, napokon, Rijeka, ime duguje tom hitrom potoku (lat. flumen, fluminis), čije je izvorište kod crkve sv. Vida. Flumen sancti Viti.
Vode toga potoka i četiri njegova tijeka znatno su odredile izgled Staroga grada i način življenja u njemu. Taj je potok prvorazredni spomenik Rijeke. Nepresušne vode uvjetovale su gradnju rimskih termi, a nakon što su propašću Rimskog Carstva te provalama Avara i Franaka izgubile svoju ulogu, potok i znatne količine građevnoga materijala odredile su smještaj Zborne crkve Uznesenja Marijina na ruševinama rimskog kupališta. Voda potoka punila je bazen starokršćanske krstionice. Kosi toranj, kao jedan od riječkih posebnosti, nagnut je upravo zbog podzemnih tokova potoka, jer oni potkopavaju tlo na kojem leži zvonik...
... Zbog te je vode, koja je naselju osiguravala život od rimskog doba sve do uvođenja vodovodne mreže u Stari grad koncem 19. stoljeća, Rijeka nicala upravo ovdje, a njezin je izgled i sadržaje određivao taj potok, premda su mnogi stoljećima nastojali, često bezuspješno, ukrotiti ili prisvojiti Lešnjak....
... Ovaj je potok, podarivši život, a vjerojatno i naziv naselju, istovremeno i razarao krhko tkivo mnogih zgrada u Starome gradu...."
Znači, postoji logično objašnjenje i mogučnost da je ime gradu dao potok Lešnjak, a ne Rječina. Pravu istinu, vjerujem, nikada nećemo saznati.
Usprkos svim tim imenima kroz stoljeća, stanovnici su grad uvijek kroz stoljeća zvali Fiume ili Reka. Čak i dokumenti i vjesti iz našeg kraja grad nikada ne zovu Sveti Vid nego uvijek Fiume ili Reka.
Kvarner (Quarnaro, Quarnero, Carnero, Quarnero), ime zaljeva u kojem se nalazi Rijeka, prvi put se može naći u pisanim spisima iz 991. Giovanni Diacono zvani Zagoreo spominje ime Quarnero u svojim Mletačkim kronikama (Istoria Veneticorum). Tamo se može pročitati da "su Saraceni prodrli sve do "Quarnarii culfus" (golfo Quarnero, Kvarnerskog zaljeva) i počele su borbe sa Mlecima blizu Sansega".
U Dante Alighierievom "Paklu" u IX pjevu u 113 stihu
piše:
"SI COME A POLA PRESSO QUARNARO,
CHE ITALIA CHIUDE SUOI TERMINI BAGNA"
Porjeklo samog imena Kvarner (Quarnaro, Quarnero, Carnero, Quarnero) nije poznato, ali profesor Dr. B. Benussi iz Trsta u svom djelu "L'Istria sino ad Augusto" zapaža na stranici 154 da je ime Quarnero sastavljeno od keltskog "corn" (kamen) i sufiksa "ellus, erus" (okružen stjenama), i da je to jedan od mogućih izvora imena.
Jezikoslovac Skok smatra da potječe od romanske riječi quadragenarius (ono što broji 40), ali budući da je tu brojku teško objasniti, ponudio je mogućnost da je izvedena iz riječi quaternarius, iz izraza funis quaternaria (uže savijeno iz četiri uzice), dakle da označuje četverostrano pomorsko raskrižje.
Kasnije se zaljev spominje i kao Carnaro, a hrvatski se prevodi kao Karner, Karnar, Kvarnar ili Kvarner. Jedini drugi poznati naziv za zaljev datira iz rimskoga doba, kada se pojam Sinus Flanaticus primjenjivao na isti onaj prostor između Istre i Cresa, tj. zaljev ispred Plomina (lat. Flanona). Važno je napomenuti kako naziv slavenskog porijekla za ovaj dio Jadrana ne postoji.
U XIV stoljeću, od 1335. do 1365., gradić pripada krčkim knezovima, poput naprimjer Senja. Potom potpada pod grofove Devinske, velikaše Svetoga Rimskog Carstva. Nakon smrti posljednjeg potomka, Huga VI. Devinskog, car Albert IV Habsburški imenuje Rudolfa Walseea za novoga gospodara.
Spretnom se politikom Reinbert Walsee uspio izboriti za gospodarsku važnost Rijeke na Jadranu, nagodivši se u dva navrata (1431. i 1442.) s mletačkim duždem Francescom Foscarijem za povoljne uvjete pomorske trgovine i plovidbe.
Godine 1465., smrću posljednjeg baštinika obitelji Walsee, Rijeka dopada pod izravnu upravu Habsburgovaca. Uspostavljena je nova uprava civilnih i vojnih dužnosnika, na čelu s kapetanom.
Zbog osmanske prijetnje, dvadesetak godina poslije, godine 1483., car Maksimilijan pokreće geopolitičku reformu kojom se mijenja administrativna podjela u zaleđu. Rijeka postaje pogranični grad između teritorija ugarsko-hrvatske krune na istoku i Svetoga Rimskog Carstva na zapadu. Predvođena je kapetanom, kojemu se strani diplomati obraćaju kad su njihovi sunarodnjaci suočeni s neprilikama, a i za opskrbu robom pod izravnim državnim nadzorom, tj. oružjem.
Riječko je okružje vrlo malog opsega, stoga se važnost grada prvenstveno očituje u tranzitnoj luci. To je najzapadnija luka središnje Europe na Jadranskom moru te je stoga prometni čvor između kopnene ceste prema sjeverozapadu i pomorskog puta prema jugu. Planinski lanac Gorskoga kotora na sjeveroistoku otežava promet prema unutrašnjosti Hrvatske, dok se stara rimska cesta koristila da bi se stiglo u Kranjsku te odande iz Ljubljane dalje u Austriju.
Na tjemenu trsatskog brda (Trsatica, nekadašnji Trsat) nalazilo se predantičko naselje Liburna, kao sjedište jedne od autonomnih, općinskih zajednica koje su stari pisci nazivali "civitas". Trsat je u mlađem željeznom dobu pripadao Japodima, a tek je kasnije uvršten pod teritorij rimljana iz ekonomsko – trgovačkih i vojno – strateških razloga. Autohtono naselje nastalo je znatno prije uspostave rimske dominacije, a ime "Trsat" čuva u kontinuitetu izvorni epihorski naziv. U rimsko doba sagrađena je vojna utvrda koje je branila obližnje naselje. Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva Trsat se spominje 799. godine, kada je tu poginuo furlanski markgrof Erik. Općina i utvrda Trsat prvi se put spominje tek 1288. godine u Vinodolskome zakonu kada su Trsatom vladali Frankopani. Nakon otprilike četiri stoljeća njihove vladavine, Trsatom su od 1529. godine vladali zakupnici, zatim riječko-trsatski kapetani i namjesnici, nakon čega slijedi prijelazno razdoblje i priključivanje Trsata Bakru. Funkcija carskih kapetana na Trsatu ukida se kada je carica Marija Terezija godine 1778. izuzela Trsat iz habsburških kućnih dobara i predala ga novoosnovanom municipiju grada – kotara Bakar. Od toga vremena trsatski Kaštel izgubio je svoju stratešku vrijednost jer je i opasnost od Turaka i Venecije prošla.
U srednjem vijeku Trsaćani su se bavili stočarstvom i poljodjelstvom i vinogradarstvom što nam dokazuju i brojni vinogradi koji su se protezali od današnjih Trsatskih stuba pa sve do današnjeg hotela "Continental". Podno današnje Trsatske gradine trsatski franjevci su zadužbinom Frankopana dobili jedan mlin i vinograde, a u mlinu su bili zaposleni Trsaćani kao pekari. Tek od 1874. godine i cijepanja bakarskoga municipija dolazi do nove podjele i osnivanja trsatske općine kojoj su pripadali područje Sušaka, Vežice i Trsata. Sjedište je isprva bilo na Trsatu, a 1882. Sušak postaje sjedištem kotara. Prvi se put naziv Sušak pojavio početkom 18. st., a odnosio se na posjed između današnjeg Bulevara oslobođenja i stubišta do Piramide prema zgradi Gimnazije. Oko naziva Sušaka nema nikakve dvojbe jer on potječe od riječi suh odnosno sušiti, no postoje dva tumačenja njegova nastanka. Prema prvome tumačenju, puk je na tome mjestu sabirao suho lišće i granje za ogrijev, a prema drugome, naziv potječe od naziva za mjesto na kojem se pralo i sušilo rublje. U drugoj se polovini 18. st. naziv širi na prostor ispod Trsata, od mora do Piramide.
Krajem 17. st. na cijelom prostoru Sušaka nije bilo ničega što bi bilo vrijedno spomena, tek poneki maslinik ili vinograd uz morsku obalu i neugledna krčma na ušću Rječine i koliba vozara preko rijeke. Prostor se nazivao i Tergovina jer je služio kao mjesto za sajmove, a drugi su nazivi bili Pul Fiumare i Pod Tersatom, poslije i Na most, Ad pontem, Sv. Lovreč i Franjevački vrt (Hortus Frasciscanorum). Postanak se Sušaka povezuje s gradnjom Karolinske ceste kada se nedaleko od kapele sv. Lovre razvilo malo naselje.
U 19. stoljeću se Sušak naglo razvijao i preobrazio se iz seoskog neurbaniziranog naselja u pravo gradsko naselje. Izgrađne su upravne, zdravstvene, školske i druge javne zgrade, te komunalni objekti - ceste, vodovod, javna rasvjeta i dr. Gradska općina Sušak obuhvaćala je naselja Sušak, Trsat, Podvežicu, Dragu, Kostrenu sv. Barbare i Kostrenu sv. Lucije, površine oko 25 km². Sušak je, ukazom Petra I. od 23. Listopada 1919. godine proglašen gradom. Tada je imao oko 12.000 stanovnika.
Podjelom Rijeke nakon talijanske okupacije Slobodne Države Rijeka - Stato Libero di Fiume, potvrđenom Rimskim ugovorima Italije i Jugoslavije (27. Siječnja 1924.), Sušak ostaje u Kraljevini SHS i administrativno-političkim putem postaje "gradom".
Sušak su 21. Travnja 1945. oslobodile postrojbe IV. armije JA i grad se nakon četiri godine okupacije našao pod suverenitetom FR Hrvatske u sastavu Demokratske Federalne Jugoslavije (DFJ). Organ vlasti je Gradski narodnooslobodilački odbor, a vojnu vlast do 12. Srpnja 1945. ima Komanda grada Sušaka. Nakon stupanja na snagu Pariškog ugovora između FNRJ i Italije 15. Rujna 1947. provodi se ujedinjenje gradova Rijeke i Sušaka. Gradski narodni odbor (GNO) Rijeke 23., a GNO Sušaka 27. Listopada upućuju Prezidijumu Sabora NRH prijedlog o ujedinjenju NO-a Rijeke i Sušaka. Prezidijum prihvaća prijedloge i ukazom 27. Prosinca raspisuje izbore za jedinstveni GNO Rijeka-Sušak. Izbori su održani 01. Veljače 1948., a prva sjednica GNO-a 12. Veljače 1948. Donošenjem odluke o ujedinjenju i provođenjem izbora za jedinstveni GNO Rijeke prestala je postojati gradska općina Sušak kao zasebna upravna jedinica, iako je kao III. rajon u sastavu gradske općine Rijeka nastavila postojati do 1962. godine.
U našem je kraju velik je broj općina i gradova vrlo rano počeo uređivati svoj odnos naroda i vlasti sa svjetovnim i crkvenim vlastima. Najstariji statuti i zakoni nisu imali pravnih uzora, što je neobično i čudno. Sadržaji su bili vjerni izričaj života, i uređivali su vladanje i ponašanje stanovnika na našem području i društveno-pravne odnose. Na kvarnerskom su području nastali: Cresko osorski-statut (1141.), Rapski protostatut (1234.), Vinodolski zakon (1299.), Rapski statut (1326., prijepis dovršen 30. Ožujka 1598.), Krčki ili Vrbnički statut (1388.), Senjski statut (1388.), Kastavski statut (1400., s novelacijama do 1661.), Trsatski statut (1460.) i Trsatski urbar, Zakon kaštela Mošćenice (začetak iz 1501., kodifikacija 1627., s dopunama do 1743.), Urbari Pazinske grofovije (1498 ), Veprinački zakon (1507.), Riječki municipalni statut (1530., na slici desno) itd. Neki su napisani na latinskom, npr. Rapski statut odnosno talijanskom jeziku, npr. Cresko-osorski statut, a Kastavski, Veprinački i zakon Mošćenica su tri statuta gotovo jedinstvena po svome arhaičnome čakavskome hrvatskom jeziku. Sadržaji svih tih dokumenata obuhvaća uređivanje pravnih odnosa na upravnoj i kaznenoj (građanskopravnoj) razini. Kao i svaki drugi pravni dokumenti iz slabo dokumentiranih razdoblja, i to su izvrsni povijesni izvori za proučavanje mjesne – gradske i seoske svakodnevice. Osim povjesne važnosti, ovi zakonici iznimno su važni dokumenti hrvatskoga jezika i pisma. Iz svih tih statuta izlazi na vidjelo humanost i kultura naših predaka, koji nisu ništa drugo htjeli nego časno živjeti i posvetiti se malim životnim radostima.
Usprkos riječkoj multikulturalnosti, u Rijeci je uvijek bio jak i autonomizam. Rijeka se je uvijek osječala "sama za sebe". Riječki "ungarezi" ili "fiumissimi" okupili su se tijekom 60-tih
godina 19. st. kao pokret koji je osporavao veze s Hrvatskom,
a zagovarao autonomiju Rijeke u sklopu Mađarske. Misao autonomije bila je podržavana od uske oligarhijske
gradske skupine kao sredstvo borbe za pridruživanje Rijeke
Ugarskoj, od koje su se nadali većoj koristi negoli od
siromašne i nerazvijene Hrvatske. Svoje povijesno pravo
temeljili su na statusu "Corpus separatum-a", izdvojenog
riječkog tijela koje se kao takvo razvijalo još od 18. st.,
tijekom kojega mu je Marija Terezija podarila takav status. Hrvatska uprava u Rijeci od 1848. do 1868. nije uspjela
privući riječko građanstvo Hrvatskoj i hrvatstvu.
Carica Marija Terezija, na prijedlog svog sina i suvladara, Josipa II., ukinula je 14. Veljače 1776. godine Austrijsko primorje i utemeljila je Gubernij u Trstu na čelu s grofom Karlom Zinzerdorfom. Za "...primorski grad Rieku sa svojim zemljištem odredila je da se ima utjeloviti kraljevini Hrvatskoj: s toga da ga ubuduće imade nadzirati i upravljati samo ugarska dvorska kancelarija, putem hrvatskoga kraljevskog namjestničtva". Ovakva dvorska formulacija prvi put je grad čvršće usmjerila prema Pešti, no pri tom je ostavila puno prostora za različita tumačenja.
9. kolovoza 1776. godine carica Marija Tereza je donijela novi patent kojim je Rijeku reinkorporirala Hrvatskoj u sastav Severinske županije. Međutim, hrvatsko državno pravo nije imalo potpuni utjecaj u novoj županiji. Hrvatsko kraljevsko vijeće nije moglo odlučivati o trgovačkim poslovima već je to činio Riječki gubernij.
Nastojeći da pravno ustroji obalno područje svoje prostrane Monarhije, carica Marija Terezija imenovala je 26. Travnja 1776. grofa Josipa Majlátha de Székhelyja (1735.-1810.) za riječkog guvernera i za velikog župana novoosnovane Severinske županije. Severinska županija uključivala je Rijeku i Karlovac, a granice su joj bile Kupa, more i Vojna krajina. Tada je Rijeka brojila 5.132 stanovnika. Rijeka je bila drugi najveći hrvatski grad - poslije Bakra.
Rijeka je kao "corpus separatum" bila teritorijalno pripojena Banskoj Hrvatskoj u sklopu Severinske županije, ali je bila upravno vezana uz Ugarsku dvorsku kancelariju te financijski vezana uz kraljicu. Iako je takva uprava izazvala nezadovoljstvo u Hrvatskom saboru, carica je tijekom 1779. godine donijela jiš nekoliko rješenja kojima je Hrvatima još više ograničila sudjelovanje u upravi Rijeke, a naposljetku je Rijeci dodijelila poseban status na tom području njezinim izdvajanjem iz Severinske županije, odnosno njenim pridruživanjem Svetoj kruni kraljevine Ugarske. Takva formulacija značila je ukidanje veze koja je postojala između Hrvatske i Rijeke, posebice kada je carica nekoliko mjeseci poslije ukinula i Hrvatsko kraljevsko vijeće koje je bilo nadležno nad Rijekom, te njegove poslove predala Ugarskom namjesničkom vijeću. Time je Rijeka prestala biti pravno i administrativno vlasništvo Habsburške kuće te je službeno postala dio zemalja krune svetog Stjepana. Rijeka je tako postala jedini grad u Ugarskom kraljevstvu koji je uživao takav oblik autonomije koju su sve interesne strane – Ugarska, Hrvatska i gradska, tumačile na svoj način čime je započeo politički sukob o pripadnosti Rijeke koji je trajao sve do kraja Drugog svjetskog rata.
Povijesni pregled je bitan i kako bi se razjasnile promjene mentaliteta u Rijeci, Zadru Šibeniku i Splitu od 15. do 19. stoljeća koje su utjecale i na razvitak društva. Postavlja se pitanje zbog čega je većinska hrvatska populacija u tim gradovima kontinuirano popuštala stranim političkim i kulturnim utjecajima istovremeno se ne boreći za svoj kulturni napredak, što je u konačnici dovelo do toga da se dominantno slavenski element u gradu s vremenom počelo tretirati kao manjinu u svim sferama života. Odgovor leži u tome što je talijanski jezik, kasnije i mađarski, postepeno iz jezika korištenog iz praktičnih razloga u trgovini, pomorstvu i administraciji prerastao u jezik koji je značio obrazovanost osobe i identifikaciju s kulturnom razvijenošću. Razvitak ovog procesa biti će temelj za kasnije argumente talijanskih pretenzija prema Rijeci i općenito hrvatskoj obali nakon Prvog svjetskog rata.
Dani radosti zbog priključenja Ugarskoj nakon Austro-mađarske nagodbe iz 1867. i 1869. pokazali su se iluzijom jer je ugarska vlada počela sustavno kršiti stari riječki statut. Stoga se, početkom 90-tih godina 19. st., riječka oligarhija okrenula protiv Mađarske.
Mađarska vlast u Rijeci prestala je funkcionirati već 23. Listopada 1918., kada su se u Rijeci pobunili vojnici 79. pješačke pukovnije tzv. "Jelačićevci". Oni su poneseni općehrvatskim veseljem donijeli sa Sušaka hrvatsku zastavu i objesili je na svojoj vojarni. Tom prilikom došlo je do sukoba s riječkom mađarskom policijom. Nakon što su svladali mađarsku policiju Jelačićevci su provalili u gradski zatvor, dok je masa riječkih civila provalila u riječki Tribunal i devastirala ga. Nakon ovoga događaja mađarski guverner u Rijeci nije više imao oružanih snaga kojima bi uveo red u grad, njegova vlast bila je još samo formalna.
U ovako zategnutoj nacionalno-političkoj atmosferi Rijeka je dočekala raspad Monarnije. Posljednji mađarski guverner Rijeke barun Zoltan Jekelfalussy predao je gubernijske zgrade predstavnicima Narodnog vijeća Rijeka-Sušak.
Gledajući na vlast hrvatskog Narodnog vijeća kao na uzurpatorsku i okupacijsku vlast, 30. Listopada 1918. su se okupili riječki Talijani, različitih političkih orijentacija i organizirali se u "Consiglio Nazionale deli Italiani di Fiume" ("Narodno vijeće Talijana Rijeke") te proglasili aneksiju Rijeke Italiji.
Pozivanjem na pravo samoopredjeljenja naroda i proglašenjem aneksije Rijeke Italiji, riječki Talijani dali su povoda talijanskoj vladi, koja nije mogla ignorirati nacionalni pokret riječkih Talijana, da Rijeku, koja je prema tajnom Londonskom ugovoru iz 1915. trebala pripasti Hrvatskoj, zatraži za Italiju. Savezničke vojske ulaze u Rijeku 2. i 3. Studenog, a 4. Studenog dolazi i talijanska vojska pod zapovjedništvom generala Di San Marzana koji je " ... došao štititi interese talijanskog pučanstva i Italije, jer da je ovdje pozvan uslijed nemira koji su se ovdje zbili". Dolaskom talijanske vojske zaoštrila se situacija u gradu, ohrabreni riječki Talijani sve su više iskazivali svoje aneksionističke i protuhrvatske osjećaje. Sljedeći korak k aneksiji bio je promijeniti karakter grada u potpuno talijanski, i tako dokazati da Italija ima prirodno pravo na Rijeku, kao talijanski grad u kojem žive Talijani, u kojem se govori talijanski i koji se potpuno nalazi u sferi talijanskog utjecaja. Hrvate je trebalo ih je potpuno ukloniti iz javnoga života grada, zastrašiti ih, a kao krajnje mogućnosti talijanizirati ih ili protjerati iz grada. Otpuštanje radnika netalijana s posla postao je jedan od uobičajenih postupaka Consiglia Nazionale, otpušteni radnici (uglavnom Hrvati i Slovenci) bili su prisiljeni potražiti posao u Kraljevstvu SHS, što je rezultiralo iseljavanjem Hrvata i drugih netalijana iz Rijeke. Na njihova mjesta najčešće su dolazili riječki Talijani, zagovaratelji aneksije i Talijani iz Italije.
Početkom mjeseca Travnja 1919. godine Consiglio Nazionale naredio je da se u gradu promijeni više od pedeset naziva ulica, koje su sada dobile imena prema poznatim i zaslužnim Talijanima.
Koristeći riječi Gorana Moravčeka: "Fašizam je kao oblik praktične vladavine ustoličen prvi puta u Rijeci. Ignoriranje ove činjenice, značajne i u svjetskim razmjerima, očigledno je falsifikat povijesti, koja je u slučaju Rijeke puna rupa."(Goran Moravček, Rijeka: prešućena povijest, Rijeka, 1990, str. 40.) Vrijeme ludila, kako ga je okarakterizirao Alessandro Damiani, pokazivalo je svoje naznake već u prijašnjim događajima, ali im nitko nije pridavao važnosti, a eskaliralo je s dolaskom slavnog talijanskog pjesnika Gabriela D'Annunzia u Rijeku 12. Rujna 1919. godine. Od samih priprema pjesnikova dolaska, zatim njegova ulaska u grad s legionarima koje je predvodio iz mjesta Ronchia dei Legionari kraj Trsta, pa do njihova krvava izbacivanja od strane regularne talijanske vojske na Božić od 24. do 30. Prosinca 1920., pretvorilo je Rijeku u "međunarodnu pozornicu". Rijeka je pod D'Annunzijevim ravnanjem bila poligon za isprobavanje svih kasnije definiranih formi totalitarnog fašističkog režima kojeg je u Italiju uveo duce Benito Mussolini nakon marša na Rim 1922. godine.
D'Annunzio je u Rijeku došao u dogovoru s predstavnicima riječkog Consiglia Nazionale i uz prešutno odobravanje talijanske vlade. U vrijeme D'Annunzijeve vladavine napadi i šikaniranja Hrvata i drugih netalijana iz vremena vladavine Consiglia Nazionale prerast će u prvi pravi egzodus Hrvata iz Rijeke, koji će potpuno promijeniti nacionalnu strukturu gradskog stanovništva, jer se mnogi od prognanih nikada neće vratiti u Rijeku. D'Annunzio je vladao Rijekom kao apsolutni monarh, koji je dijelio pravdu prema svome vlastitom nahođenju, on je bio iznad zakon i u teoriji i u praksi, bio je nedodirljiv. U razdoblju od 22. Rujna do 21. Studenog 1919., u dva mjeseca D'Annunzijeve vladavine, Rijeku je napustilo 1.507 ljudi, katastrofa je veća samim time što je Rijeku napustilo 109 intelektualaca, 29 studenata, 218 učenika, 130 namještenika, 91 trgovac, 319 obrtnih i zanatskih radnika, 28 pomoraca, 126 industrijskih i sličnih radnika, 7 posjednika itd.48 Ovim progonima slomljena je gospodarska i intelektualna osnovica riječkih Hrvata koji od tada više neće predstavljati ozbiljniju prijetnju aneksionistima. Iz Rijeke su također protjerani riječki kapucini, čuvari hrvatske tradicije u gradu, riječki župnik msgr. Kukanić, branitelj staroslavenskog bogoslužja i prava senjske biskupije u Rijeci, i Sava Kosanović, paroh srpske pravoslavne crkve svetog 
oca Nikolaja u Rijeci.
Upravo je ovakva kaotična situacija navela mnoge riječke Talijane da napuste svoja aneksionistička stajališta i da se priklone autonomaškoj struji Riccarda Zanelle, pod geslom "Rijeka Riječanima" ("Fiume ai Fiumani").
Najpoznatiji nositelji riječkog
autonomaštva postali su Michele Maylander, odvjetnik, i Riccardo Zanella (na slici ljevo), novinar stranačkog lista "Difese" i tajnik stranke.
U
sukobu općinskog vijeća s ugarskom vladom Maylanderov
stav bi se najbolje mogao sažeti u mottu – "nema ugarskog
patriotizma bez autonomije", a Zanellin da "Rijeka mora
biti prva i jedina luka Ugarske, a ne posljednja od talijanskih
gradova".
Njihova autonomna stranka podijelila se u
početku 20. st. na Zanellin "Partito autonomo" i Maylenderovu "Lega autonoma", frakciju starih liberalnih ungareza,
koji su, unatoč sitnim razlikama, nastojali zajedno odoljeti
kroatizaciji, mađarizaciji i talijanizaciji grada. Njihovo kulturno
talijanstvo bilo je u početku protuhrvatsko, a ne iredentističko,
te ga je Ugarska tada i podupirala. Preobražaj dijela riječkih
autonomaša iz oduševljenih ungarofila u talijanske iredentiste
dogodio se u uvjetima pojačane mađarizacije. Naime, potkraj 19. st. mađarska je vlada oduzela Rijeci slobodnu luku
(porto franco) te svaki utjecaj na talijansku gimnaziju i
talijansku trgovačku školu. To je također ojačalo talijansku narodnu
svijest dijela Riječana pa se dio stanovništva
počeo izjašnjavati kao Talijani.
Potpisivanjem Rapallskog ugovora između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, 24. Studenog 1920. godine, riješeno je "Jadransko pitanje" , ustupanjem hrvatskih krajeva Italiji. Njime je stvorena Riječka država ("Citta di Fiume"), kao kompromisno rješenje između dvije države potpisnice Rapallskog ugovora. D'Annunzio je žestoko napao i odbacio Rapallski ugovor. Na pozive talijanske vlade da napusti Rijeku D'Annunzio je odgovorio objavom rata Italiji. Nasilno istjerivanje D'Annunzija uz pomoć talijanske vojske započelo je 24. Prosinca bombardiranjem Rijeke i trajalo je do 28. Prosinca 1920. godine. D'Annunzio je napustio Rijeku 18. Rujna 1921. s 47 kovčega osobne prtljage.
Tijekom više stoljeća Rijeka bezuspješno pokušava postati biskupijskim središtem, iako je u društvenom pogledu već odavno za
to stekla uvjete. Tek u dvadesetome stoljeću ona postaje sjedištem
biskupa, a potom, djelovanjem biskupa Viktora Burića i Josipa Pavlišića,
nadbiskupijsko i metropolitansko središte.
Na pitanje je li rimska Tarsatika bila biskupijsko središte još
uvijek nema odgovora. U srednjemu vijeku grad pripada Pulskoj biskupiji,
no s obzirom da su ovdje gospodarili Austrijanci, biskupska
je vlast mletačkog podanika Pule, ograničena. Stoga raste uloga i ovlast
riječkoga arhiđakona koji je na čelu zbornoga kaptola. Od 1787. pa
sve do Prvoga svjetskog rata grad pripada senjsko-modruškom biskupu.
Rijeka je postala biskupijskim središtem tijekom talijanske
uprave. Bulom pape Pija XI. "Supremum pastorale munus" od 25.
Travnja 1925. od župa Senjsko-modruške, Tršćansko-koparske i
Ljubljanske biskupije, formira se Riječka biskupija. Prvi je biskup Isidoro Sain koji najprije postaje apostolski administrator, a od 1926. do
1932. riječki biskup. Nasljeđuje ga 1933. Antonio Santin koji na
katedri svetoga Vida ostaje do 1938. Zadnji je talijanski biskup Ugo
Camozzo koji nakon devetogodišnjeg episkopata napušta Rijeku 3.
kolovoza 1947. Upravu tada preuzima slovenski svećenik Karlo
Jamnik sve do svoje smrti 4. studenog 1949. Nakon njega upravu
Riječke biskupije preuzima krčki biskup Josip Srebrnić, također
Slovenac. On 3. kolovoza 1951. predaje upravu slovenskoga dijela
Riječke biskupije ljubljanskome biskupu Antonu Vovku na temelju
dekreta Konzistorijalne kongregacije od 21. travnja 1951.
Prvi spomen naselja na desnoj obali Rječine potječe iz 1281., kada mletačke vlasti pišu o svojim trgovcima u Rijeci, dok se Trsat prvi put spominje u Vinodolskom zakonu 1288., kada njegovi predstavnici sudjeluju u donošenju zakona. Već se u antici na tom području javlja naselje Tarsatica, koje za Flavijevaca stječe status municipija, a kasnije postaje vojno središte. U srednjem vijeku teritorij na kojem se nalazi Sušak dva i pol stoljeća dio je posjeda krčkih knezova – Frankopana. No, na području Sušaka još nema organizirane ruralne sredine. Sredinom 18. stoljeća Rijeka je podčinjena tršćanskoj Intendanci, a carica Marija Terezija patentom 1776. reinkorporirala ju je Banskoj Hrvatskoj. Prvo spominjanje Sušaka seže u prvu polovicu 18. stoljeća, no do nastanka urbane cjeline dolazi tek 70-ih godina 19. stoljeća. Na Sušaku se krajem 18. stoljeća podižu pojedini objekti. Izvori 1760. spominju krčmu, a Franjo Rački navodi postojanje desetak kuća. Sušak sa 150 stanovnika spominje se u izvorima iz 1785. godine. Hrvatski sabor 10. Lipnja 1848. naglašava pripadnost Sušaka (Banskoj) Hrvatskoj. Ta općina tijekom svojega postojanja obuhvaća naselja Sušak, Trsat, Podvežicu, Dragu, Kostrenu Sv. Barbare i Kostrenu Sv. Lucije. Etimologij a je naziva poznata; naziv naselja dolazi od riječi ''suh, sušiti'', no dva su mišljenja o njegovu nastanku. Jedno kaže da je puk ondje sabirao lišće i granje za blago i kuće, a drugo da se na tom mjestu pralo i sušilo rublje.
Za Bachova apsolutizma 1850. ukinuto je Ugarsko primorje i utemeljena Riječka županija, u koju ulazi i Sušak. Završetkom apsolutizma Sušak je, kao i Rijeka Listopadskom diplomom i Veljačkim patentom, dio (tadašnje) Hrvatske, što će Sabor 1861. godine i potvrditi. Sušak će ubrzo postati samostalna općina. Godine 1877., nakon razvrgnuća Bakarskog municipija, Sušak postaje općinsko središte. Nakon Prvog svjetskog rata i talijanske okupacije postaje pogranični grad između Kraljevine SHS i Italije, a njegova luka dobiva posebnu važnost. Sušak i Rijeka postaju sastavnim dijelom Države SHS tek 29. Listopada 1918. godine. Vojno zapovjednišvo preuzima potpukovnik Teslić, dr. Lenac preuzima dužnost guvernera, a redarstvenu upravu dr. Rojčević. Narodno vijeće za Sušak i Rijeku postalo je organom vlasti nove Države SHS trenutkom njezina nastanka.
Riječki zaljev ima veoma pogodne prirodne
uvjete za razvitak i rad luke. Geoprometni položaj Rijeke prirodna je pogodnost za razvitak luke. Dinarsko gorje, koje odvaja panonski i jadranski prostor, upravo
u zaleđu sjevernog Jadrana najviše se snižava i sužava. Time se olakšava izlazak na Kvarnerski zaljev najvažnijih transeuropskih prometnih
pravaca, cestovnih i željezničkih. Jednog iz istočno-alpskog područja preko slovenskih "Postojnskih vrata", gdje je dinarska zapreka najniža, 603 m, i drugog iz
srednjeg Podunavlja preko "Goranskog praga", gdje je Dinarsko gorje najuže, u
zračnoj crti malo više od 30 km. Zbog nedostatka ravnoga terena na riječkoj obali, radni je prostor luke trebalo stvarati nasipanjem dubokog
priobalnog mora uz velike troškove.
Rijeka je stoljećima ostala mali grad sa približno 3000 stanovnika i s malom
prirodnom lukom u ušću Rječine, bez izgrađenih prometnih veza sa zaleđem. Povijesna događanja prije nešto manje od 300 godina nagovjestila
su tok razvitka hrvatskog pomorskoga prostora, a time i dijela toga
prostora koji se odnosi na područje riječke luke. Višestoljetni gospodarski
razvitak obalnog prostora Hrvatske pridonosi razvitku velikog broja luka, kao npr.
senjske, zadarske, šibenske, splitske, dubrovačke i riječke luke. Ni jedna spomenuta
luka, nažalost, nije kasnije izrasla u iole dominantniju luku nacionalnog, a kamo li međunarodnog
pomorskog prometa, iako su nesumnjivo dio europske gospodarske i kulturne
baštine.
Ipak, riječka luka
postaje glavnom lukom dijela područja koje joj pripada zemljopisnom
pozicijom. Prerastanje riječke luke na početku osamnaestoga stoljeća u glavnu luku Mađarske posljedica je i političkih zbivanja. Naime, riječkoj se luci namjenjuje
manje ili više pomorski vanjskotrgovinski promet tadašnje Mađarske. Ni tada
gravitacijsko područje riječke luke nije predstavljalo osnovne pravce međunarodne
razmjene na europskom kontinentu.
Riječki zaljev ima veoma pogodne prirodne
uvjete za razvitak i rad luke. Morski je prostor prostran i zaklonjen od pučinskih
vjetrova. Ima dovoljnu dubinu 
od oko 60 m, što omogućuje prihvat i najvećih
brodova. Dno je pogodno za sidrište, a s otvorenog je mora morski prostor povezan
širokim i dovoljno dubokim Velikim vratima.
Godine 1855., premještanjem
ušća Rječine nekoliko stotina metara istočnije u novo korito, započinju prvi ozbiljniji
radovi na izgradnji suvremene riječke luke. Tim radovima formiran je pretežno
umjetno nasut prostor Delte. Staro riječno korito Rječine, dotada višestoljetna prirodna
luka Rijeke, pretvorena je u luku za jedrenjake (Mrtvi kanal-Fiumara). Na slici ljevo je franjevačka brajda bez Mrtvog Kanala (prije prokopa novog korita, Plan grada vojnog inženjera Johanna Candida iz 1814.), a na slici desno nakon prokopa novog ušća, dio originalne karte iz 1860. godine.
Tek
se na početku XVIII stoljeća, pošto je Karlo
VI. u sklopu svoje merkantilističke politike u Hasburškoj Monarhiji proglasio slobodnu plovidnu Jadranskim
morem, stvaraju
uvjeti za početak vrednovanja pomorsko-zemljopisnog položaja Rijeke i susjednog
Trsta, odnosno njezine posredničke uloge u trgovinskoj razmjeni između
nacionalnog i srednje-europskog zaleđa, na jednoj strani i prekomorskih zemalja,
na drugoj. Već je izgradnja prvih kolnih cesta koje su Rijeku povezale sa zaleđem
u prvoj polovici XVIII stoljeća, značila prekretnicu u daljem razvitku riječke luke. Godine 1811. potpuno je dovršena nova kolna cesta od Rijeke preko Gornjeg
Jelenja prema Karlovcu, poznata kao Lujzinska, cesta. Obje ceste, Karolinska i
Lujzinska imale su ishodište na lijevoj obali Rječine. Time je potaknut i razvitak
Sušaka. Za izvoz drva iz
Gorskog kotara na sušačkoj Brajdici uređuju se i skladišta za drvo.
Puni gospodarski procvat Rijeka doživljava nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine. Riječkom krpicom grad postaje corpus separatum, tj. odvojeno tijelo mađarske krune s visokim stupnjem autonomije. Nagodba je imala niz negativnosti kako za Rijeku tako i za Hrvatsku, ali je za Rijeku imala i brojne pogodnosti. U Rijeku, kao lučko grad, dolazi strani kapital, uglavnom mađarski, pa se u gradu otvaraju brojna radna mjesta. Gospodarski rast i mogućnost zapošljavanja doveli su i do porasta broja stanovnika. Rijeka je 1869. godine imala 17.884 stanovnika, 1880. u Rijeci je živio 20.981 stanovnik, 1890. godine 29.494 stanovnika, 1900. godine 38.955 stanovnika, a 1910. čak 49.806 stanovnika. Takvom povećanju broja stanovnika razlog nije samo u prirodnom prirastu nego i u naseljavanju novog stanovništva iz okolice ali i iz udaljenih krajeva Hrvatske, Mađarske, Austrije i Italije. Već 1890. samo je polovica stanovnika rođena u Rijeci.
Tek izradnjom željezničkih veza u drugoj polovici XIX stoljeća i istodobnom
izgradnjom novog, umjetnog, i za to doba velikog lučkog bazena ispred grada,
Rijeka je u punom smislu počela funkcionirati kao važna srednjoeuropska
sredozemna luka. Također i snažan privredni razvoj Rijeke u XIX stoljeću, promjenio je izgled neuglednog i slabo razvijenog srednjevjekovnog gradića u veliki grad i najveće lučko i industrijsko središte na istočnoj obali Jadrana.
Do izgradnje velikog lučkog bazena dolazi
tek nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe godine 1868. Tada je Rijeka, kao corpus
separatum, pripojena Mađarskoj, koja tu izgrađuje "svoju" luku. Izgradnjom 1750
metara dugog lukobrana formiran je lučki bazen površine akvatorija 62 hektara. Istodobno je
ispred Mrtvog kanala izgrađen drugi, manji lučki bazen s aktvatorijem površine
6,5 hhektara, zaštićen 420 m dugim lukobranom, namijenjen ponajviše izvozu drva. Na početku XX stoljeća riječka luka
ima kapacitet približno 7 km operativne obale.
Razvoj luke prati i razvoj industrije. Godine 1750. ulaganjem nizozemskog
kapitala izgrađen je prvi riječki industrijski kompleks, rafinerija šećera. U prvoj polovici XIX stoljeća Rijeka
postaje najvažniji industrijski centar cijele Hrvatske. Godine 1828. tvornica šećera prenamijenjena je u tvornicu duhana. Godine 1857. u Rijeci je poslovalo 85 industrijskih poduzeća, a od toga 20 velikih u kojima je ukupno radilo
5000 zaposlenih. U drugoj polovici XIX stoljeća osniva se Tvornica torpeda Whitehead
i Co., prva takve vrste u svijetu. Zatim se osnivaju ljuštionica riže, rafinerija
nafte, brodogradilište, a na početku XX stoljeća i topionica olova Plumbum na
mjestu današnjeg Vulkana.
Rijeka se, pogotovo nakon izgradnje željezničke pruge Rijeka-Sv. Petar (Pivka), kojom se Rijeka povezuje sa željezničkom prugom Beč-Trst izgrađenom 1857. i pruge Rijeka-Karlovac 1873., pretvara u sve značajnije urbano i trgovačko središte. To je potaknulo doseljavanje stanovništva i širenje raznih jezika i kultura i stvaranje osebujne mješavine starih i novih tradicija. Prema službenom popisu stanovništva 1851., Rijeka je imala ukupno 12.598 stanovnika, od čega samo 76 Mađara. Ostatak su bili Hrvati i Italijani (sa malim brojem ostalih naroda). Sa vremenom je ta mađarska enklava toliko narasla da je uoči prvog svjetskog rata predstavljala sedminu stanovništva. I čak su i Mađari, koji su bili na vlasti, u nastojanju da se što bolje prilagode domaćim uvjetima početi prihvaćati Talijanski kao univerzalno sredstvo komunikacije.
Nakon II svjetskog rata došlo je do eksplozije nasilja prema svima koji su podsjećali na prošle vlasti, bili stvarni ili zamišljeni simpatizeri režima koji su do jučer sijali smrt. Smrt se kod nas kretala poput klatna, pa su civili nacija koje su do jučer bile privilegirane, sada postajali žrtve.
I u Italiji je u tome vremenu stradalo najviše civila ili onih koji su bili na strani fašista, oko 12.000 ljudi, piše Ian Kershaw. Tjednima nakon što su oslobođeni gradovi Mussolinijeve Talijanske Socijalne Republike, nove su talijanske vlasti likvidirale doušnike, političare ili one koji su bili naprosto manje sretni, poslovni suparnici ili loši susjedi. Na Zapadu nije bilo masovnog iseljavanja nakon što je rat završio, ali s istočne strane kontinenta, prije no je povučena Željezna zavjesa, sve je bilo surovije, krvavije. Hrvatska je u Drugom svjetskom ratu, po svemu bila Istočna Europa: umiralo se masovno, bio je to prostor gdje je u odnosu na ukupan broj, protužidovska politika bila najsmrtonosnija i to od režima koji je prije svega bio anti-srpski. Ustaški pokret ostao je zato nakon rata bezimen, tek skupina kolaboracionista, fašista bez imena, baš kao što su žrtve fašizma često ostajale bez nacionalnosti, bez imena, tek nestale skupine ljudi. Na sreću, može se reći da ustaše (namjerno ih pišem malim slovom) nisu postojale u Rijeci, ona je na neki način ostala "otporna" na njih. Riječani su 3. svibnja 1945. prekinuli nacističku vlast. To je razlog zašto je Rijeka danas u Hrvatskoj.
Istočnoeuropska bila je i poslijeratna represija, prosječno veća od one koja se događala u Francuskoj ili Belgiji. Esulski povjesničari govorili su kako je većinsko talijansko stanovništvo Rijeke, 93% talijanskih Riječana, otišlo iz grada. Ukupno je 270.000 Talijana otišlo iz krajeva koji su nakon 1945. postali hrvatski i slovenski, znači jugoslavenski. Bio je to strašan udarac, a proživjeli su ga mnogi gradovi. Rijeka je bila grad na granici, mjesto gdje su se u eri nacionalizama sukobljavali različiti identiteti, gdje se hrvatski govorilo kao i talijanski. Ono što se dogodilo u krajevima sjeverozapadne Hrvatske ipak je bio nastavak odnosa kakvi su trajali u 20. stoljeću. Fašizam je u našim krajevima bio grub, divlji, kakav je bio i antifašizam kada je 1945. fašizam pobjeđen.
Važno poglavlje u povijesti Rijeke je brodogradnja. Za današnju brodograđevnu industriju podaci su poražavajući. Naime, od 1977. do 1986. godine brodogradnja je u Zajednici općina Rijeka činila između 17 i 21 posto društvenog proizvoda. Referentna lista brodogradilišta "3. maj" je impresivna – od 1956. do 1990. proizvedeno je 220 brodova. Najviše se gradilo 1958. i 1966. kada se godišnje isporučivalo 11 brodova. Dakle, gotovo mjesečno jedan.
Očito, u želji da se posve raskrsti s bivšim sustavom, Hrvatska je odbacila sve njegove karakteristike, među kojima je bilo i nekih dobrih. Jedan dio starog sustava neosporno je mogao funkcionirati i u novim okolnostima, ali umjesto prilagodbe, modernizacije i restrukturiranja jednog sustava dogodila se nesretna pretvorba i privatizacija, odnosno pljačka i predatorska tranzicija. Nije stoga čudno da je danas Hrvatska na sto čuda kako će dosegnuti standarde koji su u Rijeci postavljeni pred pedesetak i više godina.
U istom je smjeru nažalost otišla cijela, nekada jedna od najsnažnijih u Jugoslaviji, Riječka industrija.
"Tvornica papira", najstariji među velikim riječkim industrijskim pogonima, jedna od zlatnih predvodnica cijelog snažnog procesa riječke industrijalizacije, uspješno je pronalazila razloge svoje gospodarske aktivnosti sve od 1821. kada ju je pokrenuo A. Lj. Adamić, a ubrzo osnažili Walter Crofton Smith i Charles Meynier, pa do prije nekoliko godina. Dakle, ništa manje nego kroz tri stoljeća. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća držala je 7% proizvodnje cigaretnog papira u Svjetu. Danas je u njezinim proizvodnim prostorima muk.
"Torpedo" kao krunski dragulj riječke gospodarske povijesti, poduzeće svjetske slave čiji izum danas koriste sve svijetske vojske, nastavljalo je raditi i po završetku svojih najsjajnijih dana tokom druge polovice 19. stoljeća kada joj je načelu bio englez, inženjer i poduzetnik Robert Whiteheada. Proizvodnja traktora i sličnih strojeva stotinjak godina potom nije bila na razini prethodnog ugleda tvornice, ali je Torpedo ipak vrijedno radio, privređujući i hraneći barem dio grada na Rječini. Danas Rijeka ne zna što bi s njegovim umrlim pogonima.
"Croatia Line", nasljednica nekada snažne pomorske kompanije "Adria" (1880.) i izravna nasljednica "Jugolinije" koja je sedamdesetih i osamdesetih imala flotu od osamdesetak brodova, još je jedan riječki pogon koji smo uspjeli uništiti. Deseci brodova nestalog Croatia Linea danas su u rukama drugih, stranih kompanija, velebna poslovna zgrada na obali postala je sjedištem nekih drugih tvrtki, a nekadašnji kapitani, kapi od makine i ostala čeljad s njegovih brodova tuku more pod stranim zastavama.
To nisu bilo kakve firmice, već doista velika riječka i Jugoslavenska poduzeća koja su bez problema bila konkurencija u Evropi, do jučer ključne sastavnice gospodarske kralježnice grada. A da ne spominjem razne " Vulkane", "Rikarde Benčiće", "Tvornice konopa", "Metalografičke kombinate", "Brodokomerce", "Delte", "Brodomaterijale", itd., itd.? Pomor i žalost, čemer i jad. Jedino se riječka rafinerija još nekako drži i u njenih preko 120 godina života, kada je u Rijeci živjelo 17–18 tisuća duša, s kraja 19. stoljeća kada je bila dijelom Austro-Ugarske Monarhije. Iako je pogon na Mlaci (Ponsal) gdje je izvorno bila locirana, umro, nadam se da će Urinj opstati još sljedećih 120 godina.
Dugovječnost tih poduzeća dokaz je da su uspješno prebrodili sva iskušena pred koja su ih stavljali svjetski ratovi, lokalni oružani sukobi, prekrajanja granica područja na kojem su radili, propadanja država, uništavanja prostrojenja, poplave, požari, nestajanja tržišta, pa i kojekakve mešetare kojih je oduvijek bilo i bit će, ali se pritom, usprkos svemu, uvijek nekako radilo. Dugi vijek i ugledno ime tih firmi ostali su samo priča za stranice povjesničarskih knjiga. I za sve loše nam je onaj drugi bio kriv. Sve do danas, samostalne Hrvatske kada su naši vlastiti mešetari uspjeli sve uništiti i potopiti.
Rijeka je uvijek bila i grad raznih kultura, jezika i vjera. U određenim djelovima riječke povijesti govorilo se i po 4 jezika u isto vrijeme. Talijanski, hrvatski, mađarski i njemački bili su jezici koji su se borili za prevlast. Talijanski jezik je uvijek prevladavao, bio je najsnažniji na području Rijeke, dok je na Sušaku situacija bila malo drugačija. Hrvartski jezik i hrvatstvo bili su prevladavajući na Sušaku, sa manjim postotkom talijanskog jezika. Stoga je za Rijeku uvijek bila karakteristična multilingualna situacija.
Potreba komuniciranja sa ljudima na drugim obalama svijeta prisilila je Riječane da nauče strane jezike, pa su gotovo svi govorili hrvatski, njemački i mađarski, a mnogi, naročito pomorci govorili su uz to i engleski i francuski. Zbog te komunikacije Rijeka je naučila prihvaćati različitost. Ali talijanski je jezik bio jezik pomorstva, poslovnih ljudi i trgovaca. Koristeći talijanski jezik, Riječani nisu postali Italijani, isto tako kao što ni pripadajući Mađarskoj nisu postali Mađari. Riječani su se prilagodili i prihvatili sve dobro.
Multikulturalnost i multijezičnost dvije su temeljne odrednice čak i povijesnih riječkih novina.
Kultura se ogleda u suživotu različitih naroda, koji u gotovo svakom dnevnom listu
pronalaze informacije o sebi i sebi važnim temama, sve to mogu pratiti na jeziku koji
im je poznat.
Tako krajem XIX stoljeća nije bilo neuobičajeno vidjeti dnevne novine koje su se tiskale na dva (tjednik "Fiume", 1881 - 1883, na Talijanskom i mađarskom), tri (tjednik "Magyar Tengermellek" (Mađarsko primorje), 1884 - 1905, na mađarskom, talijanskom i njemačkom), ili čak četiri jezika (tjednik "Quarnero" 1895 - ?), na talijanskom, mađarskom, njemačkom i hrvatskom). I unatoč svim utjecajima i promjenama, ljudi su zadržali svoj jezik i svjest o nacionalnoj pripadnosti, a uzeli su (bolje rečeno zadržali su) pozitivne stvari koje su, u to vrijeme ipak naprednije države, donijele sa sobom. Bilo je učenja, bilo je suradnje, ali nije bilo masovne asimilacije. I tvrdim ti da je to, iščitavajući riječku povijest, pravo čudo. Ta se kulturna različitost vidi i danas. Mi Riječani smo drugačiji od ostatka hrvatske. Uvijek smo bili i uvijek ćemo ostati.
Rijeka je imala izvanredno burnu povijest. Nažalost, fali nam netko kalibra splitskoga Smoje da to sroči u neku čitljivu prozu, ali malo je gradova koji su prošli tako burna razdoblja, od brojnih vladara i sukoba, potpune podjeljenosti sa granicom usred grada, vječnih sukoba talijana (fiumana) i hrvata, pa vrlo burnu industrijalizaciju 19-tog stoljeća i urbanizaciju i ponovnu industrijalizaciju šezdesetih godina 20-tog stoljeća, kada se je doslovno u desetak godina promjenjena struktura stanovništva. Iz tog se grotla javio danas već čuveni punkerski i rokerski novi val, omladinski bunt itd.
Rijeka je mjesto je gdje manjinske zajednice žive zadovoljnije i ispunjenije, gdje su vraćeni simboli koji zapravo nikada nisu trebali biti sporni, gdje stari spomenici nisu rušeni, a oni novi su se dobro uklopili. U Rijeci se progovara o važnim i neugodnim povijesnim epizodama javno, u kazališnim predstavama, na znanstvenim skupovima, Sveučilištu. Onima izvan Rijeke, onima koji su primjerice Nijemci u Osijeku, Srbi u Grubišnom Polju ili netko tko bi se u dolini Neretve poželio podsjetiti na Stanka Parmaća, Rijeka izgleda kao nedostižan uzor. U zemlji koja je često na začelju Europe po svim mjerilima, Rijeka je bolja od ostatka Hrvatske i to bi trebalo pojačati, pokazati svima da se može bolje, jer uvijek može bolje. Prošlosti nećemo pobjeći, samo je pitanje koliko će nas dugo pratiti i hoćemo li s njom razgovarati ili se svađati, hoćemo li od nje nešto konačno naučiti.
Ovo područje je prvenstveno područje miješanja kultura, hrvatske, talijanske, austrijske i mađarske i još ponekih. To se i danas vidi na svakom koraku. Ogromna većina Riječana su potomci relativno recentnih useljavanja na područje grada. Rijetko tko da ima dvoje roditelja, a da su oboje rođeni u Rijeci. Reći da si Riječanin danas uglavnom znači da si miks doseljenika iz nekih drugih područja, a koji nisu izvorno Rijeka. Riječka industrija ima temelje još u 19. stoljeću zahvaljujući talijanskim, engleskim, francuskim i inim drugim industrijalcima i inženjerima uz koje su stasali i naši stručnjaci. Temelji turizma svih mjesta oko Rijeke (posebno Opatija) nastali su pod Austrijskim utjecajem. Arhitektura je pod dubokim utjecajem Austrije, Mađarske i Italije. Jednostavno, takvo grotlo promjena moralo je utjecati i na mentalitet.
U Rijeci se ljudi ne boje tuđih kultura niti su im one apriori odbojne jer je u kolektivnoj svijesti ostalo da je svaka od tih kultura ostavila i puno pozitivnih promjena. Kultura ovog kraja je takva da bez problema prima i upija različite kulture ne žrtvujući urbanost, a to je posljedica tih stalnih promjena koje traju od pamtivjeka.
Rijeka je promjenila 27 gospodara i time upila te različite kulture:
0 Nepoznati gospodar - ? godina
1. Oglajski patrijarh - cca. 100 godina
2. Devinska gospoda do 1400. - cca. 100 godina
3. Gospoda Walsee do 1483. - 83 godine
4. Kuća Habsburg do 1522. - 39 godina
5. Među kranjskim staležima do cca. 1560. - cca. 38 godina
6. Samo pod carskim kapetanom do 1723. - 163 godine
7. Pod Unutrašnjom Austrijom do 1747. - 24 godine
8. Poglavarsko namjesništvo do 1753. - 6 godina
9. Trgovinska pokrajina (Komerzassessorium) do 1772. - 19 godina
10. Severinska županija (Comitatus Szeverinensis), administracija nad Rijekom prenesena na Ugarsku do 1776. - 4 godine
11. U Hrvatskoj do 1779. - 3 godine
12. U Ugarskoj, gubernij do 1787. - 8 godina
13. U Ugarskom primorju do 1809. - 22 godine
14. Pod Napoleonom do 1813. - 4 godine
15. Dio Austrijskog primorja, do 1822. - 9 godina
16. U Ugarskoj, gubernij do 1848. - 26 godina
17. U Hrvatskoj do 1850. - 2 godine
18. Riječka županija u Hrvatskoj do 1870. - 20 godina
19. U Ugarskoj, Provizorij, novi gubernij do 30. Listopda 1918. - 48 godina
20. U Hrvatskoj do 17. Studenog 1918. - 19 dana
21. Pod savezničkom okupacijom do 12. Rujna 1919. - 302 dana
22. D’Annunzio i Regencija do 3. Sječnja 1921. - 1,5 godina
23. Samostalna država do 3. Ožujka 1922. - 1 godina
24. Provizoriji do aneksije Italiji 22. Veljače 1924. - 2 godine
25. U Italiji do 15. Rujna 1947. - 23 godine
26. U NR/SR Hrvatskoj u FNRJ/SFRJ do 25. Lipnja 1991. - 43 godine
27. Dio samostalne Hrvatske od Lipnja 1991.
Copyright:
You may copy and use any of the content of this site provided you make a clear link on your web site, forum or printed matter to "moja-rijeka.eu" as the source of that information. Also, you can not use my material and articles to make any money. I'm not making any money with this site, so why would you. I endeavour to ensure that the information I publish is free of other copyrights but it is essential that you check this for yourself before using it.
It was never my intention to deliberately infringe the copyright of any other person or organisation. If you have any concerns then please use the "Mail me" and I will investigate and take whatever action is necessary to rectify. As a volunteer and strictly non-profit making my only concern is to preserve information for future generations.
Background picture copyright: 