Sveti Vid (Vitus, Guy, Vito ili Guido)
Rođen: Mazara del Vallo, Italija, oko 290.
Umro: Lukanija, oko 303.
Roditelji: otac Hylas, majka ??
Ovo je prvi poznati, najstariji riječki grb koji je prikazivao svetog Vida kao
golobradog mladića u kotlu. U uporabi je bio do 1659. godine, kada je car Leopold I. dodijelio Rijeci novi grb – "indeficienter" s likom dvoglavog orla koji stoji na stijeni i pandžama pridržava nagnutu posudu iz koje se izlijeva voda. |
O Vidovu mučeništvu postoji nekoliko inačica, koje još uvijek nisu dovoljno proučene. Vida ozbiljni povjesničari smatraju vjerodostojnim mučenikom i prema tome svecem, koji je stvarno postojao, iako je legenda o njegovu mučeništvu najvjerovatnije velikim dijelom izmišljena.
Sveti Vid je pokazao junaštvo već u diječjoj dobi pa je tolikim pokoljenjima bio primjer vjernosti svojoj vjeri. Taj je primjer budio prema njemu veliku ljubav i pouzdanje u puku pa su mu se onda počeli moliti u svim svojim nevoljama.
Sveti Vid postao je zaštitnikom grada Rijeke, a srednjovjekovna Rijeka zvala se po njemu hrvatski "Rika svetoga Vida", latinski "Terra Fluminis sancti Viti". Mladenački lik sv. Vida u kotlu kao najčešći ikonografski motiv postao je i lik na najstarijem riječkom gradskom grbu.
Zahvaljujući trudu Riječkih crkvenih i gradskih vlasti, gradu je nakon dugih 45. godina, vraćen identitet zaštitnika u liku Svetog Vida, pa je 15. lipnja ujedno postao i Dan Grada Rijeke koji se svečano obilježava vjerskim i pučkim slavljem. Točnije 1991. godine u Starogradskoj gomili, na Grivicama, Koblerovom trgu, Korzu i drugim dijelovima grada Rijeke ponovno se za blagdan gradskog patrona probudio život. Rijeka je crkvenim svečanostima, te nizom kulturnih, sportskih, tehničkih i zabavnih manifestacija pokazala kako je mediteranski grad prepoznatljiv po svojem zaštitniku i svecu. Od te godine obilježavanje blagdana iznova sadrži tzv. festum cori, odnosno unutrašnju ili crkvenu proslavu koju u potpunosti organizira svećenstvo i koja počinje svetim misama trodnevnicama, a završava procesijom i velikom koncelebriranom Sv. misom na Grivicama, te tzv. festum fori, odnosno vanjski ili pučki dio.U Rijeci je i katedrala svetog Vida, Jedna od najljepših u Evropi.
|
Vitova dob nije dobro poznata. Neki povjesničari i istraživači katoličanstva kažu da je umro sa 12, neki 15, a drugi sa 17 godina.
Sv. Vid je jedan od svetaca veoma štovanih u vjerničkome puku, a malo se povijesnih podataka nedvojbeno zna o njegovu životu. Život i mučeništvo povezani su mu s brojnim legendama. Ipak se može s velikim pouzdanjem pretpostaviti da je Vid rođen u mjestu Mazara del Vallo na jugozapadnoj obali otoka Sicilije u Italiji, oko 290., a umro u Lukaniji (stari naziv za Basilicatu, Italija) oko 303.. Prema Johannu Peteru Kirschu svjedočenje o javnom štovanju triju svetaca u petom stoljeću dokazuje da su povijesni mučenici. Ipak, ne postoje povijesni izvještaji o njima, niti vrijeme ili detalji njihovog mučeništva.
Nakon života punog čuda, uključujući i izlječenje Dioklecijanova sina od epilepsije, Sveti Vid je mučenički ubijen u Rimu 303. godine poslije Krista od strane istog, nezahvalnog cara. Kao progonjeni kršćanin bio je mučen vjerojatno 304/305. godine pod carem Dioklecijanom.
Prema legendi, umro je za vrijeme Dioklecijanova progona kršćana u AD 303. ili 304. U Srednjem vijeku, ubrajao se u jednog od Četrnaestero svetih pomoćnika.
Kult mu se počeo širiti oko 600. godine kada je o njegovom životu i mučeništvu bila sastavljena prva legenda i kada je njemu u čast bila sagrađena prva crkva u Rimu. Tada je u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano djelo "Passio sancti Viti martyris" (Mučeništvo sv. Vida Mučenika).
Najranije svjedočenje njegovih čuda nudi "Martyrologium sancti Hieronymianum" (ur. Giovanni Battista de Rossi - Louis Duchesne, 78: "In Sicilia, Viti, Modesti et Crescentiae").
Posvećenost mučeniku brzo se širila u južnoj Italiji i Siciliji, što pokazuje i napomena u "Martyrologium sancti Hieronymi" gdje papa Grgur I. Veliki (Rim, Italija oko 540. -Rim 604.) spominje samostan na Siciliji posvećen Vidu ("Epist", I, XLVIII, P.L., LXXXVII, 511).
Vidovo poštenje, i spominjanje kao glavnog sveca grupe Četrnaest pomočnika, također se pojavilo vrlo rano u Rimu. Papa Gelazije I. (492 – 496) spominje svetište posvećeno Vidu (Jaff, "Reg. Rom. Pont. ", 2. izd., I, 6 79), a u Rimu u sedmom stoljeću za njega je bila posvećena kapela đakona ("Liber Pont", ed. Duchesne, I, 470 kvadratnih metara).
Slavljenje Svetog Vida je postalo vrlo često u Slavenskim zemljama gdje je njegovo ime (Sveti Vid) možda zamijenilo drevnije obožavanje boga svjetlosti Svetovida.
Dan Svetog Vida slavi se 15. lipnja. U Srbiji njegov blagdan, poznat kao Vidovdan, od posebnog je povijesnog značaja. 15. lipnja 1389. dan je dio Kosovskog mita — Kosovska Bitka se dogodila toga dana. Toga dana simbolično se dogodilo još nekoliko događaja, poput 1914. godine atentata na austrijski kraljevski par. Vid je bio zaštitnik Kraljevine Srbije. U Mađarskoj poštovan je kao Szent Vitus od ranog srednjeg vijeka. U Bugarskoj, naziva se Vidovden ili Vidov Den, a posebno je poznat među Šopima, u zapadnom dijelu zemlje. U Hrvatskoj su 123 crkve posvećene Svetom Vidu.
Prema legendi, Vitus se rodio kao jedini sin senatora Hylasa u bogatoj ali još uvijek poganskoj obitelji u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije. Majka ga je ostavila i da ne bi bio siroče otac mu je dodjelio dojilju i dadilju po imenu Crescenzia (Crescentia), a zatim i pedagoga i tutora Modestusa, koji su ga, kao kršćani, obratili na svoju vjeru, Kršćanstvo.
Imao je oko sedam godina kad je počeo činiti čuda, a kad je 303. Dioklecijanov progon kršćana izbio diljem Rimskog Carstva, Vito je već bio dobro poznat u području Mazara. I u tim se godinama odupirao očevim pokušajima da ga odvratili od katoličke vjere. Pošto ga niti njegov otac nije mogao natjerati da se preobrati, prijavljuje ga ravnatelju Valerianu, koji ga je naredio uhititi. Uhićen je i tutor Modestus i njegova dadilja i hraniteljica Crescentia. Ravnatelj Valeriano ga je pokušao prijetnjama i laskanjem natjerati da se odrekne Kršćanstva, čak i uz pomoć očevih srdačnih molbi, ali bez uspjeha. Ti su pokušaji uključivala različite oblike mučenja.
Nakon nekog vremena pušteni su kući, ali kad su trebali biti ponovno uhićen, Modestu se ukazao anđeo koji mu je naredio da s dječakom i dadiljom pobjegnu preko mora sa Sicilije u Italiju. Učitelj je organizirao putovanje i uspijeli su pobjeći. Tijekom plovidbe morem, orao im je donosio vodu i hranu, sve dok nisu pristali na ušću rijeke Silarus (danas Sele) gdje utječe u Salernski zaljev, na obalama Cilenta, a zatim ušli u Lucaniju.
|
Vito je nastavio činiti čudesa i liječiti bolesnike toliko da su ga smatrali pravim čudotvorcem, svjedočeći, zajedno sa svoja dva suputnika, svoju vjeru riječima i čudima. Pošto je njegov bijeg pao baš u doba velikog Dioklecijanova progonstva kršćana, Vid je i u tuđini za svoju vjeru morao trpjeti. U Rimu je Vid izveo još neka čuda. U trag su mu ušli Dioklecijanovi vojnici, koji su ga odveli u Rim caru Dioklecianu, koji je, saznavši za dječakovu slavu kao iscjelitelja, tražio da mu izlječi sina koji je bio istog uzrasta kao i Vid, a koji je bolovao od epilepsije, bolesti koja je bila vrlo impresivna u to vrijeme i pacijent se smatrao opsjednutim.
Uspješno je izveo egzorcizam, izliječio dječaka, a za nagradu je Dioklecijan naredio da ga se muči jer je odbio prinijeti žrtvu bogovima i ostao vjeran kršćanstvu, a to nije bilo ono što je car želio. Pošto su i sveti Vid i njegov učitelj i dadilja to odbili, bili su mučeni.
Stara srednjovjekovna legenda pripovijeda da je sv. Vid bio bačen pred gladne lavove koji su mu, umjesto da ga napadnu, krotko lizali noge, i medvjede, ali ga ni oni nisu htjeli rastrgati. Bačen je u kotao vrele smole ali je ostao netaknut. Legenda dalje kaže da mučitelji nisu odustali i objesili su Vita, Modesta i Crescenziu o postolje za istezanje tjela, ali dok su se njihove kosti lomile, zemlja je počela drhtati i poganski idoli su padali na zemlju. Sam je Dioklecijan od straha pobjegao.
Nakon brojnih mučenja, anđeo ih je izveo iz tamnice i otpratio ih u Lukaniju, gdje su oko 303. umrli od pretrpljenih muka.
Navodi se da se tri dana nakon njihove smrti Vid pojavio uglednom matronu po imenu Florentie. Vid ga je odveo do tri tjela, njegovog, njegovog tutora i dadilje, gdje ih je Florentie i pokopao. Sahranjen je u crkvi koja se nalazi u gradiću Marigliano kraj Napulja, a danas je tu crkva i samostan Svetog Vida.
Nažalost, mora se reći da je mučeništvo u Lukaniji jedina pouzdana vijest o sv. Vidu, dok sve ostalo završava u legendi.
I Vid i Modesto i Crescentia proglašeni su svetima.
Tijelo svetog Vida je godine 583. preneseno sa Sicilije na talijanski poluotok, odakle ga je 756. opat Fulrad od Saint-Denisa prenio u svoj pariški samostan u St. Denis kod Pariza. Godine 836. Opat Hilduin (Cca 785. – cca 855.) iz Opatije Saint-Denis, franački teolog, filozof i pariški biskup poklanja relikvije svetog Vida slavnome samostanu Corvey na rijeci Weser. Taj samostan kasnije postaje središtem štovanja Sv. Vida. Vjenceslav, češki vojvoda, a danas katolički svetac, dobio je od Češkog kralja Henrika Bretislava III. u Corveyu ruku sv. Vida i prenio je u Prag. Vjenceslav gradi Vidu u čast crkvu. Na temeljima te crkve podigla se kasnije gotska katedrala, možda jedna od naljepših crkava katoličkog svijeta, gdje se ta slavna ruka uz druge relikvije sv. Vida čuva kao nacionalna svetinja.
Njegov blagdan slavi se 15. lipnja po Julianskom kalendaru, a ovaj se datum podudara s 28. lipnja na Gregorijanskom kalendaru.
Da je Sv. Vid iznimno štovan svetac potvrđuju i ove brojke: oko 150 mjesta tvrdi kako posjeduje neku od njegovih relikvija, što je znak da se do toga sveca jako držalo. Nadalje, u srednjem vijeku bilo je oko 1300 mjesta u kojima se štovao ovaj svetac kao zaštitnik, a to znači i s tolikim brojem crkava, kapela i oltara.
On je uvršten i u slavnu skupinu takozvanih 14 zaštitnika u velikoj nevolji. Štoviše, među tim svecima nosi rekordan broj od 34 patronata – bilo raznih životnih nezgoda u kojima ga ljudi zazivaju – bilo što ga pojedini staleži slave kao svog zaštitnika.
U našim krajevima Sv. Vid je bio zaštitnik očiju, odnosno ljudskog vida, ali to je bilo moguće samo u južnoslavenskim jezicima, gdje sveti Vid "vidi", gdje njegovo ime glasi Vid, a ne latinski Vitus, njemački Veit, češki Vit, poljski Wit, talijanski Vito ili Guido, francuski Guy. Ikonografija ga prikazuje kao mladića s palmom, u kotlu, katkad s gavranom i lavom. Mladenački lik sv. Vida u kotlu najučestaliji je njegov ikonografski motiv. Često se prikazuje i sa dva mala psića kraj svojih nogu, a neki povjesničari misle da ti psići predstavljaju Modesta i Crescenziu, ali to nije baš vjerovatno. Nitko ne bi svece stavio na razinu psića.
Uvrstio se u red kršćanskih velikana, svetaca, zagovornika kršćanstva. Kršćani mu se od davnine mole za pomoć u svojim nevoljama. Drag je poglavito puku, on ga zagovara i pomaže u bolestima i drugim potrebama. Zaštitnik je mladeži, ugostitelja, kotlara, gluhonijemih, domaćih životinja, dobre ljetine, štiti od epilepsije, bjesnoće, opsjednuća, histerije, bolesti očiju i ušiju, grmljavine, nevremena i požara, neplodnosti i jalovosti.
Kao svoga zaštitnika slave ga ljekarnici, pivari, gostioničari, podrumari, kazandžije, vinogradari, glumci. Preporučuju mu se i ljudi slabog sluha i vida.
Ikonografski atributi su mu kotao, palma, psići, a ponekad i gavran i lav. U njemačkim područjima prikazuju ga i s kraljevskim znakovima. Ali najčešće se prikazuje u prizoru mučeništva u kotlu.
Samo su u Hrvatskoj nabrojene 123 crkve, posvećene sv. Vidu.
U gradu koji se smatra njegovim rodnim mjestom, Sveti Vid se slavi svake godine svečanom procesijom koja se održava između treće i četvrte nedjelje u kolovozu. Fešta u čast sveca zaštitnika, podsjeća na prijenos spomenutih relikvija, koji je 1742. godine izvršio biskup Giuseppe Stella.
Procesija, naznačena kao najranija u Italiji, počinje u četiri ujutro, prijevozom srebrnog kipa sveca postavljenog na trijumfalna kola, koju vuku ribari, do male crkve San Vito, praćena je sugestivnom bakljadom i vatrometom. S ovog mjesta se vjeruje da je otišao na brodu kako bi pobjegao od oca i ravnatelja Valeriana.
Druga procesija je ona povijesno-idealizirana, sa živim slikama, a to je niz kola, na kojima su prikazani prizori njegova života i mučeništva, a vjernici su u odjeći tog vremena.
U Rimu postoji crkva svetih Vida i Modesta, gdje se na fresci, osim dječaka, pojavljuje i Modest s majstorskim ogrtačem i Krescencija u matronskom izgledu s velom.
Četrnaestero svetih pomoćnika:
1.) Akacije Armenski, rimski časnik, kršćanski mučenik i svetac
2.) Sveti Egidije, opat i pustinjak
3.) Sveta Barbara, djevica i mučenica iz Nikomedije
4.) Sveti Blaž (Blasius), mučenik iz Sebaste
5.) Sveti Kristofor, mučenik iz Kanaana (Palestina)
6.) Sveti Cirijak (Kirijak), mučenik pogubljen u doba Dioklecijanovih progona, kao i Vid liječi Artemiju, kćeri Dioklecijana, opsjednutu vragom (epilepsija) i potom je krsti.
7.) Sveti Dionizije (Dionysius), prvi biskup i apostol Pariza, misionar i mučenik iz Pariza
8.) Sveti Erazmo (Erasmus), kršćanski svetac i mučenik iz Formia
9.) Sveti Eustahije (Eustatius), kršćanski svetac mučenik, rimski vojskovođa u vrijeme careva Tita i Trajana
10.) Sveti Juraj (Georgius), časnik rimske vojske, mučenik iz Cappadocia ubijen za Dioklecijanovog progona kršćana
11.) Sveta Katarina, kršćanska svetica i mučenica iz Aleksandrije
12.) Sveta Margareta (Marina), mučenica iz Antiohije, ubijena je u doba Dioklecijanovog progona kršćana
13.) Sveti Panteleon, kršćanski svetac i mučenik iz Nikomedije
14.) Sveti Vid
|
 |
Reljef svetog Vida, patrona Rijeke, s palmom, simbolom mučeništva u jednoj, a modelom grada, u drugoj ruci. |
|
Drugi je natpis datiran 1565. godinu i kaže: |
|
Treći je pak natpis, najduži i najmlađi, isklesan ispod gore opisanog štita. Prijevod donosim prema čitanju Nenada Labusa, koji je ispravio i čitanje gore spomenutog natpisa: |
|
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije, Sveti Vid, 15. LIPANJ 2020.
- VesuvioLive.it, San Vito e l'origine del ballo che porta il suo nome
- Domenico da Noci, "Memorie storiche del glorioso martire San Vito", Andrea Festa, Napoli, 1858
- Santi Beati, San Vito Adolescente martire, Autore: Antonio Borrelli
- Laudato: Sveti Vid, svetac i mučenik
- Primorski Hrvat, dr.sc.Željko Bistrović, Riječki pabirci XXIII: : Riječki stendarac
Background picture copyright: 