Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.
Povijest grada Rijeke (1875 - 1900 godina)
|
1860. - 1875. u tom periodu promet riječke luke narastao je 855%, i jedino se je Hamburg sa porastom prometa od 843% mogao uspoređivati sa Rijekom. Porast prometa u luci Trst u istom je periodu bio samo 100%. (Izvor: Croatia-Slavonia and Fiume, Handbook prepared by Great Britain Historical Section of Foreign Office No.8, London 1920., str. 76.)
1875. 11. Siječnja umire u Milanu pronalazač torpeda Riječanin Ivan Blaž Luppis (Na slici desno) (u dokumentima poznat i kao Ioannem Blasium Ignatium Lupis) (Rijeka, 27 Kolovoz 1813. – Milano, 11. Sječanj 1875.), samo 18 dana prije nego što je u Rijeci utemeljena Tvornica torpeda Whitehead & Comp" ("Fabrica Torpedini Whitehead & Co" ili “Torpedo-Fabrik von Robert Whitehead“. Pokopan je na središnjem milanskom groblju. Umro je razočaran, usamljen i zaboravljen, iako financijski poprilično dobro zbrinut novcem od prodaje torpeda. Njegovo se ime piše na više načina: hrvatski: Ivan Vukić, u dokumentima i kao Ioannem Blasium Ignatium Lupis, Giovanni Biagio Luppis, Giovanni Biagio Luppis von Rammer ali isto i kao Ivan Luppis ili Ivan Lupis. Rođen je u Rijeci 25. Siječnja 1813. kao sin Ferdinanda i Ivane Lupis rođene Perić (Perich). Bio je pomorski časnik austro-ugarske mornarice i služio je kao zapovjednik austrijske fregate "Venus". Izumio je i 1860. godine sagradio prototip torpeda, koji je poslije usavršio britanski strojarski inženjer Robert Whitehead, koji je bio direktor tvrtke "Stabilimento tecnico Fiumano". Kao rezultat uspješnog izuma 1873. godine utemeljena je tvornica torpeda "Whitehead & Co." u Rijeci. Od 1880. godine Lupis-Whiteheadov torpedo postao je standardno naoružanje razvijenijih ratnih mornarica. 1869. godine Lupis je zbog svojih zasluga dobio plemički naslov "von Rammer" (potopljivač). (Izvor: Hrvatska Enciklopedija, Lupis, Ivan Blaž, Također: Filozofski fakultet, Rijeka, Prof. dr. sc. Irvin Lukežić: RIJEČKI IZUMITELJ TORPEDA IVAN BLAŽ (GIOVANNI BIAGGIO) LUPPIS DE RAMMER, Također: wikipedija > Giovanni Luppis, Također: La Casata dei Lupi, Giovanni Luppis von Rammer)
1875. 29. Siječnja Zbog nedostatka naruđbi, "Stabilimento Technico di Fiume" već 1873. ulazi u krizu i bankrotira. Robert Whitehead transformira tvrtku u privatno poduzeće i 29. Siječnja osniva tvornicu pod nazivom "Tvornica torpeda Whitehead & Comp" ("Fabrica Torpedini Whitehead & Co" ili “Torpedo-Fabrik von Robert Whitehead“) (Zorović, Pernjak i Dubrović u knjizi "Riječki torpedo, prvi na svijetu", na strani 136 kažu da se to dogodilo 23. Siječnja). Iste godine Njemačka naručuje 100 torpeda. početkom XX. st. tvrtku pretvara u akcionarsko društvo “Whitehead & Co.”, Societa in Azioni. Taj se datum računa kao dan utemeljenja tvornice "Torpedo", koja kasnije mijenja naziv u "Whitehead & Co". (Izvor: Irvin Lukežić: Robert Whitehead engleski tvorničar torpeda, iz Rijeke, ICR, Rijeka 2010., str. 93., Također: Miljenko Smokvina dipl. ek. PRO TORPEDO Rijeka: ROBERT WHITEHEAD Engleski inženjer, izumitelj torpeda u Rijeci, PDF)
1875. Istupanjem Edgara Craftona Smitha i Waltera Glennie Smitha iz suvlasničke strukture Tvornice papira, Charles Meynier postao je jedinim njezinim 
vlasnikom. (Izvor: MUZEJ GRADA RIJEKE: KRONOLOGIJA Tvornice papira, Također: wikipedija > Tvornica papira Rijeka)
1875. 04. Travnja pošto Rijeka ekonomski sve više jača i broj poduzeća i njihova ekonomska snaga sve je veća, potkraj šezdesetih i tijekom sedamdesetih vidno se mjenja manufakturna struktura proizvodnje i stasaju tvornički sustavi. Vatrogasci dobivaju novog zapovjednika Giuseppea de Learda, izabranog na genaralnoj skupštini održanoj tog datuma. Na istoj skupštini vatrogasci dobivaju i svoju prvu zastavu koju im poklanjaju 
žene grada Rijeke (slika desno). Djelovali su pod parolom "per le vite, per gli averi" ( Za živote, za dobra). (Izvor: JVP Rijeka, Povijest)
1875. 13. Svibnja Car i kralj Franjo Josip I. treći put u Rijeci. Na isti dan 100 godina prije, u Rijeci je bio car Josip II. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1875. 21. Lipnja u Grohovu kraj Rijeke rođen je Ivo Grohovac Riječanin (Grohovo, 21. Lipnja 1875. - Rijeka, 28. Travnja 1914.), činovnik, samouki novinar, feljtonista, književnik i pjesnik te veliki domoljub, koji se početkom 20. stoljeća svojim pisanjem borio za očuvanje hrvatstva i riječkog hrvatskog identiteta i za potrebu očuvanja domaćeg čakavskog govora (Slika ljevo). Polazio je školu u rodnom mjestu, ali je zbog tuberkuloze prekinuo školovanje. U prvo vrijeme radi kao običan radnik, zatim postaje namještenik u Ljuštionici riže i napokon stanovito vrijeme živi u Trstu. Uoči Prvog svjetskog rata isticao se po svom hrvatskom domoljublju. U politici je Grohovac bio vatreni pravaš i čestiti narodnjak. Kao samouki književnik pisao je rodoljubne pjesme i čakavske feljtone u "Riječkom glasniku" koji je sam i pokrenuo u Kolovozu 1908. godine (tiskao se u riječkoj kapucinskoj tiskari), "Narodnom listu", "Hrvatskom pravu", "Istarskom pučkom koledaru" i Supilovom "Riječkom novom listu". Služio se pseudonimima Ivo Grohovac Dovičić, Ivan Dovičić, Ivo Riečanin, Riečanin, Ivan Riečanin i Tik-tak. Objavio je tri samostalne zbirke pjesama: "Riječanke" (Zagreb 1906.), "Glasovi s Kvarnera" (Rijeka 1909) i "Rijekom i Rešćinom" (Rijeka 1912.). (Izvor: Wikipedia, Ivo Grohovac Riječanin, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, GROHOVAC RIJEČANIN, Ivo, Također: IVO GROHOVAC RIJEČANIN KAO PUBLICIST)
1875. sredinom ljeta brod bark sa tri jarbola "Stefano", izgrađen u Rijeci dvije godine ranije, krenuo je s 1300 tona velškog ugljena iz Kardif aprema Hong Kongu. Plovio je pod Austro Ugarskom zastavom. Gotovo svi članovi posade, njih 17 bili su primorci i dalmatinci. Jedino je "mali" na brodu, 10 godina star Henry Roice bio iz Kardifa. Kapetan je bio Vlaho Miroslavić. Brod je to ljeto u Londonu okarakteriziran "brod prve klase", bio je dvostruko duži od brodova svoje klase. 31. srpnja 1875. krenuo je na svoje prvo i posljednje putovanje. u noći 27. listopada 1875. nasukao se na greben isped Rta North West Cape u Australiji (obala smrti) . Samo je 10 članova posade preživjelo i dokopalo se obale. Na obali je još 10 članova izgubilo život. (Izvor: Silvija Batoš: UZ SVEČANO OTVORENJE NOVOG ZAPADNOAUSTRALSKOG POMORSKOG MUZEJA I OBLJETNICU BRODOLOMA BARKA 'STEFANO')
|
1875. 27. Lipnja od majke Terese Antoncich, porijeklom iz Carniola, i oca Giovannija iz provincije Vicenza koja je u to vrijeme pripadala Austro-Ugarskom carstvu, rođen je Riccardo Zanella (Rijeka, 27. Lipnja 1875. – Rim, 30. Ožujka 1959.) (slika desno), nadimkom Profesor ili Gospodin profesor, vođa autonomista i prvi izabrani predsjednik Slobodne države Rijeka između 1921. i 1922. godine. Rođen od majke Terese Antoncich, porijeklom Slovenka iz Carniola, i oca Giovannija iz Vicenza koja je u to vrijeme pripadala Austro-Ugarskom carstvu. Njegova
obitelj nije bila bogata i morala se jako žrtvovati kako bi Riccardu omogućila studiranje. Završivši srednju madžarsku trgovačku školu u Rijeci, školovanje nastavlja u Budimpešti na Višoj ekonomskoj akademiji. Poslije dobio mjesto profesora knjigovodstva na istoj školi u Rijeci. 1899. biva prvi put uhapšen protestirajuci protiv
dvojezičnih natpisa na rijeckim tramvajima. Bio je predvodnik onih koji su smatrali da bi
priključenje Italiji za Rijeku bio kraj napretku i važnosti. Na izborima 1903. osvojio je
dovoljno glasova da uđe u ugarski parlament, a njegova je stranka autonomista pobijedila i na
gradskim izborima 1911. Nakon ulaska D’Annunzija u grad 1919., Zanella predvodi autonomističku opoziciju protofašističkoj diktaturi i istovremeno diplomatskim kanalima traži uspostavu nezavisne riječke države. Njegove su mecene i suradnici bili Lugi Ossoinac i Michele Maylender. Luigi Ossoinack je odmah uvidio da u Zanelli ima inteligentnog čovjeka, profinjenog smisla za organizaciju i prima ga u službu 1897-1898. Godine 1899. postaje vlasnik i direktor Riječkog ekonomskog instituta u Muškoj gradskoj školi u Ciottinoj ulici. Zajedno s odvjetnikom Micheleom Maylanderom osniva autonomiste te postaje njihov lider nakon Maylanderova odlaska. Godine 1921. Zanellin autonomistički blok na demokratskim izborima uvjerljivo pobjeđuje talijanaše i Zanella postaje prvim predsjednikom Slobodne Države Rijeka. Godinu dana kasnije profašističke snage iz Trsta organiziraju državni udar, a Zanela s riječkom Vladom i svojim brojnim pristašama odlazi u egzil u Kraljevicu. Do početka II. svjetskog rata Zanella živi u Beogradu i Parizu nastojeći obnoviti suverentitet riječke države suprotstavljajući se talijanskom vođi Benitu Mussoliniju koji je u međuvremenu grad anektirao Italiji. U Parizu je osnovao udruženje talijanskih politicara koji su
izbjegli pred fašizmom. Za vrijeme II. svjetskog rata interneran je u Francusku gdje uspijeva izbjeći izručenje fašističkoj Italiji, a nakon 
rata na marginama sastanka ministara vanjskih poslova u Londonu 1945. neuspješno lobira za obnovu riječke države. Zanella je umro u svom drugom egzilu u Rimu 1959. godine. (Izvor: wikipedia > Riccardo Zanella, Također: Rijeka danas, Zlatko Moranjak: Riccardo Zanella, Također: Povijest, Riccardo Zanella – predsjednik Slobodne Države Rijeke – 1959.)
1875. zahvaljujući živom zauzimanju tadašnjeg načelnika Marijana Derenčina (Rijeka, 24. Rujna 1836. - Zagreb, 8. Veljače 1908.) (slika ljevo) u iznajmljenim prostorijama kuće Korošec, poznatije kao Kortil, "ustrojena je Obća pučka učiona" na Trsatu kako bi se djeca "gojila i učila materinjem jeziku", budući da je školske godine. 1871./72. bila ukinuta u Rijeci posljednja hrvatska pučka škola. Čestiti patriota znao je, da će se mladež otuđiti od svog naroda naroda i jezika bude li polazila riječke škole, u kojima je vladao oštri protuhrvatski duh. Na sreću tada je bio savjetnik nastavnog odjela zemaljske vlade vlade naš poznati literat Janko Jurković. Njemu je naš kraj bio prirasto srcu te je često pokazivao, da voli primorski narod. Osnovnu školu na Sušaku mogli su polaziti samo dječaci, a djevojčicama tamo nije bilo mjesta. One su morale i dalje u Rijeku. Tek se je 1879. otvorila djevojačka osnovna škola na Sušaku, na kojoj službuje kao prva učiteljica Marija Maurović (udata kasnije za prof. Viraga). Punih je 8 godina ona sama podučavala, a 1887. dubila je kolegicu Juliju Trdenić. 08. Rujna 1935. otvorena je današnja zgrada OŠ Pećine. (Izvor: FLUMINENSIA, MARIJAN DERENČIN, Također: Andrija Rački: POVIJEST GRADA SUŠAKA, Izdavački centar Rijeka, 1990, Također: Osnovna škola Pećine Rijeka, O školi)
1875. Dr. Petar Salcher primljen je na mjesto profesora fizike na Vojnoj pomorskoj akademiji u Rijeci. (Izvor: Hrvatska enciklopedija, Salcher, Peter, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 74/75, Više Autora: RIJEČKI DANI PETERA SALCHERA)
1875. u današnjoj Ružićevoj ulici sa radom započinje tvornica sapuna riječkog industrijalca Josipa Heindlhofera. Tvornica je osnovana u Sušaku 1884. godine, a djelovala je od 1887. do 1890. godine. Tvornica je započela sa svojim radom istovremeno ili nekoliko godina ranije od riječke Tvornice sapuna "Levi & Bianchi" smještene na drugoj, riječkoj strani Rječine.
1875. pozivom odgovornog urednika dnevnog lista "La Bilancia" Emidia Mohovicha na darovanje, i naporima entuzijasta započinju prva prikupljanja predmeta u Rijeci za budući "Museo Civico". Osnovni poticaj za osnutak muzeja došao je na preporuku cara Franje Josipa I., a prvu komisiju što je prihvaćala predmete koji su mahom bili donošeni iz svih krajeva svijeta činili su Giovanni Kobler, vitez de Thiery i liječnik de Leard. Već krajem iste godine zbirka broji 869 predmeta, od čega 715 komada novca. 1883. godine broj darovatelja popeo se je na 178, sa 2868 upisanih predmeta. 1884. umire T. Gelletich, pomorski kapetan, koji za formiranje muzeja ostavlja 5000 forinti. Iste godine, po projektu Giacoma Zammattija (Trst, 1862. - Trst, 1927.) grade se muška i djevojačka škola, a u muškoj školi predviđen je izložbeni prostor. Međutim, tek 1890. godine se u prostor na katu škole na Dolcu seli pokretna građa do tada držana u prostorima Magistrata. Konačno je 1893. godine otvoren Museo Civico Fiume. Komisija za uređenje muzeja 1926. 
godine predlaže preseljenje muzeja u adekvatniji prostor u vilu Margheritu (danas zgrada Državnog arhiva). O muzeju od tada vodi brigu zaslužni riječkikonzervator Riccardo Gigante. (Izvor: Monografija Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja, Također: wikipedija > Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Povijest)
1876. 01. Siječnja, zakonskim člankom Hrvatsko-ugarskog sabora od 21. Travnja 1874. godine (slika desno), uveden Metarski sustav mjerenja, čime je Hrvatska, a time i Rijeka uključena u svjetsko mjerno jedinstvo. Time, uz razvoj školstva, početcima industrijalizacije i razmjenom informacija sa svijetom započinje suvremeno hrvatsko mjeriteljstvo i usustavljuje se hrvatsko mjeriteljsko nazivlje. Prije toga, 1733., Hrvatski sabor je i na području Hrvatske uveo “požunske mjere”, jedinstvene za cijelu Habsburšku monarhiju, čime sustarohrvatske samosvojne mjerne jedinice (hrvatska pinta, zagrebačka pinta, hrvatski polić, hrvatsko jutro i dr.) otišli su u povijest. (Izvor: Zvonimir Jakobović: Početci mjeriteljstva
u Hrvatskoj, Također: Razvoj mjeriteljstva na tlu Hrvatske - Državni zavod za mjeriteljstvo)
1876. 20. Siječnja po preporuci bana Ivana Mažuranića, Marijan Derenčin (Rijeka, 24. Rujna 1836. - Zagreb, 8. Veljače 1908.), prvi Sušački načelnik, postaje predstojnik vladina ureda za pravosuđe u Zagrebu. U to je doba to bio najviši pravnički položaj u Hrvatskoj. Na tom položaju ostaje do umirovljenja 1883. (Izvor: Wikipedia, Marijan Derenčin, Također, Fluminensia.eu, MARIJAN DERENČIN, Također: 
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, DERENČIN, MARIJAN)
1876. 28. Siječnja u Budimpešti umire ugarski političar Ferenc Deák (Söjtör, 17 Listopada 1803, - Budimpešta, 28 Sječnja 1876) (slika ljevo). Na pokopu (3. Veljače 1876) je bio i Ciotta i stavio vijenac od riječkog lovora s lentama u boji riječke i mađarske zastave. Među političarima u gradu je zavladala žalost, a na gradski toranj je dignuta velika crna zastava, a sve ostale u gradu bile su na pola koplja. Tada je ime dobila i velika riječka ulica i šetalište "Corsia Deák", tada najljepša riječka ulica, nalik na kakav pariški bulevar. Ferenc Deák nije imao nikakve izravne veze s ovim gradom, iako se prilikom sklapanja Hrvatsko–ugarske nagodbe 1868. zalagao za financijsku autonomiju Hrvata, za razliku od samih Hrvata u Hrvatskoj kraljevskoj delegaciji koji su se prestrašili autonomije i prakticirali već tada ukorijenjenu hrvatsku snishodljivost, hrvatsku servilnost, pa se nisu zalagali ni za kakvu autonomiju. Deáku je ulica dodijeljena na temelju čistog, nepatvorenog udvorništva, a s obzirom na to da je Ferenc Deák sustavno odbijao odlikovanja, počasti i visoke položaje, imenovanje te ulice, tada najljepše, Ferenca Deáka bi bez sumnje neugodno iznenadilo. (Izvor: Nenad Labus, Također: La Voce di Fiume 1989(23), 2:8)
1876. 18. Veljače U Rijeci je rođen Andrea Ossoinack (Rijeka, 18 Veljače 1876 – Merano, Travnja 1965), političar i autonomaš, posljednji Riječki poslanik u mađarskom parlamentu. Osnivač je autonomne lige, a u Ožujku 1919. imenovan je za "predstavnika Rijeke" na mirovnoj konferenciji u Parizu, gdje se 04. Travnja 1919, sastao sa predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država, Woodrow Wilsonom, samo dan nakon sastanka Vijeća četvorice, gdje se predsjednik Wilson odlučno protivio talijanskoj pretenziji na Rijeku. Uspon obitelji Ossoinack započinje krajem XVIII. st., i povezan je s pomorstvom i trgovinom. Andrea je bio sin Luigia Ossoinacka, jednog od najvećih biznismena u povijesti Rijeke. Andrea je studirao ekonomiju u engleskoj, a onda je neko vrijeme radeći u Londonu u londonskoj ispostavi očeve firme. Treba reći da je Andrea emigrirao u italiju nakon jugoslavenske okupacije ovih prostora u Svibnju 1945, Još je za napomenuti da je grob obitelji Ossoinack najveći na Kozali. (Izvor: Wikipedia, Andrea Ossoinack, Također: Wikipedia, Andrea Ossoinack, Također: LPR, Ossoinack Andrea (1876-1965) poslanik u mađarskom parlamentu, Autor: nikola)
1876. 13. Svibnja u Rijeci je rođen grof Ludwig Alexander Georg Hoyos, sin grofa Georga Hoyosa i Alice Whitehead, kćerke glasovitog tvorničara torpeda Roberta Whiteheada. Dugi niz godina uspješno djeluje kao lojalan dvorski i državni službenik habsburške vladajuće kuće. Njegova sestra Marguerita bila je supruga Herberta von Bismarcka, sina glasovitoga njemačkoga kancelara Otta von Bismarcka. (Izvor: Wikiwand, Alexander, Count of Hoyos, Također: Geni.com, Alexander, Count of Hoyos, Također: Wikipedia, Ludwig Alexander Georg Graf von Hoyos, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 85/86, Irvin Lukežić: ALEXANDER HOYOS)
1876. 16. Svibnja gradonačelniku Rijeke Giovanniju de Ciotti je dostavljena detaljna koncepcija "Prirodoslovnog muzeja Liburnije" koji se je trebao otvoriti u Rijeci. Predviđeno je da muzej djeluje po principima bečkog Naturhistoriches Museuma, u ono doba jednog od najsuvremenijih muzeja. Tvorac koncepcije je bio Dr. Josef Roman Lorenz Ritter von Liburnau (Linz, 26. Rujna 1825. – Beč, 13. Rujna 1911.), prirodoslovac istraživač hrvatskoga krša i kvarnerskog područja, srednjoškolski prof. prirodopisa u Salzburgu i Rijeci, a potom privatni docent primijenjene fizičke geografije na bečkom sveučilištu, predstojnik ministarstva poljoprivrede i predsjednik Austrijskoga meteorološkog društva. Ovaj datum se smatra danom utemeljenja Prirodoslovnog muzeja u Rijeci. (Izvor: Wikipedia, Josef_Roman_Lorenz, Također: visitrijeka.eu, What To See, NATURAL HISTORY MUSEUM RIJEKA, Također: Wikipedia, Prirodoslovni muzej Rijeka)
1876. 08. Lipnja čeh Felix (Felice) Eckerl otvara novi hotel "Nazionale" s restoranom u Via del Municipio, kućni broj 548, u staroj zgradi (koja se je nalazila otprilike na mjestu današnjeg hotela Bonavia), tik do hotela "Alla Stela". Ovaj datum uzima se kao početak hotelske djelatnosti današnjeg hotela "Bonavija". Reakcija gradskog dnevnika "La Bilancia" bila je relativno negativna: "Novi restoran u Via del Municipio ima natpis ispisan velikim slovima Restauration Nazional, za koji nije jasno na kojem je jeziku, a koji, osim toga, odviše strši izvan linije fasade." Primjedba Emidija Mohovića, vlasnika novina, glavnog urednika i autora dobrog dijela tekstova, bila je vezana uz to što je ime hotela bilo napisano bez slova "e", dakle Nazional, a ne ispravno Nazionale, kako se ime hotela pojavljuje poslije nekoliko dana u istim novinama. (Izvor: Igor Žic. Povijest riječkog hotela Bonavia, Također: Državni arhiv Rijeka ( DAR ), JU-36, Industrijski spisi br. 216/1876., Felice Eckerl, registracija obrta; Industrijski spisi br. 104/1877.- registracija obrta., Također: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1876. zbog izgradnje zgrade Manasteriotti srušena je Crkva sv. Andrije, jedno od augustinskih dobara. Nalazila se extra muros, na području današnje Ulice Erazma Barčića. Po njoj to je područje prozvano Andrejšćicom, a spominje se u nizu dobara augustinskog samostana potvrđenih poveljom Reinprechta Walseea 1429. godine.
1876. Završena izgradnja male lučice koja je služila samo za potrebe "Nautičke Akademije". Cijena izgradnje je bila 50.000 florina. (Izvor: George Louis Faber: Fiume and her New Port, Journal of the Society of Arts, November 16, 1877., str. 1045.)
1876. Srušena crkvica sv. Andrije. Crkvica je bila smještena u tadašnjoj ulici istog imena (otprilike na mjestu gdje je danas smješteno sjedište biskupije (Casa Manasteriotti), raskršće Ciottine i ulice Pape I. Pavla II). Datum izgradnje je nepoznat, ali crkvica se spominje u XIV stoljeću u jednoj diplomi iz 1429. kada je donirana Augustincima. Među dokumentima Augustinaca kaže se da je crkvica sagrađena 1033. i da je pripadala scismatičkom redu. Na jednoj kamenoj ploči na fasadi Case Manasteriotti uklesano je sljedeće: "QUI SUI RUDERI DI TEMPIO VETUSTO SORGEA LA CAPELLA DI S. ANDREA DEMOLITA PER INIZIARE LA REGOLAZIONE DI QUESTA VIA L'ANNO MDCCCLXXVI". Nakon rušenja, zvono je preneseno u crkvu Svete Cecilije na Mlaci. Na zvonu se nalazi epigraf na slici, i koji do sada nije objašnjen:
Dok su ravnali teren na području srušene crkvice, u temeljima su pronađeni sarkofazi i urne sa ljudskim kostima iz rimskih vremena i komad mozaičnoga poda iz 6. st. U mozaiku je bilo upisano:
AGAPE VEDVA PRO SE ET SUOS (sic) E.C.P.D.C.C.C.
Među raznim objašnjenjima natpisa dva su najvjerovatnija prijevoda. Jedan je je onaj koji kaže:
"AGAPE VIDUA PRO SE ET SUOS EXSTRUI CURAVIT PAVIMENTUM A. 800"
(mozaik je dala napraviti udovica Agape za pogrebnu kriptu za sebe i svoju obitelj u godini 800).
Drugi mogući prijevod kaže:
"AGAPE VIDUA PRO SE ET SUOS EXSTRUI EX COMMUNI PECUNIA DENARIS 300"
(mozaik je dala napraviti udovica Agape za pogrebnu kriptu za sebe i svoju obitelj i platila dinara 300).
(Izvor, djelomično: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, Također: Izvorni znanstveni rad, MARTINA BLEČIĆ: PRILOG POZNAVANJU ANTIČKE TARSATIKE, str:36)
1876. Stanko Lukanović, činovnik riječke županije postaje načelnikom trstske upravne općine.
Za Lukanovićeva načelnikovanja sagrađen je prvi sušački vodovod s vrela iznad tvornice papira, napravljena je za Sušak regulatorna osnova (prostorni plan), a radilo se osobito mnogo na polju obrazovanja, te u njegovom mandatu bilježimo i početak rada prve pučke škole za djevojčice. U podnesku , što ga Lukanović šalje vladi 1875. spominje kako "mladež ne pokazuje ni malo volje za knjigu, te kako mora silom goniti u školu mladež, što se po ulicama skita. Da mu je", piše, "teškom mukom uspjelo sabrati za školu 25 polaznika." Lukanović se osobito borio da Sušak i okolica istaknu kod svake prilike svoje hrvatske osjećaje te svoju nezavisnost prema Rijeci. Sjedište je općine s Trsata 1877. godine preseljeno na Sušak, te su joj pripojene obje Kostrene i Draga.
1876. Sjedište Općine Trsat prenijeto je u Sušak. Pridružene su općini Trsat obje Kostrene i Draga, jer se kao manje općine nisu mogle financijski uzdržavati. (Djelomičan izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA)
1876. 26. Lipnja Gradsko zastupstvo donijelo odluku da se na Kozali osnuje pučka škola. Povijest školstva na Kozali, seže u godinu 1873. kada su predstavnici podopćine Kozala obratili gradskom poglavarstvu u Rijeci sa zamolbom otvaranja pučke škole. Nakon priprema škola je započela s radom u jesen 1880. godine kao pučka učionica. Nastava se u početku odvijala dvojezično na hrvatskom i talijanskom jeziku. Godine 1895. ukida se hrvatski jezik kao nastavni, a uvodi se isključiovo talijanski kao jezik službene riječke administracije. Prvi učitelj bio je Josip de Vitturi. Adresa prve škole bila je Kozala - Brašćine 101. Dana 31. Siječnja 1911. godine Škola je dobila novu zgradu koju je projektirao ugledni riječki arhitekt Luigi Luppis (današnja OŠ „Belvedere“). koja je u prvim počecima bila tek jedna pučka učionica. Školske godine 1952/1953. škola dobiva naziv - 2. narodna osmogodišnja škola „Kozala“. Do značajne promjene dolazi školske godine 1978/1979. kada se OŠ „Kozala“ i OŠ „Matteotti“ udružuju u jednu radnu organizaciju. (Izvor: Osnovna škola "Kozala" Rijeka, Povijest škole Kozala, Također: Kako čitati grad : Rijeka jučer, danas, NAKLADA KVARNER, NOVI VINODOLSKI, 2013, Također: Mirjana Vivoda, dipl.oecc.,tajnik škole, Historijat osnovne škole "Kozala")
1876. 26. Srpnja otvara se obnovljeni hotel Al Nuovo ritornello. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 57, Igor Žic: OTMJENI DOLAC, Također: Igor Žic: Povjest riječkog hotela Bonavia)
1876. 29. Kolovoza počinje djelovati "Teatro Ricotti". Riječ je o građevini odmah uz željezničku prugu koja je povezala Zagreb i Rijeku 1873. godine. Kasnije je ta kazališna dvorana preuređena i nazvana Teatro Fenice. Godine 1880. gospođa Ricotti angažirala je poznatog projektanta Jakova Matića da 
joj izvede novu, raskošniju pozornicu. Gledalište je i dalje ostalo improvizirano, s nizom drvenih klupa. (Izvor: dr.sc.Nana Palinić: O povijesti riječkih kinematografa, Dometi br.1-6/1996, Također: dr.sc.Nana Palinić: Povijest grada ispričana kroz kazališta, Također: Forum Croinfo.net, Tema: KINA I KAZALIŠTA i uopće dvorane u RIJECI i SUŠAKU, autor; zokxy)
1876. 01. Rujna Svečano počela s radom prva mađarska osnovna škola u Rijeci. Bila je to državna mješovita škola s četirirazreda.
1876. 07. Listopada u Tipografiji F. Karletzky započinje sa izlaženjem "Studio e lavoro: periodico economico-commerciale letterario" (slika ljevo). Prvih dvadeset i šest brojeva imaju podnaslov "Organo degli interessi economici delle Provincie litoranea della Monarchia austro-ungarica", a glavni urednik im je Giuseppe Kovacevich. S dvadeset i sedmim brojem mijenjaju podnaslov i uređivanje preuzima Francesco Karletzky. Podjednako prate i privredna i kulturna zbivanja. Reizdaju veliki broj članaka iz "Eco del litorale ungarico". Pretpostavlja se da je posljednji broj koji posjeduje Sveučilišna knjižnica Rijeka iz 27. Prosinca 1879, ujedno i posljednji koji je izašao. (Izvor: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Prvi broj riječkih novina "Studio e lavoro: periodico-economico-commerciale-letterario", Također: Sveučilišna knjižnica Rijeka, 980115049: serijska publikacija/1, Također: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Studio e lavoro, Također: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Senka Tomljanović: Digitalizacija starih riječkih novina 1843.-1918.)
1876. 22. Listopada na Mlaci je otvorena crkva nazvana Sv. Andrija. Na tom prostoru bio je samostan augustinaca, kojem je pripadala i crkvica, u to vrijeme zvana crkva sv. Cecilije po kojoj je i cijelo to područje nazvano Cecilinovo. Po ukidanju augustinskog reda 1788. godine crkva sv. Cecilije izgubila je svoje dotacije, te je 1789. godine zatvorena. Neko je vijeme služila kao skladište, da bi potom bila restaurirana na trošak općine, te su u nju preneseni oltar, zvono i drugi predmeti iz srušene kapele sv. Andrije. 
Otvorena je ponovo pod nazivom crkva Sv. Andrije. (Izvor: Klub Sušačana, Sušačka revija broj 78/79, Igor Žic: RIJEČKI PARKOVI & SPOMENICI, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 70/71, Goran Moravček: NESTALE RIJEČKE CRKVE)
1876. Umire Charles Meynier vlasnik i jedan od osnivača riječke Tvornice Papira. Bio je jedan od 
rukovodioca 49 godina. Naslijedio ga je nećak Henry Meynier sa svoja dva sina Karlom i Feliksom.
1876. 22. Studenog na Korzu Deak, odmah uz prugu, izvjesni gospodin Bukounik kupuje teren s manjom zgradom sa namjerom da otvori pivnicu s ljetnom terasom u hladu visokih kestenova (slika ljevo (razglednica) i desno). Iz tog jednostavnog lokala kasnije će izrasti vrlo popularan hotel "Deak" (nazvan po Mađarskom državniku Ferencu Deaku, ministru pravde, poznatom kao "The Wise Man of the Nation"), danas zgrada Doma sindikata Franjo Belulović. (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, Također: muzej-rijeka.hr/trsatsko-svetiste/galerija)
1876. Zvonik Crkve Uznesenja Bl. Djevice Marije (kosi toranj) je cjelokupan generalno obnovljen i ožbukan po projektu dr. Filiberta Bazariga. Cijeli je zvonik pokriven žbukom na kojoj su u stilu historizma bile simulirane fuge pa je tako izgubio osnovnu osebujnost primorske građevine. Taj se Bazarigov zahvat na zvoniku nije sviđao jednom krugu Riječana pa su se oko 1928. obratili pokrajinskoj komisiji za konzervaciju spomenika u Trstu za dozvolu da zvonik očiste od žbuke.
1876. Ernst Mayer, profesor na Nautičkoj akademiji u Rijeci konstruirao je strujomjer koji je mjerio smjer morskih
strujanja pomoću magnetske igle, što je 
kasnije upotrijebio i poznati oceanograf Ekman. (Izvor: Mira Zore-Armanda, Dr. sc, Mornarički časopis u Puli i oceanografija, STRUČNI RAD, str. 220.)
1876. 11. Prosinca u Lovranu, u obitelji samoukog graditelja Andree i Marie Rubinich, rođen je Giovanni Rubinich (slika ljevo)(Lovran, 11. Prosinca 1876. – Rijeka, 21. Travnja 1945.), arhitekt koji je svojim radom obilježio zadnja dva desetljeća XIX stoljeća uglavnom na području Lovrana, Opatije i Rijeke. Lovranac rodom, Hrvat podrijetlom, Talijan opredjeljenjem, političar i mason, a kasnije i uvjereni fašist. Smatra se jednim od najvažnijih predstavnika riječkog secesijskog graditeljstva uz Emilija Ambrosinija, ali je nepravedno ostao u njegovoj sjeni, jer je sve dosad ostao poznatiji kao riječki političar nego arhitekt. Talijanska ga historiografija pamti kao jednog od najglasnijih zagovornika pripajanja Rijeke Italiji, a zbog takvih je stavova 1945. u Jugoslaviji postumno proglašen državnim neprijateljem i sva mu je imovina zaplijenjena. 14. Studenog 1900. u Budimpešti diplomirao na Politehničkom fakultetu stekavši tako titulu inženjera arhitekture. U Rijeci je osnovao projektnu i 
građevinsku tvrtku, a radio je i u Tehničkom gradskom uredu. U desetak intenzivnih godina projektirao je i sagradio više desetaka raznovrsnih zgrada - javnih i stambenih, poslovnih i radničkih. Politički angažman, pritom djelomično zanemarujući struku, doveo ga je do položaja člana riječke vlade 1918. te do funkcije upravitelja trgovine i prometa. Ustrijeljen je 1945. na kućnom pragu na Belvederu, a uz to se veže i priča o jedinom sačuvanom osobnom Rubinichevu predmetu, o ovratniku koji mu je navodno tada skinut s vrata (slika desno, ovratnik izložen na izložbi arhitektonskg rada Rubinicha u Muzeju grada Rijeke u Sječnju 2014.). Nakon smrti, sudskim je procesom proglašen državnim neprijateljem, i sva mu je imovina zaplijenjena. Bio je član riječke masonske lože "Sirius" u koju je ušao oko 1907. godine gdje je zajedno sa iznimno utjecajnim odvjetnikom Salvatoreom Bellasichem sagradio impozantnu zgradu sjedišta lože ispod Guvernerove palače, na današnjoj adresi Dežmanova 3. (Izvor: Grad Rijeka, IZLOŽBA GIOVANNI RUBINICH – ARHITEKTONSKI OPUS, Također: Novi List, Nela Valerjev Ogurlić: Giovanni Rubinich: Zaboravljeni arhitekt riječke secesije, Objavljeno: 25. Listopad 2013. Također: La Voce del Popolo,Gianfranco Miksa: Giovanni Rubinich tra politica e architettura, 26. Listopada 2013, Također: Jutarnji, Korana Sutlić: ARHITEKT KOJI JE IZGRADIO RIJEKU …., 03.02.2014, Također: teklić, Loža Sirius)
1877. Rijeka je imala ukupno četiri hotela, a trideset sedam godina kasnije, 1914., bilo ih je dvadesetak.
1877. Tvornica Torpeda mjenja poziciju kormila i mjenja servomotore za kormila, a sa time znatno poboljšava upravljivost i kontrolu dubine torpeda.
1877. Veljača Riječki su trgovci sklopili jedan dogovor s poduzećem “Glynn & Son” iz Liverpoola o uvozu mađarskoga brašna u Rijeku na relaciji kroz zapadnu Europu, a drugi s Mađarskom o subvencioniranju izvoza (Ossoinack, Ciotta, Smokvina). Tada je uspostavljena stalna trgovačka brodska linija između Liverpoola i Rijeke. Liniju je održavala kompanija "John Glynn and Son" sa svojim brodovima "Zanela" (kapetan King), "Zero", "Zena", "Zaripha" i "Sabrina" (kapetan R. Johnson).
1877. Reorganizirana riječka Gradska glazba.
1877. bila značajna godina za Trsat i Sušak. Tada se sjedište općine seli s Trsata na Sušak, pri čemu započinje graditeljski uspon Sušaka. (Izvor: MARINA KOPRIVNIKAR: VILA RUŽIĆ – PRIMJER ELITNE STAMBENE IZGRADNJE IZ RAZDOBLJA MEĐURATNOG SUŠAKA)
1877. 18. Travnja u riječkim novinama "La Bilancia" u broju 88 objavljena je vijest o osnivanju prvog čisto sportskog kluba. Bio je to "Primo Club dei Rematori a Fiume" (Prvi veslački klub u Rijeci). (Izvor: Burburan-Moranjak: Rijeka nogometa 1873-1945, Rijeka 2006., str. 14.)
 |
Petorica riječkih građana zvanih "Argonauti di Fiume", koji su 31. Listopada 1918. posjetili talijanskog admirala Thaona de Revela i objasniti mu tešku situaciju u Rijeci. Sjede: Mario Petris, John Stiglich, Giovanni Matcovich, a stoje: Giuseppe de Meichsner e Attilio Prodam. (Izvor:fiume-rijeka.it/foto) |
1877. 27. Travnja u Rijeci je rođen riječki fašista Attilio Prodam. Njegov se otac, prema autobiografiji, kao student borio u Garibaldijevim legijama te bio ranjen u borbama protiv Austrije. Zahvaljujući njemu Attilio je bio odgojen doživljavati Italiju kao svoju domovinu. Rano je prihvatio ideju o ujedinjenju Rijeke s Italijom, i logično je da je mladi Attilio bio član talijanskog iredentističkog udruženja "Giovine Italia", koje je imalo svoju sekciju u Rijeci, pod imenom "Giovine Fiume". U Kolovozu 1919., kada su savezničke trupe počele napuštati Rijeku, Prodam se vraća u Veneciju i uvjerava D'Annunzija da poduzme, sada već poznati, Marš iz Ronchija. Prvi se put pojavljuje u istaknutoj ulozi tek na izborima provedenim 24. Travnja 1921. Prodam je tada bio jedan je od utemeljitelja organizacije "Riječki borbeni fascio" (Fascio fiumano del Combattimento), član predsjedništva Legionara te član predsjedništva "Nacionalne garde" (Guardia Nazionale). Nakon udara na Zanellinu vladu 3. Ožujka 1922. godine, Attilio Prodam je ne samo marginaliziran u svakom pogledu u Rijeci, već je postao žrtvom vlastitog ekonomskog propadanja, i to u vrijeme bogaćenja osoba koje su utemeljile fašizam. Umro u Rimu 5. Svibnja 1957. (Izvor: Ljubinka Toševa Karpowicz, ČOVJEK KOJI JE ISTJERAO ZANELLU, Sušačka Revija, broj 85/86)
1877. Rujna prijestolonasljednik Rudolf posječuje Rijeku. Prilikom posjeta došlo je do velikih nemira i demonstracija i tom prilikom razbijeni su prozori Narodne Čitaonice, oštećena hrvatska zastava, a Bačićev stan kamenovan i oštećen.
1877. Te je godine područje današnje "Brajdice" dobilo to ime. Naime, treba reći da je današnja uporaba naziva "Brajdica" povijesno netočna. "Brajdica" (Mala Brajda, Gornja Brajda) je označavala vinograd nasuprot Školjića na lijevoj strani Rječine, a "Brajda" ili "Velika Brajda" (Donja Brajda) veći vinograd na području današnjeg hotela Kontinental. Tek nakon 1877., kada je općina razdijelila parcele na "Velikoj Brajdi", taj se dio počeo nazivati "Brajdicom". (Izvor: Ivan Mario Šamanić: Sušačka Brajda i Brajdica, SR, god. III, br. 9, Rijeka 1995., str. 69-70.)
1877. Osnovano povjerenstvo Matice hrvatske u Rijeci.
1877. Pojavom novoga, standardiziranoga formata fotografije, serijska je proizvodnja toliko snizila cijenu da je primjerice tršćanski fotograf Ferdinand Ramann već 1857. izrađivao fotografske portrete za samo jedan fjorin. Sniženje cijena dovelo je do nezapamćena zanimanja srednjega staleža za fotografiju. Svatko tko je držao do građanskoga ugleda morao je imati "cartes de visite" i razmjenjivati ih s rođacima, prijateljima i znancima, ili bar u trgovinama nabavljati i skupljati fotoposjetnice znamenitih i popularnih ljudi, svjetskih metropola i egzotičnih krajeva.
1877. odziv učenika u Trsatsku školu bio je izuzetno loš.
Školu je polazilo od 227 obveznika tek 27. Mnogi su se ispričavali da im je predaleko sa Sušaka odlaziti na Trsat pa vole polaziti riječke škole. Za vrijeme dok je ravnatelj bio Gašpar Matković, kapelan, trsatsku školu preuzima vladapa se iza 
Matkovićeva ravnateljstva redaju kao ravnajući učitelji Srećko Rožmanić, Dinko Udina, Anton Kezele i dr. Od sada je sušačka mladež bila primorana polaziti talijansku školu u Rijeci ili osnovnu školu na Trsatu.
1878. 17. Veljače u Rijeci je rođen Silvino Gigante (Rijeka, 17. Veljače 1878. – Rijeka, 2. Rujna 1946.), riječki povjesničar i prevoditelj, brat Riccarda Gigantea, političara i pisca. U Rijeci je bio profesor u ženskoj gimnaziji "Emma Brentari" te profesor i ravnatelj u mađarskoj višoj realnoj gimnaziji i nakon I. svjetskog rata u gimnaziji (liceju) "Dante Alighieri" do 1932. U periodu od 1932. do 1940. bio je ravnatelj riječke "Biblioteca civica" (danas "Sveučilišna knjižnica"). Kao i njegov brat, pripadao je iredentističkom pokretu i bio član Circolo "La Giovine Fiume" (1905–12) te "Circolo letterario" (od 1912). S Antonijem Depolijem, Luigi Maria Torcolettijem i bratom Riccardom bio je jedan od utemeljitelja "društva za istraživanje povijesti Rijeke" ("Deputazione fiumana di storia patria") i njegovo glasilo "Bullettino" (1910–21. na slici levo) u kojem je surađivao od 1910. do1918. Izabran je u upravu talijanaškoga "Consiglio nazionale" (Narodno vijeće). (Izvor: Hrvatska Enciklopedia, Gigante, Silvino, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, GIGANTE, Silvino)
1878. 10. Travnja Fotograf Ilario Carposio (Trento, 1852 – Rijeka, 1921) kupuje od fotografa Giuseppea Luzzata opremu i studio na Dolcu , u pomoćnoj prizemnici Ricotti. Djelovat će idućih četrdeset godina, sve do početka 20-tih godina 20. stoljeća. 
U Kolovozu iste godine objavljuje u "La Bilancia" oglas s cjenama fotografija: Kabinetski format: za 12 komada 8 fiorina za 6 komada 5 fiorina za 3 komada 3 fiorina Format posjetnice: za 12 komada 4 fiorinaza 6 komada 2.5 fiorina. Ilario Carposio nam je ostavio u nasljeđe niz upečatljivih i povijesno važnih veduta brzo rastućeg grada. (Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, Također: Biblioteche, Comune di Trieste, Carposio, Ilario <1852-1921>)
1878. 18. Srpnja u Rijeci je rođen Mario Blasich (slika desno), riječki političar i autonomaš, bliski suradnik Riccarda Zanelle. Umro je u Rijeci 3. Ožujka 1945.
1878. Restauriran Gradski toranj sa satom na Korzu.
1878. godine Rijeka ima 318, a koncem stoljeća 511 plinskih svjetiljki u funkciji. Samo su neki djelovi starog grada, tradicije radi, sačuvali uljne svjetiljke.
1878. na Sušaku pokrenuta prva tiskara pod imenom "Primorska tiskara". Nalazila se u zgradi starog Kortila, na mjestu današnjeg Sušačkog nebodera. Tijekom pet godina rada u Primorskoj tiskari izašlo je 595 brojeva lista "Primorac" i dvadesetak knjiga hrvatskih i stranih autora, i to prijevodi romana sa stranih jezika, stručnih publikacija, 
udžbenika, zbirki narodnih pjesama i pripovjedaka, molitvenika, kalendara i ljetopisa.
1878.
01. Rujna riječki i primorski Hrvati su na Sušaku pokrenuli pravaški "list za politiku i narodne interese", dnevnik "Sloboda" (slika ljevo). "Sloboda" je prva sušačka novina koja je započela izlaziti na hrvatskom jeziku. Izlazila je tri puta tjedno. Odgovorni urednik je bio Gavro Gruenhut, a nakladnik je bio "Primorska tiskara". List je poveo žestoku borbu protiv riječkih mađarona. Prvih pet godina, do 1883. godine, su izlazile na Sušaku, a od Ožujka 1884. tiska se u Zagrebu, i izlazi svakim danom osim nedjelje. Prestaje izlaziti 30. Siječnja 1886. godine. Tradiciju tih povijesnih novina na Sušaku će nastavit "Hrvatska sloga" 1898. i "Novi list" od 1900. Inicijativu za pokretanje "Slobode" dala je grupa riječkih hrvata na čelu sa odvjetnikom Erazmom Barčićem. Među stalnim književnim suradnicima bili su i Eugen Kumičić, Silvije Strahimir Kranjčević, Janko Ibler i Ante Kovačić. (Izvor: Lea Lazzarich: Izvori o povijesnim riječkim novinama 1813.-1918., Također: Književna Rijeka br. 2-2013., str.107/282, Također: Stare hrvatske novine, Sloboda, Također: wikipedija, Sloboda, Također: Novine 19. st. tiskane i sačuvane u Hrvatskoj)
1878. u "Primorskoj tiskari" počinje izlaziti list "Primorac". "Primorac" je bio jedan od rijetkih informativnih listova svoga vremena, preteča suvremenog informativnog novinstva. Međutim, u skladu s prevladavajućim tendencijama toga vremena to nije značilo potpuno političku neutralnost, pa je krug suradnika koje je uredništvo okupilo svojim politički angažiranim pisanjem postavio temelje novinstvu Stranke prava. Bile su to politički angažiranenovine, koje su slijedile aktualne trendove u hrvatskom i europskom novinstvu, ali su i utirale nove putove, osobito u pogledu otvaranja gospodarskim temama, napose pomorstvu. (Izvor: Lea Lazzarich: Izvori o povijesnim riječkim novinama 1813.-1918., Također: Književna Rijeka br. 2-2013., str.110/284)
1878. 01. Listopada od strane ugarske vlade uvedena službena zabrana izvoza torpeda bilo kojoj stranoj vladi. Radi tih ograničenja u poslovanju vlasnici tvornice Whitehead & Co. obavještavaju svojih 500-tinjak radnika da više neće biti u radnom odnosu radi pomanjkanja posla, nakon što su donjeli odluku o zatvaranju poduzeća u Rijeci, Radnici tvornice su odmah uputili 3 peticije: Gradskom zastupništvu, Kraljevskom ugarskom guberniju i Trgovačko-obrtničkoj Komori u Rijeci. Peticije su naišle na razumijevanje pa je naloženo da poduzeće Whitehead & Co. privremeno odgodi zatvaranje, dok pitanje zabrane ne bude riješeno. (Izvor: Riječki torpedo prvi na svijetu : [Muzej grada Rijeke, 26. studenoga 2010. do 7. rujna 2011.], Također: Ervin Dubrović: Riječki torpedo prvi na svijetu, Izdavač: Muzej grada Rijeke, 2010.)
1878. Prema Ossoinackovim sugestijama otvaraju se prva moderna lučka skladišta u Rijeci. (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka, 2005., str. 146.)
1879.
23. do 25. Veljače vremenske prilike nisu išle na
ruku riječkom karnevalu kad je pred sam
početak karnevalske povorke
udarilo orkansko jugo zbog
kojeg su otkazane sve zabave
na Korzu. Nevrijeme je trajalo od 23. do 25. Veljače. Nekoliko dana kasnije Riječani su
bili bijesni na svoje poglavarstvo što karnevalsku povorku od pokladnog utorka nije
prebacilo na neki drugi dan kako su to primjerice učinili Tršćani. Te je godine povorka prvi put spomenuta u gradskim spisima, ali je njena tradicija, nesumnjivo, znatno duža. (Izvor: Fotomonografija "30 godina Međunarodne karnevalske povorke Riječkog karnevala", izdanje Turističke zajednice grada Rijeke)
1879. 31. Ožujka otvara se prva djevojačka osnovna škola na Sušaku, u kojoj službuje kao prva učiteljica Marija Maurović (udata kasnije za prof. Viraga). Punih je 8 godina ona sama učiteljevala, a godine 1887. dodjelili su joj kolegicu Juliju Trdenić. (Izvor: Forum.hr, Povijest Grada Sušaka, piše: adriatic)
1879. 23. Travnja na Trgu riječke rezolucije, na zgradi Municipija u razini prvog kata postavljena je spomen ploča u spomen na stogodišnjicu Corpus Separatuma. Originalni tekst na ploči:
MDCCCLXXIX
Questo Marmo
Ricordi Perenne
Al popolo di Fiume
La Gloriosa
Imperatrice e Regina
Maria Teresa
Che Vigilante Equa Provvida
Sanciva
Intangibile Indeficiente
Il Giure Aveto
Statuendo
La Città Col Territorio
Quale Corpo Separato
Annesso alla Sacra Corona
Del Regno di Ungheria
MDCCLXXIX
FIUME MINT MAGYAR TERULET
(Izvor: Rijeka Danas, Dan Corpus Separatuma, Također: Rijeka Danas, Na današnji dan: Rijeka dobila status Corpus Separatuma, APRIL 23, 2014)
1879. 26. Travnja u riječkom Teatru Riccotti davana je prva velika predstava magije, elektriciteta, magnetizma i optičkih eksperimenata, koja je prikazivana nekoliko mjeseci. Predstavu je izvelo kazalište Caperta. (Izvor: Izvor: 125 godina električne energije u Rijeci, Autorica: Nana Palinić, Posebno izdanje DAR-a, sv.19, Izdavač: HEP, Također: Lokalpatrioti, Forum, RIJEČKA KRONOLOGIJA - DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN)
1879. 09. Svibnja U Rijeci rođen Luigi Luppis (Rijeka, 09. Svibnja 1879 - Rijeka, 31. Siječnja 1911.), inženjer, i arhitekt, diplomirao u Budimpešti 21. Lipnja 1903. Između ostalog projektirao je zgradu dobrotvornog zavoda za zaštitu djeteta (1916.), OŠ Gelsi (1907.), OŠ Kozala (1911.), preuređuje dio stare komunalne vojarne za potrebe srednje škole (Istituto Tecnico) (1914). (Izvor: Matica Hrvatska, Vijenac 175, Secesija — kontinentalni ugođaj riječke arhitekture, Daina Glavočić: Između dekorativnoga i utilitarnoga)
1879. krajem Svibnja uspostavljena je redovna parobrodarska pruga od Glasgowa do Rijeke. Tom prigodom su tvrtke "Burell & Sons" i "Schenker & Comp." na parobrodu "Hungaria" organizirale veliki banket na kome su sudjelovali riječki guverner grof Geza Szapary, gradonačelnik Giovanni Ciotta, zapovjednik Vojne akademije Kronwetter, zapovjednik komande grada cav. de Hoffmann, ministarski savjetnici A. Vallentsis i E. Cattinelli, britanski vicekonzul George Louis Faber, ravnatelj Južnih željeznica A. de Hahn. (Izvor: Irvin Lukežić: George Louis Faber – britanski kraljevski konzul u Rijeci, Vjesnik DAR 47-48/2006., str. 222.)
1879. 27. Prosinca Sa izlaženjem prestaju novine "Sloboda", prve sušačke novine tiskane na hrvatskom jeziku koje su izlazile tri puta tjedno. "Sloboda" je nastavila težnje pravaša začete u "Primorcu" tiskanom u Kraljevici (1873. - 1878.), a tradiciju tih povijesnih novina nastavit će "Hrvatska sloga" 1898. i "Novi list" od 1900. Prvi broj izašao je 1878. Datum prestanka izlaženja "Slobode", 27. Prosinca 1879. pomalo se razlikuje od izvora do izvora tako da ovaj datum nije potvrđen. (Izvor: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Lea Lazzarich: Izvori o riječkim povijesnim novinama 1813. - 1918., Također: Stare hrvatske novine, Sloboda, Također: wikipedija > Sloboda)
1880. Nakon ekipiranja Gradskog građevinskog
ureda, na čijem je čelu najprije Giuseppe Leard, a od 1880. inženjer Isidor Wauchnig,
donosi se generalni urbanistički plan. Na urbanističkom oblikovanju Rijeke sudjeluju poznati europski arhitekti i graditelji, koji privučeni poslom i ugodnim življenjem u
gradu u koji se slijeva kapital bogatih industrijalaca, trgovaca, u potpunoj
slobodi ostvaruju svoje arhitektonske vizije.
1880. Prema popisu stanovništva te je godine Rijeka imala 20.981 stanovnika, a struktura stanovništva je izgledala ovako: Hrvati: 8.029 (38,2%), Italijani: 9.237 (44,1%), Slovenci 2.198 (10,5%), Mađari: 379 (1,8%), Njemci: 906 (4,3%), Ostali: 232 (1,1%).
1880. 01. Siječnja Opća bolnica Svetoga Duha (slika desno) postaje samostalna ustanova od koje se administrativno odvojio Sirotinjski zavod, i koja ima svoj internistički, kirurški, psihijatrijski, kožno-venerični odjel i rodilište. Broji 184 bolesnička kreveta. Sestrinsku službu obavljale su sestre milosrdnice, a prvi direktor Bolnice bio je dr. Antonio Felice Giacich. Interni odjel se sastojao od četiri sale i devet soba, a prvi mu je voditelj bio primarijus-fizik dr. Giorgio Catti. (Izvor: KBC Rijeka, Povijest, Također: Amir Muzur: GRADSKA BOLNICA (BOLNICA SV. DUHA) RIJEKA – OKOLNOSTI PREMJEŠTAJA IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA, Također: Marijan Matejčić: "Osnivanje riječke gradske bolnice 'Sv. Duha' kao samostalne zdravstvene ustanove 1. I. 1880. godine," Acta historica medicinae pharmaciae veterinae 11, br. 1–2 (1971), str:109–120)
1880. 23. Ožujka gospođa Catterina Ricotti traži dozvolu za gradnju kazališnog amfiteatra na dijelu vlastite čestice na Dolcu (tada br. 576) na kojoj je već potkraj 1876. izgradila stambenu kuću, te na dijelu čestice, koju je 21. Srpnja 1879. godine kupila od susjede Cristine de Troyer. U prvoj fazi je tražila i dobila, građevinsku dozvolu samo za gradnju pozornice, koja je podignuta 15. Travnja 1880. godine. Tri godine kasnije, 24. Listopada 1883. godine, zatražila je i dobila dozvolu za rekonstrukciju amfiteatra. Radovi su trajali do 08. Ožujka 1884., prva predstava je održana dan kasnije, a kazalište je promijenilo ime u "Teatro Fenice". Godine 1894. umire Catterina Ricotti, poslovanje preuzimaju unuci.(Izvor: http://teatrofenice.weebly.com/vremeplov.html)
1880. 10. Travnja u zaseoku Ronjgi pokraj Viškova rođen je skladatelj Ivan Matetić Ronjgov (Umro u Lovranu 27. Lipnja 1960, Sahranjen je na groblju u Opatiji.), Riječki skladatelj, melograf i glazbeni pedagog. Učiteljsku školu završio je u Kopru. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studirao je kompoziciju. Od 1899. do 1919. radi kao učitelj u Istri, a od 1921. do 1925. Kao nastavnik muzike na Sušaku radi od 1925. do 1938. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu od 1945. do 1947. predaje folkloristiku, a nakontoga vraća se u Rijeku i radi kao kompozitor. Jedan od njegovih radova je i fiksacija "istarske ljestvice" - tonskog niza od šest tonova i polutonova. Na temelju ovog otkrića mogao je zabilježiti narodna pjevanja ovog kraja, te skladati u tom duhu. U svoja četiri značajna teksta o istarskoj ljestvici, Ronjgov je postavio tezu o dva osnovna tipa istarskih narodnih melodija i predložio dvije moguće harmonizacije istarske ljestvice. Ostavio nam je velik broj zapisa narodne glazbe Istre i Hrvatskog primorja čija je osnovna karakteristika dvoglasno 
pjevanje na "tanko i debelo" i svirka narodnih instrumenata: sopila (roženica), miha i dvojnica. (Izvor: wikipedia > Ivan Matetić Ronjgov, Također: istrapedia > L. Duraković : Matetić Ronjgov, Ivan, Također: enciklopedija.hr > Matetić Ronjgov, Ivan)
1880. 06. Lipnja Obavljena licitacija za zidarske i kamenarske radove za dva zatvorena paviljona nove tržnice (slika ljevo). Prihvaćena je ponuda riječkih poduzetnika Pietra Culottija i Nikole Gjačića. Nakon licitacije je posječeno drveće na mjestu otvorene tržnice te se moglo početi gradnjom krajem Srpnja 1880. godine. Kao investitor ovog programa pojavila se Komunalna banka i štedionica koja je, od svog osnutka, bila važan činilac u izgradnji i monumentalizaciji grada Rijeke. Projektant radova bio je šef Tehničkog ureda općine ing. Izidor Wauchnig. Izgradnja objekata je trajala godinu dana, a svečano otvorenje je bilo 1. srpnja 1881. godine. (Izvor: BULLETIN, 01. Llipanj 2005, Izdaje: Vijeće Mjesnog odbora Luka – Rijeka)
1880. Zbog posebne privlačnosti Rijeke za oplodnju kapitala, "Mađarska opća kreditna banka" (Magyar Általános Hitelbank) u njoj otvara predstavništvo za trgovinu i bankarske poslove. "Magyar Általános Hitelbank" je utemeljena u Budimpešti 1867. i ubrzo postala jedna od najvećih ugarskih banaka. Predstavništvo u Rijeci je isprva djelovalo pod imenom "Steinacker i C.o.", pod vodstvom Artura Steinackera, a od 1887. do 1908. transformirano u "Riječku kreditnu banku" (Fiumei hitelbank, Banca di Credito Fiumano). Predsjednik njezina Upravnog vijeća bio je gradonačelnik Giovanni Ciotta. Banka potom djeluje u Rijeci pod svojim imenom, pa je u tiskanim gradskim vodičima nalazimo kao "Banca generale ungherese di credito", na adresama Via Adamich i Via Albergio Vecchio. Riječko je jedno od desetak najvažnijih predstavništava Banke na teritoriju Mađarske i Hrvatske. Tu pokreće i stoji iza brojnih gradskih tvrtki, uključujući divove poput Prve mađarske ljuštionice riže, Rafinerije nafte i brodogradilišta Ganz-Danubius. Bančino ime pritom nije uvijek stavljeno u prvi plan.
1880. Završena je izgradnja "Molo Genova", 1896. je preimenovan u "molo Rudolf", a 1945. u "gat Vladimira Nazora". Danas je to "Orlandov gat". (Izvor: Aldo Secco: Da San Vito ai nuovi Rioni (nomenclatura delle vie e piazze di Fiume), Trieste 2004, str. 163.)
1880. 07. Studeni u Veneciji od moždane kapi umire slikar Giovanni (Ivan) Simonetti (Rijeka, 22. Prosinca 1817 . – Venecija, 7. Studenog 1880.) (slika desno, autoportret), jedan od najpoznatijih riječkih slikara XIX stoljeća Istaknuo se kao slikar portreta u ulju i akvarelu, a najviše portretnih minijatura u kojima je postigao svoj najveći umjetnički domet. Kao student bio je dobitnikom mnogih nagrada venecijanske Akademije. Izuzev nekoliko članova bliže i dalje rodbine te prijatelja, Simonetti portretira gotovo jedino osobe iz visokog društvenog, političkog i gospodarskog života Rijeke: cara, I.Mažuranića, bana Jelačića, Bartola Zmajića i suprugu barona E.Fischera, konzula J.Learda i suprugu i druge. U drugoj polovici 18. stoljeća postavljen je u kapeli crkve svetog Jeronima u Rijeci oltar Bezgrješnog Začeća, a palu je naslikao Giovanni Simonetti. Danas je poznato njegovih sedamdesetak slika, akvarela i minijatura. Njegove se slike nalaze u mnogim privatnim zbirkama u Rimu, Rovigu, Veneciji i Rijeci, a najveći dio u Modernoj galeriji u Rijeci, zatim u Zagrebu i u Muzeju Benaki u Ateni. (Izvor: Österreichisches Biographisches Lexikon und biographische Dokumentation, Simonetti, Giovanni (Ivan), Također: Hrvatska enciklopedija, Simonetti, Ivan)
1880. godine proizvodnja cigareta u Riječkoj Tvornici Duhana bila je oko 150-170 milijuna, a samo deset godina kasnije, 1890. godine taj je broj skočio na 250 milijuna cigareta godišnje. (Izvor: Završni rad, Iva Jerković: Rijeka kroz generacije, Mentorica: doc. dr. sc. Sarah Czerny)
|
1881. osnovana Ljuštionica riže i tvornica škrobnog štirka u Rijeci (Slika ljevo), a 1883 Započinje sa radom kao najveće prehrambeno poduzeće tog vremena u gradu a u trenutku otvorenja bila je najveća ljuštionica riže u Austro-Ugarskoj Monarhiji i jedan od najvećih pogona te vrste u svijetu. Prerađivala je na vrhuncu proizvodnje 70 000 tona riže i imala je 400 zaposlenih (slika ljevo). Tvornica će 1910. preraditi 70 tisuća tona riže.
1881. obitelj Lavala Nugenta od Westmeath, grofa, feldmaršala, viteza reda Zlatnog runa i rimskog princa, čovijeka koji je otkupio od Frankapana Trstsku gradinu i u njoj 1837. uspostavio Muzej obitelji Nugent, prvu muzejsku instituciju takve vrsti u Hrvatskoj, doživljava ekonomski slom. Uslijedio je niz dražbi muzejskih eksponata, a najvažnija je bila 1902. Arheološki je dio zbirke 1894., zahvaljujući Isidoru Kršnjavom, u 86 sanduka prešao u Arheološki muzej u Zagrebu, a od slika je sedamdesetak ostalo do danas sačuvano u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci.
1881. 12. Siječnja u Rijeci osnovan riječki "Club Alpino Fiumano", pionir alpinizma u nas. Prve naše planinarske organizacije, u kojima se s vremenom počeo njegovati i alpinizam, bile su Hrvatsko planinsko družtvo, osnovano u Zagrebu 10. Listopada 1874., i riječki "Club Alpino Fiumano". (Izvor: enciklopedija.hr>alpinizam)
1881. 29. Siječnja u Rijeci je rođen Riccardo Gigante (slika desno), riječki političar, novinar i poduzetnik, povjesničar i riječki gradonačelnik. Roditelji su bili otac Agostino i majka Francesca Canarich. Školu je završio u Rijeci, a diplomu je stekao u Trgovačkoj akademiji u Gracu ("Accademia di commercio di Graz"). Najprije se zaposlio u očevoj zlatarnici koja je bila poznata po izradi Morčića. Kao novinar je 1907. pisao u listu "Mlada Rijeka" ("La Giovine Fiume") i "La Vedetta". 1915 se pridružuje talijanskim iredentistima sa kojima se je i borio i zbog toga su mu dodjeljena ordenja: "Croce di guerra al valor militare", 1918. "Cavaliere dell'Ordine della Corona d'Italia", 1924. "Commendatore dell'Ordine della Corona d'Italia", 1930. "Grand'Ufficiale dell'Ordine della Corona d'Italia" i 1933. "Cavaliere dell'Ordine dei Santi Maurizio e Lazzaro". 1924 pridružuje se fašističkoj stranci "Partito Nazionale Fascista", a nakon pada fašizma 1943. nominiran je za guvernera provincije Rijeka (provincia di Fiume), dužnost koju je obnašao 3 tjedna. Ostao je u gradu i nakon ulaska jugoslavenske vojske, a 03. Svibnja 1945. zarobljen od strane OZNA-e i streljan na Kastvu, a nakon toga bačen u krašku jamu, fojbu, u 
blizini kastavske Crekvine. Zanimljivo je da je njegovoj obitelji izrada "Morčića", tog autohtonog Riječkog nakita donijela i značajna inozemna priznanja. Njegov otac Agostino Gigante zaslužan je za svjetsku slavu Morčića. (Izvor: Wikipedia, Riccardo Gigante, Također: Rijeka danas, 70 godina od likvidacije riječkih autonomista Blasicha, Sincicha, Rubinicha i drugih, 03. Svibnja 2015., Također: SUŠAČKA REVIJA broj 49, Igor Žic: RICARDO GIGANTE, Također: Senato della Republica, Senatori d'Italia, GIGANTE Riccardo)
1881. hrvatska je gimnazija premještena iz bivše zgrade isusovačkog Kolegija na Fiumaru, u kuću Adamić (na slici ljevo). Tu će ostati do 1896.
1881. sagrađena jedna od prvih trajnih zgrada u kompleksu željezničke stanice i njenih skladišta,
a ujedno i najveća, željezničko skladište IIIb (danas br. 31). Izgrađeno je
prema projektu inženjera Richnitza. Građevina iznimnih proporcija, 240m duga i 25m široka položena je usporedno
s obalom i granicom lučke zone, zapadno
od nekadašnjeg trga Zichy (danas
trg Žabica). Bila je podijeljena zidovima u šest
odvojenih skladišta, a krajnji istočni bio je
dijelom uređen za urede. Zgrada je dodatno restaurirana u neorenesansnom
stilu prema projektu glavnog
inženjera Mađarskih državnih željeznica
Ferenca Pfaffa 1890. godine kada je
nadograđen još jedan kat (Danas je na
ovom mjestu Carinska ispostava). Pfaff je ujedno i autor i secesijskih željeznickih
skladišta 32 i 15 (danas 33) te nadogradnje skladišta
3A (danas 31) iz 1907.-1908. godine.
1881. 06. Travnja u more je porinut jedan od posljednjih jedrenjaka izgrađenih na Ponsalu u brodogradilištu pod imenom "Enrico Schiavon e Fratelli". Bio je to bark "Fiume E.". Imao je 716/641 registarsku tonu. Dimenzije su mu bile 45,50 x 9,52 x 6,22 metra. Plovio je s dvanaest mornara. Bio je to lijep i dobar brod. Prošao je mnogo puta uzduž i poprijeko Atlantski i Indijski ocean te Sredozemlje. (Izvor: Irvin Lukežić: NEKI PODACI O DJE LATNOSTI RIJEČKIH BRODOGRADITELJA IZ 19. STOLJEĆA)
1881. Svibnja u Rijeku pristaje prvi jedrenjaka duge plovidbe, natovaren sirovom naftom. Brod je istovaren na molu Stefania (danas Bečko pristanište, slika desno), predviđenom za posve drukčije vrste robe. Uz mol su se upravo gradila velika skladišta za nenaftašku robu. Nafta je preko oceana putovala u drvenim bačvama, te je sa broda iskrcana na barke i njima dopremljena do obalnog mola. Pogled na istovaren lako zapaljiv teret raspoređen po molu potaknuo je i pitanje sigurnosti novih, vrijednih skladišnih građevina.Zbog toga je donesena odluka o izgradnji posebne, izdvojene luku za naftu, a izbor lokacije pao je na poziciju na Mlaci. Zbog tog će razloga kameni, brežuljkasti dio Mlake uz more biti preko noći pretvoren u jedan od gradskih kamenoloma. Velikog izbora nije bilo, kamen je bio neophodan za nasipavanje obalnog mora buduće luke, također za podizanje lučkih zidova, uključujući lukobran i gat. Pripremni radovi počeli su 14. Prosinca 1882. Izgradnja Petrolejske luke započela je bez nacrta. On je nastao nešto poslije početka prvih radova, i to ekspresno. Prvi idejni nacrt pogona, s autorskim potpisom riječkog inženjera s Vežice Mate Glavana, nastaje 9. Prosinca. Luka je postala je upotrebljivom u Studenom 1883. Te su godine u njoj i ispred nje postavljene tri plutače, a na krajnjoj točki gata montiran kandelabar koji je zelenom svjetlošću signalizirao plovilima o približavanju obali. Brodovima su na usluzi bili ravnatelj i četiri lučka pilota. Prvi ravnatelj Petrolejske luke bio je Anselmo Goidanich.
1881. 30. Svibnja Osnovan Gradski odbor Društva Crvenog križa. Osnovan je kao lokalna podružnica nacionalne organizacije Crvenog križa. Početak djelovanja Crvenog križa u Hrvatskoj počinje od 1878. godine. Riječka je podružnica Crvenog križa imala ugled jedne od najbolje organiziranih u državi a njeni čelnici dobivali visoka priznanja. Od 1887. postupno zamire njena aktivnost. 16. Siječnja 1901. njezin blagajnik Antonio Francesco Luppis predaje Gradskom magistratu na depozit pečat, spise, blagajničku dokumentaciju i kreditne knjižice s imovinom podružnice (Izvor: HR-DARi-22, Gradsko poglavarstvo Rijeka, E 23/1882, Croce rossa), čime se organizacija praktički gasi. Ta je međunarodna humanitarna organizacija osnovana 1863. godine u Genevi. (Izvor: Povijest Hrvatskog Crvenog križa, Hrvatski Crveni križ, Također: Gradsko društvo Crvenog Križa Rijeka, Upoznajte nas, Također: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji, Također: Arhinet, Stvaratelji, Društvo Crvenog križa)
1881. 10. Lipnja prema Statutu Podružnice udruženja Crvenog križa zemalja krune sv. Stjepana, u Rijeci su izabrana radna tijela i imenovane osobe za rukovodeće funkcije te humanitarne organizacije. Riječka Podružnica udruženja Crvenog križa zemalja svete krune Ugarske imala je dva odbora – jedan za gospodu, a drugi za dame. Za predsjednika Odbora za gospodu imenovan je tadašnji riječki guverner grof. Géza Szápáry. Potpredsjednicima su postali riječki gradonačelnik Giovanni de Ciotta i dr. Antonio de Vallentsits, ministarski savjetnik, a tajnikom je imenovan dr. Nicolò Gelletish. Počasnom predsjednicom Podružnice udruženja Crvenog križa Rijeka imenovana je grofica Maria Szápáry, supruga guvernera Géza Szápáry, a izvršnom predsjednicom Odbora za dame Natalia de Ciotta, supruga riječkog gradonačelnika Giovannija de Ciotte. Predsjednice Odbora za dame postale su Maria Scarpa-Bruck i Maria Catti-Luppi (supruga riječkog liječnika Giorgija Cattija). (Izvor: GRADSKO DRUŠTVO CRVENOG KRIŽA RIJEKA, AKTIVNOSTI POVODOM 135. OBLJETNICE CRVENOG KRIŽA RIJEKA, Rijeka, 31.5. 2016.)
1881. 01. Srpnja Svečano otvoren novi paviljon Velike tržnice izgrađene po projektu arhitekta Isidora Vauchniga. (Izvor: wikipedija > Velika tržnica u Rijeci, Također: RIJEKO NAJDRAŽI GRADE, Velika tržnica, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 64, Daina Glavočić: TAKO JE RADIO GORUP)
1881. 01. Srpnja u Bakru počeo izlaziti pravaški satirični list "Vragolan". Počeo je kao polumjesečnik. Do Svibnja 1886. odgovorni urednik i nakladnik bio je Rudolfo Desselbrunnera, a nakon tog datuma urednik je postao Božidar Verzenasse. Posljednji broj objavljen je 20. Srpnja 1886. (Izvor: Stare htvatske Novine)
1881. 28. Kolovoza u svojoj kući na Fiumari umire Gaspare Matcovich (Gašpar Matković) (1797. - 1881.), trgovac i brodovlasnik rođen u Rijeci 1797. Bio je agent tršćanske firme "Hans & Smart". Tršćanskog poduzetnika Carla Ottavia Fontanu je nagovorio da podigne veliki industrijski mlin na Rječini, na njegovom terenu u Žaklju, ispod Orehovice. Podignut je 1841. godine. Taj mlin mlio je žito koje se dovozilo iz Rusije i Mađarske. Brašno iz tog mlina izvozilo se potom u Francusku i Englesku. Nekoliko mandata obavljao je službu riječkog gradskog vijećnika, a bio je i čuvar i upravitelj riječkih općinskih prihoda. (Izvor: Revolvy, Gaspare Matcovich, Također: World Public Library, GASPARE MATCOVICH, Također: Irvin Lukežić: Riječke glose - opaske o davnim danima, Izdavački centar Rijeka, 2004., str.172, Također: Wikipedia, Gašpar Matković)
1881. 29. i 30. Kolovoza Nakon što je na Svjetskoj izložbi u Parizu Thomas Alva Edison (Milan, Ohio USA, 12. Veljače 1847. - West Orange USA, 18. listopada1931.) prikazao usavršenu verziju žarulje, u 
Rijeci su izvedeni prvi pokusi s električnom rasvjetom u luci na gatu Zichy. 30. Kolovoza zasjala je prva električna svjetlost u Rijeci. Čuveni Károly Zipernowsky, pronalazač transformatora (zajedno sa Ottóm Bláthyem i Miksom Déri, svi zaposlenici "Ganz & Company"), voditelj odjela elektrotehnike i kasnije direktor tvornice Ganz iz Budimpešte s četiri je svjetiljke osvijetlio Gat Zichy (De Franceschijev gat) i skladišta II i III u riječkoj luci. Dvije žarulje bile su smještene u skladištu a dvije na gatu. Žarulje su posuđene od Tvornice
torpeda. Svjetlo je bilo dobro ali neujednačene snage. Engleski brod Aleppo, vezan uz
Gat Szapary montirao je jednu žarulju na boku broda (na stupu iznad rive Szapary – danas ispred palače
Jadran), tako da se ukrcaj mogao odvijati i po noći. Brojna je publika promatrala pokuse. Ubrzo započinje redovni noćni pretovar robe (slika desno). Dinamo je bio pogonjen parnim lokomobilom smještenim u
skladište br. 1. (Izvori: Elektroprimorje Rijeka 1881.-1947.-2007., Rijeka 2007., str. 183., Također: Velid Đekić: Amate Fiume?, VBZ, Zagreb, 2007., str. 159) Ipak, to nije bio i prvi spomen elektriciteta u gradu. Još 1838. "Gradska bolnica sv. Duha" nabavila je električni stroj – macchinu elettricu u svrhu liječenja, a od 1870. staro "Adamićevo kazalište" imalo je aparat za električno svjetlo. Nakon osvjetljavanja luke, 1882. uvedena je rasvjeta u Tvornicu torpeda Whitehead, 1883. u Casino Patriotico, kasnije Narodna čitaonica na Korzu, a 1885. u novoizgrađeno Općinsko kazalište. (Izvor: Elektroprimorje Rijeka 1881.-1947.-2007., Rijeka 2007., str. 183., Također: Državni arhiv u Rijeci, Izložba: Autorica izložbe i kataloga: mr.sc. Nana Palinić: 125 godina električne energije u Rijeci, Također: 
knjiga: Nana Palinić: 125 GODINA ELEKTRIČNE ENERGIJE U RIJECI, HEP distribucija, Zagreb, 2006.)
1881. 01. Srpnja svečano otvoren je paviljon velike tržnice izgrađen po projektu arhitekta Isidora Vauchniga.
1881. 03. Listopada svečano je otvorena Mađarska državna trgovačka akademija u Rijeci (današnji pomorski fakultet) (slika ljevo). (Izvor: Milivoj Čop: Riječko školstvo, ICR, Rijeka, 1988, str: 90-110, Također: Rivista di studi Fiumani "Fiume" br: 29, Roma, anno XV, 1995)
1881. 08. Prosinca izbio katastrofalan požar u bečkom kazalištu "Ringtheater" do kojega je došlo radi curenja plina iz plinske rasvjete kazališta. Prema raznim izvorima, poginule su najmanje 384 osobe (Wikipedia) pa sve do 800 osoba. Taj je događaj doveo do zatvaranja niza starijih kazališta diljem Europe koji su se i dalje oslanjali na plinsku rasvjetu. Iz istog je trazloga zatvoreno i Adamićevo kazalište, koje nije zadovoljavalo sigurnosne uvjete. Katastrofe izazvane plinom su bile podstrek za uvođenje električne rasvjete, kao i sigurnosnih zavjesa. Taj je požar znači bio izravan povod za za podizanje novog, današnjega riječkog kazališta. (Izvor: wikipedija > 1881, Također: Matica hrvatska, Vijenac 482, Igor Žic: Zaboravljeni Klimt u Rijeci, Također: Novi List, Nela Valerjev Ogurlić: Knjiga Nane Palinić: Povijest grada ispričana kroz kazališta, Objavljeno: 26. lipanj 2016.)
1881. 21. Prosinca Utemeljeno je anonimno parobrodarsko poduzeće "Adria" ("Adria" S.A. di Navigazione Maritima di Fiume) (slika desno, zastava firme), najveće u istočnom dijelu Monarhije. Radom je krenulo 1882. Društvena glavnica iznosila je 15.000.000 talijanskih lira, podjeljenih na 150.000 dionica, svaka po 100 lira. Parobrodsko poduzeće "Adria” bilo je pripojeno kooperaciji brodskog poduzeća “Burrel & Son” i prijevoznog poduzeća “Schenker Transport Company” te trgovcima i financijerima Rijeke sa sjedištem u Glasgowu i Rijeci. Ugovor za uvoz brašna potpisan je 1880. godine. “Adria Magyar Tengerhajózási Rt.” (mađarsko brodarsko poduzeće) uskoro je također pripojeno parobrodskom poduzeću “Adria” kao njegova preinaka. Brodovima su izmijenjena imena i registrirani su u Rijeci 1882. Novi, povoljniji ugovor potpisan je s Mađarskom. Mađarsko je subvencioniranje austrougarskoga trgovačkog brodovlja prekinuto te je subvencioniranje “Adria Rt.-a” prešlo na novu razinu. Dopušteno je korištenje epiteta “mađarski kraljevski” uz ime poduzeća. Novi je državni ugovor potpisan 1891. godine. Gradnja novih brodova započela je u Engleskoj, a direktorske palače sagrađene su u Rijeci (Palača Jadran ili palača Adria) i Budimpešti. U razdoblju od 1891. do 1896. morali su se sagraditi nizovi skladišta u raznim dijelovima svijeta. Na izvanrednoj sjednici 30. Prosinca 1936. društvo mijenja ime u "Societa di navigazione del Carnaro in liqvidazione" - u likvidaciji. Društvo se konačno gasi 26. Listopada 1944. (Izvor: HR DARI 184, DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, "ADRIA" ANONIMNO BRODARSKO DRUŠTVO RIJEKA 1881-1942)
1882. godine započela sustavna briga i izgradnja kanalizacije (građenje objekata i cjevovoda za odvodnju voda) za područje općina Stari grad i Zamet (bivši grad Rijeka), a 1914. godine za područje Sušaka (tada grad Sušak) kada su izgrađeni kolektori.
1882. Nakon osvjetljavanja luke, osvijetljena je "Tvornica torpeda Whitehead", 1883. Patriotski kazino – Narodna čitaonica na Korzu, a 1885. novoizgrađeno Općinsko kazalište.
1882. svi izvori se slažu
da te godine počinju izlaziti prve novine na mađarskom jeziku
pod nazivom "Fiume", a u manjem dijelu izlaze i na talijanskom jeziku. Nakon njih,
prema Miroslavi Despot (Despot, M. 1953. "Pokušaj bibliografije primorskih novina i časopisa 1843 - 1945.", u Rijeka: zbornik, 611 - 639. Zagreb: Matica hrvatska.), izašlo je još 5 mađarskih novina: "Magyar Tengerpart", "Fiumei
Szemle", "A Tengerpart", "Fiumei Hirlap" i "Fiumei Estilap". Prema Celli (Cella, S. 1957. "Giornalismo e stampa periodica a Fiume 1813 - 1947"), tu je bilo još nekoliko novina koje Despot ne navodi: "Magyar Tengermellek", 1884. - (nepoznata završna godina izlaženja), "Magyar Tenserpart", 1893. - 1903., političko-ekonomsko-pomorski dnevnik koji je 1904. zamijenjen novim naslovom, "Tengerpart" (Despot potonji naslov opisuje kao prvi, bez prethodnika), "Fiume Naplo", 1906. - 1907., politički dnevnik, tiskan je usporedo na talijanskom
i mađarskom jeziku, "Fiumei Ujsag", 1917. - 1918., dnevni politički list, nastao kao derivat "Fiumei
Estilapa", koji je 1917. prestao izlaziti.
1882. Brajdica je teritorijalno pripadala Hrvatskoj ali je Riječka luka htjela otkupiti taj teren, čak je Hrvatski sabor usvojio prijedlog o prodaji Brajdice za 53.000 forinti Rijeci, ali se je kasnije odustalo od namjeravane prodaje.
1882. u Rijeku se doselio nadvojvoda palatin Josip, mlađi brat cara Franje Josipa. Zbog nesuglasica s bratom carem, nadvojvoda je morao napustiti Beč i povući se na tlo Ugarske. Došao je sa svojon suprugom Klotildom. Otkupio je vilu baruna Vranyczanyja i oko nje, kao vrsni botaničar podigao park veličine 52.700 m2 ispunjen egzotičnim biljem koje su donosili pomorci brodarskih kompanija Adria i Ungaro-Croata. Danas je to park Nikole Hosta ispod Kozale i iznad ulice Žrtava Fašizma. Krajem XIX. stolječa taj je park najljepše opisao Dragutin Hirc, prirodoslovac i putopisac iz Zagreba (Zagreb,1853.-1921.):
"Kad si na Rijeci, ne propusti, da ne bi vidio i razgledao villu i perivoj prejasnog nadvojvode Josipa, prije vlasnitčtvo baruna Vranicanija. Zaputiv se liepim stazicama, iznenadjuje te bujna flora. Putiće obrubljuju mirte, ružmarin, metvice, pavenke, perunike. Tamo se uzdižu visoke paome lepezastim lišćem, a do njih bielocviete aloe, silne agave ukrašene sa tisuću i tisuću cvjetaka. Ovdje su opet maljušni kaktusi, puzajući po zemlji, ili se poput zmija propinjući, dočim je uz zid na dva, tri metra visoko porasla Opuntia Ficus indica, silan kaktus, kao smokva, s velikim crvenim plodovima. Ponosno se je razpružio cedar, spuštajući ugodno svoje vitke grančice, a do njega se je osovila pinija sa velikim češerikama, dočim se dalje iztiču piramidalni čempresi. Jednim te mahom prenesu misli na daleki Libanon, na kojem glasoviti cedri rastu ili dalje, gdje razno ovo bilje samoničice uspieva. Posjedni u hlad lovorika, pak slušaj biglisanje slavujevo, srči s proljeća onaj mili dah magnolija i kamelija, a poslie se na pergolu (shod) popni i smetni odavle pod oko kraj od Učke do Raba, odavle do Kraljevice, pak kruži onda kamenitim vrhovima i spusti oko pod konac na plavetno, hrvatsko more, koje se prelieva i titra kao srebrnaste ljudske u ribe. Dan, kad si posjetio ovaj perivoj, ostat će ti nezaboravnim, a još i više, ako si bio na pergoli onda, kad za ljetne večeri sunce zapada. To je riedak, to je svečan dan!" (Hirc, D.: Hrvatsko primorje, Zagreb, 1891., str. 44)
Nadvojvoda Josip je umro 1905 i vilu je otkupila gradska uprava. Danas je tamo Historijski arhiv grada Rijeke.
1882. Sječanj, u Sušaku pokrenut književni list "Hrvatska vila", list za zabavu, pouku, umjetnost i književnost. Tiskao se u "Primorskoj tiskari", istoj tiskari u kojoj se tiskala i "Sloboda". Redovita je bila i rubrika Moda. Časopis se tiskao velikom formatu na finom papiru, a likovne su reprodukcije bile na vrhunskoj razini. Tijekom četiri godine izlaženja, na mjestu urednika lista bili su: August Harambašić, Eugen Kumičić i Nikola Kokotović. Od 1883. do sredine 1885. godine štampa se u Zagrebu.
1882. 13. Veljače na Trsatu umire biskup Juraj Dobrila. (rođen u Velom Ježnju 16. Travnja 1812.). Bio je istaknuti biskup, tiskar i dobročinitelj iz Istre te preporoditelj istarskih Hrvata. Nakon studija je postao kapelan u Trstu i ravnatelj djevojačke škole. 1854. je tiskao molitvenik "Oče, budi volja tvoja" na hrvatskom. Podupirao je izdavanje prvih hrvatskih novina u Istri, "Naše sloge" 1870. Također je objavio zbirku narodnih bajka i poslovica "Različno cvijeće". Njegov drugi molitvenik, "Mladi bogoljub", objavljen je 1889. Dobrila je postumno darovao cijeli svoj posjed u dobrotvorne svrhe.
1882. počinju izlaziti trgovačko-pomorsko-socijalne novine "Fiume". Izlazile su na mađarskom jeziku 
do 1892. (Izvor: RIJEKA, zbornik, Matica hrvatska, Zagreb 1953., str. 616.)
1882.
01. Travnja počinju izlaziti Novine "La Vearieta: il giornale per tutti" (slika ljevo). Izlazile su nedjeljom i bile osmišljene kao novine „za svih“. Tiskaju se u Stabilimento tipo-litografico E. Mohovich i imaju stalne rubrike: lokalna kronika, telegrafske vijesti, vremenska prognoza, obavijesti o kretanju brodova. Od 1887. godine počinju izlaziti svakodnevno. Pojedini brojevi su bili bogato ilustrirani. "La varieta" opstaje dugi niz godina; prestaje izlaziti tek 1896. Viktor Car Emin (Kraj pokraj Lovrana, 1. Studenog 1870 – Opatija, 17. Travnja 1963) u autobiografskoj crtici objavljenoj 1950. godine u "Ilustriranom vjesniku" spominje "kolportera koji na Korzu uzvikuje „Varieta, molto interessante!“, dok se u isto vrijeme u obližnjem kazinu čita "La bilancia". (Izvor: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Ines Cerovac: Digitalizirane riječke novine, Također: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, La varieta)
1882. 12. Rujna u Rijeci je rođen Guido Prodam (Rijeka, 12. Rujna 1882. – Budimpešta, 1. Srpnja 1948.) (slika desno). Bio je prvi Riječanin koji je avionom letio nad gradom i time postaje i prvi pilot u monarhiji koji leti nad morem. Zagrepčani i Riječani tako su u kratkom roku među prvim Hrvatima vidjeli ostvarivanje revolucionarnog izuma “letećeg čovjeka”. Guido konstruira i svoje avione. 1912. konstruira dva jednosjeda, Prodam I i Prodam II, a 1913. konstruira vojni dvosjed Prodam III koji je poletio 1914. Nakon toga se pridružuje KuK-u (Zračne snage monarhije), ali se o njegovom služenju u vojsci nezna mnogo, osim da je letio na avionu Flik 17D i Oeffag D.III (Austrijska kopija njemačkog Albatrosa), i zračnoj bitci 1918. protiv 4 RAF-ova aviona je oboren i teško povrijeđen ostavši nakon toga invalid. Umro je u Budumpešti 1948. (Izvor: Radio Rijeka, Alen Čemeljić: Guido Prodam - prvi riječki pilot, Također: Wikipedia, History of the Croatian Air Force, Također: AeroDynamic Aviation, History: 100 years since the first flight over the Adriatic Sea, Wikipedia, Prodam Guido)
1882. 07. Listopada u Mađarskoj
općoj kreditnoj banci (Magyar Altalános Hitelbank), osniva se "Rafinerija mineralnog
ulja", dioničko društvo (Kőolajfinomitó gyár reszvénytársaság). Namjera je Društva podizati nove, suvremene rafinerije mineralnog ulja (kako se u to doba nazivalo naftu),
izgrađivati srodne industrijske pogone, te upravljati poslovanjem tih objekata. Mađarska opća kreditna
banka u trenutku osnivanja Društva bila je vlasnikom 2.633 njegove dionice. No,
Banka se nalazila u vlasništvu bečkog ogranka obitelji Rothschild, koja ju je 1867. osnovala i bila njezin najveći dioničar. Povrh toga, 3.834 dionice Društva posjedovala
je tvrtka S. M. Rothschild, a 3.083 dionice Austrijski kreditni zavod za trgovinu
i obrt (Österreichische Kreditanstalt für Handel und Gewerbe), koji je također bio
u rukama obitelji Rothschild. Ta je obitelj, dakle, bila vlasnikom izrazito većinskog
paketa dionica Društva, time ujedno vlasnikom buduće riječke Rafinerije. U Statutu
Društva ističe se kako je među pojedinačnim ciljevima "prije svega izgradnja rafinerije
u Rijeci". U Ugarskoj nisu postojale tvrtke dovoljno snažne za izgradnju izvanredno
velike rafinerije, kakva je trebala biti riječka, Društvo je utemeljeno u suradnji
s tvrtkom Les Fils du A. Deutschiz Pariza, koja je u izgradnji te vrste imala značajna
iskustva. (Izvor: Autor i gl. urednik: Marijan Kolombo: Monografija, 100 godina Riječke rafinerije, 1882. – 1982., Izdavač: INA Rafinerija nafte Rijeka, 1982., Također: Pregledni članak, Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka
– europski pionir u preradi crnog zlata, str: 114)
1882 28. Listopada "Velika nesreća dogodila se pred Riekom 28. listopada g. 1882. U zoru toga dana doplovi bark dalmatinskog brodarskog družtva nakrcan petrolejem. Silni valovi udarahu o brod, koji, ne dobiv niedne pomoći, bude bačen na obalu tolikom snagom, da se razbio. I drugi brod Andrea, razbio se sav, a sa gredami igralo se more, kao sa
laganim letvami. Treći brod Dunav, zabolo je biesno more tako duboko u kamenito morsko tlo, da mu samo
virio vršak od jarbola i neki dio nosa. Osim toga razbiše se dva trabakula blizu tvornice torpeda. I četvrti veliki brod, komu je u pomoć pritekao Lloydov parobrod "Hebe" razbio se, pošto ga parobrod morao napustiti, da sebe spasi. Tolika je snaga i sila mora u Kvarneru kad južni vjetrovi njime zavladaju!" (Izvor: Dragutin Hirc: Hrvatsko primorje, Osijek 1891., str. 11.)" Uslied silne oluje potopili su se kraj Rijeke jedrenjaci bark Arfaxad, bark Commendatore Tonello, brik
Dunaj i brigantin Andrić. Ono što se spasilo od nastradalih jedrenjaka kupila je za male pare 
obitelj Kozulić
te upotrijebila za dogradnju nedovršenog broda (Capricorno, zadnji jedrenjak građen na Sušaku)" (Izvor: Almanah grada Sušaka sa prikazom gornjeg Jadrana, Zagreb 1931., str. 144.)
1882. 18. Studenog Stanislao Dall'Asta, opunomoćenik dioničkog društva "Mineral Oel Raffinerie Actien Gesellschaft" iz Budimpešte, kupuje zemljište
na riječkom izvangradskom području Ponsal (Mlaka). Upis nekretnina je izvršen u 12 sati i 12 minuta 27. Studenog: "No. 722 d.d. 12. 12. ore pomeridiane. Il Tribunale qui in data 27 Novembre a. c. No. 4309 ordina la trascrizione delle realita' come al punto 1. del contratto d.d. 18 Novembre 1882, dal nome di Giovanni de Ciotta al nome della Raffineria olii minerali, societa' anonima. Data dell'evasione 14. Decembre 1882." Već 11. Prosinca Odjelu javne sigurnosti gradskog Magistrata upućen je zahtjev za dopuštenje
izgradnje rafinerije (slika ljevo, ljeva strana). Prvi, idejni nacrt riječke Rafinerije, s autorskim potpisom
riječkog inženjera, Sušačanina Mate Glavana, nastaje 09. Prosinca 1882. Dozvolu za
izgradnju gradski Magistrat izdaje 08. Veljače 1883. godine(slika ljevo, desna strana). To je bio znak za početak
radova na Ponsalu. (Izvor: Velid Đekić: INA rafinerija nafte Rijeka 1882. - 2011., Također: Pregledni članak , Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata, Također: Nenad Labus)
1882. 20. Studenoga dioničko društvo "Mineral Oel Raffinerie Actien Gesellschaft" (Rafinerija kamenog ulja iz Budimpešte) raspisuje natječaj za kemijskog stručnjaka koji bi vodio izgradnju Rafinerije nafte u Rijeci i koji bi u tom prvom pogonu Društva preuzeo direktorske dužnosti. Javio se je Milutin Barač, budući graditelj i direktor najveće europske rafinerije svoga vremena, priloživši čak 14 svjedodžbi. U sjedištu Društva procijenili su da je za golem i odgovoran posao koji je trebao započeti u Rijeci među prijavljenim kandidatima najspremniji mladi kemičar koji je do sada radio u Rafineriji Gustava Wagenmanna, jednoj od prvih rafinerija nafte u Austriji, u svoje doba i vodećoj. 20. Lipnja 1882, Milutin se konačno preselio sa obitelji (supruga Ludovika Romanić dvije kćeri Ljuba i Sofija, a treća, Olga, rodit će se po odlasku u Rijeku) u Rijeku koja će u cijelosti obilježiti njegovu profesionalnu sudbinu. Usporedno sa izgradnjom rafinerije pristupio je iizgradnji nove luke u neposrednoj blizini, specijalizirane za naftu, najvećim dijelom namijenjene upravo novoj Rafineriji. U isto vrijeme kupljena je velikakoličina zemljišta na području Ponsal. To je bila zapadna "industrijska" zona grada sa tvornicom Torpedo, brodogradilištem Lazarus, Parnim mlinom imlinom za suncokretovo ulje već na tom području.
1882. 09. Prosinca nastaje prvi, idejni nacrt riječke Rafinerije. Autor projekta je inžinjer sa Sušaka Mate Glavana. (Izvor: Velid Đekić: INA rafinerija nafte Rijeka 1882. - 2011., Također: Pregledni članak , Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata)
1882. 11. Prosinca uprava "Mineral Oel Raffinerie Actien Gesellschaft" iz Budimpešte upućuje odjelu javne sigurnosti gradskog Magistrata, zahtjev za dopuštenje izgradnje rafinerije na riječkom prigradskom području Ponsal. Pozitivan odgovor riječkog magistrata stigao je 08. Veljače 1883. (Izvor: Velid Đekić: INA rafinerija nafte Rijeka 1882. - 2011., Također: Pregledni članak , Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata)
1882. 11. Prosinca u New Yorku je rođen Fiorello Henry La Guardia (New York, 11. Prosinca 1882 – New York, 20. Rujna 1947) (slika desno). Boravio je u Rijeci od Veljače 1904. do 1906. godine kada je po službenoj dužnosti premješten iz Budimpešte u 
Rijeku kao jedini službenik američke konzularne agencije, a tijekom svojeg mandata zauzimao se za organizaciju odlazaka i bolji tretman brojnih iseljenika koji su preko riječke luke odlazili u "obećanu zemlju". Osim izdavanja službenih potvrda, glavna mu je dužnost bila nadgledanje i kontrola iseljenika, koji su sa putničkim kompanijama "Cunard" i "Adria" svaka dva tjedna odlazili prema New Yorku. U tri godine svoje službe on je pregledao oko 90.000 osoba - Slavena, Mađara, Nijemaca, Židova i Talijana. U Travnju 1904., samo dva mjeseca nakon stupanja na dužnost konzularnog agenta, ambiciozni La Guardia upućuje u Washington prijedlog da se konzularna agencija u Rijeci podigne na rang konzulata, a on unaprijedi u konzula. Prijedlog nije bio usvojen. Tijekom svog riječkog mandata Fiorello se osobito zanimao za sport, aktivno sudjelujući na nogometnim utakmicama, na veslačkim i biciklističkim priredbama te ostalim sportskim susretima. Bio je član "Club Atletico Fiumano", čiji se teren tada nalazio na zemljištu Kvassay na Piopi. Stanovao je u na Korzu (kućni broj 2, II. kat), u Kući Vuković-Jurman (stari Kraš), gdje se nalazilo i sjedište američke konzularne agencije. Tu je postavljena i spomen-ploča s prigodnim natpisom na hrvatskom i engleskom jeziku. Nadimak mu je bio "Little Flower ", kao engleski prijevod njegova imena (Fiorello - mali cvijet). Član Američkog kongresa i jedan od najomiljenijih gradonačelnika New Yorka, umro je u rodnom New Yorku, u Bronxu 20. Rujna 1947. godine od posljedica raka gušterače u 64. godini života. U čast tog znamenitog američkog državnika Rijeka je i jednu svoju ulicu prozvala njegovim imenom. (Izvor: Wikipedija, Fiorello Henry La Guardia, Klub Sušačana, Sušačka revija broj 58/59, Irvin Lukežić: FIORELLO LA GUARDIA, Također: Muzej grada Rijeke, Izlozba u Muzeju grada Rijeke, Ervin Dubrovic: Merika, Iseljavanje iz srednje Europe u Ameriku 1880.–1914, Također: Encyclopædia Britannica, Fiorello La Guardia, Također: Biographical directory of the US Congress, LA GUARDIA, Fiorello Henry)
1882. 13. Prosinca Milutin Barač, čovjek koji će ostati upamćen kao Rafinerijin graditelj i prvi direktor, dobiva obavijest da je izabran je za posao tehničkog direktora riječke "Rafinerije mineralnih ulja u osnivanju". Dobivajući na natječaj svjedodžbe uspješna stručnjaka sa iskustvom rada u uglednoj rafineriji, u Budimpešti zaključuju kako je upravo Barač čovjek kojeg trebaju. Zbog poslovnih obveza, Barač ostaje u Beču još nekoliko mjeseci. Za to 
vrijeme šalje učestala pisma u Rijeku s podrobnim uputama graditeljima. 20. Svibnja 1883. godine. s obitelji se seli U Rijeku. (Izvor: INA Rafinerija Rijeka, Pregledni članak, Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata, Također: Marijan Kolombo: "1882 - 1982 : sto godina INA Riječke rafinerije", Rijeka : INA - Rafinerija nafte Rijeka, 1982)
1882. 14. Prosinca započeli su pripremni radovi za početak izgradnje Petrolejske luke. Izgradnja je započela bez nacrta. On je nastao nešto poslije početka prvih radova, i to za samo tri dana, s autorskim potpisom sušačkog inženjera Mate Glavana (Slika ljevo). Luka je postala je upotrebljivom u Studenom 1883. Te su godine u njoj i ispred nje postavljene tri plutače, a na krajnjoj točki gata montiran kandelabar koji je zelenom svjetlošću signalizirao plovilima o približavanju obali. Brodovima su na usluzi bili ravnatelj i četiri lučka pilota. Anselmo Goidanich je bio prvi ravnatelj Petrolejske luke. U Veljači 1884. graditeljski radovi završeni su u cijelosti. (Izvor: Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata)
1882. Prva zgrada u riječkoj luci konstruirana primjenom željeza i betona bila je skladište 4, projektirano 1881., a sagrađeno 1882. na Molu Zichy (danas De Franceschijev gat). Vjerojatni 
projektant ovoga, kao i ostala tri skladišta na gatu, bio je arhitekt Mate Glavan. (Izvor: Nana Palinić: Povijesna skladišta riječke luke..., Industrijska baština I (2003.), Pro torpedo, Rijeka 2005., str. 395.)
1882. "Društvo Južnih željeznica" kupuje 1882. godine opatijsku "Villu Angiolinu" (slika desno), vilu koju je riječki veletrgovac Iginijo (Higin) Scarpa 1844. godine izgradio u Opatiji i nazvao je po svojoj pokojnoj supruzi Angiolini. To je građevina koja je obilježila početak turizma u Opatiji. Uprava "Društva Južnih željeznica", uz vrlo niske cijene, rezervira i otkupljuje susjedne terene, te odmah počinje široka i intenzivna gradnja turističkih objekata: hotela, sanatorija, ljetnikovaca i vila, što je odmah potvrdilo ekonomsku opravdanost gradnje željezničkih pruga prema Rijeci i Opatiji (željeznička stanica u Matuljima), a Opatija naglo postaje moderno svjetsko klimatsko lječilište. Preko stotinu vrtlara brine se o javnim parkovima i zelenim površinama. (Izvor: Izlaganje sa znanstvenog skupa, Mirjana Peršić: Razvoj turističke arhitekture na zapadnoj obali Kvarnera)
1882. poznati riječki projektant Jakov Matić
projektira pregradnju stambene zgrade Bakarčić iz 1874. godine, u hotel "Lloyd" na Trgu Adamić (slika ljevo). Tim zahvatom Rijeka je, nakratko, dobila, duž okomice Via del Municipio, niz od čak četiri hotela: "Europa", "Lloyd", "Alla Stella d'oro" i "Nazionale". Istog je arhitekta 1880. godine angažirala gospođa Ricotti da joj izvede novu, raskošniju pozornicu u "teatru Ricotti" tada već Teatro "Fenice". Već sljedeće godine gradonačelnik Ciotta odlučuje urbanistički riješiti problem Dolca. Za početak općina je otkupila veliki teren obitelji Vranyczany i srušila je staro kazalište/hotel "Alla Stela d'oro", kako bi ulica dobila potrebnu širinu. Arhitektonsko rješenje tog problema prepustio je arhitektu Giacomu Zammattiu, kojeg je još 1883. pozvao da iz Trsta dođe u Rijeku, kako bi nadzirao gradnju novog kazališta bečkih arhitekata Fellnera i Helmera. (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, str: 5-6)
1882. U Rijeci je osnovana neka vrst službe
hitne pomoći, godinu dana prije one u Beču i 27 godina 
prije zagrebačke. (Izvor: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji)
1882. Andrija Mohorovičić (Volosko kraj Opatije, 23. siječnja 1857. - Zagreb, 18. prosinca 1936.) (slika desno), istaknuti hrvatski i svjetski znanstvenik na području meteorologije i seizmologije i jedan od najvećih hrvatskih učenjaka svih vremena imenovan je učiteljem matematike i fizike u nautičkoj školi u Bakru. Tu dolazi prvi put neposredno u dodir s meteorologijom i očito ga je poučavanje ovog predmeta ponukalo da se počne dublje baviti ovom znanošću. Matematiku i fiziku studirao je na Filozofskom fakultetu u Pragu od 1875. do 1878. godine, gdje je usavršio i češki jezik. Jedan od profesora bio mu je glasoviti fizičar Ernst Mach. Govorio je uz materinji jezik talijanski, engleski, francuski i njemački, te dobro poznavao latinski i starogrčki. Odmah po stupanju na radno mjesto u školi Bakar, Mohorovičić se počeo baviti znanstvenim radom. Potaknuo je osnivanja meteorološke postaje u Bakru koja je započela s radom 01. Svibnja 1887. Posebnim dekretom 1888. godine, Mohorovičiću je zbog njegovog znanstvenog rada dodijeljen naslov profesora. Na inicijativu Pomorske oblasti u Bakru, u Zagrebu je već 1921. održana anketa o osnivanju Instituta za oceanografiju pod predsjedanjem akademika Andrije Mohorovičića. Epohalan je njegov znanstveni dokaz postojanja granične plohe koja odjeljuje koru od plašta Zemlje. Ta je ploha nazvana u njegovu čast Mohorovičićev diskontinuitet ili kraće MOHO. Nazivi poput Mohorovičićev zakon o povećanju brzine valova potresa s dubinom, Mohorovičićeve epicentrale, Mohorovičićev seizmograf i Projekt Mohole (bušenje Zemljine kore do njezina plašta) govore o njegovu ugledu koji uživa među svjetskim seizmolozima. Mohorovićić je utemeljio seizmološku službu u Hrvatskoj, a njegova teorijska razmatranja ponašanja građevina pri potresu vizionarsko je djelo koje se može smatrati osnovom suvremenog protupotresnog graditeljstva. Njegovim imenom nazvan je i jedan krater na Mjesecu. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, Marijana Marinović: Bakarska nautika – od sedmogodišnje srednje škole do pomorske akademije, Također: Institut za oceanografiju i ribarstvo, Mira Zore-Armanda: RAZVOJ FIZIČKE OCEANOGRAFIJE NA JADRANU, Također: Encyclopædia Britannica, Andrija Mohorovičić)
1882. Aleksandar Lochmer (Senj, 24. veljače 1856. - ?),
još jedan veliki znanstvenik imenovan je učiteljem engleskog jezika u nautičkoj školi u Bakru. Time je bakarska nautička škola postala prva škola u Hrvatskoj u kojoj se predavao engleski jezik i škola iz koje je potekla prva engleska jezična literatura u Hrvatskoj. Lochmerovo ime vezano je uz prvu čitanku, prvi englesko - hrvatski rječnik, uz prvu englesku gramatiku na hrvatskom jeziku, uz prvu fonetiku engleskog jezika na hrvatskom, čitav niz drugih popularnih priručnika za učenje engleskog jezika, te uz osnivanje lektorata za engleski jezik na Zagrebačkom sveučilištu. Uz engleski jezik predavao je i povijest i zemljopis. Bio je uz nastavu zadužen i za vođenje školske knjižnice. Njegov znanstveni rad i stručno usavršavanje na području engleskog jezika donio mu je 21. listopada 1886. godine naslov profesora i stalnu službu u nautičkoj školi u Bakru. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, Marijana Marinović: Bakarska nautika – od sedmogodišnje srednje škole do pomorske akademije, Također: Filozofski fakultet IVO VIDAN: The Department of English, Također: Mladen Vitezić: Aleksandar Lochmer)
1882. otvorena je "Riječka Ljuštionica riže" (Prima Fabrica Fiumana Per La Pillatura Del Riso) smještena je u nekadašnoj industrijskoj zoni na cesti Via Volosco, a današnjoj ulici Milutina Barača. Projektirana je godine 1881., prema nacrtima riječkog arhitekta Mate Glavana. Kada je otvorena bila je najveća ljuštionica riže u Monarhiji i jedan od najvećih pogona te vrste u svijetu. U drugoj polovici 19. stoljeća, Ljuštionica je bila jedno od većih poduzeća prehrambene industrije. Godišnja proizvodnja 1890. iznosila je između 25 do 30 tisuća tona riže. Danas, od zgrade kao takve, nije ostalo gotovo ništa jer je, nakon propasti Ljuštionice nakon Prvog svjetskog rata, u potpunosti rekonstruirana u upravnu zgradu Rafinerije nafte.
1883. 08. Veljače gradski Magistrat izdaje Dozvolu za izgradnju riječke Rafinerije na riječkom izvangradskom području Ponsal (Mlaka), nakon što je 11. Prosinca Odjelu javne sigurnosti gradskog Magistrata upućen zahtjev za dopuštenje za izgradnje rafinerije. To je bio znak za početak radova na Ponsalu. Brežuljkast i krševit teren zaravnavalo se miniranjem, a tako dobivenu građu koristilo se za usporednu izgradnju Petrolejske luke ispred Rafinerije (izgradnja luke započela je 14. Prosinca 1882). S Ponsala će biti ukupno odstranjeno 430 tisuća tona kamene građe. (Izvor: Velid Đekić: INA rafinerija nafte Rijeka 1882. - 2011., Također: Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata, Također: Prerada nafte u Rijeci 1882. - 2005.)
1883. 16. Veljače Gradsko vijeće donijelo odluku o gradnji novog općinskog kazališta. Kasnije te godine počinje i izgradnja po projektu uglednih bečkih arhitekata Fellnera i Helmera, koji su podigli 53 kazališta diljem Europe. Arhitekti su se protivili poziciji kazališta jer su mislili da nasuti teren na kojem je općina planirala izgradnju nije dovoljno čvrst. Kasnijih godina ta se njihova tvrdnja i potvrdila. Naime, 1970. godine kazalište je zbog dotrajalosti i propadanja terena zatvoreno, a obnova je, uz velike troškove trajala 11 godina.
1883. 05. Lipnja Ugledni bečki arhitekti Fellner i Helmer dostavljaju Gradskom poglavarstvu konačne nacrte za gradnju novoga riječkog kazališta. (Izvor: Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 482, Igor Žic: Zaboravljeni Klimt u Rijeci)
1883. Emidio Mohovich, najugledniji riječki tiskar i litograf, vlasnik tvrtke Stabilimento Tipo-litografico nabavlja litografsku prešu za brzotisak, kojom jemogao tiskati litografije u boji ili - kromolitografije - kako su ih tada nazivali. Mohovich je zaposlio i vrsnog majstora litografa, G. Douarchea. Sudeći po imenu bio je Francuz, pa je i zanat vjerojatno izučio u domovini prvih modernih ilustratora, autora kreativno oblikovanih plakata što su ih upravo 
sedamdesetih i osamdesetih godina radili znameniti Jules Cheret i drugi pioniri novoga medijskog oružja - litografskog plakata u boji.
1883. Početkom te godine "Pomorska uprava Riječka" kupila je lokomobil s "elektrodinamičkim aparatom" (vjerovatno se ovo odnosi na dinamo-generator) kako bi se osiguralo
osvjetljenje za potrebe noćnog rada u luci i skladištima. (Izvor: Elektroprimorje Rijeka 1881.-1947.-2007., Rijeka 2007., str. 43.)
1883. 20. Lipnja Milutin Barač (Paukovec, 14. Veljače 1849. – Sveti Ivan Zelina, 22. Srpnja 1938.) (Slika desno), tehnički direktor riječke Rafinerije mineralnih ulja u osnivanju, doseljava se iz Beča u grad gdje ga čeka direktorsko mjesto u novoj i najvećoj europskoj rafineriji, u Rijeku. Barača su iz Rijeke italijani protjerivali tri puta. Prvi put se, u Rujnu 1920., žalbama iintervencijama uspio izboriti za ostanak u Rijeci, drugi je put, 1921., ipak bio prisiljen napustiti grad. No, ni tada, Barač ne posustaje. Nakon ponovnih intervencija, polazi mu za rukom vratiti se u Rijeku. Treći put,međutim, izgon je neopoziv. Konačna naredba o protjerivanju uručena mu je 13. Siječnja 1922. Nakon 
moždanog udara prvih dana 1933. nije se uspio oporaviti. Milutin Barač umro je 22. Srpnja 1938. Pokopan je na groblju u Donjoj Zelini. (Izvor: Wikipedia, MILUTIN BARAČ, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 61, Velid Đekić: MILUTIN BARAČ, Također: USSUD1, Milutin Barač, Također: Moja Rijeka, Velid Đekić: Milutin Barač stigao u Rijeku)
1883. 25. Srpnja i prije nego je rafinerija bila dovršena, jedrenjakom "Paragon" iz Philadelphije u Riječku petrolejsku luku stiže prvi teret sirove nafte i to 4.841 barila nafte. Nafta je preko oceana putovala u drvenim bačvama, te je sa broda iskrcana na barke i njima dopremljena do obalnog mola. Na slici ljevo, kako se nekad iskrcavala nafta u Rijeci. (Izvor: INA: Prerada nafte u Rijeci 1882.-2005. (urednik mr. sc. Velid Đekić), Također: Pregledni članak, Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata)
1883. 05. Kolovoza Milutin Barač potpisuje prvi privremeni pravilnik za iskrcavanje nafte u riječkoj luci. Od tada je u Rafineriji uvedeno danonoćno dežurstvo. (Izvor: Marijan Kolombo: 100 godina Riječke rafinerije 1882-1982 - monografija , Izdavač: INA Rafinerija nafte Rijeka, 1982.)
1883. 07. Kolovoza u Rijeci je rođen Eugenio Celligoi, ugledni riječki arhitekt i građevinar, vlasnik riječkog građevnog 
poduzeća "Celligoi". Rođen je kao treće od devetoro djece. U Rijeci je završio osnovnu i četiri niža razreda srednje škole, a u Trstu Višu tehničku školu koju je pohađao od 1897. do 1902., kada je maturirao. Između 1902. i 1903. boravio je u Beču gdje je bio zaposlen u tvrtki "Antal Gurlich". Po povratku u Rijeku trajno se zaposlio u očevu građevinskom poduzeću. Godine 1904. u Rijeci i okolici sagradio je prvu Vila Celligoi, godine 1907.-1908. Najamnu kuća Gilić, Kuću Rumen i Kuću Wadas – Euseppi, 1908. Kuću Woloschin, Vilu Kramar, ladanjsku Vila Nadory, Kuću Slavich, 1909. Kuću Vuolo i Colela, 1910. Kuću Franck – Kiss, 1912. Samostan benediktinki, potkovasti tlocrt građevine s nišama, na groblju Kozala te 1910. veslački paviljon na velikom molu. Godine 1910. Eugenio stječe pravo na obrtnicu majstora graditelja (costruttore edile), te se nakon toga na projektima potpisuje umjesto oca, koji, zašavši u šezdesete, krajem 1911. zatvara poduzeće. Već početkom 1912. g. Eugenio zajedno s austrijskim arhitektom Theodorom Träxlerom osniva tvrtku "Eugenio Celligoi i drugi" (E. Celligoi e Compagno – Imprese Edili). Ta je firma izradila 16 projekata za lučka skladišta, a najveće im je djelo "Teatro Fenice" sagrađeno i otvoreno 02. Svibnja 1914. Vješto je upotrebljavao domaći kamen, oblagao pročelja crvenom opekom, te često primjenjivao kovano željezo. (Izvor: Sveučilište u Rijeci Filozofski fakultet, Marina Koprivnikar: TEATRO FENICE – BUDUĆNOST IZ PEPELA)
1883. 16. Kolovoza Zatraženo od Riječkog magistrata da pregleda dovršene radove u Rafineriji nafte i da izda tzv. industrijski certifikat. (Izvor: Forum Croinfo.net, Kolovoz - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1883. 31. Kolovoza Posebna komisija Riječkog magistrata pregledala izgrađena postrojenja Rafinerije nafte, te na licu mjesta, zapisnički utvrdila "da ništa ne priječi, što se komisije tiče, da se rafinerija otvori i stavi u pogon". (Izvor: Forum Croinfo.net, Kolovoz - značajni događaji, Autor: Ilirija, Također: 100 godina Riječke rafinerije, str.14)
1883. 12. Rujna Nakon što je posebno gradsko povjerenstvo posljednji put provjerilo stanje radova na novoj rafineriji nafte na Ponsalu, Milutin Barač (Slika desno), graditelj najveće europske rafinerije svoga vremena, riječke, ujedno rafinerije koja je prva u Europi naftu prerađivala na industrijski način, pismeno je izvijestio lokalnu policiju: "Ovime si dopuštam obavijestiti Vas da je Rafinerija nafte na Ponsalu 13. ovog mjeseca biti djelomice puštena u pogon". (Izvor: INA: Prerada nafte u Rijeci 1882.-2005. (urednik mr. sc. Velid Đekić), Također: Pregledni članak, INA Rafinerija Rijeka, Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata)
1883. 14. Rujna riječka je Rafinerija i službeno otvorena. Zahvaljujući njezinu, za to doba nevjerojatno golemom preradbenom kapacitetu od 60 tisuća tona godišnje, s riječkom se Rafinerijom nije mogao mjeriti niti jedan istovrstan pogon na kontinentu. Evo kako je pogon na Mlaki doživio nepoznati mađarski autor 1896.:
"Veliki industrijski kompleks rafinerije nazire se već izdaleka zbog mirisa petroleja i visoko posloženih bačvi. Golemo industrijsko područje, sa svojim parobrodom-cisternom i ostalim brodovima, uvozi i prerađuje američku i rusku naftu, prerađujući je metodom isparavanja i čišćenja. Površinu od gotovo 12 jutara na kojoj leži tvornica, izgrađena 1883, trebalo je doslovce oteti od krša. U tvornici se nalaze prave ulice s crvenim i plavim tankovima, a u njoj se može naći između 300 i 500 zaposlenika. Tračnice povezuju veliku tvornicu s Petrolejskom lukom, koja zbog protupožarne zaštite ima zaseban bazen, te prostrano pristanište za privez morskih brodova što prevoze naftu."
Rafinerija je pod Baračevim vodstvom radila izvanredno. Iskorištenost kapaciteta do sredine 1890-ih bila je zavidnih 95 posto. Dioničari su isplaćivali dobit između 60 i 80 posto godišnje, a uloženi kapital vratio se deseterostruko. Nakon što se pokazao kao izvanredno uspješan graditelj i direktor riječkog pogona za preradu nafte, Barač je imenovan na dužnost tehničkog direktora pet rafinerija u današnjih pet europskih država: Rijeka u Hrvatskoj, Brašov u Rumunjskoj, Oderberg u Češkoj, Budimpešti u Slovačkoj i Drohobicu u današnjoj Ukrajini. O tomu na svoj način svjedoče tehnički crteži za rafinerije Oderberg i Brašov s Baračevim potpisom što se čuvaju u Rijeci. Sve to omogućuje Društvu da poveća udio u podmirivanju potražnje za derivatima na više od polovice ukupnih austro-ugarskih potreba. Glavni proizvod nije, međutim, bio motorni benzin već rasvjetni petrolej, a potom parafin i maziva ulja. Benzin se do kraja 19. stoljeća smatrao usputnim proizvodom te se primjenjivao u medicini i za čišćenje. U počecima se kao nus proizvod benzin ispuštao u more. Inače, kao kuriozitet, američka Rafinerija "Bradford" je najdugovječnija radno aktivna rafinerija u SAD-u, u pogonu od 1881. godine, što će reći manje-više vršnjak riječke, samo dvije godine starija. U trenutku probnog puštanja u rad prvih postrojenja na Mlaki, riječka Rafinerija je najveći je pogon za preradu crnog zlata na evropskom kontinentu. (Izvor: INA: Prerada nafte u Rijeci 1882.-2005. (urednik mr. sc. Velid Đekić), Također: Pregledni članak, INA Rafinerija Rijeka, Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata)
1883. u Rijeku se iz Trsta doseljava
Giovanni Fumi, slikar, dekorater i restaurator, rođen u Veneciji 1849. godine. U Rijeci djeluje do svoje smrti 1900.godine. Slikao je pejzaže, portrete i slike sakralnog karaktera te dekoracije. Slikao je na mramoru, staklu i svili te izra|ivao mozaike.U sedamnaest godina svoga djelovanja u Rijeci naslikao je veliki broj slika, zidnih dekoracija eksterijera i interijera u komunalnim, privatnim zgradama, hotelima, tvornicama, ljekarnama te vilama i ljetnikovcima. Svoje djelovanje započinje u Rijeci 1883. godine restauracijom Gradske vijećnice. Godine 1889. dekorira dio unutrašnjosti i fasadna međuprozorska polja mansardnog dijela palače Filodrammatica na Korzu. Već u prvim godinama djelovanja u Rijeci planira i 
gradi svoju kuću i atelier na predjelu Plase. Godine 1898. prijavljuje se kao intagliatore in legno – drvorezbar, a ne slikar dekorater.
1883. 21. Rujna godine u brodogradilištu na Pećinama, s navoza brodogradilišta Josipa Bačića Belca porinut je zadnji od četiri velika jedrenjaka duge plovidbe s drvenim trupom koji su sagrađeni u Rijeci ili Sušaku. Jedrenjak je bio "Capricorno" (slika desno), sagrađen za sušačku obitelj Kozulić. Po završetku broda kalafati odlaze u arsenale u Pulu i Trst, a oni koji su ostali još ponešto popravljaju i obnavljaju stare jedrenjake do konačne likvidacije ove tradicionalne privredne djelatnosti. (Izvor: PETAR TRINAJSTIĆ: 3.MAJ, STOLJEĆE MODERNE BRODOGRADNJE U RIJECI 1905. - 2005., GRAFIKA ZAMBELLI, 2005, Također: Radojica Fran Barbalić – Ivo Marendić: Onput, kad smo partili, MH – Ogranak u Rijeci, 2004., str. 51.)
1883. 24. Listopada svečano je predstavljena velika vijećnica u riječkom Municipiju. Na stropu je bila freska Giovannija Fumija koja je predstavljala riječki grb, a na zidovima su bili uljeni portreti cara Franje Josipa, mađarskih guvernera i istaknutih Riječana (Adamić, Scarpa). Danas, nakon pregradnje 2000. godine, u tom prostoru je studio lokalne televizije Kanal Ri. (Izvor: Croinfo.net, Forum, Listopad - značajni događaji, Autor, Ilirija, Također: PPMHP, Facebook)
1883. Na visokom zidu starog kapucinskog samostana prema Trgovačkom trgu (danas Trg Žabica) izvedena je mala fontana sa žabom iz čijih usta teče voda. Na zidu je bila i Bogorodica s Kristom ispod koje je bila uzidana engleska, metalna, topovska kugla iz 1813. godine. Sve je uništeno 1904. rušenjem zida zbog početka gradnje nove crkve. Od fontane ostao je do danas tek naziv za trg Žabica, a od više engleskih topovskih kugli moguće je vidjeti samo onu uzidanu lijevo od ulaza u crkvu svetog Vida.
1883. godine
Venecijanski isusovci su u dvorcu Nova Kraljevica, otvorili svoj kolegij s prirodoslovnim i fizikalnim kabinetom i bogatom knjižnicom. Oni su dogradili i kat na dvorcu. Godine 1886. bilo je u kaštelu 111 osoba, a među njima: 32 filozofa, 18 retoričara i 29 novaka skolastike. Isusovci su u Kraljevici ostali dvadeset i pet godina, a potom su prešli u Cremonu.
1883. 11. Studenog u Budimpešti umire Géza gróf Szapáry de Szapár, bivši riječki guverner (od 26. Veljače 1873. do 11. Studenog 1883.) rođen u Bratislavi 27. Rujna 1827. Rijeka mu je pokazala svoju zahvalnost za njegovu službu imenovanjem 
rive po njegovom imenu - Riva Szapary.
1883. 19. Studenoga nakon što je Gradsko poglavarstvo grada Bakra uputilo Visokoj kraljevskoj zemaljskoj vladi, Odjelu za bogoštovlje i nastavu, dopis u kojem traži zajam za gradnju nautičke škole i nakon što je zajam odobren, 19. Studenoga 1883. je položen kamen temeljac za gradnju nove školske zgrade nautičke škole (slika ljevo). Julije Stanisavljević, kraljevski inženjer kao nadziratelj gradnje nautičke škole, predao je već 03. Listopada 1884. zgradu na uporabu ravnatelju Luki Roiću. Sagrađena je na mjestu gradske ribarnice koja je radi gradnje nove školske zgrade srušena. Cijela je zgrada imala 340 m², 12 prostorija od kojih su 4 bile opće učionice, te 3 specijalizirana kabineta za fiziku, nautiku i prirodopis. Kao najzaslužnija osoba za izgradnju nove zgrade u Programu škole imenuje se Ivan Vončina, predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu. Ta je zgrada služila kao škola sljedećih 20 godina. Godine 1903. hrvatska je vlada odlučila financirati gradnju nove i veće zgrade, a staru školsku zgradu je nakon preseljenja otkupilo od grada "dioničko Društvo za gradnju vila hotela u Primorju". Danas je ta zgrada bakarski Hotel "Jadran" (slika ljevo). (Izvor: Izvorni znanstveni članak, Marijana Marinović: Bakarska nautika – od sedmogodišnje srednje škole do pomorske akademije)
1883. 29. Studenog nakon odobrenja Statuta osnovan je Klub za prirodne znanosti u Rijeci (Naturwissenschaftlichen Club in Fiume/Club di scienze naturali in Fiume). Peter Salcher ubrzo je održao predavanje “Fotografija brzih pokreta”. Kao zanimljivost Statuta može se navesti da su se predavanja mogla održavati na bilo kojem jeziku (Čl. 23). Od 1896. započelo se s izdavanjem Priopćenja Kluba za prirodne znanosti, dvojezičnoga njemačko-talijanskog izdanja u kojem su se uz izvješća s predavanja, publicirali i značajniji znanstveni i stručni radovi. Unutar Kluba djelovalo je i nekoliko sekcija: 1. Komitet za Röntgen, osnovan 1896. s ciljem nabave rendgenskog aparata, što je i ostvareno 1897. Predajom aparata gradskoj bolnici 1899., rad je tog komiteta završen; 2. Fotografska sekcija osnovana je krajem 1896., a prvi predsjednik bio je A. Riegler. Ova je sekcija povremeno organizirala izložbe fotografija na kojima su i žene bile aktivne sudionice; 3. Sekcija za prethistorijska istraživanja osnovana je 1896., nakon otkrića ostataka kaštelira na području Velog Vrha na Drenovi. Usko je surađivala s Gradskim muzejom. Od same ideje o osnivanju do 1902., prof. Salcher obnašao je sve dužnosti u Klubu, bio je urednik njemačkog dijela Priopćenja, sam je održao 31 predavanje, a bio je aktivan u Komitetu za Röntgen i u Fotografskoj sekciji. (Izvor: Acta medico-historica Adriatica, Vol.7 No.2 Prosinac 2009., Ana Alebić Juretić, 2008. godina triju obljetnica, Također: Ervin Dubrović: Arte miracolosa: stoljeće fotografije u Rijeci, Izdavacki Centar Rijeka, 1995)
1883. Srušeno staro Adamićevo kazalište.
1883. Uz Tvornicu torpeda i luku, 1883. godine je još jedan prostor u Rijeci dobio električno svjetlo. Bila je to sala
Obrtničkog udruženja smještena u zgradi Patriotskog kazina (kasnije Narodne čitaonice, danas Radio Rijeke). (Izvor: Nana Palinić: 125 godina električne energije u Rijeci, HEP, Rijeka 2006., str. 30.)
1883. Riječki gradonacelnik Giovanni de Ciotta na nasutom podrucju gdje već postoji Ribarnica, gradi placu (tržnicu), a na dijelu bliže Riječini počimlje gradnja Riječkog kazališta. Prvo je srušeno staro Adamićevo kazalište koje se je nalazilo na mjestu sadašnje “Palazzo Modello” (Gradska Knjižnica), čiji je stražnji kraj duboko ulazio na Novu Riječku prometnicu Riva
1883. počinje gradnja palače Komunalne štedionice, danas poznate kao Palazo Modello (Palazzo Modello na slici ljevo). Projektanti su Felner i Hellmer, isti Bečki dvojac koji je projektirao i novo kazalište "Teatro Comunale Verdi".
1883. 03. Prosinca nakon što je ugarsko ministarstvo trgovine i industrije dozvolilo da se u Rijeci podigne prva telefonska mreža, uvedena je prva telefonska linija u Rijeci. Linija je postavljena između ureda-pisarnice firme Steinacker & Co. (predstavništvo Mađarske opće kreditne banke (Magyar Általános Hitelbank) u Rijeci. Predstavništvo je djelovalo od 1880, isprva pod imenom Steinacker i C.o., pod vodstvom Artura Steinackera, a od 1887. do 1908. transformirano u Riječku kreditnu banku (Fiumei hitelbank, Banca di Credito Fiumano). Predsjednik njezina Upravnog vijeća bio je gradonačelnik Giovanni Ciotta.) i Ljuštinice riže u Industrijskoj ulici. Liniju je postavio inžinjer Giuseppe Blau. (Izvor: djelomično: ANTUN HERLJEVIĆ:
RAZVOJ POŠTANSKE SLUŽBE S OSVRTOM NA POŠTU U RIJECI, Također:Igor Karaman: Razvoj stanovništva i privrede u urbanom sustavu grada Rijeke..., Historijski zbornik, god. XXXIX, 1986., str. 105.)
1884. Veljača Graditeljski radovi na novoj Petrolejskoj luci na Mlaci završeni su u cijelosti, što gradski list "La Bilancia" opisuje:
„Ovih smo dana posjetili novu luku namijenjenu ukrcaju i iskrcaju nafte. I ostali smo začuđeni, primjećujući kako na onomu mjestu gdje prije 15 mjeseci nije bilo ničeg osim vode, sada postoje riva i lukobrani. Solidne su gradnje i zatvaraju lijep bazen, dovoljno prostran da u njega stane pet velikih brodova. Osim kamenoga vanjskog lukobrana i još nekih sitnica, radovi u luci su završeni. Ne zamjećuje se niti jedna pukotina, vrlo je čvrsto i sve je učinjeno vrlo precizno. To što je velik građevinski zahvat završen u kratkom roku, nije utjecalo na solidnost radova. Treba pohvaliti riječku tvrtku koja je dobila posao i vodila radove, pogotovo tehničkog direktora, inženjera g. Gius. de Learda, koji je neumornim zalaganjem pridonio tomu da se radovi završe u predviđenom roku, bez ikakvih posljedica za kvalitetu učinjenog.“
Kako je 1885. zabilježio riječki građevinski inspektor Antal Hajnal, luka je izgrađena na velikoj padini. Priobalje se spušta prema moru od nula do četiri metra ispod razine mora, a vanjski dio lukobrana podignut je na pravom ambisu, na tlu 30 metara ispod morske razine. Nasuprot tomu što je vanjski gat izgrađen nad ponorom, uz obalu se moralo jaružati. Luka je u prosjeku duboka sedam metara, s tim da se morsko dno u njoj naglo spušta. Lučki bazen ima površinu od 1,9 hektara i graditelji su u njemu predvidjeli mogućnost uzdužnog privezivanja pet velikih broda, ili šest manjih. Sirovina je u novu, 
specijaliziranu luku prvih nekoliko godina stizala iz američkih izvora, a nakon toga nafta s kavkaskog područja, s vremenom i iz drugih dijelova svijeta. (Izvor: INA: Prerada nafte u Rijeci 1882.-2005. (urednik mr. sc. Velid Đekić))
1884. 10. Svibnja Plemenita contessa Hedviga Zichy-Wimpfen, žena tadašnjeg guvernera grada Rijeke Augusta de Zichyja, pokreće inicijativu za gradnju dječjeg vrtića za djecu radničkih obitelji iz tadašnjeg prigrada na zapadnoj strani grada,"Asilo Clotilde"(nacrt po projektu Emilia Ambrosinia na slici desno), u znak sjećanja na sretan događaj rađanja princeze u Rijeci. Tog je dana postavljen kamen temeljac za filantropsku instituciju čiju će neospornu potrebu prihvatiti cijela populacija Rijeke zahvalna na tom činu. Na ideju dolazi nakon što je nadvojvotkinja Clotilda, žena ugarskog palatina u Rijeci, 9. 5. 1884. rodila kćer. Nadvojvoda Josip, ugarski palatin, često je sa svojom obitelji boravio u Rijeci koja je bila njihova zimsko boravište. Obitelj je boravila u svojoj palatinskoj riječkoj rezidenciji Vili Giuseppe. Za arhitekta je izabran Ambrosini. Projektirao ga je u duhu kasnoga historicizma. (Izvor: Akademija primjenjenih umjetnosti, Rijeka, Branko Metzger-Šober: Secesijska arhitektura Emilija Ambrosinija na riječkom Korzu, Također: RiVrtići, Povijest)
1884. 30. Lipnja Robert Whitehead dobiva od francuske vlade orden viteza Legije časti za svoj doprinos razvoju francuske mornarice. U stvari im je 
prodao torpeda i savjetovao ih kako da ih što bolje iskoriste i kako da ih što bolje montiraju na svoje brodove. (Izvor: http://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/, RIJEČKA KRONOLOGIJA - DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN, 30.06.1884.)
1884. Heinrich von Littrow (slika ljevo), pomorski časnik, znanstvenik i pisac (Beč, 26. Sječnja 1820. – Opatija, 24. Travnja 1895.) objavio je prvi riječki ilustrirani turistički vodič "Fiume und seine Umgebungen" (Rijeka i okolica), što ga čini nezaobilaznom figurom lokalne povijesti. S njim počinje sustavnije čitanje grada. Pogledaj ovdje članak Igora Žica.
1884. Delta je te godine godine zauzimala prostor od 26.684 metra kvadratnih, a 1921. godine njena je površina iznosla već 140 tisuća metra kvadratnih. Uz nasipavanje Delte produživalo se novo korito Rječine, a stari naziv franjevačke Brajde sačuvao se u imenu Brajdica. Nakon radova na novom koritu Rječine iz 1854. godine, između Mrtvog kanala i novog korita Rječine pojavio se je teren trokutastog oblika koji je zbog sličnosti s grčkim slovom dobio naziv Delta. (Izvor: Radmila Matejčić:"Kako čitati grad")
1884. izgrađena je Palača Jadran (Palazzo Adria) kao sjedište velike mađarske brodarske kompanije po projektu Vilmosa Freunda, ali su ga u Rijeci modificirali arhitekti Franjo Matijasić i Giacomo Zammattio tijekom izgradnje Venecijanski kipar Sebastiano Bonomi izradio je za veća pročelja po četiri velike skulpture, personifikacije kontinenata (Europa, Amerika, Afrika, Azija) i pomorskih zanimanja (kapetan, pilot, kormilar, strojar) (slika desno).
1884. prof. Peter Salcher objavljuje knjigu (štampao ju je Emidio Mohovich) o klimi u Rijeci i Opatiji (Das Klima von Fiume-Abbazia nach meteorologischen
Beobachtungen). U toj je knjizi, i na danas važeći način, obradio i interpretirao
meteorološke podatke koji mogu poslužiti za usporedbu današnjih vrijednosti u svrhu
praćenja promjene i varijacije klime. (Izvor: Ana Alebić-Juretić, Zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije 1900-2000, Rijeka 2000., str. 20 - 32., Također: Katušin, Z. (1978) Glavna meteorološka stanica u Rijeci (Povodom otvorenja
nove zgrade stanice 1. XII 1977), Vijesti Republičkog hidrometeorološkog zavoda
SR Hrvatske, 28 (4), 53-57)
1884. 23. Srpnja Gradsko vijeće je donjelo zaključak da se izradi projekt, besplatno ustupi gradsko zemljište i organizira natječaj za izgradnjuvojarne mađarskog Honveda po projektu arhitekta Izidora Vauchniga. (danas je to zgrada Narodnog učilišta naŠkoljiću). 06. Listopada 1884. je započela gradnja zgrade. (Izvor: Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad / Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, str: 410-524, Također: Lokalpatrioti, Tema: Caserma Honved na Školjiću, 
Također: Lokalpatrioti, RIJEKA-što je bilo nekad i što je sad, Također: DAR, TEHNIČKI UREDI GRADA RIJEKE 1845-1945, Rijeka, 1979.)
1884. 01. Rujna postavljen kamen temeljac za zgradu Pomorske uprave u Rijeci (danas uprava Luke Rijeka). Zgradu 
je projektirao Jozsef Hubert. Radovi su počeli u Lipnju 1884., kada je srušeno skladište br. I. Gradnja je bila povjerena poduzetnicima Ambrosiniju i Conighiju, a zgrada je bila pod krovom 1885. godine. U prizemlju su uređene kancelarije za lučke urede, prostorije za pilote i spremišta, a na prvom katu
učionice za nautičku školu. Na drugom katu bila je rezidencija pomorske uprave. Zgrada je dovršena 1885. Na slici ljevo je pogled na luku bez zgrade lučke uprave, a na slici desno je isti pogled sa već izgrađenom zgradom. Autor obje fotografije je Ilario Carposio (Trento, 1852. – Rijeka, 1921.), jedan od najvećih riječkih umjetničkih fotografa. (Izvor: Igor Žic: Riječka luka kroz stoljeća, (članak 9/10), NOVI LIST 2001.Također: LPR, forum, Tema: Upravna zgrada "Luka Rijeka" (1885), Također: Građevinar 7/2015, INDUSTRIJSKA BAŠTINA, :Branko Nadilo i Krešimir Regan: RAZVOJ RIJEČKE LUKE I NJEZINI SADRŽAJI, Građevine koje predstavljaju svjetsku vrijednost)
1884. 06. Listopada započinje gradnja vojarne namijenjene mađarskom domobranskom bataljunu (Royal Hungarian Honvéd) (slika ljevo). Gradnju je izvodio 
poduzetnik Antonio Jugo. Bila je namjenjena mađarskim vojnicima, a nadzornik radova bio je Ugo Pagan, riječki arhitekt i graditelj. On je također bio i izvođač radova pri gradnji Crvene kuće u luci Baroš. Vojarna je završena 1885 godine. Poznata je i po događaju kada su se tamo zatvorili vojnici Bana Jelačića i izvjesili hrvatsku zastavu. Kasnije, od od 18. Ožujka 1955. to je NARODNO SVEUČILIŠTE U RIJECI, pa od od 13. Travnja 1958. NARODNO SVEUČILIŠTE i na kraju NARODNO UČILIŠTE - USTANOVA ZA OBRAZOVANJE I KULTURU U RIJECI. (Izvor:Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad / Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, str: 410-524, Također: Lokalpatrioti, Tema: Caserma Honved na Školjiću, Također: Lokalpatrioti, RIJEKA-što je bilo nekad i što je sad, Također: DAR, TEHNIČKI UREDI GRADA RIJEKE 1845-1945, Rijeka, 1979.)
1884. 02. Studenog u 10 sati prije podne svečano otvorena parobrodska linija Rijeka - Volosko - Opatija - Lovran novim i elegantnim parobrodom "Abbazia" (Slika desno) sagrađenim u Trstu. Bio je priređen izlet do spomenutih mjesta, a sutradan ujutro brod je započeo svoju redovitu linijsku plovidbu dva puta na dan, u 10 sati prije podne parobrod kreće iz Rijeke prema Lovranu, a drugi put u 3 sata poslije podne iz Lovrana prema Rijeci. Tu je prugu otvorio Mate Švrljuga kapetan duge plovidbe. Brodarsko društvo "Mate Švrljuga i drugovi" utemeljeno je te godine i pokazalo se pravim konkurentom svim ostalim društvima. Mate Švrljuga je bio čovjek čija riječ je imala težinu u pomorskim krugovima. Bio je desetljećima nezaobilazan čimbenik u pomorskoj politici nekadašnjeg carstva i buduće kraljevine. 1892. godine jedan je od osnivača "Ungaro-Croate" ulazi u suradnju s društvom u Ungaro-Croata. Parobrod "Abbazia" je sagrađena početkom 1884. u Trstu za Mate Švrljugu. Parobrod je imao 29,06 m duljine i 4,13 m širine te 69 tona. Na njemu je radilo 4 člana posade uz zapovjednika AlbertaSchneditza iz Mošćenica. "Abazia" je povezivala Opatiju s Rijekom sve do 1901. godine, kada mijenja ime u Magdala. (Izvor: Paluba.info, Parobrodarska društva u Hrvatskoj, Također: zeljeznice.net, Razvoj linijske plovidbe, piše: sali, Posted 19.03.2016, Također: Razvoj turističke arhitekture na zapadnoj obali Kvarnera)
1884. u Opatiji se otvara hotel "Kvarner", smatra se prvim suvremenim hotelom na našoj jadranskoj obali i počinjeobjavljivanje službene statistike o kretanju gostiju (crikvenička "Therapia" 
građena je 1897., ali je riječka "Europa" sagrađena 1874. godine). U početku hitel je imao 49 gostinjskih soba sa samo jednim "mokrim čvorom" po etaži. Svojom pozicijom hotel "Kvarner" (slika desno) je najavio bitne odrednice regulatornog građevinskog pravilnika iz 1892., kojim će i službeno za Opatiju biti propisana soliterna gradnja u zelenilu, uvučena od obalne linije, te orijentacija glavnih pročelja zgrada prema moru. Iduće se godine otvara drugi veliki hotel "Stephanie" (danas "Imperijal"). Nacrt hotela "Kvarner" i prigrađenih 
paviljona, kao i obnovu vile "Angioline" te drugog opatijskog hotela "Kronprinzessin Stephanie" izradio je službeni arhitekt tvrtke "Južne željeznice d.d." nadinspektor Franz Wilhelm iz Beča. (Izvor: Izlaganje sa znanstvenog skupa, Mirjana Peršić: Razvoj turističke arhitekture na zapadnoj obali Kvarnera, Također: D. Radović Mahečić: Preobrazba Opatije 1882.–1897. – počeci turističke arhitekture)
1884. 26. Studenog prvi je puta upaljeno svjetlo na najvišem riječkom svjetioniku koji se tada nalazio na ondašnjem lukobranu Marije Terezije (slika ljevo). Projektant je vjerojatno arhitekt Lajos
Burgstaller (Lajos Luigi Burgstaller). Po nekim podacima podizanje svjetionika stajalo je oko 50 tisuća forinti. Bio je željezne konstrukcije i visok 31 metar. Sama kupola koja se nalazi na vrhu posjedovala je vjetrokaz, svijetlo te kristalne leće nabavljene u Pariškoj tvornici. Reflektor promjera 1.2 metara titrao je naizmjenično bijelom i crvenom svjetlošću. Nakon par godina svjetionik je rastavljen jer je dio lukobrana na kojemu je sagrađen počeo tonuti. Podignut je iznova 1893./1894. na današnjoj poziciji na Mlaki, ali na nivou terena. 1933. prema idejama Andree Bayera izgrađena je današnja zgrada svjetionika i on je ponovo rastavljen i postavljen na tu zgradu sa tri kata. Svjetionik je ojačan armiranim betonom i obučen opekom. Na petom katu zgrade postavljena je i obalna radio postaja (video o povijesti svjetionika pogledajte ovdje) Godine 1992. kristalne Fresnelove leće zamjenjuju seokretnim strojem Tideland s plastičnom lećom, na istosmjernu struju. Svjetionik je automatiziran i uključen u sustav daljinskog 
nadzora. (Izvori: Velid Đekić, INDUSTRIJSKA i tehnička
BAŠTINA, Otkucaji tehničkog srca, Također: Plat-forma.org, više autora: Riječka industrijska baština, 26 Mar 2017, Također: Velid Đekić: Amate Fiume?, VBZ, Zagreb, 2007., str. 157., Također: Arhitektura historicizma u Rijeci 1845-1900., Moderna galerija Rijeka, 2001., str. 622., Također: Moja Rijeka, Damir Jevtić: Priča o svjetioniku na Mlaci, 28.11.2014.)
1884. 01. Prosinca na poziv riječkog gradonačelnika Giovannija Ciotte, a radi nadzora nad gradnjom Hrvatskog narodnog kazališta, u Rijeku dolazi mladi talijanski (tršćanski ) arhitekta Giacomo Zammattio (Trst, 1862. - Trst, 1927.) koji je djelovao u Rijeci. Boravio je u Rijeci do 1904. godine i imao je svoj arhitektonski studio. Tokom svog boravka u našem gradu potpisao je razna arhitektonska zdanja među kojima su najistaknutija kuća Whitehead, casa Veneziana u ulici Dolac (1886.), Palača Ploech (1888.), Filodramatika (1889.), mnoge građevine u Industrijskoj ulici. U Ulici Dolac projektirao je sedam stambenih kuća za Roberta Whiteheada, vlasnika Tvornice torpeda, uglovnicu za Riječku banku te mušku i žensku građansku školu (1885.). Autor je projekta za četvrt Brajda gdje je sagradio 12 stambenih zgrada. Projektirao je i nadgledao i brojne mauzoleje i grobnice utjecajnih riječana na groblju Kozala, a najljepša i najveća među njima je mauzolej obitelji Whitehead (1897.-1890.) koja je i najveća grobnica iz doba secesije u Hrvatskoj (slika desno). Kada je rad na tom mauzoleju bio pri kraju, Giacomo se vratio u Trst, a rad je dovršio Carlo Pergoli (projektirao i kompleks klaonice na Školjiću, Komunalnu ribarnicu, novu veliku tržnicu, ubožnicu Branchetta...). (Izvor: Daina Glavočić: Arhitektura historicizma u Rijeci, Moderna galerija Rijeka-muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka 2001. Zbornik-I-kongresa, Također: Wikipedia, Giacomo Zammattio)
1884. -1885. navodi se podatak da su tih godina izrađivane slike za gradsko kazalište u Rijeci. Projekt izgradnje novog riječkog općinskog kazališta povjeren je tada već diljem Monarhije poznatom arhitektonskom atelijeru Ferdinanda Fellnera i Hermanna Helmera specijaliziranom za gradnju kazališta i koncertnih dvorana. Po zahtjevu projektanta izrađeno je šest ovalnih slika na svodu gledališta, dvije manje slike ponad svečanih loža i velike slike iznad pozornice (predscena, proscenij). Ti su umjetnici i ranije surađivali sa arhitektonskim ateljeom Fellnera i Helmera za izvođenje unutarnjih dekoracija, pa na temelju ranijeg iskustva na opremanju kazališta u češkom Liberecu (Reichenberg) (1882./1883.), koji je neposredno prethodio riječkom, ponovo su angažirani tada mladi slikari Gustav Klimt, njegov brat Ernst Klimt i Franz Matsch okupljeni u "Družbu umjetnika" ("Die Künstler-Compagnie"). Arhitektonski atelje Fellnera i Helmera bio je glavni naručitelji radova "Družbe umjetnika" za koncertne dvorane i kazališta koje podižu na širem području nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Po dosada uvriježenim podacima Gustav Klimt je naslikao alegorije "Ratnu", "Koncertnu" i "Crkvenu" glazbu, Franz Matsch alegoriju "Operetu", "Ljubav" i "Ples", dok je Ernst Klimt izradio alegoriju kazališta i prikaze anđela nad scenom i ložama. Slike Gustava i Ernsta Klimta i Franza Matscha nisu rađene u tehnici fresaka in situ, nego tehnikom ulja na platnu i naknadno su postavljene na predviđena mjesta, uglavnom u okvire u obliku kartuša izrađenih od štuka. Oni osobno nisu ni odlazili iz Beča i prisustvovali ugrađivanju svojih slika u zadane prostore kazališta i njihova svečana otvaranja. Slike su u Rijeku došle u paketu s projektom kazališta po zamisli glavnog projektanta Ferdinanda Fellnera. Štukature u gledalištu i okviri za slike i 
skulpture u unutrašnjosti rad su bečkih kipara Reinholda Volkla i Siberbauerna. Na slici ljevo svod Hrvatskog narodnog kazališta "Ivan pl. Zajc" u Rijeci sa šest slika na svodu i velika slika iznad pozornice. (Izvor: Institut za povijestmjetnosti, Irena Kraševac: Alegorijske slike Gustava Klimta u riječkom kazalištu, Također: Matica Hrvatska, Igor Žic: Zaboravljeni Klimt u Rijeci)
1885. 12. Siječnja zaslugom inženjera arhitekte Ferdinanda Brodbecka (slika ljevo) koji je postao i prvi predsjednik, i još 30 suradnika (it: soci), osnovan je "Club Alpino Fiumano" (C.A.F.) (Riječki alpinistički klub) (značke kluba na slici desno). Brodbeck je također bio angažiran na izgradnji nove kazališne zgrade (današnje HNK Ivana pl. Zajca). U Prosincu iste godine Brodbeck se vraća u svoj Beč, a za predsjednika društva izabran je odvjetnik Dr. Stanislao Dall'Asta. Društvo je imalo alpinističku sekciju, a od 1906. godine i skijašku sekciju. Godine 15. Svibnja 1902., počinje izdavati vlastitu reviju "Liburnia" koja je izlazila je svaka dva mjeseca do 1915. godine u Rijeci, a nakon Prvog svjetskog rata u Trstu. (Izvor: Ferruccio Burburan, Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 - 1948, Rijeka 2006, str: 17, Također: "Liburnia", br:9, A.D.: La Sezione del Fiume di C.A.I. 1885 - 1963, Također: Hrvatski planinarski savez, Važniji datumi, Također: Hrvatska enciklopedija, alpinizam, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 60, Igor Žic: O PLANINARENJU I POLITICI)
1885. 18. Kolovoza obavljena je i prva proba električne rasvjete u novome riječkom kazalištu. Električna je instalacija testirana sa samo pola snage i testiranje je dalo izuzetno dobre rezultate. "La Bilancia" od 19. Kolovoza je to opisala riječima:
"Blaga bijela svjetlost rasprostrla se po čitavom kazalištu i osvijetlila svaki ugao. Odozgo s divnog lustera padale su zrake tako da je najdelikatnije oko moglo fiksirati lijepe dekoracije kazališta, slike, štukature i crvene baršune sjedalica i loža u čarobnom sjaju."
(Izvor: La Bilancia" , 19. Kolovoza 1885, Također: Hrvatska Enciklopedija, Električna rasvjeta, Također: HNK Ivana pl. Zajca, Prva žarulja u kazalištu-i Rijeci!, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 53, 125 GODINA ELEKTRIČNE ENERGIJE U RIJECI, Nana Palinić: I BI SVJETLOST, Također: HNK Ivana pl. Zajca, POVIJEST I TRADICIJA, Također: Novi List, Nela Valerjev Ogurlić: Uz 130 godina riječkog kazališta - zgrade koja je zadivila tadašnje Riječane, Objavljeno: 4. listopad 2015.)
1885. 09. Rujna Rujna u Rijeci je rođen Armando Hoding (Odenigo) (Rijeka, 09 Rujna 1885. – Milano, 24 Srpnja 1969.) poeta, novinar, političar i diplomata. Zajedno sa Luigi Cussarom, Ginom Sirolom, Ricardom Giganteom i drugima bio je jedan od osnivača i duhovnih vođa riječka iredentistička organizacija "Giovine Fiume", 1910 direktor dnevnog lista "La Bilancia", pokretač novina "Vedetta d'Italia", delegat i ambasador "Talijanske regencije Kvarnera" (Reggenza Italiana del Carnaro). 1915. dobrovoljno se javlja u talijansku vojsku. Vraća se u Rijeku 1919. i sa Iti Baccicem osniva fašističke novine "La Vedetta d'Italia" koje je vodio do Studenog 1920. Od 1923. do 1924. glavni je urednik novina"Corriere Italiano". 1928. postaje diplomata i u toj je ulozi bio konzultant u anbasadi u Bratislavi a nakon toga sekretat u ambasadi u Varšavi. 1935. prelazi u Gratz gdje je na dužnosti konzularnog savjetnika. 1942. je premješten u Hamburg i nakon toga u Bukurešt na poziciji ministra sa višim ovlastima. (Izvor: Baldi's Publications: Scheda biografica, ODENIGO (HODNIG) Armando, Također: Wikipedia, Il Corriere Italiano)
1885. 11. Rujna austrijski inžinjer Mayer iz firme Mayer & Wolff iz Beča instalirao telefonsku liniju između novootvorenog kazališta "Teatro Comunale Giuseppe Verdi", sjedišta gradske policije i glavnog spremišta Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Klaoničkoj ulici na Školjiću. (Izvor: Download Riječko kazalište HNK Ivana pl.Zajca , Dec 14, 2014, Također: HNK Ivana pl. Zajca, POVIJEST I TRADICIJA)
1885. dovršena je izgradnja "Palače Pomorskog Gubernija Rijeka - Kraljevske pomorske uprave" (danas upravne zgrade Luke Rijeka) na gatu Zichy. Zgradu je projektirao Jozsef Hubert prema zamisli inženjera Zambonija. Podignuta je na mjestu bivšeg lučkog skladišta 4. U prizemlju je utemeljen muzej i akvarij s 36 bazena s morskim životinjama, u prizemlju su bile kancelarije za lučke urede i prostorije za lučke pilote i spremišta. Na prvom katu nalazile su se učionice nautičke škole, a na drugom katu rezidencija Kraljevske pomorske uprave i njene pisarne i "Zdravstvenica" (pomorski sanitet). (Izvor: Arhitektura historicizma u Rijeci 1845-1900., Moderna galerija Rijeka, 2001., str. 562.)
|
1885. 03. Listopada Dovršeno je novo "Komunalno kazalište" (slika ljevo) po projektu Fellnera i Helmera, koji su podigli 53 kazališta diljem Europe. Gradonačelnik Giovanni
Ciotta od arhitekta Ferdinanda Fellnera prima ključeve novoga kazališta. Nakon predaje ključeva u šupljinu ispod ulaznih vrata u teatar umetnuta je cijev s planovima izgradnje kazališta, plakatom prve predstave i
primjercima novčanica koje su u to vrijeme bile u optjecaju. Gradnja je stajala 520.000 forinti. U zgradi je korištena električna rasvjeta iz vlastitog izvora. Isti bečki atelje podigao je kazalište u Zagrebu 1895. godine. Prve su predstave bile Aida Giuseppea Verdija i La Gioconda Amilcara Ponchiellija održane 05. Listopada. Kazalište je nosilo naziv "Komunalno" sve do 1913. godine, kada je preimenovano u "Teatro Giuseppe Verdi", u sklopu naraslog, tada već posve otvorenog, talijanskog nacionalizma. (Igor Žic u članku Zaboravljeni Klimt u Rijeci (Matica hrvatska - Vijenac 482) kaže da se to desilo 04. Listopada) (Izvor: Teatari,
povijesni prizori, Rijeka, svibanj 2013, Copyright © Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Također: Nana Palinić: Riječka kazališta - nastanak, kontinuitet i značenje kazališnih zgrada i scenskih prostora u razvitku urbane strukture grada, Zagreb 2008)
1885. 03. Listopada na svečanom otvorenju novog gradskog kazališta, nakon što je na Međunarodnoj izložbi u Parizu 1881. prvi put prikazana usavršena Edisonova žarulja, Riječani su mogli vidjeti prvu električnu rasvjetu. Prva predstava u novom kazalištu održana je dva dana kasnije, 05. Listopada. Generator istosmjerne struje pokretan parnim strojem izradila je tvornica "Ganz" iz Budimpešte. Firma "Ganz" je u našem gradu postala poznatija po njenom kasnijem ulasku u brodograđevnu industriju pod imenom "Ganz - Danubius". "Ganz – Danubius" otvara brodogradilište u Rijeci, brodogradilište u kojem je izgrađen razarač Szent István, brodogradilište koje je proizvodilo opremu za krstarice Novara, i izgradilo nekoliko podmornica, 
brodogradilište koje danas nosi ime "3. maj". (Izvor: Novi List, Nela Valerjev Ogurlić: Uz 130 godina riječkog kazališta - zgrade koja je zadivila tadašnje Riječane, 4. listopad 2015, Također: HNK I.pl. Zajca, Prva žarulja u kazalištu i Rijeci!, Također: Nana Palinić: Izložba: 125 godina električne energije u Rijeci, Organizatori: Elektroprimorje Rijeka i Državni arhiv u Rijeci, Također: HEP VJESNIK 176, Ivica Tomić: 120 godina od prve električne žarulje u Rijeci i Hrvatskoj, Također: Nana Palinić: Riječka kazališta - nastanak, kontinuitet i značenje kazališnih zgrada i scenskih prostora u razvitku urbane strukture grada, Zagreb 2008)
1885. 05. Listopada Izvedbom opere "Aida" Giuseppe Verdija, svečano otvorena nova zgrada "Komunalnog kazališta" (plakat predstave na slici ljevo). Prigodom otvorenja novog kazališta, po prvi je puta u Rijeci zasvijetlilo električno osvjetljenje. Istosmjernu struju proizvodio je u istoj zgradi agregat (koji i danas još postoji - čuva se u pogonu Elektroprimorja) pokretan parnim strojem. Marija Crnobori u "POČECI HRVATSKOG KAZALIŠTA U RIJECI" kaže da je kazalište otvoreno 3. Listopada 1885. "Aidom" i "Giocondom". Godline 1913. teatar je dobio ime "Teatro Communale Giiuseppe Verdi" i tako se zvao sve do oslobođenja Rijeke. (Izvor: Novi List, Nela Valerjev Ogurlić: Uz 130 godina riječkog kazališta - zgrade koja je zadivila tadašnje Riječane, 4. listopad 2015, Također: HNK I.pl. Zajca, Prva žarulja u kazalištu i Rijeci!, Također: Nana Palinić: Izložba: 125 godina električne energije u Rijeci, Organizatori: Elektroprimorje Rijeka i Državni arhiv u Rijeci, Također: HEP VJESNIK 176, Ivica Tomić: 120 godina od prve električne žarulje u Rijeci i Hrvatskoj)
1885. U Tvornici Papira se za proizvodnju papira počinje se upotrebljavati celuloza koja se dobivala iz drveta. Iste godine i prvi primjerci cigaretnog papira silaze sa proizvodnih traka.
1885. Dovršena je Palača "Modello" sagrađena je na mjestu srušenog “Adamićevog teatra” po projektu bečkog ateljea Fellner i Helmer, kao palača za potrebe Gradske banke. Raskošni ornament slijede nježne štukature stubišta i pozlaćena dekoracija unutrašnjosti, a osobito se ističu u svečanoj dvorani. Palazzo Modello ambiciozno oponaša arhitekturu bečkoga Ringa u stalnom nadmetanju s konkurentskim Trstom. Danas su u palači Središnji odjel Gradske knjižnice te sjedište i kulturni klub Talijanske unije, popularni Circolo italiano di cultura.
|
1885. prva javna vodoopskrba s cjevovodom na središnjem dijelu Sušaka s malog izvorišta - bunara kapaciteta 6 l/s vode koji se je nalazio u Tvorničkoj ulici (danas Ružićeva ulica na lijevoj obali Rječine). Voda se parnim crpkama crpila u vodospremu na visini od 60 m n.m. iznad Lujzinske ceste, odakle je gravitacijski dotjecala na javne izljeve kod ondašnje Sušačke banke i štedionice te Piramide, ali se kasnije uvodila i u novogradnje. Nešto su kasnije izgrađeni vodosprema Komuša na Trsatu s tlačnim cjevovodom od crpilišta do vodospreme i gravitacijski vodovod do Bulevara i Pećina. Nešto kasnije, 1894. godine, i Rijeka je dobila prvi javni vodovod. (Izvor: Branko Nadilo, VODOOPSKRBA RIJEČKOG PODRUČJA I GRADNJA VODOSPREME STRELJANA, str: 1)
1885. U Kastvu je utemeljena "Delavska škola", dvije godine nakon osnutka Obrtne škole u Zagrebu. Ova škola imala je za uzor Tehnički zavod (Istituto tecnico) u Trstu. Bila je predviđena "svagdanja" i "nedjeljna" nastava. Polaznici škole podučavani su za obrtna zanimanja a pohađali su je mnogi, kasnije poznati domaći majstori. U statutu škole spominju se predmeti: nauka o građevnom materijalu, prostoručno risanje, geometrijsko i projektivno risanje, arhitektonsko risanje, perspektiva, krasopis, radna pouka u stolarstvu i modelovanje. Ove predmete predavao je profesor August Palese iz Trsta. Škola je imala knjižnicu i brojna nastavna pomagala dobavljena iz Beča, pa su učenici koristeći ta didaktička sredstva izgrađivali svoj pogled na zanatski rad, arhitekturu i umjetnost.
1885. Riječka općina na čelu sa gradonačelnikom Giovannijem di Ciottom raspisuje natječaj za izgradnju dvije školske zgrade, jedna na početku a druga na kraju tadašnje ulice Via Clotilde inferiore (današnja ulica Dolac), u kojoj tada nije bilo ničega osim starog Hotela Bonavija na početku ulice. Giacomo Zammattio, mladi arhitekt koji je radio na projektu Teatra Comunale pobjeđuje na natječaju. Na zapadnom kraju današnje ulice gradi mušku školi (Scuola Cittadina maschile) (današnja Talijanska Škola - Liceo)(slika ljevo), a na drugom kraju ulice, preko puta novog hotela Bonavija gradi Žensku školu (Scuola 
femminile "Emma Brentari") (današnja Sveučilišna Biblioteka i Moderna Galerija)(slika desno). Cijena gradnje je bila 136 000 Forinti za zgradu muške i 120.000 forinti za žensku školu, a gradnju je u potpunosti platila Cassa Comunale di risparmio di Fiume (Riječka Narodna Štedionica). Radove je izvelo građevno poduzeće Depangher & Botta. Ubrzo, 1902. dolazi do dogradnje istočnog krila ženske škole za još pet prozorskih osi odvojenih rustičnim stupovima,koju izvodi riječki arhitekt Giovanni Rubinich (Lovran, 1876. – Rijeka, 1945.), dajući zgradi današnji izgled.
1885. devet godina nakon što je
Felix Eckerl, doseljenik iz Češke, 08. Lipnja 1876. godine na adresi Via del Municipio 548, na lokaciji današnjega Grand hotela "Bonavia", otvorio hotel i restoran "Nazionale", Ignazio Bonetich na tom mjestu gradi kuću Bonetich u kojoj se 1887. otvara gostionica, u novinama reklamirana kao "Trattoria alla Buona via". Naziv se Grand hotel "Bonavia" prvi put pojavljuje 1906. godine. Tada su na zgradi Bonetich povećani prozori u prizemlju kako bi Trattoria alla Buona via dobila više svjetla. (Izvor: Hotel Bonavija, Povijest, Također: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1885. 02. Prosinca tokom noći poplava potpuno uništila gradsko naselje Grohovo na sjevernom djelu općine. Opisano je da je došlo do klizanja strme
padine visine 80 m i širine 400 do 500 metara u korito
rijeke koje je tada i pomaknuto prema sjeveroistoku. Tom
prilikom oštećene su gotovo sve kuće u selu. Od 21 kuće, samo su dvije ostale neoštećene što je
proglašeno elementarnom nepogodom. Tada se je i prvi puta pokazala potreba za intervencijom državnoupravnih
službi. Iz tog razloga je
ministar poljoprivrede naredio očevid i geološki pregled
terena, a istodobno je učinjena i fotodokumentacija postojećeg
stanja i nastalih šteta. Istraživanjem, koje je izvršio geolog dr. Szontag Tomas,
navodi se: "Utvrđeni su slojevi laporastih materijala,
pješčenjaka i numulitnih vapnenaca koji su bili potpuno
pomiješani uslijed potresa i naglih temperaturnih razlika".
Spomenuti geolog također navodi da je "na dijelu
toka Rječine u okolici Grohova naišao na potpuno nesređeno
zemljište otpada i nanosa" (Državni arhiv Rijeka-C). (Djelomični izvor: Martina Vivoda dipl. ing. građ. i suradnici: Geohazard u dolini Rječine u prošlosti i sadašnjosti, str. 6, Također: Katedra Čakavskoga sabora Grobnišćine, KVIZ: GDJE SAM – TKO SAM)
1885. 9. i 16. Prosinca Rijeku i okolicu zahvatile strašne vremenske nepogode. Prvo je 65 dana do 9. prosinca padala kiša za koju nadvojvoda kaže "kakvu u životu nismo vidjeli", a zatim su uslijedile hladnoće, a potrajalo je do 24. siječnja 1886. Takvo vrijeme nije bilo zapamćeno 75 godina. Strašne su kiše i uzrokovale poplave koje su potpuno uništile gradsko naselje Grohovo na sjevernom djelu općine. Opisano je da je došlo do klizanja strme
padine visine 80 m i širine 400 do 500 metara u korito
Rječine koje je tada i pomaknuto prema sjeveroistoku. (Izvor: Forum Croinfo051, Nadvojvoda Josip i njegov park, Autor: Kobler)
19. stoljeće, druga polovica, Rijeka sa svojim poznatim moretistima i njihovim umijećem izrade morčića postaje najjače središte za izradu takva nakita, pa tako "mori" (kako još nazivaju morčiće) dobivaju, kao izraz autohtonosti, pridjev "riječki" (slika lijevo). Izrada lika crnca s turbanom proširila se s naušnica i na druge vrste nakita kao što su prstenje, broševi, ogrlice, igle. U tom razdoblju Pavle Scarpa i Augustin Gigante osnivaju firmu "Gigante & Co" kao najjaču zlatarsku radionicu koja se bavila proizvodnjom nakita s morčićem i postižu zapažen uspjeh na svjetskoj izložbi u Parizu 1879. godine. Ta je radionica zaslužna za školovanje mnogih poslije poznatih moretista kao što su Tominich, Rollandi i Karlo Venazi. Poznato je i da je austrijska carica Marija-Ana, supruga Ferdinanda II. naručila 1845 god. kolekciju nakita od Morčića od riječkih zlatara. U općoj atmosferi traganja za riječkim identitetom, potaknuti prikazivanjem predstave "Vježbanje života" Nedjeljka Fabrija 1990. godine, Riječani su oživjeli upravo morčića kao simbol Rijeke, i vratili mu ono značenje koje je tijekom povijest imao. Nakon Drugoga svjetskog rata proizvodnje morčića umnogome je opala zbog iseljavanja velikog broja riječkih moretista Italijana, slabije kupovne moći stanovništva, a i zbog nikakve zainteresiranosti novopridošlih stanovnika Rijeke. Godine 1991. Grad Rijeka i službeno prihvaća morčića i uzima kao "svoju masku" i simbol grada. Otada morčići ponovno ukrašavaju izloge mnogih zlatara, nose ih kao ukras i mladi i stariji, a svoje neizostavno mjesto i kao zaštitni znak Rijeke nalazi na čelu povorke sve poznatijeg i popularnijega Riječkoga karnevala.
1885. Općina Sušak odlučuje parcelirati područje Brajdice i prodati za izgradnju moderne gradske četvrti. To područje podno Trsata, u ravnici uz Rječinu koja seže prema moru, nije bilo planske gradnje, već su se tu nalazili stihijski izgrađeni objekti kao štale, barake i ostali pomoćni gospodarski objekti. To je područje zbog svog položaja bilo najvrijedniji dio Sušaka. Za taj je projekt bila zainteresirana i Riječka podžupanija, kao i Zemaljska vlada u Zagrebu. Nekoliko godina kasnije, na Brajdici je tako izraslo novo gradsko središte Sušaka s vrlo lijepom i planskom arhitekturom u duhu historicizma i secesije. Ovaj koncept postupno prelazi na izgradnju u niz duž Strossmayerove ulice, gdje se ističu dvije luksuzne zgrade, „kuće Ružić“ a završava slobodnostojećim kućama i vilama na Pećinama. Tako je 1870. godine izgrađena zgrada za potrebe školovanja muške i ženske djece, tada pučka , a danas Osnovna škola „Centar“. Za njeno ostvarenje zaslužni su arhitekti Mate Glavan i Julije Stanisavljević. Zanimljivo je znati da je Mate Glavan prvi sušački školovani arhitekt i domaći sin, rođen na Podvežici, vrlo aktivan u kulturnom i javnom životu Rijeke i Sušaka. Volio je pjevati, te je jedan od pokretača pjevačkog društva „Jadranska vila“. Poznat je kao projektant Hotela "Kontinental", "Čitaonice na Trsatu" i drugih objekata. Zgrada škole svojom harmoničnom linijom i mjerom predstavlja izvanredno arhitektonsko rješenje zrelog historicizma. Pečat novog stila gradnje nosi novogradnja još jedne pučke škole (danas graditeljska i poljoprivredna tehnička škola) iz 1909., koja zajedno sa zgradom iz 1877. čini jedinstvenu prostornu cjelinu.
1885. Gjuro Ružić uredio na Brajdici prvo sušačko kupalište.
1886. 22. Sječnja održana je u Rijeci na adresi Via dell Riva 512, izložba slika na staklu. Otvorena je svakog dana od 15 do 21 sat. za 20 novčića posjetioci će moći vidjeti 40-tak snimaka Pariza i Francuske. 4. Veljače "La Bilancia" obavještava građanstvo da će idući vikend moći uživati u fotografijama Egipta i Carigrada. (Izvor: Ervin Dubrović, Arte miracolosa, stoljeće fotografije u Rijeci, Izdavački centar Rijeka, 1995 , str:300)
1886. 05. Veljače Temeljem zakonske odredbe „Ob ustroju županija i uređenju uprave u županijah i kotarih“, na teritoriju bivših županija i ukinute Vojne krajine, ustanovljeno je osam županija u svojstvu civilnih uprava, među njima i Modruško-riječka županija (na slici desno). Modruško-riječka županija obuhvaćala je sljedeća područja: a) Ogulinsko-slunjsko okružje, izuzev općina Švarča, Šašice i Kalje kotara Rakovac, te općine Brinj, Jezerane, Krivi put kotara Brinje, b) Podžupaniju riječku, c) Podžupaniju delničku, d) općine Bosiljevo i Severin Podžupanije karlovačke i općinu Vrginmost, koja stvarno nikada nije pripadala Modruško-riječkoj već Zagrebačkoj županiji. Od 1887. do 1924. županijski administrativni ustroj činili su županijska oblast, veliki župan, županijska skupština i upravni odbor. Župan je bio na čelu skupštine i upravnog odbora, a podžupan na čelu županijske oblasti. Županijska skupština stjecala je članstvo izborom ili putem imenika oporezovanih građana (o kojima je odlučivao verifikacijski odbor). Članovi su birani svake 3 godine na 6 godina. Članovi Upravnog odbora mogli su biti birani od skupštine i po funkciji (prema tome kako je to uređeno zakonom od 5. Veljače 1886. i preinakom 28. Prosinca 1886.). Županijska uprava prestala jedjelovati Uredbom o podjeli zemlje na oblasti (SN br. 92 od 28. Travnja 1922.), koja će biti provedena tek 1924. godine.
1886. 04. Svibnja u Klubu prirodnih znanosti održano predavanje “Fotografija brzih pokreta” (La fotografia a movimenti rapidi) koje su održali Peter Salcher i Sandor Riegler na inicijativu uglednog Ernsta Macha i na kojem su prikazani prvi u svijetu, snimci leta puščanog zrna. (Izvor: Ervin Dubrović: Arte miracolosa, stoljeće fotografije u Rijeci, IZDAVAČKI CENTAR RIJEKA, 1995, str:300)
1886. 19. Lipnja prvi slučaj kolere u Rijeci. Ljeti se u Rijeci pojavila kolera i traje puna tri mjeseca. Od Lipnja do Rujna, u Rijeci, koja je tada brojila 18.000 stanovnika, bila su 162 smrtna slučaja i 98 ozdravljenja. U Rijeci se bolest pojavila 19. Lipnja. Prvi su se razboljeli radnici zaposleni u Ljuštionici riže na Mlaki. Vlasti su odmah sve slučajeve evakuirale u područnu bolnicu, a sva mjesta gdje se bolest pojavila, dezinficirali i inficirane kuće izolirali. U "Liečničkom viestniku" iz 1886. članak o koleri kaže: "Ta bolest unešena je valjda kopnom iz Trsta u Rieku i to po željezničkih službenicih. Prvi slučaj pojavio se je dne 19. Lipnja, te je taj bolestnik dne 21. Lipnja umro. Diagnosa bijaše dvojbena u životu, dapače i kod razudbe, buduć je bolovao na kroničnoj Brigbtovoj bolesti bubrega." Kada se 5. Srpnja pojavio prvi slučaj kolere na Sušaku, svega šesnaest dana nakon izbijanja epidemije u Rijeci vlasti su zabranile prolazak pješaka i zaprežnih kola, a kao straža bijahu ondje postavljeni žandari. Zbog kolere i nedovoljnih kapaciteta u jedinoj bolnici na našem području, riječkoj Bolnici Sv. Duha, otvorena je privremena bolnica na Trsatu nedaleko od crkve Blažene Djevice Marije (uz još tri lokacije u Rijeci). Djelovala je kratko vrijeme, od 19. Lipnja do 28. Rujna te godine, uz sanitetski tim koji je vodio dr. Rakovac. Služila je za prihvat lakših koleričnih bolesnika iz bliže i dalje okolice grada odnosno iz cijelog područja tadašnje Modruško-riječke županije. No nakon što se epidemija smirila, i ta je bolnica zatvorena. Robert Whitehead vlasnik Tvornice Torpeda pobrinuo za svoje radnike na veoma pametan način. Kako bi na vrijeme spriječio i što je moguće više suzbio širenje kolere, on je odmah poduzeo značajne zaštitne higijenske mjere. Prva mjera bila je otvaranje posebne kuhinje (cucina economica), u
|
|
kojoj su radnici i namještenici tvornice mogli po povoljnoj cijeni nabaviti zdrave i hranjive živežne namirnice. Na morskoj je obali pored Tvornice torpeda uređen mali lazaret (stacionar) opremljen s deset ležajeva, i svim potrebnim sanitetskim i medicinskim priborom. Radovima oko izgradnje lazareta rukovodio je grof Georg Hoyos, koji će i sam pokloniti 200 forinti u gradski fond za pomoć obiteljima oboljelih. Ovim stacionarom željelo se radnicima tvornice, koji bi eventualno oboljeli od kolere, omogućiti besplatno liječenje i sva potrebna skrb. Konačno, bilo je organizirano da radnici svakodnevno dobivaju obroke vina, budući da se voda, kao glavni uzročnik širenja bolesti, nije smjela piti. Te je godine u Buzeštini zarazi podleglo 247 ljudi, u Puli 118, Labinu 37, a u Rijeci svaki dvadeseti stanovnik. Prema novinskim izvješćima u razdoblju od 19. Lpnja do 1. Rujna, dakle u 74 dana oboljele su u Rijeci ukupno 194 osobe, od kojih je 110 umrlo. U okolnim mjestima stanje je bilo sljedeće:
| MJESTO | BROJ OBOLJELIH OSOBA | BROJ UMRLIH OSOBA |
|---|---|---|
| Grobnik Hreljin Perhati Škrljevo Jelenje Ogulin Drežnica Potkilavac Lukeži Valići Dražice Lubarska Drastin Ratulje Martinovo Čavle Pašac Podhum |
3 16 4 1 26 2 10 31 9 2 10 2 3 2 3 2 9 1 |
2 5 1 - 15 - 4 18 4 2 4 2 1 2 - 1 5 1 |
| Izvor: Narodne novine, br. 201, petak, 3. rujna 1886., Kolera | ||
Tokom epidemije Giovanni de Ciotta, tadašnji gradonačelnik, hrabro posjećuje domove siromašnih bolesnika grada Rijeke, donosi im pomoć i ohrabruje ih. Zbog hrabrosti i nesebičnosi pokazanih u u ta teška vremena, država Italija mu dodjeljuje "Orden Reda S. Stefana", a talijanski kralj Vittorio Emanuelle III mu dodjeljuje i "Orden Reda SS. Maurizio e Lazzaro" (slike ljevo) (kralj je i sam bio Veliki meštar reda Sv. Mauricia i Lazara (Gran Maestro dell' Ordine dei Santi e Maurizio e Lazzaro). (Izvor: Buklijaš Tatjana: Odjeci zdravstvenih prilika Rijeke i okolice u zagrebačkim dnevnim glasilima "Obzor" i "Narodne novine" u razdoblju 1868.-1888, Rijeka, 20.10.2000, Također: Amir Muzur: Nezavršena povijest medicine u Rijeci. Priča o gradu, ljudima i profesiji, Također: Pregledni rad, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA
U SUŠAKU, str:5, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis, Također: Grobnički zbornik sv. 7, I. Lukežić: Epidemija kolere na Grobnišćini 1886. godine)
1876. 12. Srpnja Kraljevina Norveška i Švedska naručile su 1875. godine pedeset riječkih torpeda koja su im bila isporučena 12. Srpnja 1876. godine. Bila je to tek druga isporuka iz Rijeke, odmah nakon one za Francusku. Torpeda su Norvežani koristili 1940. godine u pomorskoj bitci kod tvrđave Oscarsborg u kojoj su porazili njemačku krstaricu Blucher. Riječ je o torpedima od serijskog broja 122 do 170. (Izvor: Naucat.com, Torpedo se vratio kući, 25.07.2017., Također: Grad Rijeka, U Tehničku zbirku Muzeja grada Rijeke stigao najstariji originalni torpedo iz 1875. godine, 24. srpanj 2017.)
1886. 16. Kolovoza od epidemije kolere koja je zahvatila Rijeku i okolicu, umro je, u 67. godini života, i Eugen Frémont, tehnički direktor Tvornice Papira. Bio je oženjen s riječankom Teresom Foller. Imao je dva sina, Charlesa i Edmonda i pet kćeri, koje su se uglavnom poudavale u Rijeci, a jedna u Italiji. Pokopan je na trsatskom groblju. Njegova smrt bila je nenadoknadivi gubitak za poduzeće. Rođen u je 1819. godine u Dreux-u (Francuska). (Izvor: MUZEJ GRADA RIJEKE, KRONOLOGIJA tvornice papira, Građevinar 6/2015, INDUSTRIJSKA BAŠTINA, ISTOČNA INDUSTRIJSKA ZONA U RIJECI, Branko Nadilo i Krešimir Regan: Golemi i većinom napušteni industrijski pogoni, Također: lokalpatrioti-rijeka, Povijest, Groblja, Topic: Groblje Trsat)
1886. počinje izgradnja Palače Carinarnice i Financija (danas upravna zgrada Brodokomerca) po projektu Giovannija Randicha (1886 - 1987), svakako najplodnijeg graditelja koji oblikuje stambene četvrti Boulevarda i Pećina kao i poslovno središte Sušaka. Zgrada je završenasljedeće godine.
1886. po zakonskom članku XI. iz 1884. godine sabor je odlučio da se konačno riješi pitanje sjedišta uprave Pomorske oblasti i premjesti je u jednu novu zgradu. Čestica državnog vlasništva bila je na molu Sanita, gdje je stajalo lučko skladište broj 1. Prva zgrada Pomorske oblasti, sagrađena 1886. godine, bila je smještena u luci. Osim uprave u toj je zgradi bila je smještena Lučka kapetanija i Pomorska 
akademija. U toj se odličnoj akademiji predavalo, obrazovalo, osposobljavalo časnike trgovačke mornarice, godišnje 30-35 studenata na talijanskom jeziku. (Izvor: DAR, Sándor Bősze: Inventar fonda Pomorska oblast za Ugarsko-hrvatsko primorje u Rijeci 1870.–1918.)
1886. 30. Rujna u Petrolejsku luku na Mlaki uplovio prvi tanker. Bio je to britanski tanker Chigwell (slika desno) pod zapovjedništvom kapetana Mastersa. Dopremio je u Rijeku skoro 2000 tona sirove nafte iz crnomorske luke Batumi. Chigwell je u riječku Petrolejsku luku pristigao prije rafinerijskog broda Etelka (12. Prosinca 1892.). Etelka je pod zapovjedništvom Franje Šodića, kapetana iz Kostrene, takođe dovezla 3.500 tona sirove nafte u riječku rafineriju iz crnomorske luke Batumi. Oba su broda su imala moderna konstrukcijska rješenja koja su uključivala više odvojenih tankova smještenih u brodskom potpalublju, s istaknutim nadgrađem na sredini broda, gdje se nalazila i brodska kotlovnica i parni stroj, iznad kojih se uzdizao brodski dimnjak. Chigwell je bio tanker nosivosti 1.824 tona, sagrađen 1883. u brodogradilištu Bartram & Sons u Velikoj Britaniji, a vlasnik je bio Shell Tankers U.K.. Prije tankera nafta se u riječku luku dopremala jedrenjacima, koji su naftu prevozili u bačvama. 1870-ih se tako „upakiranu“ naftu dopremalo na obalu u samom gradskom središtu. Nakon zaključka gradske vlasti kako je riječ o za to mjesto neprimjerenu teretu, zbog zapaljivosti i neugodna mirisa, zatražila jeizgradnju posebne luke. Godine 1882. prionulo se poslu na Mlaki, podalje do tadašnjega gradskog područja. I u tu novu, Petrolejsku luku, prvih će godina uplovljavati jedrenjaci s bačvama (uglavnom američke) nafte. (Izvor: mojarijeka.hr > Velid Đekić: Plavo zlato, crno zlato, objavljeno: 02.03.2015., Također: mojarijeka.hr > Velid Đekić: Chigwell, prvi
|
tanker u riječkoj luci, objavljeno: 10.10.2012., Također djelomično: Damir Drinković: Riječko pomorstvo – kronologija)
1886. 03. Listopada Započela gradnja školske zgrade osnovne škole na Brajdici u Sušaku
1886. godine Peter Salcher (slika ljevo) je u Rijeci prvi put u povijesti fotografirao let puščanog zrna (na slici desno, snimke udarnih valova pri letu puščanog metka koje je prvi u svijetu izradio prof. dr. P. Salcher 1886. godine). Profesor austrougarske vojne akademije u Rijeci dr. Peter Salcher godine 1886. na molbu svojeg praškog kolege, profesora fizike u Pragu Ernsta Macha, pozabavio se zanimljivim problemom. Trebalo je načiniti fotografiju puščanog zrna u letu i 
zabilježiti promjene u mediju, koje se događaju oko projektila što se giba nadzvučnom brzinom. Salcher je svaki tjedan izvještavao Macha o rezultatima te mu sugerirao da bi se teoretska razmatranja mogla provjeriti promatranjem nadzvučnog strujanja oko "mirujućeg projektila". Ernst Mach je u svojim bilješkama 1889. zapisao: "Za vrijeme eksperimentalnih istraživanja aerodinamike puščanog zrna Salcher je imao ideju da trebamo pokušati inverznom metodom i proučavati strujanje oko tijela učvršćenog u nadzvučnoj struji te tako potvrditi prethodno dobivene rezultate." Salcher je taj epohalni eksperiment proveo u djelo u tvornici Torpedo u Rijeci, gdje je načinio poseban ispitni uređaj sposoban proizvesti nadzvučni mlaz fluida. Struju stlačenog zraka Salcher je usmjerio na "projektil" kroz niz različitih mlaznica, a dobivene rezultate snimao je i analizirao. Uspio je snimiti metodom električne iskre metke pri brzini od 1.230 km na sat. Naime, električnu je iskru koristio kao fleš. Njom je u zamračenoj prostoriji uspio velikom brzinom osvjetljavati predmet fotografiranja. Uočio je, snimio i opisao pojavu refleksije vala i periodičnu strukturu tzv. Machovih diskova, koju je u pismu Machu 19. Travnja 1888. označio pojmom "Lyra". Kasnijom analizom pisane korespondencije Salchera i Macha (sačuvano je 140 Salcherovih pisama Machu koji je radio u Pragu i ni jedno Machovo Salcheru, koji je djelovao u Rijeci), pokazalo se da je Salcherov rad uvelike autonoman te da je njegov doprinos počecima aeodinamike neizmjeran. Salcher je 1888. u Rijeci načinio prvi nadzvučni aerotunel, ključan izum za razvoj moderne avijacije, i ako postoji i jedna zakonitost u dinamici plinova, a da nema svoj naziv, ona treba nositi ime Petera Salchera.
|
1886. 05. Listopada odlukom magistrata utvrđeno je da se za potrebe budućeg gradskog vodovoda ispita voda izvora "Zvir". Ispitivanja su povjerena prof. Josefu Koettstorferu (Steinhaus b. Wels/Gornja Austrija, 1. Veljače 1835; Steinhaus b. Wels/Gornja Austrija, 24. Rujan 1910.), prvom profesoru kemije na Mornaričkoj Akademiji, i provedena od Prosinca 1886. do Studenog 1887. Za analizu vode korištene su tada najsuvremenije metode. Po prvi put napravljena je i bakteriološka analiza vode, prema preporuci prof. Kocha iznesenoj na Svjetskom higijenskom kongresu u Berlinu krajem 1885. Naime, Koch je na konferenciji o koleri u Berlinu istaknuo važnost ispitivanja vode na sadržaj mikroorganizama, od kojih neki mogu biti uzročnici bolesti. Rezultati analize vode bili su osnova za izgradnju vodovoda, koji je pušten u rad 1894. i kao takav opskrbljivao je grad do 1999. (Rezulatati prve analize Zvira (mg/l) na slici desno, klik na sliku za veću rezoluciju). (Izvor: Ana Alebić-Juretić: O prvoj analizi vode izvora Zvir u Rijeci. Prilog povijesti kemije u Rijeci - II dio, Također: Forum Croinfo.net, Tema: Posjeta izvoru Zvir, te kaptažnom jarku Zvir II)
1886. 12. Listopada u Rijeci je rođen Renato Paolo Giovanni Carposio, fotograf. Nasljednik najpoznatijeg riječkog fotografa svog vremena – Ilaria Carposia, čiji obrt nasljeđuje u 35. godini, ali svoga oca u poslu nije nadmašio. Umro je u Rijeci oko 1940. jer se u vodiću kroz Rijeku iz 1941. kao vlasnik foto studija navodi udovica Maruzza Carposio, najvjerovatnije njegova žena. (Izvor: Ervin Dubrović: ARTE MIRACOLOSA - Stoljeće fotografije u Rijeci, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1995., str:306)
1886/1892. Venceslao Celligoi je zamislio središnji dio groblja na Kozali (tkz. potkovu, Ferro di Cavallo) te periferne dijelove u raznim razinama. Groblje je potom je prošireno na regulatornoj osnovi. Zamisao je sprovedena je između 1895. i 1915. g. Po planovima ing. Artura Heringa na zapadnom dijelu groblja između 1910. i 1918. građene su secesijske niše. Na istočnom dijelu između 1929. i 1942. građene su jednostavne zidne niše moderne ing. Bruna Anghebena.
1886. 17. Studenog u Rijeci je rođen Janko Polić Kamov (Rijeka, 17. Studenog 1886. - Barcelona, 8. Kolovoza 1910.) (Slika ljevo), hrvatski pjesnik, 
pripovjedač i dramatičar, dekadent, egocentrik, začudna i kontroverzna ličnost, apokaliptički pjesnik i prvi hrvatski pjesnik asfalta. U matičnu knjigu rođenih na Trsatu upisan je kao Janko Mate Vinko Polić. Kršten je gotovo četiri mjeseca kasnije što ne čudi budući da su Jankov otac - Ante Polić, i majka majka Giema Joana Gerbac ( Grbac) bili ljudi liberalnih nazora i nisu mnogo marili za Crkvu. Janko osnovnu školu završava na Pećinama. Upisuje sušačku gimnaziju, inače staru riječku hrvatsku gimnaziju, koja je godinu dana ranije iz političkih razloga preseljena na Sušak, gdje nastavlja s učenjem. Nakon jednog verbalnog sukoba s profesorom, Polić biva isključen iz gimnazije i školovanje nastavlja u Senju. Tu upisuje tamošnju gimnaziju, a stanuje u ultrakonzervativnom katoličkom konviktu Ožegovićijanovu. Nakon 5 mjeseci isključen je i iz senjske gimnazije. Potom odlazi u Zagreb gdje je obitelj u međuvremenu preselila zbog očeva bankrota. U Zagrebu pokušava nastaviti školovanje, čita Kranjčevića, javno puši po ulicama, pije po birtijama, posjećuje javne kuće zagražavajući licemjernu sredinu. Naposljetku zauvijek prekida školovanje. Pseudonim Kamov uzeo je prema biblijskomu Kamu. Godine 1910. dolazi u Barcelonu. Nastanio se u zgradi broj 55 ulice Cale de Sant Pau u oskudnoj četvrti. Napisao je tek dva članka i nekoliko dopisnica. Umro je s nepune 24 godine u Barceloni, u Santa Creu - bolnici za uboge i siromašne 08. Kolovoza 1910. u 14 h nakon trodnevne agonije. Pokopan je u zajedničkoj sirotinjskoj grobnici, bez imena. Za života je uznemiravao i izluđivao sve oko sebe. Nazivali su ga "najstrašniji pjesnik hrvatski i vitez crne psovke". Njegov posljednji tekst je članak "Klin se klinom nabija" za zagrebački list "Pokret", i objavljen je, igrom slučaja, na dan kada je preminuo. Neprihvaćen i neshvaćen u svom vremenu, Kamov je jedan od rijetkih pisaca u cijeloj povijesti hrvatske književnosti čiji je autorski glas ne samo usporedan, nego nerijetko i prethodnički književnom senzibilitetu svoga doba. Osporavatelj tradicije, rušitelj tabua i inovator na tematskom, idejnom i jezično-stilskom planu, Kamov je avangardist prije avangarde, avangarde koja će se oblikovati tek nakon Kamovljeve prerane smrti. (Izvor: wikipedija, Janko Polić Kamov, Također: Mladen Urem, Milan Zagorac, Janko Polić Kamov & njegovo i naše doba: priručnik za čitanje Kamova, Također: Kamov.hr, biografija, Također: Povijest.hr, Alen Barbić: Janko Polić Kamov, Također: Hrvatska Enciklopedija, Polić Kamov, Janko)
1886. 01. Prosinca počele sa izlaženjem novine "L‛Artiere". Tiskale su se u tiskari Emidia Mohovicha i izlazile su dvaput na mjesečno. Izlazile do 1888.(Izvor: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Stručni rad, Lea Lazarich: Izvori o riječkim povijesnim novinama 1813.-1918., Također: UNIVERSITÀ DI TRIESTE, SCUOLA DOTTORALE IN SCIENZE UMANISTICHE INDIRIZZO ITALIANISTICO, GIANFRANCO MIKSA: I GIORNALI ITALIANI A FIUME DAL 1813 AL 1945. ANALISI E LINEE DI SVILUPPO)
1886. osnovano privatno pjevačko društvo iz kojeg će se kasnije oformiti "Jadranska vila". Prvi je zborovođa Anton Santini, učitelj pjevanja hrvatske gimnazije u Rijeci, a društvo broji dvadeset pjevača. Donijeta su društvena pravila po kojima je "svrha društva širiti narodnu i umjetnu pjesmu te pjevanjem oplemenjivati srca". Po utemeljenju društva za prvog je predsjednika izabran trgovac Ante Polić, veliki patriot i dobrotvor, otac Janka Polića Kamova i Nikole Polića. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Marica Balabanić Fačini: PRIČA O JEDNOM BARJAKU)
1886. Paskvale Jačić
podiže prvu javnu kupališnu kućicu u Opatiji na lokaciji Slatine. Već je i prije postojao znatan broj privatnih kupališnih kućica, među kojima je jedna od najstarijih kupališna kućica obitelji Scarpa, koja se nalazila na obali ispod Vile "Angiolina". (Izvor: Boris Zakošek: Opatijski album: Dugo stoljeće jednog svjetskog lječilišta, Državni arhiv u Rijeci, Rijeka, 2005., str. 146, Također: Amir Muzur: Kako se stvarala Opatija: Prilozi povijesti naseljavanja, grada i zdravstvenog turizma, Katedra Čakavskog sabora Opatija, Naklada Benja, 1998., str. 105.)
1887. 03. Veljače u stanu Josipa Linića sastalo se 20 uglednih Trsaćana, da razmotre mogućnost osnivanja i pokretanja "Hrvatske čitaonice" na Trsatu. "Jednodušno bude zaključeno, da se ima ustrojiti hrv. čitaonica; u tu pak svrhu bude izabran odbor od 5 lica, koji bi sva moguća imao učiniti, da se taj zaključak čim prije izvede.U taj odbor budu izabrana sljedeća gg: Linić Josip, Pašquan Franjo, Marač Kuzma, Linić Rudolf i Franja Tom. Matković." Nakon što je vlast potvrdila društvena pravila, čitaonica počinje radom 08. Rujna 1887. u stambenoj kući Trsaćanke Marij e Kolacio, i s vremenom postaje središte društvenog života općine, ali i dijela riječkih Hrvata. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Marica Balabanić Fačini: PRIČA O JEDNOM BARJAKU, Također: MAJA POLIĆ: TRSATSKA ČITAONICA OD POČETKA DO 1918., Problemi sjevernog Jadrana 11 (2011))
1887. Ožujak riječku je Tvornicu torpeda posjetila prva japanska delegacija koju je predvodio Saigo Tsugumichi. Svrha posjete bila je usmjerena i na korištenje stranih tehnologija među kojima je bilo i riječko torpedo. Tako su japanski dužnosnici, inženjeri, razni stručnjaci i vojni i pomorski časnici često putovali svijetom te stečene znanje donosili kući. Saigo Tsugumichi je bio jedna od značajnih osoba političkog i vojnog dijela japanskog društva Meiji razdoblja. U njegovoj su pratnji u posjetu riječkoj tvornici bili kapetan Shibayama i poručnik Rentaro Fumaki. Sljedeći posjet japanaca bio je 19. Prosinca 1889. Delegaciju je predvodio japanski princ Arisugawa Takehito, a pratili su ga poručnik bojnog broda Kozo Yoshii i kapetan fregate Wolgelmuth. Sljedećih je godina bilo još japanskih delegacija koje su posjećivale Rijeku i pogone Tvornice torpeda. (Izvor: Pro torpedo Rijeka, Miljenko Smokvina: Isporuke riječkih torpeda Japanu)
1887. 21.Travnja Mach i Salcher u Beču su publicirali ujedinjene rezultate pokusa.
1887. 03. Lipnja Pojavljuje se u jednom oglasu ime "Trattoria alla Buona Via", za koju je navedeno da je u novoj kući Bonetić, koja je na spoju Ulice Municipija i Ulice svetog Andrije (!). Na mjestu današnjega Grand hotela "Bonavia", u historicističkoj trokatnici koju je 1885. izgradio Ignazio Bonetich, te je godine otvorena gostionica "Bona via", u novinama reklamirana kao "Trattoria alla Buona via". (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, str: 7, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 57, Igor Žic: OTMJENI DOLAC, Također: Irvin Lukežić: Životopis Andrije Ljudevita Adamića, Također: GRAND HOTEL BONAVIA: POVIJEST I SUVREMENOST)
1887. 29. Srpnja na incijativu Dr N.A. Giovicha utemeljen je u Rijeci biciklistički klub "Young America Cycle Club" kao prvi klub američke lige organiziran izvan njenih granica. Kuriozitet tog doba bio je da je biciklistima bilo zabranjeno upotrebljavati trubu, jer bi ona izazivala nedoumicu budući da je bila identična alarmu vatrogasaca. (Izvor: Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: RIJEKA NOGOMETA 1873 - 1948.,str.14)
1887. na Poklonu, na visini od 922 metra nad morem, izgrađena je Planinarska kuća nadvojvotkinje Štefanije, supruzi Njegovog Carskog i Kraljevskog Veličanstva kraljevića Rudolfa, kćerci belgijskog kralja Leopolda II. Iste je godine markirana i prva službena planinarska staza do vrha Vojaka. Dana 10. Listopada 1890. sama Štefanija, tada već udovica, posjetila je "Štefanijinu kuću"), praćena brojnim dvorskim gospođama i gospodom te služinčadi.
1887. 08. Rujna Počela s radom Hrvatska narodna čitaonica na Trsatu. Za prostorije Društva, odnosno Čitaonice odabran je prostor u
privatnoj kući Trsaćanke Marije Kolacio. Nabavljene su novine i listovi te važnija
djela hrvatske književnosti, a već prve godine upisano je 37 članova. Godinu dana
kasnije, zbog porasta članstva, sjedište Čitaonice premješteno je u dograđene prostorije školske zgrade na Trsatu. Osim svoje primarne djelatnosti, u Čitaonici su organizirana
kulturna zbivanja poput koncerata, recitatorskih i dramskih sadržaja,
predavanja, plesnih zabava i sl. Prvi
službeni predsjednik bio joj je Josip Linić (Pepić), rođeni Trsaćanin, lokalni trgovac
koji je još od mlađih dana gajio hrvatske nacionalne osjećaje. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Marica Balabanić Fačini: PRIČA O JEDNOM BARJAKU, Također: MAJA POLIĆ: TRSATSKA ČITAONICA OD POČETKA DO 1918., Problemi sjevernog Jadrana 11 (2011))
1887. 22. Listopada U Rijeci rođen Attilio Depoli (Rijeka, 22. X. 1887 — Genova, 1. III. 1963), povjesničar, političar, iredentista i protivnik hrvatskih prava na Rijeku. Završivši gimnaziju, postao je član, a potom i tajnik talijanskoga iredentističkog kluba "La Giovane Fiume" koji je osnovan 1905., i nacionalističkog društva "Circolo accademico" u Rijeci, koje se uz ostala riječka talijanska društva izborilo za otvaranje talijanske gimnazije, u kojoj, tokom školske godine 1912/13. postaje profesorski pripravnik. Godine 1915. bio u internaciji u Mađarskoj, a zatim je poslan na ruski front. Iz rata se vraća 1917. i opet djeluje u istoj riječkoj gimnaziji. Nakon aneksije Rijeke Italiji, predsjednik je Štedionice i direktor zavoda "Liceo Scientifico". Od njegovog osnivanja 29. Listopada 1918. bio je član "Consiglio nazionale" koji je osnovan radi podrške aneksije Rijeke. 20 Listopada 1918. održao je govor u "Società filarmonico-drammatica" gdje je govorio o značaju deklaracije o priključenju Rijeke Italiji potpisanoj dva dana ranije u Parlamentu u Budimpešti od strane izaslanika (deputato) A. Ossoinacka. Izdao je više djela o povijesti Rijeke, a izradio je i priručnik "Bibliografia storica fiumana" (Fiume, 1924–26). Koristio se pseudonimom Enrico Schiavon. Po kapitulaciji Italije 1943., napušta zemlju te je od 1945. do 1956. direktor gimnazija u Lodiju, Milanu i Genovi. Od 1956. do 1958. predaje na Sveučilištu u Genovi. Imao je bogatu knjižnicu, koja je ostala u Rijeci i kojoj se posve zameo trag. (Izvor: Enciklopedia Treccani, DEPOLI, Attilio, Također, LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, DEPOLI, Attilio)
1887. Završena palača Ploech na Trgu Žabica prema zamisli arhitekta Giacoma Zammatija. (Izvor: Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad, Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007)
1887. Izbio je veliki požar u Tvornici papira na lokalitetu Marganovo.
1887. 03. Prosinca u Rijeci se rodio Edoardo Susmel (Rijeka, 3. Prosinca 1887. – Forte dei Marmi, 18. 07. 1948.), povjesničar, političar i kulturni djelatnik, talijanski nacionalist i separatist. U rodnom gradu završio je višu gimnaziju (licej) i počeo je raditi u Gradskoj školi na Dolcu, istovremeno sudjelujući u kulturnim događanjima, pa je tako bio i tajnik "Književnog kruga" (Circolo letterario). To društvo utemeljeno je u Siječnju 1893. godine, s ciljem da okupi kulturne djelatnike oko talijanskog jezika i kulture. Među utemeljiteljima bili su Isidoro Garofolo, Michele Mayländer, Francesco Vio, Carlo Conighi i Andrea Bellen. Bio je član "Consiglio nazionale italiano", a između 1910. i 1920. aktivno sudjeluje u u događajima koji su prethodili okupaciji Rijeke od Italije. 1919. izdaje knjigu "Fiume attraverso la storia: dalle origini ai giorni nostri" koja se bavi poviješću grada. Učestvuje u D'Annunzievoj okupaciji grada i podržava osnivanje reggenze del Carnaro. 1929. piše knjigu "La marcia di Ronchi" u kojoj opisuje događaje koji su prethodili D'Annunzijevoj avanturi, a iste godine i knjigu "Mussolini e il problema adriatico". Podržavao je fašistički pokret i 1939. postaje savjetnik u "Camera dei Fasci e delle Corporazioni" i tu je funkciju obavljao do 1943.
1887. 21. Prosinca austrijski kartograf, pomorski časnik, znanstvenik, liričar, pisac i dramaturg Heinrich von Littrow (Beč, 26. Sječnja 1820. – Opatija, 25. Travnja 1895.) u Opatiji osniva prvi elitni jedriličarski klub na Jadranu ''Union Yacht Club Quarnero'' (utemeljen u Lipnju/Srpnju 1886.). Za samo godinu dana klub je brojao 70 članova. Njegov naslijednik je Veslački klub ”Illyria“ osnovan 1911. godine, a bavio se ”promicanjem gimnastike na moru te svih nautičkih vježbi, osobito veslanja, jedrenja i vožnje motornim čamcima". Heinrich von Littrow je u Rijeci poznat i po tome što je 1884. objavio prvi riječki ilustrirani turistički vodič "Fiume und seine Umgebungen" (Rijeka i okolica), što ga čini nezaobilaznom figurom lokalne povijesti. S njim počinje sustavnije čitanje grada. Pogledaj ovdje članak Igora Žica. (Izvor: Zlatko Morenjak, Feruccio Burburan: Rijeka nogometa 1873-1948, Rijeka, 2006.)
1887. zakonskom odredbom o cijepljenju protiv velikih boginja XXII:1887. Rijeka je, kao zasebna upravna jedinica, taj zakon prihvatila, za razliku od tadašnje Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. O samoj provedbi cijepljenja vidi se iz izvještaja gradskog protofizika, liječnika Augusta Pillepicha 
guverneru L. Szapariju. Predložio je podjelu grada u dijelove, distrikte, odabir stanica za cijepljenje, te izbor liječnika. Nakon što je taj prijedlog odobren, proslijeđen je Sekciji javne sigurnosti kao sanitarnom autoritetu prve instance (autorita sanitaria di prima istanza). Grad je podijeljen u dva dijela, distrikta za cijepljenje, od kojih je svaki dalje podijeljen na tri sektora. Prvom su distriktu pridruženi sektori, sestieri I, II i III, dok je drugi distrikt sadržavao IV., V. i VI. sektor, odnosno sestrier. Teritorij je nadalje podijeljen na tri distrikta za cijepljenje, prema podkomunama Plase (područje današnje Mlake prema Turniću), Kozala i Drenova. Gradskom liječniku Feliceu Vukelichu je dodijeljen prvi distrikt grada s podkomunom (sotocomune) Kozala, gradski liječnik Romualdo Descovich je dobio obvezu cijepiti drugi distrikt grada i podkomunu Drenova, a gradskom liječniku Arturu Jellouschegu dodijeljena je podkomuna Plase gdje je on stanovao. Za provedbu cijepljenja odabrane su kao stanice školske zgrade, koje su se pokazale najprikladnijima kako zbog prostora, tako i zbog lakog pristupa većeg broja ljudi, te činjenice da se nalaze u središtu svakog distrikta. Promociju cijepljenja provodio je svake godine Gradski magistrat, koji je na vrijeme stavljao plakate po ulicama (slika desno, klik na sliku za veću rezoluciju), kao i davao objavu u listu "La Bilancia", kako bi se izbjeglo opravdanje o neinformiranosti kod neopravdanih izostanaka. Te je godine izvršeno ukupno 1.898 cijepljenja, od čega 1.154 revakcinacije na 36.000 stanovnika. Prema zakonu XXII:1887. cijepljenje se provodilo godišnje u svakoj općini, a revakciniranje odraslih prema potrebi, naročito u slučaju epidemije. Novorođenčad se trebala cijepiti u prvoj godini, ako nisu preboljeli velike boginje. Ukoliko cijepljenje nije bilo uspješno, ponavljalo se u sljedeće dvije godine još dva puta. Za upis u osnovnu javnu školu djeca su morala imati potvrdu o uspješnom cijepljenju, ili potvrdu da su preboljela variolu u zadnjih 5 godina. Za nepridržavanje ovih odredbi dobivala se novčana kazna od 1-50 Fl, koja je mogla narasti i do 300 Fl ukoliko se uporno izbjegavalo cijepljenje, kontrola i uzimanje materijala za cijepljenje. U slučaju nemogućnosti plaćanja, kazna se mogla pretvoriti u zatvorsku kaznu. Neodržavanje ovih zakonskih odredbi najstrože se kažnjavalo u slučaju epidemije, čak do 500 Fl kazne. (Novi List, Kim Cuculić: Rijeka je još u 19. stoljeću uvela obavezno cijepljenje ..., 08. rujan 2021)
|
1887. Započeta izgradnja palače Pošte (danas zgrada glavne pošte na Korzu).
1887. završena gradnja Hotela Kontinental po projektu Mate Glavana. Sušačani su je zvali “Palača Bačić” po njenom vlasniku Hinku vitezu Bačiću (Bacich) (slika ljevo). Njegova velebna palača može se smatrati ne samo kao raskošan graditeljski spomenik, nego i počatak novog Sušaka. Istaknuti građan Sušaka, veleposjednik i dugogodišnji načelnik Sušaka rođen je na Sušaku 1857., iz obitelji ugledne obitelji veletrgovaca i i brodovlasnika. Rački kaže da: "za njegove uprave Sušak se je metamorfozirao, što se tiče vanjskog lika, te postao od sela varoš"
1887. godine uz velike proteste građana Rijeke, Budimpešta je odlučila postaviti željeznički kolosijek tik uz gradsko kazalište, a razlog je lakše manipulacije drvom između Delte i luke. Protestu usprkost, besmisleno urbanistričko riješenje je izvedeno i koristi se do dana današnjeg.
1888. 01. Siječnja Inauguracija Osnovne Škole za djevojčice u ulici Dolac (danas Sveučilišna Knjižnica). Opremljena je u skladu s visokim talijanskim standardima koji su vladali u prosvjetnim ustanovama 
toga vremena. Gradnju je izvodila tvrtka "Depangher i Botta", koja je dovršila obje školske zgrade u Prosincu 1887. godine, a projektirao ih je Giacomo Zammattio. Otvorenju prisustvuju gradonačelnik Ciotta i guverner Zichy. (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia)
1888. 09. Siječnja u prisutnosti predstavnika riječke civilne i crkvene vlasti na čelu s guvernerom Ágostom grofom Zichy de Zich et Vásonkeö (Penzing, Beč, 14. Lipnja 1852. - Beč, 4 Listopada 1925.) i načelnikom Giovannijem De Ciottom, službeno je na Dolcu otvorena zgrada Muške građanske škole, zgrada u kojoj danas radi Srednja talijanska škola i talijanska osnovna škola "Dolac" (slika desno). Gradnju je izvodila tvrtka "Depangher i Botta", koja je dovršila obje školske zgrade u Prosincu 1887. godine, nadzor gradnje Muške škole bio je povjeren Giuseppeu Chiereghu, a projektirao ih je Giacomo Zammattio. Početak nastave bio je 20. Rujna. Prvi direktor škole bio je Giorgio Viezzoli. U istoj je zgradi 1934. godine osnovana i Osnovna petogodišnja škola koja se zvala "Daniele Manin". (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, Također: Srednja talijanska škola Rijeka - Scuola media superiore italiana Fiume, Također: Izvor: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Povijest)
1888. Siječnja na Sušaku pokrenut list "Nepristrani - L'Imparziale". List je izlazio na Hrvatskom i talijanskom jeziku. U svom programu novine su naglasile da "će hvaliti dobro, a zlo žigosati". Izlazile su dva puta mjesečno. Štampao se u tiskari "Tiskarski zavod" smještenoj u kući riječkog veletrgovca Ante Bačića. 1889. Mate Glavan otkupljuje tiskaru i prenosi je u svoju kuću na Bulevardu 139.
1888. Konačno je otvoren "Hotel Kontinental" na Sušaku. Samo godinu dana nakon što je ustoličen za sušačkog načelnika, Hinko Bačić dovršava svoju najveću privatnu investiciju. Hotel je građen od 1885. do 1888. i lociran je na samom ulazu Lujzijanske ceste u grad. Zgrada hotela trasirala je smjer budućeg razvoja Sušaka koji je slijedio. Ovo prekrasno zdanje projektirali su Celigoj i Mate Glavan (radio na projektu Prve pučke škole na Sušaku i Hrvatske čitaonice na Trsatu), u stilu visokog historicizma s figurama Fortune i Merkura te inicijalima HB (Hinko Bačić) iznad ulaza hotela. Kada je hotel bio izgrađen, mnogi tadašnji Riječani pomalo sa zavisti promatrajući građevinu s Mrtvog kanala, znali su postavljati pitanje otkud ovako velika građevina u malome Sušaku. Bačićev Hotel Kontinental se vrlo brzo pretvara u središte društvenog života Sušaka.
1888. 30. Travnja od posljedica kroničnog hepatitisa umire Bartol Benedikt barun Zmajić Svetoivanjski.Bartol Zmajić rodio se na Sušaku 19. Prosinca 1907. u poznatoj velikaškoj obitelji porjeklom sa Korčule, gdje se 1696. po prvi put spominju Vinko Smaich i njegova žena Katarina Ragusin. Bartol Benedikt Zmajić je nakon završena pravnog studija radio u Bakru, a potom pri riječkom Guberniju. U razdoblju od 1852. do 1860. bio je predsjednik i inspektor Središnje pomorske oblasti. Osobito se zalagao za javno dobro i unapređenje zdravstvenih prilika, i to pomažući 
stanovništvo za vrijeme velike epidemije kolere, koja je 1855. godine zadesila Rijeku i okolicu. U razdoblju od 1861. do 1868. obnašao je čast velikog župana Riječke županije. Zbog svojih je zasluga uzdignut u red viteza (1855) i baruna (1876). Rijeka se dostojanstveno oprostila od svog počasnog građanina i miljenika priredivši mu neuobičajeno veličajan pogreb. Pokopan je u obiteljskoj grobnici Zmajićevih u Bakru. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, 120 godina – Svečana odora baruna Vinka Zmajića)
1888. 30. Srpnja gradski tehnički ured šalje izvješće Magistratu da su svi prostori u prizemlju muške škole (sada talijanska škola na Dolcu) službeno predani na uporabu vatrogascima, i da je to njihovo novo sjedište (slika ljevo). Do tada su imali prostorije u prizemlju Adamićevog kazališta na Piazza del Teatro. (Izvor: JVP Grada Rijeke, Povijest)
1888. godine Peter Salcher je u Rijeci konstruirao prvi nadzvučni aerotunel, ključan izum za razvoj modernog zrakoplovstva.
1888. Srpnja započela je gradnja riječkih pokrivenih tržnica i za rekordno vrijeme bila su dovršena dva paviljona (slika desno). Još 1879. odlučeno je da se izradi projekt za izgradnju dviju pokrivenih tržnica na prostoru otvorene tržnice ispod platana (današnji Kazališni trg). Investitor gradnje bila je riječka Komunalna banka, a projektant inž. Isisdor Vauchnig, ravnatelj općinskog Građevinskog ureda.
1888. 08. Kolovoza u
Hotelu Europa u Rijeci održan sastanak autonomaša autonomističke općine
Zadra i delegacije Rijeke kojom su upravljali ungarezi ili fiumissimi, obje su delegacije naglasile protuhrvatsku orijentaciju
područja sjeverne i središnje jadranske obale. Ukorijenjeni
povijesni regionalizmi historijskih zemalja istočnojadranske
obale Dalmacije, Rijeke i Istre, koji su se sredinom 19 st. izdigli do političkog programa, pružili su veliki
otpor integraciji hrvatske nacije. Povijesni okvir na
koji su se pozivali bile su kasnoantičke i srednjovjekovne
komune koje su se svojom pravnom praksom razlikovale od feudalnoga hrvatskog društva srednjovjekovnih županija. Unatoč većinskoj hrvatskoj podlozi, uspostavljenoj migracijskim
valovima na istočnojadransku obalu, primorsko
stanovništvo ranoga novog vijeka uglavnom se definiralo
prema teritorijalnom, odnosno komunalnom načelu.
1888. 12. Kolovoza ugarski ministar unutarnjih poslova šalje Okružnicu prema kojoj sve "pompiere", bilo gradske bilo dobrovoljne, od danas na dalje treba smatrati pripadnicima javne vlasti. Izraz "pompieri" treba biti zamjenjen izrazom "vigili" jer oni ne interveniraju samo u slučaju požara nego i u drugim katastrofama i neprilikama. (Izvor: JVP Grada Rijeke, Povijest, Str 4/5 )
1888. 17. Rujna donesen građevni statut Sušaka, najstarija regulacijska osnova grada. Prema toj Regulatornoj osnovi formira se stambena četvrt Boulevard koji postaje glavna prometna veza između stare povijesne jezgre grada Trsata i novog središta Sušaka. Načelnik oćine Sušak Hinko Bačić otkupio je vlastitim novcem zemljište za izgradnju prometnice prema Trsatu, da bi zatim zemljište besplatno ustupio općini. Tako je na dvadeset i četiri uske parcele između današnje Križanićeve ulice i nekadašnje tržnice na Brajdici započelo formiranje novog dijela Sušaka. Područje se mahom popunjava visokim najamnim zgradama i postupno se oblikuje trgovačko i poslovno središte. Nova prometnica, "Boulevard" uzduž još uglavnom pustih južnih padina trsatskog brijega daje ime četvrti u nastajanju, a područje kanjona Rječine u podnožju zapadne strmine trsatskog brijega s Tvornicom papira već je formirano kao industrijsko-obrtnička zona, koja gradu Sušaku priječi širenje uz korito rijeke. (Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, SUMARNI INVENTAR, Izradio: Albino Senčić: GRADSKO POGLAVARSTVO SUŠAK 1888-1945, Također: GRAĐEVINSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U RIJECI, Jasna Doričić, ing.građ.: TURISTIČKA IZGRADNJA SUŠAKA -HOTEL JADRAN-)
1888. čim je načula da će staro Adamićevo kazalište u Rijeci biti srušeno i da će u roku od tri godine biti 
izgrađeno novo Komunalno kazalište, poslovna gospođa Caterina Riccotti, koja je navodno bila bivša plesačica, ruši staro drveno kazalište u vrtu svoje vile na Dolcu i po projektu Nikole Predonzanija gradi novo. I tako staro Teatro Riccotti mijenja ime u Teatro Fenice. Obnovljena je i povišena pozornica, izveden je novi dekorativni portal, te radna galerija za manipulaciju kulisama. U dvorišnom dijelu, uz južni red loža sagrađene su prostorije za glumce, članove zbora i osoblje, te sanitarije. Stolice
su tapecirane, uređen je prostor ispod pozornice za orkestar i uvedena je plinska rasvjeta. Tako se u kazalište moglo smjestiti 500 ljudi u parteru, te 200 na galeriji i lođama. Kazalište je i dalje bilo nepokriveno i takvo će ostati do 1901. godine, kad je napokon dobilo platneni krov, koji je dekorativno oslikao Giovanni Fumi 1900. godine, kao jedan od zadnjih svojih radova (slika ljevo). U sadašnjem, sada već stoljetnom izgledu, svečano je bilo otvoreno 02. Svibnja 1914. godine, i bilo je jedno od najmodernijih kazališta u Srednjoj Europi. U gledalištu je bilo mjesta za 1.958 posjetitelja, točnije 1.258 sjedećih i 700 stajaćih mjesta raspoređenih u parteru, na balkonu, u bočnim ložama i na galeriji. (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, str: 5-6, Također: Nana Palinić: Riječka kazališta - nastanak, kontinuitet i značenje kazališnih zgrada i scenskih prostora u razvitku urbane strukture grada, Zagreb 2008)
1888. 20. Rujna otvorenje i početak nastave u Muškoj građanskoj školi u ulici Ciotta (danas Talijanska Gimnazija i Osnovna škola "Dolac"). (Izvor: Srednja talijanska škola Rijeka, Storia, Također: Gianna Mazzieri - Sanković: TRA STORIA E RICORDI - 110 ANNI DI VITA SCOLASTICA)
1888. Pred kraj te godine osnovano je u Sušaku društvo pod imenom Primorsko planinarsko društvo u Sušaku. Prvi predsjednik bio je tadašnji gradonačelnik Hinko Bačić, a društvo je brojilo 80 članova. Aktivnosti društva bile su organizacije izleta u bližu okolicu i udaljenije krajeve kako bi se kod članova pobudio interes za planinarenjem i uživanjem u ljepoti prirode. Društvo je djelovalo punih 15 godina. Iz njega je 1904. nastalo društvo "Hrvatski sokol".
1888. u Rijeci je utemeljeno prvo veslačko društvo pod nazivom Nautico Sport Club “Quarnero” (Nautički sportski klub “Kvarner”). Društvo je imalo svoje spremište čamaca, drvenu baraku na drvenoj plovećoj konstrukciji vezanoj za današnji lukobran, tada Molo Maria Teresa. Početna je aktivnost togakluba, koji su osnovali mađarski orijentirani građani, bila usmjerena uglavnom na rekreacijsko veslanje. Prvi važniji nastup Nautico Sport Club “Quarnero” bilježi 1892. na regati u Trstu gdje je osvojio pobjednički pehar. To je prvi zabilježeni nastup i prva pobjeda riječkih veslača. Godine 1920. zabilježena je i prva pobjeda jedne posade “Quarnera” u četvercu i to na regati u Opatiji te drugo mjesto u četvorki yola na prvenstvu Italije. (Izvor: Zlatko Morenjak, Feruccio Burburan: Rijeka nogometa 1873-1948, Rijeka, 2006., Također: Iva Dujmešić, Veslački klub Jadran, Povijest)
1888. završena izgradnja palače obitelji Ploech ne današnjoj Žabici (slika ljevo). Annibale Ploech obogatio se kao dioničar Tehničkog poduzeća Silurificio, radeći za Roberta Whiteheada, vlasnika tvornice Torpedo, po struci mehaničar koji je stalno radio na usavršavanju proizvodnje torpeda. Palaču je projektirao u duhu bečkog baroka arhitekt Giacomo Zammattio koji je iz Trsta došao 1884. godine, a koji je do 1903. bio neka vrsta kućnog arhitekta ambicioznog gradonačelnika Giovannija de Ciotte. On je bio i nadzornik radova nove zgrade kazališta koju su projektirali Fellner i Helmer iz Beča. Kazalište je dovršeno 1885. godine, deset godina prije kazališta istog ateljea u Zagrebu. U to vrijeme projektira i Ulicu Dolac sa zgradom za vlasnika tvornice Torpedo Roberta Whiteheada, i Venecijanskom kućom. Krajeve ulice obogatio je projektom Osnovne škole za dječake (Talijanska gimnazija,1888.) po uzoru na L. B. Albertija i firentinsku renesansu, odnosnom Osnovnom školom za djevojčice (sveučilišna knjižnica, 1887.) s dekorom Sanmichelia i Palladia. Projektirao je i zgradu Filodrammatice, dovršene 1890. godine, gdje je potražio inspiraciju u venecijanskom manirizmu. Na Brajdi je projektirao paviljon tržnice i blok zgrade oko nje, a realizaciju opsežnog projekta trajala je od 1890. do 1896. godine. Izradio je projekt za palaču Adria (Jadrolinija), no prihvaćena je verzija Franje Matiasića, a Giacomo Zammattio je sa svojim poduzećem izvodio gradnju (1894.-1897).
1888. Započela radom "Radnička banka uzajamne pomoći" (Il banco operaio di mutui prestiti).
1888. otvoreno je prvo morsko privatno kupalište u općini Trsat-Sušak. Nalazilo se je ispod kuće Đure Ružića u Strossmayerovoj ulici, gdje je nekada bila pješčana plaža (na Brajdici). (Izvor: Kos-Lozzi Barković: Kvarnerska kupališna baština, Hrvatski muzej turizma-DAR, Opatija-Rijeka, str. 123.)
1889. započela gradnja željezničkoga kolodvora prema nacrtima Ferencza Pfaffa (slika desno). (Izvor: Radmila Matejčić, Kako čitati grad, Riječki željeznički kolodvor,
Adamić, 2007., Također: R. Matejčić, "Mađarski arhitekti u izgradnji Rijeke", Zbornik radova II. kongres Saveza društava
povjesničara umjetnosti SFRJ, Celje.)
1889. Počela gradnja pomoćne luke na sušačkoj strani Rječine zvane Baroš na ušću Rječine.
1889. 29. Travnja Osnovan Gradski muzej (Museo civico) u Rijeci.
1889. 01. Svibnja radnici Tvornice torpeda, Tvornice duhana, Parobrodarskog društva "Adria" i zidari pridružili su se obilježavanju 1. Svibnja. Bilo je to prvo obilježavanje tog praznika i održavalo se diljem u svijeta. Već u 5 sati ujutro radnici su se okupili u Gradskom parku, odakle su u 8,30 sati u povorci otišli na Sušak, gdje su poslije podne ispred hotela "Kontinental" održali miting, na kojem su bili izraženi njihovi zahtjevi glede poboljšanja radničkog materijalnog i socijalnog položaja. Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke demonstracije održane u Chicagu dana 1. Svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više od dvije stotine radnika, a osmero je radnika osuđeno na smrt. 1. Svibnja se kao međunarodni praznik rada obilježava od 1889. godine.
1889. 03. Svibnja članovi Komisije zadužene za otvaranje muzeja i biblioteke u Rijeci na sjednici održanoj toga dana su istaknuli da "cilj muzeja nije samo zadovoljiti znatiželju publike već i odgajati" (La Bilancia, 03. Svibnja 1889.). Vjerojatno imajući na umu značenje grčke riječi museion, koja upućuje na mjesto gdje se predaje i unapređuje znanost, tako je odgoj istaknut kao jedan od temeljnih zadataka Muzeja, a što je danas propisano i Zakonom o muzejima. Grof Vincenzo de Domini, profesori Arturo Dalmartello, Pietro Zambra, Giorgio Viezzoli, Santo Pilepich, Aladar Fest, Giovanni Matisz, dr. Giorgio Catti, Pietro Geresky, P. Matcovich i Ernesto Brelich te inženjer Isidor Wauchnig vizionarski su tada zamislili muzej kao ustanovu koja, zahvaljujući bogatu i raznoliku fundusu, ali i svom društvenom poslanju, ima iznimno odgojno značenje u sredini za koju je osnovana. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Pedagoški odjel)
1889. 18. Svibnja Nikola Škrivanić ušao u kapucinski novicijat u Rijeci i dobio je redovničko ime Bernardin. Godine 1893. izabran je za gvardijana kapucinskog samostana, a 1901. je
redo-državnik hrvatskih kapucina. Nakon
hodočašća u Lourdes postaje oduševljeni
štovatelj kulta Gospe Lurdske, te joj odlučuje
posvetiti novu kapucinsku crkvu.
Kamen temeljac postavljen je 11. Veljače
1904., a 11. Veljače 1908. godine donja
crkva bila je gotova. Posvetio ju je krčki biskup
Antun Mahnić. Nevjerojatna poduzetnost o. Bernardina
Škrivanića, tadašnjeg gvardijana i
provincijala, donijela je Rijeci impresivnu
crkvu Gospe Trsatske, ali i hrvatsku kulturnu
dominaciju na području tiskarstva. Shvativši važnost tiskane riječi Škrivanić je 25. Lipnja 1910. u prostorijama samostana
otvorio nakladni zavod Kuća dobre štampe
i Tiskarski umjetnički zavod Miriam. (Izvor: Darko Deković: Bernardin Nikola Škrivanić i njegovo vrijeme, Rijeka, 1997., Također: Miljenko Vrabec, Hrvatska kapucinska provincija: Fra BERNARDIN NIKOLA ŠKRIVANIĆ, 27 Rujna 2008, Također: rijeka.hr > I.N.: STOGODIŠNJICA RIJEČKIH NOVINA (1912.-1914.))
1889. 10. Rujna vatrogasni kapetan Blaž Marussig obavještava riječki Magistrat da su radovi na izgradnji tornja za vježbu završili na vrijeme i da je izveden prema prihvaćenim nacrtima. Toranj je sagrađen na malom trgu ispred glavnog depozita vatrogasne opreme u muškoj školi u via Clotilde (današnja talijanska škola u ulici Dolac)(slika ljevo). Radove je izveo zidar Anton Širola (Antonio Sirolla), uz sveukupni toršak od 907,54 forinti. (Izvor: JVP Rijeka, Povijest)
1889. 03 Studenog u tiskari Mate Glavana počinje izlaziti riječki list "La Voce del popolo". Međutim, nakon svega par mjeseci Glavan prodaje tiskaru riječkim poduzetnicima Antoniu Ciuzzelinu i Stefanu Aranyosu koji osnivaju tipografsko poduzeće "Antonio Ciuzzelin e Co.", koje od početka 1890. djeluje u Rijeci. Novine na talijanskom jeziku i za talijansku manjinu "La Voce del popolo" koje danas poznajemo prvi su put izdane 27. Listopada 1944. uz potporu Josipa Broza Tita, a ime je preuzeto od novina štampanih u štampariji Mate Glavana na Bulevardu i koje su izlazile od 1889. pa sve do aneksije grada od strane fašističke kraljevine Italije 1924. (Izvor: EDIT, LA VOCE DEL POPOLO, Također: Istrapedija, La Voce del Popolo, Također: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Lea Lazzarich: Izvori o riječkim povijesnim novinama 1813. - 1918., Također: UNIVERSITÀ DI TRIESTE, GIANFRANCO MIKSA: I GIORNALI ITALIANI A FIUME DAL 1813 AL 1945.)
1889. "Pomorska oblast na Rijeci preuzela je od državnog erara kraljevički škver sa namjerom da ovdje izgradi slipp, pa je dapače za gradnju suhog doka bila votirana svota od 24.000 forinti. No do gradnje doka nije došlo. U međuvremenu riječka Pomorska oblast razmotrila je pitanje stvaranja novog brodogradilišta i 
uspostave plutajućeg doka u Brgudima, što se kasnije i izvršilo. Pitanje kraljevičkog brodogradilišta ostalo je i nadalje otvoreno, a kada je kielsko brodogradilište Howaldts Werke tražilo da mu se dade koncesija za stvaranje brodogradilišta u Kraljevici, molbi se nije udovoljilo. Škver ostaje polako zapušten" ... (Izvor: R. Barbalić i V. Cerić, Što jesmo po moru jesmo, str:101)
1889. 19. Prosinca u posjetu riječkoj tvornici "Torpedo" dolazi visoka japanska delegacija koju je predvodio japanski princ Arisugawa Takehito, a pratili su ga poručnik bojnog broda Kozo Yoshii i kapetan fregate Wolgelmuth. Bili su zainteresirani za kupnju i riječkih torpeda, ali i za savjete pri izradi istih. Visoki japanski gost je obišao pogone riječke Tvornice torpeda i sa zanimanjem je razgledao postrojenja, tražio detaljna objašnjenja i proučavao planove. Godine 1889. Rijeku i riječku tvornicu posjetile su dvije japanske delegacije. Na slici ljevo, Japanski stručnjaci za torpeda u vrtu vile Whitehead. (Izvor: Pro torpedo Rijeka, Miljenko Smokvina: Isporuke riječkih torpeda Japanu)
1889. Opatija dobiva status službenog primorskog klimatskog lječilišta sa 12 sanatorija i 62 registrirana liječnika, što je bio snažan stimulans, koji ju je doveo u vrh evropske turističke ponude. Paralelno s gradnjom hotela i lječilišta, sastavnim su dijelom njezine slike postala otvorena kupališta, kabine za presvlačenje, glazbeni paviljoni, dučanske zgrade, uređeni parkovi i šetališta. Još 1885. u Voloskom je osnovano "Alpsko društvo" kao sekcija "Oesterreichische Turisten Cluba" i "Društvo za poljepšanje Opatije". Ta su društva zaslužna za uređenje opatijskih parkova i šetališta. (Izvor: Izlaganje sa znanstvenog skupa, Mirjana Peršić: Razvoj turističke arhitekture na zapadnoj obali Kvarnera, Također: D. Radović Mahečić: Preobrazba Opatije 1882.–1897. – počeci turističke arhitekture)
|
1890. 01. Siječnja otvorena zgrada Riječkog Željezničkog kolodvora (slika desno), projektirana od strane mađarskog građevinara, sveučilišnog profesora, arhitekta željezničkih kolodvora i drugih zdanja, Ferenca Pfaffa (Mohač , 1851 - Budimpešta, 1913) (Izvor: Hrvatski željeznički muzej, RIJEKA, Također: Radmila Matejčić, Kako čitati grad, Riječki željeznički kolodvor,
Adamić, 2007., Također: R. Matejčić, "Mađarski arhitekti u izgradnji Rijeke", Zbornik radova II. kongres Saveza društava
povjesničara umjetnosti SFRJ, Celje., Također: Pro Torpedo , 2007., Nana Palinić: Željeznička baština Rijeke)
1890. 01. Siječnja po naredbi ministra Gábora Barossa (br.41404/1889. (20. XI.) spojen je Tehnički odsjek Pomorske oblasti s Lučkim građevinskim uredom u Rijeci, koji su do tada djelovali samostalno. Voditelj Tehničkog ureda postao je Antal Hajnal, inženjer savjetnik. U tom tehničkom uredu djelovale su još dvije podsekcije. (Izvor: DAR, ANALITIČKI INVENTAR, Inventar fonda POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918, str:17)
1890. 04. Siječnja Gabor De Bellus Baross (Pružina, 6. lipnja 1848. – Budimpešta, 8. svibnja 1892.), mađarski ministar zaslužan za razvoj riječke luke, proglašen počasnim gradaninom Rijeke. Gabor Baross je bio istaknuti mađarski političar u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, državni tajnik u ugarskom Ministarstvu prometa i javnih radova (1882.), ministar istoga resora (1886.) i trgovine (1890.), jedan je mjesec bio ministar religije i prosvjete (1888.) te tri mjeseca ministar unutarnjih poslova (1889.). Uz njegovo se ime veže nacionalizacija ugarske željeznice, reforma tarifnih zona, modernizacija cestovnoga prometa, osnivanje Poštanske štedionice, razvoj strukovnoga obrazovanja, regulacija riječnoga prometa donjim Dunavom, razvoj ugarskoga pomorstva znatnim proširenjem luke u tadašnjoj Rijeci i dr. (Izvor: Pregledni rad, Nina Spicijarić Paškvan: PRILOG BIOGRAFIJ I GÁBORA DE BELLUSA BAROSSA (PRUŽINA, 1848. – BUDIMPEŠTA, 1892.))
1890. 11. Siječnja Profesor na riječkoj Pomorskoj akademiji dr. Peter Salcher održao je u Klubu prirodnih nauka predavanje "O slikarstvu i fotografiji" (Über Malerei und Photografie). (Izvor: Ervin Dubrović, Arte miracolosa, stoljeće fotografije u Rijeci, Izdavački centar Rijeka, Rijeka , 1995 , str.300)
1890. 01. Veljače "...odseli se čitaonica u sadašnje prekrasne prostorije na Corsu, jamačno na najljepšoj točki u cijelom gradu. Preseljenje proslavljeno bi 1. Veljače sjajnim plesom..." zapisao je novinar zagrebačkog "Pozora". U prizemlju iste zgrade Narodna čitaonica djeluje i danas čineći jedinstveni kontinuitet. (GKR, Vremeplov)
1890. U Klubu prirodnih znanosti predavanje o Edisonovom fonografu, s demonstracijom izuma.
1890. 26. Veljače Ilario Carposio (Trento 1852 – Rijeka 1921) priredio veliku izložbu svojih radova u izlogu Caffe Europa kojom je prilikom izložio brojne portrete Riječana koji su stali pred njegovu foto kametu, npr. Francesca Pessia, slikara Schittara itd.
1890. Započeo radom Ugarski trgovački muzej sa stalnim postavom mađarskih proizvoda. Djelovao je na prvom katu u ovalnoj kući koja je stajala na mjestu današnje zgrade Euroherca.
1890. 19. Ožujka u Rijeci nakon duge bolesti, od moždanog udara, umro Mario Schittar (Zuane della Marseccia, Zuane đe la Marsecohia, Schittar Joannes Marianus)(Rijeka, 09. Svibnja 1862. - Rijeka, 19. Ožujka 1890.), riječki pjesnik, književnik i slikar (na slici ljevo detalj nadgrobnog spomenika na groblju Kozala). Rodio se u jednoj od kuća u nekadašnjoj Calle Marsecchia u Rijeci (ulica više ne postoji a nalazila se je u djelu starog grada koji je danas porušen, otprilike na poziciji današnje ulice Šime Ljubića i bivše Kovačke ulice). Taj zaboravljeni riječki pisac okušao se u drami, romanu, pjesništvu, a ostat će upamćen najviše zbog toga što je bio prvi pjesnik koji stvarao i tiskao svoje knjige na fijumanskom dijalektu pod pseudonimom Zuane de la Marsecia. Rodio se kao potomak siromašne ali vrlo stare riječke građanske obitelji koja se prvi put spominje još koncem šesnaestoga stoljeća. Čitavih sedamnaest godina trebalo je proteći od njegove smrti da bi se Riječani konačno sjetili svog skromnog sugrađanina i njegove poezije. U ljeto 1907. osnovali su i savjet koji se imao pobrinuti za podizanje spomen-ploče i prijenos njegovih posmrtnih ostataka na neko prikladnije mjesto. Odlučeno je da se te jeseni u kazalištu Fenice upriliči prigodan program u čast Maria Schittara, "vario e atraente" (La Voce del popolo, XIX, br. 6354, giovedì 4. luglio 1907. Per una lapide a Mario Schittar ). (Izvor: Irvin Lukežić: Mario Schittar, Libellus, Crikvenica, 1995, Također; Irvin Lukežić: ZUANE DE LA MARSECCHIA )
1890. godine općina Trsat - Sušak je imala 3500 stanovnika, deset godina kasnije, 1900. broj stanovnika narastao na 6000, a 1910. općina Sušak broji 8000 stanovnika. Veliki broj novih
stanovnika, osim iz okolnih mjesta dolazi upravo iz Rijeke, koja je tada bila skuplji grad za življenje. Rijeka sa podopćinama već ima 30.130 stanovnika.
1890. 01. Travnja Juraj barun Vranyczany (Rijeka, 30. Sječnja 1838. - Rijeka, 21. Veljače 1925.) održao u Klubu prirodnih znanosti predavanje u dva dijela: "Optičke demonstracije" i "Projekcija tzv. pariških slika pomoću scioptikona". Scioptikon je 
parat za prikazivanje uvećanih slika u mraku (usavršena "čarobna lampa") pred velikim brojem gledalaca, ili daleka prethodnica kino-projektora. (Izvor: Ervin Dubrović: Arte miracolosa: stoljeće fotografije u Rijeci, Biblioteka Fluminensia, 1995)
1890. 13. Travnja u Rijeci umro dr. Fran Pilepić (Rijeka, 10. Srpnja 1838. – Rijeka, 13. Travnja 1890.), riječki odvjetnik i političar. Rodio se u Rijeci u skromnoj pučkoj obitelji Mate Pilepića i Antonije rođene Rahelić. Gimnaziju je pohađao u Rijeci, a studirao u Beču. Bio je učenik osnivača riječkoga filološkog kruga Frana Kurelca, istaknuti pravaš i zastupnik u Hrvatskom saboru. Bio je i prijatelj Ivana Dežmana. U Rijeci je djelovao kao odvjetnik. Dr. Fran Pilepic već kao mladić postaje gorljivim sljedbenikom Kurelčeve riječke filološke škole zajedno s Ivanom Dežmanom, Marijanom Derenčinom, Ivanom Fiaminom, Ivanom Crnčićem, Franjom Račkim, Budom Budisavljevićem i Lavoslavom Vukelićem. (Izvor: FLUMINENSIA, god. 15 (2003) br. 2, Irvin Lukežić: Jedna zaboravljena veza: Pilepić -Kurelac -Carducci, str:1-16)
1890. 14. Travnja posebnim vlakom iz Mađarske u Rijeku stiže mađarski ministar trgovine Gabor Baross (Pružina, Slovačka, 6. Lipnja1848. – Budimpešta, 8. Svibnja 1892.) (Slika desno). Zaustavio se prvo zakratko na Sušaku, blizu tada još postojeće kapelice sv. Lovre. Obišao je lijevu obalu Rječine i Deltu, gdje su u to vrijeme već započeli radovi na regulaciji toka i zasipavanju ušća rijeke radi gradnje novih lučkih postrojenja, spustio se do željeznog mosta, gdje su ga dočekali riječki guverner grof Agost Zichy, gradonačelnik Giovanni de Ciotta, odjelni savjetnik Bela de Fesus, te građevinski savjetnik i glavni inženjer Antal de Haynal. U njihovoj pratnji razgledao je gradilišta na Delti, Fiumari, pokretni željezni most i radnje poduzeća Gregersen & Schwarz. Nakon toga se na Gatu Marije Terezije (Molo Maria Teresa) ukrcao na parobrod Klotilde koji ga je prevezao do obale u neposrednoj blizini nedavno dovršene riječke željezničke stanice. Ondje je posjetio mjesto gdje se je upravo gradio veliki žitni elevator kojeg gradi budimpeštanska banka. Drugi dan priređena mu je svečena večera gdje su bili brojni ugledni gosti. Počela izgradnja luke Baross (Sušački bazen) koja je dovršena 1894. namijenjena
uglavnom za promet drvom. Gradi se kao manji bazen potpuno zatvoren lukobranom dužine 420 m, a sa sjeverne
strane povezan je s Mrtvim kanalom. Raspolagala je sa 11 dizalica te otvorenim skladištima od 163.000 četvornih metara na nasipanom terenu Delte i Brajde. (Izvor: Kiril Pajkurić: Grad na Rječini, Jadroagent br. 30/1979., str. 18.)
1890. 28. Travnja radnici Tvornice torpeda poslali su svoje izaslanike na razgovor sa Robertom Whiteheadom i tražili da im za 1. Svibnja dozvoli jedan dan slobodno od rada kako bi proslavili svoj radnički blagdan. Robert Whitehead im je ljubazno dozvolio "kao što su i njegovi radnici uvijek hitro pokazivali spremnost u svom radu".
1890. 01. Svibnja u Rijeci se po prvi put povodom Prvog maja, praznika rada zavijorila crvena zastava.
1890. 02. Kolovoza u Rijeci rođen Ipparco Baccich (Rijeka, 2. Kolovoza 1890. – Slovenija, Veliki Hribach, 12. Listopada 1916.), veliki tal. patriota, iredentista i separatista i talijanski militant. Poginuo u borbi na strani Italije za vrijeme prvog svjetskog rata na Velikom Hribachu u Sloveniji. (Izvor: wikipedija, Ipparco Baccich, Također: Istituto SOCIETÀ DI STUDI FIUMANI, SCHEDA BIOGRAFIA PERSONE, Baccich Ipparco)
1890. 15. Listopada sa cjelodnevnim radom (0-24 h) krenula telefonska centrala u Rijeci. Povezivala je prvih 86 pretplatnika na području Rijeke i Sušaka. Telefonska mreža postavljana je gotovo godinu dana, a u planirano je i povezivanje s Voloskom. Hrvatska Enciklopedija kaže da se je to desilo 1889. (U Hrvatskoj je prva lokalna telefonska linija proradila u Zagrebu 1881., a povezivala je Građevinski ured 
Gradskoga poglavarstva i vodovodnu strojarnicu, u duljini od 3,5 km. Prva telefonska centrala s ručnim prespajanjem veza puštena je u promet u Zagrebu 1887. Iste je godine proradila prva telefonska linija u Osijeku, a 1889. i u Rijeci.). (Izvor: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Počela s radom prva telefonska centrala u Rijeci, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 52, Igor Žic: RIJEČKE GODINE)
1890. 26. Studenog na Sušaku je rođen Nikola Polić (slika ljevo), hrvatski pjesnik, esejist, feljtonist i glazbeni kritičar, književnik i novinar, mlađi brat poznatijeg književnika Janka Polića Kamova u čijoj je sjeni Nikola ostao i danas. Umro je 15. Listopada 1960. godine u Voloskom. Bio je jedno od četrnaestoro djece u obitelji imućnog trgovca Ante Polića, podrijetlom iz Staroga Grada na Hvaru i Gemme Gerbaz (Grbac), Riječanke. Nakon očevog bankrota obitelj se 1902. seli u Zagreb, gdje se Nikola okreće književnom radu i novinarstvu. Nikola je slijedio feljtonistički trag Antuna Gustava Matoša, koji mu je bio književni, ali čini se i životni uzor. U književnosti se javlja 1911. godine pjesmom "Zastori i slijepa djevojka". Zastupljen je u glasovitoj antologiji Hrvatska mlada lirika 1914. godine s Ivom Andrićem, Vladimirom Čerinom, Zvonkom Milkovićem, Jankom Polićem Kamovim, Tinom Ujevićem, Franom Galovićem i drugima.
Preuzima dužnost upravitelja Sušačke knjižnice 1939. godine i upravlja njome do 1951. kad odlazi na dugotrajno bolovanje, a potom i u mirovinu. Na pročelju Vile Bebica na Krimeji, na kući koja je bila boravište Polićevih od 1934. do 1960. godine, postavljena je spomen ploča ovome istaknutom pjesniku, feljtonistu, esejistu i glazbenom kritičaru te dugogodišnjem knjižničaru i upravitelju Gradske biblioteke u Sušaku. Zbilo se to povodom 120. obljetnice rođenja, 60. obljetnice smrti i 80. obljetnice osnutka Gradske knjižnice Sušak. (Izvor: Fluminensia, Goran Moravček: Tužan kraj bohema Nikole Polića, Također: Wikipedia, Nikola Polić, Također: Hrvatska Enciklopedia, Polić, Nikola, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 70/71, Irvin Lukežić: PJESNIK SAMOĆE I TIŠINE (2), Također: Geni, Nikola Polić)
|
1890. 30. Studenog otvorena zgrada Filodrammatice. Zgrada je u prostoru gradske strukture u sjevernom uličnom nizu najznačajnije pješačke komunikacije grada. 31. Prosinca 1889. godine Filodramatsko društvo napustilo je svoje dotadašnje prostore u kući Wranyczany - Viola i kupilo kuću Struppi na čijem mjestu je 1890. godine izgrađena nova zgrada ovoga Društva. (Izvor: Izvor: Grad Rijeka, ZGRADA FILODRAMMATICA, RIJEKA, KORZO 28, Također: Index.hr, Rijeka: Potpisan ugovor o zaštiti zgrade Filodrammatice, Također: Radmila Matejčić: Kako čitati grad. Rijeka jučer i danas, NAKLADA KVARNER, NOVI VINODOLSKI , 2013.)
1890. započet projekt paviljona zatvorene tržnice na Brajdi. 1896. projekt je završen i predan riječanima.
1890. završena izgradnja velikog lučkog silosa.
Prva građevina izgrađena u luci, a vjerojatno i jedna od najranijih na našem području koja predstavlja preteču
modernog stila, bila je MAV-ov drveni žitni silos (Gabona elevator) koji je 1890-91. po uzoru na američke silose projektirao i izveo austrijski inženjer Christian Keresztily Ulrich. (Izvor: Nana Palinić: Rane armiranobetonske konstrukcije u riječkoj luci, Građevinar 61, Rijeka 2009., str. 437.)
1890. Tvornica papira je prvi put počela sustavno proizvoditi cigaretni papir koji će godinama biti jedan od najprodavanijih njezinih proizvoda (slika desno, paketić od 60 listića). Po proizvodnji cigaretnog papira bila je na drugome mjestu u Europi. Te iste godine tvornica je zapošljavala 629 radnika koji su radili na pet strojeva za proizvodnju papira. Tvornica je proizvela sveukupno 24,000 kvintala (tona) papira, od čega je na papir za pisanje i crtanje otpalo 15,000 kvintala, 5,000 na papir za omotavanje i pakovanje i 2,000 kvintala cigaretnog papira. (Izvor: Stručni rad, Maja Hadžić, Branka Lozo: Povijesni pregled razvoja riječke tvornice papira)
1890. Za potrebe luke, željeznice i pogona velikog silosa izgrađena je u zgradi lučke strojarnice prva električna centrala u Hrvatskoj, a dvije godine kasnije u Industrijskoj ulici druga, ujedno i prva elektrana izmjenične struje u Rijeci, Hrvatskoj i Austro-Ugarskoj Monarhiji. (Izvor: Velid Đekić: Amate Fiume?, VBZ, Zagreb, 2007., str. 159.) Treća, javna elektrana izgrađena je 1897. na Ponsalu, a Četvrta 1908. na Zviru.
1890. Prema popisu stanovništva te je godine Rijeka imala 29.494 stanovnika, a struktura stanovništva je izgledala ovako: Hrvati: 10.798 (36,6%), Italijani: 13.012 (44,1%), Slovenci 2.780 (9,4%), Mađari: 1.062 (3,6%), Njemci: 1.495 (5,1%), Ostali: 347 (1,2%).
1890. mesarski poduzetnik iz Rijeke Adalbert Ruhr, na Rječini, na predjelu Koparovo, utemeljuju Tvornicu umjetnih gnojiva "Ruhr & Binovsky", a kao novi partner 1892. pridružuje im se i peštanska "Tvornica spodijuma". Tvornica je uspješno radila sve do 1907., kada je izgorjela u požaru. Zapošljavala oko tridesetak ljudi.
1890. raspisom doprinosa za kupnju
zemljišta pokrenute pripreme za gradnju
velikog židovskog Tempia "reformiranog obreda". Guverner
Rijeke L. Szápáry osobno donira 2000
kr., a grad ustupa zemljište u vrijednosti
4200 kr. u skladu s proklamiranom politikom
"abbelimenta" (poljepšanja grada), kao i u drugim
prigodama kada su u pitanju bili veliki
zahvati od 
javnog interesa. Građevna
dozvola izdana je 8. Listopada 1902. U studenom iste godine je započela gradnja, a vodio ju je ing. Carlo Conighi. Završena je 18. Rujna 1903. nakon nepunih godinu dana izvedbe.(Izvor: Zlatko Karač: Mala ortodoksna sinagoga u Rijeci – povijest i obnova)
1890. Gustav Kraljeta otvara svoje vlastito tiskarsko poduzeće na Sušaku i naziva ga "Narodna tiskara". Nalazila se u Strossmayerovoj ulici, u zgradi koja se danas nalazi kod autobusne stanice ispod zgrade Konstruktora. Uspješno je vodio svoje poduzeće više od tri desetljeća.
1890. odlučeno da se obnovi i Gradski toranj (Slika ljevo). Izrada se projekta povjerava
iskusnom arhitektu dr. Filibertu Bazarigu (Gorica, Italija, 1843 - Trsat, Italija, 1896), koji se već istaknuo obnovom palače Municipija
i zvonika ispred Zborne crkve. Filibert Bazarig, oduševljen arhitekturom
povijesnih stilova, uz obvezu poštivanja postojećih
stilskih obilježja, tornju daje neorenesansna
stilska obilježja, poput kaneliranih
pilastra s kompozitnim kapitelima ili moćna
isturena vijenca kojim je oplemenio podložak
za kupolu. Dotadašnju lukovičastu zamijenio je osmerokutnom
kupolom izrađenom od kriški spojenih
na vrhu, s jasno naznačenim rebrima i spojevima,
a iznad otvora za pokazivanje sati Bazarig
stavlja reljef riječkog dvoglavog orla nad čijom
je glavom carska kruna. Time je dan i konačni, današnji izgled gradskim vratima.
1890. 16. Prosinca Milan Gorup (10 Travnja 1870. - 7. Rujna 1914.) održao u Klubu prirodnih nauka predavanje "Bit i važnost fotografije" popraćeno projekcijom velikog broja kolor fotografija, koje mu je za tu priliku ustupio dr Eder, direktor "Fotografskog instituta u Beču". (Izvor: Ervin Dubrović: Arte miracolosa, stoljeće fotografije u Rijeci, IZDAVAČKI CENTAR RIJEKA d.o.o., RIJEKA, 1995, str:301)
1890. godine mađarska vlada donosi odluku o uvođenju tjelovježbe kao obvezatnog predmeta u svim školama, pa time, dakle, i u Rijeci, a u okviru tog programa i nogometa. Zašto baš nogometa? Zato da se razbije monotonija dotadašnje tjelovježbe, a od svih modernih sportova kao najdinamičniji pokazao se upravo nogomet. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: KRATKA POVIJEST RIJEČKOG NOGOMETA)
1890. Rijeka ima 30,337 stanovnika. 1900. taj je broj narastao na 38,955. (Izvor: "Hungary: Principal Towns". Statesman's Year-Book. London: Macmillan and Co. 1908 – via HathiTrust)
1891. sklopljen je ugovor između MÁV (Mađarske kreditne banke) i Internationale Elektrizitets Gesellschaft iz Beča za elektrifikaciju raznih zgrada željeznice. Poslovi su započeli već između 1890. i 1892. godine, ali je trebalo dva desetljeća da luka, a onda i grad i stambene kuće potpuno dobiju struju. Godine 1908. uspjelo se ostvariti planove da gradu Rijeci električna struja daje svjetlost, javna rasvjeta je elektrificirana. (Izvor: Sándor Bősze: Inventar fonda Pomorska oblast za Ugarsko-hrvatsko primorje u Rijeci 1870.–1918., Rijeka–Kaposvár 2011.)
1891. 02. Sječnja za promet je otvoren Riječki je kolodvor.
1891. 29. Sječnja u Rijeci je rođen Riccardo Gigante (Rijeka, 29. Siječanj 1881. – Kastav, 4. Ožujka 1945.), novinar (1907. sa 26 godina postaje glavni urednik novina "La Giovane Fiume"), kraljevski senator, političar iredentista od 1915., riječki gradonačelnik (od Studenog 1919. do Prosinca 1920.) i podesta Rijeke (gradonačelnik u doba Partito Nazionale Fascista)(od 1930. do 1934.), Predsjednik Municipalnig vjeća grada Rijeke (Presidente del Consiglio Municipale di Fiume - Fašista) (29. Prosinca 1920. do 31. Prosinca 1920.), Predsjednik Privremene vlade Rijeke (Presidente del Direttorio Provvisorio di Fiume - Fašista) (27. Travnja 1921. do 28. Travnja 1921.), Gradonačelnik Rijeke (Studeni 1919. do 7. Sječnja 1921. i 1930. do 1934.), riječki prefekt (od 21. Rujna do 29. Listopada 1943.). Nakon aneksije Rijeke Italiji 1924., pridružuje se Nacionalnoj Fašističkoj Partiji (Partito Nazionale Fascista). 1934. imenovan je senatorom i na toj funkciji ostaje sve do pada fašizma. Nakon pada fašizma nominiran je za guvernera provincije Fiume, i na toj dužnosti ostaje 3 tjedna. Bio je i riječki počasni konzervator. U gradu ostaje i nakon oslobođenja 3. Svibnja 1945. Ubijen je od strane OZNA-e 1945. pred 
vratima svoga doma u Kastvu.
1891. 31. Siječnja na Pećinama je rođen Frane Pavletić, poznatiji kao "Frane Pitur" (Sušak, Pećine, 31. Sječnja 1891. – Ičići, 28. Veljače 1949.) (slika desno). Od majke Santine koja je bila domaćica i oca Antona-Toneta koji je bio sudski službenik u Rijeci. Osnovnu (pučku) školu završio je na Trsatu, a nakon toga završio je za pismoslikara ili pitura. Oženio se je 1913. za Josipu (Jožicu) sa kojom je imao troje djece, sina Milivoja i kćeri Anđelu i Nadu. Živjeli su na Trsatu u današnjoj Glavinićevoj ulici, kućni broj 14. Shrvan od boli nakon smrti sina 1937. godine, nakon par godina obolio je od tuberkuloze i završio u bolnici u Ičićima gdje je i umro. Pokopan je na groblju na Trsatu zajedno sa sinom i vjernom suprugom Jožicom koja je umrla 1972. Frane Pitur je bio trsatska legenda, šaljivčina i zajebant poznat po svojim šalama i veseloj naravi. O njegovim dogodovštinama je ispričano mnogo viceva i anegdota, bile one istinite ili ne. Puno više o Franetu Pituru možete saznati iz knjige Danijela Kokića: Frane Pitur, iliti, Život shvaćen kao komedija: vedra romansirana biografija velikoga majstora smijeha, šale, anegdote, lakrdije i inih srodnih djelatnosti, u izdanju riječke izdavačke kuće Adamić, 1998. (Izvor: Forum Croinfo.net)
1891. 01. Svibanja u tvornici Torpeda proslavljen je međunarodni praznik rada. Whiteheadovi radnici dobili su slobodan dan, dok ostali nisu imali takve privilegije. Osim toga, Whitehead je omogućio siromašnim radnicima besplatan ručak za njih i njihove obitelji.
1891. 23. Svibnja u Rijeci se rodio arhitekt i restaurator Bruno Angheben, jedan je od najplodniji arhitekata koji djeluju u Rijeci između dva rata. Bio je djelatnik Tehničkog ureda te je u tome svojstvu bio angažiran na projektiranju i realizaciji više značajnih stambenih, javnih i sakralnih objekata. Najpoznatiji njegov rad u Rijeci je crkva sv. Romulada i Svih svetih na Kozali (1934.) podignuta u povodu 10-godišnjice aneksije Rijeke Italiji, rad za koji je godine 1935. i nagrađen. U izvedbi projekta primijenio je armirani beton i umjetni kamen. Njegovi ostali radovi u Rijeci su restauracija Kanoničkog stana uz crkvu Sv. Vida na kojoj je aplicirao portal kolegija te u rješenje izolacije zvonika iste crkve nakon rušenja zgrade isusovačkog kolegija 1939., Dom Hrvatskog sokola za crkvu Sv. Antuna Padovanskog, popločenje Industrijske ulice od svjetionika do palače ROMSA-e, osnovna škola "Daniele Manin" (danas Osnovna škola Nikola Tesla). Uspješno je restaurirao i konzervirao jedan dio Arene u Veroni, koju je obnovio po vlastitom sistemu. U međuratno vrijeme Angheben izrađuje neke projekte za kolektivno stanovanje, npr. 1926.-1928. velikog kružnog bloka od nekoliko višekatnica na Potoku za činovnike I.N.C.I.S.-a iz Rima (Instituto Nazionale pe le Case degli Impiegati dello Stato), koji uključuje i uređenje dvorišta-parka unutar samih zgrada, kao i regulaciju neposredne okolice ove stambene četvrti. Umro je u Veroni 05. Rujna 1977. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Hrvatski biografski leksikon, ANGHEBEN, Bruno, Također: Fluminensia, Goran Moravček: Svi Sveti na Kozali, 01. Studenog 2012., Također: SUŠAČKA REVIJA broj 41, Daina Glavočić: SLIKARSTVO RIJEČKOG ARHITEKTA, Također: La Voce del Popolo, Patricija Venucci Merdzo: I tesori di Bruno Angheben, 27. Svibnja 2017)
1891. 01. Lipnja nakon 174 godine Rijeci je ukinut je status slobodne luke, koji je dodijelio car Karlo VI. (1719.), a
potvrdila carica Marija Terezija. Režim "slobodne luke" (Porto Franco) sužen je na zonu Punto Franco. (Komora zaključuje da je do toga došlo zbog pritiska austrijske veleindustrije i rezignirano zaključuje: "Sic
transit gratia Caesaris" (Po milosti vladara). Riječani su smatrali da će zahvatom biti jače pogođena tršćanska luka, jer je u to doba
njen uvozni promet bio znatno razvijeniji negoli u Rijeci. (Izvor: Igor Karaman: Jadranske studije, ICR, Rijeka 1992., str. 95.-96.)
1891. 23. Lipnja Franjo Josip l. posjećuje Riječku rafineriju nafte. Prošavši ispod slavoluka od drvenih bačava na početku današnje Industrijske ulice, vladar se našao pred ulazom u Petrolejsku luku i Rafineriju gdje ga je dočekao markiz Eduard Pallavicini, direktor Mađarske opće kreditne banke i predsjednik Uprave Rafinerije kamenog ulja, d.d. S njim je bio direktor Barač. Nakon dobrodošlice, upoznao se s Rafinerijinim radom. Seine Apostolische Majestät, unser allergnädigste Kaiser und Herr, kako su ga morali oslovljavati svi koji su se našli u njegovoj blizini, živo se zanimao za poslovanje Rafinerije. U Baračevoj pratnji je obišao postrojenja, pogledavši velik dio tvornice. Čak se popeo zajedno sa Baračem, uskim, zavojitim stubama na krov jednog od spremnika. O čemu su car i Barač razgovarali na spremniku, zauvijek će ostati poznato samo njima. Gospoda iz pratnje ostala su podalje, promatrajući dvojac s tla. I gradski fotograf Carposio koji je uslikao sliku ljevo, teško da je mogao išta čuti. 16 Lipnja Barač je
imenovan kraljevskim savjetnikom. Primajući ga u audijenciju u Budimpešti 26. Listopada te godine, car i kralj na tomu mu je osobno čestitao. (Izvor: Velid Đekić: Barač, čovjek koji je znao, Također: INA Rafinerija Rijeka, Pregledni članak, Velid Đekić: Rafinerija nafte Rijeka – europski pionir u preradi crnog zlata, Također: "MUZEJSKI VREMEPLOV" – IZLOŽBA o preradbi nafte u Rijeci, Hina, 10.9.2003)
1891. 01. Srpnja po zakonu iz 1891. godine, zakonski članak XVII, Rijeka je prestala biti slobodna luka (u istoj vrijeme također i Trst ). S tim događajem grad se oslobađa od svih prepreka koje su stoljeće i pol pomogle u procvatu grada, ali istodobno zaustavile trgovinu. Rijeka već odavno nije maloljetna, nego je postala jak, čvrst lučki grad. (Izvor: DAR, ANALITIČKI INVENTAR, Sándor Bősze: POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918)
1891. 23. Kolovoza su oštra zima i tuča zahvatili Istru i Kvarner. Oštra je zima uništila masline, smokve i vinovu lozu. Tim povodom novine su pisale "Tuča je u Veprincu... padala tako debela da su četiri komada težila 1 kilogram! Na veprinačkoj crkvi razbila je 18 prozorskih stakala. U Jurdanima razbijala je kanalice na krovovima kuća. Iz Sv. Ivana od Šterne javljeno je da je tamo puk glasno jecao u crkvi gledajući kako mu (je) grozna tuča uništila za čas njegove težke muke i napome trude". (Izvor: IstriaNet.org, Ivan Blažević: Razuzdana priroda, Kalendar 1991 - Franina i Jurina, Libar od Grozda (Pula, 1991), str:108-110.)
1891. Osnovano Ugarsko-hrvatsko pomorsko parobrodarsko društvo (Ungaro-Croata), s temeljnom glavnicom od milijun forinti (slika desno, amblem na dimnjaku broda i zastavi) (Izvor: Croatia-Slavonia and Fiume, Handbook prepared by Great Britain Historical Selection of Foreign Office No.8, London 1920., str. 68.)
1891. 07. Rujna poglavarstvo općine Kastav osniva školu u kući Frane Jardasa iz Rijeke pod službenim nazivom Pučka škola u Zametu. Novoosnovana škola ustrojena je kao jednorazredna sa dvije grupe učenika, s nižom i višom skupinom. U školskoj godini 1891./1892. u školu je upisano 92 učenika, a nastavnik je učitelj Fran Rubeša. Nakon I. svjetskog rata, teritorij Zameta ostaje u granicama stare Jugoslavije i za to vrijeme škola redovito djeluje. Talijanskom okupacijom 1941. godine škola prelazi pod upravu talijanskih vlasti i radi do Travnja 1943. godine. Nakon kapitulacije Italije i prilikom povlačenja školska je zgrada zapaljena, a nakon II. svjetskog rata zgrada je obnovljena i škola nastavlja sa radom. 21. Rujna 1959. godine učenici po prvi puta ulaze u novu školsku zgradu (današnje istočno krilo zgrade). Skupština Općine Rijeka 13. Srpnja 1963. godine donosi rješenje o osnutku Osnovne škole “Ivan Ćiković Beli”. Školska zgrada je građena u više faza: 1968. dovršeno je zapadno krilo zgrade, 1972. izgrađena je dvorana za tjelesni odgoj, a 1980. dograđene su još četiri učionice. Nakon osamostaljenja Hrvatske, Školski odbor Škole 1992. godine donosi odluku o promjeni imena škole u Osnovnu školu “Zamet”. (Izvor: rijeka.hr > Osnovne škole, OSNOVNA ŠKOLA "ZAMET", Također: os-zamet > Sanja Dobrović: Ukratko o povijesti Osnovne škole Zamet, Objavljeno: 5. 6. 2016., Također: Portal Hrvatskog Kulturnog Vijeća, Siniša Posarić: Zametska učiteljica, Hrvatsko slovo, br. 677, Objavljeno: 14. Svibnja 2015, Također: Novi List, Ingrid Šestan Kučić: OŠ Zamet proslavila veliki jubilej - 125. Rođendan,
Objavljeno: 3. lipanj 2016. Također: Osnovna skola "Ivan Cikovic Beli" ("ZAMET"))
1891. 08. Rujna za riječkoga župnika postavljen Riječanin Kajetan
Bedini, dotadašnji kanonik u Senju. Postavljen je nakon što je godine 1890. umro riječki župnik Ivan Fiamin,
hrvatski domoljub i pisac. Dolaskom Bedinija na
mjesto riječkoga župnika zabrane glagoljanja više ne dolaze
iz vanjskih središta, već iz samoga vrha riječke Crkve. Iako
glagoljaš po dotadašnjem djelovanju, Bedini podilazi riječkoj
mađarsko-talijanaškoj politici te započinje s istiskivanjem hrvatskoga bogoslužja i jezika iz riječke zborne i župne crkve. Tjedan dana nakon što je postavljen za župnika, uvodi u župnu
crkvu ženidbeno napovijedanje na talijanskom, koje je dotad
od pamtivijeka bilo na hrvatskom, a mjesec dana nakon postavljenja
ukida hrvatsku konventualnu misu i naređuje da
svi crkveni obredi moraju biti na latinskom. U peštanskom
listu "Magyar Hirlap" od 14. Studenoga 1891. iznosi niz neistina
o riječkom glagoljaštvu izjavljujući kako je stao na kraj
zloporabi slavenskoga jezika u riječkoj crkvi te da mu je u tom
pomogao niz mađarskih političkih uglednika. Iako 20. Studenoga
1891. u riječkome dnevnom listu "Bilancia" nastoji
ublažiti svoje izjave dane "Magyar Hirlapu", ništa bitno ne
opovrgava. Usprkos tome su se zornice, kao i "Muka" na Cvjetnicu i Veliki
petak ipak pjevale na hrvatskom. (Izvor: Vjekoslav Štefanić, Glagoljica u Rijeci, str. 415., Također: "Bilancia" od 18. Studenoga 1891., Također: "Bilancia" od 20. Studenoga 1891.)
1891. 29. Prosinca u Mrkoplju rođen arhitekt David Bunetta (Mrkopalj; 29. Prosinca 1891. — Rijeka, 10. Srpnja 1964). U razdoblju između dva svjetska rata jedan je od najpoznatijih 
graditelja na području Sušaka. Nakon završene Graditeljske škole u Zagrebu 1912. godine, odlazi na usavršavanje u Berlin i Stuttgart. Završio je i Akademiju za arhitekturu u Berlinu. U Bunettinim kasnijim arhitektonskim radovima vidi se utjecaj berlinske škole te naklonjenost tradicionalnom izrazu. Međutim, Bunetta je uspio stvoriti svoj prepoznatljivi stil i jedinstveni trademark, čime je utjecao na kolege iz struke, ali i na oblikovanje jedinstvenog koncepta primorske arhitekture kojeg je zagovarao sušački Tehnički ured. Svoju je Obrtnu Iskaznicu Sušaka dobio u Veljači 1926. godine. To je značilo da se mogao upustiti u projektiranje obiteljskih kuća i vila te u njihovo izvođenje. Osim po stambenoj gradnji, Bunetta je radio i na mnogim industrijskim i sakralnim objektima kao što su: Župna crkva Presvetog Srca Isusova na Sušaku 1931. godine (pregradnja kapele Sv. Križa), projekt Hotela Park na Pećinama 1937. godine (nakon rušenja stare zgrade), Javna skladišta u Sušaku (sa Čalogovićem nakon Prvog svjetskog rata), Kupalište Park Hotela na Pećinama izgrađeno 1936. godine, Lučka skladišta (projektira sa Čalogovićem nakon Prvog svjetskog rata), Ljevaonice u brodogradilištu Rijeka i Kraljevica poslije Drugog svjetskog rata, rekonstrukcija i proširenje Tvornice papira nakon Drugog svjetskog rata, Upravna zgrada tvornice "Torpedo" poslije Drugog svjetskog rata i mnogi drugi. (Izvor: JULIJA LOZZI-BARKOVIĆ: Čovjek koji je izgradio pola Sušaka, u: Sušačka revija broj 22/23, Neograf, Rijeka, 1998., str. 91, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, BUNETTA, David, TAkođer: FLUMINENSIA, DAVID BUNETTA, Također: wikipedia, David Bunetta, Također: Novi List, FELJTON JULIJE LOZZI BARKOVIĆ: Arhitektura Rijeke i Sušaka između dva rata (6): Obiteljska Vila Ružić, 21. ožujak 2015., Također: SVEUČILIŠTE U RIJECI, Sara Moser: Sušački opus graditelja Davida Bunette između dva rata, Rijeka, 2015.)
1892. 15. Siječnja Michiele Maylender (Rijeka, 11 Rujna 1863. - Budimpešta, 9 Veljače 1911.) izabran za člana Gradskog predstavništva (Rappresentanza municipale).
1892. 07. Veljače po Službenoj naredbi broj 8950/1892. paragraf 36. "svi se građevinski planovi i dokumenti moraju čuvati u Tehničkom uredu, a predsjednik ili zamjenik Ureda mora odlučiti o njihovom smještaju u pismohranama i registraturama sve do tada dok ministar trgovina ne odluči drugačije."(Izvor: DAR, ANALITIČKI INVENTAR, Sándor Bősze: POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918, HR-DARI-0046 opći spisi 9. veljače 1892.)
1892. 06. Ožujka sa dužnosti je riječkog guvernera odstupio Ágost Zichy de Zich et VÁSONKEÖ (Penzing, 14. Lipnja 1852. – Beč, 4. Lipnja 1925. ). Za novog guvernera imenovan je Lajos gróf Batthyány de Nemetujvár, koji će na dužnosti ostati do 02. Listopada 1896.. 09. Ožujka 1892. dr. Erazmo Barčić mlađi, sin Erazma plemenitog Barčića, poginuo u dvoboju u Rijeci (Nezna se razlog dvoboja). Gubitak sina, također odvjetnika i mladog pravaša, jako je pogodio Barčića starijeg jer je u njega polagao velike nade.
Unatoč tome, sada već iznemogli starac, nije se predavao od starih ideja o rušenju Monarhije. Smatrao je da samo jedinstvo Hrvatskog i Srpskog naroda može pridonjeti tom cilju. Te je godine napisao:
"Za mene nema izmedju Srba i Hrvata nikakove narodnosne razlike, jer ljudi koji govore kao Hrvati i Srbi jedan te isti jezik, ne mogu biti i nijesu drugo nego jedan te isti narod. Po mojem nazoru, ko vrijedja Srbina vrijedja i Hrvata."
Takav pogled na stvari bili su neprihvatljivi radikalnim pravašima sa kojima se Barčić nije mogao nagoditi. (Izvor: Vlast u Rijeci kroz stoljeća)
1892. 03. Travnja Gradska uprava objavljuje oglas (slika desno) građanstvu da se primjereno prilagodi korištenju nove kanalizacijske mreže, priključivanjem svojih otpadnih voda na novu gradsku mrežu. (Izvor: Forum Croinfo.net, Travanj - značajni događaji, Autor: Iliria)
1892. 11. Travnja održana je 1. redovna skupština dioničara Ungaro-Croate u nazočnosti Alberta Zeykija, povjerenika ministarstva trgovine, na kojoj je konstantirana dobit od 51.000 firinti u prvih šest mjeseci poslovanja i odlučeno da se ide u dalju ekspanziju, pa su u Kielu naručena dva parobroda: jedan od 500 BRT za liniju Rijeka-Kotor, i drugi manji i luksuzni za liniju Rijeka-Opatija.
1892. 20. Travnja najavljen je početak gradnje tramvajske pruge i remize u Rijeci. Predviđalo se da će gradnja trajati do 1894. 14. Listopada 1892. gradsko vijeće prihvaća ponudu za izgradnju tramvaja koju je predstavio Oscar Lazzarini. (Izvor: wikipedija > Tramvajski promet u Rijeci, Također: Autotrolej, POVIJEST, Također: fiuman.hr > Autor Danijela Pleše: Šta da? Riječki tramvaj, Objavljeno: 07.05.2016.)
1892. Pokretanje gradnje metalnih parobroda u Rijeci vezano je uz tvrtku "Howaldt Werke" iz Kiela, koja je te godine u Rijeci utemeljelila dvije firme: Društvo za dokiranje i Društvo za brodogradnju. Vrlo brzo su predstavnici firme sklopili ugovor s ugarskim ministrom trgovine o desetogodišnjem ustupanju prostora u Brgudu, te o godišnjoj subvenciji, s ciljem izgradnje doka i brodogradilišnog pogona.
1892. 01. Svibnja Nedugo nakon novonastale reforme, počinje sa izlaženjem "Vatrogasac" (slika ljevo), "prvi hrvatski ilustrovani strukovni časopis za vatrogasne sborove, obćine, tvornice, mlinice itd. "Odgovorni urednik je bio Venceslav Mayer, vođa vatrogasaca u ljuštionici riže i kasnije pokretač sušačkog Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Izlazio je svakog 1. i 15. u mjesecu, od 1892. do 1896. (Izvor: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Vatrogasac, Također: Google e-book, časopis "Vatrogasac", Također: JVP Rijeka, Povijest, Str 4/5 , Također: Vatrogasac, PDF)
1892. 07. Svibnja u Kumrovcu u Hrvatskom Zagorju rođen je Josip Broz Tito, hrvatski i jugoslavenski 
političar, jugoslavenski državnik i komunistički vođa naroda i narodnosti SFR Jugoslavije. Član KPJ od 1920. Od godine 1937. njen organizacijski, a zatim i glavni tajnik (u nazivlju partije: organizacioni i generalni sekretar). Organizator i neprikosnoveni vođa Narodnooslobodilačkog rata 1941.-1945. Neprikosnoveni vođa SFRJ tijekom 35 godina. Hrvatska enciklopedija (2. svezak, 2000.) sažeto prikazuje njegovu povijesnu ulogu: "Iz rata izlazi kao priznati vojskovođa i političar; vođa u antifašističkom ratu, zaslužan za vraćanje Hrvatskoj Istre, Rijeke i otoka, ali i odgovoran za odmazdu i represiju pri kraju rata i u poratnom razdoblju. (…) Vladao je Jugoslavijom 35 godina hoteći pomiriti neovisnost Jugoslavije, ravnopravnost među njezinim nacijama i komunističku vladavinu." Bio je jedan od osnivača i najutjecajniji državnik Pokreta Nesvrstanih. Vođenjem miroljubive vanjske politike postao je jedan od najuglednijih svjetskih državnika. Tito, doživotni predsjednik SFRJ i Saveza komunista Jugoslavije, umro je 04. Svibnja 1980. godine u Ljubljani, u 15:05. Istoga dana, u 18:00, Predsjedništvo SFRJ i CK SKJ održali su izvandrednu sjednicu u Beogradu i tom prilikom usvojili proglas povodom Titove smrti. 07. Svibnja, 209 stranih delegacija poklonilo se kovčegu Josipa Broza u saveznom parlamentu u Beogradu. Pokopan je 08. Svibnja, na Dedinju u Beogradu, u Kući cvijeća, uz prisustvo 209 delegacija iz 127 zemalja, i 700 000 ljudi, , što je najposjećeniji pogreb jednog državnika u povijesti i najgledaniji televizijski prenos do početka osamdesetih prošlog stoljeća, nakon spuštanja američkih astronauta na Mjesec. Sahrana Josipa Broza Tita je najveća državnička sahrana u povijesti. Na pogrebu je bilo 25 predsjednika država, 9 premijera, 5 kraljeva, 4 princa, 3 ministra vanjskih poslova, 2 kancelara, 2 člana vlade Kube, 1 predsjednik parlamenta, 1 ministar obrazovanja, 1 ministar financija, 1 Generalni guverner (predstavnik Britanske krune u Kanadi), 1 zamjenik premijera, 1 Veliki vojvoda, Roberto Rodrigez Varela, predstavnik Argentine bez nominalne titule, te lideri Libije Moammar Gadafi, Poljske Wojciech Jaruzelski i Edward Gierek i SSSR-a Leonid Brezhnev, Saddam Hussein, Jaser Arafat, Leonid Brežnjev, Državnički „najjaču“ delegaciju poslala je Zapadna Njemačka šaljući cjelokupni državni vrh - Predsjednika, Kancelara i Ministara vanjskih poslova. Austrija, Italija, Portugal, Ujedinjeno Kraljevstvo i SSSR su također poslali cjelokupan državni vrh. Najneobičnije delegacije su imali Ujedinjeno Kraljevstvo koje je uz premijerku Thatcher poslalo i ratnog veterana, šefa britanskog izaslanstva pri Titovom štabu 1943., SAD u čijoj se delegaciji nalazila majka predsjednika Cartera (Predsjednik Carter je bio javno prozvan od strane svog potpredsjednika Busha Starijeg jer nije osobno otišao),Egipat koji je poslao sina i kćer predsjednika Gamal Abdel Nassera te Vatikan koji je poslao svećeničko lice, diplomatu, ujedno i nadbiskupa. Uz delegacije država, sahrani su prisustvovali i Glavni tajnik UN-a, Generalni direktor UNESCO-a, Potpredsjednik Europske Komisije i delegacija Arapske lige. Čak i Engleska wikipedija koja ne navodi članove svih delegacija donosi mapu na kojoj je prikazano da delegacije nisu poslali samo Gvatemala, Honduras, Salvador, Haiti, Dominikanska Republika, Surinam, Čad, Malavi, Saudijska Arabija, Butan, Papua Nova Gvineja, Južna Koreja i Albanija. Ista mapa prikazana je u Kući cvijeća. Iako se okupio ogroman broj državnika, njihovi međusobni susreti i pregovori su bili rijetki. Skoro da ih nije ni bilo. Svrha njihovog dolaska nije bila diplomatska nego isključivo odavanje počasti Titu. Punu statistiku posjeta pogrebu možete pogledati ovdje.
1892. 08. Svibnja Umro mađarski ministar za javne radove, i ministar prometa Gábor Baross de Bellus. U njegovo vrijeme izrađene su nove studije i projekti za proširenje lučkih obalnih postrojenja. Koncem 19. stoljeća uzdigao je ugarsko, a sa time i riječko gospodarstvo. U doba mađarske uprave (1868.-1914.) tadašnja je Rijeka bila značajno središe Dvojne Monarhije s modernim pristaništem i željeznicom, rafinerijom nafte i drugim industrijskim postrojenjima. Zbog njegovih zasluga riječko gradsko zastupstvo donijelo je odluku da se nova luka na ušću Rječine nazove Porto Baross (mađ.Baross Gabor fakikoto, hrv. Luka Baroš ili Baroševa luka). Izabran je za počasnog građanina Rijeke. Njegove nacionalne zasluge naši susjedi izuzetno cijene. Kod nas je on doživljavan kao političar, jedan u nizu, koji je provodio mađarizaciju. (Izvor: Građevinar 7/2015, Pripremili: Branko Nadilo i Krešimir Regan, INDUSTRIJSKA BAŠTINA - RAZVOJ RIJEČKE LUKE I NJEZINI SADRŽAJI, Također: Wikipedia, Gábor Baross de Bellus, Također: Fluminensia, Goran Moravček: Mađari u Rijeci, 13. Studeni 2012.)
1892. 14 Svibnja rođen je u Rijeci Francesco Drenig, pjesnik, prevoditelj, pokretač riječkih časopisa, likovni kritičar i fotograf. Roditelji, otac Slovenac Franc Matijin Drenik, majka Hrvatica Veronika Čop (Veronica Ciop) iz Tršća (rođena je u Gerovu u Gorskom kotaru) u Rijeku dolaze potkraj devetnaestog stoljeća i do smrti ostaju strani podanici "jugoslavenske nacionalnosti". Iako slovensko-hrvatskog podrijetla, Drenig je snažnoga talijanskog uvjerenja. Zbog pripadnosti udruženju "Giovine Fiume" i riječkom iredentističkom krugu, u ime kojega je 1913. sudjelovao u bombaškoj akciji na Guvernerovu palaču, uhićen je 1915. i odveden u internaciju u Mađarsku, zajedno s još 28 riječkih intelektualaca. Nakon D'Annunzijeva dolaska pridružuje se njegovim redovima, no ne više u vojničkoj ulozi nego kao propagandist. Za uspomenu dobiva Comandanteov fotografski portret s posvetom i "medagliu di Ronchi". Poslije razvojačenja i danuncijade nakratko je zaposlen u novinama "La Vedetta d'Italia". Rodni grad napušta u proljeće 1947. i odlazi u Fabriano kraj Ancone gdje umire 26. Veljače 1950.
1892. 29. Svibnja Osnovan veslački klub "Società Canottieri Fiumani Eneo" (Fiumei Csolnakazok Egylet - Društvo veslača “Rijeke”) koji će nakon nekoliko godina promijeniti ime u "Eneo". Danas je to "Veslački klub Jadran". Klub je osnovan na poticaj Luigia Battaglierinia, duhovnoga oca riječkoga veslanja. U osnivačkom su odboru bili Luigi Battaglierini, Iginio Sucich, Cesare Venturi, Italo i Arturo 
Nascimbeni, Giovani Sirola i Edgardo Rudan. Ministarstvo je unutarnjih poslova rješenje o utemeljenju donijelo u Budimpešti, 29. Svibnja 1892. pod rednim brojem 40412. Društvo je odmah po utemeljenju izgradilo i spremište čamaca na plovećem pontonu uz riječki lukobran. (Izvor: Iva Dujmešić: VK Jadran, Povijest, Također: Ferruccio Burburan i Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873-1948, Grafika Zambelli, 2006, str: 17)
1892. 24. Lipnja u Rijeci je rođen Giovanni "Nino" Host Venturi (Hosti (Pehlin) kraj Rijeke, 24. Lipnja 1892. – Buenos Aires, Argentina, 29. Travnja 1980.)(slika desno), Italijanski fašist, političar i povjesničar. Rođen je u Hostima u hrvatskoj obitelji, no već kao mladić osjećao se i isticao kao Talijan i
veliki zagovornik priključenja Rijeke Italiji. Upravo je on, skupa s Grossichem,
pošao u Italiju tražiti "spasitelja" te ga je pronašao u liku D'Annunzija. Već u Travnju 1919. osnovao je "Riječku legiju", grupu dobrovoljaca koja je trebala
štititi Rijeku od onih koji su je htjeli priključiti Kraljevini SHS. U vladi
Talijanske Regencije Kvarnera bio je ministar obrane. Smatra se osnivačem
riječkog fašizma i predvodnikom državnog udara protiv Zanelle. Od 1939. do 1943. bio je talijanski ministar prometa. Nakon
rata odselio je u Argentinu. Njegov sin Franco bio je poznati slikar. (Izvor: wikipedija, Nino Host Venturi, Također: Treccani, DIZIONARIO BIOGRAFICO, HOST VENTURI, Giovanni, Također: Revolvy, Nino Host Venturi, Također: Osnovna Škola F. Franković, RIJEČKA DRŽAVA (1920. - 1924.))
1892. 04. Kolovoza riječka je općina objavila javno nadmetanje za izgradnju tramvaja za prijevoz putnika i robe na koji se, između ostalih javio i barun Oscar Lazzarini. 14. Listopada 1892. gradske vlasti su prihvatile njegovu ponudu, i on dobiva na natječaju. Uvjet za prihvaćanje njegove ponude bio je direktno uvođenje električnog tramvaja. Općina je 1896. sklopila Ugovor o izgradnji i prometu električnog tramvaja. (Izvor: wikipedija > Tramvajski promet u Rijeci, Također: Autotrolej, POVIJEST, Također: fiuman.hr > Autor Danijela Pleše: Šta da? Riječki tramvaj, Objavljeno: 07.05.2016.)
1892. 26. Kolovoza u Beču je umro Josip Ljudevit Cimiotti – Steinberg (Giuseppe Ludovico Cimiotti) (Rijeka, 18. Kolovoz 1810 — Beč, 26. Kolovoz 1892), povjesničar i povijesni pisac, zastupnik grada i kotara Rijeke u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru. 12. Studenog iste godine riječki Gradski muzej (Museo civico) otkupljuje ostavštinu Josipa Cimiottija. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, članak preuzet iz Hrvatskog biografskog leksikona, izdanje 1983. - 2013., Tatjana Blažeković: Cimiotti Steinberg, Ljudevit Josip, Također: Luigi Maria Torcoletti: Notizie bibliografiche concernenti la storia di Fiume. Fiume (I polugod.), 1(1923) str. 130)
1892. 01. Rujna Riječki arhitekt Venceslao Celigoi ponudio je poglavarstvu projekt za regulaciju groblja na Kozali i izgradnju 400 niša. Projekt je prihvaćen 1893. (Izvor: Forum Croinfo.net, Rujan - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1892. 02. i 14. Listopada veliki nivo Rječine uzrokovao je odrone i štete na građevinama.
Povodom toga su mještani naselja Gospodarsko Selo,
Ratulje, Lukeži, Drastin i Valići dana 16. Listopada 1892. uputili molbe Kraljevskoj kotarskoj oblasti u Sušaku. U
toj molbi se traži da se procjeni stanje oko korita Rječine
i predlažu izgradnju četiri brane kod naselja Ratulje, Drastin,
Valići i Grohovo (Državni arhiv Rijeka-B). (Djelomični izvor: Martina Vivoda dipl. ing. građ. i suradnici: Geohazard u dolini Rječine u prošlosti i sadašnjosti, str. 6)
1892. 08. Studenog u Rijeci je rođen u Enrico Fonda, jedan od uspješnijih međuratnih umjetnika s obzirom na održane izložbe i postignuti uspjeh. U literaturi se navode razni datumi rođenja; 1884. 1891. ili 8. veljače 1893. Ali se po crkvenim zabilješkama zna da je kršten je u Rijeci 06. Siječnja 1893. kao Henricus Nicolaus Fonda. Enrico je bio najmlađi od sedmero djece. Bio je student na umjetničkoj akademijiu Budimpešti i Minhenu. Najviše se bavio pejzažima Istre. Umro je 04. Veljače 1929. u Parizu od upale pluća. (Izvor: La Voce del popolo, Patrizia Vennuci Merdžo: Alla riscoperta di una meravigliosa eredita artistica, Također: Artgate, Enrico Fonda, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 73, Daina Glavočić: ENRICO FONDA)
1892. 21. Studenog u Rijeci je umro Luigi de Peretti, riječki patricij, Giudice Rettore i Avvocato fiscale. Rođen je u Rijeci 1819. Gimnaziju je završio u Pečuhu, a fakultet u Pressburgu, gdje je diplomirao pravo. 1846. se zapošljava u riječkom Municipiu (gradskoj upravi), najprije kao segretario del Consiglio patriziale, zatim kao Giudice Rettore. 1868. je imenovan za poziciju Dirigente del Magistrato civico. 1875. je izabran za poslanika u parlament u Budimpešti, gdje podržava prijedlog Luigija Ossoinacka da se otvori pomorska pruga između Rijeke i luka zapadne Evrope.
|
1892. 12. Prosinca Pod zapovjedništvom Franje Šodića, kapetana iz Kostrene, u riječku Petrolejsku luku prvi put doplovio Rafinerijin brod Etelka, koji je dovozio sirovu naftu u riječku rafineriju (slika ljevo). Prvim dolaskom u Petrolejsku luku, tanker (pirocisterna, parna uljarica) Etelka, dopremila je 3.500 tona nafte iz crnomorske luke Batumi. Sagrađen je specijalno za potrebe riječke Rafinerije. Etelka je prvi i jedini tanker Austro-Ugarske Monarhije, također jedan od prvih brodova te vrste u svjetskim okvirima. U more je porinut specijalno za potrebe riječke Rafinerije u britanskom brodogradilištu Low Walker u Newcastleu on Tyne, istom onom u kojem je izgrađen prvi svjetski tanker, njemački Glückauf. U Registar brodova riječke Lučke uprave upisan je 18. Studenog 1892. godine, pod brojem 194/5552-1892. Prije Etelke,
1886. 30. Rujna u riječku Petrolejsku luku uplovio je tanker Chigwell od 1.824 tone nosivosti, kao prvi tanker na parni pogon. Prije Chigwella a potom i Etelke nafta se u riječku luku dopremala jedrenjacima, koji su naftu prevozili u bačvama. Kao kurizitet, brod "Etelka" je dobio ime po Kontesi Etelki (Adelhaid) Szapáry de Szapár (26. Rujna 1798. – 10. Studenog 1876.), mađarskoj plemenitašici, jednoj od članova grofovske obitelji Szapáry. Bila je druga kći grofa Pétera Szapárya i kontese Júlie Csáky. (Djelomičan Izvor: Velid Đekić: Amate Fiume?, VBZ, Zagreb, 2007., str. 75., Također: A history of Tyne shipbuilders and the ships that they built, Također: Velid Đekić, Rafinerija nafte - europski pionir u preradi crnog zlata, Također: INA - Industrija nafte, d.d. -, Velid Đekić: Etelka, riječka čelična dama)
1892. u "Primorskoj tiskari" na Sušaku obnovljeno izlaženje lista "Kvarner - Il Quarnaro" koji se tiskao na hrvatskom i talijanskom jeziku. Urednik je bio Ivan Kušar, novinar koji je prije toga bio suradnik u riječkom listu "La Voce del Popolo" i stalni član "Narodne čitaonice riečke". "Kvarner" je htio nastaviti pravaške tradicije sušačkog lista "Sloboda". Nije poznato do kada je taj polumjesečnik izlazio, ali se je po svemu sudeći brzo ugasio.
1892. Kako je situacija izgledala te godine godine, saznajemo iz dvojezičnog, mađarsko-talijanskog, udžbenika Imre Donatha: "Földrajz – Geografia, podnaslovljenog Rijeka i njen okrug":
"Na Trgu Ürmeny nalazi se park Franje Josipa, a s južne strane je osnovna i viša ženska državna škola. S istočne strane Trga Ürmeny podignuto je Komunalno kazalište, otvoreno 3. Listopada 1885. godine, a zapadno su tržnice. Od Trga Ürmany vodi Bačvarska ulica naAndrassyjev trg (kasnije Kazališni trg, op. aut.). Tu se uzdiže lijepa Palača Modello Komunalne štedionice. U prizemlju tog objekta na sjeveru je Caffe Grande, a na jugu je restoran Kazalištu. Na polukatu je Komunalna štedionica, a na prvom katu Domoljubni kazino. S Trga Andrassy osam ulica vodi u različite dijelove grada. Prema istoku i prema zapadu su Korzo i Ulica Andrassy (danas Adamićeva, op. aut.). Na sjever su ulice Rov i Bunar, na jug su ulice Star (Pile) i Bačvarska."
1892. 15. Prosinca počinje s radom "Biblioteca civica". 1910. godine na mjesto bibliotekara dolazi Pietro Pillepich, koji u Firenzi studira moderno talijansko bibliotekarstvo, te po svom povratku ustrojava riječku knjižnicu po svim ondašnjim zahtjevima struke. Izrađuje se abecedni, predmetni, mjesni i stručni katalog. Svojom nabavnom politikom knjižnica se profilira kao opće-znanstvena knjižnica. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Bez novca za nabavu knjiga, Također: Spomen knjiga koju je prigodom pedesetgodišnjice Narodne čitaonice riečke izdao Odbor, str: 73, Sušak, Odbor Narodne čitaonice riečke, 1901. (Tisak Narodne tiskare G. Kraljeta), (slika ljevo), Također: Irvin Lukežić, Ogledalo bašćinsko, Izdavački centar Rijeka, 2006, str.95, Također: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Povijest)
1892. Njemačka je brodogradilišna tvrtka Howaldts Werke iz Kiela podigla omanje brodogradilište "Società di costruzioni navali Howaldt et Co. (Howaldts Werke iz Kiel-a)" na priobalnom predjelu zvanom Brgudi (slika desno) uz potok Cerovice,
|
nekoliko kilometara zapadno od ondašnje Rijeke, na kojem je već od ranije poslovao omanji pogon zapopravak drvenih brodova. To je preteča današnjeg brodogradilišta “3.maj”. (poslije Danubius (1905), Ganz-Danubius (1911.), Cantieri Navali del Quarnero (1920.), Kvarnersko brodogradilište (1946.), kasnije 3. Maj. Novi
objekti i navozi podignuti su 1894. godine, no strojevi su bilistarijeg datuma, preneseni iz Kiela, uključujući i prvi plivajući dok, duljine 60 metara. (Izvor: http://www.3maj.hr/index.php?page=pov1)
1892. U dvadeset godina u razdoblju od 1872. do 1892., za izgradnju i proširenje riječke luke i lučkih objekata potrošeno je 17,251 milijuna forinti, puno više nego što se planiralo. Proširenje i modernizacija luke nije prestala s tim godinama, prema podacima iz arhiva, radovi su trajali sve do Prvog svjetskog rata. S proširenjem luke povećavao se i lučki promet: dok je 1871. godine samo 257 parobroda plovilo i iskrcavalo u riječkoj luci, već 1895. godine broj se povećao na 4247. Po statističkim podacima u riječkoj luci na početku 1870. godine privezano je 5 tisuća brodova, a 1890. godine pristalo je u Rijeci 11 tisuća brodova. (Izvor: DAR, ANALITIČKI INVENTAR, Sándor Bősze: POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918, str:19)
1893. Siječanj utemeljen Riječki Književni Krug (Circolo letterario), jedna od najvažnijih kulturnih institucija u gradu tog doba, s ciljem da okupi kulturne djelatnike oko talijanskog jezika i promovira Talijansku kulturu Hrvatskoj, i suprotstaviti je hrvatskoj kulturi koju je promovirala Narodna čitaonica Riječka osnovana 1849. Među utemeljiteljima bili su Isidoro Garofolo, Michele Mayländer, Francesco Vio, Carlo Conighi i Andrea Bellen. Prvi predsjednik postao je odvjetnik Francesco Vio, a potom je tu dužnost preuzeo doktor Isidoro Garofolo. Osnovna djelatnost bila su predavanja o talijanskoj književnosti, 
izdavanje časopisa "La Vita fiumana" (Riječki život) i "La Vedetta" (Straža), te organizacija festivala riječkih pjesama u kazalištu. Udruženje je imalo ukupno 151 člana i djelovalo je do 1914. godine.
1893. 15. Siječnja Od osnutka "Društva Hrvatska čitaonica Trsat" je djelovala u nadograđenom dijelu zgrade pučke škole Trsat (slika ljevo, prije II svjetskog rata) koja više nije bila adekvatan prostor. Na skupštini Društva održanoj toga dana, prijedlog Josipa Linića pokrenuo je inicijativu za izgradnju vlastite kuće: "Dom društva Hrvatska čitaonica". "Pregnimo braćo, a da bi se čim prije mogli naći u vlastitoj kući." Eugen Matković predložio je skupštini Društva 20. siječnja 1895. osnivanje građevnog odbora u slijedećem sastavu: Dran Matković st., Toma Matković, Fran Šikić i Nikola Glavan kao građevni stručnjaci, te dr. Rude Linić kao pravnik. (Izvor: Vinko Antić: Trsat od davnih do današnjih dana, Rijeka, 1982, Također: 
issuu, Cvjetko Gruber: Hrvatska čitaonica na Trsatu, Susak, Narodna tiskara)
1893. 31. Siječnja rođen je na Sušaku dr. Viktor Ružić (slika desno). Nakon završene gimnazije studirao je pravo u Beču, Grazu i Zagrebu, postigavši i doktorat. Na Sušaku je g. 1924. otvorio vlastitiodvjetnički ured sve do svibnja 1936. kada je imenovan banom Savske banovine. Tu je dužnost obavljao više od dvije godine, tj. do kolovoza 1938. Dr. Ružić je u veljači 1939. imenovan ministrom pravde u beogradskoj vladi ali je na toj dužnosti ostao samo pola godine. Tokom svog raznolikog života dr. Viktor Ružić je bio: – poduzetnik (1914.-18.), novinar i izdavač (1917.-22.), doktor prava (1921.), odvjetnik (1924.-36. i 1944.-45.), osnivač, član i guverner Rotary društva (1929.-45.), nestranački političar, ministar financija, ban Savske banovine (1935.-38.), internirac (1943.-44.), politički osuđenik (1945.), bibliotekar (1947.), poliglot-prevoditelj (1948.), intelektualac, ali i slikar-amater koji je njegovao taj svoj dar i sklonost gotovo kroz cijeli svoj 80-godišnji život (1893.-1976.).
1893. 06. Veljače Gradsko zastupstvo prihvatilo project Venceslava Celligoia za izgradnju građevine sa 400 niša oko središta starog groblja na Kozali. Građevina je podignuta tijekom više od deset godina. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, CELLIGOI, Venceslao, Također: BIB, Palinić, Nana, Arhitektura secesije u Rijeci - Arhitektura i urbanizam početka 20. stoljeća 1900.-1925.)
1893. 08. Svibnja započeli radovi na nasipavanju obale u Brgudima i gradnja navoza. Gradnja doka i brodogradilišnog terena započeta je odmah kada je car Franjo Josip potvrdio dogovor.
1893. Počela gradnja Sušačke gimnazije.
1893. 02. Lipnja U Rijeci je umro Ivan Giovanni Kobler (Rijeka, 22. Kolovoza 1811. – Rijeka, 02. Srpnja 1893.), , hrvatski pravnik i 
najznačajniji povjesničar Rijeke (Slika ljevo). Giovanni je rođen u zgradi koja je stajala na mjestu današnje robne kuće Varteks na adresi Vicolo dell'Erbe br. 223. Cijeli trg danas nosi Koblerovo ime. Njegovo djelo "Memorie per la storia della liburnica città di Fiume", objavljeno u tri knjige 1896. godine i do danas je ostalo obavezno štivo svih onih koji se žele temeljitije upoznati s prošlošću Rijeke i drugih okolnim mjesta. Školovao se u Rijeci i Zagrebu. U Rijeci je bio činovnik suda i gradskoga poglavarstva, te odvjetnik u građanskim, kaznenim i mjeničnim sporovima. Bio je i kotarski sudac, 
a zatim je prešao u Zagreb gdje je bio pomoćnim referentom Kraljevskog banskog stola. Vrhunac karijere postigao je imenovanjem za predsjednika Stola 1861. i predsjednika Apelacijskoga suda. Umirovljen je 1871. godine nakon čega se posvetio istraživanjima povijesti Rijeke, Kastva i istarskih kvarnerskih općina. Istraživao je u arhivima i knjižnicama u Veneciji, Udinama, Gorici, Ljubljani, Grazu, Beču, Kastvu, Pazinu, Puli, Rovinju i Poreču. 11. Lipnja 1894 Municipalna komisija na osnovi preporuke profesora Alfreda Festa, odlučila je financirati štampanje Koblerove knige "Memorie Per la Storia della Liburnica Citta di Fiume, scritte dal Fiumano". Brigu oko štampe knjige preuzela je komisija sa 6 članova: Dr. Nicolo Galletich, Dr. Francesco barone Lettis, Dr. Francesco Polessi, prof. Alfredo Fest, prof. Pietro Zembra i prof. Arturo Dalmartello. Na zgradi bivše Robne kuće Varteks, na mjestu gdje se svojedobno nalazila zgrada u kojoj je rođen Ivan Giovanni Kobler, odvjetnik i povjesničar – istraživač povijesti Rijeke, prema kojem trg već stotinu godina nosi ime, postavljena je spomen ploča (slika desno). (Izvor: fluminensia.org, Goran Moravček: Giovanni Kobler najznačajniji povjesničar Rijeke, 22. Kolovoza 2012., Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA 2008. , Kobler, Giovanni, Također: enciklopedija.hr, Kobler, Giovanni, Također: Riječan.in, Istraživač i povjesničar: Otkrivena spomen ploča Ivanu Giovanniju Kobleru)
1893. 03. Kolovoza nakon smrti Ivana Giovannia Koblera (Rijeka, 22. Kolovoza 1811. – Rijeka, 02. Srpnja 1893.), u dnevnim novinama "La Bilancia" od toga datuma, objavljeno je da je legatom Giovannija Koblera koji je sadržavao tri sveska rukopisa "Memorie per la storia della Liburnica città di Fiume, scritte dal Fiumano", kopije dokumenata, dvije stotine i sedamdeset svezaka i stotinu trideset fascikala raznih djela, obogaćen fundus Gradskog muzeja. (Izvor: "La Bilancia", 03. Kolovoza 1893., Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Kulturno povijesni odjel), Također: Denis Nepokoj, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Monografija)
1893. Uz križanje željezničke pruge s Baračevom ulicom podignut je, prema projektu Lajosa Luigia Burgstallera
svjetionik. Bila je riječ o demontiranom i 
ponovno montiranom svjetioniku koji je originalno, od 1881. godine
stajao na vrhu velikog lukobrana Marije Terezije. Svjetionik je u međuratnomrazdoblju prema projektu Andrea Bayera ponovno
rekonstruiran – demontiran i ponovno montiran na nekoliko etaža visoku svjetioničku zgradu.
1893. 03. Rujna Rimska sekcija Talijanskog alpinističkog kluba (CAI - Club alpino italiano, Sezione di Roma), poklanja zastavu (slika desno) Riječkom alpinističkom klubu (CAF - Club alpino fiumano). CAF je osnovan, nakon što je 12. Sječnja 1885. samo osnivanje odobreno od strane Ugarskih vlasti. (Izvor: Archive del novecento, SCHEDA BIOGRAFIA ENTI, Istituto: SOCIETÀ DI STUDI FIUMANI, Club alpino italiano - Sezione Fiume, Također: Franco Laicini: "Club alpino Italiano - Sezione di Fiume, già Club Alpino Fiumano" objavljeno u: "Fiume. Rivista di studi adriatici", 2008, br: 17, str:87., Također: LA SEZIONE DI FIUME DEL CAI, 1885 - 1863)
1903. 22. Listopada, na blagdan Roš Hašana, otvorena je nova sinagoga. Stajala je na uglu današnjih ulica Pomerio i Ciottine; minirali su je njemački nacisti u Siječnju 1944., a ostaci su posve uklonjeni krajem 1948. Dozvola za gradnju izdana je 8. Listopada 1902.. Gradnja je započela u studenom, a vodio ju je ing. Carlo Conighi. Završena je 18. Rujna 1903. nakon nepunih godinu dana gradnje. (Izvor: Zlatko Karač: Mala ortodoksna sinagoga u Rijeci – povijest i obnova)
1893. krajem, započinje gradnja zatvorenog kupališta i reprezentativnog hotela "Bagno Ilona" na Školjiću. Investitori su Sigismund i Artur Klein (reklama na slici ljevo). Kupalište je otvoreno već sljedeće godine, ali gradnja nije bila dovršena i trajala je do 1906. godine, a zbog nepoznatog razloga projekt hotela nikad nije dovršen. Izgrađeno je dvanaest bazena morske i šest bazena slatke vode po projektu Eduarda Castiana, te okrugla "turska kupelj". Pretpostavlja se da je nagla industrijalizacija Školjića (Tvornica kože, ljevaonica i kovnica, klaonica, spalionica smeća i energana, tramvajska remiza itd) bila loše okruženje za gradnju hotela s terasama iznad Rječine. Kompleks bazena je mijenjao vlasnike i doživljavao izmjene, preuređenja i proširenja sve do sredine 20. stoljeća. 1952. se gradi, koristeći kupališne garderobe i sanitarije, riječki zimski plivački bazen prema projektu Duška Marčete dipl. ing. arhitekture (1913-1993). Otvoren je 19. Travnja 1963. čime su riječki plivači najzad dobili krov nad glavom. (Izvor: Forum Croinfo.net, Tema: Bazen Školjić, Također: Jasenka Kranjčević i Mirjana Kos: "Fragmenti izgubljenog vremena - Neizvedeni projekti turističke arhitekture", izdavač DAR, Također: Predavanje 18. Lipnja u antikvarijatu Ex libris: Predavač: Olga Magaš: Od vodovoda do tramvaja)
1894. mađar
Jószef Berghoffer izdaje Prvu znanstvenu raspravu o fiumanskom govoru u tekstu "Contributi allo studio del dialetto fiumano / Saggio grammaticale" (Prinosi proučavanju fijumanskog dijalekta / Gramatička rasprava), izdanu u Rijeci u "Stabilimento lito-tipografico" Emilia Mohovicha. Fiumanski spada u romanske govore i u njemu se može naći venecijanski, austrijski i slavenski utjecaj i spada u jedan od dvaju autohtonih povijesnih riječkih mjesnih govora. Najstariji i najčišći fiumanski jezik koristio se u Starom gradu. Postojala je razlika između dijalekata Starog grada i novog dijela grada, kao razlika između dijalekata današnjeg naraštaja i onoga kojim su se služili prijašnji naraštaji. 1894. Stare željezne bitve na riječkim lučkim obalama dio su priče o riječkoj ulozi mađarskog ministra Gábora Barossa. Njegovim zalaganjem izgrađena je luka Baross za izvoz drvene građe, a željezne bitve za privez većih brodova ugrađene su u obale luke i Mrtvog kanala. Proizvedene su u ljevaonicama Matteo Skull u Rijeci (Skull Mátyas vasobtodje Fiume) ili Schlick (Schlik fèlè vasöntöde es Cépgyàr R. T. Budapest), u Ganzu ili Aninskoj čeličani (Aninai vasmü).
1894. 02. Siječnja završena izgradnja sušačke luke koja dobiva ime Baross Kikötö. Luka Baross oblikovana je podizanjem vlastitog lukobrana prema otvorenom moru dužine 400m i dvaju ulaznih gatova na zapadnoj strani svaki dužine 65 m. Raspolagala je utovarnim
gatom dugim 100m na teretnoj obali produžene Delte, te je kanalom širokim 18m koji presijeca lukobran Marije-
Terezije bila spojena s velikom lukom, preko kojeg je 1896. izgrađen pokretni most. (Izvor: Riječki mostovi – I ponti di Fiume, MGR 1998., str. 38.) Troškovi gradnje 1890.-1894. iznosili su oko 5,5 milijuna forinti. (Izvor: Igor Karaman: Razvoj stanovništva i privrede u urbanom sustavu grada Rijeke..., Historijski zbornik, god. XXXIX, 1986., str. 105.). Istog dana u Luci Baross zasjale su i prve električke žarulje. (Izvor: Nana Palinić: 125 godina električne energije u Rijeci, HEP, Rijeka 2006., str. 66.)
1894. 14. Sječnja osnovana je u Opatiji prva hitna medicinska služba u Hrvatskoj. (Izvor: Helena Fogas: Primorsko-Goranska županija, koljevka hitne medicine u Hrvatskoj, Žmigavac, Broj 66, Rujan 2014.)
1894. 27. Siječnja Mađarska financijska uprava grada uputila je riječkoj gradskoj upravi (Magistratu) zamolbu za dozvolu gradnje središnje vojarne na terenu u zapadnom dijelu grada otkupljenom od obitelji Širola, uz tadašnju Via Germania (današnja Vukovarska ulica, slika ljevo). Zgrada je podignuta u godinu i pol dana. Već 28. Kolovoza 1895. zatražena od Magistrata dozvola za useljenje u novo zdanje. U Ožujku 1948. godine u njoj je otvorena "Vojno industrijska škola" u čijem sastavu je bio i dom za smještaj njenih 586 učenika. Od 1994. djeluje pod imenom "Učenički dom srednjih škola", a 2006. je preimenovan u Učenički dom srednjih škola "Kvarner".
1894. 13. Veljače u Zagrebu je umro Franjo Rački (Fužine, 25. XI. 1828 – Zagreb, 13. II. 1894), hrvatski povjesničar, jezikoslovac, publicist i političar, narodnjački političar, "otac hrvatske moderne kritičke historiografije", koji ne samo da je jedno vrijeme bio riječki gimnazijalac već je kasnije kao jedan od najvećih hrvatskih povjesničara napisao i više radova o njegovoj i našoj Rijeci. Kao svećenik i kao političar i kao dugogodišnji i prvi predsjednik "Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti" i suradnik J. J. Strossmayera, na svoj je način utjecao i na razvoj znanosti, kulture i umjetnosti, prosvjetnoga i drugoga života Rijeke. Osim što je za sobom ostavio golemo djelo, koje se i danas proučava jer je aktualno i zanimljivo, prvi je među našim povjesničarima pokušao objektivno i kritički promišljati prošlost. (Izvor: Hrvatska enciklopedija, Rački, Franjo, Također: Fluminensia.org, Franjo Rački: Rieka prama Hrvatskoj, Također: Wikipedia, Franjo Rački)
1894. 31. Ožujka donesena je odluka o sanaciji postojećih i sprječavanju nastanka novih pojava nestabilnosti terena i klizišta na području toka Rječine, kao i o izgradnji dviju brana i četiri kaskade oko Grohova. Naime, povodom učestalih pojava visokih voda Rječine i klizišta na okolnim terenima, održan je očevid, a potom i sastanak pod predsjedanjem riječkog guvernera, a temeljem odluke Ministarstva poljoprivrede da 1893. naruči ekspertizu geologa dr. Szontaga Tarmasa. U izvještaju se između ostalog navodi: "Utvrđeni su slojevi laporastih materijala, pješčenjaka i numulitnih vapnenaca koji su bili potpuno pomiješani uslijed potresa i naglih temperaturnih razlika". Spomenuti geolog također navodi da je "na dijelu toka Rječine u okolici Grohova naišao na potpuno nesređeno zemljište otpada i nanosa". Odlučena ja gradnja dviju stepenica kod Grohova s troškom od 60.000 kruna. Zbog 
birokratskih prepreka vlada je potrebna sredstva odobrila tek 10. Kolovoza 1898, a predviđeni su radovi započeli 13. Kolovoza 1898. (Izvor: Martina Vivoda dipl. ing. građ. i suradnici: Geohazard u dolini Rječine u prošlosti i sadašnjosti, str. 6)
1894. 05. Travnja održana posljednja misa u kapeli sv. Lovre (Slika desno) nakon koje je kapela srušena da bi započela izgradnja Boulevarda i kasnije Sušačkog nebodera. Krajem 19. stoljeća Sušak tek postaje središte jače od Trsata, dotadašnjeg centra na istočnoj obali Rječine.
1894. umire Catterina Ricotti, vlasnica kazališta (teatra) "Ricotti". Poslovanje oko teatra preuzimaju unuci. Oni pokreću i projekt za gradnju novog kazališta, te angažiraju mladog bečkog arhitekta Theodora Traxlera, a kao graditelja angažiraju riječkog graditelja Eugenia Celligoia. Kako bi osigurali sredstva za ovaj zamašni projekt, nasljednici Ricotti, uložili su svoj kapital s grupom poslovnih ljudi, te još 09. Svibnja 1912. godine osnovali "Dioničko društvo Teatro Fenice". (Izvor: Palinić Nana: Riječka kazališta - nastanak, kontinuitet i značenje kazališnih zgrada i scenskih prostora u razvitku urbane strukture grada, Također: http://teatrofenice.weebly.com/vremeplov.html)
1894. 15. Travnja u Rijeci u 62. godini umire građevinski poduzetnik Pietro Culotti (1832. - Rijeka, 15. Travnja 1894.). On i njegov sin Raffaelle izvođači su radova na 2 paviljona gradske tržnice (1891.) i obnovili su i nadogradili 1892. Villu Giuseppe za nadvojvodu Josipa Habsubrga.
1894. 05. Svibnja u more je porinut novoizgrađeni dok Howaldtovog brodogradilišta na Brgudima. Parobrod "Clotilda" oteglio je dok u riječku luku gdje već 06. Svibnja započeo sa radom. Prvi dokirani brod, bio je parobrod "Croatia", u vlasništvu "Ugarsko-hrvatskog parobrodarskog društva". (Izvor: B.Sušanj, G.Manon: Monografija 3.maj 1984., IC Rijeka, str:23)
1894. 16. Lipnja na Zviru na Mlaci otvorena kombinirana hidro-termoelektrana koja napaja 50 žarulja javne i 120 žarulja privatne rasvjete. (Izvor: Nana 
Palinić: 125 godina električne energije u Rijeci, HEP i DARI, Rijeka, 2006.( Podaci preuzeti iz arhiva HEP-a, Također: GRAĐEVINAR 52 (2000), Branko Nadilo: VODOOPSKRBA RIJEČKOGPODRUČJA I GRADNJA VODOSPREME STRELJANA )
1894. 11. Srpnja Procijenivši da je rukopis Giovanija Koblera "Memorie per la storia della Liburnica città di Fiume, scritte dal Fiumano", premda nedovršen, izuzetno vrijedan doprinos proučavanju riječke prošlosti, općinsko zastupništvo u Rijeci je na svojoj sjednici, održanoj 11 . Srpnja 1894. godine, odlučilo objaviti Koblerovo djelo i postaviti spomen-ploču na njegovoj rodnoj kući i jedan gradski trg nazvati njegovim imenom (bivši trg Piazza delľErbe). Djelo je izdano u tri knjige. Prva knjiga "Memorie per la storia della Liburnica città di Fiume, scritte dal Fiumano" (slika ljevo) sadrži povijest Rijeke od antičkog razdoblja do 1300., podatke o crkvama, samostanima i biskupijama na riječkom području, te o kvarnerskim mjestima o okolici Rijeke. Druga knjiga pokriva vremensko razdoblje od 1300. do 1776. godine. Sadrži podatke o staroj Rijeci, njenoj luci , trgovini i političkom ustroju. Treća knjiga pokriva vremensko razdoblje od 1776. do 1849. Sadrži razne informacije o gradu Rijeci (populacija, kazalište, bolnica, klima, Rijeka pod mađarskom vlašću…). Izdavač je bio Emidio Mohovic, a knjige su izdane 1896. (Izvor: Giovanni Kobler: PRILOZI ZA POVIJEST LIBURNIJSKOGA GRADA RIJEKE, knjiga prva, Urednik: Goran Moravček, Preveo s talijanskog Oskar Kisić, god. izd. 1995, str:17)
1894. 15. Srpnja Rijeka je na prijelomu 19. i 20. stoljeća razvijeno industrijsko središte i glavna ugarska luka, što privlači znatan kapital, a ekspanzija industrije uzrokuje priljev velikog broja radne snage, te se radi higijenskih razloga ukazuje potreba za izgradnjom javnih kupališta. Zbog toga je na na lokaciji Školjić, uz željeznički nasip, otvoreno gradsko javno kupalište "Bagno Ilona", nazvano po Iloni Batthyány (1842 - 1929), supruzi grofa Lajosa gróf Batthyány de Nemetujvára (Lodovico Batthyany) (Mađarska, Egyed, 27. Srpanj 1860. - Mađarska, Polgárdi, 27. Prosinac 1951.), guvernera Rijeke u periodu od 6. Ožujka 1892. do 2. Listopad. 1896.
1894.
15. Srpnja u ulici na Školjiću, danas "Vodovodna ulica" (stari su nazivi bili Via dei Molini i Via del Macello), otvoreno Bagno Ilona, gradsko javno kupalište, nazvano po supruzi Lodovica Batthyanyja. Kupalište je bilo u vlasništvu braće Sigismunda i Artura Kleina. Tim otvaranjem sama gradnja nije bila završena. Projekt hotela koji je trebao biti izgrađen nikad nije dovršen. Izgrađeno je dvanaest bazena morske i šest bazena slatke vode po projektu Eduarda Castiana, te okrugla "turska kupelj". Pretpostavlja se da je nagla industrijalizacija Školjića (Tvornica kože, ljevaonica i kovnica, klaonica, spalionica smeća i energana, tramvajska remiza itd) bila loše okruženje za gradnju hotela s terasama iznad Rječine. Istovremeno sa gradnom kupališta su položene cijevi za morovod, jer je nudilo i morske kupelji ("camera per bagni di mare"), koji je već 1899. valjalo popraviti radi oštećenja u nevremenu. Kompletna adaptacija kupališta izvedena je 1900. godine po projektu riječkih arhitekata Giovannija Marie Cureta i Uga Pagana. (Izvor: Forum Croinfo.net, Tema: Bazen Školjić, Također: Jasenka Kranjčević i Mirjana Kos: "Fragmenti izgubljenog vremena - Neizvedeni projekti turističke arhitekture", izdavač DAR, Također: Predavanje 18. Lipnja u antikvarijatu Ex libris: Predavač: Olga Magaš: "Od vodovoda do tramvaja")
1894. 20. Srpnja "Società di costruzioni navali Howaldt & Co." počela je s poslovanjem. Pogon brodogradilišta bio je dovršen, a te godine bio je sklopljen i veliki dok u Brodogradilištu u Kielu nakon čega su ti dijelovi otegljeni u riječku luku. Domaći radnici spajali su dijelove nekoliko mjeseci pod vodstvom njemačkih stručnjaka. Dok je porinut u more 5. Svibnja 1894. godine. Bio je dužine 60 m i širine 17 m, a mogao je podići brodove do 2.200 tona. Prvi brod na remontu bio je brod Croatia u vlasništvu društva Ungaro-Croata. (Izvor: Igor Karaman: Industrijalizacija građanske Hrvatske (1800-1941), Naprijed, Zagreb 1991. str. 220., Također: Prof. dr. sc. Kalman Žiha: Mrtva mora (istraživanja), Zagreb – Budimpešta 2002., str. 39.)
1894. Uspostavlja se izravna željeznička veza između luke i početka pruge Budimpešta - Zagreb - Rijeka za čije je
potrebe izgrađen tunel ispod Trsata i završen 1900. godine. Bio je dugačak 1.823 m, a završava prije Brajdice i račva se u dva
kraka. Jedan krak ide za Deltu, Brajdicu, Bazen, Baross i glavni lukobran, a drugi za Tunel Kalvarija izgrađen 1894. prolazeći sjevernim mostom na Rječini. (Izvor: Damir Drinković: Riječko pomorstvo – kronologija, str: 66)
1894. 30. Rujna i Rijeka je dobila prvi javni vodovod. Zbog brdovitog terena, taj je vodovod imao dva kraka. Voda se tlačnim cjevovodom vodila do vodospreme Plase (66 m n.m.) za nižu gradsku zonu sa dužinom cjevovoda od 19.500 m, i posebnim tlačnim cjevovodom u vodospremu Kozala (145 m n.m.) za višu gradsku zonu, sa dužinom cjevovoda od 4500 m. U prvoj godini rada na vodovod je bilo priključeno 1 100 zgrada. Pojedine javne zgrade u gradu, naprimjer Pomorska akademija te škola za dječake na trgu Zichy (današnja Žabica), imale su sprovedenu tekuću vodu iz obližnjih bunara i izvora još od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, no to se teško može smatrati vodovodom. Riječki se vodovod počeo formirati korištenjem izvora Zvir na desnoj obali koji je do tada bio mlinica. Crpna je stanica izgrađena uza sam izvor, a zgrada je na istom mjestu još i danas. U to je vrijeme Rijeka bila pod upravom Ugarske, a Sušak u sklopu Hrvatske zemaljske vlade. Povremena onečišćenja bunara sušačkog vodovoda uvjetovala su povremene zabrane njegove uporabe. Kako je izvorište Zvir bilo gruntovno upisano na općinu Sušak, to je pomoglo da se već 1905. sušački vodovod spoji s riječkim, o čemu je 1908. potpisan i ugovor uz uvjet da se Sušak odrekne izvora Zvir. Te je iste godine pojačan kapacitet crpne stanice Zvir, a uz vodospremu Plase sagrađena prva precrpna stanica za više vodoopskrbe zone - Rujevicu i Brdo. Vodovodna je mreža 1923. produžena u pravcu Kostabele i Dječje bolnice, a kasnije do Bivia i kroz industrijsku zonu do Kantride. Nešto kasnije gradi se i crpna stanica koja crpi vodu do vodosprema u Opatiji, čime je sav priobalni dio do Opatije dobio vodu. (Izvor: Vodovod i Kanalizacija, Kratke povijesne činjenice - VODOVOD, Također: Forum Croinfo.net, Tema: Posjeta izvoru Zvir, te kaptažnom jarku Zvir II)
1894. Započela je izgradnja sušačkoga Boulevarda.
1894. 04. Listopada na imendan cara i kralja Franje Josipa I., svečano je puštena u rad mreža "vodovoda Ciotta" (acquedotto Ciotta). Vodovod je napajao stanovništvo Rijeke vodom sa izvora Zvir na desnoj obali koji je
do tada bio mlin. Crpna je stanica
izgrađena uza sam izvor, a zgrada je
u funkciji i uporabi sve do današnjih
dana kao glavni riječki izvor pitke
vode. Voda se tlačnim cjevovodom
vodila do vodospreme Plase (66 m
n.m.) za nižu gradsku zonu i posebnim
tlačnim cjevovodom u vodospremu
Kozala (145 m n.m.) za višu
gradsku zonu.
Povremena onečišćenja bunara
sušačkog vodovoda uvjetovala su
zabranu njegove uporabe.
|
Kako je izvorište Zvir bilo gruntovno upisano
na općinu Sušak, to je pomoglo
da se već 1905. sušački vodovod
spoji s riječkim, o čemu je 1908. potpisan
i ugovor uz uvjet da se Sušak odrekne izvora Zvir. Te je iste godine
pojačan kapacitet crpne stanice
Zvir. (Izvor: Gradilišta, Branko Nadilo: VODOOPSKRBA RIJEČKOG PODRUČJA I GRADNJA VODOSPREME STRELJANA, GRAĐEVINAR 52 (2000), str: 1, 2)
1894. Ludovico Obry u Trstu patentira žiroskop, a Whitehead, vlasnik Tvornice Torpedo, a 25. Siječnja 1897. otkupljuje patent i usavršava ga za upotrebu u torpedu (na slici desno).
1894. započinje otkup zemljišta za gradnju nove upravne zgrade
parobrodarskog društva "Adria" (osnovanom 1882.). Većinski je kapital za osnutak društva i gradnju primjerene upravne palače osigurala Pesti Magyar Kereskedelmi Bank (Peštanska mađarska komercijalna banka), a bio je većinom mađarsko–američki. Narudžbu za gradnju upravne zgrade Adria dobio mađarski arhitekt Vilmos Freund, koji je studirao arhitekturu u Zürichu kod Gottfrieda Sempera. reund je prema zahtjevu naručitelja predložio projekt četverokatnice pravokutnog tlocrta s unutarnjim galerijskim dvorištem. Predvidio je poslovne prostore (poštansko-telegrafske urede) u rustičnom prizemlju (s kolskim prolazom za dvorište), poslovne prostore na prva dva kata (Društvo Adria) te na zadnja dva kata komforne stambene prostore za rukovoditelje i više činovnike. Po dosad objavljenim podacima i saznanjima autorstvo projekata palače Adria nije poptuno jasno obzirom da u kultnoj knjizi "Kako čitati grad" dr. Radmila Matejčić navodi da je natječajem odabran projekt prema nacrtima Francesca Mattiassija (ne spominje V. Freunda). Gradnja, odnosno konstrukcijski radovi za novu rezidenciju "Adria" - "Magyar királyi tengerhajózàsi részvénytársaság" povjereni su civilnom autoriziranom arhitektu Giacomu Zammattiju, tj. njegovom poduzeću pa se na izvedbenim nacrtima, podnesenim prilikom izmjene prvotnih nacrta datiranima: "Fiume, 23. Novembre 1896" (DAR JU 51 125/96), nalaze Zammattijevi potpisi. Gradnja je započela 1894., a pod krovom je bila već 1895., te potpuno završena 1897.
1894. 05. Studenog Održana svečanost postavljanja krova nove guvernerove palače. 15 dana kasnije došlo je do nesreće i do urušavanja zida. tom je prilikom poginulo 5 radnika a osmorica je teško ranjeno. (Izvor: Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad / Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, str:243, Također: Časopis Dom i sviet, 1894. broj 23)
1894. 29. Studenog dnevni list "Naša sloga" od toga datuma izvještava da ni izgradnja nove Guvernerove palače nije prošla bez žrtava. U izvještaju opisuju da je 20. Studenog 1894. oko 15.40 došlo je do urušavanja zida visokog 8 m. Tom prilikom poginulo je pet radnika, a osmorica je ranjeno, većina teško.
1894. Brodsko društvo Adria otkupljuje dio Elizabetina parka do mora za gradnju svoje monumentalne palače, buduće palače Adria.
1894. 26. Prosinca u Rijeci je rođen Giovanni (Nino) Perini, liječnik radiolog i književnik. Umro je u Padovi 04. Svibnja 1965. (Izvor: Izvorni znanstveni rad, Amir Muzur, Ante Skrobonja: GRADSKA BOLNICA (BOLNICA SV. DUHA) RIJEKA – OKOLNOSTI PREMJEŠTAJA IZMEĐU DVAJU SVJETSKIH RATOVA)
1895. Započelo rušenje stare Guvernerove palače na piazzi Elizabeta (Jadranski trg). Stara je Guvernerova palača bila izgrađena 1780 po projektu Antuna Gnamba.
1895. 20. Siječnja Eugen Matković predložio je skupštini "Društva Hrvatska čitaonica Trsat" osnivanje građevnog odbora u slijedećem sastavu: Dran Matković st., Toma Matković, Fran Šikić i Nikola Glavan kao građevni stručnjaci, te dr. Rude Linić kao pravnik. Od osnutka "Društva Hrvatska čitaonica Trsat" Čitaonica je djelovala u školskoj zgradi koja nije bila adekvatan prostor. Na skupštini Društva održanoj još 15. Siječnja 1893. godine na prijedlog Josipa Linića pokrenuta je inicijativa za izgradnju vlastite kuće. Krenulo se u prikupljanje sredstava putem izdavanja zadužnica (dionica)(slika desno). Upisano je bilo 500 zadužnica. (Izvor: Hrvatska čitaonica Trsat, O nama)
1895. 23. Veljače za zasluge na području glazbe, Ivan plemeniti Zajc biva imenovan vitezom. (Izvor: Wikipedia, Ivan Zajc)
1895. Howaldtovo brodogradilište u Brgudima 1895. započelo je, a 1898. dovršilo izgradnju lučkog bazena dužine 230 metara u koji je preseljen dok iz riječke luke. Valobran je 1902. produžen za još 200 metara. (Izvor: Petar Trinajstić: Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci – 3. Maj 1905.-2005., Rijeka 2005., str. 64.)
1895. 03. Svibnja Osniva se biciklistički klub "Veloce club fiumano". (Izvor: Ferruccio Burburan, Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873-1948, GRAFIKA ZAMBELLI RIJEKA, 2006.)
1896. brodogradilište "Howaldt" uvezlo je iz Kiela i drugi plivajući dok, dužine 40 metara. (Izvor: Igor Žic: Riječki orao, venecijanski lav i rimska vučica, Adamić, Rijeka 2003., str. 122.)
1895. 30. Lipnja Preko puta dvorišta crkve Gospe Trsatske u vrtu Josipa Linića i Tonke Kućel, započela izgradnja zgrade Hrvatske čitaonice na Trsatu. 
Gradnja je trajala je 15 mjeseci. Voditelj radova bio je Tomo Matković. (Djelomičan izvor: www.rijeka.hr, KRATKA POVIJEST TRSATA, Također: Narodna Tiskara Sušak (1898), Cvjetko Gruber: Hrvatska čitaonica na Trsatu, Spomen spis u čast desetgodišnjice 1. podignuća novoga joj čitaoničkog doma, str:41-50, Također: Hrvatska čitaonica Trsat, O nama)
1895. 08. Rujna u Rijeci u ulici Pomerio 17 otvoren je "Dom Marije Krucifikse Kozulić" (na slici desno nova zgrada Doma Marije Krucifikse Kozulić u ulici Pomerio). Na letku prigodom otvorenja Zavoda, Marija Kozulić je ovako napisala: "Blago izvolite dakle, dobrostivi riječki građani, a osobito dobre gospođe, valjano promotriti veliko djelo, nadahnuto od Presvetog Srca Isusova na neizmjernu korist riječke mladeži". Zavod Presvetog Srca Isusova bio je smješten u dvjema zgradama. Prvu je zgradu Zavoda Marija Kozulić kupila, dogradila i otvorila 1895., a drugu u kojoj je danas smješten Dom, iz temelja sagradila i otvorila 22. Rujna 1907. godine. (Izvor: Družba SCJ, Povijest Ženskog učeničkog doma Marije Krucifikse Kozulić)
1895. 01. Listopada Prije osnutka Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, Marija Kozulić je kao laikinja u Rijeci utemeljila "Zavod Presvetog Srca Isusova" (Istituto del Sacro Cuore di Gesù), za siromašnu djecu i žensku 
mladež i u toj je ustanovi već 11. Listopada iste godine otvorila dječji vrtić, koji je djelovao prema pedagoškim načelima njemačkog pedagoga Fridricha Fröbela. (Izvor: Družba SCJ, Povijest Ženskog učeničkog doma Marije Krucifikse Kozulić)
1895. 14. Prosinca Dr. Erazmo Barčić je održao u Saboru govor u vezi s mađarskog prosizanja za teritorijem Delte (slika ljevo) založivši se za očuvanje hrvatskog suverentiteta nad njom. On upozorava da je člankom 66. Hrvatsko-ugarske nagodbe utvrđeno da Trsat i Sušak čine dio Riječke županije, a ne corpus separatuma. Granica je staro korito Rječine, tj. Mrtvi Kanal. Međutim, kaže dr. Barčić, "mađarska je vlada postala privatni vlasnik Delte nastale 1852. kopanjem novog korita Rječine. Kao takva je upisana u gruntovnicu, ali onu na Sušaku, a ne u Rijeci. Riječki i mađarski krugovi neopravdano tvrde da je prema Nagodbi granica corpus separatuma korito Rječine. Kako je ono gradnjom novog ušća pomaknuto prema zapadu, treba Deltu smatrati proširenjem njegova teritorija. Time bi se granice i ovlasti riječkih i mađarskih organa pomaknule prema istoku. Hrvatska bi tako ostala bez dijela svog teritorija." Jurisdikciju, tj. javne ovlasti zadržao je bakarski municipij, ane Rijeka. (Izvor: Željko Bartulović: PRAVNO-POVIJESTNI POLOŽAJ RIJEČKE LUKE)
1896. Na Milenijskoj izložbi u Budimpešti Peter Salcher,
Ernst Mach i Sandor Riegler ravnopravno su osvojili nagradu za uspjehe postignute u snimanju tijela nadzvučnom brzinomi pojavama u plinovima.
1896. Siječanj stupio je na snagu novi mađarski zakon koji je predviđao velike povlastice i pomoć u gradnji putničkih, trgovačkih i ratnih brodova. Cilj je bio razviti brodogradnju u Rijeci, luci koja je trebala biti mađarski izlaz na Jadran. U državne i gradske napore, osim tvrtke Howaldt, dobro se uklopio poduzetnik Josip Lazarus. Taj inženjer, rodom iz Galicije, nije uopće zahtijevao subvencije, već samo odgovarajuću lokaciju u riječkoj luci. Dobio je koncesiju za prostor veličine 600 m2 na početku riječkog lukobrana, i to na 60 godina. No, prva faza gradnje i opremanja radionica otegla se gotovo četiri godine, nezavisno od povlaštenog statusa poduzeća. Josip Lazarus službeno pokrenuo djelatnost 19. Listopada 1900. godine.
|
1896. 21. Veljače snimljene su rendgenom ruke barunice Josephine Mollinary Vraniczany u Klubu prirodnih znanosti (slika ljevo). Fotografija je djelo Petera Salchera, profesora riječke Mornaričke akademije, a izvedena je samo mjesec dana nakon svjetske prezentacije rendgena. Rendgenska slika je napravljena 10 godina nakon što je Salcher u Rijeci prvi put u povijesti fotografirao let puščanog zrna. (Izvor: croinfo.net: Zanimljivosti, Petar Salcher prvi fotografirao let puscanog zrna u Rijeci!, Također: enciklopedija.hr>Salcher, Peter, Pregledni rad , Ana Alebić-Juretić : PROF. PETER SALCHER – MANJE ZNANI STAVOVI O ZDRAVLJU, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 74/75, Gordana Žauhar, Branka Milotić, Nataša Erceg:RIJEČKI DANI PETERA SALCHERA)
1896. Svečano je otvoren moderan vodovod koji je koristio nepresušiv izvor Zvir u podnožju Kozale.
1896. Riječki Klub za prirodne znanosti ("Naturwissentschaftlichen Club in Fiume/ Club di scienze naturali in Fiume") izdaje svoje Priopćenje u kojem se ističe izvještaj Prof. Dr. Koettstorfera s c. i kr. Pomorske akademije “Izvještaj o kemijskoj analizi vode iz Zvira i o bakteriološkom ispitivanju iste, kao i vode javnih bunara u Rijeci” (Bericht über die chemische Analyse des Wassers vom Zvir und űber die bakteriologische Untersuchung desselben, sowie des Wassers der öffentlichen Brunnen in Fiume), koji je zbog svoje zanimljivosti i važnosti tiskan u Priopćenjima iz 1896. god. Utvrđeno je da se voda ispituje jednom mjesečno tijekom godine dana, kako bi se utvrdio utjecaj godišnjih doba i meteoroloških oborina na količinu i kemijski sastav vode. Ispitivanja su provedena od Prosinca 1886. do Studenog 1887. god. Za analizu vode korištene su tada najsuvremenije metode, a neki su se parametri, uz manje modifikacije, sve donedavno određivali na isti način. Pored kemijske analize, od svibnja 1887. god provodila se i bakteriološka analiza vode Zvira I, za usporedbu, javnih bunara u Rijeci, a u jednom slučaju ispitana je i voda Rječine.
1896. U riječkom Almanahu za tu godinu (Almanacco fiumano per l'anno 1895) izašao je prvi neslužbeni popis telefonskih preplatnika u Rijeci i Sušaku. Sadržavao je 86 pretplatničkih brojeva, a telefonski broj 1 pripadao je grofu Lajosu gróf Batthyány de Nemetujváru (Lodovico Batthyany) (Mađarska, Egyed, 27. Srpanj 1860. - Mađarska, Polgárdi, 27. Prosinac 1951.), guverneru Rijeke u periodu od 6. Ožujka 1892. do 2. Listopad. 1896. To je izdanje imenika prvo u Hrvatskoj. Inače, prvi telefonski imenik na svijetu tiskan je 1878. (New Haven, Connecticut, USA), a prvi u Europi 1881. godine u Berlinu. Za usporedbu, prvi službeni telefonski imenik u Hrvatskoj, koji se čuva u NSK u Zagrebu, tiskan je 1907. godine.
1896. izgrađen okretni željezni most na ušću Rječine. Svoje je prometne zadatke obavljao sve do 1960-ih, kada je od udara broda pokvaren i služi samo za prometovanje vlaka i automobila. Obojen je 2010.–2011.
1896. Osnovan "Stabilimento Lazarus", radionica za ispitivanje brodskih motora i opreme. Bila je smještena na početku riječkog lukobrana. Kasnije je to bio dio "Brodogradilišta Viktor Lenac", čiji je dok demontiran 2004.
1896. u štampariji "Stabilimento Tipo-Litografico Fiumano" Emidia Mohovicha izdana knjiga Giovannija Koblera "Memorie Per la Storia della Liburnica Citta di Fiume, scritte dal Fiumano"
1896. osnovana velika "Riječka tvornica kakaa i čokolade". Riječka je tvornica prvi pogon za industrijsku proizvodnju te vrste proizvoda na području Hrvatske. Pogon se smjestio u velikoj trokatnoj zgradi podignutoj uz prometnicu koja se u to doba nazivala Via Serpentina. Riječ je o lokaciji uz današnju Zvonimirovu ulicu, točnije u blizini raskrižja Zvonimirove i Ulice Vinka Benca, što bi otprilike bilo nasuprot ulazu u veliki "Zapadni trgovački centar" (ZTC), na predjelu Sveti Nikola (San Nicolò). Uprava je bila na riječkoj adresi Via Albergo Vechio 2. Izgradnju tvornice je financirala Mađarska opća kreditna banka, jedna od većih na riječkom području. Direktor Tvornice je bio Arturo Steinacker, a u njezinoj Upravio bio je i Emilio Erlich, obojica značajni ljudi te Banke u Rijeci. Tvornica je proizvodila čokoladne table, čokoladne bombone, kakao u prahu, tortice, šnite i slične proizvode od čokolade. Imala dvije proizvodne marke: marka Slon i marka Jadran. Čokolade su tako stizale na prodajna mjesta pod imenom Riječka čokolada Slon, a bile su ilustrirane s motivom slona (Slika ljevo), ponekad slonice s tri slonića. Kakao u prahu je bio proizveden pod nazivom Riječki kakao Slon ili Riječki kakao Jadran. Zanimljivo je da je vizualni motiv kojim je nastojala učiniti proizvode tržišno prepoznatljivim, motiv slona, Tvornica dijelila s proizvodima riječke Ljuštionice riže i tvornice škrobnog štirka, još jedne investicije Mađarske opće kreditne banke u Rijeci. Mijenjajući vlasnike, Tvornica je s vremenom promijenila naziv. Od 1919. do 1944. godine radila je kao Tvornica čokolade Gerbaud. Vrlo je zanimljivo da današnja tvornica čokolade "Kraš" iz Zagreba tvrdi da je Tvornica otvorena 1911, kao prvi proizvođač čokolade u jugoistočnoj Europi. Kako? Vlastiti imidž Kraš pokušava graditi – neistinom. (Izvor: mojarijeka.hr > Velid Đekić: Zašto u Zagrebu vole lagati)
1896. Općina Rijeka je sklopila Ugovor o izgradnji i prometu električnog tramvaja u gradu Rijeci, a koncesija je izdana na pedeset godina. Koncesionarsko društvo, čiji je vlasnik u međuvremenu postala Komercijalna banka u Pešti, odobrilo je izgradnju jednotračne pruge duljine 4.400 metara. Električna struja osigurana je iz centrale koja se nalazila u neposrednoj blizini tramvajske remize na Školjiću. 07. Studenoga 1899. krenula su prva tramvajska kola od mosta na Rječini uzduž Fiumare prema zadnjoj stanici na Pioppi, na jednotračnoj pruzi četiri kilometra dugoj, što je Rijeku svrstalo u red modernih gradova u Europi.
1896. Michele Maylender (1863 – 1911), cijenjeni riječki političar osniva Autonomnu Stranku. Autonomna stranka Rijeke bila je politička stranka koja je postojala kontinuirano od 1896. do 1914. i zalagala se za održavanje autonomnog statusa Corpus separatuma Rijeke unutar Mađarskog kraljevstva. Osnovao ju je Michele Maylender tražeći veću autonomiju od Mađarskog šefa vlade Dezső Bánffyja. Inicijativa je bila uspješna i 1897. Maylender je bio izabran za gradonačelnika Rijeke nasljeđujući Giovanni de Ciottu, koji je bio na toj dužnosti neprekidno od 1872. do 1897. Izbot Maylendera je bio znak političkih promjena koje su bile na putu. Kulminirale su kada je bio raspušten Municipalni savjet Rijeke i zamjenjen sa Kraljevskim Commissionerom i ministarskim savjetnikom Antoniom de Valentsitsom 1898. Stranka izdaje i svoje novine "La Difesa", koje su ujedno bile i prve političke novine izdane u Rijeci. Urednik i osnivač je ponovo bio Maylender, koji je vjerovatno bio i vlasnik. Novine su počele izlaziti 1. Sječnja 1899. na Sušaku gdje su na snazi bili Hrvatski (Austrijski) mnogo liberarniji zakoni.
1896. 05. Ožujka prestao sa izlaženjem časopis "Vatrogasac", prvi hrvatski ilustrovani strukovni časopis za "vatrogasne sborove, obćine, tvornice, mlinice itd" (na slici desno). Prvi broj časopisa izašao je 01. Svibnja 1892. List je izlazio svakog 1. i 15. u mjesecu na hrvatskom i slovenskom jeziku, a tiskan je u Primorskoj tiskari na Sušaku. Nakladnik i vlasnik lista bio je Vjenceslav Mayer, vođa vatrogasaca u ljuštionici riže i kasnije pokretač sušačkog Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Od 1893. godine štampao se u Zagrebu, a izlazio u Rijeci, dok se 1894. potpuno preselio u Zagreb. (Izvor: Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Vatrogasac, Također: Google e-book, časopis "Vatrogasac", Također: JVP Rijeka, Povijest)
1896. 01. Travnja godine, poslije niza nasilnih talijanskih ispada nad učenicima, riječka gimnazija, koja se održala kao posljednja hrvatska škola u Rijeci, seli sa Fiumare (kuća Adamić) u novoizgrađenu palaču arhitekata Ludwiga i Hulssnera na Sušaku (slika ljevo), gdje djeluje i danas. Ban Khuen Héderváry pristaje na politiku popuštanja i uz blagoslov ministra Izidora Kršnjavoga pristaje da se hrvatski učenici i profesori presele u novoizgrađenu zgradu na Sušaku.Nova zgrada je sagrađena pored upravo sagrađene komunalne ceste Trsat - Sušak prozvane Bulevard (današnji Bulevar oslobođenja i Šetalište Ivana Gorana Kovačića). Velebno zdanje sušačke gimnazije bilo je jedina građevina u to vrijeme na tom dijelu Sušaka. Namjera tadašnje općine i Hinka Bačića (sušački načelnik) bila je daljnje širenje grada na tom predjelu, a upravo izgrađena gimnazija trebala je dati određeni poticaj tom naumu, što se kasnije i obistinilo. Zbog stalnih pritisaka mađarskih vlasti, od 1896. godine Rijeka praktički više nema gimnazije na hrvatskom jeziku. Gimnazija na Sušaku stjecajem okrutnih političkih prilika privremeno postaje nastavljač bogate i slavne tradicije Prve riječke gimnazije. Nezavisno od svog novog položaja "preko mosta", gimnazija je ipak ostala prevažno hrvatsko kulturno uporište u Primorju. Gimnazija tada broji 354 učenika, 20 redovitih, namijenskih i pomoćnih učitelja na čelu s ravnateljem Franjom Kresnikom. Također je prenesena i cjelokupna pokretnom imovinom, od koje se brojni predmeti čuvaju i danas te vrlo obiman školski arhiv. Gimnazija je tijekom svoje povijesti podučavala brojne učenike, od kojih su mnogi postali bitni u politici, medicini, umjetnosti... Među njima su i Joseph Lorenz von Liburnau, Janez Trdina, Fran Kurelac, Ivan Dežman, Eugen Kumičić, Rikard Katalinić Jeretov, Antun, Ivan i Matija Mažuranić, Matko Laginja, dr. Viktor Ružić, Drago Gervais, Andrija Rački, Janko Polić Kamov, Ivan Zajc, Antun Motika, Vladimir Nazor, Ivan Kobler, Ljudevit Jonke, Marijan Derenčin, Eugen Kvaternik, Andrija Mohorovičić, Gašpar Kombol, Rudolf Strohal, i mnogi drugi. Zgrada je blagoslovljena 1908., a tom je prilikom prigodan govor održao i tadanji općinski načelnik Andrija Sablić. U svom je govoru apelirao na zemaljsku vladu, da otvori na Sušaku srednju žensku školu za višu obrazovanost naših djevojaka. Na njegov govor je replicirao izaslanik vlade Dragutin Trnski te je načelniku obećao, da će ženski zavod otvoriti u najskorije vrijeme. Već 27. Prosinca iste godine stiglo je rješenje vlade, prema kojoj se ima početkom buduće školske godine otvoriti V. razred ženskog liceja "da djevojkama bude moguće doći do više općenite naobrazbe pa da se priprave za eventualno polaganje stručnih ispita odnosno polazak sveučilišta". Školske godine 1910./11. 0tvara se V. razred liceja, koji polazi 21 učenica i dvije hospitantice. Direktorom zavoda je imenovan prof. Rafo Kariolić a predavali su na zavodu prvih godina većinom profesori gimnazije. Na liceju su bila postepeno stvorena tri odjela, latinski, pedagoški, te dio za opću naobrazbu, gdje se učio engleski jezik. Prvi ispit zrelosti (zaključni ispit) održalo se koncem škol.god. 1913./14 a podvrgle su se 4 pedagoškinje a 5 latinki. Slijedeće godine polagala je maturu i jedna polaznica tečaja za opću obrazovanost. Vladinom naredbom od 27. Studenog 1917. pretvara se licej u žensku realnu gimnaziju pa se te godine otvara I. razred. U taj su se razred upisale 82 učenice te je trebalo otvoriti i paralelku. (Izvor: Wikipedia: Prva sušačka hrvatska gimnazija, Također: Prva Sušačka Hrvatska Gimnazija, Zgrada gimnazije, Također: Radmila Matejčić: KAKO ČITATI GRAD - Rijeka jučer, danas, NAKLADA KVARNER, NOVI VINODOLSKI, 2013, str:133,513 )
1896. 13. Travnja, kao prvi potpredsjednik Nicolò Gelletich (rođ. Rijeka, 25. Svibnja 1840 - umro Rijeka, 25. Kolovoza 1915), zamjenjuje gradonačelnika Giovannija_de_Ciottu, nakon što je ovaj podnio ostavku. Na dužnosti gradonačelnika ostaje do 13. Studenog 1896. Nikolo je bio vrlo cijenjen advokat i političar, rođen od oca Giovannija Pietra Gelleticha i majke Marie Matcovich, kćeri poznatog riječkog trgovca i majstora Gašpara Matcovicha. Istaknuo se u politici kao zagovornik liberala i zalagao se za suradnju sa Mađarskom. Surađivao je u dnevnim novinama "La Bilancia", gdje su izlazili njegovi članci sa pravnim savjetima. 1901. izdaje knjigu "L'autonomia di Fiume, Appunti storici e considerazioni. Studi di un vecchio fiumano".
1896. 03. Svibnja održana skupština Društva hrvatske čitaonice Trsat na kojoj je donesena odluka o podizanju zgrade
čitaoničkog Doma, nakon što je na skupštini Društva održanoj 15. Siječnja 1893. godine na prijedlog Josipa Linića Pepića pokrenuta inicijativa za izgradnju vlastite kuće. Do tada je čitaonica djelovala u dograđenim prostorijama školske zgrade na Trsatu, prostor koji je zbog porasta broja članova postao neadekvatan. Bio je to veliki i financijski veoma zahtjevan zahvat koji su
članovi Društva namjeravali brzo privesti kraju. U tom su naumu i uspjeli, pa je
već 31. Listopada 1897. zgrada novog Doma otvorena. Eugen Matković predložio je skupštini Društva 20. Siječnja 1895. osnivanje građevnog odbora u slijedećem sastavu: 
Fran Matković stariji, Toma Matković, Fran Šikić i Nikola Glavan kao građevni stručnjaci, te dr. Rude Linić kao pravnik. (Izvor: Narodna Tiskara Sušak (1898), Cvjetko Gruber: Hrvatska čitaonica na Trsatu, Spomen spis u čast desetgodišnjice 1. podignuća novoga joj čitaoničkog doma, str:39-41, Također: Hrvatska čitaonica Trsat, O nama, Također: Grupa autora: Povijest Rijeke, ICR Rijeka 1988., ISBN 86--7071-045-5, str. 45-47, Također: MAJA POLIĆ: TRSATSKA ČITAONICA OD POČETKA DO 1918., Problemi sjevernog Jadrana 11 (2011))
1896. 28. Lipnja proslavljena je desetogodišnjica rada pjevačkog društva "Jadranska vila" i , u nazočnosti gradskih uglednika i mnoštva naroda, održan je i ceremonijal posvete zastave − statusnog simbola društva (slika ljevo). (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Marica Balabanić Fačini: PRIČA O JEDNOM BARJAKU)
1896. Lipanj Dovršena zgrada nove Guvernerove palače (slika desno). Gradnja Guvernerove palače započela je 1892. u vrijeme guvernera Lajosa (Ljudevita) Batthyánya. Projektiranje Palače i nadzor gradnje mađarska vlada je 
povjerila budipeštanskom arhitektu i pedagogu Alajosu Hauszmannu, a gradnja je trajala od 1893. do 1896. godine. Radove su izvodili građevinsko poduzeće Burger & Conighi za iskop, građevinske i klesarske radove, Antonio Busetti za radove bušenja, Antal Szabo za izradu arhitektonsko-dekorativnih elemenata, ljevaonica Schlick za radove sa metalom, a za unutrašnju opremu angažirani su mahom domaći obrtnici. U njenoj su unutrašnjosti na prvom katu prostrani atrij i reprezentativni saloni (Crveni, Žuti, Zeleni i Bijeli salon), budoar te Mramorna dvorana, sve s izvornim pokućstvom, izvedenim po ukusu "kraja stoljeća". Bojadisarske radove i oslikavanje unutrašnjosti je vodio vodeći riječki dekorater tog doba, venecijanac Giovanni Fumi. Fumi je također oslikao strop Vijećnice Munipicija gdje je prikazao riječki grb, radio je dekorativne poslove u kazalištu (1885.), u svečanom salonu hotela Europa (1886.), Školi za dječake na Dolcu (1887.), u Tvornici duhana. Na filodrammatici je oslikao fasadna polja ispod krova (1890.), i strop Narodne čitaonice na Korzu, kao i pozornicu hotela Sušak i strop starog, drvenog kazališta Fenice. U Guvernerovoj palači je danas smješten Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, osnovan 1961. godine koji sadrži pomorski, kulturno-povijesni, etnografski i arheološki odjel. (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Guvernerova Palača -120 godina, Također: Wikipedia, Guvernerova palača, Također: RIJEKA 2020, Palača obasjana mediteranskim suncem)
1896. 30. Srpnja nakon što je toga dana zaprimljena građevinska dozvola, započinje gradnja Doma Hrvatske čitaonice na Trsatu. Kamen temeljac položen je nekoliko dana kasnije, 05. Kolovoza. (Izvor: issuu, Cvjetko Gruber: Hrvatska čitaonica na Trsatu, Susak, Narodna tiskara)
1896. 03. Kolovoza U Senju je rođen Vatroslav Slavko Cihlar (Senj, 3. Kolovoza. 1896 – Rijeka, 2. Sječnja 1968) (slika ljevo), mlađi brat poznatijeg književnika Milutina Cihlara Nehajeva. Bio je hrvatski novinar, književnik, publicist i povjesničar i objavio je gotovo tisuću članaka i eseja. Od 1912. bavio se novinstvom. S Antunom Barcem i A. Tomašićem bio je urednik Nakladnoga zavoda "Jug" u Zagrebu (1917), a 1920-ih suradnik talijanskih socijalističkih novina "Avanti" i član uredništava "Hrvata" i "Obzora". Angažirao se protiv fašizma i diktature kralja Aleksandra pa je zbog toga otišao u inozemstvo. Živio je i u Italiji, Austriji i u Njemačkoj. Bio je jedan od osnivača SKOJ-a. Godine 1948. vodio je honorarno Gradski historijski muzej u Rijeci (jedan od prethodnika Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja). (Izvor: Hrvatska Enciklopedija, Cihlar, Vatroslav Slavko, Također: Novi List, Igor Žic: Iznimno djelo zaboravljenog Cihlara, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Igor Žic: EUROPSKI PUTOVI VATROSLAVA CIHLARA)
1896. 05. Kolovoza položen je kamen temeljac za izgradnju doma Hrvatske čitaonice Trsat nakon što je 30. Srpnja 1896. i službeno zaprimljena 
građevinska dozvola. Od osnutka Društva Hrvatska čitaonica Trsat je djelovala u školskoj zgradi i taj prostor nije bio adekvatan. Na skupštini Društva održanoj 15. Siječnja 1893. godine na prijedlog Josipa Linića pokrenuta je inicijativa za izgradnju vlastite kuće. Eugen Matković predložio je skupštini Društva 20. Siječnja 1895. osnivanje građevnog odbora u kojem su sudjelovali Vedran Matković, Toma Matković, Fran Šikić i Nikola Glavan kao građevni stručnjaci, te dr. Rude Linić kao pravnik. Gradnja je dovršena ujesen 1897., a koštala je 28.000 forinti. Gradnju je financiralo dioničko društvo od 49 uglednih građana Trsata, Sušaka, Rijeke i okolice. Sredstva su se prikupljala izdavanjem zadužnica (dionica) (slika desno), kojih je bilo upisano 500. Ostali, manji dio financijskih sredstava, nabavljen je zajmom od Hrvatske hipotekarne banke u Sušaku. Dioničari su se nakon završetka gradnje odrekli svojih udjela (potraživanja) u korist Čitaonice. Dom je izgrađen na uistinu teškome terenu, nasuprot
Bogorodičine crkve, viseći iznad kanjona Rječine, zemljištu Tonke Kućel i Josipa Linića. Osnovu nacrta Doma izradio je Toma Matković, a troškovnik gradnje Mate Glavan. Vođenje gradnje preuzeo je na sebe Građevni odbor. Već 31. Listopada 1897. otvorena je zgrada novog Doma. (Djelomičan izvor: www.rijeka.hr, KRATKA POVIJEST TRSATA, Također: Narodna Tiskara Sušak (1898), Cvjetko Gruber: Hrvatska čitaonica na Trsatu, Spomen spis u čast desetgodišnjice 1. podignuća novoga joj čitaoničkog doma, str:41-50, Također: Hrvatska čitaonica Trsat, O nama)
1896. 15. Kolovoza na Sušaku je rođen Rudolf - Rudi Reš. Ako se za nekog pojedinca sa našeg prostora može danas reći da je posebno zaslužan za razvoj plivanja i vaterpola, onda je to svakako Rudi Reš. Najviše zahvaljujući Rudolfu Rešu, sinu vlasnika kupališta Klotilda na Pećinama, Victoria je 1. Srpnja 1914. osnovala svoju plivačku sekciju, čime su zasnovani temelji budućoj aktivnosti našeg stogodišnjaka, plivačkog kluba "Primorje". Prvi referent sekcije bio je Đorđe Banjanin, a Rudolf Reš prihvatio se uloge prvog trenera. Kao najmlađe dijete obitelji čije se prezime izvorno pisalo Resch a nakon I. svjetskog rata u Kraljevini SHS/Jugoslaviji slavenizirano je u Reš. Rudijev otac Karlo (Dragutin) Resch bio je po nacionalnosti Austrijanac, rođen negdje na području tadašnje Austro-Ugarske Monarhije, a majka Antonija Zupančič bila je Slovenka rodom iz mjesta Mokronog kod Novog Mesta. Obitelj Reš imala je ukupno sedmero djece: najstarijeg Ludviga, zatim Klotildu (udanu Zagorac), Heinricha - Hinka, Josipa, Juliusa, Mariju (udanu Mazurka) i najmlađeg Rudolfa. Rudolfov brat Hinko poznatiji je kao "Sušački Schindler", a ubijen je 20. Travnja 1945. u svojoj vili na Pećinama od strane ustaškog pukovnika Baljka prilikom povlačenja ustaša zajedno s njemačkom vojskom. Kažu da je Hinko spasio od njemačkih logora smrti oko 6 tisuća ljudi. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 95/96, Eduard Hemar: RUDOLF - RUDI REŠ, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Boris Perović: STOLJEĆE PONOSA)
1896. Rujan, Povjesničari filmske umjetnosti s mnogo argumenata tvrde da je prva filmska predstava putujućeg kinematografa, novog Edisonovog pronalaska, u Rijeci prikazana u Zmajićevoj kući na obali (danas Svid Rock Caffe) i da je putujući prikazivač Vincenzo Giardon bio taj koji je prikazivao filmove u Rijeci i to dva tjedna prije zagrebačke, koja je održana u dvorani Kola u Zagrebu 08. Listopada 1896. Time su živuće fotografije od 1896. ili 1897. godine postale dio svakodnevnog života riječkog pučanstva budući da su u grad gotovo redovito dolazili putujući kinematografi, isprva povremeno, potom sve češće. (Izvor: Dejan Kosanović: FILM KAO POVIJESNI IZVOR ZA IZUČAVANJE RIJEČKE INDUSTRIJSKE BAŠTINE)
1896. 22. Listopada u Rijeci je osnovan gimnastički klub "Club Ginnico Fiumano" (Izvor: Ferruccio Burburan, Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873. – 1948., Rijeka, Grafika Zambelli, 2006, str.15)
1896. 24. Listopada tokom sjednice gradskog vijeća Giovanni Ciotta podnosi ostavku i odstupa s položaja riječkog gradonačelnika. (Izvor: Nenad Labus, Municipij, soba 71, ormar 11)
1896. U tvornici Torpedo prvi put je korišten žiroskop nakon brojnih usavršavanja. Prva probna lansiranja bila su sa brojnim problemima. Patent još uvijek pripada Lodovicu Orbryu.
1896. 07. Prosinca predloženo je osnivanje Fotografske sekcije Kluba prirodnih znanosti s ciljem da se prate novosti na području fotografije. Osnivačko predsjedništvo, Milan Gorup i Šandor (Alessandro) Riegler, pozvali su članove i nečlanove kluba na osnivanje. Odazvalo se dvadesetak amatera. (Izvor: Ervin Dubrović: Arte miracolosa, stoljeće fotografije u Rijeci, Izdavački centar Rijeka, 1995, str.301)
1896. 31. Prosinca Otvorena je 1. izložba Kluba prirodnih znanosti. Trajala je do 06. Siječnja 1897. (Izvor: Ervin Dubrović: ARTE MIRACOLOSA - Stoljeće fotografije u Rijeci, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1995, Također: Nastavni zavod za javno zdravstvo, Pregledni rad: Ana Alebić Juretić: 2008. godina triju obljetnica)
1896. Lajos gróf Batthyány de Nemetujvár (rođ. 1860 - umro. 1951), bivši guverner Rijeke u periodu od 6. Ožujka 1892 do 02. Listopada 1896., izabran je, kao pristaša riječke autonomaške politike, da u zakonskom periodu od 1896. do 1901. bude parlamentarni zastupnik Rijeke i njenog kotara na Ugarskom saboru u Budimpešti. Tijekom svog mandata istaknuo se svojim poštenim, korektnim i parlamentarnim ponašanjem, zauzimajući pritomkrajnje objektivan i i tolerantan stav. O tome je objavio i poseban rad na talijanskom jeziku : "Relazione dell opeato del conte B. quale deputato della liberacitta di Fiume e del suo distretto per la legislatura 1896 - 1901", Rijeka 1901. Na mjesto guvernera dolazi Ladislav Szapáry, najstariji sin ranijeg guvernera Geze Szapáryja. Došavši u novoizgrađenu Guvernerovu palaču rekao je Batthyányu da je nova građevina odviše velika nasprem stare. Batthyány mu je cinično odgovorio da nije palača prevelika, već da je on premalen. (Izvor: FILOZOFSKI FAKULTET ODJEL ZA KULTURALNE STUDIJE, Iva Jerković: Rijeka kroz generacije)
1897. 09. Sječnja osnovana je i "Fotografska sekcija" "Kluba prirodnih znanosti". Prvi predsjednik bio je Sandor Alessandro Riegler. Ova je sekcijapovremeno organizirala izložbe fotografija na kojima su i žene bile aktivne sudionice. (Izvor: Ervin Dubrović, Arte miracolosa, stoljeće 
fotografije u Rijeci, Izdavački centar Rijeka, 1995, str: 301, Također: Muzej grada Rijeke, Ervin Dubrović: POTICAJNA RETROSPEKTIVA FOTOKLUBA SPLIT, Također: Fotoklub Rijeka, O nama)
1897. 25. Siječnja Robert Whitehead, vlasnik riječke tvornica Torpeda otkupljuje patent žiroskopa Tršćanina Lodovica Obrya, koji je zaposlen u njegovoj tvornici. Time je postignuto značajno poboljšanje preciznosti gađanja, jer je uklonjen bočni otklon torpeda u odnosu na predviđenu putanju. Žiroskop je u ovoj izvedbi nazvan "guidasiluri" (vodi torpeda). Na slici ljevo je prvi Obryev žiroskop proizveden u Rijeci. (Izvor: Muzej grada Rijeke, Rijecki torpedo prvi na svijetu, RAZVIJENO DOBA)
1897. 26. Siječnja u 73. godini umire arhitekt Giuseppe Leard. Jedno vrijeme je bio na čelu Gradskog građevinskog ureda (do 1880.). Vršio je i dužnost zapovijednika vatrogasnih dobrovoljaca (od 1875. do 1879.). Rođen je 1824. u Rijeci.
1897. 26. Siječnja na Sušaku je rođen Đuro Rošić (Sušak, danas dio Rijeke, 26. Sječnja 1897 – Zagreb, 13. Srpnja 1986), hrvatski kazališni kritičar i glumac. Trogodišnju glumačku školu završio 1922. u Zagrebu, gdje je jednu sezonu glumio u HNK-u nastupajući u manjim ulogama. U Sušaku se kao predsjednik i umjetnički voditelj Hrvatskoga kazališnoga društva bavio i režijom. Bio je prvi intendant riječkoga HNK-a (1944–1947. i 1951–1953) te profesor na Višoj pomorskoj školi u Rijeci. Kazališne kritike pisao je od 1955. za novine, časopise (Riječka revija, Novi list, Vjesnik, Dometi) i za radio.
1897. 28. Siječnja Na izborima za polovicu zastupnika gradskog Zastupništva u Rijeci pobijedila je Autonomna stranka, dok je od liberala ušlo njih 11, ali samo oni koji su bili na listi Autonomne stranke.
1897. 29. Siječnja do 16. Veljače u Rijeci u "Caffe Oriente" gostuje prvi Phonoscope (tehnika Kronofotografije (Chronophotographie) s tri različita programa živih fotografija (fotografie viventi). Prikazivane su kronografske fotografije najpoznatijeg snimatelja tom tehnikom i francuskog pionira filma Georges Demenÿa (Douai, Franuska, 12. Lipnja 1850. - 26. Prosinca 1917.). Demenÿ je patentirao svoj Phonoscope, aparat sa staklenim diskom promjera 42 centimetra po čijem je rubu bila serija kronofotografskih slika koje su se rotacijom diska projecirale jedna po jedna zahvaljujući snažnoj Molteni lanterni. Inače ime "Chronophotographie" predstavlja set uzostopno snimljenih fotografija koje predstavljaju faze pokreta (slika desno). Termin "Chronophotographie" je prvi upotrebio Francuski fizičar Étienne-Jules Marey, a dolazi od grčke riječi "chronos" (vrijeme) kombinirane sa "photography". Taj sustav prikazivanja pokretnih fotografija je tada bio vrhunac tehnologije, ali je već za godinu-dvije potisnut od daleko jednostavnijih Lumiesovih kamera i Pateovih projektora.
1897. 31. Siječnja Osnovano je "Primorsko planinarsko društvo na Sušaku". Do konca 1897. imalo je društvo 89 članova, i to: 3 počasna, 5 utemeljitelja i 81 redovitog člana. Članovi su plaćali 1 forintu upisnine i 3 forinte godišnje članarine. NAkon što su pravila društva potvrđena, držana je u Ožujku 1899. prva glavna skupština, na kojoj je za predsjednika izabran Hinko Bačić, sušački načelnik, a za odbornike: A. Korlević. I. Milčetić, T. Kukac, dr. A. Bakarčić, dr. N. Fabijanić, dr. I. Ratković, H. Udin, E. Tuškan, A. Bačić i I. Bole. Društvo se gasi 1903. godine, a 1913. na 
poticaj Gjure Ružića ml. i prijatelja to društvo je obnovljeno, ali ne kao posve samostalna organizaciia, već kao sušačka podružnica "Hrvatskog planinarskog društva". (Izvor: "Hrvatski Planinar" Glasilo Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu, Zagreb 1922., Broj 3, Godište 18, Josip Pasarić: Primorsko planinarsko društvo na Sušaku)
1897. 19. Veljače Michele Maylander (11. Rujna 1863 – 1911) prvi put izabran za riječkog gradonačelnika nasljedujući Giovannija de Ciottu koji je držao tu poziciju od 1872. do 1896. Bio je biran još 6 puta tokom vremena (slika ljevo). Pošto je devedesetih godina XIX stoljeća riječki autonomizam počeo je smetati
planovima postupne mađarizacije grada, Mađarska je počela planski dovoditi
svoje činovnike, uvela je mađarski jezik u uredima i školama, pokrenula
nekoliko listova na mađarskom jeziku, počela ograničavati gradsku samoupravu
i poduzimati druge mjere da Rijeka što prije dobije sva obilježja
mađarskog grada. Tome su se usprotivili riječki autonomaši, i vođa riječkih autonomaša Michele Maylender izjavio
je da se ne može "zamisliti kod Riječana ugarski patriotizam bez
autonomije." 12. Studenog 1898., na sjednici gradskog zastupstva, gradonačelnik Maylender i 47 članova Zastupstva podnose ostavku. Zamjenio ga je Kraljevski Komesar i savjetnik ministra Antonio de Valentsits. (Izvor: RADULE BUTOROVIĆ: Sušak i Rijeka u NOB-u, RIJEKA, 1975 ., str:19, Također: wikipedija > Michele Maylender, Također: Rodolfo Decleva: Piccola storia di Fiume 1847-1947)
1897. dovršena je gradnja palače Jadran (Palazzo Adria). Građena je od 1895. do 1897. godine. Na projektu palače je radio Budimpeštanski ured Wilhelma Freunda, u kojem je radio i Franjo Matiasić (Mattiassi Francesco), riječki arhitekt. Projektirao ju je oko 1894. godine. Od 1898. godine djeluje u Rijeci. Po dosad objavljenim podacima i saznanjima autorstvo projekata palače Adria (Jadran) nije poptuno jasno obzirom da u kultnoj knjizi "Kako čitati grad" dr. Radmila Matejčić navodi da je natječajem odabran projekt prema nacrtima Francesca Mattiassija (ne spominje V. Freunda). Tijekom svoje duge povijesti ova je zgrada doživljavala manje i veće unutarnje pregradnje, 1896. godine ugradnju dvaju pobočnih dizala za ljude i teret, poduzeća A. Stigler, Milano, a krajem Prvog svjetskog rata za vrijeme Krvavog Božića 1920. (Natale di sangue, tj. Le Cinque Giornate di Fiume) doživjela je razorna oštećenja. U međuraću je 1924. dograđen krovni kat (između kupola, pa one danas izgledaju niže), a nakon Drugog svjetskog rata ugrađen je nov, veći središnji lift. Neka su predvorja oslikana zidnim dekoracijama krajem '50-ih, na pr. prikazom riječke luke Vladimira Udatnyja, 1958., a od originalne drvenarije i uredskog namještaja ostala je tek jedna historicistička klupa, dovoljan svjedok nekadašnje raskoši ove važne poslovne palače. Brodarsko poduzeće Jadrolinija, osnovano 20. Siječnja 1947., tijekom 2007. godine obilježavanjem vrlo visoke, – 110. – obljetnice izgradnje svoje rezidencije, najljepše obalne palače na Rivi, poduzelo je akciju velike obnove vanjštine Palače Jadran. Uložena su znatna sredstva u obnovu svih pročelja i očišćene skulpture jer su tijekom vremena nastala oštećenja zbog atmosferskih prilika i trošnosti. Francesco Mattiassi, nakon 1918. radi kao ovlašteni graditelj na Sušaku. Zgeradu Milosrdnog doma ubožnice Braće Branchetta (današnja zgrada Medicinskog fakulteta) je također gradilo poduzeće Franje Matiasića u periodu 1904.-1905. godine. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Daina Glavočić: RIJEČKA LJEPOTICA)
1897. 17. Travnja u Rijeci je rođen Valter Rukavina (Rijeka, 17. Travnja 1897. – Rijeka, 1. Rujna 1972.) (slika desno), iznimna ličnost koja se je u zavičajnoj i nacionalnoj povijesti podjednako uspješno afirmirala kao izvrstan doktor medicine, infektolog, sveučilišni profesor, podjednako uspješan praktičar i znanstvenik, erudit i poliglot, zaljubljenik u umjetnost, ali i osebujan slikar–samouk. Godine 1946. utemeljio je i do 1968. vodio odjel za zarazne bolesti u Općoj bolnici u Rijeci koji će 1962. prerasti u Kliniku Medicinskog fakulteta na kojem je bio izvanredni profesor infektologije. U Epidemiološkom zavodu u Zagrebu se je usavršavao iz bakteriologije, epidemiologije, serologije, higijene i medicinske kemije. Bavio se fasciolozom i pjegavcem i brucelozom. Na terenu je uspješno provodio akcije na suzbijanju pjegavca i masovnog cijepljenja protiv škrleti i difterije, osnivao zdravstvene stanice… Svjetska zdravstvena organizacija povjerila mu je 1947. vodstvo regionalnoga Centra za suzbijanje bruceloze, a njegovim je trudom ta bolest gotovo iskorijenjena u Istri. Istaknuo se i kao amaterski slikar. (Izvor: Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci , STRUČNI RAD, Ante Škrobonja: Prof. Dr. Valter Rukavina (1896.–1972.) – život između medicine i slikarstva, Takđer: Muzej moderne umjetnosti Rijeka, Daina Glavočić: Dr. Valter Rukavina - slikar amater, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Daina Glavočić: DR VALTER RUKAVINA, Također: Hrvatska enciklopedija, Rukavina, Valter)
1897. 14. Svibnja u Rijeci je rođen Roberto Ludvigovich di Bartini (ili Roberto Oros di Bartini) (Rijeka, 14. Svibnja 1897. – Moskva, 6. Prosinca 1974.). 
Bartini je bio sin neudate 17 godina stare djevojke koja se, nakon što je otac njezinog djeteta, Talijan plemenitog podrijetla, odbio priznati očinstvo, utopila. Majčina teta podrijetlom iz osiromašene aristokratske obitelji iz grada Miškolc, (sjevero-istočno od Budimpešte) dodijelila je skrbništvo nad djetetom jednoj seljačkoj obitelji. Bartini završava gimnaziju 1915. godine te odlazi u školu pričuvnih časnika u grad Bansku Bystricu u Slovačkoj. Nakon što je 1916. diplomirao, Bartini je poslan na rusko-austro-ugarski front gdje je u Lipnju 1916. bio zarobljen. Vraća se, u nerazjašnjenim, ali svakako pustolovnim, okolnostima u Italiju 1920. godine i upisuje se na milansku Politehniku. Istovremeno radi kao običan radnik, politički je angažiran i – uči pilotirati u Rimu s budućim rekordmenom Renatom Donatijem 1922. godine. Bio je jedan od vodećih ljudi u ruskom svemirskim programu, znanstvenik, konstruktor aviona i genijalni fizičar koji je svojim istraživanjima zadužio avio i svemirsku industriju. Radio u odjeljenjima Tupoljeva i Tomaševića. Bombarder Jermoljajev Jer-2 u osnovi inspiriran je konstrukcijom Bartinijevog putničkog aviona Stalj-7 iz 1936. godine! poslije toga radio je u birou Berijeva na više originalnih projekata, izmedju ostalih i nadzvučnog strateškog bombardera A-57. Posljednji u nizu originalnih projekata jeste Beriev Bartini VVA 14. U Rusiji je konstruirao mnogobrojne letjelice, a bez njegova genija nikada ne bi poletio ni 
legendarni Concorde koji ima krila koja je Roberto osmislio. To su takozvana dupla delta krila. Samo s njima je moguće putničkim avionima postići supersoničnu brzinu. U početku je službovao
kao inženjer u zrakoplovstvu Crnomorske flote, a od 1929. počinje raditi u konstruktorskom birou Grigoroviča. Od 1933. je na čelu svog konstruktorskog biroa gdje se u osnovi bavio projektiranjem hidroaviona. Od 1937. do 1947. bio je u nemilosti i radi u zatvorskom NKVD birou. Tu je djelovao u timovima Tupoljeva i Tomaševiča. Rehabilitiran je tek 1956. i poslije toga radi u birou Berieva na više originalnih projekata, između ostalih i nadzvučnog strateškog bombardera A-57. U ruskim i svjetskim avio krugovima ostaje najpoznatiji po hibridnom avionu VVA-14. Njegovi radovi na hidroavionu na nuklearni pogon ostaju nažalost zapisani samo kao pokušaji, no vizije i konstrukcije aviona su po mnogim znalcima ispred svog vremena. Objavio je i radove iz područja zrakoplovnih konstrukcija i tehnologije, aerodinamike, dinamike leta i teorijske fizike. (Izvori: Novi List, "Robert Bartini: Genijalni Riječanin koji je poslao Gagarina u svemir, Autor: Jasmin Đečević,
Objavljeno: 4. Travanj 2011., Također: BERIEV Aircraft Company, Robert Ludovigovitch Bartini (1897-1974), PRESS RELEASE, 14 May, 2012, Također: Aelita, Roberto Oros di Bartini)
1897. 14 Lipnja za riječkog guvernera je imenovan László gróf Szapáry de Szapár (do 2. 8. 1903.), tako da je v.d. guvernera Tibor Gaal de Hatvan odstupio.
1897. 23. Lipnja Dr. Peter Salcher održao u Klubu za prirodne znanosti u Rijeci (Naturwissenschaftlichen Club in Fiume/Club di scienze naturali in Fiume) demonstraciju rada rendgenskog aparata, kupljenog u Travnju iste godine. Tokom demonstracije, asistirao mu je Milan Gorup. (Izvor: Acta medico-historica Adriatica, Vol.7 No.2 Prosinac 2009., Ana Alebić Juretić, 2008. godina triju obljetnica)
1897. 22. Srpnja rješenjem s ovim datumom Franjo Josip I dodijelio je Dinku Udini (Krk, 09. Listopada 1833. - Trsat, 19. Travnja 1907.), prvom predsjedniku Narodne čitaonice Trsatske i prosvjetnom radniku koji je bio učitelj u školi Trsat 50 godina, najviši orden što ga prosvjetni radnik uopće može primiti u Austro-Ugarskoj monarhiji - srebrni križ s krunom. (Izvor: Croinfo.net > Stare slike i dokumenti Rijeke: Trsat)
1897. Srpnja završena gradnja "Državne mađarske osnovne i više djevojačke škole" u Via Clotilde superiore. Ta je zgrada bila odgovor gubernija na gradske škole (mušku i žensku) na Dolcu, a projekt je koštao 50.000 fiorina. Projekt je izveo vrsni arhitekt Gyözö Czigler, profesor na Politehnici u Budimpešti. On je zgradu zamislio kao strogu neorenesansnu palaču. Gradnja je povjerena riječkoj firmi V. Celligoi & G. Leard, koja se obavezala da će posao obaviti za manje od godinu dana – od Kolovoza 1896. do Srpnja 1897. godine. Ta je zgrada zatvorila sa sjeverne strane blok zgrade Bonetić ivrtni dio gostionice "Bonavia". Cijelo vrijeme ostala je u obrazovnoj funkciji, pa su u njoj danas "Prva riječka hrvatska gimnazija" i "Gimnazija Andrija Mohorovičić". (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, str: 8)
1897. 02. Rujna nakon što je grad Rijeka raspisao natječaj za izgradnju nove javne elektrane uz koncesiju na 34 godine, nakon nekoliko godina gradnje puštena je u pogon nova elektrana za proizvodnju izmjenične električne energije (Munjara), izgrađena nasuprot staroj, (treća u Rijeci), poznata pod imenom "Ponsal". Elektrana je u početku imala 3 parna stroja, 2 po 150 KS i 1 od 100 KS. Generatorski napon bio je 2000, a distribucijski 100 V. Uz ovu elektranu izgrađena je i prva baždarnica električnih brojila u Hrvatskoj. (Izvor: Moja Rijeka, Velid Đekić : Električna centrala Ponsal, Također: Građevinar 5/2015, INDUSTRIJSKABAŠTINA, Branko Nadilo i Krešimir Regan: Tužni ostaci slavne prošlosti, Također: HEP grupa, Ivica Tomić : 120. obljetnica prve električne žarulje u Rijeci i Hrvatskoj)
(Popis električnih centrala na izmjeničnu struju izgrađenih u raznim hrvatskim gradovima i mjestima, u kronološkom poredku: Šibenik 1895., Zadar 1895., Opatija 1896., Rijeka 1897., Sušak 1900., Dubrovnik 1901., Rab 1902., Varaždin 1905., Daruvar 1907., (pola godine prije Zagreba), Zagreb 1907., Karlovac 1908., Vukovar 1909., Mali i Veliki Lošinj 1910., Petrinja 1911., Topusko 1911., Munjara Našice 1910., Slavonska Požega 1912., Đakovo 1915., Sisak 1915. (industrijska elektrana), Split 1920., Korčula 1922., Čakovec 1922., Sinj 1923., Cres 1924., Hvar 1925., Omišalj 1925., Koprivnica 1925., Prelog 1925., Krapina 1926., Slavonski Brod 1927., Crikvenica i Selca 1927., Senj 1928., Zlatar 1928., Lepoglava 1928., Bakar 1929., Krk 1929., Punat 1929., (projektirao izravno Nikola Tesla!), Gospić 1929., Perušić 1929., Vinkovci 1929., Baška 1930., Makarska 1930., 
Otočac 1930., Vis 1931., Novi Vinodolski 1932., Lipik 1932., Hrvatska Kostajnica 1934., ... Smiljan (rodno mjesto Nikole Tesle) 1956. (Izvor: http://www.croatianhistory.net/etf/tesla_sekulic.html, Također: Markovčić et al.)
1897. 06. Rujna u Rijeci je rođen dr. Viktor Burić, senjski biskup i prvi riječko-senjski nadbiskup i metropolit. Umro je 28. Kolovoza 1983. (Izvor: MILE BOGOVIĆ: DR. VIKTOR BURIĆ)
1897. 20. Rujna parobrod "Ika" (Ungaro-Croata) potonuo u riječkoj luci nakon sudara s engleskim parobrodom s/s "Tyria" od 1880 BRT, kompanije Cunard, koji je upravo isplovljavao iz luke. Poginulo je više od 30 putnika ičlanova posade. "Ika" je poslije potonuća podvodno dotegljena do riječke luke i kod gata Adamić (na slici desno), a nakon toga je izvađena, popravljena u doku i 1898. prodana na dražbi grčkom brodovlasniku gdje je zaplovio pod imenom "Evangelini". Nakon dugog vođenja istrage, ispitivanja sudionika i suđenja, najprije je zapovjednik p/b “Ika” kapetan Romano Forenpoher iz Bakra bio proglašen krivim za taj sudar, a nakon žalbe je bio oslobođen krivnje. Na prizivnom je ročištu u Veneciji zapovjednik p/b “Tyrija” bio proglašen krivim. (Izvor: Radojica Fran Barbalić – Ivo Marendić: Onput, kad smo partili, MH – Ogranak u Rijeci, 2004., str. 64., Također: Forum Croinfo.net, Tema: Sudar hrvatskog parobroda za obalnu plovidbu IKA i parobroda Tyria - Cunard, Također: Željko Lužavec: Bijela flota Hrvatskoga jadrana, Jadrolinija, 1997., Također: zeljeznice.net, forum, Razvoj linijske plovidbe, piše: sali, Posted 19.03.2016)
1897. 31. Listopada svečanim blagoslovom velečasnoga Cvjetka Grubera, dovršena je gradnja Hrvatske Čitaonice Trsat (slika ljevo). Izgrađena je na uistinu teškome terenu, nasuprot
Bogorodičine crkve, viseći iznad kanjona Rječine, i djelo je domaćeg arhitekta Mate Glavana. U prošlosti knjižnica i čitaonica, te mjesto mnogih humanitarnih priredbi, Hrvatska čitaonica i danas je mjesto okupljanja i središte kulturnih događanja na Trsatu. 1898. (Djelomičan izvor: www.rijeka.hr, KRATKA POVIJEST TRSATA, Također: Narodna Tiskara Sušak (1898), Cvjetko Gruber: Hrvatska čitaonica na Trsatu, Spomen spis u čast desetgodišnjice 1. podignuća novoga joj čitaoničkog doma, str:41-50, Također: Hrvatska čitaonica Trsat, O nama)
1897. riječki zubar dr. Edmund Krausz Sandorov, rodom iz Kethelyja u Ugarskoj, kupuje prvi rengenski uređaj u Rijeci. Njegova se ordinacija nalazila na Korzu, kućni broj 481, a kasnije na Korzu u Mohovićevoj kući, kućni broj 22 na prvom katu. Izrađivao je plombiranja zubi zlatom, srebrom, cementom i ostalim materijalima, te zubne proteze, sve vrste operacija u ustima i umjetne individualne zube. Za usporedbu, Zadar je dobio svoju prvu ordinaciju tek godinu dana kasnije.
1897. 12. Studenog Na sjednici gradskog zastupstva, gradonačelnik Maylender i 47 članova Zastupstva podnose ostavku. (Izvor: Croinfo.net, Forum, Studeni - značajni događaji, Autor: Ilirija, Također: časopis "Dom I sviet" 1897. Broj 22)
1897. osnovano je parobrodarsko društvo "Levante" (Società anonima ungharese di navigazione a vapore
ungaro "Levante", Fiume.) koje je 1914. imalo 12 parobroda sa 54.157 BRT i održavalo linijsku službu
istočnom Sredozemlju. (Izvor: RIJEKA, zbornik, Matica hrvatska, Zagreb 1953., str. 46., Također: Milica Trkulja: Povijesne vrijednosnice Rijeke i Sušaka, MGR, Rijeka 2009., str. 14.)
1897. 21. Prosinca Heinrich von Littrow u Opatiji osnovao prvi jedriličarski klub na Jadranu "Union Yacht Club Quarnero" (utemeljen u Lipnju/Srpnju 1886). Za samo godinu dana klub je brojao 70 članova. (Izvor: Zlatko Moranjak: Rijeka nogometa 1873 - 1948)
1898. riječki ribar i izumitelj Giovanni (Ivan) Delaitti konstruirao je u Rijeci zajedno sa Jakovom Kuljišem svjetiljku na acetilenski plin. Delaittijeva svjetiljka
|
davala je svjetlost jačine 400 svijeća. Nakon što su ribari stoljećima isplovljavali u noćni ribolov svjetlosno se pomažući u privlačenju lovine loženjem vatre, sve se promijenilo u svijetu ribolova tim "Riječkim izumom". (Izvor: La Voce del popolo Grandi personaggi da ricordare)
1898. 09. Siječnja za publiku je svečano otvoren dom Hrvatske čitaonice (Pozivnica za proslavu otvaranja Trsatske Čitaonice, slika desno). To je bilo impozantno zdanje
s velikom dvoranom za plesove, zabave i predstave, čitaonicom, sobom za knjižnicu,
galerijom dvorane, sa pivnicom i gostionicom u podnožju. Na dan otvorenja nove zgrade Čitaonice dugogodišnji predsjednik Društva
Josip Linić, i jedna od najzaslužnijih osoba za njezinu izgradnju, kazao je:
''Braćo, eto dokaza i opet, što može bratska sloga, samo složno u ime Hrvatske i neće uzmanjkat nikada slava Trsatu. Podigosmo čitaonički dom, ne sustanimo nikada ni na dalje, samo u radu spas je Hrvatu, spas i slava Trsatu.''
Dom je poslužio i kao sjedište Radničko-obrtničkog potpornog
društva ''Erazmo Barčić'', osnovanog 29. Travnja 1913. Uloga društva bila je zaštititi
svoje bolesne i radno nesposobne članove te brinuti o njihovu moralnom odgoju i
naobrazbi. (Djelomičan izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA, Također: Narodna Tiskara Sušak (1898), Cvjetko Gruber: Hrvatska čitaonica na Trsatu, Spomen spis u čast desetgodišnjice 1. podignuća novoga joj čitaoničkog doma, str:41-50, Također: Hrvatska čitaonica Trsat, O nama, Također: Facebook, prijatelji Trsata)
1898. 11. Sječnja Instalacija Maylendera za gradonačelnika, ali zamjenik guvernera dr. Tibor Gaal, koji je ponovo izabran za gradonačelnika, rapušta Zastupstvo ali ne želi dati prisegu zbog novih zakona prema kojima je u ostavci. Ponovni izbori su održani 5. Travnja 1898. (Izvor: Forum Croinfo.net, Kronotaksa riječkih rektora tj. obnosilaca vlasti, Autor: Kobler)
1898. Siječanj Riječki poduzetnik i trgovac Giovanni Rudolff otvara na Sušaku vlastitu tiskaru. Tu 1. Sječnja 1899. pokreće autonomaški časopis "La Difesa" u kojem je Rudolff bio i glavni urednik. Program časopisa je bio "podržavati i štititi ugroženu riječku autonomiju i razraditi je u potankosti za praktičnu primjenu". Pravi idejni pokretač časopisa bio je poznati autonomaški lider Michele Maylander, a glavni suradnik, tada dvadesettrogodišnji riječki političar Riccardo Zanella. budući da je list bio proganjan od policije, sa Sušaka su ga kriomice donosili u Rijeku i tamo rasparčavali.
1898. 05. Ožujka u Riijeci umire Emidio Mohovich, riječki tiskar i litograf, vlasnik tvrtke "Stabilimento Tipo-litografico", najjače tiskare u Rijeci u XIX. Između ostalog, pokrenuo je i uređivao policijski zabranjen dnevnik "Giornale di Fiume" i dnevni list "La Bilancia" (1868–1919). Rođen u Rijeci 18. Srpnja 1838. (Izvor: "Hrvatska enciklopedija, Mohovich (Mohović), Emidio, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Čudnovati prizori s Korza)
1898. 02. Travnja u Rijeci je umro liječnik i političar dr. Antonio Felice Giacich (Lovran, 1813 - Rijeka, 1898). Bio je prvi ravnatelj Bolnice Sv. Duha u Rijeci i autor medicinskog priručnika za pomorce "Lezioni mediche per i naviganti" (1858.). Valja istaknuti njegovu studiju "Sullo Scrilievo" (1862.), u kojoj daje jedan od najzapaženijih priloga u razjašnjavanju misteriozne epidemije tzv. “Škrljevske bolesti” koja se krajem XVIII. stoljeća pojavila u mjestu Škrljevu i proširila u okolna područja, Rijeku, Istru, na otoke i prema Sloveniji. Zahvaljujući ovoj studiji, definitivno je potvrđeno da se radilo o specifičnom obliku endemskog sifilisa. Godine 1869. izabran je za jednog od četiri izaslanika grada Rijeke u "regnikolarnu deputaciju" za rješavanje riječkog pitanja. (Izvor: wikipedia>Antonio Giacich, Također: Ante Škrobonja , Dr. Antonio Felice Giacich (1813. – 1898.) i njegovi doprinosi razvoju pomorske medicine, Također: kbc-rijeka>povijest)
1898. 05. Travnja održani su ponovni izbori za Zastupstvo na kojima je sudjelovala samo Autonomna stranka. 28. Travnja Michiele Maylender je ponovo izabran za gradonačelnika. Pred guvernerom Ladislaom Szaparyem opet odbija prisegnuti. Zastupstvo je ponovo raspušteno i raspisani novi izbori. (Izvor: Dajana Đurić: Državnopravni položaj Rijeke u D´Annunzijevom vremenu 1918.-1920., Također: Forum Croinfo.net, Travanj - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1898. 05. Travnja u Budimpešti umire Géza gróf Szapáry de Szapár, bivši riječki guverner. Guvernovao je u Rijeci od 26. Veljače 1873. pa do 1. Studenog 1883. Rođen je u Bratislavi 27. Rujna 1827. Po njemu je Riva Szapary dobila ime. (Izvor: wikipedia, Géza Szapáry)
1898. 02. Svibnja u Rijeci umire dr. Antonio Felice Giacich (Đačić, Jačić; Giacich, Antonio Felice Giuseppe) (Lovran, 23. Svibnja 1813 — Rijeka, 02. Svibnja 
1898), liječnik i političar (slika ljevo). U Zadru je 1832. položio Apsolutorij filozofskih studija (današnja matura), gdje objavljuje disertaciju "De acu-pressore" (De acu-pressore dissertatio quam Antonius Felix Giacich), nakon čega je započeo studij medicine u Padovi. Profesionalnu karijeru započeo je na Internom odjelu Bolnice "Sv. Duha" u Rijeci gdje je vrlo brzo stekao ugled vrsnog kliničara tako da je ubrzo postao primarni liječnik i ravnatelj bolnice. Na tom će mjestu ostati do umirovljenja 1885. godine. 1858. izdaje medicinski priručnik za pomorce "Lezioni mediche per i naviganti" (Medicinske pouke za pomorce), izdanog u vrijeme kada je počeo predavati pomorsku medicinu na "Vojnoj pomorskoj akademiji" u Rijeci. Od najvažnijih radova valja istaknuti studiju "Sullo Scrilievo" objavljenu 1862. godine u kojoj daje jedan od najzapaženijih priloga u razjašnjavanju misteriozne epidemije tzv. "Škrljevske bolesti" koja se krajem XVIII. stoljeća pojavila u mjestu Škrljevu i proširila u okolna područja, Rijeku, Istru, na otoke i prema Sloveniji. Zahvaljujući ovoj studiji, definitivno je potvrđeno da se radilo o specifičnom obliku endemskog sifilisa. Antonio Felice Giacich nije bio samo istaknuti liječnik već i istaknuti političar (autonomaš). 1869. izabran je za jednog od četiri izaslanika grada Rijeke u "regnikolarnu deputaciju" za rješavanje riječkog pitanja. Sve do 1885. godine, gotovo pola stoljeća, dr. Giacich aktivno i neumorno radi, a tada konačno odlazi u zasluženu mirovinu. Umro je 02. Svibnja 1898. godine. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na groblju Kozala u Rijeci. (Izvor: Ante Škrobonja: Dr. Antonio Felice Giacich (1813-1898) i njegovi doprinosi razvoju pomorske medicine Wikipedia, Antonio Felice Giacich, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, GJAČIĆ, Antun)
1898. 06. Svibnja Kraljevskim dekretom raspušteno je gradsko Zastupništvo. (Izvor: Fluminensia, Goran Moravček: Sveti Luka u Rukavcu, 18. Listopada 2012)
1898. 07. Svibnja ministerijalni savjetnik (consigliere ministeriale) Antonio de Vallentsits imenovan je kraljevskim povjerenikom za riječku općinu jer je dan ranije, kraljevskim dekretom raspušteno gradsko Zastupništvo. (Izvor: Fluminensia, Goran Moravček: Sveti Luka u Rukavcu, 18. Listopada 2012, Također: Forum Croinfo.net, Kronotaksa riječkih rektora tj. obnosilaca vlasti, Autor: Kobler)
1898. Kolovoz, od tada potječe najstariji podatak o filmu snimljenom u okolici Rijeke i zabilježen je u programu putujućeg "Kinematografa Lumieráe" prigodom gostovanja u Zagrebu. Oglašavao se kao veoma uspjeli film "Bura na moru kod Opatije". Film nije sačuvan, a o njemu se zna jedino iz oglasa u tisku. (Izvor: Dejan Kosanović: FILM KAO POVIJESNI IZVOR ZA IZUČAVANJE RIJEČKE INDUSTRIJSKE BAŠTINE)
1898. 07. Rujna u Kraljetinoj Narodnoj tiskari u Strossmayerovoj ulici počinje izlaziti dva puta mjesečno list "Il Fiumano". Bio je to hrvatski autonomaški list koji je izlazio na hrvatskom i talijanskom jeziku. Zbog financijskih problema list je izlazio manje od godine dana.
1898. na Sušaku počinje izlaziti "Hrvatska Sloga", pravaški list pokrenut od riječkih i sušačkih hrvata, nastavljajući tradiciju lista "Sloboda" koji je izlazio na Sušaku od 1878 do 1884 kada prelazi u Zagreb. List je izlazio svaki dan osim nedjeljom i praznikom. Printao se u Kraljetinoj tiskari na Sušaku. Bavio se politikom, gospodarstvom, obrtom i trgovinom. Pokretači lista bili su dr. Rude Linić, veleposjednik i tvorničar Giuro Ružić i trgovac Milan Gremer. Pokretači lista su bili nezadovoljni kvalitetom i uspjehom svoga lista i pozvali su u pomoć tada još mladog pravaškog novinara i političara Franu Supila koji je do tada radio u uredništvu "Crvene Hrvatske" koja je izlazila u Dubrovniku. Potkraj 1899. najavljeno je da će se se "Hrvatska Sloga" ubuduće zvati "Novi List". "Novi List" je službeno utemeljen 02. Sječnja 1900. i tiskao se u Kraljetinoj tiskari na Sušaku sve do 01. Ožujka 1900. kada mu uprava seli u Rijeku na Piazza Urmeny br 6.
1898. na Piazza Scarpa kućni broj 5 otvara zubnu ordinaciju Artur Eckel, "specialista per denti artificiali e dentiere pneumatice americane". Početkom 1900. Novi list piše o njegovoj ordinaciji:
"... Umjetni zubi i nizovi zuba sa svim nalik naravnim, ne razlikujući se u ničem od vlastitih, za grizkanje posve sposobnih uz jamstvo od punih 10 godina, namještaju se a da se ne osjeća boli, niti je nuždno izvući korena. Umjetne krune zuba učvršćenih i snimivih, bez podloge od zlata ili inog materijala, izvrstne kakvoće uz najumjerenije cijene. Popravci od 1 forinte dalje kroz 1 sat. zubi od 2 forinta dalje. Podpuni nizovi zuba uz cijene umjerene. Siromasi plaćaju polovicu. Gliede točne izvedbe jamči moje 25 godišnje iskustvo. Svaki dan od 9 sati prije do 5 sati poslie podne. Nedjeljom i blagdanom samo popodne." (oglas, Novi list, broj 1, 02.01.1900)
1898. 08. Listopada Tvornicu papira zadesila i druga poplava (prva je bila 11. Listopada 1852.), napravivši veliku štetu uništivši u cijelosti elektranu i nekoliko novih strojeva koji su u pogon pušteni samo nekoliko dana ranije. Monografija Tvornice Papira "U prvom stoljeću svog opstanka" kaže o tom događaju: "Dana 20. septembra 1898. započeli su radom novi uredjaji koji su u svakom pogledu potpuno odgovarali. Oni su imali tvornici omogućiti, da sa uspjehom nastupi proti tuzemskom i inozemskom natjecanju. Ovi novi uredjaji bili su ali dne 8. oktobra iste godine nekoliko dana nakon što su proradili, skoro potpuno uništeni i to poplavom, koja je nastala nenaravno jakim prolomom oblaka, kakvi se još u tim krajevima od ljudskog sjećanja nikada nije upamtio, tako da je tvornica morala mirovati mnogo mjeseci, jer se je morala dijelom opet ponovno izgraditi. Taj reski udarac pokazivao je svoje posljedice još i u sli¬jedećim godinama, te je bio jedan od razloga za pretvaranje poduzeća u obiteljsko dioničko društvo. Sto je provedeno u godini 1903." (Izvor: wikipedija, Tvornica papira Rijeka, Također: II. seminar - Riječka tvornica papira, Također: Monografija, SMITH & MEYNIER TVORNICA PAPIRA D. D. U PRVOM STOLJEĆU SVOGA OPSTANKA, TAkođer: Velid Đekić: Volite li Rijeku?, Zagreb, V.B.Z., 2006., str:170-173., Također: Grobnički zbornik, 3 (1994), Damir Tomac: "Hartera" i Grobnišćina, str:99-102., Također: MUZEJ GRADA RIJEKE, Tvornica Papira Rijeka, KRONOLOGIJA)
1898. 19. Listopada nezapamćeno nevrijeme koje je zahvatilo Rijeku dovelo je do ponovnog izlijevanja Rječine, nanijevši pritom veliku štetu netom obnovljenoj Tvornici Papira. U strašnom prolomu oblaka u nešto više od tri sata (od 9,35 do 12,50h) pala su 223 mm kiše što je izazvalo dotad neviđen porast vodostaja Rečine. Protok vrha vodnog vala dosegao je i do 500 m3/s. Ekstremno visoki vodni val
odnio je konstrukciju visećeg mosta iznad Grohova zajedno
s 10 metara visokim kamenim blokom u kojem je
bilo ukliješteno uporište mosta te je na tom dijelu korito
pomaknuto. Uzvodnije je oštećena brana kod naselja Žakalj.
Vodni val je pričinio znatne štete i nakon izlaska iz
kanjona. Odneseni su željezni nosači mosta kod tadašnje
tvornice papira, poplavila dio upravo obnovljene Hartere i pritom znatno oštetila zgrade i strojevi u pogonima tvornice,
srušen je obalni zid kod izvorišta Zvir, a na ulicama
grada Rijeke uz Rječinu voda je bila visoka i do 2 metra.
Kod pravoslavne crkve razina vode je dosegla 30 cm. (Državni arhiv Rijeka-C). Nakon tog događaja konačno je potvrđena ispravnost
pretpostavki o potrebi projektiranja cjelovitog regulacijskog
zahvata. 11. i 12. Studenog 1898. godine održan je sastanak zbog nastale situacije i planova za regulaciju Rječine.(Izvor: Martina Vivoda dipl. ing. građ. i suradnici: Geohazard u dolini Rječine u prošlosti i sadašnjosti, str. 6, Također: DAR, autori izložbe i kataloga Olga Magaš, Nana Palinić: Rječina i Zvir: regulacija i revitalizacija: Zvir, 18. ožujka 1999, str:28-29)
1898. 27. Listopada citat iz riječkih "Narodnih novina":
"Strašna povodanj (poplava - op. SEAS) na Rieci i na Sušaku. Prošloga tjedna nakon neprestane kiše, koja je desetak dana kano iz kabla padala, provalila je voda iz korita Riečine tolikom silom, da je sav dolnji grad Rieke i Sušak poplavila. Voda je najgroznije haračila na Fiumari i na Školjiću. Škoda iznaša 2-3 milijuna. Ogromne štete su pretrpile: tvornica duhana, tvormca papira, tvornica koža itd. itd.
Na Fiumari počinila je bujica pravih grozota. Toj je obarala voda sve, što njoj bijaše na putu goneć pred sobom granje stabala, dužice, panjeve, bačve, stolce klupe. Deruća voda obarala je i dućanska vrata, te provaljivala u dućane, podrume itd. itd. Trgovci, krčmari itd. na Fiumari pretrpilil su silnih šteta."
11. i 12. Studenog 1898. godine održan je
sastanak zbog nastale situacije oko poplava Rječine i planova za regulaciju
iste. Mađarski kulturno-inženjerski ured I. okruga izrađuje
projekt regulacije srednjeg toka Rječine, kojim su postojeći projekti revidirani i nadopunjeni. Potpisuje ih inženjer Béla Péch, dok je voditelj gradilišta bio
Pál Holfeld. Radovi su ponovno započeti u proljeće 1899. godine, a završeni 1908. godine. (Djelomični izvor: Martina Vivoda dipl. ing. građ. i suradnici: Geohazard u dolini Rječine u prošlosti i sadašnjosti, str. 6)
1898. 12. Studenog od oca Vinka (Vicenco) Bubnja i majke Alojzije Bubanj, u Križišću kraj Rijeke 
rođen je Martin Bubanj (Križišće/Mali Dol, 12. studenoga 1898. – Kostrena, 27. travnja 1945.), župnik i vjeroučitelj, jedan od prvaka Katoličkog pokreta na Sušaku, upravitelj župe sv. Jurja na Trsatu. 1938. osniva župu sv. Ćirila i Metoda na Sušaku i proširuje kapelu Srca Isusova u župnu crkvu sv. Ćirila i Metoda gdje je bio župnik. Za svećenika je zaređen 1921. godine. Bio je kapelan i kateheta u Ogulinu, a zatim je premješten za vjeroučitelja na Sušačku gimnaziju. Upraviteljem trsatske župe sv. Jurja postao je 28. Ožujka 1936. U vrijeme fašističke okupacije Rijeke i Istre, sustavno je širio domoljubnu svijest među proganjanim Hrvatima Kvarnera i Istre. 27. Travnja 1945. (neki izvori kažu 30. Travnja) uhapšen je i bez suda bačen u jamu Bezdan kod Kostrene s mnoštvom drugih nevinih ljudi. Na slici ljevo, "Primorski vjesnik" (danas Novi list), početkom 1945. objavljuje članak gdje Martina Bubnja naziva "ustaški eksponent". (Izvor: Narod.hr, 12. studenoga 1898. rođen Martin Bubanj – mučenik hrvatskog Kvarnera, 12. studenoga 2015., Također: FLUMINENSIA, MARTIN BUBANJ, Također: HRVATSKONEBO.COM, RIJEČKI ŽUPNIK MARTIN BUBANJ LEŽI U JAMI BEZDAN)
1898. Početkom Prosinca te godine u tada poznatom lokalu Caffe Orient (nalazio se je pored današnje tržnice) održale su se prve kinematografske predstave u Rijeci. Program se je sastojao od petnaest kratkih filmova, a sve je ukupno trajalo manje od sat vremena. Glazbena se je pratnja projekcijeizvodila na fonografu (prototip gramofona, Edisonov izum). Ova su se zanimljiva i inovativna zbivanja odvijala po nekoliko puta dnevno gotovo cijelog Prosinca.
1899. 01. Siječnja Autonomna Stranka Rijeke, kojoj je na čelu Michele Maylender (Rijeka, 11. Rujna 1863 – 1911), izdaje i svoje novine "La Difesa", koje su ujedno bile i prve političke novine izdane u Rijeci. Urednik i osnivač je ponovo bio Maylender, koji je vjerovatno bio i vlasnik. Novine su počele izlaziti na 
Sušaku gdje su na snazi bili Hrvatski (Austrijski) mnogo liberarniji zakoni.
1899. 14. Veljače na Sušaku je rođen Lovro von Matačić (Sušak, 14. Veljače 1899. – Zagreb, 4. Siječnja 1985.) (slika desno), hrvatski dirigent i skladatelj. Pripadnik europske i svjetske glazbene elite 20. stoljeća, nekadašnji šef dirigent Zagrebačke filharmonije za čijeg je vremena Zagrebačka filharmonija stekla svoj međunarodni ugled i priznatost, a kasnije i doživotni šef-dirigent Zagrebačke filharmonije. Otac mu se zvao Koloman pl. Matačić, a majka, je bila rumunjska glumica, poznata pod umjetničkim imenom Constanza von Linden. Plemstvo obitelji Matačić vrlo je staro i potječe još od opsade Sigeta 1566. godine. Sa svega devet godina Lovro odlazi iz Sušaka u Beč. U 17. godini djeluje kao korepetitor u Operi u Kölnu, a u 19. je već dirigent u Osijeku. Jedan je od osnivača Opere u Skopju, a dirigirao je u Zagrebu, Novom Sadu, Beogradu i Ljubljani, počasni je dirigent Japanskog simfonijskog orkestra u Tokiju, šef-dirigent Nacionalnog orkestra Kneževine Monaco i zasigurno najveća glazbena ličnost koja je potekla iz Hrvatske. U riječkoj opernoj kući "Ivana pl. Zajca" djelovao je u razdoblju od 25. Rujna 1952. do 1954. godine. Dirigirao je Aidu, Werthera, Fausta, Šišmiša te brojne reprize opera i simfonijskih koncerata. U riječkoj operi ne pojavljuje se samo kao dirigent, već uz dirigiranje režira Orfeja i Fausta. Maestro Matačić pokopan je na zagrebačkom Mirogoju. (Izvor: Wikipedia, Lovro von Matačić, Također; Croatia.org,Lovro von Matacic 1899-1985 great Croatian conductor, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Oskar Pavešić: MAESTRO SA SUŠAKA, Također: d'Encyclopædia Universalis, MATAČIĆ LOVRO VON)
|
1899. 24. Veljače u Rijeci je rođen Luigi Ossoinach (Rijeka, 24, Veljače 1899. - Rijeka, 4. Svibnja 1990.), profesionalni nogometaš koji je karijeru započeo u riječkoj "Olympiji", a završio, nakon igranja u talijanskoj "Serie A" ligi, ponovo u riječkoj "Fiumani" (Tablica desno). Bio je jedan od najboljih napadača talijanske lige.
1899. 14. Veljače rođen je u Sušaku Lovro von Matačić (Sušak, 14. Veljače 1899. - Zagreb, 4. Siječnja 1985.) , dirigent svjetskog glasa.
1899. 11. Ožujak Putujući prikazivač filmova, Nijemac Jochann Bläser, podiže svoj veliki šator na 
Trgu ribarnice (Piazzale della Pescheria) i prikazuje Riječanima filmove od 11. Ožujka do 09. Travnja 1899. godine. Tada je snimio film "Korzo u Rijeci" koji je prikazivao i u drugim gradovima u kojima je boravio. (Izvor: I. međunarodna konferencija u povodu 150. obljetnice tvornice torpeda u Rijeci, Dejan Kosanović: FILM KAO POVIJESNI IZVOR ZA IZUČAVANJE RIJEČKE INDUSTRIJSKE BAŠTINE)
1899. 26. Travnja u Beču je u 75 godini života umro Karl Siegmund Graf von Hohenwart, (Beč, 12. Veljače 1824. – Beč, 26. Travanj 1899), riječki civilni kapetan u periodu od 1856. do 1860., a 1871. i predsjednik vlade (slika desno). (Izvor: Wikipedia, Count Karl Sigmund von Hohenwart, Također: Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Slovenska biografija, Hohenwart, Karl Sigmund, grof, Također: Universalium, Hohenwart, Karl Siegmund, Graf von)
|
1899. 30. Travnja do 30 Svibnja, u lučkom magazinu broj 5 (Magazzino generale No. 5) na Žabici otvorena je "Prva industrijska izložba u Rijeci" (Prima Esposizione Industriale Fiumana)(dijelom i Izložba strojeva Kraljevskog tehničkog muzeja). U isto su vrijeme izložene i brojne fotografije riječke rafinerije nafte. Izložba je trajala mjesec dana (slika desno).
1899. 18. Svibnja braća Josip i Adolf Strauss sagradili su na Brajdici novo sušačko kupalište. Kupalište je bilo otvorenog tipa i u sklopu kupališta su otvorene i kabine za žene i muškarce. Iste godine Straussi su ga prodali Antonu Bačiću. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA, Julija Lozzi Barković i Mirjana Kos Nalis: KVARNERSKA KUPALIŠNA BAŠTINA)
1899. 26. Svibnja ministarski savjetnik, u ime Guvernera, šalje dopis gradonačelniku Rijeke Dr. Antoniu de Vallentsitsu, i tvrdi da je kraljevski mađarski ministar poljoprivrede "...uvidjevši važnost grada Rijeke, kao granične postaje, odlučio osnovati u ovom gradu stanicu za kemijska ispitivanja, koja bi prema Čl. Zakona XLVI/1895 i XXIII/1893, trebala stoga služiti za kontrolu patvorenja proizvoda, predmeta te prihoda seljačke poljoprivrede, kao i za ispitivanje vina i drugih proizvoda." S tim ciljem ministar je imenovao ministarskog savjetnika baruna G. Malcomcsa te ga obvezao da dođe u Rijeku zajedno s jednim stručnjakom kako bi se obavili preliminarni radovi te se gradonačelnik umoljava da im pruži svu potrebnu podršku. (Izvor: Nastavni Zavod za javno zdravstvo PGŽ, Ana Alebić-Juretić: Više od stoljeća kontinuiranog djelovanja laboratorija za ispitivanje namirnica (i Nastavnog zavoda za javno zdravstvo) u Rijeci)
1899. 05. Lipnja Održana je dražba na kojoj su se prodavale slike muzeja Nugent (trsatski dio zbirke) procijenjene na 38.171 fiorin. Ana Nugent nije uspijela spriječiti prodaju na Trsatu. (Izvor: Forum Croinfo.net, Lipanj - značajni događaji, Autor: Ilirija, Također: Igor Žic, Laval Nugent -posljednji Frankopan, gospodar Trsata, str.62)
1899. 12. Lipnja na Trsatu je osnovano Sušačko dobrovoljno vatrogasno društvo. Inicjator osnivanja i prvi zapovjednik bio je Vaclav Mayer. Na prvom sastanku u zgradi Trsatske čitaonice je u društvo učlanjeno 20 izvršujućih članova. Za predsjednika Društva izabran je tadašnji mjesni načelnik Hinko Bačić, a za zapovjednika Vaclav Mayer. U prvoj godini postojanja obavili su 117 praktičnih i teorijskih vježbi, jednom je dana uzbuna za požar, a gasili su i sedam pravih požara pod zapovjedništvom Mayera, dok je u široj zajednici Društvo bilo zapaženo i po izvanrednoj organizaciji plesova koje su redovito priređivali dvaput godišnje s bogatim programom i obaveznim demonstriranjem sposobnosti i spremnosti vatrogasaca. (Izvor: JVP grada Rijeke, Povijest, Str 5/5, Također: DVD Sušak – Rijeka, Povijest, PRVIH 100 GODINA VATROGASTVA NA SUŠAKU, Također: Monografija DVD-a Sušak, 100 GODINA VATROGASTVA NA SUŠAKU DVD SUŠAK 1899-99, RIJEKA 1999, Također: Monografija DVD-a Sušak, 90 GODINA DVD SUŠAK , Nakladnik: DVD SUŠAK, 1989)
1899. 17. Lipnja Achille Luigi Carlo La Guardia (Cerignola, 26. Ožujka 1849. – Trst, 21. Listopada 1904.), otac puno poznatijeg Fiorella La Guardie (New York, 11. Prosinca 1882. - New York, 20. Rujna 1947.) pruzima upravu nad "Grand Restaurant Continental", poznatim restoranom hotela "Kontinental" na Sušaku. (Izvor: istrianet.org, Relevant Non-Istrians, Achille La Guardia, Također: wikipedia>Achille La Guardia, Također: Genealogy, Profile, Achille Luigi Carlo La Guardia's, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 58/59, Irvin Lukežić: FIORELLO LA GUARDIA)
1899. 06. Srpnja nakon unesenih sitnih ispravki u konstitucije redovničke zajednice "Kćeri svetog srca Isusovog" koje je napisala Marija Krucifiksa Kozulić, 
Biskup Antun Maurović vlastoručnim potpisom i pečatom odobrava konstituiranje udruge. Taj se datum uzima i kao datum osnivanja redovničke zajednice "Kćeri svetog srca Isusovog". (Izvor: youtube, Marija Krucifiksa Kozulić). Time Majka Marija Krucifiksa Kozulić (Rijeka, 20. Rujna 1852. - Rijeka, 29. Rujna 1922.) (Slika ljevo) , pod vodstvom kapucina fra Arkanđela iz Camerina (1821.-1900) (Slika desno) osniva "Družbu sestara Presvetog Srca Isusova (Societas sororum Sanctissimi Cordis Jesu – SCJ)". Družba je autohtona hrvatska redovnička zajednica i jedina nastala u gradu Rijeci. Svrha Družbe je općeljudski i kršćanski odgoj i obrazovanje djece i djevojaka, posebno siromašnih. Družba je nastala u vremenu kada europski kršćanski Zapad sve više zahvaća liberalizam, materijalizam, masonstvo i sekularizacija. To je 
poznato povijesno razdoblje po raznim pokretima koji su bili okrenuti protiv vjere i Crkve. Ljudi su se sve više udaljavali od Krista i Njegove ljubavi i baš ta situacija je dovela do socijalnih nepravdi i siromaštva u tadašnjoj nagloj industrijalizaciji i kapitalizaciji društva. U takvim društvenim i crkvenim prilikama je u Rijeci nikla "Kongregacija Kćeri Presvetog Srca Isusova (Figlie del Sacro Cuore di Gesü)", koja ima svoje korijene u "Udruzi Kćeri Presvetog Srca Isusova", koju je 1879. osnovao u Trstu kapucin fra Arkanđeo iz Camerina. Od "Kongregacije Kćeri Presvetog Srca Isusova" odijelila se i osamostalila hrvatska "Družba sestara Presvetog Srca Isusova". Riječanka Marija Kozulić je bila deset godina, od 1879. do 1889. u Trstu članica Udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova. Bila je učiteljica glazbe i zabavišta. U Trstu je, stekavši veliko duhovno i apostolsko iskustvo u Udruzi, donjela odluku da se vrati u Rijeku i posveti siromašnim djevojčicama i ženskoj mladeži. U svoj se rodni grad Rijeku vratila 1889. gdje je pod vodstvom o. Arkanđela, nastavila svoje vjerničko laičko djelovanje, svoju misiju, kao ravnateljica tršćanskog ogranka Udruge u Rijeci. Konstitucije je za riječki ogranak Udruge Kćeri Presvetog Srca Isusova odobrio 27. Rujna 1892. senjsko-modruški biskup Juraj Posilović (1876.-1894.). Prije osnutka Družbe, Marija Kozulić je kao laikinja 01. Listopada 1895. utemeljila u Rijeci "Zavod Presvetog Srca Isusova" ("Istituto del Sacro Cuore di Gesù"), za siromašnu djecu i žensku mladež i u toj je ustanovi 11. Listopada iste godine otvorila dječji vrtić, koji je djelovao prema pedagoškim načelima njemačkog pedagoga Fridricha Fröbela. Nakon Prvoga svjetskog rata i zloglasne D' Annuncijeve okupacije grada Rijeke dolazi do podjele mlade Kongregacije na hrvatsku i talijansku zajednicu. Križ podjele zajednice koju je osnovala Majka Krucifiksa, čini se, da je doprinio pogoršanju njezina ionako slaboga zdravlja. Umrla je 29. Rujna 1922. u Rijeci. (Izvor: s. Dobroslava Mlakić: POVIJESNI PREGLED
DRUŽBE SESTARA PRESVETOG SRCA ISUSOVA, Također: Dobroslava Mlakić: Družba sestara Presvetog Srca Isusova,
Povijesni pregled (1899.1999.),
Zagreb – Rijeka, 1999., Također: Družba SCJ, Povijest Ženskog učeničkog doma Marije Krucifikse Kozulić)
1899. 11. Rujna više se hrvatskih brodovlasnika se udružuje u novu brodarsku tvrtku, a kao dioničari javljaju se S. Kopajtić, A. Štrk, M. Polić, braća Bakarčić i drugi brodovlasnici iz Kostrene, Drage, Sušaka i Istre. Oni osnivaju dioničarsko društvo za slobodnu plovidbu, Ugarsko-hrvatsko dioničko društvo, nazvano Ungaro-Croata. To je bilo prvo moderno brodarsko društvo, gotovo u cjelini u hrvatskom vlasništvu, a bavilo se prijevozom robe i putnika po cijelom Jadranu i svim morima svijeta. Bilo je to vrlo uspješno poduzeće s aktivnom bilancom sve do kraja svog postojanja 1919. godine. (Izvor: KRATAK POVIJESNI PREGLED NASTANKA I RAZVOJA JADROLINIJE)
1899. 11. Rujna spajanjem brodarskih poduzeća Parobrodarstvo Krajač i drugovi (Senj) i M. Šverljuga i drugovi (Rijeka) i još nekih manjih brodarskih poduzeća, osnovano je Ugarsko-hrvatsko dioničko društvo, zvano "Ungaro-Croata" (Ugarsko-hrvatsko parobrodarsko društvo / Società in Azioni Ungaro-Croato di Navigazione Marittima a Vapore Coastal). Prvi ravnatelj društva bio je Mate Šverljuga a dioničari su Sigizmund Kopajtić, A. Štrk, Mate Polić, braća Bakarčić te drugi brodovlasnici iz Kostrene, Drage, Sušaka pa i Istre. (Izvor: Hrvatska enciklopedija, Ungaro-Croata, Također: Naše Sidro, Forum, O kompaniji Ungaro - Croata, Također: hajoregiszter.hu , Magyar Horvát Tengeri Gőzhajózási RT (Ungaro-Croata), Također: KRATAK POVIJESNI PREGLED NASTANKA I RAZVOJA JADROLINIJE)
1899. 22. Listopada u "Teatro comunale" je održana predstava Alexandre Dumas "Dama s kamelijama", sa slavnom francuskom glumicom Sarah Bernhardt, koja je odigrala naslovnu ulogu Marguerite Gautier toliko uvjerljivo da je publiku ostavila bez daha.
Plakat za predstavu na slici desno (klikni za veću rezoluciju) (Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Denis Nepokoj: Teatari, povijesni prizori, Rijeka, Svibanj 2013.)
|
1899. 07. Studenog, u šest sati ujutro krenula su prva tramvajska kola od mosta na Rječini uzduž Fiumare prema zadnjoj stanici na Pioppi, na jednotračnoj pruzi dugoj četiri kilometra, što je Rijeku svrstalo u red modernih gradova u Europi, 11 godina prije Zagreba (1911.) (Slika desno). Vožnja je koštala 10 soldi, a jedna su tramvajska kola mogla prevesti 28 putnika , od toga šesnaest sjedećih i dvanaest stajaćih mjesta."Anonimno društvo za riječki električni tramvaj", kako se zvala prijevoznička tvrtka, imalo je osam motornih kola koja su vozila od 7 do 22 sata, a ljeti od 6.30 do 22.30 sati. Tih dana Riccardo Zanella predvodi demonstracije od dvadesetak mladića na Trgu Adamić radi promjene natpisa na tramvajima koji su bilo dvojezični, pisani na talijanskom i mađarskom jeziku, a bez hrvatskog. Na Piazza Andrassy i Piazza Adamich demonstranti su sjeli na prugu kako bi blokirali prolaz tramvaja. Među tim protestantima su bili Fortunato Mastrogiacomo, Giuseppe Sussain, Luiggi Zanier, Ernesto Zaller, Riccardo Zanella, Giuseppe i Eugenio de Emili, Giovanni Tiblias i još neki. Demonstracije su trajale više dana, a zabilježeni su i napadi na kola, iako se u njima vozi i pripadnik gradske straže naoružan sabljom i mada ulicama duž trase tramvaja kruže patrole naoružane straže. Na Pioppi je uhapšen radnik Ivan Novak jer je demonstrirao protiv dvojezičnosti na tramvaju; kod Ljuštionice riže uhapšeni su dječaci Antonio Lenaz i Daniele Marceglia zbog stavljanja kamenja na prugu, a u Via dei Molini uhapšen je dvanaestogodišnjak Luigi Dollenz jer je bacao kamenje na remizu. Kao rezultat demonstracija, 17. Studenog su povučeni dvojezični, mađarski i talijanski, natpisi i karte gradskog tramvaja. Inače, u Hrvatskoj su tramvajske linije nekoć imali gradovi Rijeka (1899–1952), Pula (1904–34), Velika Gorica (1907–37), Opatija (1908–35) i Dubrovnik (prometovao 1910–70). (Izvor: Hrvatska Enciklopedija, Tramvaj, Također: wikipedija, Tramvajski promet u Rijeci, Također: Autotrolej, Povijest, Također: Ljubinka Toševa Karpovitz, Riječki corpus separatum 1868. – 1924.)
1899. "Fabbrica di siluri Whitehead & Co" postaje najveća tvrtka u svijetu u proizvodnji i primjeni delikatnih mehanizama kao što je žiroskop.
1899. Godine osnovano je Dobrovoljno vatrogasno društvo Sušak koje i danas djeluje.
1899. 17. Studenog u bakteriološkom laboratoriju riječke bolnice montiran je novi (i prvi) rendgen aparat. Aparat će biti u funkciji sve do 1903. godine. Za to su zaslužni Dr. Petar Salcher i barun G. J. Vranyczany, jedan sa svojim vezama, a drugi financijski. Na rengen aparatu je radio dr. Isidoro Garofolo, a održavali su ga Milan Gorup i prof. Salvatore Brattanich. Drugi aparat je nabavljen 1908., a radio je do 1914.
1899. 22. Studenog u dopisu iz Guvernerova ureda koji je sljedio nakon dopisa od 26. Svibnja 1899., obavještava se gradonačelnik Rijeke da: "U povodu cijenjene depeše Njegove Ekselencije kraljevskog ministra poljoprivrede od dana 8. studenog o.g. Br.40244 čast mi je obavijestiti ... da će se uskoro u Rijeci osnovati Državna kraljevska stanica za kemijska ispitivanja, vođenje koje će se povjeriti gospodinu Dr. Luigi Könyökiu, kojeg je spomenuti ministar postavio za višeg kraljevskog kemičara sa zaduženjem da odmah dođe u Rijeku organizirati spomenutu Stanicu." Već 04. Travnja 1900. u dopisu Magistratu i građanstvu Rijeke "Kraljevski ministar poljoprivrede obavještava da je u Rijeci osnovao Kraljevsku mađarsku stanicu za kemijska ispitivanja, koja je već trebala početi radom u ul Adamich br.2. Kao voditelj Stanice imenovan je kraljevski viši kemičar Dr.Luigi Konyoki". (Izvor: Nastavni Zavod za javno zdravstvo PGŽ, Ana Alebić-Juretić: Više od stoljeća kontinuiranog djelovanja laboratorija za ispitivanje namirnica (i Nastavnog zavoda za javno zdravstvo) u Rijeci)
1899. 29. Studenog protiv učesnika protesta protiv dvojezičnih natpisa na tramvajima (koji su održani nakon 07. Studenog 1899., kada su u šest sati ujutro krenula su prva tramvajska kola od mosta na Rječini uzduž Fiumare prema zadnjoj stanici na Pioppi) istražni sudac predao je riječkom Tribunalu optužnice zbog kršenja čl. 168. i 171. Krivičnog zakona "zbog izazivanja nemira i organiziranja bandi protiv tuđeg vlasništva", što je kažnjivo do 3 godine zatvora. Optuženo ju 37 osobakoje su bile uhapšene u demonstracijama. Šestoro od njih (Riccardo Zanella, Giuseppe i Eugenio de Emili, Fortunato Mastrogiacomo, Giuseppe Sussain i Ernesto Zaller) zadržani su u pritvoru 12 dana, da bi popodne 17. Studenog 1899. bili pušteni na slobodu. Dočekala ih je i pozdravljala gomila na izlazu iz riječkog kaštela (zatvora).
XIX. Stoljeće, zadnjih desetljeća, u Rijeci su postojali ovi škverovi: na Delti (vlasnik Špadon), na Sušaku kraj bivše kuće
Clementi, sada kuća Kovačić-Vranić (vlasnik Brazzoduro), kraj ulaza u današnji tunel (vlasnik Kozulić), na
mjestu kuće Kozulić na Pećinama (vlasnik Bačić-Belac), nešto podalje škver Sablić, u Martinšćici škver
vlasnika Katalinića, kasnije Jakovčićev. Brodovi koji su pripadali našim brodovlasnicima bili su građeni u riječkim
škverovima. Naš najbolji brodovlasnik bio je Kozulić, koji je imao 15 brodova: Amelia, Industre, Stilicone,
Saggitario, Marte, Capricorno, Tartaro, Conte Szapary, Ararat i dr. Bakarsko društvo (Società navale di
Buccari) imalo je brodove: Slavjanka, Ban Mažuranić, Bakar, Mie figlie, Maria Andrina, Ariete, Strossmayer,
Hrvat. Dioniz Randić sa Sušaka imao je jedrenjake Nehaj i Fany; Niko Bačić, otac pok. načelnika, bark Eugenio i još dva broda. Brodovlasnik Večerina sa Sušakaimao je bark Padoša, škuner Karla i Draga Dolnja, kostrenski brodovlasnici imali
su brodove Nada, S. Barbara, Urinj, Kostrena, Voluntas, Hitar, Fidente, Teofrasto, i Vjeran. Obitelj Sablić imala je bark Marin i škuner Vela. (Izvor: Almanah grada Sušaka sa prikazom gornjeg Jadrana, Zagreb 1931., str. 144.)
XIX. stoljeće. - Rijeka je osma luka u Europi; u najvećoj tvornici duhana u Carstvu zaposleno čak 2400 radnika, u tvornici papira instaliran prvi parni stroj u jugoistočnoj Europi; registirano više od 20 velikih poduzeća i brodogradilišta; na riječkim ulicama govorilo se hrvatski, talijanski, njemački, mađarski, slovenski, francuski, engleski, pa i švedski i flamanski.
Background picture copyright: 