Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.
Povijest grada Rijeke (1400 - 1500 godina)
1400. Flumen St. Viti/Sant Veit am Pflaum/Flumen/Reka/Rika maleni je pomorski gradić s većinskim hrvatskim
stanovništvom, u kome se obavljaju svi poslovi vezani uz more i trgovinu i obrti vezani uz pomorstvo. U portu Flumine i pred gradskim vratima sklapaju se poslovi
oko prijevoza roba, a u obližnjim malim brodogradilištima rade drvodjelci (carpentarius), rezači drva (seccator),
kovači (faber), brodograditelji (calefatus, calafatus), mornari (marinarius). Trguje se svim robama: drvom, opremom za brodove, željezom i željeznim proizvodima, pa vinom, žitom, maslinama, smokvama,
mesom, ribom, solju, vunom, pamukom, platnom i dr. Roba dolazi morem iz najudaljenijih krajeva i luka
Sredozemlja (Pirej, Barcelona!!!), a odlazi duboko u unutrašnjost srednje Europe (sol, riba, vino, ulje, suhe
smokve). Zapravo se veliki dio trgovačkog procvata Rijeke u XV stoljeću bazira na trgovini željezom iz Kranjske i uljem iz
Dalmacije. (Izvor: Ferdo Hauptmann: Rijeka od rimske Tarsatike do Hrvatsko-ugarske nagodbe, Matica hrvatska, Zagreb 1951., str. 33.)
1402. Nikola IV. Frankapan, nakon smrti svoje majke preuzima stvarnu vlast nad Vinodolom, dakle i Trsatom.
1408. Rambert Walsee je potvrdio zakladu Hugona Devinskog augustinskom samostanu u Rijeci te se potrudio samostan obnoviti, dograditi i opremiti potvrdivši mu (1429) nanovo Hugonovu darovnicu. Na slici desno obiteljski grb Walsee. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, I. Jurković: Walsee-Enns)
1408. (Umjesto do sada najčešće spominjane 1315. kao godine podizanja crkve i samostana, uvidom u temeljne autore augustinskoga reda i mahom neistražena arhivska vrela, kao i u genealogiju utemeljitelja Walseeovaca, njihov dolazak valja posticipirati za pedesetak godina, smještajući dataciju u razdoblje od 1368. do 1408./1409. Izvor: ROSNAK I SCHIER 1776: 29. Usp. KUNZELMANN 1972: 20; BRADANOVIĆ 2018: 116.)dovršena je Crkva sv. Jerolima (Slika ljevo). To je bilo vrijeme vladavine Ramberta Walsee, a tijekom stoljeća više je puta obnavljana. Nakon što su Mlečani 1509. zauzeli Rijeku opljačkali su crkvenu imovinu i zapalili samostan. Redovnici su se, nakon bijega iz Rijeke zbog napada Mlečana, vratili 1514. godine, a u doba priora Ivana Primožića obnovljeni su 1543. crkva i samostanske zgrade. Uslijed potresa 1750. godine crkva je znatno stradala nakon čega je 1768. barokizirana i produžena dobivši uglavnom današnji izgled. Glavni oltar klesao je Antonio Michelazzi (Gradisce di Isonzo, Italija, 1. Studenoga 1707 - Rijeka, 1772.), a posvetio ga je senjsko-modruški biskup Antun Benzoni (Giovanni Antonio de Benzoni (Rijeka, 1687. – Rijeka, 3. Prosinca 1745.)24. Kolovoza 1744. Na oltaru je slika nepoznatog mletačkog majstora iz 18. stoljeća s prikazom Rijeke. (Izvor: wikipedija > Crkva sv. Jeronima u Rijeci, Također: Radmila Matejčić: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007., Također: fluminensia.org > Goran Moravček: Samostan i crkva sv. Jeronima u Rijeci, 07. Rujan 2012)
1414. Rambert Walsee ponudio je Veneciji prodaju Rijeke i još nekoliko kaštela. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1418. Rambert II Walsee postaje definitivni gospodar Rijeke. Tom je prilikom potvrdio zakladu svog djeda Hugona VI. Augustinskom samostanu u "Terra fluminis sancti Viti" ili “Gradu Svetog Vida”. Vladao je Rijekom do 1422. Te godine vlast preuzima Rambert III Walsee koji je vladao do 1450. kada umire. (Izvor: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština opcine Rijeka i Izdavacki centar Rijeka, Rijeka 1988.)
Emanuel Hoško: NA VRHU TRSATSKIH STUBA, Tiskara Rijeka, 1991
1420. 23. Srpnja prvi se puta o prošteništvu na Trsatu govori u pismu (ispravi) pape Martina V. U tom pismu, koje je sačuvano u originalu u Arhivu 
franjevačkog samostana, papa izražava želju "da bi se crkva blažene Marije na Trsatu (...) posjećivala uz odgovarajuće počasti (...) i da bi sami vjernici dolazili tamo to radije zbog pobožnosti, što bi se tamo na osnovi dara nebeske milosti vidjeli bogatije obdareni itd." Zato papa daje oprost od dvije godine dvije četrdesetnice na nametnutu pokoru onim posjetiocima crkve blažene Marije koji posjete tu crkvu na određene blagdane, odnosno oprost od 100 dana onim posjetiocima koji je posjete kroz 8 dana nakon tih blagdana (odnosno kroz 6 dana nakon Duhova) i ujedno pridonesu pomoć za održavanje i popravak te crkve na ruke upravitelja crkvene imovine. Međutim, ti će oprosti vrijediti samo za idućih 10 godina, tj. do 1430. (Arhiv franjevačkog samostana, br. 2. Ispravu se obično datira s 23. Srpnjem 1419. Međutim, isprava je datirana s 10 kalendama kolovoza (= 23. srpnja) i trećom godinom pape Martina V. Martin je konsakriran 21. Studenoga 1417, pa prema tome treća godina njegova pontifikata teče od 22. Studenog 1419. do 21. Studenoga 1420. Dakle, isprava je sastavljena 1420, a ne 1419, što je uočeno i na starom regestu na samoj ispravi.) (Papa Martin V. daje oprost od dvije godine i dvije četrdesetnice onima koji posjete crkvu Sv. Marije na Trsatu u ove blagdane: Božić (25. Prosinca), Obrezanje (01. Siječnja), Bogojavljenje (06. Siječnja), Uskrs, Spasovo (četrdeset dana poslije Uskrsa), Tijelovo (četvrtak prije Presvetog Trojstva), Duhovo (osam nedjelja poslije Uskrsa), zatim na Svijećnicu (02. Veljače), Blagovijest (23. Ožujka), rođenje Majke Božje (08. Rujna), Uznesenje Majke Božje (15. Kolovoza), rođenje Ivana Krstitelja (24. Lipnja), dan Petra i Pavla (29. Lipnja), dan posvećenja crkve Sv. Marije i Svi Sveti (01. Studenoga). Oprost se daje uz uvjet da je hodočasnik dao pomoć za održavanje i popravak crkve. Uz isti uvjet daje se oprost od 100 dana hodočasnicima u oktavama tj. kroz 8 dana nakon tih istih blagdana, izuzev Obrezanja, Svijećnice, Blagovijesti, posvećenja crkve Sv. Marije i Svih Svetih odnosno kroz 6 dana nakon Duhova.) (Izvor: Svetište Majke Božje Trsatske, Povijest, PAPE I TRSATSKO SVETIŠTE, Također: Svetište Majke Božje Trsatske, Povijest, PET I POL STOLJEĆA FRANJEVAČKOG SLUŽENJA GOSPI TRSATSKOJ, Također: Emanuel Hoško: NA VRHU TRSATSKIH STUBA, Tiskara Rijeka, 1991)
1426. Nikola IV. Frankopan postaje Ban Hrvatske i Dalmacije. Obavljao je tu dužnost do 1432. Titula mu je bila: "Nicolaus de Frangepanibus Veglie, Modrusie, Vinodolii necnon Segnie, regnorum
Dalmatie et Croatie banus". Nikola IV. je najslavniji član u cijeloj historiji porodice Frankopana
i uopće u hrvatskoj povijesti. On je nakon smrti oca Ivana zavladao gotovo cijelom
baštinom svojih predaka, a to bi značilo golemim dijelom cijele Hrvatske. Osim svoje djedovine dobio je i od rimskog cara Sigismunda, za posuđenu svotu
od 28.000 forinti, u zalog mnoge gradove kao Bihać s kotarom, Sokol, Knin, Ostrovicu,
Skradin, Poljica i sve Vlahe u Hrvatskoj. Nikola IV. je prvi iz porodice Krčkih knezova uzeo
naslov "Frankopan" - "de Frangepanibus" koji je postao zajedničkim
imenom ove slavne kuće. Vladao je
otokom Krkom, gradom Senjem i njegovim kotarom, zatim županijama:
Gackom, Vinodolom, Modrušom, Drežnikom i Slunjom
i Cetinjem. Otok Rab ga je 1395. godine izabrau za svojega
gospodara. K tome je bio u krvnoj vezi s
carem Sigismundom i raznim njemačkim grofovima. (Izvor: N. Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi, str:3, Također: wikipedija > NikolaFrankopan)
1426. na pomorskoj karti koju je izradio mlečanin Jacopo Giroldi Veneziano (Gian Jacopo Fontana de Venetus) naznačeni su Fiume, Bocari, Bokarici itd. (Izvor: A. Pertusi: Le isole maltesi dall’epoca bizantina al periodo normanno e svevo (secc. VI-XIII) e sescrizioni di esse dal sec. XII al sec. XVI, Source: Byzantinische Forschungen. 5(1977)(253-306))
1428. Rambert Walsee ženi kćer Nikole Frankopana Ozaljskog Barbaru (1450 - 1490), a time potvrđuje i učvrsčuje skladne odnose ne samo s moćnim susjedima u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, nego preko njih i s Mletcima. (Izvor: Pregledni znanstveni članak, Marija Šercer: Žene Frankopanke)
1429. 23. Svibnja Rambert Walsee potvrđuje darovnicu koju je njegov djed Hugon VI. Devinski ostavio augustinskome samostanu u Rijeci, za koga veli da je "iznova podigao, izgradio i opremio samostan braće sv. Augustina Pustinjaka u Gradu Gvetog Vida”. Ta je darovnica i dio njegove druge oporuke od 30. Kolovoza 1385. (Djelomočno, Izvor: MILKO KOS: JEDAN URBAR IZ VREMENA OKO 1400. O IMANJIMA DEVINSKIH I WALSEEOVACA NA KVARNERU, Također: Zbornik katedre čakavskog sabora, društva za povijesnicu Klana 8, str.436, Također: Matica hrvatska - Vijenac 175 - Riječki ljetopis)
1430. Nikola IV. Frankopan, ishodio od Ancone (grada u Italiji) pogodnosti za svoj put u Rim, gdje ga je papa Martin V. svečano primio, i na osnovi
prijepornih ljetopisa, dao mu novi grb (dva lava koji lome dva kruha) ipriznao da su krčki knezovi Frankapan rimskog porijekla i u srodstvu s rimskim Frangepanima. Od tada se slavna hrvatska plemićka
obitelj podrijetlom s otoka Krka naziva
Frankopanima. (Izvor: KLAIĆ, Krčki knezovi Frankapani 1, Zagreb 1901, 202, 328 (bilj, 116), Također: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 2). Valja ovdje istaknuti
da je još u 19. stoljeću utvrđena
neutemeljenost veze Frankopana s rimskim Frangepanima pa je tim
manje shvatljivo ustrajavanje nekih
naših povjesničara da tu obitelj valja
umjesto uobičajenim imenom nazivati
Frankapanima. Ban je dao i svome sinu, koji mu se rodio g. 1417., iz
poštovanja prema izabranom papi ime Martin. Rimski kralj Sigismund iznova
mu potvrđujei cijelu hrv. banovinu sa 
svim gradovima, kotarima i
županijama.(Izvor: N. Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi, str:5, Također: wikipedija > Nikola Frankopan)
1431. 07. Travnja Knez Martin Frankopan, Nikolin nećak, i njegova žena Ursula, u dokumentu od toga datuma navodi da je odlučio, pokraj svojega kaštela na Trsatu, od temelja izgraditi crkvu u čast Blažene Djevice Marije, te je povjeriti trsatskim franjevcima trećorecima. Također im poklanja područje istočno od Rječine pa sve do mora, zajedno sa crkvicom Svetog Lovre i sjenokošom u dolini zvanoj "Draga". To je prvi put sa se u nekom pisanom dokumentu spominje Draga, naselje kraj Rijeke. Franjevački samostan i crkva Gospe Trsatske utemeljeni su kao zadužbina kneza Martina Frankopana (? - 4. Listopad 1479). Na slici ljevo, Draga sa poklonjenom sjenokošom, znana i kao “Trsatska luka" (Polje), a protezala se uz sadašnji željeznički nasip blizu Sv. Ane. U to je doba područje Drage pripadalo bakarskoj gospoštiji kao dijelu Vinodolske župe, odnosno Frankopanskoj knežiji koja se protezala od Rječine do Povila kod Novog Vinodolskoga. U Dragi je bila međa između trsatske i bakarske gospoštije pa je to često bio povod njihovim međusobnim razmiricama. (Izvor: Giovanni Kobler: PRILOZI ZA POVIJEST LIBURNIJSKOGA GRADA RIJEKE, knjiga III., str: 357, Također Djelomičan izvor: www.rijeka.hr, KRATKA POVIJEST TRSATA, Također; wikipedia, Draga)
1432, 26. Lipnja umire Nikola IV. Frankopan Krčki (de Frangepan; Mikula, Nicolaus), hrvatski velikaš, krčki knez iz obitelji 
Frankapan i hrvatsko-dalmatinski ban (?, nakon 17. Listopada 1352 — ?, 26. Lipnaj 1432). (Wikipedije opisuju grobnu ploču u crkvi Gospe Trsatske na slici desno kao grobnu ploču Nikole IV. Frankopana, no međutim to je krivo objašnjenje. To je nadgrobna ploča Nikole VI. Frankopana Tržačkog koji je sahranjen u franjevačkoj crkvi na Trsatu kraj oltara Sv. Mihovila. Ploča se danas nalazi uz oltar sv. Petra u pokrajnjem brodu. (Izvor: ZORISLAV HORVAT: PREGLED SAČUVANIH NADGROBNIH PLOČA KRČKIH KNEZOVA FRANKOPANA). Nikola IV. Frankopan je bio sin Ivana V. Krčkog i Ane Goričke. Prvi je pripadnik roda koji je uzeo prezime Frankapan i jedan je od najmoćnijih članova obitelji. Suvremenici su ga zvali "knez Mikula". Nakon očeve smrti naslijedio je 1393. obiteljska imanja kojima je upravljao zajedno s majkom Anom. U Svibnju 1394. kralj Žigmund potvrdio je modruškoga i krčkoga kneza Nikolu za kneza grada Raba. Za ugarsko-mletačkog rata 1411–1413. podupirao je kralja Žigmunda koji mu je 1412. potvrdio matični krčki posjed. Godine 1428. uzeo je prezime Frankapan, a 1430. godine, kad je posjetio Rim, papa Martin V. potvrdio mu je odnosno priznao srodstvo sa starom rimskom patricijskom obitelji Frangipana, koji su se pozivali na antičko podrijetlo iz roda Anicija te je priznao promjenu obiteljskog grba, radi isticanja tog navodnog srodstva s tom rimskom obitelji. Nikola IV. je za svojega života objedinio sve obiteljske posjede i doveo moć Frankopana do vrhunca. Trsat je nakon smrti Nikole IV. čas u vlasti Frankopana čas u vlasti njemačkog cara Fridricha III., a kratko- trajno je 1508. i u vlasti Mlečana koji su tada zauzeli i Rijeku i spalili je do temelja. Nakon njegove smrti, njegovo razgranato potomstvo podijelilo je obiteljske posjede među osam loza i od tada započinje pad frankapanske moći. Ženio se tri puta; supruge su mu bile Doroteja Gorjanski (1405. godine), sestra palatina Nikole Gorjanskog, Marta Iločka (kći mačvanskog bana , ali to je krivo. To je grob Mirka Iločkog i sestrična budućeg moćnog slavonskog bana i bosanskog kralja Nikole Iločkog), te Blanka Sforza. Imao je ukupno jedanaestoro djece čiji će potomci stvoriti nekoliko značajnih ogranaka obitelji (Cetinski, Ozaljski, Tržački i Slunjski). (Izvor: Wikipedia, Nikola IV. Frankapan, TAkođer: Geni, Nikola IV. Frankopan Krčki, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Petar Strčić: FRANKAPAN, Nikola IV, Također: N. Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi, str:5)
1434. Pod Trsatskim brijegom franjevci na lijevoj obali Rječine uređuju vinograd Brajda. Danas se za to područje koristi ime Brajdica. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1436. u spisima riječkog kancelara i notara Antuna de Renna prvi put se spominju Židovi u Rijeci. Bili su uglavnom trgovci, koji su živjeli su na području Ziecha ili Zudecca, odnosno Giudecca u Starom gradu, a ono se nalazilo otprilike na zapadnom dijelu današnjeg Klobučarićevog trga na mjestu škole Nikola Tesla. Najstariji židovski doseljenici, tzv. Marchigiani, stigli su iz talijanske pokrajine Marche. Formalnu sefardsku Općinu osnovali su tek 1781. doseljenici iz Splita. (Izvor: Izdavač: Židovska općina Rijeka, Pripremila: Irena Deže Starčević: Povijest Židova na riječkom području, Rijeka, lipanj 2011., Također: Zlatko Karač: Mala ortodoksna sinagoga u Rijeci – povijest i obnova)
1436. rođen je riječki kancelar i notar Antun Franjin de Renno de Mutin (Antonium Francisci de Reno Mutinensem). Poznat je po njegovoj knjizi koja sadržava najstarije sačuvane riječke kancelarijske i notarske spise. Knjiga se čuva u trezoru Državnog arhiva u Rijeci pod oznakom: Odjel uprave, B) Rijeka: 29) Općina Rijeka, I/88 (Opći Inventar Državnog arhiva u Rijeci, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci I, Rijeka 1953,365). Ti spisi datirani su godinama 1436. - 1461., i sadrže 750 stranica. Knjiga je pisana latinskim kurzivom sa tendencijom gotice (corsiva gotizzante). Teritorij Rijeke pripadao je kroz to vremensko razdoblje feudalnim gospodarima Walsee, koji su godine 1399. nasljedili prijašnje gospodare knezove Devinske, posredstvom Ramberta Walsee, muža kćerke posljednjeg člana roda Devinskih, Hugona Devinskog. Antun Franjin de Reno de Mutin umire u Rijeci 1461. (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Rijeka, 1896., Također: MIRKO ZJAČIĆ: KNJIGA RIJEČKOG KANCELARA I NOTARA ANTUNA DE RENNO DE MUTI NA (1436 — 1461))
1436.
20. Studenog umire Ivan (Anž) VI. Krčki Frankopan, koji je bio i hrvatski ban, sin Nikole IV. Frankopana. Nije poznato gdje je pokopan, ali se nagađa da je njegovo tjelo položeno u staroj franjevačkoj crkvi u Senju. Na nadgrobnoj ploči koja je slomljena i nalazi se u muzejima u Budimu i Sarospataku u Mađarskoj, stoji natpis pisan gotičkim minuskulom po rubu ploče, piše: "Hic est sepult(us) magnific(us) d(omi)n(u)s iohan(n)es groph de f / rangepanibus segnie veglie / modrusseq(ue) comes qui obiit XX die mensis novembris ann / o domini MCCCCXXXVI/ requiescat in pace". Na Hrvatskom: "Ovdje je pokopan prečasni gospodin Ivan, grof od Frankopana, knez Senjski, Krčki i Modruški, koji je umro 20. dana mjeseca studenoga godine Gospodnje 1436. Počivao u miru". Ivan se 1416. vjenčao s Katarinom, kćeri kneza Ivaniša (Ivana) Nelipčića, koji je 1411. posinio svoga budućeg zeta na koga su mirazom trebala prijeći sva obiteljska imanja Nelipčića, nakon čega su Frankapani postali najmoćnijom velikaškom obitelji u hrvatskim zemljama. Vršio je i bansku čast, koju dijeli s trećim bratom Stjepanom III (II), što im je poveljom izdanom u Baselu 16. Siječnja 1434. potvrdio i kralj Žigmund. Otada se oni u vladarskim ispravama nazivaju hrvatsko-dalmatinskim banovima. (Izvor: Pregledni članak, ZORISLAV HORVAT: PREGLED SAČUVANIH NADGROBNIH PLOČA KRČKIH KNEZOVA FRANKOPANA, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, FRANKAPAN, Ivan VI., Također: Bibliotheca historia Croatica, Mladen Ibler: Ivan VI. Anž Frankopan u službi nordijskoga kralja, Samobor : Meridijani, 2014)
1437. Antun de Reno de Mutin, riječki gradski notar, u svojim zapisima navodi "apothecariusa" Antonija Pertusana, bjegunca iz Venecije. On 1440., prema
istom izvoru, uzima u zakup od bratovštine sv.
Ivana "apoteku" na gradskom trgu. Ta je "apoteka",
međutim, već sljedeće godine ostala ispražnjenom, da bi je 1441. u zakup
uzeo riječki kirurg Giusto/Just Vidotić. Vjerovatno ovdje nije riječi o pravim ljekarnama, već samo o travarima,
rizotomima ili aromatarijusima. (Izvor: MIRKO ZJAČIĆ: KNJIGA RIJEČKOG KANCELARA I NOTARA ANTUNA DE RENNO DE MUTINA (1436 — 1461))
1437. 02. Svibnja u notarskoj knjizi Antuna de Rena de Mutine po prvi put se nalazi spomen Škurinja i škurinjske crkve Ecclesia Sce Marie de Schurigna i njegov temeljni identitet sljedećih stoljeća – vinogradi. Za dan 02. Svibnja 1437. notar je zapisao: "Terrenum positum in loco dicto schurigna in hos confines ab uno latere terrenum & lacus Ecclesiae Sce Marie de Schurigna". Crkva se još jednom spominje 14. Ožujka 1453. godine. Gotovo svi izvori o Škurinju do XIX. stoljeća govore gotovo identičnim rječnikom – uvijek je riječ o spomenu poljoprivrednih površina, prvenstveno vinograda, i crkvici sv. Marije. Dokument o razgraničenju iz 1554. godine navodi kako se od davnine pokraj ove crkvice održava godišnji sajam, a godine 1544. čak je zabranjeno proštenje zbog čestih pograničnih fizičkih razračunavanja izmedu građana Rijeke i Kastva, pod čijom se jurisdikcijom crkvica tada nalazila. 1571. godine, nadvojvoda Karlo crkvu i posjede dodjeljuje riječkoj ubožnici, kasnije bolnici. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Kristina Benić: PRIJE TRGOVAČKIH CENTARA ..., Također: Izvor: Škurinjski list, broj 2, Godina 2, ožujak 2008., Damir Sabalić: CRKVA SV.MARIJE)
1437. 13. Svibanj u
knjizi riječkog notara i kancelara Antuna de Reno de Mutina, prvi se puta, sa tim datumom, spominje jedan riječki brico (barber) imenom Henrik, sin pokojnog Matije, koji je stigao iz Zagreba i bavio se i ranarstvom i zubarstvom. Cijena lječenja je bila od 2 do 16 zlatnika. (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Rijeka, 1896.)
1437. 29. Kolovoza donesena odluka gradskog vijeća kojom je to vijeće odbilo da jednog italijanskog trgovca izabere za vijećnika, uprkos tome što je postojala preporuka kneza od Walsee-a, kao gospodara grada. Ova okolnost sama za sebe dovoljan je dokaz o prilično jako izraženoj samostalnosti odlučivanja ovog vijeća i o njegovim nesumnjivo širokim ovlašćenjima. Spomenuto gradsko vijeće naziva se "vladom riječkom" (regimen). U sastav toga vijeća ulazili su: kapetan grada, dvojica sudija, riječki arhiđakon i izvjestan broj gradskih vijećnika. Njihovo je zvanje bilo izborno, a funkcija trajaladoživotno. (Izvor: VJESNIK HISTORIJSKOG ARHIVA U RIJECI, ĐORDE MILOVIĆ: KRIVIČNA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA U SREDNJOVJEKOVNOJ RIJECI, RIJEKA 1961-1962)
1438. Rijeka je dobila hospital – bolnicu. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 52, Igor Žic: RIJEČKE GODINE, Također: rijeka.hr, RIJEKA KROZ STOLJEĆA)
1438. Proširena zborna crkva Uznesenja Marijina.
1438. 19. Lipnja Objavljeno je da je: La pesca del tonno nel seno di Preluca era libera ai pescatori di 
Fiume e Castua (Lov na tunu u Prelučkoj uvali slobodnaje za ribare Rijeke i Kastva). U vezi s tunolovom Gradsko vijeće Rijeke donijelo je sljedeću važnu odluku u gradskoj loži, u prisutnosti carskog kapetana Jakova Raunachera te Mavra Vidonića, Pavla Krezolića, Ivana Mizulića, Stjepana Ruševića, Mavra Glavinića, Ambrozija Krezolića, Kuzme Radolića, Vita Barulića i Nikole Mikulića:
"Svaki ribar riječke i kastavske zemlje (grada) može polagati u more mrežu za lov na tune u Preluci (Prelucham) i ne smije drugog pretjecati tj. može u more položiti mrežu samo ako ih već netko drugi nije položio."
Iste je godine ostalo zabilježeno i prvo ime riječkog ribara: Toncho piscator. Slijedi Andreasio piscatore (1451). Tada već postoje razlike između
majstora-ribara, vlasnika ribolovnih sredstava i običnih ribara, koji spomenuta sredstva uzimaju u zakup. Na slici ljevo, tunera u Preluci. (Izvor: Gigante S.: Libri del cancelliere Antonio di Francesco de Reno, II, Rijeka, 1912., str. 72, Također: Irvin Lukežić: Riječke glose – opaske o davnim danima, ICR, Rijeka 2004., str. 65-66.)
1440. Utemljene su i dokumentirane prve drogerije Justa Vidotića i A. Pertusana (1440. i 1443.). Drogerije su trgovale različitim pripravcima, što je uključivalo i pigmente za slikanje, kao i različita veziva, pa su bile vrlo važne za umjetnički obrt. Često su uz drogerije, odnosno priručne apoteke, bili vezani ranarnici-brijači, koji su se ubrajali u stalež uslužnih zanatlija. Bavili su se brijanjem i šišanjem, ali i jednostavnijim liječničkim uslugama: liječenjem rana, puštanjem krvi i vađenjem zuba. U Rijeci su se u XV. stoljeću time bavili Pavao i Just Vidotić.
1440. u riječkim spisima spominju se prvi školovani "kirurzi", neki maestro Jacobo
di Giorgio i Tomaso di Giovanni iz Venecije. Otprilike u isto vrijeme povjesničar Kobler piše i o prvoj bolnici u Rijeci koja se nalazila u dijelu grada Sveti
Sebastian. (Izvor: Uz 50. obljetnicu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Amir Muzur: ZAKLADA BRAĆE BRANCHETTA: IDEJA KOJA
JE NADRASLA SAMU SEBE, Također: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica citta` di Fiume, Svezak 3.,
(Rijeka: Mohovich, 1896), str:57)
1440. godina otvaranja prvog hospitala u Rijeci u Ulici sv. Sebastijana, na mjestu gdje je danas crkvica Svetih Fabijana i Sebastijana. Ne može se s preciznošću
odrediti točnu godinu njegova nastanka u Rijeci, no vjerojatno je riječ o 1440-oj ili neposredno prije toga. Giovanni Kobler u "Memorie per la storia della liburnica città di Fiume"(sv. III., str. 57.) spominje spis u kojem piše kako te godine grad već posjeduje takvu ustanovu, dok Mirko Dražen Grmek spominje 1441. godinu kao godinu osnutka prvog hospitala (Izvor: u "Bolnice", u: Medicinska enciklopedija, sv. 2., Zagreb, 1958., str. 212., Citirano Prema A.
Škrobonja, Socijalno medicinske prilike u Rijeci tijekom 15. i 16. stoljeća, str. 79.–80, 104.–105.). Ne zna se
do kada djeluje, ali svakako tijekom 15. stoljeća. Ustanova se u početku uzdržavala zahvaljujući milodarima, a nakon toga gradska uprava uspostavlja stalnu novčanu potporu koja se namiruje iz sredstava dobivenih nametima na prodano vino i ulje te različitim pljenidbama robe nesavjesnih trgovaca. (Izvor: Giovanni Kobler: "Memorie per la storia della liburnica città di Fiume", Također: Medicinska enciklopedija, sv. 2., Zagreb, 1958., str. 212., Također: Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA)
1441. Najstariji pronađeni dokumenti iz 1441. godine koji dokazuje prisustvo prvih Židova koji su se naselili u gradu Rijeci zbog njezine gospodarske i trgovačke razvijenosti te mogučnosti različitih djelatnosti i nesmetanoga vjerskog života su zadužnice kojima Abraham Angoleti i njegov sin Marko posuđuju 30 dukata od Sladojeva iz Vrbasa. Obveznice su pronađene u spisima notara Rena iz razdoblja 1431. - 1446. godine. (Izvor: glasilo židovske zajednice u Hrvatskoj, Ha-kol, br. 98 siječanj / veljača 2007.)
1441. 27. Kolovoza u notarskoj knjizi gradskoga notara i kancelara Antuna de Renna iz Modene koja svojim sadržajem obuhvaća period od 1437. do 1465. godine, spominje se odredba kojom je uvedena zabrana da bilo tko, bio on riječki građanin ili stanovnik, na području grada Rijeke odvede tuđu sluškinju pod prijetnjom kazne od osam libara. Ako ju odvede na drugo mjesto (bilo morem ili kopnom), kazna je bila pedeset libara, od čega je u oba slučaja polovina kazne išla tužitelju, a druga polovina komuni. To je bio posljednji zakonski pokušaj jedne komune u 15. stoljeću da spriječi iseljavanje radne snage. (Izvor: Povijesni prilozi 46., 47-67, Ozren Kosanović: Obrtnički šegrti i pomoćnici te služinčad u Rijeci prve polovice 15. stoljeća)
1442. 01. Kolovoza Potpisan ugovor s graditeljskim majstorom Jurajem (Juraj Matejev Dalmatinac) iz Zadra (Zadar, početkom 15. stoljeća — Šibenik, 1473/75.) za podizanje srednjeg broda zborne crkve Uznesenja Marijina (Assunta). Po tome će ugovoru majstor Juraj "povisiti crkvu za 12 stopa, zidom koji mora biti potpuno jednak starom zidu, i koji mora biti učinjen iz jednakog materijala. Nadalje, mora majstor Juraj srušiti apsidu koja je uz sakristiju, zazidati to mjesto zidom, koji će biti dobro povezan, napraviti luk iznad vratiju i povezati zid pokraj tih vratiju, zatim pokriti crkvu crijepom i izraditi sve drvene dijelove". Za sav potrebni građevni materijal mora se pobrinuti sam majstor, a vijećnici će se brinuti samo za prevoz materijala do crkve. Posao mora biti gotov za 14 mjeseci, a za nagradu od 200 zlatnih dukata. Isti majstor je 16. Prosinca 1445. godine potpisao ugovor o gradnji kapele i kamenog oltara. Tu kapelu mora Juraj dovršiti i popločiti u motivu riblje kosti sa crvenim i bijelim rabskim kamenom. Juraj se obavezuje da će taj posao izvesti za nagradu od 300 libara i 60 dinara (paru orum), do 01. Lipnja slijedeće godine, tj. 1446., "ukoliko ne dođe u Rijeci do kuge". (Izvor: wikipedija, Juraj Dalmatinac, Također: Iva Percić, RAD ZADARSKOG GRADITELJA I KIPARA JURJA DIMITROVA U RIJECI, Također: wikipedija, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci, Također: fluminensia, Goran Moravček: Kosi toranj, 25. Studenog 2012, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Povijest, Riječki ljetopis)
1443. 15. Srpnja u notarskoj knjizi gradskoga notara i kancelara Antuna de Renna iz Modene koja svojim sadržajem obuhvaća period od 1437. do 1465. godine, spominje se odredba kojom je uvedena zabrana da se obavlja prodaja vina, kruha ili bilo koje druge stvari sluzi ili sluškinji na dug, a bez prethodnoga odobrenja gospodara, pod prijetnjom gubitka prodanoga. Uz to je bilo zabranjeno kupovati od slugu stvari njihova gospodara pod prijetnjom gubitka predanoga novca ili onoga što je dano za kupljeno. Ova je odredba za cilj imala zaštitu gospodara od dugova ili krađa koje bi im mogli načiniti njihovi sluge. (Izvor: Povijesni prilozi 46., 47-67, Ozren Kosanović: Obrtnički šegrti i pomoćnici te služinčad u Rijeci prve polovice 15. stoljeća)
1443. Studeni gradski kapetan Jakov Raunacher zajedno sa riječkim sucima i vijećnicima sklapa ugovor s magistrom Tomom pok. Ivana, stanovnikom Venecije, kirurgom, o liječenju riječkih građana. (Izvor: Gigante: Fiume nel Quattrocento, Rijeka, 1913, str:138-139)
|
1443. 28. Prosinca došlo je do prvoga poznatog pokušaja
ukidanja glagoljaških misa (glagoljanja) izravno u Rijeci. Naime, toga dana, u pisarnici riječkoga javnog bilježnika Antuna de Renna
de Mutina sastali su se riječki kapetan Jakob Raunacher,
arhiđakon i župnik riječki Matej pok. Dunata i Stjepan Blažinić,
te vijećnici (suci) Ambrozije (Krezolić), Stjepan Ružević,
Mavro Vidonić, Kuzma Radolić, Vid pok. Mateja, Nikola
Mikolić i Tomaš pok. Nikole i tu su potpisali prisegu da će
svi "jednodušno i svim silama raditi na tom da se u poslovanje
riječke zborne crkve i u riječki kaptol uvede uporaba latinskoga
jezika, te da se nitko od njih nikada neće protiviti ovoj
stvari svoje prisege, koju su dali svom zemaljskom gospodaru
Reimbertu III. Walseeu i gradu Rijeci". Bilježnik de Renno
upisao je ovu prisegu u svoju knjigu 29. Prosinca 1443. Tokom riječke povijesti glagoljanje je zabranjivano više puta, ali tek je 1944. godine i potpuno nestalo iz misa (slika ljevo). U to vrijeme se u Rijeci rabe 4 jezika: talijanski u brodogradnji i trgovini, njemački u trgovini i upravi, kao i latinski,
kojim se zapisuje sve dogovoreno i ugovoreno, te hrvatska ekavska čakavština, koja snagom svoga etničkog
podrijetla kroatizira mnoge strane riječi te zbog lakšeg sporazumijevanja tada stvara osnove
fijumanskoga dijalekta. Crkvene se matice vode na hrvatskom i pišu glagoljicom (još u XVI i XVII stoljeću). (Izvor: Vjekoslav Štefanić, Glagoljica u Rijeci, str. 401-402., Također: Milorad Stojević,
Glagoljica u Rijeci, str. 185 i 188., Također: Darko Deković: ZABRANE I OGRANIČENJA GLAGOLJANJA U RIJECI), Također: Darko Deković: Zapisnik misni kaptola riečkoga: istraživanja o riječkome glagoljaškome krugu, Rijeka, Matica Hrvatska, Ogranak, 2005)
1444. 27. Svibnja Rambert Walsee upućuje odredbu gradskim vlastima da organiziraju godišnji sajam koji bi počinjao oko 27. Lipnja svake godine (na dan sv. Ivana Krstitelja) i koji bi trajao 7 dana. Odredba uređuje da bi građani Rijeke koji izlažu na sajmu trebali biti oslobođeni nekih davanja (carina?) osim pri prometu željeza i kože. (Giovanni Kobler, Memorie per la storia della Liburnica citta di Fiume, scritte dal Fiumano) (slika desno).
1444. svako je kućanstvo moralo platiti namet od jedne marke (oko 8 Libara) na godinu. S obzirom na loše prihode (oko 100 maraka godišnje), Grof Rambert Walsee se odriče tog svog feudalnog prava. (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Rijeka, 1896., Knjiga I)
1444. 24. Lipnja Rampert Walsee utemeljuje sajam Svetog Ivana Krstitelja, tako da je od 21. do 27. Lipnja svake godine Rijeka zona slobodne trgovine. Osim pri prometu željeza i kože (a to je roba kojom grad najčešće posluje), trgovci tjekom tog razdoblja ne plaćaju nikakvu carinu za sve vrste robe osim pri prometu ulja, željeza i kože, tako da je u tom periodu Rijeka praktički zona slobodne trgovine. Ušteda trgovaca nije mala jer ustalih dana u godini stranci i došljaci moraju platiti carinu i mitnicu za svu robu u visini od 2 dukata za izvoz i 2 dukata za prekomorski uvoz. Povjesničar Hrabak navodi da je Rijeka tog vremena imala još 5 sajmova: oko Božića (5 dana prije i 15 poslije), oko Korizme (8 dana prije i 2 nakon početka Korizme), Uskrsa (8 dana prije i 8 poslije), za vrijeme proslave Svetog Vida (8 dana prije i 8 poslije) i od 15 Rujna do Svetog Franje (04. Listopada). (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Rijeka, 1896., Knjiga I, Također: Odsjek za povijesne znanosti PZZD HAZU Zagreb, Sabine Florence Fabijanec: TRGOVAČKI PROMET KVARNERA NA JADRANU KRAJEM SREDNJEG VIJEKA)
1444. carski kapetan Gašpar Ričan sazvao je riječke trgovce žita, vina i ulja i zabranio im trgovanje s Vindolom jer su 
Vinodolci postali odviše jaka konkurencija gradskoj trgovini. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Igor Žic: MRAČNI SREDNJI VIJEK U RIJECI)
1445. 21. Siječnja prvi se put nalazi zapis sa imenom zaljeva Martinšćica i kapelice svetog Martina u uvali Martinšćici (slika ljevo), izgrađenoj na samoj obali. Spominje se u oporuci bakarskog popa Tome Partinića koji ostavlja svom sinovcu Luki Stričiću kapelu svetog Martina i uz to mlin na potoku Javor koji teče Martinšćicom i nešto plodnih nasada ("... dajem mu...crikvu svetog Martina u Martinšćici, i dajem mu s crikvom maline u Martinšćici i stupe i mirišća i sve zelene nasaene z braidami"). Oporuka je pisana glagoljicom. Kapela svetog Martina po kojoj je zaljev i prozvan pripadala je zajedno sa okolnim posjedima bakarskom kaptolu. U to je vrijeme uvala bila puna vinograda. Svake godine na dan 11. Studenog puk bi silazio u uvali da proslavi sveca i da mu zahvali na dobrom vinu. 1737. kapelica je razrušena, a od tada se sva slavlja i crkvene dužnosti obavljaju u crkvi svete Lucije u Kostreni. Razrušenu je kapelu 
svetog Martina 1780. kupio riječki građanin Simeon Adamić, otac Andrije Ljudevita Adamića. Ali to je već druga priča. (Izvor: Bakarska Zvona, Mjesečnik za kršćansku kulturu, studeni 2009. broj 9/426, str.12-13, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Igor Stipanović: ARHIV STIPANOVIĆ)
1445. 16. Prosinca na crkvi "Chiesa di Santa Maria Assunta" (Chisa del Duomo, Crkva Marijina uznesenja) vrši se velika restauracija u gotičkom stilu. Majstor Juraj Dalmatinac (Zadar, početak XV. st. – Šibenik, između 1473. i 1475), hrvatski i talijanski kipar i graditelj iz Zadra, završava gradnju kapele i kamenog oltara (slika desno). Naime, sačuvan je ugovor između suca Nikole Mikolića i majstora Jurja od 16. Prosinca 1445., u kojem se navodi da je Juraj sagradio jednu kapelu u crkvi sv. Marije. Tu kapelu mora Juraj dovršiti i popločiti u motivu riblje kosti sa crvenim i bijelim rabskim kamenom. Zatim, Juraj mora sazidati oltar iz tog istog kamena, oko oltara učiniti tri stepenice i jednu ispred kapele. Juraj se obavezuje da će taj posao izvesti za nagradu od 300 libara i 60 dinara (paru orum). Tu kapelu mora Juraj dovršiti do 01. Lipnja slijedeće godine, tj. 1446., "ukoliko ne dođe u Rijeci do kuge". O njegovoj mladosti, školovanju i prvim radovima zna se vrlo malo, a nije mu poznato ni obiteljsko ime. Isto je poznat kao: Juraj Dimitrov, Juraj Matijev Dalmatinac, Juraj Šibenčanin, Juraj Zadranin (Georgius qm Dimitrij de Iadra), Georgius de Sebenico, Giorgio Dalmata, Georgius Dalmaticus, Georgius quondam Mathei de Jader, Giorgio da Sebenico, Giorgio Schiavo, ali ga međutim, kancelarski spisi Rijeke već godine 1445. spominju kao stanovnika Raba (habitator Arbi). (Giovanni Kobler, Memorie per la storia della Liburnica citta di Fiume, scritte dal Fiumano, Također: Radmila MATEJCIC: Kako citati grad / Rijeka jucer, danas, Rijeka, 2007, str:63, Također: IVA PERCIĆ: RAD ZADARSKOG GRADITELJA I KIPARA JURJA DIMITROV A U RIJECI, Također: Wikipedia, Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci)
1446. Riječka je općina darovala zbornoj crkvi srebrnu monstrancu tešku 14 maraka i 6 unči. (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Rijeka, 1896., Knjiga I)
1449. 10. Siječnja na stranici 365-6 "Liber civiliuma" općinskog kancelara Francesco Antonio De Reno (1436-60), sačuvano u 1' Općinskom arhivu, upisuje se rješenje izdano u Consiglio di cita di Fiume 10. siječnja 1449., u kojem su propisane cijene različitih vrsta ribe koje su se prodavale i uspostavljena su neka pravila koji se odnose na ovu prodaju. Ova odluka upisana je u kancelarovu knjigu (jer se tada još nisu koristili protokoli sjednica) razlikuje se od ostalih jer su drugi kancelarovi upisi na latinskom, ovaj upis je na talijanskom. Evidentno je da rezolucija ove vrste je prije svega zanimala obične ljude koji ne govore latinski i nju će vjerovatno narodu pročitati propovjednik. (Izvor: Università di Trieste, Depoli, Guido, La nostra pescheria in un documento del secolo XV,1910.)
1449. U staroj crkvici sv. Vida održano općinsko vijeće. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1449. 12. Lipnja Kada su Frankopani 1449. godine u Modrušu podijelili svoja imanja, Trsat i Bakar, Novi, Bribir, Kotor pripali su knezu Martinu. Martin umire 1479. i pokopan je na Trsatu u crkvi. Vlasništvo nad Trsatom preuzima Matijaš Korvin. Uz Modruš i ostale gradove, Grobnik dopada knezu Stjepanu II. U kneževo ime Grobnikom tada upravlja potknežin Žigmunt, kojega knez Stjepan II. 16. Studenog 1457. za vjernu službu nagrađuje nekim slobodama. (Izvor: IZMEĐU LAVA I ORLA, Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari)
1449. Riječko gradsko vijeće propisalo je pravilnik o prodaji ribe, kojim je regulirana opskrba grada, propisane prodajne cijene ribe, određene daće i kazne za prekršaje, utvrđena privilegirana opskrba i odabir ribe. Pravilnik je razlikovao ribu nastanjenu u pješčanom podmorju od one koja se lovila na kamenitom tlu. Zbog obilja ribe i pokvarljivosti ljeti su cijene bile niže, a zimi su se povećavale zbog težih uvjeta ribolova. Kako se pravilnik pokazao dobar, preuzima ga i Statut iz 1530. godine, koji kaže:
"Predviđeno je i određeno je, da se nijedan ribar ili drugi prodavač riba u gradu Rijeci ne usudi i ne odvaži prodavati ih u čamcu, nego je dužan odnijeti ih ili dati ih odnijeti na uobičajeno mjesto kod klaonice, gdje se prodaju ribe… Isto tako iz poštovanja gradskih službenika, želimo da svaki prodavač riba ima ponajprije prodati velemožnom gospodinu kapetanu i uglednom gospodinu vikariju i gospodi sucima grada Rijeke i tkogod protivno uradi i uskrati prodati ili ne izabere i ne sačuva bolje ribe za rečene službenike radi njihova izbora, neka se kazni s kaznom od 40 soldina i svatko može optužiti i neka ima polovicu osude, i neka se drži u tajnosti."
(Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Igor Žic: MRAČNI SREDNJI VIJEK U RIJECI, Također: Herkov, Z.: Statut grada Rijeke iz godine 1530., Zagreb, 1947., str. 312 - 313)
1449. 01. Ožujka U glasovitoj knjizi riječkog notara i kancelara Antuna de Reno de Mutina (slika ljevo) koja se čuva
u Državnom arhivu u Rijeci, u Naredbi od 1. Ožujka 1449. na str 372. nalazimo najstariji
spomen o običaju maskiranja u Rijeci. U 15. su stoljeću maske ili krabulje u Rijeci bile zabranjene, o čemu
svjedoči i odredba Gradskog vijeća od navedenog datuma, gdje stoji da će svatko tko
maskom prekriva lice, odnosno ičim što osobu čini neprepoznatljivom, biti kažnjen
odsijecanjem ruke, visokom globom i teškim zatvorom. Maskiranje je
dovodilo u "opasnost" javni red, osim ako nije bilo određeno vrijeme, način i mjesto maskiranja jer su maškare nastojale slobodno kritizirati vlast i vrijeđati pojedince. Spomenuta odredba glasi:
"Nulla persona audeat vel preasumat induere larvas sive aliquam rem ponere supra faciem, qua facies esset coperta aut intuentibus non bene nota sub poena librarum 50. aut truncations unius manus vel standi per mensem in carcere."(Neka se nitko ne usudi niti odvaži staviti masku ili ma koju drugu stvar na lice, tako da ono bude zakriveno i promatraču slabo raspoznatljivo pod prijetnjom kazne od 50 libara ili odsijecanja ruke ili 3 mjeseca u zatvoru.)
Od ove odredbe bili su izuzeti gosti maskiranog plesa u Kaštelu. Ta je odredba ublažena kad je 1546. godine pridodano da se zabranjuje, pod prijetnjom globe od 50 libara, bacati u krabulje naranče i prljave predmete (cum narancis, marcidis et aliis rebus sporchis trahere contra mascharas). Ovakve drakonske kazne tumače se pobudom neugodnih osjećaja, a ne radosti i veselja koje krabulje trebaju pobuđivati, no nitko nije dovodio u pitanje opstojnost plesova, maskiranja, ludosti, budalaštine, rasipnosti, deranja, pijančevanja, povraćanja ili pak raspojasanosti kako bi se dalo naslutiti. Naprotiv, bilo je i svećenika koji su se maskirali, što im je biskupska uredba od 1718. godine strogo zabranjivala: "Redovniki i žakni gredu u krabonose, u tance, kola i norije, ča je na veliki škandal ljudstva, pa se to zabranjuje i proglašuje đavolskim djelom." (Djelomični izvor: Majda Bembić: Sve što (ne)znate o Riječkom karnevalu, Moja Rijeka, 14.01.2014., Također: Saša Dmitrović: Mala povijest velikog karnevala, str: 6, Također: riječki karneval, DRAKONSKIM KAZNAMA PROTIV MAŠKARA). U "GODIŠNJAKU NJEMAČKE ZAJEDNICE 2014." Marija Karbić piše u svom članku "Kapetan Jakov Raunacher i drugi naseljenici iz njemačkih zemalja u Rijeci sredinom 15. stoljeća" da je vjerovatni razlog za tu odluku bio poljubac koji je kćeri riječkog kapetana Jakova Raunachera dao jedan mladić (Antun Radolić). Pa ona kaže:
"Ovdje bih željela spomenuti i jedan skandal vezan uz kapetana Raunachera. Naime, čini se da je na maskenbalu jedan mladić (Antun Radolić) tijekom plesa poljubio kapetanovu kćer. Taj je događaj izazvao mnogo ogovaranja, a potom je mladić i ubijen. Zbog svega toga pokrenuta je istraga, ali ona nije dala nekoga rezultata. Lako je moguće da je Radolićevu smrt uzrokovala ljutnja kapetana, koji je događaj shvatio kao tešku uvredu (grave offesa) svoje kćeri, pogotovo stoga što je mladić izgleda vodio raskalašen život. Iako je prijetila opasnost da se u cijeli slučaj umiješa Ivan Reichenburger, kapetan Devina i Krasa, koji je tražio dodatno suđenje, Raunacher je uspio prekinuti istragu i sve zataškati. U suglasnosti sa sucima i vijećem, obratio se svećeniku Marku, ocu pokojnog mladića, te mu postavio uvjet da, ako želi boraviti u Rijeci, ne smije po tom pitanju uznemiravati riječko vijeće, niti ikoga, uključujući i vijećnike, ni svoju braću ni bližnje, te da o tom skandalu i smrti pokojnog Antuna (Antonca) ne smije govoriti nikome u Rijeci. Moguće je da su navedeni događaji doveli i do odluke vijeća od 1. ožujka 1449. da se zabrani maskiranja na zabavama, pod prijetnjom novčane kazne od 50 libara. Kazna se odnosila na organizatore zabava, jer su oni morali točno vidjeti tko je tko od uzvanika."
1450. podignuta kapela sv. Trojstva u crkvi sv. Jerolima. Kapelu s križnorebrastim gotičkim svodom su dali podići Martin i Margareta (Lamberger) Raunacher, koji su u njoj bili i sahranjeni. Mramorna nadgrobna ploča postavljena je na zid samostanskog hodnika kod ulazu u kapelu, koja je tijekom obnove 1768. godine ili kasnije kada je bilo zabranjeno pokapati u crkvama, odnosno u grobnicama bez vanjskog izlaza, pretvorena u sakristiju. U nekoć oslikanoj kapeli bilo je sahranjeno još nekoliko uglednika. (Izvor: Wikipedia, Crkva svetog Jeronima, Također: Fluminensia, GORAN MORAVČEK: Samostan i crkva sv. Jeronima u Rijeci)
1450. 10. Kolovoza u notarskoj knjizi gradskoga notara i kancelara Antuna de Renna iz Modene koja svojim sadržajem obuhvaća period od 1437. do 1465. godine, spominje se odredba prema kojoj nitko nije smio ugroziti čednost sluškinje podvodeći ju (lenoniçare) pod prijetnjom kazne od pedeset malih libara. Pod istom kaznom nitko nije smio uputiti neku lošu riječ sluzi ili sluškinji. Onaj koji je na navedeni način nastupio prema kćerima ili suprugama riječkih građana, morao je platiti stotinu malih libara. Od iznosa ovih kazni jedna trećina išla je tužitelju, a ostatak komuni. Ovom se odredbom nije samo štitila čast i ugled sluškinja nego svih žena u gradu. Vidljivo je kako se tada čast sluškinja promatrala manje vrijednom od ostalih žena. (Izvor: Povijesni prilozi 46., 47-67, Ozren Kosanović: Obrtnički šegrti i pomoćnici te služinčad u Rijeci prve polovice 15. stoljeća)
XV. stoljeće, sredina, poznati riječki notar Antonio de Reno prvi put spominje rođene riječke zubare (barbire ili cavadente). On spominje dvojicu riječkih majstora, Pavla Vidotića (Pavlus Vidotich barbitonsore, 1438. i 1448.) i nekog Justa (Justus barbitonsore, Justo barbero da Fiume, 1449.). U to se vrijeme zubarska djelatnost smatrala sporednom djelatnošću i lječnici su je izbjegavali. Zbog toga ta je grana medicine bila prepuštena brijačima (barbiere), laicima, nadrilječnicima i šarlatanima, i oni su se uglavnom bavili vađenjem zuba, a popravci su bili skoro pa nepoznata stvar. Zbog toga su ih zvali i "cavadenti" (oni koji vade zube). Prvi školovani lječnik - zubar u Rijeci, Gaetano Pierini, pojavio se 5. Rujna 1786. godine i došao je iz Dubrovnika gdje je već ranije imao zubarsku praksu. Školovan je u Italiji za zubnog kirurga (chirurgo-dentista).
1452. 28. Studenog u knjizi kancelara (pisara, notara) Antuna de Renna, gradsko vijeće je odlučilo kako kancelar ili njegov zamjenik imaju dužnost vođenja pisane evidencije sklopljenih ugovora. Posebno je bilo naglašeno da pravnu valjanost imaju samo ako su sklopljeni pred sucima i svjedocima. Za pretpostaviti je kako je vijeće tada biralo kancelara na kraće razdoblje, za što mu je pripadala fiksna plaća kao što je bio slučaj i u drugim gradovima. Naravno, ponovljenim izborom mogla je biti imenovana ista osoba.
1452. jedan dokument iz te godine spominje
brodogradilište na morskoj obali Rijeke, "…in Chantero in litore maris ante dictam terram Fluminis…" . Relativno živa trgovina morem u Rijeci u XIV stoljeću upućuje da je tada u okolici Rijeke postojala i brodogradnja - iako su rijetki dokumenti koji to
spominju.
1453. 05. Svibnja Benediktinska opatija sv. Jakova kod Preluka se spominje u buli pape Nikole V. (Abbas Sancti Jacobi de la Preluca). Ali prvi put se spominje sredinom petnaestoga stoljeća, 1439. u knjizi riječkoga notara. Najvjerovatnije je izgrađena 1420. kao kolonija Benediktinskih izbjeglica iz samostana svetog Petra u Rožcu (San Pietro di Rosazzo). Katkad je zovu i Opatija svetoga Jakova kod stupa (Abtei St. Jakob am Phahl ili Abbazia San Giacomo al Palo). Danas je vrlo malo ostalo od originalnog izgleda. 1506. opat Šimun izgradio je ili pregradio crkvu, kako govori natpis nad portalom (slika ljevo, park i crkva 1885.). Opatijski samostan sv. Jakova jedini je samostan istočno od rijeke Raše koji se sa sigurnošću može pripisati srednjovjekovnim benediktincima. Priča o Opatiji sudbinski je vezana uz tu crkvu. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 87/88, Ervin Dubrović: OPATIJA, začetak i razvoj turističke epohe, Također: Turistička zajednica grada Opatija, Crkva Sv. Jakova)
1453. 12. Srpnja svečanom
bulom iz Rima, papa Nikola V. (15. Studenog 1397., Sarzana - 24. Ožujka 1455., Rim) ovlastio je Martina Frankopana da na Trsatu, na mjestu stare kapele, sagradi samostan i crkvu ("kuću s klaustrom, spavaonicama, blagovaonicom, vrtovima i vrtićima i ostalim nužnim radionicama pokraj spomenute crkve, za koje nije potrebno daljnje odobrenje (...), s time da je preuzmu braća (...) reda Sv. Franje od Obsluživanja (Franjevci)"). Da je gradnja crkve ubrzo uslijedila, ukazuje podatak iz knjige riječkog notara Antonija de Renna de Mutina, u kojoj se navodi da je fra Pavao, imenovao Venecijanca Georgiusa Granda svojim zastupnikom kako bi, preko duždeve kancelarije, ugovorio da majstor Antonio Vivarini (Antonio da Murano) dovrši oltarnu sliku za Trsat. Za trsatsku je crkvu Antonio izradio sliku na drvu koja je prikazivala Bogorodicu s djetetom. Dugo je stajala na jedinom oltaru, ali je, vjerojatno zbog vlage, propala početkom XVII. stoljeća. Gradnju je financirao Martin Frankopan. (Izvor: N. Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi, Također: Biblioteka Baština, Broj 16, MARIJAN BRADANOVIĆ, fra EMANUEL HOŠKO: Marijin Trsat, Također: fluminensia.org, Goran Moravček : Gospa Trsatska, Rijeka, 10. Svibnja 2013.)
1455. postoje dokazi da već te godine na Trsatu djeluju Franjevci (red Sv. Franje od Obsluživanja), ali još nije postojala mogućnost da se osnuje redovnička zajednica jer na Trsatu još nije bio dovoljan broj redovnika, tj. njih 12. To je jedna od osnovnih pretpostavki za osnivanje redovničke zajednice (tzv. domus formata). Međutim, već iduće godine, i to 09. Kolovoza 1456. franjevačka zajednica na Trsatu ima svoga gvardijana. To se dade zaključiti po upisu koji je Notar Antun de Renno upisao u svoju knjigu da je "brat Pavao, gvardijan samostana crkve Sv. Marije na Trsatu, reda Sv. Franje od Obsluživanja" 
naredio Mlečaninu Jurju Grandu da poduzme korake kod mletačkih vlasti kako bi one prinudile slikara Antonija de Murano da dovrši sliku koja bi trebala stajati iza glavnog oltara. Dakle, prvi gvardijan na Trsatu pojavljuje se već 2,5 godine nakon utemeljenja samostana. (Izvor: Edoardo Susmel: Fiume nel Medioevo. le Origini del Comune, Zanichelli, 1935, Fiume, na slici desno)
1455. u Rijeci se otvara škola na talijanskom jeziku.
XV stoljeće, prva polovica, gradić Rijeka (stara rimska Tarsatica) ima gotovo 500 stanovnika (Izvor: Munić: Venecijanci u Rijeci, strana 51). Podaci o broju stanovništva su neujednačeni, jer drugi autor (Edoardo Susmel: Fiume nel Medioevo. le Origini del Comune, Zanichelli, 1935, Fiume, na slici desno) navodi da Rijeka u tom periodu ima 1000 stanovnika.
1455. 11. Veljače Gradsko vijeće po izričitom nalogu Wolfganga Walsee-a, donosi zaključak da od tada pa unaprijed nijedan svećenik ne smije postati kanonikom riječkoga kaptola ukoliko ne zna latinski, niti se smije poslati na ređenje biskupu onaj klerik koji ne zna čitati latinski. Nije poznato
kako se provodila navedena zabrana, ali je iz daljnjih zbivanja
vidljivo da je riječko svećenstvo nastavilo glagoljati, što je bila
djelomična pobjeda većinskoga riječkog hrvatskog građanstva
nad zemaljskim gospodarom, pulskim biskupom, a najviše
nad malobrojnim tuđinskim trgovačkim vladajućim slojem
koji je, ako je za velikih blagdana htio pribivati svečanoj misi
u riječkoj zbornoj crkvi, morao slušati obred i pjevanje na njemu
nepoznatom – staroslavenskom. Mise na latinskom taj
je stranački sloj mogao slušati vjerojatno u crkvici sv. Vida
koja je bila uz gradsku utvrdu, i nakon 1315. u augustinskoj
samostanskoj crkvi sv. Jeronima. (Izvor: Darko Deković: ZABRANE I OGRANIČENJA GLAGOLJANJA , str.3)
1455. Općinsko je vijeće odredilo da svaki stranac primljen u riječko građanstvo mora položiti prisegu vjernosti. (Izvor: Giovanni Kobler, Memorie per la storia della liburnica citta` di Fiume. Svezak 3.
Rijeka: Mohovich, 1896)
1456. 09. Kolovoza franjevačka zajednica na Trsatu ima svoga gvardijana. To se dade zaključiti po upisu koji je Notar Antun de Renno upisao u svoju knjigu da je "brat Pavao, gvardijan samostana crkve Sv. Marije na Trsatu, reda Sv. Franje od Obsluživanja" naredio Mlečaninu Jurju Grandu da poduzme korake kod mletačkih vlasti kako bi one prinudile slikara Antonija de Murano da dovrši sliku koja bi trebala stajati iza glavnog oltara. Dakle, prvi gvardijan na Trsatu pojavljuje se već 2,5 godine nakon utemeljenja samostana. Antonio da Murano jedan je od vodećih venecijanskih slikara tog doba, danas poznat kao Antonio Vivarini. Za trsatsku crkvu Antonio Vivarini izradio je sliku na drvu koja je prikazivala Bogorodicu s djetetom. Dugo je stajala na jedinom oltaru, ali je, vjerojatno zbog vlage, propala početkom XVII. stoljeća. (Izvor: Edoardo Susmel: Fiume nel Medioevo. le Origini del Comune, Zanichelli, 1935, Fiume, str:77, Također: Wikipedia, Antonio Vivarini)
1457. Prva škola koja se u Rijeci spominje bila je u kaptolu (Colegiata) smještenom uz Crkvu Blažene Djevice Marije, o kojoj Andrija Rački piše da su nastavu izvodili stari riječki kanonici koji su podučavali na glagoljici. Prema sačuvanim podacima Rijeka je uz još jednu talijansku školu 1455. godine tu kaptolsku školu dobila 1457. godine. (Izvor: Andrija RAČKI, Iz prošlosti Sušačke gimnazije, Rijeka: Adamić, 2007., str. 6., Također: Igor ŽIC, Kratka povijest grada Rijeke, Rijeka: Adamić, 2010., str. 31.)
1460. U borbama za hrvatsko-ugarsko prijestolje većina frankopanskog roda pristaje uz njemačkoga cara Friedricha III., dok se knez Stjepan II. priklanja mladom Matijašu Korvinu koji na kraju izlazi kao pobjednik. Kralj to ne zaboravlja pa 1460. Stjepanu II. i njegovu malodobnom sinu Bernardinu izdaje potvrdu svih imanja, nagradivši ga potom 1463. i banskom čašću. (Izvor: IZMEĐU LAVA I ORLA, Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari)
1460. Stjepan II. Frankopan i krbavski biskup Franjo Modruški ishodili su kod Sv. Oca pape dozvolu za preseljenje sjedišta Krbavske biskupije u Modruš. Uskoro se počelo s gradnjom nove katedrale sv. Marije.
Protivljenje kralja Matije, koji je smatrao da je njegovo pravo izabiranja biskupa bilo povrijeđeno, dovodi do obustavljanja gradnje. Nakon smrti kralja, gradnja se nastavlja, ali 1493. je zapaljen Modruš, a i gradilište katedrale. (Izvor: Pregledni članak, ZORISLAV HORVAT: PREGLED SAČUVANIH NADGROBNIH PLOČA KRČKIH KNEZOVA FRANKOPANA)
1461. Wolfgang Walsee pokušao je, ovaj put posredovanjem krčkoga kneza Ivana, još jednom prodati Rijeku Veneciji. (Izvor: Edoardo Susmel: Fiume attraverso la storia: dalle origini fino ai nostri giorni, Fratelli Traves, Milano, 1919)
1464. 23. Lipnja. Nakon diobe imanja između sinova Wilfganga i Ramberta, kvarnerski je dio, a time i Rijeka, pripao Wolfgangu, koji ga je već sljedeće godine predao Fridriku III. Habsburškom kao nasljedno dobro. Dvadesetak godina poslije prodajom (12. Ožujak 1483) je i Rambert Mlađi prepustio Fridriku III. svoj dio istarske baštine (gradove i kule Devin, Senožeč, Prem te niz manjih posjeda u Istri i na Krasu). (Izvor: wikipedija: Herren von Walsee, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1465. 01. Rujna. Wolfgang Walsee predao Rijeku s Kastvom, Veprincem, Mošćenicama i Gotnikom Fridriku III. Habsburškom (21. Rujna 1415. Innsbruck, 19. kolovoza 1493. Linz) kao nasljedno dobro. Obitelj Walsee su, od konca 14. stoljeća, bili prisutni u središnjoj Istri i Rijeci, gdje su naslijedili rod Devin koji je ostao bez muških naslijednika, što se kasnije i njima dogodilo, a njihove su posjede preuzeli stari poznanici - Habsburgovci.
U doba dok je Rijeka bila u vlasništvu dinastije Walsee, gradska administracije postaje vrlo razrađena. To se može vidjeti iz knjige koju je vodio Municipijalni savjetnik. Kapetan je bio glavna ličnost u hijerarhiji vlasti. Živio je u kaštelu i predsjedavao je sastancima ukoliko je želio intervenirati u odlukama, a ako ne, sastanke je vodio prvi sudac rektor (primo giudice rettore). Dva suca rektora bila su birana na godinu dana i imali su izvršnu moć i presuđivali su u manjim slučajevima po pitanju policije. Savjet, sastavljen od određenog broja savjetnika biranih doživotno, vodio je brigu o političko - ekonomskim problemima. Isto tako Savjet je presuđivao u većim slučajevima u sferi aktivnosti suda, sudskog rektora (rettore tribunale) i u slučajevima pritužbi na odluke suda. Ovlasti Savjeta mora da su bile velike jer je poznato da su jednom prilikom, 29. Kolovoza 1437. (Kobler) odbili molbu jednog talijanskog trgovca da bude izabran za savjetnika iako je dobio preporuku od samog Wolfganga Walsee. (Izvor: wikipedija, Rijeka (grad), Također: KARTA EUROPE, RIJEKA, objavljeno: 07.10.2008, Također: wikipedija, Rijeka, Također: Radmila MATEJČCIĆ: Kako čitati grad, Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, str.514, Također: INDUSTRIJSKA BAŠTINA RIJEKE, Branko Nadilo, Krešimir Regan: Začeci hrvatske industrijske baštine)
1466. Fridrik III. Habsburški preuzeo je grad Rijeku kao svoje kućno dobro. Tada je Rijeka imala oko 3000 stanovnika.
1466 - 1468 negdje između te dvije godine
umire Wolfgang Walsee. Do toga zaključka se došlo na osnovu nekih carinskih dokumenata. Naime, imperator Frederik III. određuje da se dio carine uplačuje u fond koji je 1466. za Augustince osnovao Wolfgang od Walsse u "Unserer Stadt zu St. Veit am Pflavon". Znači te godine Wolfgang je još bio živ. Nakon toga postoji datum 20. Travnja 1468. gdje imperator Frederik III. određuje da će se za prihode od carine brinuti Gulielmo di Arensperg, znak da je 
Wolfgang Walsee već bio mrtav. Između ta dva datuma nema spominjanja Walseea. (Giovanni Kobler, Memorie per la storia della Liburnica citta di Fiume, scritte dal Fiumano).
1468. 31. Svibnja Jakov Raunacher postao riječki kapetan. (Izvor: GODIŠNJAK NJEMAČKE ZAJEDNICE DG JAHRBUCH 2014.: Marija Karbić: Kapetan Jakov Raunacher i drugi naseljenici iz njemačkih zemalja u Rijeci sredinom 15. Stoljeća)
1468. 16. Kolovoza Franjevci iz Bosne preuzimaju Trsatsko svetište (slika ljevo). Aktom s tim nadnevkom Knez Martin Frankapan daruje franjevcima Kotor, i neke dohotke svojih gradova Bakra, Bribira, Novigrada, Otočca, Okića i Kostajnice. Nešto kasnije iste godine daruje im i kapelu Sv. Lovre na Sušaku. (Izvor: Giovanni Kobler: PRILOZI ZA POVIJEST LIBURNIJSKOGA GRADA RIJEKE, knjiga III., str: 358-359)
1470. Prvi prodor Turaka preko Bakra, Grobnika, Klane sve do rijeke Soče. Kasnijih godina, napadi Turaka ostavljaju teške posljedice na Rijeku, pogotovo u ekonomskom pogledu. Zbog napada u riječkom zaleđu bio je otežan protok osoba i roba iz i u Rijeku. Radi tih problema Austrija dekretima skreće promet roba prema luci Trst. Prvi dekret iz 1489. određuje da sva roba koja ide iz Italije za Austriju i obratno, mora proći preku luke Trst. Drugi dekret iz 1489. određuje da sav uvoz ulja za upotrebu u Monarhiji mora proći carinu u Trstu (Izvor: Giovanni Kobler, Memorie per la storia della Liburnica citta di Fiume, scritte dal Fiumano, Također: Monumenta Historico – Juridica, Urbaria Lingua Croatica Conscripta, "Hrvatski Urbari", Volume 1, Sabrao i protumačio Radoslav Lopašić, Zagreb, 1894, str: 3, Također: N Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi)
1471. Rijeka pripada Austriji i postaje dio Austrijske Krajine. (Izvor: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština opcine Rijeka i Izdavacki centar Rijeka, Rijeka 1988.)
1472. prikaz Kvarnera na pomorskoj karti koju je 1472. izradio najglasovitiji sastavljač pomorskih karata (tzv. portulana i atlasa) XV stoljeća Gratiosus Benincasa za nas je posebno zanimljiv jer je zabilježio prilično obilje naše toponimije, premda na
talijanskoj jezičnoj verziji (Fiume, San Martin, Bucari,Bucarici, Segna, San Giorgio, Pago). Karta Jadrana iz te godine jedna je od najvećih portulanskih karata hrvatskoga primorja.(Izvor: Mirko Marković: Kartograf Ivan Klobučarić i Rijeka, Adamić, Rijeka 2002., str. 37.-39.)
1474. 22. Ožujka Umire Bartol X. Frankopan. Sahranjen je u svetištu Gospe Trsatske, a nadgrobna se ploča nalazi ufranjevačkoj crkvi na Trsatu, pred glavnim oltarom. Ovo je najstarija frankopanska nadgrobna ploča, koja se još uvijek nalazi na svom prvotnom mjestu – 
pred glavnim oltarom u svetištu franjevačke crkve na Trsatu (slika ljevo). Na njoj su prikazane dvije osobe pokopane u istoj grobnici, Bartol i Martin Frankopan koji je umro 04. Listopada 1479. Na razmotanom rotulu u sredini ploče bio je uklesan dulji tekst, a donosi ga Vj. Klaić prema čitanju Glavinića i Pasconija:
| "Hoc tumulo jacent ossa, Comitesque Illustres Segnae, Modrussiae, totiusque Croatiae dominarunt Martinus et Bartholomaeus, Per orbem nomina eius illustrant, Conventus Mariae fautores Seraphicique fuere." |
| " U ovom grobu leže kosti svijetlih knezova senjskih i modruških Martina i Bartola, a cijelom su Hrvatskom vladali. Na svijetu njihova imena svijetle. Samostan Marijin i braća redovnici postaviše." |
Prema Glaviniću, izgleda da je u toj kripti sahranjena i Martinova žena, a 1648. godine i Nikola IX. Frankopan (umro 1647.). (Izvor: Pregledni članak, ZORISLAV HORVAT: PREGLED SAČUVANIH NADGROBNIH PLOČA KRČKIH KNEZOVA FRANKOPANA)
1479. 19. Rujna Petar Glavinić u oporuci ostavlja, među ostalim, tri vinograda koje posjeduje na Kozali, pored ostataka staroga rimskog zida, od kojih jedan treba poslužiti kao financijska pomoć u izgradnji hospitala koji želi podignuti uz crkvu sv. Andrije, u korist siromaha i za dobro svoje duše (dimisit et ordinavit idem testator tres vinee… in contrata Coxalla iuxta antiquum murum sint & etsi debeant hospitalis sancti Andreae quem edificare debet iuxta ecclesiam s. Andreae in argumento pauperum pro anima sua).
No želja izražena u oporuci nije još i dokaz da je do podizanja hospitala uistinu došlo. O tome da hospital sv. Andrije nije ostao puka oporučiteljeva želja, već je doista izgrađen, svjedoči podatak iz inventara dobara samostana sv. Jeronima, sačinjenog 23. travnja 1515. i prenesenog u "Protocollum conventus", izvoru čiji je prvi dio sastavljen 1704.. Tu doznajemo da, među ostalim dobrima, uz crkvu sv. Andrije početkom 16. stoljeća augustinci posjeduju i šest vrtova te "kuću hospitala" (domus hospitalis) sa zemljištem. To znači da spomenutu vijest o namjeri izgradnji hospitala valja tumačiti ne samo kao intenciju već kao ostvarenu ideju. Ne zna se točna godina (vjerojatno neposredno nakon 1479.), ali je sigurno da je hospital na Andrejšćici postojao 1515. jer se spominje među dobrima koja augustinski samostan tada posjeduje. (Izvor: Marko Medved, NEPOZNATI HOSPITAL AUGUSTINACA PUSTINJAKA RIJEČKOG SV. JERONIMA. PRILOG POVIJESTI MEDICINE U RIJECI)
1479. 04. Listopada Na dan sv. Franje umire Martin II Frankopan Trsatski (Rođen u Kotoru ili Brinju 1416.). Sahranjen je u svetištu Gospe Trsatske, a nadgrobna se ploča nalazi u franjevačkoj crkvi na Trsatu, pred glavnim oltarom (slika ljevo). Na njoj su prikazane dvije osobe pokopane u istoj grobnici, Martin i Bartol X. Frankopan koji je umro 22. Ožujka 1474. Trsat i ostale posjede ostavio je oporukom ugarsko-hrvatskom kralju Matiji Korvinu (mađarski: Hunyadi Mátyás ili Corvin Mátyás) (Kolozsvár, 23. veljače 1443. - Beč, 6. travnja 1490.). (Izvor: wikipedija, Obiteljsko stablo knezova Frankopana, Također: N. Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi, str: 7, Također: Grupa autora: "Trsat od davnih do današnjih dana", Narodna čitaonica Trsat, Rijeka, 1982., str.50, Također: Pregledni članak, ZORISLAV HORVAT: PREGLED SAČUVANIH NADGROBNIH PLOČA KRČKIH KNEZOVA FRANKOPANA)
1481. 01. Ožujka kralj Matija u Zagrebu, uz suglasnost kraljice Beatrice, Stjepanu II. i njegovu sinu Bernardinu Frankopanu 'Ozaljskom' izdaje potvrdu svih imanja, među kojima se izričito spominje Grobnik. Stari knez Stjepan II. umire nedugo nakon toga, a nasljeđuje ga sin jedinac Bernardin, u hrvatskoj povijesti poznat kao jedan od onih velikaša čiji je život bio ispunjen očajničkom borbom protiv turaka. (Izvor: IZMEĐU LAVA I ORLA, Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari)
1483. 12. Ožujka Rambert Walsee prodajom prepušta Fridriku III. svoj dio istarske baštine, a sa time i gradove i kule Devin, Senožeč, Prem te niz manjih posjeda u Istri i na Krasu. Dokument o tome se čuva u austrijskom državnom arhivu u Beču.
1483. (1485. ?) kneginja Barbara Frankopanka, zaviješta Franjevačkom samostanu na Trsatu Veliki relikvijar ili moćnik (Slika desno), i danas najstariji zavjetni dar među 58 izložaka u riznici Franjevačkog samostana. Veliki Barbarin moćnik s Trsata, a i njezine pokaznice (podižnice, monstrance) u kojima se čuvaju svete moći (hostije) iz Hreljina i tamošnje župne crkve Sv. Jurja te riječke Zborne crkve Uznesenja Marijina, iznimne su kulturno-povijesne vrijednosti. Kneginja Barbara Frankopan preminula je 1504. Barbara je bila kći kneza Sigismunda Frankopana, nećakinja Martina Frankopana, koji je od 1449. do 1479. gospodario trsatskim kaštelom i omogućio dolazak fratara na Trsat 1453. godine. Bila je supruga srpskog despota Vuka Brankovića, a potom i Franje Berislavića Grabarskog. Nisu nam, nažalost, poznata imena umjetnika koji je stvorio Barbarin trsatski relikvijar, visokog bez stalka 43, a širokog 41 centimetar (2 1/2 X 2 3/4 lakta) od srebra, a iznutra pozlaćen s
moćima od 36 svetaca, sa zapisom na bosančici (bosanskoj ćirilici). Natpis kaže: "Gospođa
despotovica Barbara". Trsatski kroničar fra Franjo Glavinić (Kanfanar, 23. Lipnja 1585. - Trsat, 6. Prosinca 1652.) je zapisao da su u "to djelo dostojno jedne kneginje utkani ostaci (moći) sv. Stjepana Prvomučenika, sv. Andrije, sv. Petra, sv. Jakova, sv. Bartola i sv. Mateja, a među 36 različitih moći tu je i relikvija ostataka – Mojsijeva grma". (Izvor: N. Maslać: Hrvatski knezovi Frankopani prema katoličkoj Crkvi, str: 7, Također: Biblioteka Baština, Broj 16, MARIJAN BRADANOVIĆ, fra EMANUEL HOŠKO: Marijin Trsat, Također: Pregledni znanstveni članak, Marija Šercer: Žene Frankopanke)
1483. Zbog Osmanske prijetnje, car Maximilian I. pokreće geopolitičku reformu kojom se mijenja administrativna podjela u zaleđu. Rijeka postaje pogranični grad između teritorija ugarsko hrvatske krune na istoku i Svetog Rimskog Carstva na zapadu. Predvođena je kapetanom, kojem se strani diplomati obraćaju kada su njihovi sunarodnjaci suočeni s neprilikama, a i za opskrbu robom pod izravnim državnim nadzorom, naprimjer oružjem.
1483. Umire Rambert Walsee. Na nadgrobnoj ploči na njegovom
mauzoleju piše:
"A.1483 am Erichtage des M. Mai ist gestorben der W. H. Reimprecht vom 
Wallsee und liegt hier begraben". Rijeka postaje porodično imanje Habsburga.
1484. Balthasar Dürer (de Durr) riječki kapetan od 1484 do 1490 dao je augustincima nekadašnju kuću Gresani, koju je temeljito obnovio (kuća na slici ljevo sa ulazom pod voltun). O tome je ostao kameni natpis u augustinskom samostanu. Ta zgrada bila je u funkciji gradske vijećnice od 1532. do 1835. godine. Zauzimala je čelno mjesto na današnjem Koblerovom trgu, tačno nasuprot Gradskog tornja. Ta je kuća bila i elitno mjesto za izlaske u srednjovjekovnom gradu, gdje su se tijekom važnijih blagdana priređivali plesovi sa strogim rasporedom sjedenja: prednost su imali kapetan, vikar, suci i vijećnici, pa ugledniji građani i njihove žene. Strancima i njihovim ženama određivao se položaj za stolom prema ugledu.
1485. godine podignuta je, u crkvi sv. Jeronima, kapela u čast Majke Milosti. 1578 posvećena je Bezgrješnom Začeću, kada ju kao dvoranu za molitvu počinje koristiti Bratovština Plemenitih ili Bratovština Bezgrješnog Začeća. U tu je svrhu kapela korištena do ukinuća augustinskog reda 1788. Ovu, nekoć oslikanu, gotičku kapelu podigao je Gašpar Rauber, riječki, pazinski i tršćanski kapetan, koji je i sahranjen u njoj uz svoje najbliže. U kapeli su bile grobnice uglednih riječkih obitelji. U drugoj polovici 18. stoljeća postavljen je u kapeli oltar Bezgrješnog Začeća, a palu je naslikao Ivan (Giovanni) Simonetti (1817. – 1880.)
1485. vojska cara Friedricha III. Habsburškog, ratujući sa Matijom Korvinom, ugarsko – hrvatskim kraljem, osvaja Trsat, te je i Gospoštija trsatska postala nasljedno dobro dinastije Habsburg. U požunskom miru 07. Studenog 1491. između češkog kralja (od 1471.) i ugarsko-hrvatskog kralja (od 1490.) Vladislava II. Jagelovića (Krakov, 01. Ožujka 1456. — Budim, 13. Ožujka 1516.) i cara Fridrika III., u čl. 35. uglavljeno je da Fridrik uživa doživotno posjed Trsata, a po njegovoj smrti će ga njegov sin Maksimilijan vratiti Vladislavu. Na isto se obvezao i Maksimilijan u ispravi od 02. Sječnja 1492. u Innsbruku. Obvezu nije nikada ispunio. Kapetansku službu u tom gradu od sada obavljaju riječki podkapetani, odnosno kapetani. Budući da je car Maksimilijan, ne poštujući Požunski ugovor, prisvojio Trsat silom, Frankopani se nisu nikada odrekli svojih zakonskih prava na njega. Na osvitu 16. stoljeća Habsburzi od grofova Walsee nasljeđuju grad Rijeku kao kućno nasljedno dobro te je pogotovo od tada, kaštel Trsat ovisio o caru i njegovim namjesnicima ili zakupcima, uglavnom riječkim carskim kapetanima, koji su istovremeno bili i kapetani Trsata. Funkcija carskih kapetana na Trsatu ukida se kada je carica Marija Terezija godine 1778. izuzela Trsat iz habsburških kućnih dobara i predala ga novoosnovanom municipiju grada – kotara Bakar. (Izvor: Stari gradovi, utvrde, dvorci i srednjovjekovna kultura, objavio darkoantolkovic, 18 siječnja, 2015)
1485. srpska despotica Barbara Frankopan, , kći Sigismunda Frankopana, poklanja crkvi Gospe Trsatske dva gotička relikvijara, među najljepšim zlatarskim radovima vezani uz Rijeku, koji nose svekarakteristike vremena u kojem su nastali. 1940. odneseni su iz crkve (opljačkani od strane Italijana), a danas se nalaze u poznatoj rimskoj palači Venezia. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Igor Žic: MRAČNI SREDNJI VIJEK U RIJECI)
1485. sagrađena kapela Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije
u sklopu augustinskog samostana sv. Jeronima u Rijeci (danas dominikanskog samostana). Tom je prilikom na vanjskom zidu kapele izrađena freska koju prati natpis s najstarijim spomenom grada Rijeke na talijanskom jeziku. Fragmentarno sačuvana zidna freska na kojoj se nalazi Raspeće s četvero likova. S lijeve strane Raspeća nalaze se stojeći likovi Bogorodice i sv. Ivana, dok u klečećem liku prema dugoj raspuštenoj kosi prepoznajemo Mariju Magdalenu. S desne strane nalazi se klečeći lik u habitu, kojeg prepoznajemo po crvenom kardinalskom šeširu kao sv. Jeronima. Ove zidne slike nastale su oko 1485. kad se gradi i kapela, a stilski se mogu povezati s kastavskim slikarskim radionicama zbog karakterističnog oblikovanja oštro lomljenih nabora haljina. Ispod opisane scene nalazi se natpisno polje u kojem su čitljive zadnje dvije riječi: "(...) de Fiume". Vjerojatno se one odnose na porijeklo naručitelja, tj. tadašnjeg priora augustinskog samostana. (Izvor: Novi list, Nela Valerjev Ogurlić: Željko Bistrović: Nisam pronašao primjer usporediv s oslikom svoda Kapele sv. Trojstva u Rijeci, 17. prosinac 2017. )
1490. ili 1400. (izvori su kontradiktorni) Kastav izdaje svoj prvi statut u koji su upisana stara prava, dužnosti i obaveze između feudalca "Gospodina" i njihovih podložnika — "kmeta", pisan hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom. Od tri statuta, koje je imao Kastav, sarno je prvi iz godine 1400. ili 1490. statut u pravorn smislu, plod narodnog zakonodavstva. Drugi, urbar iz godine 1635., nametnut je Kastavcima na silu od vlasti. Treći, 
presuda državnog suda iz godine 1661., slabo se slaže sa statutarnirn pravima grada Kastva. Podudaranja i razilaženja između njih nisu bez značenja. Izvorni Kastavski statut potvrđuje status Kastva, kao administrativnog i političkog središta iz kasnog 14. stoljeća. Prvi zapis nije sačuvan, ali je sačuvano nekoliko prijepisa na čakavskom, latinskom, talijanskom i njemačkom jeziku. Danas je pohranjen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. (Izvor: JOSIP NAGY: BEČKI SPISI O KASTAVSKOM STATUTU, Također: Ivan Strohal, Statuti primorskih gradova i općina, Bibliografski nacrt, Zagreb (JAZU) 1911, 104.)
1492. 02. Siječnja Maksimilijan I. ispravom sa tim datumom ponovo vraća Grad Trsat kralju Vladislavu II. I tako se Grad Trsat vraća u ruke porodice Frankopana.
1492. portugalski kartograf Jorge de Aguiar izrađuje najstariju Portolansku kartu kojoj se zna autor (slika ljevo). Na karti se koriste portugalska imena luka, tako da se Rijeka - Fiume na ovoj karti zove "Finati", a topografski je označena i Rječina. Karta je pohranjena u "Beinecke Rare Book and Manuscript Library, Yale University, New Haven, USA". Riječ "portolanska" znači pomorska karta sa označenim "portima" - lukama.
1493. 01. Travnja car Maksimilijan šalje nalog riječkom kapetanu Gašparu Rauberu da podržava slobodu Kastva i da čuva kastavska prava. (Izvor: JOSIP NAGY: BEČKI SPISI O KASTAVSKOM STATUTU)
1493. Kako je od Turaka posebno teško stradao Modruš, smatrajući Grobnik koliko-toliko sigurnim, u njega se poslije krbavske katastrofe 1493. sklanjaju modruški kanonici formirajući posebni kaptol, koji je tu opstao sve do konca 18. stoljeća. Grobnički kaptol ukinut je odlukom cara Josipa II. 1781. ili 1787. (Izvor: IZMEĐU LAVA I ORLA, Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari, Također: Irvin Lukežić: Grad Grobnik do 1848. godine, u "Folia onomastica Croatica, Knjiga 8", 1999)
1495. u Veneciji je tiskana prva hrvatska neglagoljska
knjiga "Lekcionar Bernardina
Splićanina". Radi se o inkunabuli. Te su knjige tiskane do uključivo 1500. g. Sačuvana su samo tri primjerka,
od kojih je jedan u franjevačkoj
knjižnici trsatskog samostana i crkve, kod isusovaca
u Zagrebu i u Sveučilišnoj knjižnici
u Odesi. To je ujedno i najvrijednija knjiga knjiga Franjevačke knjižnice na Trsatu. (Izvor: Darko Žubrinić, predsjednik Društva prijatelja glagoljice)
1498. odredba Maksimilijana Habsburškog iz te godine potvrđuje autonomiju Rijeke, Kastva, Veprinca i Mošćenica. Iako su, naime, Habsburgovci upravljali posjedima pomoću imenovanih kapetana i dalje je bila jasno izražena autonomija Rijeke, Kastva, Veprinca i Mošćenica koja je bila određena njihovim vlastitim statutima. U skladu s time odredbe habsburške uprave vrlo su strogo određivale i granice između različitih posjeda, pa tako i između Rijeke i Kastva. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 62/63 Kristina Benić: PRIJE TRGOVAČKIH CENTARA ...)
1499. Kapetansku službu na Trsatu obavlja Ivan della Torre (Thurn), bivši riječki kapetan 1496. (Rački 1947:4)
Background picture copyright: 