Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.
Povijest grada Rijeke (1600 - 1625 godina)
1600. 29. Studenog Mlečani bezuspješno pokušavaju osvojiti Mošćenice. Nisu uspjeli, ali su prouzrokovali velike štete na tome području. (Izvor: Giovanni Kobler: PRILOZI ZA POVIJEST LIBURNIJSKOGA GRADA RIJEKE, Knjiga 3., Tiskara Opatija, - 1997,Str: 149)
1600. Petar Bogdanić, tadašnji provincijal provincije Bosne Hrvatske i Kranjske, nabavlja prve orgulje za trsatsku crkvu. Kada je Franjo Glavinić 1644. preuredio crkvu, orgulje su premještene u novu crkvu. Glavinić je 1644. podigao pjevalište, tzv. kor, nad obje lađe crkve i smjestio je orgulje u kućište od maslinova drva i postavio ispod luka koji je u koru prije 1824. spajao kor glavne lađe s korom zapadne lađe. (Izvor: Svetište Majke Božje Trsatske, POVIJEST ORGULJA U TRSATSKOM SVETIŠTU)
1601. u pisanim izvorima spominje se nama najstariji poznati most preko Rječine i to u doba kapetana Gašpara Knežića, uglednog riječkog suca i vlasnika trsatske gospoštije. Knežić je most dao sagraditi u vrijeme kada je došao u posjed trsatske gospoštije i u izgradnju je uložio vlastiti novac. Otada se prostor na lijevoj strani riječine počinje označavati kao "Preko mosta" ili "Spod Trsata". Taj je most prikazan na Vojnom planu riječkih utvrda iz godine 1625., te na crtežu iz Izvješća Giovannia Pieronia iz 1639 na slici ljevo. Sudeći prema tim planovima, most je bio u neposrednoj blizini kule Lešnjak. Drvena konstrukcija mosta nije odoljela snažnim vodenim strujama, pa je nakon urušavanja godine 1640. na račun državne blagajne i franjevačkog samostana na Trsatu sagrađen novi drveni most. Riječko gradsko vijeće raspravljalo je o gradnji mosta već 1597., ali to zbog nedostatka novca nije ostvareno. (Izvor: Igor Žic: Mostovi na Rječini, Žmigavac, Dodatak Novog Lista, Broj 31, Svibanj 2009.)
1602. Preko Rječine nije bilo kuća, osim carinikovog stana na mostu i jednog konačišta u kome se nalazio carinski
ured. Kuća je bila drvena sve do 1627. kada je sagrađena nova, od kamena, s time da se u slučaju rata
može porušiti. Nazivali su je "kuća na prijevozu – casa del traghetto". (Izvor: Željko Bartulović: Sušak 1919.-1947., Adamić, Rijeka 2004., str. 416.)
1603. 06. Rujan Nadvojvoda Ferdinand Habsburški, pismom nalaže Ivanu Klobučariću nastavak kartografskih radova. (Izvor: Croinfo.net, Forum, Rujan - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1604. 12. Svibnja kada je počeo opadati promet Rijeke na korist primorskih luka, knez Ferdinand upozorava je pismom vlasti u Kočevju, Kostelu, Primanu i Postojni, da se ne služe bakarskom lukom, već da posjećuju "secondo le antiche usanze il porto di San Vito". U Rijeci se u to vrijeme plaćala carina od 2,5% koje u Bakru nije bilo. (Izvor: Igor Žic: Kratka povijest Rijeke, Adamić, Rijeka 2006., str. 39.)
1605. riječki trgovac Francesco Bunetti osigurava svotu od 500 srebrnih talira za osiguranje gradnje ženskog Benediktinskog samostana.
|
1605. Papa Paolo V. odobrava, na zahtjev Rijeke, da grad može graditi i dobiti Kapucinski Samostan. Došlo je do sveobuhvatne obnove gradskih zidina i Kaštela.
1606. 24. Veljače nadvojvoda Ferdinand (budući Car Ferdinand II. na Slici desno, (Graz, 09. Srpnja 1578. - Beč, 15. Veljače 1637.), rimsko-njemački car (1619. - 1637.), ugarsko-hrvatski i češki kralj (1618. - 1637.)), kupio i poklonio gradu zemljište za gradnju Kapucinskog samostana. To je zemljište pripadalo Augustinskom samostanu i na njemu je bila mala crkvica Svetog Augustina. Riječki Municipij 26. Lipnja počinje skupljanje dobrovoljnih priloga za izgradnju crkve. Darovi su se mogli sastojati od novca, drva, čavala, kamena i vina. Nadvojvoda Ferdinand bio je žestok borac za katoličku crkvu i izdašno je pomagao svaku protureformatorsku djelatnost. (Izvor: Sušačka revija broj 69, Igor Žic: Kapucini i crkva Gospe Lurdske)
1606. 03. Ožujka u Rijeci se sastalo Gradsko vijeće i poslalo papi Pavlu V. (Rim, 17. Rujna 1552. – Rim, 28.Sječnja 1621.) zamolbu za utemeljenjem kapucinskog samostana u Rijeci. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE)
1606. u Rijeci je rođen Ivan Franjo Gladić (Gladich (Gladitsch, Gladič) Janez Frančišek)(Rijeka, 1606 — Rijeka, oko 1680, kršten 21. Svibnja 1606.), oltarni slikar. Njegova žena je bila Ljubljančanka plemenita Rerenberg. Sredinom 17. stoljeća nacrtao je oltarnu palu "Krist predaje ključeve svetom Petru – Traditio clavis" za oltar sv. Petra u riječkoj crkvi Uznesenja Marijina za stari drveni oltar, a danas je na novom oltaru. Uz donji rub slike smješten je maleni lik donatora, Jerolima Stemberga, župnika u slovenskom selu Jelšane, a uz njega knjiga s latinskom signaturom IO. FRAN. GLADICH PIN. AN. 1640, otkrivenom 1968. prigodom preslikavanja donatorova portreta. (Izvor: Luigi Maria Torcoletti: Il duomo vecchio di fiume: discorso tenuto il 14 settembre 1932 per il restauro della chiesa, Rijeka, 1932., 13, Također: Radmila Matejčić: Sakralni spomenici barokne dobi u Rijeci, Također: Slovenski biografski leksikon, Gladich, Janez Frančišek, Također: Hrvatski biografski leksikon, GLADIĆ, Ivan Franjo)
1607. riječki municipij traži od pape da se odobri gradnja Benediktinskog samostana u Rijeci, i obavještava Vatikan da je riječki trgovac Francesco Bunetti spreman donirati svotu za gradnju zgrade u kojoj bi bio samostan. Sve do 1640 godine nema nikakvih povjesnih zapisa u vezi tog samostana.
1607. U to vrijeme Uskoci su bili stalni gosti, iako ne dobrodošli, na istočnoj obali Rječine. Tamo su sagradili i svoju gostionu koju je narod zvao "l'osteria
dei Uscocchi". Čak su i okupirali baraku "la capanna del traghettiere" na 
desnoj obali Rječine, a naplatu trajekta su prisvajali. To je došlo do tuda da su riječke vlasti odlučile srušiti most. (Izvor: Silvino Gigante: Fiume nel secolo XVI, Bullettino della Deputazione Fiumana di storia patria, Vol. IV, Fiume 1918., str. 63.)
1608. (1609?) Stefano della Rovere (?, druga polovica XVI. st. – Rijeka, 1638)(slika ljevo, na oltarnoj slici u crkvi Gospe Trsatske, djelo Giovannija Pietra Telesphora de Pomisa) imenovan je carskim kapetanom, odnosno upraviteljem Rijeke u ime nadvojvode Ferdinanda. On je odmah poduzeo niz građevinskih zahvata nužnih za obranu grada od Venecije, počeo je obnavljati kaštel, popravljaju se bedemi, a kapetan nastoji disciplinirati Uskoke koji u Rijeci imaju arsenal, žitnicu i brodogradilište. Bio je diplomat na relaciji Venecija – Graz, ambasador i političar u najvažnijim trenutcima Rijeke, oko sklapanja Milanskoga mira i provedbe mirovnih zaključaka na Kvarneru. Sahranjen je u crkvi Gospe Trsatske kod oltara sv. Ane Trojne koji je on dao podignuti u trsatskoj bazilici povodom smrti svoje prve supruge Anne barunice Paar, koja je preminula u Rijeci 24. Kolovoza 1624. godine. . (Izvor: fluminensia.org, Riječki kapetan Stefano della Rovere, Piše: Goran Moravček, Objavljeno: 13. 06. 2016, Također: ZBORNIK DRUŠTVA ZA POVJESNICU-KLANA Prilozi za ·povijest, kulturu i gospodarstvo, Svezak 2. , Klana, 1996., Tisak: Žagar, Opatija)
1609. Riječki kapetan Stefano della Rovere ponovo dopušta trgovinu s uskocima. (Izvor: fluminensia.org, Riječki kapetan Stefano della Rovere, Piše: Goran Moravček, Objavljeno: 13. 06. 2016)
1609. Nadvojvoda Ferdinand (kasniji car Ferdinand II.) poklanja zemljište kapucinima koji su dobili dozvolu Gradskog vijeća da, isključivo doprinosima 
vjernika, mogu podići svoj samostan. (Izvor: Sušačka revija broj 69, Igor Žic: Kapucini i crkva Gospe Lurdske)
1609.
26. Srpnja Odlukom gradske uprave započelo se s prikupljanjem dobrovoljnih priloga za izgradnju kapucinskog samostana, tako da se prikupilo novaca, drvene građe, čavala, kamenja i vina. Prvi darovatelji za izgradnju kapucinskog samostana bili su Riječani: Franjo Bardarini, Battista Urban, Matija Zaladia, Ascanio Jakominić, Franjo Parcblin, Andrija Španić, Bartol Kučić, Franjo Dorić, Ivan Franković, Ante Kučić, Đuro Grohovac, Ivan Logar, Nikola Barčić, Andrija Diminić, Giacomo Pianzzai, Đuro Milić, Giovanni Antonio Paolino, Giovanni Zanchi i Ferrante Capuano. Dana 28. Kolovoza 1610. godine postavljen je kamen temeljac na gradilištu, a 14. Lipnja 1613. pulski biskup Comelio Sozomeno blagoslovio je novu Crkvu Sv. Augustina. (Izvor: Sušačka revija br.69, Igor Žic: Kapucini i crkva Gospe lurdske, Također: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume, knjiga druga, str.188)
1610. U Hrvatsku su kapucini najprije došli u Rijeku gdje 1610. grade svoj samostan. U Zagreb (Gornji Grad, Grič) dolaze 1618. te djeluju sve do 1788. kada je samostan raspušten odredbom cara Josipa II. U Varaždin dolaze te grade svoj samostan 1699., u Osijek 1703., u Split 1691., u Karlobag 1710., u Beograd 1718. (Izvor: Samostan i Župa sv. Leopolda B. Mandića, Zagreb, KAPUCINI U HRVATSKOJ)
1910. Venecija je zbog napada uskoka pod vodstvom Riječana na njene brodove u Bakru, proklamirala u
Zadru, da će svaki riječki pomorac, kojega 
uhvate, biti osuđen na 12 godina na galije, a roba mu zaplijenjena.
Ako koji predstavnik Venecije ubije Riječanina, neće biti kažnjen. (Izvor: RIJEKA, zbornik, Matica hrvatska, Zagreb 1953., str. 160.)
1610. nakon što se vratio u domovinu sa školovanja (prve razrede gimnazije na Trsatu, humanističke razrede u Ljubljani, logiku (7. razred) u Cremoni, a filozofiju (8. razred) u Piacenzi), Franjo Glavinić je godine 1610. izabran provincijalom na kapitulu koji se održavao na Trsatu. U to mu je vrijeme bilo 25 godina, što svjedoči o tome koliko je bio ugledan i poštovan. Bio je provincijalom provincije Bosne-Hrvatske za trogodište 1610—1613. Po drugi put je izabran za trogodište 1616—1619, također na kapitulu na Trsatu. I po treći put je izabran 1619—1622 na ljubljanskom kapitulu. Iz njegova navoda saznajemo da je godine 1615. bio trsatski gvardijan. Iz toga se može zaključiti da je za tu službu izabran nakon svoga prvog provincijalovanja god. 1610—1613. (Izvor: Krešimir FILIĆ: FRANJO GLAVINIĆ, HRVATSKI KULTURNI PREGALAC
XVII. STOLJEĆA, str:6, Također: FRANJO GLAVINIć: Historia Tersattana, str. 45.)
1610. 28. Kolovoza na Žabici (crkva sv. Augustina) je postavljen kamen temeljac za novi skromni kapucinski samostan, koji je ubrzo sagrađen. Odabran je teren koji je pripadao augustinskom samostanu, na kojem je bila i stara crkva sv. Augustina. Podignut je zajedničkim milodarima. Posvećenje, na čast sv. Augustina, izvršio je 14. Lipnja 1613. godine pulski biskup Klaudio Sozomeno. (Izvor: Franjevci Kapucini, Rijeka - Samostan Gospe Lurdske, Informacije, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE, Također: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume, knjiga druga, str.188)
1612. 04. Veljače nakon što je Gašpar Knežić, zakupnik trsatske gospoštije došao u sukob s Franjevačkim samostanom na Trsatu u vezi opsega i 
granica njihovog posjeda, na taj su datum komisari vrhovne vlasti (nadvojvode) zajedno s predstavnicima samostana utvrdili granice franjevačkog posjeda ovako: "došli su do prve međe, tj. trougloga kamena na obali mora, pučki nazvana fratarski kamen (...) i zatim penjući se prema istočnom dijelu do prvog puteljka, pučki nazvanog Prekrižje Podgrič, gdje je nađen urezan križ na kamenu, postavljenom u zemlju, i odredili da se ureže drugi na trajno sjećanje; zatim penjući se javnim putom do drugog puteljka, pučki nazvanog Prekrižje, gdje se također našlo križ urezan u kamenu postavljenom u zemlju, naredili da se tamo ureže drugi na trajno sjećanje; (...) zatim skrenuvši nalijevo javnim putom - granicom sa sjeverne strane u ravnici gdje su (...) naredili urezati još jedan križ kao znak pa penjući se sveudilj javnim putom kojim se kolima dolazi do trsatskog kaštela, do drveta koji se pučki zove Kopriva; zatim nastavivši javnim putom do ugla Kapele Sv. Jurja odnosno župne crkve blizu kaštela na istočnoj strani; zatim spuštajući se neobrađenim brdom do rijeke (...) koja dijeli Rijeku od trsatskog kaštela i to sredinom rijeke i sredinom morskog zaljeva (per medium laci mariš) prema zapadnoj strani i odatle dolazeći preko zaljeva na jug završili su kod međe naprijed spomenute tj. kod trouglog kamena, pučki nazvanog fratarski kamen". Prema jednoj od klauzula zapisnika od 4. veljače 1612. komesari su s "većim dijelom trsatskog naroda jasnim i izričitim riječima upravitelja samostana postavili u stvarni i tjelesni posjed svih dobara, vinograda, prihoda mlina, prava i nadležnosti koje se nalaze u spomenutoj frankapanskoj darovnici rečenom samostanu (...) učinjenoj po pokojnom (...) Martinu Frankapanu". Iz toga ispada su da tadašnji Franjevački posjedi obuhvaćali veliki dio današnjeg Sušaka i Trsata koji se proteže od samostana do sušačke bolnice u smjeru zapad-istok i čitavog područja južno od te crte do mora. Iz toga bi slijedilo da su svi obrađivači toga područja plaćajli podavanja samostanu, a ne trsatskoj gospoštiji. Te su međe revidirane 1795. i 1839. (Arhiv Franjevačkog samostana na Trsatu, isprave broj 110 i 111.)
1612. 12. Siječnja po naređenju nadvojvode, carski kapetan Rijeke Stefano della Rovere (?, druga polovica XVI. st. – Rijeka, 1638.) uvodi fratre u posjed na Trsatu koji im je ranije oduzeo Gašpar Knežić (1601.— 1619.), zakupnik trsatske gospoštije, upravitelj gradskih žitnica, sudac, veleposjednik i kapetan Trsata. Spor između Gašpara Knežića, trsatskog zakupnika i franjevaca trajao je godinama, a odnosio se na određivanje granica fratarskog i samostanskog posjeda na Trsatu. Granice su konačno odobrene ispravom od 16. Siječnja i potvrđene 04. Veljače iste godine. (Izvor: Igor Žic: Kratka povijest grada Rijeke, Izdavačka kuća Adamić d.o.o., 2006, str. 41., Također: Arhiv Franjevačkog samostana na Trsatu, isprave broj 110 i 111.)
1613. 14. Lipnja Pulski biskup Cornelio Sozomeno dolazi u Rijeku i posvećuje Kapucinsku crkvu Svetog Augustina, čija je izgradnja trajala 3 godine. Gradnja je počela 28. Kolovoza 1610. a srušena 1904. jer se na njenom mjestu planirala sagraditi današnja Kapucinska crkva Gospe Lurdske. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA 2008. R. Matijašić : Pulska biskupija, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE, , Također: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume, knjiga druga, str.188)
1614. 14. Prosinca jedan odred albanskih vojnika, plaćen od Mlečana, zapalio je Lovran, Opatiju Sv . Jakova i mnoge kuće na području Lovrana, Veprinca i Kastva. U boljunskoj kronici se navodi da su ti Albanci napali i Mošćenice, ali su bili odbijeni, izgubivši šest pari ljestava i ovna kojim su htjeli razbiti gradska vrata.(Izvor: Giovanni Kobler: PRILOZI ZA POVIJEST LIBURNIJSKOGA GRADA RIJEKE, Knjiga 3., Tiskara Opatija, - 1997,Str: 149)
1615. 13. Lipnja Biskup Claudio Sozomeno (brat Cornelia Sozomena) posvetio oltar u crkvici Sv. Tri Kralja, koju je podigao Gašpar Knežić. Među ostalim, Knežić je novčano pomogao gradnju kapele sv. Tri kralja 1615. godine i samostana benediktinki u Starom gradu 1640. godine. Danas nema ni te kapele 
ni samostana. (Izvor: Giovanni Kobler: PRILOZI IZ POVIJEST LIBURNIJSKOG GRADA RIJEKE, Također: Lovorka Čoralić: PRILOG ŽIVOTOPISU PULSKOG BISKUPA CLAUDIA SOZOMENA (1583-1604), Hrvatski institut za povijest, izvorni znanstveni članak, 15.04.1998, TAkođer: Fluminensia, Goran Moravček: Krhotine Staroga grada)
1615. Višegodišnji sukob Venecije i Austrije prerastao je u nemilosrdni Uskočki rat koji je bijesnio duž kopnene granice Austrije i Venecije, ali i na Kvarneru. Rat je u evropi trajao trajao od 11. Kolovoza 1615. do 06. Studenoga 1617, a u Istri osam mjeseci duže, do 1618. Po znamenitoj furlanskoj utvrdi talijanska ga historiografija naziva Ratom za Gradišku. Taj rat bio je uvertira za Tridesetogodišnji rat. Na slici desno, G. Rosaccio, Borba protiv uskoka. (Izvor: Wikipedia, Uskočki rat, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Uskočki rat)
1615. Kao osvetu za poraz, koji im je nanio Krsto Frankopan kod San Servola, u blizini Trsta, mletački providur doplovio je s deset galija i pedeset naoružanih brodova pred Mošćenice. Bez obzira na žestoke napade, građani Mošćenica, potpomognuti s 24 njemačka vojnika, obranili su grad. (Izvor: Ugostiteljska škola Opatija, GRAD OPATIJA)
1616. Za vrijeme Uskočkog rata Mlečani na juriš pokušavaju osvojiti Trsat. No prije toga je nadvojvoda Ferdinand poslao u grad jaku posadu, te je njihov 
napad odbijen. (Izvor „Trsat, od davnina do današnjih dana“, Antić, Matrljan, Pavešić, Svetić;Tipograf Rijeka 1982., str.55, Također: Branko Nadilo: NASTANAK I ZNAČENJE UTVRDE NA TRSATU IZNAD RIJEKE, GRAĐEVINAR 54 (2002), str: 3)
1616. 08. Kolovoza Nakon godine dana, Mlečani po posljednji puta pokušali osvojiti Grad Bakar napadom sa mora. U razdoblju od 1508. do 1616. godine mletačka mornarica, tada velesila na Mediteranu, kontinuirano, ali bez uspjeha napada mali Bakar. Ratno stanje kulminira 08. Kolovoza 1616. kada Mlečani dolaze u Bakar s 20 galija, a dio njihove vojske se iskrcava na kopno i s leđa napada grad. Obzirom na učestale napade, uskočka posada se trajno smješta u bakarski kaštel. Posada kaštela s kapetanom Ivanom Budačkim hrabro brani grad (na slici ljevo uskočki vojvoda). Bitka je riješena dolaskom trista momaka iz Rijeke, koji dolaze preko Svetog Kuzma te napadaju Mlečane iskrcane na kopnu. Potom Bakrani uspješno pogađaju zapovjedni mletački brod, mladi zapovjednik flote pogiba, a nepobjediva mornarica konačno i zauvijek napušta priobalne vode sjevernog Hrvatskog primorja. Već sljedeće, 1617. godine, mirovnim sporazumom između Venecije i Austrije prekinut je ovaj dugotrajni rat. (Izvor: MojaRijeka, Rekonstrukcija pomorske bitke povijesnog napada Mlečana na Bakar, Također: Forum Croinfo.net, Kolovoz - značajni događaji, Autor: Ilirija, Također: TZ Grada Bakra, MLEČANI 100 GODINA POKUŠAVALI BEZUSPJEŠNO OSVOJITI BAKAR)
1616. Prva vijest o dolasku isusovaca u Rijeku, kada se general isusovačkog reda pismom obratio ispovjedniku nadvojvode Ferdinanda, Bartolomeu Villeru, sa željom da posreduje u osnutku kolegija u Rijeci. (Izvor: Riječka nadbiskupija, Povijesni osvrt)
1618. 10. Travnja - 08. Kolovoza U prostorima riječkog kapucinskog samostana i Kaštela započelo je dogovaranje oko provedbe Madridskog mira, kojim je okončan krvavi Uskočki rat između "Serenissime" (Mletačke Republike) i Habsburške Monarhije, rat koji je još nazvan i Rat za Gradišku. Pregovori su trajali dva dana. Austrijskog cara zastupali su barun Carlo Harrach i kranjski namjesnik Hans Edling, a Veneciju Antonio Priuli (Venecija, 10. Svibnja 1548. - Venecija, 12. Kolovoza 1623.), 94. mletački dužd, i Nicolò Contarini (Venecija, 26. Rujna 1553. - Venecija, 2. Travnja 1631.) 97. mletački dužd. U Kaštelu riječki kapetan Stefano barone Della Rovera, sa svim počastima prima izaslanike Venecije i izaslanika cara Ferdinanda I. Grad je zadivljen. Pregovori su trajali pet mjeseci, a u tom se vremenu uskoci su prisilno raseljeni u planine. Madridski mir je označio je završetak rata i Austrija prepušta uskoke njihovoj sudbini: postali su opterećenje i državni razlozi nalagali su da se poduzmu krajnje mjere: uskoci su raseljeni po Lici, ali većina je otpremljena na Žumberačko gorje koje se tada naziva i uskočko gorje, neki su ukrcani na španjolske lađe, nešto malo ih je ostalo u Istri a još manje ih je ostalo u Senju. Njihove fuste i bracere spaljene su na obali mora ili prodane Veneciji. Senj je dobio njemačku posadu. Rijeka je konačno odahnula. U gradu ukojemu od vremena Walseeovaca nije bilo mnogo nade u bolju budućnost, ponovno je oživjela trgovina. (Izvor: 
LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, S. Bertoša: Uskočki rat, Također: wikipedija, Uskočki rat, Također: Katedrala sv. Vida: 17. i 18. stoljeće grada Rijeke, Također: Udruga Uskok Sošice, Povijesna crtica (Madridski sporazum iz 1617.), Također; SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE)
1619. sagrađena crkvica Sveta Tri Kralja (slika desno). Sagrađena je na trgu Sveta Tri Kralja (Piazza Tre Re, kasnije trg Miller, a danas Pavlinski Trg), i gradnju je u potpunosti financirao Gaspare Knezich, municipalni savjetnik Rijeke i zemljoposjednik sa Trsata, i uz dobrovoljni prilog Antonia Millera od 1000 fiorina. Crkva je srušena u Svibnju 1840. u suglasnosti sa biskupom radi proširenja trga na kojem se je nalazila. Ime trga je tada i promjenjeno u Piazza Miller po donatoru crkvice. 1662. Franjo Knežić predao patronat nad crkvicom Sv. Tri Kralja franjevcima. BTW, U srednjem vijeku jedan je talijanski umjetnik izrađivao mozaik triju kraljeva i iznad svake figure stavio imena: Gašpar, 
Melkior i Baltasar. Po tom slikaru Gašpar znači čovjek iz područja Kaspijskog mora, Melkior znači kralj svjetla, a Baltasar znači "gospodar čuva kralja". (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 70/71, Goran Moravček: NESTALE RIJEČKE CRKVE, Također: LPR, Ulica Tri kralja, Autor: Kobler, Također: Matica hrvatska, Riječki ljetopis)
1619. 20. Ožujka U Beču umire Matija, car Svetog Rimskog Carstva (njemački: Matthias), (Beč, 24. Veljače 1557. - Beč, 20. ožujka 1619.) (slika ljevo), koji je vladao kao ugarsko-hrvatski kralj Matija II. od 1608. do 1619, kao car Svetog Rimskog Carstva (1612. - 1619.), a kao češki kralj (1611. - 1619.). Bio je četvrti sin cara Maksimilijana II i kastiljsko-aragonske infante i austrijske nadvojvotkinje Marije. Djed po ocu mu je bio Ferdinand I, car Svetog Rimskog Carstva, a djed po majci Karlo V,car Svetog Rimskog Carstva. Carevi Ferdinand I i Karlo V bili su braća, što znači da su Matijini roditelji bili rođaci u prvom koljenu. Matijin stariji brat bio je Rudolf II, car Svetog Rimskog Carstva. Kao car naslijedio ga je Ferdinand II. (Izvor: wikipedia, Matija, car Svetog Rimskog Carstva)
1619. car Ferdinand II. preuzima prestolje.
Njegova se politika mogla sažeti u održavati mir s Turcima, Vojnu krajinu naseljavati Vlasima i odvojiti je od Hrvatske, zauzdati Veneciju na Jadranu, češke i njemačke protestante čim više potisnuti vojnim pohodima, a sve druge velikim ulaganjima u katoličke samostane i crkve. U Rijeci je intenzivno pomagao trsatske franjevce i kapucine, a dovodi i isusovce, koji utemeljuju gimnaziju, kolegij i počinju gradnju nove crkve svetog Vida.
1622. Riječko se vijeće obraća preko svojih sudaca, Jacominia i Bonoa, dvojici isusovačkih propovjednika koji su za četrdesetnicu prolazili kroz Rijeku za Senj, s time da posreduju u svojih glavara kako bi ovi u Rijeku poslali jednog isusovca radi poduke mladeži, dakako uz godišnju plaću i osiguran smještaj.
Gradsko se vijeće obratilo i generalu Muziu Vitelleschiu s molbom da u Rijeku pošalje malu koloniju isusovaca, poput slične kolonije u Trstu, koja bi u Rijeci osnovala svoj kolegij. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1623. 05. Travnja riječka općina upućuje pismo generalu Družbe Isusove Muziu Vitellesciju u Rijeci, o želji i htijenju grada za utemeljenjem isusovačkih škola i zavoda zbog poduke riječke mladeži i moli da se osnuje isusovački kolegij. 10 Listopada 1627. u Rijeku stižu Isusovci (Jezuiti) iz Trsta, kojima je Vijeće ustupilo crkvu sv. Roka, darovalo im jednu kuću, jedan podrum, komad vrta i godišnje dvjesto forinti.
1624. 24. Kolovoza u Rijeci umire prva žena baruna Stefana della Rovere, Anna, barunica Paar. Stefan della Rovera bio je riječki carski Kapetan i tadašnji feudalni upravitelj Rijeke. Povodom njene smrti della Rovera je dao sagraditi kapelu sv. Ane i obiteljsku grobnicu (Slika desno). Za oltar sv. Ane, slikar Giovanni Pietro Telesphoro de Pomis, Talijan koji je radio u Grazu, na dvoru nadvojvode Ferdinanda, naslikao je oltarnu palu "Sv. Ana Trojna" s članovima obitelji della Rovere i njihovim svecima zaštitnicima: Sv. Stjepan je barunov zaštitnik, Sv. Ana je baruničina zaštitnica, a Sv. Ferdinand i Sv. Fridrik zaštitnici su barunovih sinova. Čitavo stoljeće nakon nastanka, de Pomisova je slika uklopljena u sadašnji drvorezbareni oltar. Sačuvani natpis na ploči između oltara sv. Ane i prvotnog oltara sv. Franje svjedočio tom pothvatu. Da su barun i članovi njegove obitelji tu pokopani potvrđuje i natpis na ploči ispod oltara i onaj njemu nasuprot, ugrađen u zidani stup koji dijeli glavnu od pobočne lađe. (Izvor: Svetiste majke bozje trsatske, BAZILIKA MAJKE BOŽJE TRSATSKE, OLTARI, Također: Biblioteka TURIZAM I BAŠTINA, Brošura svetišta - Svetište Trsat, MARIJAN BRADANOVIĆ, fra EMANUEL HOŠKO: MARIJIN TRSAT)
1624. Iz pismene obavijesti riječkih časnih sudaca riječkom gradskom vijeću razabire se da će ubuduće u riječkoj župnoj crkvi na svetkovne dane i petke misu na hrvatskom jeziku (Illyrice) služiti franjevac Trsatskog samostana Franjo Glavinić, a u ostale dane talijanski lektor latinskim jezikom. To pokazuje da su u ono doba trsatski franjevci bili propovijednici ne samo na Trsatu, nego i u Rijeci, što pokazuje njihovu širu djelatnost. Takav pristup i rješenje bilo je u skladu sa zaključcima pokrajinskog sinoda u Aquilei 1596. godine. Prema odredbama Tridentskog koncila biskupi su, za glagoljaške biskupije, trebali revidirati glagoljske crkvene knjige i uskladiti ih s novim latinskim izdanjima. Bila je dana i preporuka da se postupno i razborito uvede latinski brevijar, misal i ritual. (Izvor: Savez povijesnih društava Hrvatske, HISTORIJSKI ZBORNIK, 1988., Izvorni znanstveni članak , Danilo Klen: STOLJEĆE I POL PRILIKA I NEPRILIKA U RIJECI I OKO NJE (1465—1627), Također: Vinko Antić: "Trsat, od davnina do današnjih dana", Tipograf Rijeka 1982., str.55)
Background picture copyright: 