Povijest Rijeke 1625 - 1650 godine

Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.

Povijest grada Rijeke (1625 - 1650 godina)

1625. 08. Travnja Car Ferdinand II diplomom poklanja riječkom isusovačkom kolegiju polovicu riječke desetine vina, janjića i žita, što je inače pripadalo njemu kao suverenu, a gradska uprava ustupa isusovačkom kolegiju (slika ljevo, isusovački kolegij i seminar, slika desno spomen ploča) zgradu koja je do tada služila za školu (domus Scholae publicae). Obrazovni sustav Družbe Isusove razrađen u "Ratio Studiorum Societatis Jesu" i uključuje obvezno osnivanje knjižnice čiji fond odgovara s potrebama studija raspoređenog u tri skupine: humaniora, artes naturales i theologhia. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, Također: Andrija Rački: Iz prošlosti Sušačke gimnazije: prigodom tristogodišnjice (1627.-1927.), Adamić, Rijeka, 2007, str.10)
1627. 02. Kolovoza u Rijeku dolaze dva Isusovačka svećenika da bi ispitali mogučnost osnivanja reda u Rijeci, izgradnju crkve i samostana. U Rijeci ih je primio i ugostio u svojoj kuću riječanin Giovanni Agatich, Senjski biskup. Prvu misu su održali u crkvi Svete Barbare. (Izvor: G. Viezzoli, La Compagnia di Gesù a Fiume, 1627-1773, Rivista- Rivista IX/1931, str. 192-230, Također: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1627. 16. Kolovoza odlukom gradskog Vijeća isusovcima je za bogoslužje privremeno dana Crkva Sv. Roka, a Vijeće se obvezalo da će za "podučavanje i disciplinu sinova" isusovcima izdvajati po 200 fiorina na godinu. Crkva Sv. Roka, tada skromna kapela, bila je podignuta 1599. kao zavjet građana poslije kuge. Nalazila se tik do Zborne crkve Marijina uznesenja, uza sjeverni gradski zid. Predana im je 02. Listopada 1627. kao i Cikulinova kuća i vrt. Predavanja su u gimnaziji započela 10. Listopada 1627, a bilo je upisano više od 100 učenika. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, Također: Pedagoški fakultet Sveučilišta u Rijeci, Izvorni znanstveni rad, Nina Kudiš: PROJEKT GIACOMA BRIANA ZA ISUSOVAČKU CRKVU SV. VIDA U RIJECI)
1627. 01. Listopada u Rijeku dolazi Lovro Grisogono (lat. Laurentio Chrysogono, Laurentius Chrysogonus, slika desno) (Split, 18. Travnja 1590. - Trst, 24. Ožujka 1650.),1650.), hrvatski svećenik i mariolog iz redova isusovaca, osnivač i prvi dekan Jezuitskog kolegija u Rijeci od 1627. do 1633., koji je pokrenuo i organizirao visokoškolsku nastavu u Rijeci i time uspostavio temelj kasnijem razvoju sveučilišta. Kao isusovac pripadao je austrijskoj provinciji, a studirao je u Olomoucu u Moravskoj i Grazu io predavao u Zagrebu i Rijeci te bio rektor Ilirskoga kolegija u Loretu. Napisao je "Marijin svijet" (Mundus Marianus). Dobro je vladao latinskim, na kojem je isključivo pisao svoja djela. (Izvor: Stručni rad, Više Autora: Lovro Grisogono - osnivač i prvi rektor isusovačkog kolegija u Rijeci, Također: wikipedija, Lovro Grizogono, Također: Hrvatska Enciklopedia, Grisogono, Lovro)
1627. 02. Listopada riječko gradsko vijeće predalo isusovcima na privremenu upotrebu nekadašnju crkvu svetog Roka (nalazila se uz riječku crkvu uskrsnuća djevice marije (Asunta), a ispred današnje OŠ Nikola Tesla) kao i Cikulinovu kuću i vrt. (Izvor: FLUMINENSIA, Goran Moravček : Sveti Rok u Starom gradu, 16. Kolovoza 2012)

Nacrt crkve Svetog Roka i samostan Benediktinki u Starom gradu, srušen 1914

1627. 10 Listopada Na poziv grada u Rijeku stižu Isusovci (Jezuiti) iz Trsta, kojima je Vijeće još 16. Kolovoza 1627 . ustupilo crkvu sv. Roka (slika ljevo, nalazila se otprilike ispred današnje OŠ Nikola Tesla, uz crkvu Blažene Djevice Marije, Assuntu), darovalo im jednu kuću, jedan podrum, komad vrta i godišnje dvjesto forinti,a u svrhu obuke naroda ustupilo im je kulu "Sokol", što je bio sagrađen nedaleko Fuimare a bio je dio gradskih zidina. Njihova velika donatorica Contessa Orsola Thonhausen istakla se velikim donacijama: 1648 14000 fiorina za izgradnju seminara, 1649 16000 fiorina i 1650 1000 fiorina za izgradnju nove crkve Svetog Vida. To su samo neke, najveće donacije u novcu. Osim toga poklonila je redu i mnoga zemljišta i kuće na Veprincu, Mošćenicama i Kastvu. (Izvor: Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad, Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, str:515, Također: Katedrala sv.Vida, Rijeka u 17. i 18. stoljeću)
1627. 19. Studenog Rektor Isusovačkog Kolegija Zlatoper sklapa ugovor s graditeljem oltara "artefice di altari" Pasqualleom Lazzariniem (Venecia, 1667 – Gorica, 1731) o podizanju oltara Sv. Ladislava i Sv. Stanislava. Oltar je u crkvi trebao biti postavljen u Kolovozu 1728. godine. Ugovoren je za 900 fiorina, no održi li Lazzarini riječ i izradi ga do mjeseca Kolovoza, dobit će još 120 fiorina. Oltar je trebao biti izgrađen od najboljega kararskog, francuskog, afričkog i paragonskog mramora. Sagrađen je i dovršen 1711. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, Također: Wikipedia, Pasquale Lazzarini)
1627. 21. Studenog Isusovci kraj katedrale Svetog Vida osnivaju gimnaziju. Gimnazije je inaugurirana i nastava je započela dva dana kasnije. Upisano je 150 đaka iz Rijeke, Primorja, Istre, jadranskih otoka, pa čak i iz Kranjske, iako su imali bližu gimnaziju u Ljubljani i Trstu. 1630. Godine car Ferdinand potvrdio joj je prava i povlastice koje su uživala sveučilišta i akademije u njegovim nasljednim zemljama. (Izvor: Matica hrvatska, Rije čki ljetopis, Također: Prva riječka hrvatska gimnazija, Povijest)
1627. 23. Studenog, Isusovci su inaugurirali gimnazĳu (kolegij) u Rijeci, treću u Hrvatskoj, nakon Lepoglave (1503., osnovali su je Pavlini) i Zagreba (1607., pod upravom Družbe Isusove) (na slici desno, oko crkve sv Vida vide se zgrade Isusovačkog Kolegija i Seminara, oko 1880., klik ). U prvo vrijeme se nalazila u "Sokol Kuli" koju im je darovao grad. U samom početku gimnaziju je pohađalo 150 đaka iz Rijeke, Primorja, Istre, jadranskih otoka, pa čak i iz Kranjske, iako su imali bližu gimnaziju u Ljubljani i Trstu. Iste godine isusovci su podigli i tri drvena križa na vrhu brijega Goljak, koji se otada naziva Kalvarija. Godine 1638. počeli su graditi crkvu sv, Vida, godine 1648. internat, godine 1670. gimnazijsku zgradu, a 1695. kolegij (redovničku kuću). Do današnjeg zvonika sv. Vida bila je smještena gimnazija, do njekolegij (kasnije trgovačka škola, a zatim neke druge škole), do kolegija internat ili konvikat. U tom konviktu bila je do vremena sloma Ugarske smještena madžarska gimnazija. U Dubrovniku je kolegij osnovan tek 1658. iako je grad tražio osnivanje već 1555. Godine 1726. Isusovci su u Rijeci osnovali i filozofski fakultet, a 1728. teološki fakultet sa 28 slušača, a prvi mu je profesor bio O. Franjo Obermayer. "Ratio atque Institutio Studiorum Societatis Jesu" temeljni je dokument o ustroju isusovačkog obrazovnog sustava koji propisuje osnivanje knjižnice za potrebe profesora i studenata. Knjige isusovačke knjižnice temelj su fonda Sveučilišne knjižnice Rijeka. Sve knjige koje su bile u posjedu isusovačkog kolegija imaju na naslovnoj stranici zapis "Collegij. Soc. Jesu Fluminensis Catal. Inscriptus" ili "Collegij Soc. Jesu Tegestini Catal. inscriptus" uz koji je dodana godina. Isusovačka latinska škola ili gimnazija imale su pet razreda koji su se u početku nazivali: classis infima, media, suprema gramaticae, humanitatis, rethoricae, a kasnije: principiste, grammatiste, syntaxiste, poetici, retorici. Nastavni jezik bio je latinski, a u višim razredima uopće se nije smjelo služiti materinskim jezikom. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, Također: Prva riječka hrvatska gimnazija, Povijest, Također: Matica hrvatska, Juraj Lokmer: Bez novca za nabavu knjiga, Također: Više autora: GIMNAZIJSKO OBRAZOVANJE HRVATA U ORGANIZACIJI CRKVENIH REDOVA TIJEKOM 16. I 17. STOLJE ĆA)
1627. Nastavnici u Kolegiju su uglavnom bili stranog porijekla, nastavni jezik bio je latinski uz talijanski kao pomoćni jezik, dok su učenici pretežno bili hrvatska djeca koja su znala govoriti samo hrvatskim jezikom. Možemo zaključiti kako ova gimnazija predstavlja prvo mjesto provođenja denacionalizacije u riječkom školstvu. Na hrvatski se jezik već tada u gimnaziji gledalo kao na "barbarski" jezik, te se u tom duhu nastojalo poučavati djecu. (Izvor: Viktor CAR EMIN, "Osvrt na protuhrvatsku djelatnost isusovaca u Rijeci", u Rijeka: geografija, etnologija, ekonomija, saobraćaj, povijest, kultura, ur. Jakša RAVLIĆ, Zagreb: Matica Hrvatska, 1953., str. 519.)
1628. Isusovci u sklopu kolegija osnivaju i knjižnicu. Knjižnica je u Rijeci djelovala daljnjih 146 godina, a od 1633. dobiva karakter visokoškolske knjižnice.
1628. članovi riječke Družbe Isusove ustanovljuju svoje školsko kazalište na latinskom i talijanskom jeziku. Polaznici riječke Isusovačke gimnazije priređivali su različite priredbe (declamationes) i glume (actiones). U zgradi isusovačke gimnazije je priređeno prostrano i visko gledalište (theatrum) gdje su đaci priređivali događanja dva puta godišnje po instrukcijama svojih profesora. (M. Vanino, Isusovci i hrvatski narod II, knjiga I., Zagreb 1987, strana 275.) Repertoar priredbi je bio raznolik, od igrokaza sa prikazima iz Biblije i života svetaca, raznih alegorijskih priredbi, pa do tragedija pisanih po legendama grčkih bogova i veselih talijanskih komedija. Osim u gimnazijskoj dvorani, priredbe su izvođene i na javnim mjestima, a najčešće na trgu svetog Vida. Već 1629., kada je izvedena i prva predstava gimnazijalaca "Sveti Bernardin iz Siene", uz predstavu je izdana i prigodna publikacija, knjižica (slika desno), koja je štampana u Trstu za "izvedbu na dan svetog Ivana Krstitelja u izvedbi učene mladeži Družbe Isusove u Rijeci svetog Vida", s posvetom senjskom biskupu I. K. Agatiću nazočnom prigodom izvođenja ovog scenskog životopisa". Ujedno je to i nastariji sačuvani tekst Isusovačkog kazališta u Hrvatskoj.
1628. Kapetan S. della Rovere podigao dvorsku kapelu sv. Stjepana unutar Kaštela. Iste godine carski zastupnik u Rijeci Karlo Wassermann sa suprugom izgradio kapelu sv. Karla na Trsatskim stubama.
1629. U Rijeci počinje raditi Isusovačko kazalište, prethodnica profesionalnih kazališta. Prvi javni prikaz izveden je 1629. godine, i to u nazočnosti biskupa Senjsko-modruške biskupije Ivana Krstitelja Agatića. Bila je to predstava "San Bernardino di Siena", čiji je tekst, prema do danas poznatim izvorima, najstariji sačuvan tekst jedne isusovačke predstave izvedene u hrvatskim kazalištima. Danas se kratak prikaz drame "San Bernardino di Siena" čuva u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu. Isusovačke se predstave izvode nekoliko puta godišnje, najčešće krajem jeseni, na završetku školske godine u Kolovozu te 31. Srpnja na dan Sv. Ignacija, osnivača reda. Predstave se izvode u prostorima kolegija, ali i na javnim mjestima, osobito na trgu ispred crkve Sv. Vida, i najčešće su na latinskom, službenom jeziku svih isusovačkih škola. Tek kasnije izvode se i tekstovi na talijanskom, pa i na hrvatskom.
1629. 05. Ožujka veliki požar tokom noći uništio Franjevački samostan na Trsatu skupa s knjižnicom i arhivom. Crkva Gospe Trsatske i crkvena oprema ostale su sačuvane. Istarski svećenik, trsatski gvardijan i provincijal Franjo Glavinić je nakon katastrofalnog požara govorio o osnivanju samostana. Glavinić do u pojedinosti opisuje požar, pa o posljedicama kaže: "Franjevačka provincija, najviše je oštećena uništenjem biblioteke i arhiva. Biblioteka je bila poznata i količinom i kakvoćom knjiga. I patri iz Bosne i oni iz Hrvatske, bježeći pred Turcima, sa sobom su na Trsat donosili odasvud knjige i dokumente da ih ondje osiguraju pred turskom najezdom. I ja sam mnoge knjige donio iz Španjolske kada sam ondje godine 1626. bio na generalnom kapitalu". Bilo je u toj nesreći i sreće: spašena je — kako kaže Glavinić — crkva, a došlo je do izgradnje novog, boljeg samostana. Obnovu samostana započeo je fra Mihael Kumar, kasniji pomoćni biskup u Ljubljani. Glavinić poduzima dugotrajnu obnovu cijelog kompleksa koja traje do 1691. (Izvor: rijeka.hr, KRATKA POVIJEST TRSATA, Također: FRANJO GLAVINIĆ: Historia Tersattana, str:288. i 289., Također: Wikipedia, Crkva Gospe Trsatske)
1630. Car Ferdinand II. potvrdio isusovačkoj gimnaziji u Rijeci pravila i beneficije koje su uživala sveučilišta i akademije u ostalim austrijskim nasljednim zemljama.
1630. i 1635. u Rijeci je podignuto davanje na vino. Razlog su bili povećani troškovi održavanja gradskih zidina. Novo davanje je nazvano "Nuova Imposta" i morali su je plaćati svi, uključujući i kler.
1630. 11. Travnja u sklopu isusovačkog kolegija otvorena je latinska gimnazija. (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie Per la Storia della Liburnica Citta di Fiume, scritte dal Fiumano, Volume III., Stabilimento Tipo-litografìco Fiumano di Emidio Mohovich 1896., str.206)
1630.-1642. na Trsatu djeluju švicarski slikar franjevac Serafin Schön (Menzingen, Švicarska, ? – Trsat, 24. Kolovoza 1642). Svoja najvrijednija likovna ostvarenja stvorio kao franjevac u svetištu Majke Božje Trsatske. U klaustru samostana oslikao Marijin život u 32 freskoslike, a u samostanskoj blagovaonici "Večeru Svete Obitelji", dok je u crkvi naslikao oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole i Gospe Loretske (danas u samostanu). (Izvor: PROLEKSIS ENCIKLOPEDIJA, Schön, Serafin, Također: Nina Kudiš, NOVOSTI O SLIKARSTVU SERAFINA SCHONA, PERISTIL 40 — 1997, Također: Hrvatska enciklopedija, Schön, Serafin)
1631. 19. Ožujka nadvojvoda Ferdinand izdaje knezu Eggenbergu punomoć za primanje čina podaničke vjernosti grada Rijeke. 14. Kolovoza 1651. Ferdinand IV. izdaje diplomu kojom poziva grad da se spremi na čin podaničke vjernosti njemu, označenom nasljedniku Ferdinanda III. Pergamene na njemačkom jeziku čuvaju se u DAR-u. (Izvor: INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, Magistrat Rijeka 1427. — 1776. god., Statuti, diplome, privilegiji i zapisnici nekih sjednica)
1632. Na Fiumari podignut je prvi most, koji se radi prolaska brodica mogao podizati. Raniji promet se je odvijao skelom.
1632. godine na Isusovačkom kolegiju počinje se predavati moralna teologija, što uz postojanje vlastite knjižnice obilježava početak visokoga školstva u Rijeci.
1633. 10. Ožujka Njegovo Veličanstvo Ferdinand II poveljom potvrđuje svoju odluku od 1625., kojom se odriče polovice desetine Rijeke i gradskog područja sa odlukom da se isusovcima povjeri obrazovanje u Rijeci. (Izvor: Stručni rad, Maja Vehovec: LOVRO GRISOGONO - OSNIVAČ I PRVI REKTOR ISUSOVAČKOG KOLEGIJA U RIJECI)
1633. 31. Lipnja u jednoj je diplomi Ferdinanda II. spomenut vestibul stare crkvice svetog Vida koja se je nalazila nešto niže od današnje nove crkve svetog Vida. Pošto je Sveti Vid bio zaštitnik grada, ta je crkvica imala veliko značenje u narodu, što se može vidjeti iz dokumenta iz 27. Travnja 1634. kada je grad postavio isusovcima neke uvjete prije rušenja te crkve.
1633. 31. Srpnja Ferdinand II izdaje povelju o osnivanju riječkog isusovačkog kolegija, koju je kasnije potvrdio i njegov nasljednik Ferdinand III. i kojom potvrđuje sva ranija darovanja i priznaje sloboštine "...i sve i pojedine prerogative naše akademije i sveučilišta u Gracu, Beču i drugdje...". Time učenici Isusovačkog kolegija dobivaju građanska prava i povlastice koje su imali članovi akademije ili sveučilišta u Grazu, Beču i drugdje u Europi. Po tim ovlastma riječkoj gimnaziji je bilo dopušteno da se razvije u sveučilište. Sveučilište i akademija postaju posebna pravno zaštićena jedinica u gradu, s izričitim sudskim izuzećem od redovnog gradskog sudišta. Time je Riječkiisusovački kolegij dobio građanska prava i povlastice koje su imali članovi drugih akademija i sveučilišta u Srednjoj Europi, poput onih u Grazu ili Beču. Tu je povelju kasnije potvrdio i njegov nasljednik Ferdinand III. Povelja je pisanalatinskim jezikom na trideset i sedam listova pergamene i ovjerena vlastoručnim potpisima vladara. Takvi su uvjeti omogućili da se riječki isusovački kolegij razvije u sveučilište, što se i dogodilo 1726. Taj su studij osim Riječana pohađali i mnogi studenti iz Istre, Dalmacije i Kranjske, dok su predavači uglavnom bili talijanskog ili njemačkog podrijetla. (Izvor: Matica hrvatska, Juraj Lokmer: Bez novca za nabavu knjiga, Također: Vanda Ekl: Živa baština: studije i eseji, Izdavački centar Rijeka, 1994, str 202, Također: UNIRI, Od Početaka...)
1633. knjižnica isusovačkog kolegija dobiva status visokoškolske knjižnice, budući da isusovačka škola filozofije i moralne teologije te godine dobiva određena prava europskih sveučilišta. Danas je u Sveučilišnoj knjižnici Rijeka sačuvano oko 1.300 knjiga riječkog kolegija, što je izuzetna rijetkost, budući da su nakon ukinuća isusovačkog reda 1773. godine isusovačke knjižnice preseljavane iz mjesta u kojima su djelovale, a njihovi su se dijelovi spajali s fondovima drugih knjižnica.
1634. 12. Siječnja? (po nekim izvorima 29. Rujna 1630.) grofica Ursula Thonhausen (Slika Ljevo) zavještala je Isusovcima za uzdržavanje cijelu Kastavsku gospoštiju s gradovima Kastvom, Mošćenicama i Veprincem, kojom su oni tek od 14. Srpnja 1637. upravljali kao lenski gospodari, i namještali svoje kapetane. Prema darovnici, grofica je također za izgradnju Crkve Sv. Vida dala 10.000 fiorina. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, Također: Kasav, MOJ ZAVIČAJ, NOVI VIJEK)
1634. Isusovci, zbog podzemnih voda, odbacuju projekat gradnje nove crkve između Sokol kule i Via dell Fosso (današnja ulica Ante Starčevića). Grad im poklanja zemljište kraj gornjih vrata za gradnju nove crkve. Uvjet za dobivanje terena, postavljen od gradskih vlasti je bio:
- da se i nova crkva zove crkva Svetog Vida
- da bude otvorena za službu narodu, a posebno na proslavama dana Svetog Vida
- da se na službama pjeva Ave Marija
- da zvono ostane slobodno i da se može slobodno upotrebljavati u slučaju napada na grad, požara, ili smrti.
Taj zahtjev grada potvrđen je dokumentom od 27. Travnja 1634. Dok nova crkva ne bude izgrađena koristiti mogu staru crkvicu Svetog Vida koja se je tu nalazila.
1634. 06. Ožujka u oporuci popa Mate Drnjevića spominje se crkva koja je postojala na području Crekvine u Kastvu, a potvrdu o njezinom postojanju daje i riječki isusovački Kolegij 17. ožujka 1641. godine prilikom kupoprodaje pekarnice i jedne kuće u blizini te crkve. Nova crkva sv. Marije ili Crekvina na Crekvini najvjerovatnije i izgrađena, iako to ne možemo s punom pouzdanošću tvrditi, nakon 1769. kad je pulski biskup, koji tada ima crkvenu ingerenciju nad ovim krajem, dozvolio da se, na molbu kastavskog svećenstva i puka, ovdje gradi crkva. (Izvor: Župa Svete Jelene Križarice, Crekvina, Također: RI PRSTEN, Crekvina i prokletstvo stare udovice)
1635. Ferdinand II. izdaje uredbu, kojom je odredio da rektoru isusovačkog kolegija u Judenburgu (Štajerska), tadašnjem feudalnom gospodaru Kastavske gospoštije, pripada vlasništvo nad osobama i stvarima na njezinom području. Tom je uredbom Ferdinand izričito ukinuo zakone koji su važili na tom području. Ali propisi uredbe se uglavnom nisu primjenjivali na području Kastavske gospoštije jer su naišli na ogorčen otpor stanovništva, naročito u općini Kastav. A i približavalo se vrijeme kada su isusovci iz Judenburga morali predati gospoštiju novom feudalnom gospodaru, isusovačkom kolegiju u Rijeci, pa stoga i nisu imali jako interesa zaoštravati odnose sa Kastavcima, Veprinčanima i Mošćeničanima i to u korist budućeg gospodara. Riječki su isusovci preuzeli to područje 1637.

Čudotvorno raspelo nalazi se danas u crkvi Svetog Vida

1635. 27. Kolovoza Isusovci vraćaju gradu samostan Svetog Franje i crkvicu Sveta Tri Kralja koja su im bila dana na upotrebu, a 21. Listopada 1635. u vlasništvo im prelazi stara crkvica Svetog Vida. Ta je crkvica tu postojala još od antičkih vremena i nezna se godina kada je sagrađena. Ne postoje niti podaci o obliku te crkvice, jedino se zna da je imala vestibul i zvono. Kakva je to bila srednjevjekovna crkva sv. Vida u gradu Rijeci doznajemo po najstarijim slikama grada iz XVI. stoljeća. Tada je sv. Vid bila još malena, jednobrodna crkvica s polukružnom apsidom iza oltara i prizidanim trijemom pred crkvom. U njoj su riječki kapetani, namjesnici feudalnih zemaljskih gospodara, svečano polagali zakletvu na dan kada bi u Rijeci stupali u službu. Ne znamo kako je crkva sv. Vida bila iznutra uređena, ali pouzdano se zna što se nalazilo pod krovom njezina trijema. P. Bauzer, 1638 rektor isusovačkog kolegija, bio je prisutan kada je položen kamen temeljac nove crkve, i vidio je staru crkvu, kaže u svojim povjesnim spisima da je u vestibulu (stare) crkvice Svetog Vida bilo smješteno Čudotvorno Raspelo (Slika ljevo). On kaže u istim spisima da je crkvica postojala već 1296. Čak je i u jednoj diplomi Ferdinanda II iz 31. Lipnja 1633. spomenut vestibul crkvice. Pošto je Sveti Vid bio zaštitnik grada, ta je crkvica imala veliko značenje u narodu, što se može vidjeti iz dokumenta iz 27. Travnja 1634. kada je grad postavio isusovcima neke uvjete prije rušenja crkve. (Izvor: Fluminensia.org, Goran Moravček: Sveti Rok u Starom gradu, 16. 08. 2012, Također: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1635. 21. Listopada Isusovci dobivaju od grada Rijeke u vlasništvo staru crkvicu sv. Vida. Ta je crkvica tu postojala još od antičkih vremena i nezna se godina kada je sagrađena. Od svog dolaska u grad 10. Listopada 1627. oni su koristili crkvu sv. Roka, u kojoj su bili od kada im je gradsko Vijeće privremeno ustupilo tu crkvu 02. Listopada 1627. godine. (Izvor: Fluminensia.org, Goran Moravček: Sveti Rok u Starom gradu, 16. 08. 2012, Također: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1636. 13. Veljače gradska komisija dala pozitivno mišljenje o lokaciji za gradnju isusovačke crkve. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1636. Dovršena gradnja isusovačkoga kolegija. To je bila građevina na dva kata s trideset soba, ručaonicom i svim ostalim potrebnim prostorijama. Grofica Ursula Thonhausen je dodala daljnjih 30.000 fiorina za izgradnju seminara i zakladu za stipendije pa je izgradnja započela 1646.

U Kamen temeljac nove crkve svetog Vida uklesano je sljedeće:

D.O.M.
JESU CHRISTO CRUCIFIXO
B. MARIAE SEMPER VIRGINI
SS. VITO MODESTO ET CRESCENTIAE
ANNO D. 1368 DIE 15 JUNII
----------:-----------
URSULA COMES A THONHAUSEN
NATA BARO DE HOLNEG COLEGII SOC. JESU
FUNDATRIX
CONFERENTE PLURIMUM AUGUSTAE MEMORIAE
FERDINANDO II
ADJUVANTE MAGN. COMUNITATE FLUMINIS
JUDICIBUS ANT. MARCHESETTI ET ANT. SUDENICH
----------:-----------
RECTORE P. MARTINO BAUZER
P. LEONARDUS BEGNUS
BARTHOLOM. WINTERLAITER
FRANC. OLIVERI TAGLIAPIETRA
(Bogu dobrom i svevišnjem, Blaženoj Mariji vazda
Djevici, svetima Vidu, Modestu i Krescenciji, godine
Gospodnje 1638. dne 15. lipnja: Za vladanja pape
Urbana V111, rimskoga cara Ferdinanda III., biskupa
posvetitelja Julija Saracena u prisutnosti cesarskog
zastupnika Stefana della Rovere, baruna i kapetana;
grofica Ursula Thonhausen, rođena barunica de
Hollneg, utemeljiteljica kolegija Družbe Isusove, uz
obilan prinos Ferdinanda II. uzvišene uspomene, uz
pomoć poglavite općine Rijeke, za gradskih sudaca
Jurja Marchesettia i Arztuna Sudenića, za rektora
o. Marthza Baučera, o. Leonarda Bagna, Bartol
Winterlaiter, Frallcesco Olivieri klesar.)

U kamen je ugrađen i srebrni medaljon, donacija imperatora
Ferdinanda III. Ona je jedna od posljednjih iz skupine medalja
nastalih u doba protureformacije pod umjetničkim utjecajem
G. P. de Pomisa.
Na jednoj je strani medalje lik Ferdinanda Il. i latinski natpis:

FERDINAND. II ROM. IMP.
AUGUSTAE PATRIS MEMORIAE ACTIS STABILITIS
TEMPLO SOCIETATIS JESU FLUMP
RIM. LAP. POS. ANNO DOMINI MDCXXXVIII
IMPERI SUI II
(Bogu dobrom i svevišnjem posvetio Ferdinand II., car rimski,
utemeljitelj riječkoga kolegija Družbe Isusove
povećanom riječkom desetinom, prihodom Kastva,
po moću za gradnju, obilnim povlasticama.)

Na drugoj je strani latinski natpis i lik Ferdinanda III:

FERDINAND II ROM. IMP.
COLLEGII SOC. JESU FUNDAT.
AUCT. DECIMIS FLUMINEN.
VECTIGALIBUS CASTUAE OPE FABRICAE
AMPLISS. PRIVILEGIIS
D.O.M. SANXERAT
(Ferdinand III., car rimski, nakon što je učvršćeno djelo
njegova oca uzvišene uspomene, položio je prvi kamen
riječkoga hrama Družbe Isusove godine Gospodinove
1638, vladanja svoga druge.)

1637. riječki isusovci preuzimaju Kastavsku gospoštiju koju im je grofica Ursula Thonhausen zavještala 12. Siječnja 1634. (po nekim izvorima 29. Rujna 1630.). (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume, knjiga druga, str.243)
1637. 14. Srpnja Grad Rijeka privremeno dodjeljuje isusovcima crkvu Sv. Roka, u kojoj se nakon rušenja stare crkve Sv. Vida i tijekom građenja nove, trebalo čuvati čudotvorno Raspeće. Isusovci ruše staru crkvicu Svetog Vida i odlučuju da će koristiti crkvu Svetog Roka dok nova ne bude gotova. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1637. Počeli pripremni radovi na podizanju crkve sv. Vida na mjestu gdje se nalazi starija istoimena crkvica. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, Također: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume, knjiga druga)
1638. 19. Travnja Stara crkvica Svetog Vida je srušena, a Čudotvorno Raspelo je istog dana, u procesiji, privremeno preneseno u crkvu Svetog Roka gdje ostaje do 15. Lipnja 1659. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1638. 10. Svibnja presudom od toga datuma Frankopani su definitivno izgubili Trsat koji se više ne pojavljuje niti u darovnicama i ostavštini Stjepana Frankopana Ozaljskog sredinom 16. stoljeća. Vrijedan je spomena i pokušaj Petra Zrinskoga koji je silom pokušao prisvojiti bar dio trsatskog posjeda, neke livade, vinograde i mlin u Martinšćici, protiv čega je oštro reagirao kralj Ferdinand (cf. Acta conf. II. 12, 199, 258.). Trsatski posjed i kaštel uzalud je nastojao steći Nikola Frankopan Tržački, boreći se za njega između 1634. i 1639. godine. (Izvor: Forum Croinfo.net, Kronologija Trsata by Kobler, autor: Kobler)
1638. 15. Lipnja, na dan kada se slavi Dan Svetog Vida postavljen je kamen temeljac i graditelj Francesco Olivieri započinje gradnju crkve Sv. Vida (slika desno) po projektu isusovca Giacoma Briana (časni brat Jakov Brianni)( Modena, Italija, oko 1589. - Busseto, Italija Listopad 1649). Giacomo Brian je također izradio projekt i za kolegijsku zgradu, a projektirao je i monumentalnu baziliku u Kastvu koja nikad nije dovršena (Crekvina). Od njega potječe i nacrt za crkvu isusovačkog Kolegija u Trstu. Riječka crkva svetog Vida je jedina kružna sakralna građevina na širem području Primorja. Voditelj radova bio je Francesco Olivieri. Projekt je kasnije znatno izmjenjen i crkva je s prekidima građena do 1744. godine. Za gradnju pilastara Isusovce je zanimao kamen s mrljama pa se je Olivieri odlučio za kamenolom Sv. Martina iz kojega je za sebe vadio kamen. Njeni mramorni oltari doprinose tome da je Rijeka grad s najviše mramornih baroknih oltara na istočnoj obali Jadrana, više od Dubrovnika, Zadra ili Splita. U temelje crkve položena je medalja koju je darovao Ferdinand III, a bila je iskovana u carskoj kovnici u Sanct Veitu u Koruškoj. Ona je jedna od posljednjih iz skupine medalja nastalih u doba protureformacije pod umjetničkim utjecajem G. P. de Pomisa. (Izvor: wikipedia>Katedrala sv. Vida u Rijeci, Također: katedrala-rijeka.eu, Katedrala svetog Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, Također: SVEUČILIŠTE U RIJECI, FILOZOFSKI FAKULTET, Odsjek za povijest umjetnosti, Završni rad, Ana Žarković: Profana arhitektura u Rijeci 17. i 18. stoljeća, str:9)
1638. umire Stefano della Rovere (?, druga polovica XVI. st. – Rijeka, 1638.), od 1608. do 1638. godine bio je carski kapetan u Rijeci. Godine 1609. dopustio je trgovinu s uskocima, a 1624. dao na Trsatu sagraditi kapelu sv. Ane i obiteljsku grobnicu. Za njegove uprave bio je obnovljen riječki kaštel, 1627. je počela je raditi isusovačka gimnazija i obnovljen je trsatski samostan. Godine 1628. dao je sagraditi dvorsku kapelu svetog Stjepana unutar kaštela. Ostavio je za sobom mnogo pisanih povjesnih dokaza o životu, zakonima i običajima riječkog kraja koji su nepresušni izvor saznanja.
1639. Nakon požara obnovljen gradski toranj i povećana gradska vrata, ali visina se i izgled tornja ne mijenjaju. To je bila i prva obnova tornja.
1640. Dovršena gradnja drugog mosta preko Rječine, nakon što je prvi, izgrađen sredstvima kapetana Gašpara Knežića 1601. godine odnjela bujica. Kako tvrde gradske knjige, na mostu se je počelo raditi oko 1632. Izgleda, ali nigdje nije nađen točan podatak, da se je dio mosta otvarao da bi se omogučio prolazak brodovima sa jarbolima (drugi izvori tvrde da jeprvi pomični most sagrađen tek 1753.). Izgradnju su financirali Franjevci trsatskog samostana sa uplatom od 200 forinti, uz pomoć državne blagajne. Franjevci su se obavezali uplaćivati i godišnju ratu od 20 forinti za održavanje mosta. Do tada se je za Prvi most preko Rječine prelazak Rječine koristila barža. Prelazak preko mosta se je naplačivao po istoj cijeni po kojoj se je do tada naplačivala barža, i čak je i ime mostarine bilo "dazio di traghetto" vjerovatno jer je ime bilo udomačeno u narodu. Građani Rijeke bili su izuzeti od mostarine. Sa obje strane mosta su podignute i kuće za naplatu mostarine s krčmama za osvježenje putnika. Jedna od tih kuća na Sušačkoj strani mosta je zabilježena na karti iz tog vremena kao "Hosteria dove allogiano Scochi - Krčma gdje odsjedaju Uskoci" (na slici ljevo slika prvog drvenog mosta na slici G. Genove iz 1671., dio veće slike). Most se nalazio nešto južnije od današnjeg hotela Kontinental. 1677 prestaje se naplačivati mostarina za prelazak ljudi, a nastavlja se plačati za životinje i kola. 1715 most je obnovljen. (Izvor: Igor Žic: Mostovi na Rječini, Žmigavac, Dodatak Novog Lista, Broj 31, Svibanj 2009.)
1640. 24. Travnja vinodolske gospoštije poslale delegate koji su se sastali u Triblju da raspravljaju o vinodolskom zakonu. Iz svake općine došlo je po četvero izaslanika; 1 svećenik, i tri laika. (Izvor: Andrija Rački: Prilozi k povijesti grada Sušaka (reprint), Izdavački centar Rijeka, 1991)
1640. 26. Travnja Donesen je novi Trsatski statut koji je vrijedio i kroz cijelo 18. stoljeće. (Statuto di Tersatto fatto novamente sotto li 24 Aprile 1640) Povod su bile oštre razmirice među trsatskim pučanstvom i Stefanom della Rovere, riječkim kapetanom koji je upravljao Trsatom. Tekst Trsatskoga statuta, ali i ostalih tekstova koji su dio Trsatskoga zbornika ima odlike čakavski stiliziranoga književnog jezika. (Izvor: wikipedia, Dodatak: Popis srednjovjekovnih statuta hrvatskih gradova, Također: FLUMINENSIA, Darja Šupljika: PRILOG LEKSIČKOJ ANALIZI TRSATSKOGA STATUTA)
1640. Trsatski kapetan i član gradskog vijeća Rijeke Francesco Cinesich oporučno ostavlja Rijeci svoja dobra u Munama i golemo bogatstvo, ali pod uvjetom da se iskoriste za gradnju Benediktinskog samostana u Rijeci. Rijeka preuzima dobra i uz pomoć dva savjetnika započinje projekt za gradnju samostana uz crkvu Svetog Roka.
1640. Na Trsatu dovršen dio Franjevačkoga samostana, u kojem je refektorij za koji fra Serafin Schön dovršava sliku "Mistična večera Svete obitelji". Riječki barokni slikar Ivan Franjo Gladić naslikao palu na oltaru sv. Petra "Predaja ključeva sv. Petru" u zbornoj crkvi Uznesenja Marijina. (Izvor: Biblioteka TURIZAM I BAŠTINA, Mato Njavro: MARIJIN TRSAT, PRINTERA, Zagreb, 2009, Također: Trsat – kratka povijest)
1641. 28. Svibnja u Ljubljani je rođen Johann Weikhard von Valvasor (Janez Vajkard Valvasor) ( Ljubljana, 28. Svibnja 1641. - Krško, 19. Rujna 1693.), (slika desno) kranjski plemić, slovenski geograf, polihistor, povjesničar, topograf, etnograf, kartograf, crtač i član Londonskoga kraljevskoga društva za unaprjeđenje prirodnih znanosti, prijatelj brojnih učenjaka svojega vremena. Potječe iz plemićke obitelji koja je u XVI. st. došla u Kranjsku iz Bergama (Italija). U njegovom djelu "Slava vojvodine Kranjske" (Die Ehre deß Herzogthums Crain), objavljenoj u Nürnbergu 1689. godine, uz opis Rijeke i Trsata s kraja 17. stoljeća objavljen je i grafički prikaz grada (slika ljevo), koji je potpisao graver Andreas Trost. Slika je naslovljena "Statt S. Veith am pflaum, oder vulgo fiume oder reka". Glavna djela: "Topografija sadašnje Vojvodine Kranjske" ("Topographia ducatus Carnioliae modernae", 1679), "Cjelovita topografija staroga i sadašnjega Nadvojvodstva Koruške" ("Topographia Archiducatus Carinthiae antiquae et modernae completa", 1681) i "Slava Vojvodine Kranjske" ("Die Ehre des Herzogthums Crain", 1689). U njegovim su djelima grafički i povijesno obrađeni i pojedini hrvatski gradovi.(Izvor: Wikipedia, Janez Vajkard Valvasor, Također: Hrvatska Enciklopedija, Valvasor, Johann Weichard, Također: Fluminensia, Goran Moravček: Rijeka u očima Valvasora, Također: NACIONALNA I SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U ZAGREBU, Iconotheca Valvasoriana – faksimilno izdanje Valvasorove grafičke zbirke s posebnim osvrtom na alegorijske prikaze, Također: Slovenski biografski leksikon, Valvasor, Janez Vajkard, baron)
1642. 18. Srpnja Petar IV. Zrinski daje sastaviti novi urbar za Grobnik, kojim uređuje odnose u gospoštiji. (Izvor: IZMEĐU LAVA I ORLA, Srednjovjekovni gradovi, kašteli i kule Istre i Hrvatskog primorja i njihovi gospodari)
1642. U Urbaru grada Grobnika sastavljenom 1642. godine stoji, između ostalog i slijedeći propis: "U Ričini nijedan ne smi lovit ribe, pod penu od 25 dukata, budući ova ribarija je začuvana samo za gospodu".
1642. 18. Srpnja sačinjen je Ugovor kneza Petra Zrinskog s ovdašnjim grobničkim pukom o plaćanjima i podavanjima što ih treba svake godine puk davati gospoštiji. Ugovor počinje sa tekstom:"Mi Petar, trajni knez Zrinski, posteljnik presvetog carsko-kraljevskog veličanstva kao i nasljedni kapetan posade Legrada i tako dalje objavljujemo onima kojih se tiče na koji smo se način sporazumjeli s našim grobničkim podložnicima. (...)" (Izvor: Grobnički dondolaši, Povijest i legende)
1642. 24. Kolovoza na trsatskom svetilištu umire fra Serafin Schön (Menzingen, ? – Trsat, 24. Kolovoza 1642.), slikar franjevac porjeklom iz Menzingena u Švicarskoj (slika desno). U trsatski samostan dolazi 1630. kao već izučen i formiran slikar i tu je ostao 10 godina. Od djela koja su sačuvana u najranije možemo ubrojiti tri oltarne pale u crkvi Gospe trsatske. To su ulja na platnu koja kao centralne likove prikazuju sv. Mihovila, sv. Nikolu sa zagovornicima i sv. Katarinu. Sva tri djela su signirana a nastala su između 1630. i 1632. Također tu je i zahtjevno oslikavanje samostanskog klaustra na Trsatu gdje u tridesetak slika prikazuje scene iz života Marije i Isusa. Poznato nam je da je Schön oslikao barem jednu kapelicu uz trsatske stube. Ukoliko je datum smrti Serafina Schöna točan, 1640. naslikana "Mistična večera Svete Obitelji" predstavlja ne samo njegovo najzrelije i najbolje djelo već i njegovo, koliko nam je poznato, zadnje djelo. Radi se o ulju na platnu dimenzija 790x210 cm, koje krasi refektorij trsatskog samostana. (Izvor: "Libra", časopis Hrvatskog kulturnog kluba u Švicarskoj, Edo Tijan: Schon Searfin (oko 1605 - 1642) franjevac, Također: Novi List, Mirjana Grce: Trsatsko svetište: Isusova smrt i uskrsnuće na 32 freske Serafina Schöna, Također: Hrvatska Enciklopedija, Schön, Serafin)
1644. 01. Kolovoza biskup senjsko - modruški biskup Pietro Mariani šalje pismo riječkim sucima rektorima i poziva ih na Trsat na proslavu i posvećenje temelja nove crkve koje se treba održati 24. Kolovoza iste godine. (Izvor: FRANJO GLAVINIĆ: Historia Tersattana)
24. Kolovoza. Počinje generalna obnova i proširenje crkve Gospe Trsatske, koja traje do 1652. Postavljeni i posvećeni temelji za novu franjevačku crkvu i obnovu u okviru samostana na Trsatu, koju posvećuje senjsko-modruški biskup Petar Mariani. U crkvi podignut mramorni oltar sv. Katarine, te sagrađeno pjevalište i kor unutar crkve. Radovi traju do 1651. U to je vrijeme Franjo Glavinić bio gvardijanom, i to po drugi put. To saznajemo i iz lista Vuka Frankopana Glaviniću od 30. Ožujka 1644. Gvardijanom ga oslovljava i hrvatski ban Nikola Frankopan u svom listu senjskom biskupu Petru Marianiju, 3. Kolovoza 1644. Za to svjedoče i pisma Gašpara Frankopana od 29. Rujna 1645, od 9. Svibnja 1647. i od 16. Kolovoza 1647. To utvrđuju i listovi Vuka Krste Frankopana od 5. Travnja 1648., od 4. Srpnja 1648. i od 26. Rujna 1648. Za godinu 1649. i 1650. ne postoje pismeneh potvrde o tome da je Glavinić gio Gvardijan, ali je to po redovničkom pravu to sigurno bio jer ga takvim opet naziva knez Vuk Krsto Frankopan u svomu pismu od 1. Veljače 1651., a isto tako i Gašpar Frankopan u pismu od 13. Svibnja 1652. (Izvor: Krešimir FILIĆ: FRANJO GLAVINIĆ, HRVATSKI KULTURNI PREGALAC XVII. STOLJEĆA, str:8, Također: FRANJO GLAVINIĆ: Historia Tersattana, str: 268-269, 276, 277, 284. 285, 288, 289, Također: Wikipedia, Crkva Gospe Trsatske, Također: Svetište majke božje trsatske, SEDAM STOLJEĆA TRSATSKOG SVETIŠTA, Također: Fluminensia, Goran Moravček: Riječki kapetan Stefano della Rovere)
1644. Djelomično je dovršena crkva sv. Vida.
1645. 07. Srpnja Mario (Marin, Marino) Badoer (Venecija, oko 1608 – Venecija, 9. Travnja 1648), biskup pulski, benediktinac Montekasinske kongregacije, preuzima organiziranje i gradnju Benediktinskog samostana, ali još uvijek pod kontrolom riječkih municipala. 17. Srpnja gradska vlast traži od Benediktinki da se, kako traže pravila svetog Benedikta, predstave narodu i da predstave poglavarku samostana i jednu učiteljicu koja će držati nastavu u ženskoj školi. Prvi benediktinski ženski samostan u Rijeci podignut je u Starom gradu uz tadašnju crkvu sv. Roka koja je ušla u njegov sastav (slika ljevo). Premda velikih dimenzija, samostanski kompleks je zbog lošeg građevinskog stanja početkom 20.st. napušten i srušen. Novi Benediktinski samostan izgrađen je 1914. na Podmurvicama prema projektu austrijskog arhitekta Theodora Träxlera i riječkog graditelja Eugenia Celligoia. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, BADOER, Marino, Također: CROSBI, Nana Palinić, Luka Crnjak: Riječki samostan benediktinki - povijest, stanje i prijedlog adaptacije)
1646. 02. Travnja od tog datuma potječe pismo Uršule grofice von Thanhausen rođ. von Hollenegg o namjeri osnivanja sjemeništa sv. Ignacija. Pergamena na njemačkom jeziku čuva se u DAR-u. (Izvor: DAR, INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, V. Razne pergamene)
1646. 04. Travnja Grofica Ursula Thonhausen izdala povelju u Grazu, kojom daruje tri donacije (14.000, 6000 i 10.000 njemačkih fiorina) od ukupno30.000 fiorina za gradnju đačkog internata sv. Ignacija (Seminarium s. Ignatii) u Rijeci u kojem će učenici moći naučiti pravila odjevanja i ponašanja (arte di buoni costumi), znanost, (Scienze) i umjetnost (arti liberali). Iste godine započinje i gradnja seminara. Osim nje donacije su dali i Matteo Modercin, kanonik iz Bakra (2.000 dukata), Lorenzo Zaccaria Kanonik iz Csanada (3.600 fiorina), Sebastioano Glavinich, biskup Senja i Modruše (1.200 fiorina), Giovanni Paolo Domicelli iz Boljuna (3.600 fiorina) i isusovac Antonio Ferriciuoli (2.810.40 fiorina). Tako je do 1670. dovršen cijeli Isusovački kompleks. (Izvor: Radmila Matejčić: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Adamić, Rijeka, 2007)
1746. postavljena ura na zvoniku nove katedrale svetog Vida. Rad je ljubljanskoga glavnog urarskog majstora Baltazara Hoffmanna. Prema dogovoru općine i isusovaca, stara zvona male crkve Sv. Vida trebala su biti prenesena u zvonik nove crkve, da bi mogla zvoniti kad zatreba. Ta su tri zvona najprije smještena na privremeni drveni zvonik, sagrađen 1650. Sadašnji je zvonik na kojemu je i Hofmannova ura, podignut 1727., kada je dovršena i kupola. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1647. namjena Slogin-kule se mijenja i postaje barutana i skladište municije. Napravljena su dvostruka vrata i kamene stube.
1647. u trsatskom svetištu izgrađena Kapela sv. Franje Asiškog. Donirao ju je Matija Rakamarić. Smještena je u uglu Velikog klaustra, uz prolaz koji vodi u dvorište, pred Kapelom zavjetnih darova. Sadašnji barokni oltarski retabl izrađen 1724. godine, djelo je franjevačke, drvorezbarske radionice koja je u to doba djelovala na Trsatu. Središnji reljefni prikaz Stigmatizacije sv. Franje uokviren je bogatim drvorezbarenim okvirom. Za tu je kapelu ciklus Križnog puta naslikao Bakranin Nenad Petronio. (Izvor: Biblioteka Baština Broj 16, Grupa Autora: Marijin Trsat, Monografija, Zagreb, 2011)
1648. u Udinama objavljena knjiga "Historia Tersattana" fra Franje Glavinića. Kako je Glavinić od rane mladosti boravio najvećim dijelom na Trsatu, naravno da se najviše zanimao za tu crkvu isamostan, pa je odlučio napisati trsatsku povijest. To je djelo izašlo tiskom pod naslovom "HISTORIA TERSATTANA Raccolta dalle antiche e moderne Historie, Annali e Traditioni". Djelo se nalazi se u franjevačkoj knjižnici na Trsatu, a i zagrebačka Narodna sveučilišna biblioteka ima dva primjerka pod brojem 35-B.Z.180 i 35-58.241. U franjevačkoj riznici na Trsatu kraj tiskane knjige izložen je i originalni Glavinićev rukopis u velikom formatu koji nosi natpis "HISTORIA TERSATTANA ove si contiene la vera relatione della translatione delta Santa Casa hereditaria della Vergine Gloriosa da Nazareth a Tersatto, e da Tersatto a Loreto, quando, come, perche, e da chi fosse trasportata con alcune piu pertinenti alla Chiesa e Monasterio Tersattano. Raccolta Dall'antiche historie, e moderne, annali e traditioni, per H Molio Reurendo Padre F ran - cesco Glauinich, lstriano, dell’Ordine de Minori Osseruanti di San Francesco, della Provincia Bosna Croatia e Carniola, Padre, Theolo- go, e Predicatore Apostolico etc. Anno del Signore MDCXXXXVI"(slika ljevo). (Izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA, Također: Krešimir FILIĆ: FRANJO GLAVINIĆ, HRVATSKI KULTURNI PREGALAC XVII. STOLJEĆA, str: 10-11)