Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.
Povijest grada Rijeke (1800 - 1825 godina)
1800. 01. Siječnja Sirotinjski zavod se administrativno odvaja od Gradske bolnice i počinje djelovati samostalno.
19. stoljeće početkom, Sušak je brojio tek dvadesetak zgrada, s nešto više od dvjesto stanovnika, no njegov cjelokupni teritorij s Trsatom i Podvežicom,
|
imao je otprilike tisuću stanovnika s ukupno oko dvjesto kuća. (Izvor: MARINA KOPRIVNIKAR: VILA RUŽIĆ – PRIMJER ELITNE STAMBENE IZGRADNJE IZ RAZDOBLJA MEĐURATNOG SUŠAKA)
1800. 16. Ožujka Braća Andrija, Petar, Antun i Fran Barčić prodali su komad svoje šume na desnoj obali Rječine na području zvanom Žakalj, Luki Matkoviću, trsatskomu veleposjedniku da ondje sagradi mlin. Mali mlin u Žaklju uz Rječinu vodio je Gašpar Matković. Nakon nekoliko godina prodao ga je Tršćanima d`Ottaviju Fontani i Marcu Pigazziju koji su 1841. izgradili veliki mlin (Slika ljevo). Radio je u okviru tvrtke "Stabilimento commerciale di farine". Mehanizam novoga mlina bio je napravljen prema američkoj, poslije belgijskoj, tehnologiji i imao je osamnaest kamenih kola. Na strojevima je bilo zaposleno više od stotinu radnika. Nakon što je mlin 1862. izgorio, kupilo ga je društvo "Stabilimento commerciale di farine di Fiume" s Ignacijom Scarpom na čelu. Obnovljen je i povećan, izgrađena je impozantna peteroetažna građevina, 90 m dužine i 25 m visine. Požar u zgradi "Stabilimento commerciale di farina in
Zakalj" ( trgovačko društvo za proizvodnju brašna u Žaklju )
izbio 11. Ožujka 1862. uvečer. Vijest o požaru stigla je do grada
u 22 sata. Godine 1894. mlin pada pod stečaj i prestaje raditi. Na javnoj dražbi nekretnine je kupio Robert Whitehead, vlasnik tvornice torpeda u Rijeci, koji ga je nakon nekog vremena darovao gradu Rijeci.
1800. 28. Lipnja nakon što se u Škrljevu pojavila do tada nepoznata bolest po kojoj je to mesto pokraj Rijeke postalo poznato u cijeloj Europi, riječki protofizik Josip (Giuseppe) Leopold Mašić uputio gradskim vlastima izviješće, sugerirajući da se radi o "endemskom sifilisu", što se kasnije pokazalo kao ispravno i prihvaćeno kao takvo. Bilo je to prvo pismeno izviješće o "škrljevskoj bolesti" koja će kasnije poslužiti kao tema za dizertacije u Padovi (Santes, de Moulon, Rizzi), Beču (Melzer). Kasnije je Giovanni Battista Cambieri (1754- 1838), nakon što je dobio službeno odobrenje, počeo eksperimentirati i raditi na postupcima sprečavanja širenja bolesti. (Izvor: Amir Muzur, Ante Škrobonja: Korijeni riječke medicinske misli i tradicije i okolnosti osnivanja Medicinskog fakulteta u Rijeci, Također: Juraj Kučić: Prilozi za povijest riječke kardiologije i interne medicine )
1800. 12. Prosinca Antun Gnamb, arhitekt koji je stavio je neizbrisiv trag u urbanoj strukturi grada, dobiva zaduženje da izvede nacrt i troškovnik za obnovu kupole Gradskog tornja. Inače, Anton Gnamb je stigao u Rijeku tek 1773. i neumorno radio sve do svoje smrti 1806. Bio je autor projekta stare Guvernerove palače na današnjem Jadranskom trgu, obnove kupole gradskog tornja, ali i brojnih gradskih kuća. (Izvor: Ervin Dubrović: "Izgradnja Rijeke, Adamićevo kazalište i inžinjerske ambicije", objavljeno u: "Adamićevo doba", Rijeka, 2005., Također: Pjer Orlić : Pogled na grad iliti Veduta della Cittá)
1801. Druga veća obnova Gradskog tornja, ovaj put po projektu Riječana Antuna Gnamba (?.- Rijeka, 1806.), riječkog arhitekta i urbaniste. Prva je obnova obavljena nakon velikog potresa 1750. Članovi
Kapetanskoga vijeća dogovaraju o postavljanju
nove kupole tornja. Izrada se projekta
i povjerava inženjeru Antunu Gnambu.
Odlučeno je da se lukovičasta kupola skine,
postavi na novu armaturu, a majstor limar Andrija Remer, Gnambov suradnik na obnovi
tornja, predložio je da se kupola prekrijedugotrajnijim cinčanim limom. Kao spomen na tu obnovu, ali i na brigu Magistrata i ostalih uglednika, u prolaz tornja je postavljen kameni zapis na latinskom jeziku čiji prijevod glasi:
"Ova kula (je) 1750. potresima oštećena, a zatim radišnom brigom Magistrata 1753. obnovljena. Skladnije je obnovljena novim dogradnjama 1801. godine od riječkog vijeća i puka (za vrijeme) presvjetlog gospodara Josipa (Jozsef) od Klobusiczky upravnog guverneta i gradskog kapetana, suca i rektora Emanuela Gergotića i Antuna Gaussa"
1800. otprilike, engleski izrađivač pomorskih karata William Heather (1764 - 1812) naš grad Fiume je posebno izradio i označio po važnosti, kao i sva druga veća mjesta. Katra potječe otprilike iz godine 1802. jer je tada objavljena publikacija "New Mediterranean Pilot", a karta je možda izrađena koju godinu prije (slika desno).
1801. 30. Lipnja utemeljeno je "Dioničko društvo za regulaciju rijeke Kupe od Ladišića do Broda na Kupi i za gradnju trgovačke ceste od Broda na Kupi do Rijeke s odvojcima na Bakar i Kraljevicu". Društvo je imalo središte u Beču, a dioničari su bili princ Lichtenstein, princ Dietrichstein, grof Theodor Batthyany i zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovec. Na poziv Društva iz Fancuske je došao inženjer Henri-Phillippe Charpantier. Krajem 1802. godine odustalo se od Kupskog kanala i sva sredstva Društva usmjerena su na izgradnju ceste od Rijeke do Karlovca, nazvanu Lujzinska, prvotno u čast Marije Luise, treće supruge cara Franje I. Posao je bio povjeren Filipu Vukasoviću (1755.-1809.). On je Kao inženjerac već izgradio je ceste Senj — Sveti Juraj 1783. godine te Senj — Novi Vinodolski 1784. godine. (Izvor: Igor Žic: Lujzinska cesta, od graditeljskog ponosa do neželjenog tereta, Žmigavac, Dodatak Novog Lista, Broj 22, Studeni 2007.)
1801. 16. Listopada U Petrovaradinu je rođen Josip Jelačić Bužimski (ban Jelačić) (Petrovaradin, 16. Listopada 1801. - Zagreb, 20. svibnja 1859.), hrvatski general i od 1848. do 1859. godine ban hrvatski, dalmatinski i slavonski. Nakon što je 31. Kolovoza 1848. hrvatska vojska zaposjela Rijeku, od strane Cara Franje Josipa I. bio je 02. Prosinca imenovan gubernatorom Rijeke i Dalmacije s pripadajućom zemljom, pa je tako prvi put nakon mnogih stoljeća, barem formalno, sjedinjena u banskoj vlasti većina hrvatskih zemalja. Umro je 19. Svibnja 1859. godine u Zagrebu nakon duge i teške bolesti. Pokopan je u Novim Dvorima 26. Svibnja 1859. godine. (Izvor: Wikipedia, Josip Jelačić, Također: Biografija, Josip Jelačić, Objavljeno: 10.4.2017., Također: Hrvatska Enciklopedia, Jelačić, Josip)
1802. 11. Studenog Andrija Ljudevit Adamić i formalno postaje riječki patricij.11. Studenog 1795. Adamich se po prvi put obratio riječkoj općini za zahtjevom da bude primljen u gradsko patricijsko vijeće. Zahtjev nije bio prihvaćen. Tačno nakon godinu dana, 10. Studenog 1796. Adamič je ponovo podnio molbu koja mu je i po drugi put odbijena. Tek 11. Studenog 1798. Malo i Veliko vijeće grada Rijeke na svojoj sjednici odlučuje da se, uvažavajući ga kao uspješnog poduzetnika i pripadnika gradske elite, Andrija Ljudevit Adamić ipak primi u gradske patricije. Da bi postao patricij morale su proći još tačno četiri godine kada, 11. Studenog 1802. Adamich konačno i postaje riječki patricij. (Izvor: Ervin Dubrović: Adamićevo doba 1780-1830, Izdavač: Muzej grada Rijeke, 2005., Također: Ervin Dubrović: Temelji moderne Rijeke 1780-1830)
1801. 18. Prosinca donesena potvrda kojom Car Franjo II. odobrava Antoniu Daniju pravo na bavljenje poštanskom službom u Rijeci. 10. Kolovoza 1837. Franjo I. podjeljuje Vinčencu Danni, sinu Antonia, poštansku službu kao nasljedno pravo. Potvrde i se i danas čuvaju u DAR-u. (Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, ANALITIČKI INVENTAR, Inventar fonda POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918, Također: Damir Hitrec: Povijest pošta Primorsko-goranske županije, Rijeka : "Adamić", 2008)
1801. 19. Prosinca nakon završetka obnove kupole Gradskog tornja, arhitekt Anton Gnamb predaje Kapetanskom vijeću izvještaj sa troškovnikom. Troškovi obnove iznosili su 2695 fiorina. (Izvor: Radmila Matejčić: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Izdavački centar Rijeka, 2007, Također: Grad Rijeka, TURISTIČKA MAGISTRALA)
19. stoljeće, početak,
pojavljuje se Sušak kao naselje, kada broji oko dvjestotinjak stanovnika. Naseljem je dominirala tzv. Adamićeva kuća, trokatnica izgrađena tik do početka trsatskih stuba (na mjestu današnje zgrade Grada Rijeke na Titovom trgu, na slici desno se vidi ugao te kuće), te nekoliko manjih zdanja. Na Kortilu (današnji Hrvatski kulturni dom na Sušaku) nalazila se prastara crkvica Sv. Lovre, izgrađena 1478. godine. Preko mosta (oltre ponte), kako su Riječani tada nazivali prostor preko Rječine, spajali su se važni cestovni pravci - Lujzijanska cesta (ulica Račkoga) te Karolinska cesta (današnja Kumičićeva ulica) i Dorotejska cesta (Šetalište 13. divizije). Naselje Sušak zajedno s Trsatom nalazilo se u okviru Bakarskog municipija. (Izvor: Andrija Rački: Povijest grada Sušaka, Tisak Primorskog štamparskog zavoda d. d. Sušak, Sušak, 1929., str. 41.)
1801. Ugarski palatin nadvojvoda Josip 6. Kolovoza doputovao u Trst, odakle nastavlja prema Kopru, Poreču, Puli i Pazinu, naposljetku posjetivši Učku i Rijeku. U Ugarsku se vratio preko Senja i Karlovca
1802. 10. Veljače u Rijeci je umro Emmanuel-François de Bausset-Roquefort (Marseille 
24. Prosinca 1731 - 10. Veljače 1802), biskup Frejusa (1766.-1801.), francuski prognanik. Pokopan je u crkvi sv. Vida. 2000. godine Msgr. Ivoslav Linić preradio je njegov grob u grob nadbiskupa Antuna Tamaruta, a Baussetove ostatke sklonio negdje u dvorištu crkve. (Izvor: Catholic-Hierarchy, Bishop Emmanuel-François de Bausset-Roquefort, Također: Unionpedia, Emmanuel-François de Bausset-Roquefort, Također: Chapitre Fréjus-Toulon, Emmanuel-François de Bausset-Roquefort)
1802. 06. Travnja u Rijeci je donesen "Pravilnik o požaru" propisan za grad i slobodnu luku Rijeka. Riječanin Giovanni Giustini napisao je pravilnik (slika ljevo) po nalogu riječkog guvernera Joszefa Klobusiczkog. Temeljio se na "Pravilniku o požarima" za ugarske zemlje propisanom carskom odlukom od 26. Lipnja 1788. Sam pravilnik podijeljen je u četiri dijela ( Prevencija požara, Rano otrivanje požara, Brzo gašenje, Postupci za izbjegavanje tužnih posljedica nakon gašenja požara ) s ukupno sto članaka. Od važnijih stavari koje Pravilnik propisuje vrijedi spomenuti da svaka kuća mora imati barem jedne škale kojima se moglo popeti na krov, sić, željeznu kuku, bačvu punu vode, fenjer, a oni koji su imali konje, morali su uvijek biti spremni priteći u pomoć prevozeći vodu. (Izvor: HRVATSKA VATROGASNA ZAJEDNICA, Gašenje požara visokih objekata, Također: Forum Croinfo.net, Travanj - značajni događaji, Autor: Ilirija, Također: Fiuman.hr, Danijela Pleše: Šta da? Prva vatrogasna postrojba u Rijeci, 28.05.2016.)
1802. 1. Svibnja osnovano je (registrirano je 2. Ožujka ) novo dioničko društvo za pomorsko osiguranje "Camera nuova d'assicurazioni di Fiume & Carlstadt", kojem su ravnatelji bili Andrija Lj. Adamić, Paolo Scarpa,
Francesco Tomassich i Antonio Nais. Društvo prestaje djelovati pod francuskom okupacijom, a 1822. ponovo je obnovljeno kao "Società degli Assicuratori ungarici in Fiume". (Izvor: Adamićevo doba 1780.-1830., MGR 2005., str. 33.-34.)
1802. 11. Studenog na sjednici Kapetanskog vijeća primljeni su u riječke patricije i položili svečanu prisegu Andrea Lodovico Adamich, Giuseppe de Balass i najpoznatiji direktor riječke tvornice šećera, Nizozemac Peter de Vierendeels. (Izvor: Ervin Dubrović: Adamićevo doba 1780-1830, Izdavač: Muzej grada Rijeke, 2005., str:23-25, Također: Ervin Dubrović: Temelji moderne Rijeke 1780-1830, str.234-236)
1802. 20. Prosinca Paolo Scarpa je imenovan za konzularnog agenta (potkonzula) kraljevine Napulja i Sicilije u Rijeci. 10 godina poslije, u periodu od Siječnja 1812. do Kolovoza 1813., postaje gradonačelnik Rijeke, a ujedno je i jedan od najbogatijih ljudi Rijeke svoga vremena. 1844. u Opatiji gradi vilu Angiolinu kao svoj ljetnikovac sa velikim parkom, čija, se gradnja smatra početkom opatijskog turizma. Rođen u Porto Secco di Palestrine kod Venecije 1763.
1802. Rijeka ima svaki dan poštansku vezu s Trstom i Ljubljanom i svaki dan dobiva poštu. (Izvor: A Herljević: Razvoj poštanske službe s osvrtom na poštu u Rijeci)
1803. Riječka vatrogasna postrojba prolazila je svaka tri mjeseca inspekcije, koje su prijavljivale svaki kvar ili nedostatak na opremi. Tako je te godine Andrea Renner sastavio jedan iskaz općinske opreme koja nedostaje, te prijedlog opreme koja nedostaje i treba je nabaviti.
1803. Započeta gradnja Lujzinske ceste od Rijeke preko Čavli do Kamenjaka, u dužini 2 austrijske milje (14 km). Lujzijana je i građena na poticaj Karlovčanina, zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca (Karlovac, 23. Studenog 1752. - Zagreb, 16. Prosinca 1827.), nakon što prethodne ceste od Karlovca do Rijeke (Karolina je građena od 1726. do 1732.), odnosno Senja (Jozefina je građena od 1770. do 1779.), više nisu mogle držati korak s gospodarskim i prometnim zahtjevima novog vremena. Projektiranje i gradnju Lujzijane od Rijeke do Netretića, od 1803. do 1809., nadzirao je vojni časnik, graditelj i inženjer Filip Vukasović (Sv.Petar (Bruvno), Senj, 1755. – Beč, 9. Kolovoza 1809.) podrijetlom iz poznate senjske uskočke obitelji. Bila je to prva moderna planinska prometnica u Hrvatskoj, sagrađena u skladu s najnaprednijim znanjem i tehnikama gradnje svojegvremena. Trasu se nastojalo položiti tako da prolazi najnižim gorskim prijevojima, te da se izbjegnu izgubljeni padovi. Uzdužni nagib ceste nigdje nije bio strmiji od 5,5%, a na duljim usponima napravljena su proširenja za odmor teglećih životinja. Preko udolina i klanaca cesta je podizana na nasipe, a duž gorskih kosa polovicom širine zasijecana je u brijeg, dok je druga polovica podzidavana. Da bi se u strmim jarugama izbjegla gradnja vrlo masivnih potpornih zidova, u tijelo nasipa uvodio se kameni svod koji je teret nasipa nad sobom prenosio na uporišta u bokovima jaruge. Ovisno o visini i rasponu koje je trebalo savladati, ponekad su po visini istog poprečnog presjeka umetana dva ili čak tri takva svoda, izrađena od precizno slaganih blokova pritesanog kamena. Na razmacima od oko sto metara izgrađeni su mnogobrojni propusti za odvodnju oborina s površine ceste. Cesta je bila duga nešto manje od osamnaestaustrijskih poštanskih milja (oko 134 km) i prolazila je kroz važna naseljena mjesta. Širina kolnika iznosila je 26 bečkih stopa ili nešto preko osam metara. U zavojima je kolnik bio širok od 11 do 14,5 m, kako bi njima lako prolazila teretna kola koja su prevozila dugačke jarbole. Najviše mjesto na cesti bilo je Ravno Podolje povrh Mrzle Vodice, na nadmorskoj visini od 2936 stopa, odnosno 928 metara. Ukupni građevinski troškovi iznosili su približno dva i pol milijuna austrijskih forinti, 
odnosno oko 18 500 forinti po kilometru.(Izvor: Izvor: Sušačka revija broj 69, Goran Moravček: CESTA STVARANA KROZ TRI STOLJEĆA, Također: Žmigavac, 11. Rujna 2007, Igor Žic: Karolinska Cesta, Također: FAKULTET PROMETNIH ZNANOSTI, Ivana Ivanić: ZNAČENJE I ULOGA PRVIH MAKADAMSKIH CESTA U HRVATSKOJ, Također: Hrvatska enciklopedija, Lujzinska cesta)
1803. 05. Ožujka podmaršal Filip Vukasović (Senj, 1755. - Beč, 1809.) (Slika desno) u pismu otposlanom iz Rijeke obavještava biskupa Vrhovca o izuzetno teškim radovima na trasiranju Lujzinske ceste, teškom terenu i o tome kako se muči s iskolčenjem trase po strmim liticama nad usječenim kanjonom Rječine, te 
kako su radovi opasni po život. U pismu navodi i kako su mnogi radnici zbog niskih nadnica napustili gradilište, te su otišli u Kranjsku gdje su mogli zaraditi više. Gradnja ceste započela je 01. Svibnja 1803. izgradnjom dionice od Rijeke preko Čavala za Kamenjak, u dužini 2 austrijske milje (14 km). Cesta je 1804. stigla do Gornjeg Jelenja, 1805. do Zalesine, 1806. do Skrada, 1807. ponad Vrbovskog, 1808. godine do Severina na Klupi, a početkom 1809. do Male Jelse, približno četiri kilometra ispred Karlovca. Vukasović, koji je izrekao "izgradio sam Lujzijanu s novci i Primorci", nije dočekao završetak svojeg najznačajnijeg graditeljskog djela. Preminuo je 1809. u Beču, tijekom rata protiv Napoleonove vojske nakon ranjavanja u bitci kod Wagrama - Aspena 1809. godine. Za sobom je ostavio nedovršenih posljednjih 15 kilometara ceste od Netretića do Karlovca. Vukasovićevu su cestu, premda ne prema izvornim zamislima (na slici ljevo nacrti za Lujzinsku cestu, koju je Filip Vukasović planirao već prije kraja 18. stoljeća), dovršili njegovi ratni neprijatelji, Francuzi, francuski vojni inženjer Charpentier, s dosadašnjim stručnim osobljem i pod upravom satnika Strečka. Ukupni troškovi gradnje Lujzijane premašili su, u to vrijeme značajnu svotu, 1,5 milijuna mađarskih forinti. Po izgradnji, cestom je, odlukom francuskog maršala Marmonta (Châtillon sur Seine, 20. Srpnja 1774. - Venecija, 22. Ožujka 1852.), upravljalo Dioničko društvo, sastavljeno od austro-ugarskih dioničara, koje se o njoj skrbilo i nakon odlaska Francuza, sve do 1881. kada u potpunosti dolazi pod državnu nadležnost. U mjestu Prilišću kraj Karlovca nalazi se nedavno obnovljeni miljokaz na kojem 
je uklesano latinskim pismom i rimskim brojevima, da je od Rijeke (Fiume) udaljen 15 njemačkih (kopnenih) milja, a od Karlovca (Carlstadt) 3 milje, što bi značilo da je Lujzijana bila dugačka nešto manje od 18 njemačkih milja (135,6 km - 1 milja je oko 7,5 kilometara), a široka je 26 bečkih stopa (8.30 m), te je bila jedna od najmodernijih cesta u cijeloj monarhiji, a ukupni troškovi popeli su se na oko 2,5 milijuna forinti. 10. Svibnja 1808. godine Kraljevsko ugarsko namjesničko vijeće izvijestilo je županiju da je austrijski car Franjo I dozvolio da se nova cesta iz Rijeke do Karlovca nazove "Via Ludovicea" po njegovoj trećoj supruzi, carici Mariji Ludovici (Lujzi). Međutim, budući da je cesta dovršena tek tri godine kasnije, za vrijeme francuske uprave, uvriježilo se mišljenje da je dobila ime po njegovoj kćeri koja se također zvala Marija Ludovica, a udala se za Napoleona 1810. godine. Lujzijana je građena u skladu s najnaprednijim tadašnjim dostignućima gradnje planinskih cesta te je po ocijeni više stručnjaka bila najbolja cesta Austro-ugarske monarhije, a po nekima i "najljepša u Europi". Ispravila je nedostatke prethodnih cesta od Karlovca do Hrvatskog primorja, dobivši blaže zavoje, veću širinu, lakše uspone koji ponegdje ipak dosižu i preko 6 posto. Nakon izgradnje, oko 140 kilometara duga Lujzijana je bila većinom makadamska cesta, no postepeno je posve popločena kamenim kockama kako bi se konjska kopita, vukući zaprege, manje otklizavala putem za kišnog vremena, odnosno blata i snijega. Takva je ostala sve do 1957. kada je u cjelosti asfaltirana. (Izvor: Sušačka revija broj 69, Goran Moravček: CESTA STVARANA KROZ TRI STOLJEĆA, Također: Igor Žic: Lujzinska cesta, od graditeljskog ponosa do neželjenog tereta, Žmigavac, Dodatak Novog Lista, Broj 22, Studeni 2007., Također: FAKULTET PROMETNIH ZNANOSTI, Ivana Ivanić: ZNAČENJE I ULOGA PRVIH MAKADAMSKIH CESTA U HRVATSKOJ, Također: Muzej grada Rijeke, RIJEČKA LUKA)
1803. 10. Svibnja Potpisan ugovor između Andrije Ljudevita Adamića i Ivana Krstitelja Anderlića (Anderlich) o osnivanju trgovačkog društva pod tvrtkom "Andrea Lodovico Adamić & Compagno". Adamić ulaže kapital od 40.000 forinti svoje supruge Elizabete Adamić rođ. Barčić, a sve poslove oko vođenja tvrtke obavlja Anderlić. Ivan Krstitelj Anderlić je bio zet njegova brata Frane, ustvari čovjek za koga se udala Ana, kći Andrijinog najstarijeg brata Franje Ksaverskog Adamića (Francesco Saverio Adamich). (Izvor: Pregledni znanstveni rad, Nikola Crnković: Trgovačko-obrtnička komora u Rijeci 1811.-1924.)
1803. 10. Studenog Potpisan ugovor između Općine Rijeka i Andrije Ljudevita Adamića o gradnji kazališta. (Izvor: RADMILA MATEJČIĆ: Kako čitati grad : Rijeka jučer, danas, NAKLADA KVARNER, NOVI VINODOLSKI, 2013 , Također: Grad Rijeka, ADAMIĆEVO KAZALIŠTE, Također: Ervin Dubrović: Adamićevo kazalište, Također: Ervin Dubrović: Adamićevo doba : 1780. - 1830.: riječki trgovac u doba velikih promjena, Rijeka, Muzej grada Rijeke, 2005)
1804. Prema popisu stanovništva Ugarske i Hrvatske grad Bakar je još uvijek bio najveći grad u Hrvatskoj. Bakar je brojao 7.805 stanovnika dok je Rijeka brojala 6.655, Varaždin 4.362, a Zagreb samo 2.973 stanovnika. (Izvor: Turistička zajednica grada Bakra, Sonja Jelušić: Jeste li znali? Zanimljivosti iz bogate povijesti Bakra)
1804. 28. Travnja Puštena u promet stalna i redovita poštanska linija između Rijeke i Zadra i između Istre i Dalmacije.
1804. 11. Kolovoza Franjo II. (poznat još i kao Franjo I. na slici ljevo) (Firenca, Italija, 12. Veljače 1768. - Beč Austrija, 2. Ožujka 1835. ), posljednji car Svetog Rimskog Carstva koji je vladao od 1792. do 6. Kolovoza 1806. (kada je Sveto Rimsko Carstvo propalo nakon velikog poraza koje je Treća koalicija doživjela od Napoleona u Bici kod Austerlitza), ugarski, hrvatski i češki kralj (1792.-1835.), austrijski nadvojvoda i austrijski car, proglasio Austriju carstvom, a sebe austrijskim carem s imenom Franjo I. (Pragmatika Verordnung, Titel des Kaisers). (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, Mladen Švab: HABSBURGOVCI, 2002, Također: wikipedija > Franjo II., car Svetog Rimskog Carstva)
1805. 09. Rujna U Rijeku ulaze francuske jedinice pod zapovjedništvom francuskog divizijskog generala Jean-Mathieu Serasa (Oza, Francuska, 16. Travanj 1765. - Grenoble, Francuska, 14. Travnja 1815.). Francuzi su u Rijeci ostali do 13. Rujna ali su za to naplatili kontribuciju u iznosu od 135.515
|
forinti, koja je raspodijeljena na vrijednost sve imovine u gradu. (Izvor: Grupa autora: Adamićevo doba 1780. – 1830., Riječki trgovac u doba velikih promjena, Rijeka 2005., str.176, Također: Povijest Rijeke 1988, str.164, Također: wikipedija > Jean Mathieu Seras)
1805. 03. Listopada Na mjestu stare zgrade stanice vojne straže koja je tu imala svoje urede, pod rukovodstvom Valentina Defranceschija otvoreno je veliko Adamićevo Kazalište (Slika desno), a zatvoreno je staro Gerliczyjevo kazalište. Dana 28. Prosinca 1798. Andrija Ljudevit Adamić, pod rukovodstvom arhitekta Valentina Defranceschija izrađuje nacrt Novoga kazališta. U to se vrijeme već počinju graditi i veliki Theater an der Wien u Beču i Teatro nuovo u Trstu. Adamićevo kazalište veličinom gotovo ne zaostaje za prijestolničkim i konkurentskim. S 1600 mjesta, gledalistem u obliku potkove, s parterom i četiri reda loža te galerijom, bilo je centar društvenog života grada i tada jedno od najvećih u Europi. Eliptičan tlocrt gledališta pokazuje da je znao za teorije koje su tvrdile da taj oblik omogućuje najbolju vidljivost i najbolje širenje zvuka u gledalištu. Bilo je u upotrebi do 1883. i stajalo je na mjestu današnje zgrade Palazzo Modello, tj. Gradske knjižnice. U zgradi je bila i prodavaonica kave i kavana Caffe, a kasnije i kazino koje je otvoreno 04. Listopada 1806. U isto je vrijeme zatvoreno staro Kazalište Bono – Gerliczi (otvoreno je 1764. godine) jer nije zadovoljavalo potrebe rastućega grada. Ugovor između riječke Općine i Andrije Ljudevita Adamića o gradnji kazališta bio je sklopljen 10. Studenoga 1803. Iste godine ugovorom koji je sklopljen između Adamića i riječkog Magistrata oformljen je i
stalni orkestar. Ta je reprezentativna zgrada svojim plemenitim pročeljima oblikovala mali trg na kojemu su se sastajale ulice - Korzo i po teatru nazvana ulica Contrada del Teatro (sada Ulica Rade Končara). Hrvatski rodoljub, svećemik i ilirac iz Bakra Adolf Veber Tkalčević piše u Gajevoj "Danicihrvatskoj" u Ožujku 1848. godine poduži članak pod nazivom "Niešto o 
kazalištu" u kojem kaže:
"Rieka kao što se ponosi liepimi sgradami, tako slovi takodjer prekrasnim i ukusnim kazalištom. Stoji pokraj mora, otkud se do osam ulicah na ove strane grani. ... Veliko i sjajno, ukusno i veličanstveno. Putnici kažu da mu neima ni u Tarstu druga. To je njegova vanjska slika. A kad unutra stupiš, eno pobre! goleme radosti. Stvar nepoznata biva jasnia, ako je prispodobimo sa poznatom. Nutarnji prostor riečkog kazališta, skoro je dva puta veći od zagrebačkoga. Lože pomoljivaju se malko izvan reda sgrade, te pružaju oku milovidnu različitost. Obložene su crljenom kadifom, a nad njimi vise svi oni zastori. Boja im je različita, a svake se veće svečanosti drugi metju tako da je ono kazalište uviek novo. Riečju, ako uzmeš u obzir sjajnost i velelipje, tada iščezava zagrebsko kazalište pred riečkim kano tmina pred suncem."
U razdoblju od 1836 do 1854 u kazalištu su izvedene 52 opere raznih autora, od čega čak 45 praizvedbi, što bi značilo da su se spred riječkom publikom svake godine izvodila nova djela. 1845. biti će izveden Verdijev "Nabucco", inače napisan samo tri godine ranije. Na slici desno, "plakati" kazališnih predstava štampani na svili bili su jedan od načina najava predstava u Adamićevu kazalištu. U Adamićevom kazalištu je nakon završenog konzervatorija orkestrom ravnao Ivan pl. Zajc. Od 1870. staro Adamićevo kazalište imalo je aparat za električno svjetlo. U Ožujku 1845. Adamićevo kazalište je otkupila od nasljednika riječka Općina te je od tada do rušenja 1883. godine to bio "Teatro Civico di Fiume" (Gradsko kazalište Rijeke). Zgrada je srušena stoga što nije mogla pružiti sigurnost gledateljima u slučaju požara. Na prostoru srušenog Adamićevog kazališta uzdigla se bankovna palača Modello u kojoj su danas, među ostalim, smještene službe HNK Ivana pl. Zajca, Zajednica Talijana Rijeke – Circolo i Gradska knjižnica Rijeka. Sjedala iz partera srušenog kazališta prenesena u Teatro Ricotti (kasnije Teatro Fenice). (Izvor: Fluminensia, Goran Moravček: Adamićevo kazalište u Rijeci, 03. 10. 2012, Također: rijeka.hr, ADAMIĆEVO KAZALIŠTE, Također: Muzeja grada Rijeke, VELIKO ADAMIĆEVO KAZALIŠTE, autor izložbe: Ervin Dubrović, Također: mr.sc. Nana Palinić: Izložba 125 godina električne energije u Rijeci, Organizatori: ElektroprimorjeRijeka i Državni arhiv u Rijeci, Također: Radmila Matejčić: Kako čitati grad / Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, str:168-172)
1805. 26. Prosinca Potpisan mir u Požunu (današnjoj Bratislavi – glavnom gradu Slovačke) između Francuske i Austrije, a kao posljedica poraza Austrije u bitci kod Ulma (25. Rujna – 20. Listopada) i Austerlitza (02. Prosinca). Bitka kod Austerlitza bila je jedna od najvećih Napoleonovih pobjeda u čitavoj njegovoj karijeri. U ime Austrijskog Carstva Požunski mir potpisao je general grof Ignjat Gyulay, koji je već sljedeće godine postao hrvatski ban. U ime Francuske mir je potpisao poznati Charles Maurice de Talleyrand-Périgord – Napoleonov ministar vanjskih poslova. Austrija je po odredbama mirovnog ugovora morala u roku od 6 tjedana Francuskoj izručiti posjede koje je stekla mirom u Campo Formiju 1797. godine, te je bila je prisiljena odreći se istočnojadranske obale od Venecije do Boke kotorske (Mletačke Albanije), Tirola i dr., a Francuska je dobila Pijemont i dr. Nakon konačnog Napoleonova poraza, Požunski mir je dokinut na Bečkom kongresu (1815). Nakon Požunskog mira, Napoleon je počeo razmišljati kako da se dokopa cijele Hrvatske. Na slici desno, Europa u doba Napoleona. 1809. francuska je vojska pod generalom Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont (Châtillon sur Seine, Francuska, 20. Srpnja 1774. - Venecija, Italija, 
22. Ožujka 1852.) počela prodirati preko Velebita, a nakon što su potukli austrijsku vojsku u bitci kod Wagrama (5–6 Srpnj 1809), mirom u Schonbrunnu potpisanim 14. Listopada 1809. Francuzi su dobili Hrvatsku. (Izvor: Hrvatska enciklopedija, Požunski mir, Također: Wikipedia, Požunski mir 1805., Također: Dnevno.hr, Kako su Dalmacija i Istra pripale Napoleonu Bonaparteu – 1805., 25. prosinac 2013.)
1803 - 1805 gradi se velika zgrada uz pravoslavnu crkvu svetog Nikolaja
(prema moru) u kojoj je bila smješten parohijski dom sa školom. Zgradu gradi arhitekt i graditelj Anton Gnamb. U zgradi je na prizemlju bilo 5 dućana sa magazama, a na katu 11 soba, 2 kuhinje i prostor za školu. 1885, arhitekt G. Cgierego, na tu zgradu dograđuje još dva kata. U isto vrijeme na sjevernoj strani crkve gradi nisku zgradu sa 7 dućana (slika ljevo). Ta je zgrada početkom 20. stoljeća dobila secesionistički dekor. (Izvor: Publikacija izdavačke ustanove Eparhije gornjokarlovačke, Dušan Milanović: Hram svetog Nikolaja u Rijeci, Martiria, 2011)
1805 - 1806. Prema svjedočanstvu I. A. Demiana opće privredno stanje Rijeke tih godina izgledalo je ovako: "U Rijeci postoji velika rafinerija šećera i tvornica rozolina, dvije na broju. Vlasnik prve je Odorico Miniussi, druge Franjo Rubinić. Te tvornice proizvode godišnje 14000 vjedara rozolina (...) Ovdje proizvedeni rozolin mnogo se prodaje u sve austrijske nasljedne zemlje, a nešto i u Italiju. Na Rijeci postoji i tvornica šešira, ona je vlasništvo Josipa Fulvija. Njeni se proizvodi veoma cijene i imaju lijepu prođu. Tvornica koža postoji na Rijeci od 1771., veoma je cijenjena. Godine 1798. proizvedeno je u njoj 850 centi kože. Tvornica voska je vlasništvo Josipa Pessija. On to poduzeće stalno povećava, proizvodi sada oko 900 centi voska i trguje s veoma dobrom robom. Na Rijeci postoje i dvije tvornice konopa, jedna je vlasništvo Orlanda, druga Santa Santrarellija. Obje proizvode god. Oko 3000 centi konopa. Prodaju te proizvode u velikoj mjeri na obližnje venecijansko otočje. Tvornicu kamenine posjeduje na Rijeci Josip Pessi, ona proizvodi lijepu i dobru robu. Poduzeće za izradu potaše na Rijeci proizvodi je godišnje oko 2000 m.c., a izvozi je uglavnom u Španiju. Postoji 
i tvornica duhana (...) Izvoze ga u Italiju i Tursku. Sukno proizvedeno na Rijeci je prostije kvalitete, izrađuju ga u većoj mjeri. To sukno izvoze na obližnje venecijansko otočje" (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 72, Irvin Lukežić: RIJEČKA KAPITALISTIČKA OAZA)
1806. srušena
kula Svetog Jeronima (slika desno, klik za veću rezoluciju). Bila je dio zida koji je opasivao Rijeku. Kula se je nalazila na jugo-zapadnom uglu zida i bila je najveća kula na južnom djelu zida.
1806. 22. Travnja Andrija Ljudevit Adamich predlože gradskoj upravi:
"Budući da ovome gradu nedostaje zgrada koja bi bila primjerena velikoj i prostranoj kući za prihvat gostiju, te budući da sam 22. Travnja kupio Paravićevo (bogati posjednik Čabarske gospoštije, op. aut.) gradilište u susjedstvu nove zgrade Gradske straže s visokim zidom, odlučio sam na njemu podići zgradu za smještaj stotinu ljudi, sa stajom za pedeset konja i ostavom za trideset kočija."
Pri tome je priložio nacrt objekta dugačkog 17 i širokog 19 klaftera (32x36 metara). Ovaj projekt realizirao je tek njegov unuk Eugenio Ciotta 1842. U toj zgradi, koja je stajala na samoj obali, supružnici Adam i Catterina Ricotti otvorili su 1845. godine hotel Re d'Ungheria (Ugarski kralj). (Izvor: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, Također: Sušačka Revija broj 57, Igor Žic: Otmjeni Dolac)
1806. u Svibnju Adamić otvora novu tvornicu brodskih jedara (luneta) i u njoj zapošljava 17 dječaka bez roditelja starih između 10 i 14 godina, štićenika riječke ubožnice. Osim plaće, dječaci su o Adamićevu trošku naučili čitati i pisati. (Izvor: Državni arhiv u Rijeci, JU 2, knjiga 157. sjednice od 1./2. i 20. svibnja 1806. (točka 81 odnosno 571)).
1806. 09. Srpnja Andrija Ljudevit Adamić predlaže Magistratu da u svojoj novootvorenoj radionici za izradu jedara zaposli 18 dječaka od 8 do 14 godina bilo iz siromašnih obitelji ili od samohranih majki. Onima koji se pokažu uspješni,
omogućit će o svom trošku učenje čitanja, pisanja i glazbeni odgoj kako bi se nakon školovanja mogli uključiti u
gradski orkestar. Zaposlenim dječacima davao bi i mjesečnu plaću. 8 dana kasnije magistrat to saoduševljenjem prihvaća. (Izvor: Temelji moderne Rijeke 1780.-1830., MGR, Rijeka 2006., str. 238.)
1806. 12. Srpnja nakon poraza od Napoleona kod Austerliza i sklapanja Mira u Pressburgu (Bratislavi) i osnivanjem Rajnskog saveza nestalo je
Svetoga Rimskog Carstva Njemačke Narodnosti (latinski: Sacrum Imperium Romanum, Njemački: Heiliges Römisches Reich), carstva, koje je postojalo gotovo tisuću godina, a car Franjo II. je 06. Kolovoza 1809. abdicirao i odrekao se rimskog prijestolja i proglasio se austrijskim carem. Time je njemački jug
došao pod francuski utjecaj, a Austrija je politički potisnuta u stranu. Na slici ljevo, Grb Maksimilijana I. s grbovima zemalja koje su činile Sveto Rimsko Carstvo, drvorez, 1510. Sveto Rimsko Carstvo naslanjalo se na tradiciju carstva Karla Velikog, ali i na još stariju tradiciju Rimskog Carstva iz starog vijeka. (Izvor: Wikipedia: Sveto Rimsko Carstvo, Wikipedia: Holy Roman Empire, Dnevno.hr, DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN – 6. KOLOVOZA, Youtube, TV kalendar 06.08.2016. (Sveto Rimsko Carstvo)
1806. 04. Listopada. U Adamichevu je kazalištu otvoren gradski "Casino nobile". Svaki član kasina godišnje je plaćao 10 forinti članarine. Kasino se je zvao „Casino degli impiegati e dei Commercianti“ i okupljao je gradsku trgovačku elitu i nalazio se na prvom katu kazališta. U istoj zgradi bila je uređena i plesna dvorana koja se davala u najam. (Izvor: TEATARi, povijesni prizori, Rijeka, svibanj 2013., str:57, Također: Adamićevo doba 1780. – 1830., Riječki trgovac u doba velikih promjena, Rijeka 2005., str.41)
1806. u brodogradilištu Frana Vicka Katalinića u Martinšćici izgrađen je brigantin Temistocle od 165 tona nosivosti, 6 topova i deset članova posade. Građen je za riječanku Josefu Manesterotti.
1807. Ponovno je osnovana pomorska škola, koja je u prijašnjem izdanju djelovala pod isusovcima sve do 1773.
1807. 22. Kolovoza edil Filip Fichtl podstavio riječkom magistratu prijedlog popravka rimskog luka (Arco Romano) u Starom gradu. Edili su bili magistrati 
(državni službenici) odgovorni za održavanje javnih građevina, za organizaciju državnih svečanosti i za održavanje javnog reda u gradu Rimu i rimskimgradovima. (Izvor: Bekić, Luka, Nikolina Radić Štivić: TARSATIČKI PRINCIPIJ - KASNOANTIČKO VOJNO ZAPOVJEDNIŠTVO, Grad Rijeka, 2009)
1808. 03. Sječnja Pučki zaštitar Agostino Danni intervenira u zaštitu rimskog luka (slika ljevo) i traži da se očuva netaknut. Obrazložio je to činjenicom da je luk jedini antički spomenik u gradu, "te da i nadalje treba biti sačuvan kako ne bi bio osuđen da iščezne". (Izvor: Radmila Matejčić, »Kako čitati grad. Rijeka jučer i danas«, Rijeka, 1988., str.33)
1808. Općina donjela odluku da se sruši zvonik (danas znan kao Kosi Toranj) pred Zbornom crkvom Marijina uznesenja. Rušenje je, na sreću, spriječila francuska okupacija.
1808. Uvedena je diližansa od Rijeke preko Bakra, Kraljevice, Crikvenice i Novoga do Senja u oba smjera.
1808. Na ponovne zahtjeve Riječana da im se vrati nautička škola, Marija Terezija svojim dekretom iz te godine
u Rijeci ponovo otvara nautički tečaj. Vodi ga samo jedan učitelj - Petar Fauribolt i predaje sve predmete. Škola
je bila smještena u jednoj prikladnoj prostoriji u zgradi gimnazije. Međutim zbog samo 4 učenika,
francuske invazije i smrti profesora, tek otvoreni tečaj prestaje s radom od 1809. do 1813. (Izvor: Milivoj Čop: Riječko školstvo (1848-1918), ICR, Rijeka 1988., str. 29.)
1808. različita tumačenja diplome od 23. Travnja 1779. kojom je Marija Tereza dodjelila rijeci status "posebno tielo - Corpus separatum adnexum"od strane Mađara i Hrvata utjecala su na njihove različite političke smjerove. Dok su Mađari smatrali da je Rijeka prema diplomi neposredni dio ugarske krune, i kao takva isključivo pod njihovom upravom, Hrvati su tumačili caričinu diplomu kako je Rijeka zapravo preko Banske Hrvatske vezana uz Ugarsku krunu. Hrvati su takav stav i potvrdili na zasjedanju Hrvatskog sabora 1808. godine kada su "hrvatski staleži dodijelili mjesto i glas u Hrvatskom saboru guverneru grada Rijeke i zastupnicima". Guverner grada Rijeke i gradski zastupnici su se prema tome odazivali i na hrvatski i na ugarski Sabor te su u oba imali pravo glasa što je potvrdio i tadašnji Car. (Izvor: DIPLOMSKI RAD, Vanesa Šuran: Politički i etnički sukobi u Rijeci od 1905. do 1907. godine prema novinama iz jadranske regije)
1808.
19. Kolovoza kralj Franjo I. sankcionirao Zakonski članak 1807: 4. koji je odredio
da Rijeka pripada Ugarskom kraljevstvu. Od 1807. pojavilo se i pitanje statusa Rijeke. Zakonski članak 1807: 4. odredio je
da Rijeka pripada Ugarskom kraljevstvu, na što je Hrvatski sabor, odgovarajući
na ovaj zakonski članak, 1808. godine donio zaključak u kojemu se ističe
da je grad Rijeka integralni dio Hrvatske te zbog toga riječki guverner u
Saboru ima mjesto i pravo glasa neposredno iza velikih župana, a gradski
poklisari imaju mjesto i pravo glasa među poklisarima kraljevskih gradova. (Izvor: Ladislav Heka: HRVATSKO-UGARSKI ODNOSI OD
SREDNJEGA VIJEKA DO NAGODBE IZ 1868.
S POSEBNIM OSVRTOM NA PITANJE
SLAVONIJE, str: 8, Također: Ladislav Heka: Hrvatsko-ugarska nagodba u zrcalu tiska, Zbornik Pravnog fakulteta
Sveučilišta u Rijeci vol. 28. br. 2. (1991), str. 897-1440.)
|
1808. 10. Svibnja godine Kraljevsko ugarsko namjesničko vijeće izvijestilo je županiju da je austrijski car Franjo I dozvolio da se nova cesta iz Rijeke do Karlovca nazove "Via Ludovicea" po njegovoj trećoj supruzi, carici Mariji Ludovici (Lujzi). Međutim, budući da je cesta dovršena tek tri godine kasnije, za vrijeme francuske uprave, uvriježilo se mišljenje da je dobila ime po njegovoj kćeri koja se takođerzvala Marija Ludovica, a udala se za Napoleona 1810. godine. (Izvor: Graditelji, kirijaši i putnici)
1809/1810. Dovršena je “Lujzinska cesta” (započeta1803.) kao nova veza Rijeke i Karlovca. Bila je nazivana najljepšom planinskom cestom u Europi. Dobila 
je ime po Mariji Luisi, kćeri austrijskog cara. (Banska vrata iznad Rijeke na slici desno, i veliki podzidani zavoj "Cirkles" ispod Kamenjaka, Vukasovićev nacrt na slici ljevo). Neke su dionice najprije bile sagrađene s pola širine, a tek nakon puštanja u promet proširene su na punu širinu. Nakon što je Filip Vukasović, glavni projektant i graditelj Luisiane podlijegao ranama zadobivenim u bitci kod Wagrama, posljednji kilometri ceste završeni su 1811. godine pod francuskom upravom, pa je cijelih 141 kilometar ceste pušten u promet 11. Prosinca 1811.. Gradnju je, nakon Vukasovićeve smrti, nadzirao kapetan Karlo Strecsko (Strećko), bivši Vukasovićev ađutant i suradnik. (Izvor: Graditelji, kirijaši i putnici, Također: POVIJEST.HR, Dražen Krajcar: Lujzijana – najbolja cesta u Austro-Ugarskoj – 1811.)
1808. 25. Prosinca riječkoj tvornici tjestenine vlasnika Lovre Lokančiča (Lorenzo Locancich, 1737. – 1824.) i sina, osnovanoj 1804., dodijeljen je privilegij austrijske države. Glavninu svojih proizvoda (pašta i makaroni) tvornica je isporučivala u Dalmaciju Boku kotorsku i Dubrovnik. (Izvor: Croinfo.net, Forum, Prosinac - značajni događaji, Autor: Ilirija, Također: Irvin Lukežić: Fluminensia Slovenica, Izdavački centar Rijeka, 2007)
1809. 09. Travnja Austrija je objavila rat Francuskoj. Bojišnica se protezala od Španjolske i Italije na jugu do Poljske i Njemačke
na sjeveru. Glavna bojišta i najveća vojna koncentracija bila su u Bavarskoj i Sjevernoj
Italiji. (Izvor: NIKOLA TOMINAC: HRVATSKE KRAJIŠKE PUKOVNIJE U FRANCUSKO-HABSBURŠKOM RATU 1809. GODINE (II) Marmontov rat u Lici i Dalmaciji, Također: VOJNA ENCIKLOPEDIJA, knjiga 1, Beograd 1958. i knjiga 2, Beograd 1959. M. VOINOWICH, 1907, str:50.)
1809. 28. Svibnja Francuski general Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont (Châtillon sur Seine, 20. Srpnja 1774. - Venecija, 22. Ožujka 1852.) osvaja Rijeku, nametnuvši gradu velike kontribucije. Naime, kako je Rijeka u to vrijeme bila austrijska, Marmont je na putu iz Zadra kroz Gospić i Senj, sa namjerom da pomogne Napoleonu kod Beča, zapravo, osvojio Rijeku i zatražio, po običaju, ratnu kontribuciju od 460.000 forinti. Zatražena svota isplaćena mu je u kovanom i papirnom novcu, djelomično i u obveznicama, kožama i platnu. Pored toga, Marmont obvezao Rijeku da mu prisilnim državnim zajmom priskrbi novih 150.000 forinta. Osim toga, nakon uspostave mira i uređenja Ilirskih pokrajina Riječani su vrlo loše prošli pri promjeni austrijskih u francuske novčanice u razmjeru 1:3 u korist francuskih. U Rijeci su se iscrpljene i
gladne Francuske postrojbe odmarale do 3. Lipnja. Iz Rijeke je Marmont manje-više neometano nastavio proboj prema
Ljubljani i Mariboru. Marmont se u Rijeci ponašao kao osvajač, kao bezobzirni okupator i ratni pljačkaš, ne misleći o dugoročnim posljedicama, a one će biti, gospodarski gledano, doista razorne. Bečkim mirom od 14. Listopada Rijeka je pripala Napoleonovu carstvu, ušavši u sastav Ilirskih provincija (na slici ljevo Ilirske provincije, 1900. godine, dio hrvatske koji je pripadao Napoleonu). Zbog izbijanja rata s Francuzima Rijeka unovačila dvadeset i dva pješaka i jednoga konjanika. Okupacija je trajala do 1813. (Izvor: wikipedia, Auguste de Marmont, Također: Vladimir Brnardić: Marmontov rat u Dalmaciji, Hrvatski vojnik, broj 255, Kolovoz 2009., Također: NIKOLA TOMINAC: HRVATSKE KRAJIŠKE PUKOVNIJE U FRANCUSKO-HABSBURŠKOM RATU 1809. GODINE (II) Marmontov rat u Lici i Dalmaciji, Također: Nikola Crnković: Trgovačko-obrtnička komora u Rijeci 1811.-1924.)
1809. 03. Lipnja U ratu sa Francuskom, dio ustanika-insurekcijske vojske, koji se nalazio u Primorju i Istri krenuo je s vojskom na pohod na grad Trst. Iz Rijeke je krenulo pet četa 4. korpusa pučkih ustanika pod zapovjedništvom bojnika Portnera, eskadron banderijalnih husara, bojna istarske zemaljske 
obrane i više drugih manjih odjela. S morske strane trebali su doći Englezi s dva linijska broda i tri fregate. Ipak pohod na Trst je odgođen.
1809. 09. Kolovoza od teške rane zadobivene u bitci protiv Francuza u Bitki kraj Wagrama, kada ga je topovska kugla pogodila u noge, u Beču umire barun Josip Filip Vukasović (Sveti Petar u Bruvnu, Lika, 1755. – Beč, 9. Kolovoza 1809.), gdje je i pokopan (na slici desno). Kao iskusni vojni inženjer projektirao je i vodio izgradnju niza prometnica: 1783. gradio cestu Senj–Sveti Juraj, 1783. – 1784. Senj–Novi Vinodolski, 1785. uredio je gradsku luku u Senju, a od 1790. do 1792. vodio njezino proširenje. 1785. do 1786. regulirao je potok od Senja do Senjske Drage, 1786. pod njegovim je vodstvom završena cesta Gospić – Karlobag. Najznačajniji mu je pothvat projektiranje i gradnja Lujzinske ceste (1803. – 1809.) gdje je nadzirao gradnju od Rijeke do Netretića, za što je 1809. dobio naslov posjed Ribnik - Netretić (Nobilis curia Vukaszoviziana). (Izvor: Wikipedia, Josip Filip Vukasović, Također: Hrvatska Enciklopedia, Vukasović, Filip, Također: Večernji list, Vojna Povijest, Umro hrvatski vojskovođa i graditelj, podmaršal Filip Josip Vukasović, Također: ENVER LJUBOVIĆ: SENJSKI USKOCI I PLEMIĆI VUKASOVIĆI I NJIHOVI GRBOVI)
1809. 14. Listopada nakon poraza koji je car Franjo II. doživio je kod Wagrama 1809. godine, car je morao potpisati Schönbrunnski mir kojim je Napoleonu ustupio područje južne Hrvatske, Like i Gorskog kotara, pa sve do Zagreba. Bečkim mirom u Schönbrunu, Austrija je Francuskoj praktički ustupila Istru i Hrvatsku južno od Save. Schönbrunnskim mirom Rijeka dolazi pod francusku vlast, i Napoleon (Ajaccio, 15. Kolovoza 1769. – Sveta Helena, 5. Svibnja 1821.) proglašava Ilirske provincije, u kojima Rijeka ostaje sve do 26. Kolovoza 1813. Taj sporazum bio je krah Pete koalicije za vrijeme napoleonskih ratova, nakon što je Napoleon teško porazio Austrijance u Bitci kod Wagrama. Austrijsko Carstvo izgubilo je 83 000 km² svog teritorija sa oko 3 500 000 stanovnika. (Izvor: wikipedija, Mir u Schönbrunnu, Također: Povijest.hr, Dražen Krajcar: Napoleon zavladao polovicom Hrvatske – 1809., Također: • Ervin Duraković: Adamićevo doba 1780. – 1830., Riječki trgovac u doba velikih promjena, Izdavač: Muzej grada Rijeke, 2005.)
1809. 14. Listopada Napoleon proglašava Ilirske provincije ((francuski: Les Provinces Illyriennes, talijanski: Province Illiriche). Tekst proglasa na talijanskom glasi:
"Napoleone Imperatore de' francesi, Re d'Italia, Protettore della Confederazione del Reno. Abbiamo decretato e decretiamo cio' che segue: Il circolo di Villacco, la Carniola, la Provincia d'Istria gia' austriaca, le Provincie di Fiume e di Trieste, i paesi conosciuti soto il nome di littorale, la parte della Croazia, e tutto cio' che ci e' ceduto sulla dritta della Sava, la Dalmazia e le sue isole, saranno designate col nome di Provincie Illiriche. Al nostro Campo Imperiale di Schoenbrunn li 14. Ottob. 1809." Potpis: Napoleone.
("Napoleon, francuski imperator, Kralj Italije, zaštitnik konfederacije Reno. Ovim dekretom odlučujem sljedeće: okrug Villacco, Carniola, Istarska Provincija koja je bila Austrijska, Provincije Rijeke i Trsta, krajevi poznati po imenu "littirale", dio Hrvatske i sve desno od Save, Dalmacija i njeni otoci, od sada će biti poznate pod imenom "Ilirske provincije". Iz našeg imperialnog kampa u Schoenbrunnu. 14. Listopada 1809." Potpis: Napoleon")
(Izvor: wikipedija > Ilirske pokrajine, Također: Hrvatska Enciklopedija, Ilirske pokrajine)
1809. 12. Sudeni prestaje ugarska vlast u Rijeci i nasljeđuje je miješano povjerenstvo s ovlastima do aktiviranja francuske vlasti. 14. Studenog 1809. Rijeka i cijelo Primorje predani su, na temelju zaključaka o miru u Schönbrunnu, Francuzima i time službeno započinje njihova okupacija. U Rijeci je imenovan intendant De Chassenon, a u gradu se smjestilo dvije tisuće francuskih vojnika.(Izvor: Croinfo.net, Forum, Studeni - značajni događaji, Autor: Ilirija, Također: Povijest.hr, Mir u Schönbrunnu)
1809. 14. Studeni Rijeka i cijelo Primorje predani su, na temelju zaključaka o miru u Schönbrunnu, Francuzima i time službeno započinje njihova okupacija. U Rijeci je za intendanta imenovan François Boleslas Casimir Duval de Chassenon de Curzay koji je tu dužnost obavljao do 1810. U gradu je u to vrijeme bilo smješteno dvije tisuće francuskih vojnika. (Izvor: Wikipedia, List of governors and heads of state of Fiume, Također: Statesman's Year-Book. London: Macmillan and Co. 1908 – via HathiTrust.)
1809. do 1813. Rijeka je u sastavu Napoleonove provincije Illirije, kada dobiva poštanske žigove FIUME ILLIRIE. (Izvor: Ivan Martinaš: FILATELIJA I POVIJEST RIJEKE)
1809. U Rijeci djeluje trideset privatnih manufaktura i tvornica za preradu duhana.
1809. utemeljena je prva riječka masonska loža. Ne zna se njezino ime, ali se zna da je radila je pod zaštitom lože Velikog Orijenta Francuske. U loži je do 1813. radilo trinaestero braće.
1810. započela je s radom "Trgovačko-obrtnička komora" u Rijeci, pet godina nakon one u Splitu, koja je bila prva u Hrvatskoj. U kasnijim je vremenima imala
znatan utjecaj na razvoj graditeljske djelatnosti, pogotovo poticanjem gradnje cestovnih
prometnica, riječke luke i lučkih uređaja, skladišta, te trgovačkih, industrijskih i drugih
objekata važnih za gospodarski razvoj Rijeke, ali u doba vladavine Francuza Rijeci nije donjela ništa dobroga. "Trgovačko-obrtnička komora" je osnovana na posve naopakim dispozicijama. Utemeljila ju je francuska vlast da služi njezinim ciljevima, da bude poluga njezina gospodarstva i prevlasti na europskim prostorima, a lišila je Rijeku kapitala i uskratila joj korištenje prirodnih prometnica i prometnih smjerova. Rijeka je morala napustiti svoju pomorsku orijentaciju i okrenuti se kontinentalnim smjerovima zapad-istok koji su trebali povezati Francusku s Turskom i Bliskim istokom. Porazni rezultat francuske vlasti u Rijeci bio je više desetljeća koban za grad. (Izvor: Pregledni znanstveni rad, Nikola CRNKOVIĆ: TRGOVAČKO-OBRTNIČKA KOMORA U RIJECI 1811.-1924.)
1810. 18. Kolovoza u Rijeci je rođen Ljudevit Josip Cimiotti-Steinberg (talijanski: Lodovico Giuseppe Cimiotti Steinberg, Njemački: Ludwig Josef von Cimiotti Steinberg), riječki povjesničar, povijesni pisac i zastupnik grada i kotara Rijeke u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom saboru. Umro je u Beču 26. Kolovoza 1892. (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, članak preuzet iz Hrvatskog biografskog leksikona, izdanje 1983. - 2013., Tatjana Blažeković: Cimiotti Steinberg, Ljudevit Josip, Također: Luigi Maria Torcoletti: Notizie bibliografiche concernenti la storia di Fiume. Fiume (I polugod.), 1(1923) str. 130)
1810. Rijeku okupiraju Francuzi.
U toku francuske okupacije Rijeke vojne vlasti su zatražile od riječkog Magistrata da im nađe
mjesto prikladno za popravak i gradnju ratnih brodova, negdje oko ušća Rječine. Umjesto toga ponuđena im je Kraljevica. (Izvor: Prof. dr. sc. Kalman Žiha: Mrtva mora (istraživanja), Zagreb – Budimpešta 2002., str. 35.)
1810. 17. Prosinca u Berzétemonostoru (danas Nuštar, Vukovarsko-srijemska županija) umire grof Josip Majlath (Majláth de Szekely József), bivši riječki guverner i veliki župan Severinske županije. Rođen je u Nagyszombatu (sadašnja Slovačka) 1737. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 76, Igor Žic: RIJEKA I MAĐARSKA, Također: Geni, József Mailáth de Székhely)
1810. francuski general i maršal Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont (Châtillon sur Seine, 20. Srpnja 1774. - Venecija, 22. Ožujka 1852.) (slika desno) dolazi u Rijeku kao guverner Ilirskih provincija. Rijeka priređuje u njegovu čast ples, na koji su bili pozvani bogatiji građani. Posebnim pozivom upozoravaju se uzvanici da dođu u otvorenim cipelama i svilenim čarapama.
1809. u Rijeci djeluje jedna hrvatska osnovna škola u kojoj se nastava održavala na hrvatskom jeziku. Otvorila se samo zakratko, u razdoblju Ilirskih Provincija, ali s njihovim krajem, 1814., ubrzo se stanje vratilo na staro kada je 1815. godine ponovno uveden njemački službeni jezik, a 1822. mađarski jezik.
1810. godine Rijeka je sa svojih devet tisuća stanovnika najmnogoljudniji grad u Hrvatskoj. Njezine poslovne veze sežu do krajnjih europskih i sredozemnih destinacija. Riječki kapital i riječka poslovnost u to doba ima izrazito hrvatsko obilježje, veće nego u drugim hrvatskim gradovima toga doba, iako je ujedno stjecište stranoga kapitala i stranih poslovnih ljudi, i iako poslovni jezik uglavnom nije hrvatski. (Izvor: Pregledni znanstveni rad, Nikola CRNKOVIĆ: TRGOVAČKO-OBRTNIČKA KOMORA U RIJECI 1811.-1924.)
1811. 14. Siječnja u Bruvnu u Lici rođen je Fran Kurelac (Kurelacz, Frane) (Bruvno, 14. Siječnja 1811. - Zagreb, 18. Lipnja 1874.) (slika ljevo), hrvatski književnik i filolog, političar i skupljač narodnoga blaga, borac za jezičnu čistoću i za to da hrvatski književni jezik bude sinteza narodnoga govora i starih pisanih spomenika. Radio je na nacionalnom buđenju, osobito u Rijeci, gdje je okupio krug istomišljenika i zajedno sa njima bio je jedan od osnivača Riječke filološke škole. 1849. godine imenovan je od strane Banskog vijeća za privremenog učitelja hrvatskoga jezika u Rijeci, ali je mjesto izgubio kad je govorom "O preporodu knjige slovinske na jugu” (Trst 1853.) prosvjedovao protiv ukidanja hrvatskoga jezika i pretvaranja riječke hrvatske gimnazije u talijansko-njemačku. 1848. objavio je "Govore u riječkoj gimnaziji". Pjesme i proglase iz Rijeke objavljuje u djelu "Fluminensia" 1862. Važnija su mu djela: "Govori iz rimskieh pisac" (1849.), "O preporodu knjige slovinske na jugu" 1853., "Pokorni i inipsalmi Davidovi u slovinski jezik na čislo i miru po Š. Budineu" 1861., "Runje i pahuljice" 1866–68., "Vlaške rěči u jeziku našem" 1872. Prevodio je klasične pisce i skupljao građu za rječnik "Barbarismi, Idiotismi, rukopisi". Neki smatraju Frana Kurelca jednim od prvih riječkih boema. Bio je kuštrav i često ne baš uredan, živio je osamljen u sirotinjskim sobicama, obilazio gostionice Staroga grada u društvu učenika i nije baš uvijek bio posve trijezan. Ali Kurelac je ponajprije prosvjetitelj i pučki učitelj, borac za nacionalna prava i posve neurbani — epski tip. (Izvor: Wikipedia, Fran Kurelac, Također: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, KURELAC, FRAN, Također: Hrvatska enciklopedija, Kurelac, Fran, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, HBL, Klara Pranjko: KURELAC, Fran (Kurelacz, Frane), Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Ervin Dubrović: Današnje predodžbe o boemima i pariški obrazac - Čudnovati prizori s Korza)
1811. 15. Travnja Nakon što su mirom u Schonbrunnu 14. Listopada 1809. Francuzi su dobili Hrvatsku, Ilirsku su pokrajinu, dekretom od 15. Travnja 1811. godine (Recucil de lois, decrets et reglements a l'usage des Provinces Illyriennes), organizirali na sljedeći način: Vrhovna je uprava podjeljena na 6 građanskih (Kranjska, Koruška, Istra, Građanska Hrvatska, Dalmacija, pokraina dubrovačka), i jednu Vojnu pokrainu (vojna kraina). Građanskoj Hrvatskoj je glavni grad bio Karlovac i imala je tri okružja: karlovačko, riječko i senjsko. Na čelu Građanske Hrvatske bila je intendancija karlovačka (intendance de la Croatie civile), a njoj su bile podređene intendance u Rijeci i Senju. Napoleonov namjesnik u iliriji bio je maršal August Marmont za kojeg kažu da nije vladao silom nego pravednošću i ljubaznošću. Ukupno su Ilirske pokrajine imale oko milijun i pol stanovnika. (Izvor: wikipedia, Ilirske pokrajine, Također: Povijest.hr, Napoleonov dekret o uređenju Ilirskih pokrajina – 1811.)
1811. 15. Travnja dekretom o ustrojstvu Ilirije (Recucil de lois, decrets et reglements a l'usage des Provinces Illyriennes) od toga datuma, francuske su oblasti odredile da se utemelje trgovačke komore u Trstu, Rijeci i Dubrovniku. "Trgovačka komora u Rijeci" (Camera di Commercio in Fiume) osnovana je 18. Studenog 1811. godine i djelovala je tokom cijeloga razdoblja francuske vlasti, i punu godinu dana nakon toga, sve do 01. Listopada 1814. godine. (Izvor: Pregledni znanstveni rad, Nikola CRNKOVIĆ: TRGOVAČKO-OBRTNIČKA KOMORA U RIJECI 1811.-1924.)
1811. 31. Svibnja u Rijeci je rođen Antun Deseppi (Rijeka, 31. Svibnja 1811. — Rijeka, 1874. ), arhitekt i građevni poduzetnik, sin poznatog riječkog zlatara-moretista. Obavljao je dužnost direktora gradskog edila ("Civico Uficio Edile") od 1863. te bio odbornikom pri Gradskom odboru za graditeljstvo i spomeničku baštinu. Istaknuto mu je djelo monumentalno klasicističko zdanje na Korzu "Casino patriottico" (1845, danas zgrada RTV Rijeka). Osim zgrade Radija Rijeke koja je nekada služila i kao "Palazzo della Societa'Filarmonico-Drammatica", projektirao je i stare kuće Bacicch koje se nalaze na mjestu gdje je danas palača Transadrije. Projektirao je zgradu kirurgije za bivšu bolnicu Sv. Duha (1856) te nekoliko stambenih zgrada, među kojima kuću Barich-Bonetich (1859) i obiteljsku kuću na Zenikoviću (1870), a pripisuje mu se projekt kapele Sv. Mihovila na pravoslavno-židovskom groblju u Starome gradu (1836) i izgradnja stare ribarnice (1865). (Izvor: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, DESEPPI, Anton (Antonio), Također: Filozofski fakultet u Rijeci, Morena Ban: TRG RIJEČKE REZOLUCIJE: Urbanistička slika)
1811. 22. Kolovoza u Rijeci je rođen Ivan Giovanni Kobler (slika desno), riječki odvjetnik, povjesničar i pisac. Otac Marko Valentinov iz Kranjske i majka riječanka Teresa rođena Lusser. Otac koji je služio vojsku u našim krajevima, tražio je 1801 godine državljanstvo u Rijeci za sebe i svoje nasljednike. Giovanni je rođen u zgradi koja je stajala na mjestu današnje robne kuće Varteks. Cijeli trg danas nosi Koblerovo ime, a u doba njegova dolaska na svijet kao obiteljsko boravište bila je upisana adresa Vicolo dell’Erbe br. 223. Školovao se u Rijeci i Zagrebu. U Rijeci je bio činovnik suda i gradskoga poglavarstva, te odvjetnik u građanskim, kaznenim i mjeničnim sporovima. Bio je i kotarski sudac, a zatim je prešao u Zagreb gdje je bio pomoćnim referentom Kraljevskog banskog stola. Vrhunac karijere postigao je imenovanjem za predsjednika Stola 1861. i predsjednika Apelacijskoga suda. Umirovljen je 1871. godine nakon čega se posvetio istraživanjima povijesti Rijeke, Kastva i istarskih kvarnerskih općina. Istraživao je u arhivima i knjižnicama u Veneciji, Udinama, Gorici, Ljubljani, Grazu, Beču, Kastvu, Pazinu, Puli, Rovinju i Poreču. Njegovo djelo "Memorie per la storia della liburnica città di Fiume", objavljeno u tri knjige 1896. godine i do danas je ostalo nezaobilazno štivo svih onih koji se žele temeljitije upoznati s prošlošću Rijeke, ali podjednako i s poviješću Opatije, Kastva, Bakra, Veprinca, Mošćenica i drugih okolnim mjesta. Umro je 2. Srpnja 1893. godine u rodnome gradu i nije dočekao objavljvanje svoga djela. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici na Kozali. (Izvor: fluminensia.org, Goran Moravček: Giovanni Kobler najznačajniji povjesničar Rijeke, 22. Kolovoza 2012, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, M. Bertoša: Kobler, Giovanni)
1811. 18. Studenog u Rijeci je službeno zaživjela trgovačka komora. Prvom sastanku komore prisustvovali su: Paolo Scarpa, Ivan Anderlić, Vincent Tiepolo, Angeo Licudi, G. I. de Ridder (Rafinerija šećera) i Josip Tomasić, a odsutni su bili Andrija Ljudevit Adamić i Kristofor Luppi. Prema tadašnjim propisima članovi komore su mogli biti trgovci koji su najmanje deset godina bili u poslu. Na početku svog rada Komora je održavala sjednice u stanu predsjednika Paola Scarpe, da bi potom ušla u dvije prostorije Adamićeva kazališta. Djelovala je tokom cijeloga razdoblja francuske vlasti, i punu godinu dana nakon toga, sve do 01. Listopada 1814. godine. Razlog za ukidanje Trgovačke komore u Rijeci je bio to što je ona u ovim krajevima bila tuđa organizacija, dakle, francuska, a to je u ono doba imalo vrlo negativnu konotaciju, jer je podrazumijevalo anarhični liberalizam, prevratništvo i bezvjerje. (Izvor: Pregledni znanstveni rad, Nikola CRNKOVIĆ: TRGOVAČKO-OBRTNIČKA KOMORA U RIJECI 1811.-1924., Također: Vlatka Stagličić Carić: Umjetnost trgovine: A. LJ. Adamić i razvoj Rijeke)
1811. 11. Prosinca Dovršena je i svečano puštena u promet Lujzinska cesta (također znana kao Lujzijana ili Via Ludovicea) građena od 1803. do 1811.
, a nazvana je po Mariji Lujzi, kćeri cara Franje II.. Cesta vodi od Rijeke preko Orehovice, Gornjega Jelenja, Mrzle Vodice, Lokava, Delnica, Skrada, Vrbovskoga, Severina na Kupi, Vukove Gorice, Netretića do Karlovca, s odvojkom od Gornjega Jelenja preko Meje do Bakra (na slici ljevo, konjska zaprega na Luizijani kod Delnica početkom 20. stoljeća). Duga je 141 km (Proleksis enciklopedija kaze 132km) To je bila najkraća prometnica između Rijeke i Karlovca, te jedna od najmodernijih u cijeloj monarhiji. Ispravila je nedostatke prethodnih cesta od Karlovca do Hrvatskog primorja, dobivši blaže zavoje, veću širinu, lakše uspone koji ponegdje ipak dosižu i preko 6 posto. Nakon izgradnje je bila većinom makadamska cesta, no postepeno je posve popločena kamenim kockama kako bi se konjska kopita, vukući zaprege, manje otklizavala putem za kišnog vremena, odnosno blata i snijega. Nakon što je Filip Vukasović, glavni projektant i graditelj Luisiane podlijegao ranama zadobivenim u bitci kod Wagrama, posljednji kilometri ceste završeni su 1811. godine pod francuskom upravom, francuski vojni inženjer Charpentier, s dosadašnjim stručnim osobljem i pod upravom satnika Strecska (Strečka), bivšeg Vukasovićevog ađutanta i suradnika. Nakon odlaska Francuza sredinom 1813. godine, uprava nad Lujzinskom cestom povjerena je Karlu Strecsku, koji tu dužnost obnaša do svoje smrti 1845. godine. Izgradnjom Lujzijane, stara Karolinska cesta je izgubila na značaju. Tako je npr. godišnji promet Luizijanom od 1827. do 1829. iznosio prosječno 80 000 konjskih zaprežnih kola, 90 000 volovskih kola i 25 000 tovarnih konja. Cesta je podržavljena 1881., kada se promet već bio smanjio zbog sve većeg značenja željeznice (1873). Rekonstruirana je 1910., dio kroz Delnice asfaltiran je 1940., a za II. svj. rata i dio od Rijeke do Grobnika; do kraja 1955. asfaltirana je gotovo cijela cesta (osim dijelova na kojima je ugrađena kamena kocka). (Izvor: Hrvatska enciklopedija, Lujzinska cesta, Također: PROLEKSIS ENCIKLOPEDIJA, LUJZINSKA CESTA, Također: POVIJEST.HR, Dražen Krajcar: Lujzijana – najbolja cesta u Austro-Ugarskoj – 1811., Također: HRVATSKI GEOGRAFSKI GLASNIK, Rade Knežević, Renata Grbac Žiković: Promjene gospodarskog značenja tranzitnog turizma u Gorskom kotaru, Također: POMORSKI FAKULTET U RIJECI, Slobodan Mamula: ZNANSTVENE PARADIGME U VALORIZACIJI HRVATSKE CESTOVNE BAŠTINE, RIJEKA, 2013.)
1812. Francuzi su ukinuli stari pomorski lazaret sv. Karla u Rijeci. Brodovi su radi
karantene od 1812. do 1833. (sve do izgradnje lazareta Sv. Franje u Martinšćici) upućivani u Kraljevicu. Poput prvoga i novi je lazaret u Martinščici djelovao devedesetak godina – do Prvoga svjetskog rata. Tada je pretvoren u vojnu bolnicu. Nakon rata je poslužio međunarodnim vojnim snagama, potom talijanskoj vojsci (do 1922.) i vojsci Kraljevine SHS (do 1925.). Potom je preuređen u đačko ljetovalište. Tijekom Drugog
svjetskog rata njime su se koristile talijanska vojska (do 1943.), Njemačka (do 1945.) a poslije rata JNA. (Izvori: Radmila Matejčić: Kako čitati grad, Adamić, Rijeka 2007., str. 147., isto: Nikola Polić: Sušačke subote, ICR, Rijeka 1989. str. 208)
1813. 27. Sječnja U Rijeci je rođen Ivan Blaž Luppis (Ioannem Blasium Ignatium Lupis ili Giovanni Biagio Luppis poznat i kao Ivan Luppis ili Ivan Lupis) (Rijeka, 28. Siječnja 1813. - Torriggia, Milano, 11. Siječnja 1875.), sin Ferdinanda i Ivane Lupis rođene Perić (Perich), pomorski časnik austro-ugarske mornarice, kapetan fregate i slavni pronalazač torpeda, kojeg je poslije usavršio britanski strojarski inženjer Robert Whitehead. Završivši gimnaziju i Nautičku školu u Rijeci, školovao se na Pomorskoj vojnoj akademiji u Veneciji i 1835. stupio kao kadet u službu austrijske ratne mornarice u obalnoj plovidbi. Tijekom austro-talijanskog ratnog sukoba 1848/49. bio je zapovjednik fregate "Bellona", istaknuvši se prilikom pomorske blokade Venecije i Ancone, a ratne 1859. godine u dalmatinskim priobalnim vodama zapovijedao je fregatom "Venus". Sa datumom rođenja postoje problemi jer Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Hrvatska enciklopedija govore o 27. Sječnja kao o danu rođenja, dok Wikipedija govori o 28. Sječnja. U isto vrijeme Irvin Lukežić u svom članku "RIJEČKI IZUMITELJ TORPEDA IVAN BLAŽ (GIOVANNI BIAGGIO) LUPPIS DE RAMMER" izdanom povodom I. međunarodne konferencije u povodu 150. obljetnice tvornice torpeda u Rijeci i očuvanja riječke industrijske baštine govori o 25. Sječnja 1813. (Izvor: Wikipedija, Ivan Vukić, Također: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, LUPIS, IVAN BLAŽ, Također: Hrvatska enciklopedija, Lupis, Ivan Blaž, Također: Irvin Lukežić: RIJEČKI IZUMITELJ TORPEDA IVAN BLAŽ (GIOVANNI BIAGGIO) LUPPIS DE RAMMER)
1813. 23. Svibnja u Lovranu je rođen liječnik i političar dr. Antonio Felice Giacich (Antun, Gijačić, Đačić, Jačić; Giacich, Antonio Felice Giuseppe)(Lovran, 23. Svibnja. 1813. - Rijeka, 2. Svibnja 1898.) (slika ljevo), od oca Giovanija Nepomučena i majke Marije de Segher. Gimnaziju polazi u Rijeci, a studij medicine u Beču i Padovi od 1830. do 1838. Nakon povratka u Rijeku 1839., Giachic započine svoju lječničku karijeru kao lječnik opće prakse i kirurg-operater, a kasnije specijalizira okulistiku i opstetriciju. Ubrzo postaje ravnateljem riječke bolnice "Svetog Duha". Isticao se kao stručnjak u svojem području, ali isto tako i u javnom životu grada. U Lipnju 1843. "Ecco del littorale Ungarico" donosi vijest o uspješnoj operaciji urođene očne 
katarakte na djevojčici Katarini Cuculić iz Kukuljanova, a o tome su pisali i Tršćanski dnevnici, a on objavljuje opis operativnog izlječenja te sljepe djevojčice u radu "Cenno di una cieca natta"(objavjeno: Fratteli Karletzky, 1840.). Početkom 1860-tih, ističe se svojim javnim istupima, političkim člancima i brošurama u kojima zastupa teze o riječkoj autonomiji i postaje jedan od najglasnijih branitelja njenog "italijanstva" i aktivno sudjeluje u promađarskim agiracijama. Najveće zasluge stekao je u području pomorske medicine te ga možemo smatrati njezinim pionirom u Habsburškoj Monarhiji. Naime, potaknut zaključcima Međunarodnog kongresa u Parizu 1851. posvećenog zdravstvenim problemima u pomorstvu, Giacich je 1858. napisao prvi medicinski priručnik namijenjen pomorcima pod nazivom “Lezioni mediche per i naviganti” (slika desno) koji je doživio ukupno pet izdanja od riječkog izdavača "Stabilimento Tipo-Litografico di E. Mohovich". Valja isto istaknuti studiju o sprečavanju endemskog luesa "Sullo Scrilievo" (1862.), u kojoj daje jedan od najzapaženijih priloga u razjašnjavanju misteriozne epidemije u ono vrijeme poznate kao kao "Škrljevska bolest (Morbus Scrlievo)" koja se krajem XVIII.stoljeća pojavila u mjestu Škrljevu i proširila u okolna područja, Rijeku, Istru, na otoke i prema Sloveniji. Godine1869. izabran je za jednog od četiri izaslanika grada Rijeke u "regnikolarnu deputaciju" za rješavanje riječkog pitanja. Umro je 2. Svibnja1898. od staračke iznemoglosti i upale pluća. (Izvor: wikipedia, Antonio Giacich, Također: Ante Škrobonja: Dr. Antonio Felice Giacich (1813. – 1898.) i njegovi doprinosi razvoju pomorske medicine, Također: kbc-rijeka, povijest, , Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, GJAČIĆ, Antun)
1813. 01. Srpnja Britanska eskadra pod zapovjedništvom admirala Tomasa Freemantlea (20. Studeni 
1765. – 19. Prosinac 1819.) uplovila je u Kvarner. Eskadru su sačinjavala tri linijska broda, svaki sa 74 topa – "Milford", "Eagle" i "Elizabeth", te fregata "Bachante" i brik "Haughty" s 250 topova. Navečer 2. Srpnja usidrila se na oko 4 milje od grada.
1813. 03. Srpnja - 26 Kolovoza britanska pomorska ratna eskadra pod admiralom Fremantleom, Nelsonovim kumom, sa brodovima "HMS Milford", "HMS Elizabeth", "HMS Eagle" i "HMS Bacchante" kojoj je na čelu bio kapetana John Leard, približila se Rijeci i izvršila bombardiranje male francuske Napoleonove jedinice locirane u gradu (slika desno). Rijeka je za svoju obrano imala 4 topničke baterije sa po 15 topova velikog kalibra. Bombardiranje grada je započelo u 9.20 sati. Nakon bombardiranja grada, Francuzi napuštaju Rijeku, a već u 11 sati kod utvrde ispred kapucinskog samostana u grad se iskrcava oko 600 engleskih vojnika koji iz državnih skladišta odnose sve vrijedno. 350 francuza je zarobljeno, a u isto vrijeme ubijen je samo jedan britanski marinac, a 6 ih je ranjeno. Trgovački brodovi usidreni pred gradom bili su opljačkani i spaljeni. Odnošenje zaliha nastavilo se je i slijedeći dan. Englezi su, poslije pljačke i paleži, koju je velikim dijelom spriječila pregovorima Karolina Belinić (Karolina Riječka), otplovili 05. Srpnja za Kraljevicu. Paolo Scarpa, riječki gradonačelnik i trgovac bježi iz grada. Nakon tih
|
događaja smijenjen je sa dužnosti. Nakon bombardiranja i pljačke, šteta na kapucinskom samostanu iznosila je, prema kasnijim procjenama gradskog inženjera Johanna Bernta, 397 forinti i 52 karantana. (Izvor: Wikiwand, Timeline of the Adriatic campaign of 1807–14, Također: George F. Nafziger, Marco Gioannini: The Defense of the Napoleonic Kingdom of Northern Italy, 1813-1814, Također: Gareth Glover : The Forgotten War Against Napoleon: Conflict in the Mediterranean, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Boris Zakošek: NOVE POJEDINOSTI O KAROLINI RIJEČKOJ)
1813. 03. Srpnja, Karolina Belinić rođena Kranjec (Rijeka, 21. Travnja 1791. - ?)(slika ljevo) je spriječila uništenje grada, nagovorivši engleskog kapetana Johna Learda (1760. - 8. Listopad 1843.) da prestane sa bombardiranjem i paljenjem. Riječki je gradonačelnik i trgovac Paolo Scarpa pobjegao iz grada, a ona je dobila nadimak Karolina Riječka. Karolina je bila udana za veletrgovca Andriju Belinića iz Lovrana. Njezin otac Franjo Kranjec, pomorski kapetan, posjednik i trgovac podrijetlom iz Voloskog, bio je u Rijeci britanski vicekonzul za Ugarsko primorje od 1797. do 1806., a nasljedio ga je na toj dužnosti sin Ignacije, Karolinin 
brat, pa se pretpostavlja da je Karolina iskoristila svoj položaj sestre vicekonzula kako bi došla do engleskog zapovjednika Fremantlea. Karolina Belinić je 03. Srpnja 1813. imala 22 godine i već majka triju kćeri, Alpine, Cattarine i Rose, koje su sve rođene do epizode napada engleske flote na grad. 1829. godine pronađena je kopija spisa koja se čuva u Državnom arhivu u Rijeci iz kojeg se vidi da se Karolini Belinić priznaju zasluge za spašavanje Rijeke prilikom engleskog napada. O Karolininim poznim godinama nemamo više nikakvih podataka. Vjerojatno
se, već kao mlada udovica, razočarana i zbog nepravedna zapostavljanja
svoga hrabroga djela, posve povukla iz javnoga života. Nezna se čak
niti kada je umrla. Posljednji se puta spominje u oporuci svoje majke
Anne Marie ud. Kranjec, pisanoj 12. Svibnja 1842. godine. 1961. prema scenariju Zvonimira Berkovića i u režiji Vladimira Pogarčića snimljen je i cjelovečernji film (slika desno) u cinemascopu i boji u produkciji beogradskog "Avala filma" o događajima te 1813. godine. Film "Karolina Riječka" poprilično je fascinantan uradak u okvirima ondašnje jugoslavenske kinematografije, koja je usprkos skromnim materijalnim uvjetima uspjela kreirati film koji ne izgleda bitno slabije od raskošnih holivudskih povijesnih produkcija četrdesetih i pedesetih. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Boris Zakošek: NOVE POJEDINOSTI O KAROLINI RIJEČKOJ, Također: Goran Moravček: Suzne oči Karoline Riječke, 27. Kolovoza 2012., Također: wikipedia, Karolina Riječka, Također: Irvin Lukežić, "Karolina
Riječka između stvarnosti, književnosti i urbane legende", objavljeno u: "Drago Gervais: zbornik radova"
(Liburnijske teme: knj. 16), Katedra Čakavskog sabora Opatija, Opatija – Rijeka, 2007., str. 35., Također: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume, Vol.3. Stabilimento Tipo-litografìco Fiumano di Emidio Mohovich 1896., str:85. )
1813. 05. Srpnja Britanska eskadra pod zapovjedništvom admirala Tomasa Freemantlea otplovila iz Rijeke i napala Kraljevicu (Porto Ré). Prisilila je obranu grada da potopi ili im preda malu flotu od 13 obalnih brodova, a u isto vrijeme je uništila i obalnu topničku bateriju koja je pokušavala obraniti grad. (Izvor: Wikiwand, Timeline of the Adriatic campaign of 1807–14)
1813. 26. Kolovoza u jutarnjim satima General Laval Nugent, sa austrijskom vojskom ulazi u Rijeku i oslobađa je od Francuza. To se desilo puna dva mjeseca prije poraza Napoleona kod Leipziga. Na čelu krajiških jedinica general Nugent nastavio je prema Trstu, slijedeći francusko začelje. U isto doba kapetan Lazarić s bataljunom dobrovoljaca zauzima Pazin, Buzet i Pulu i napreduje prema Trstu, i pridruži se Nugentovim trupama. U gradu je nastavila djelovati ista građanska oblast, ali je privremeno podvrgnuta vojnoj upravi na čelu koje je bio general Jurković, vicegubernator austrijskih Ilirskih pokrajina. Kao provizorni guverner Ilirskih provincija imenovan je artiljerijski general barun Lattermann, a kao delegirani politički povjerenik (komesar) u Rijeci barun Lederer, pod kojim su bili privremeni magistrati Rijeke, Bakra, Vinodola, Hreljina, Fužina, Cresa, Lošinja, Krka, Kastavske gospoštije i Pazinske grofovije. Takvo je stanje trajalo sve do Listopada 1814. godine, kada su ustrojene sve razine građanskih vlasti u ovim krajevima, čime je vojna nadzorna uprava prestala djelovati. (Izvor: Muzeologija 28, Igor Žic: Museum Nugent, Također: Matica hrvatska, Vijenac 494, Igor Žic: O ljudima i zmajevima, Također: Vodič kroz Fondove i Zbirke državnog Arhiva u Zagrebu, HR-DAZG-847 Nugent Albert, 28. Listopada 2008., Također: cro-eu/forum > Nugent - Rodoslovlje)
1813. 27. Kolovoza Gvardijan kapucina Toma da Giavarino poslao je admiralu Fremantleu zamolbu da se nadoknadi šteta nanesena samostanu, što je 
ovaj prihvatio rado i velikodušno. Prema procjenama gradskog inženjera Johanna Bernta. šteta je iznosila 397 forinti i 52 karantana. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 69, Igor Žic: KAPUCINI I CRKVA GOSPE LURDSKE)
1813. 27 Kolovoza U Rijeci je rođen Ivan Lupis (Giovanni Biagio Luppis von Rammer) (27 Kolovoz 1813. – 11 Sječnja 1875.) (slika ljevo), čovijek koji je došao na ideju o torpedu i uz Whiteheadaovu pomoć je izrađen prototip. U Rijeci se obitelj Lupis prvi puta pojavljuje sredinom XVIII stoljeća. Kapetan Jakov Luppis Lukin, rodom Dubrovčanin je prvi poznati član riječkog ogranka te obitelji i doselio je u Rijeku 1761. godine i oženio se Riječankom Margeretom Superinom.
1813. 08. Rujna počinju izlaziti prve riječke novine “Le Notizie del Giorno” (Dnevne novosti) (slika desno). Izlazile su do Listopada 1814. Primjerak ovih novina otkriven je slučajno, prilikom postavljanja izložbe o Rijeci u Padovi u Lipnju 1956. godine, iseljenik Armando Dalmin ustupio je za postav svoj primjerak lista "Notizie del Giorno" (Cella 1957: 197). Prvi broj novina je u cijelosti je sačuvan u arhivu društva "Societa' di
studi Fiumani" u Rimu, te je objavljen i preveden u časopisu "Fluminensia" 1992. godine
(Konestra-Srdoč 1992: 15). Tiskane su u
tiskari braće Josipa i Antona Karletzky, a izlazile su utorkom, četvrtkom i subotom. Formom podsjećaju
na bilten, sastoje se od dva lista i donose vijesti s europskih bojišta te informacije
vezane uz Rijeku, Zagreb, Berlin i Podgrad. Od pojave tih prvih pravih riječkih novina do sljedećeg naslova proći će dvadeset devet
godina. (Izvor: Novi List, Kim Cuculić: Novine kao slika stare Rijeke: U 19. stoljeću izlazilo 20 novina, Objavljeno: 16. listopad 2014., Također: Cella Sergio: Il primo giornale fiumano (1813-1814), Fiume - Rivista di studi fiumani, IV (1957), 3-4, str. 197-200, Također: Ines Srdoč-Konestra: O prvim riječkim novinama, Fluminensia, 4 (1992), br.2, str. 15-24)
1813. 14. Rujna, Francuzi u protunapadu još jednom i posljednji put zauzimaju Rijeku.
1813. 15. Rujna Francuzi Rijeku ponovno prepuštaju Nugentovim husarima i to bez borbe.
1813. 25. Studenog provizorna intendanca (vicegubernij) Rijeke imenuje Vincenza Nobile de Terzija predsjednikom Gradskog magistrata. (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della Liburnica città di Fiume, scritte dal Fiumano, Također: Schematismo Dell' Imperiale Regio Litorale Austriaco-Illirico, Volume 2, Stampato Dagli Eredi Coletti, 1824)
1813. 22. Prosinca umire Simeon (Šimun) Adamich, veletrgovac - najviše duhanom i posjednik. Bio je otac Andrije Ljudevita Adamića (Rijeka 28. studenog 1766. - Rijeka, 31. listopada 1828.) , trgovca i promicatelja gospodarskog i kulturnog života, istaknutog rodoljuba i dobrotvora. (Izvor: Ervin Dubrović: Adamićevo doba : 1780. - 1830.: riječki trgovac u doba velikih promjena, Rijeka: Muzej grada Rijeke., Rijeka 2005., str:56, Također: Lokalpatrioti Rijeka, Adamić Andrija Ljudevit - trgovac, poduzetnik (1766-1828), Također: Geni, Simone Adamich)
1813. kada je grad oslobođen od francuske vlasti, na štandarcu je istaknuta i odobrena za gradsku zastavu crveno-bijelo-crvena zastava s gradskim grbom u sredini. To je zapravo prva gradska zastava koju imamo dokumentiranu. (Izvor: Željko Heimer, Zastave Rijeke – monografija 200 godina borbe grada za pravo na svoju zastavu)
1814. 28. Siječnja Umro car Karlo Veliki.
1814. 01. Veljače nakon što je Rijeka već 1802. imala svaki dan poštansku vezu s Trstom i Lubljanom, nakon francuske okupacije stupile su na snagu stare austrijske odredbe i ponovno je uspostavljena poštanska diližansa za putnike od Rijeke do Trsta. (Izvor: A Herljević: Razvoj poštanske službe s osvrtom na poštu u Rijeci, TAkođer: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1814. 23. Srpnja Austrijski car objavljuje da su nekadašnje Ilirske provincije ponovno ušle u sastav Austrijske Monarhije. (Izvor: wikipedija > Hrvatske zemlje pod francuskom vlašću, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Naslovnica, Povijest, Riječki ljetopis, Također: Dugo devetnaesto stoljece (1797 - 1918), HRVATSKI FILATELISTIČKI PORTAL, FRANCUSKA UPRAVA I ILIRSKE PROVINCIJE 1806. - 1814.)
1814. Rujna gradski je magistrat ovako predstavio stanje Rijeke ustrojitelju novih građanskih oblasti u ovim krajevima, grofu Saurou:
"Velika nesreća koju je grad Rijeka pretrpio od zala četverogodišnjega nesmiljenog francuskog režima, nastavak takva sustava u tijeku posljednjega rata i izvanrednih političkih promjena što ih je podnijelo ovo pučanstvo, činjenice su koje ne trebaju dokaza. Rijeka je danas više nalik selu bez industrije i bez trgovine, nego li slobodnu pomorskom gradu i slobodnoj luci. Rat 1809. bijaše početak nedaća. Goleme ratne kontribucije, pogubni porezi okrutne i prevratničke vlasti, teškoće svake vrsti, osiromašili su ovo pučanstvo. Očevidi općinskih knjiga iskazuju broj izbjeglica, tako da je pučanstvo od oko 8000 prebivatelja smanjeno za jednu četvrtinu i skoro je polovica kuća nenastanjena. Očevidi poreza i pristojba dokazuju kako su porezni obveznici plaćali 60-70 puta više nameta nego su plaćali prije 1809. godine" (G. Kobler, Memorie,1896.). (Izvor: Pregledni znanstveni rad, Nikola CRNKOVIĆ: TRGOVAČKO-OBRTNIČKA KOMORA U RIJECI 1811.-1924.)
1814. 30 Svibnja Rijeka i formalno podpada pod Austriju. Potpisan je tzv. pariški mir kojim je i u međunarodnim relacijama priznat austrijski suverenitet nad ovim krajevima. Rijeka ima manje ovlasti nego što ih ima Trst. (Izvor: Dugo devetnaesto stoljece (1797 - 1918), Također: DRUŠTVO ZA POVJESNICU KLANA, Zbornik društva za povijesnicu Klana, svezak 3, str: 97)
1814. 01. Listopada radi godišnjeg uzastopnog minus od 1200 forinti, carski komesar grof Saurau putem podgubernija u Rijeci ukida dekretom Trgovačku komoru. (Izvor: Vjesnik Istarskog arhiva, Vol.4-5 No.(1994.-1995.), Pregledni rad, Nikola Crnković: Trgovačko-obrtnička komora u Rijeci 1811. - 1924. )
1814. 01. Studenog Trsat je sa Sušakom, Podvežicom i Dragom, pripao cesarsko – kraljevskoj vladi - "Primorskoj upravi" u Trstu. Bakar je tražio da mu se vrate ta mjesta kao dio bakarskog municipija, ali mu je to uspijelo tek 1833. Imala je, pored Trsta, Gorice i Istre, mjesnu nadležnost protegnutu također na Rijeku i na Karlovac te dio Hrvatske koji je s ove strane Save. Godine 1822. to je područje vraćeno ugarskoj kruni. "Primorska uprava", čija je nadležnost bila protegnuta na sve predmete područne uprave (tzv.javno-političke), na sudske predmete koji su se odnosili na tzv. policijske prekršaje, i na pomorske, ali ne i na vojne poslove koji su se odnosili na austrijske obale, nastavila je svoju djelatnost do austrijskog ustavnog preustroja 1849. godine. Tada ju je naslijedilo "Primorsko namjesništvo" (Luogotenenza del Litorale), sa sjedištem također u Trstu. Namjesništvo nestaje tek 1918. godine, s austrougarskim vojnim porazom i priključenjem navedenih područja Kraljevini Italije. (Izvor: Vinko Antić: Trsat od davnih do današnjih dana, Rijeka, 1982., str:60, Također: Dr. Ugo Cova: DRŽAVNI ARHIV U TRSTU I HRVATSKA, Preveo: Stjepan Razum)
1814. 01. Prosinca U Rijeci osnovano Okružno poglavarstvo, podređeno Namjesništvu austrijskog primorja u Trstu. Okrug je obuhvaćao riječki, bakarski, crikvenički, fužinski, čabarski, kastavski, lovranski, labinski, belajski, pazinski, podgradski, krčki, creski i lošinjski kotar.
1815. 2. Ožujka u Budi je umro grof János Péter Szapáry, bivši riječki guverner. Rođen je 1757. godine u Budi (Slika ljevo).
1815. Općina Rijeka traži od Lučke kapetanije naplatu statutom redviđenih daća za popravke i gradnju brodova, s tim
da se novac predaje gradskoj blagajni. Takse su se naplaćivale i za brodogradnju na ljevoj obali Rječine, gdje su
od 1815. do 1829. brodove gradili Anton Katalinić, Matij Kozulić i Grgur Medanić. To su već veći brodovi koji imaju nosivost i do 400 tona. (Izvor: Povijest Rijeke, Tipograf, Rijeka 1988., str. 178.)
1815. Otvorena je prva osnovna škola za djecu s Trsata i Vežice. Od 1818. do 1824. osnovna škola djeluje na njemačkom jeziku, a od 1846. škola počinje stalno djelovati na hrvatskom jeziku. (Izvor: os-trsat>povijest, Također:www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA)
1816. 13. Svibnja. Austrijski car Franjo I. na putu iz Trsta u Postojnu 
posjetio i Rijeku. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1816. Zatvoren riječki lazaret.
1816. zatvara se privremena bolnica koja je djelovala od 1795. (21
godinu!), za vrijeme haranja i liječenja endemije nespolnog luesa
(sifilisa), poznatog kao "škrljevska bolest". Nalazila se je u tadašnjoj Adamićevoj
kući (slika desno) na početku Trsatskih stuba.
Prestankom endemije i preseljenjem preostalih bolesnika na odjel riječke
Bolnice Sv. Duha, ta je zgrada prestala djelovati kao zdravstvena ustanova.
Adamićeva kuća srušena je nakon Prvoga svjetskog rata i na tome
mjestu izgrađena je zgrada Prve hrvatske štedionice, ali je i ona poslije
nekoliko puta prenamjenjena. (Izvor: Pregledni rad, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA
U SUŠAKU, str:4)
1816. 14. Prosinca Nakon sloma Napoleonove vojske izdan je dekret kojim se do 01. Sječnja 1856. potvrđuje vlasništvo "Društvu Lujzinske ceste", novoosnovanom društvu iz Beča koje je otkupilo cestu od "Kraljevskog ugarskog povlaštenog kanalskog i brodarskog društva", povlastice i vlasništvo nad Luizijano tijekom sljedećih 50 godina. Društvo Lujzinske ceste imalo je glavnog ravnatelja u Beču koji je dva puta godišnje nadzirao upravu ceste u Hrvatskoj i o tome izvještavao dioničare. Društvo je održavalo prometnicu, a duž ceste podiglo jedanaest gostionica za smještaj putnika te mnoge cestarske kuće, mitnice i cisterne. Prema težini prevožene robe i prijeđenoj udaljenosti određivala se pristojba koja je od Karlovca do Rijeke iznosila 27 krajcara po bečkoj centi (56 kg) tereta. (Izvor: Starim cestama do mora, Graditelji, Kirijaši, Putnici)
1816. Trgovačka komora u Rijeci ishodovala je uspostavu poštanske veze Rijeka – Karlovac. Uz Luizijansku cestu poštanski uredi nalaze se u Jelenju, Mrzloj Vodici, iz Mrkoplja poštanski se ured seli u Delnice, iz Ravne gore u Skrad, iz Vučinić sela u Vrbovsko, otvara se pošta u Severinu na Kupi, a pošta iz Novigrada premješta se u Neretić. (Izvor: POMORSKI FAKULTET U RIJECI, Slobodan Mamula: ZNANSTVENE PARADIGME U VALORIZACIJI HRVATSKE CESTOVNE BAŠTINE)
1817. 05. Kolovoza Car Franjo I. dopušta gradu Rijeci da se ponovno služi naslovom "Najvjernijega grada" (Fedelissima Città). Ovaj naziv bio joj je prvi puta dodijeljen još 1515. godine od cara i kralja Maksimilijana I.. 04. Listopada 1817. stiže i pismo riječkog okruga, kojim se javlja Magistratu, da je Franjo I. podijelio gradu naslov "fedelissima". (Izvor:DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, ANALITIČKI INVENTAR, Inventar fonda POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918,str:5, Također: Forum Croinfo.net, Tema: Listopad - značajni događaji , autor: Iliria, Također: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della Liburnica città di Fiume, scritte dal Fiumano, Volumes 1-3, str: 219, Stabilimento Tipo-litografico Fiumano di E. Mohovich, 1896, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Denis Nepokoj: Iz muzejske riznice 120 godina –120 predmeta)
1817. 04. Listopada riječki okrug šalje pismo kojim javlja Magistratu, da je Franjo I. podijelio gradu naslov "fedelissima" (Fedelissima Città). Povelja se danas čuva u Riječkom državnom arhivu (DAR). (Izvor: INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, Magistrat Rijeka 1427. — 1776. god.)
1817. 22. Prosinca u Rijeci je rođen riječki slikar Giovanni Ivan Simonetti (Rijeka, 22. Prosinca 1817. – Venecija, 7. Studenog 1880.). Simonetti se smatra najvećim riječkim slikarom pretprošlog stoljeća. Studij likovne umjetnosti završio je u Veneciji 1844., gdje je proveo velik dio svojega života. Na prostoru Italije prikupljao je i restaurirao djela starih majstora, i to za biskupa J. J. Strossmayera. Izrastao je u vrsnog portretistu, majstora ulja i akvarela na platnu, o čemu svjedoče platna s likovima onodobne gradske društvene kreme. Uspjeh je postigao i svojim minijaturama, pastelima i akvarelima krećući se između neoklasicizma, bidermajera i romantizma. Osim portreta radio je žanr-prizore, povijesne i biblijske kompozicije (Bezgrješno začeće, 1850., Slika sv. Ivana Krstitelja, ulje na platnu 1850., Uznesenje Bogorodice, 1850. ulje na platnu). Danas je poznato njegovih sedamdesetak slika, akvarela i minijatura. Bio je vrstan restaurator i stručnjak za procjenu starih slika. Njegove se slike nalaze u mnogim privatnim zbirkama u Rimu, Rovigu, Veneciji i Rijeci, a najveći dio u Modernoj galeriji u Rijeci, zatim u Zagrebu i u Muzeju Benaki u Ateni. Umro je u Veneciji od moždane kapi. (Izvor: Hrvatska enciklopedija, Simonetti, Ivan, Također: Österreichisches Biographisches Lexikon, Simonetti, Giovanni (Ivan), Također: Turistička zajednica Kvarnera, Slikarstvo)
1818. 21. Travnja u prostorijama Franjevačkog samostana, u današnjoj "maloj" redovničkoj blagovaonici, započinje s radom Pučka škola na Trsatu ("Schuola trivialis Tersacti"), a kao prvi učitelji su radili franjevci Maksim Prašt i Karlo Maksel, a predavali su na hrvatskom jeziku. Podatke o prvoj godini rada Osnovne škole "Trsat" otkrio je slučajno 1967. godine pater Franjo Emanuel Hoško (Pakrački Antunovac, 25. Ožujka 1940.), franjevac u trsatskom svetištu Majke Božje, u franjevačkoj kronici Liber Literarum Pastoralum, koja se vodi od 16. stoljeća. Iz prostorija franjevačkog samostana nastava se premiješta u Ulicu Petra Zrinskog, u rodnu kuću Hadrijana Mandela Bademića (Trsat, 22. Studenog 1863. — Rijeka, 28. Svibnja 1902.), pjesnika i proznog pisac, autora zbirke putopisa i crtica iz života Primoraca. Nekoliko godina potom škola radi i u zgradi pokraj Trsatske čitaonice, u kojoj se danas nalazi trsatska podružnica Erste Banke. Konačno, 1864. godine gradi se školska zgrada na sadašnjoj lokaciji. Nalogom bana Ivana Mažuranića, koji je i posjetio školu, 1875. godine na zgradi je dograđen jedan kat. (Izvori: Osnovna škola "Trsat" Rijeka - Povijest škole, Također: Grad Rijeka: OSNOVNA ŠKOLA "TRSAT")
1818. 24. i 25. Travnja Austrijski car sa suprugom opet posjećuje Rijeku.
1819. 27. Srpnja u Rijeci je rođen Pietro Stefanutti, kipar. Umro je od kolere u Veneciji 4. Veljače 1858. Bio je autor fontane podignute u Rijeci u čast dolaska cara Franje Josipa u Rijeku 1852. Fontana je otkrivena 23. Travnja 1857., a uklonjena je 1874. jer je smetala odvijanju prometa. Podignuta je na nekadasnjem raskrscu Via lido (danas Riva i Ulica Ivana Zajca) i Via del Molo (danas Riva Boduli). Visoka 6 i pol metara, izrađena od istarskog kamena. Voda je tekla iz lavljih usta na kojima su stajala 3 Atlanta koji su drzali figuru Franje Josipa. Kraljevski orao sa drzavnim motom: Viribus Unitis (Sjedinjenim Snagama) i grbom grada Rijeke sa natpisom : Indeficienter (Nepresusiv). Donji dio fontane nije sačuvan, a statua Franje Josipa se danas nalazi u državnom arfivu u Rijeci. Proslavio se kao vrstan kipar mnogobrojnih profanih i sakralnih skulptura, fontana i ukrasa pa tako i poprsja G. B. Cambierija izrađenog 1840. (Izvor: Boris Vižintin: Umjetnička Rijeka XIX. stoljeća: slikarstvo – kiparstvo, Izdavački Centar Rijeka, 1993, str.135/36, TAkođer: Novi List, Marino 
Maljavac: U vili Angiolini otvorena izložba "Prvi hoteli na Jadranu", 24. svibanj 2011.)
1819. 24. Studenog u Rijeci je rođen slikar Francesco Colombo (Rijeka, 24. Studenog 1819. — Rijeka, 11. Ožujka 1843.), riječki je slikar podrijetlom iz siromašne riječke obitelji, oca Carla i majke rođene Jurković. Njegov otac Carlo bavio se izradom cipela, a Francesco je završio pučke škole kao jedan od najboljih učenika. Pokazavši crtački talent, stekao je pokrovitelje koji su mu omogućili nastavak školovanja. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji. 1839. dobio je tri nagrade i medalju, a 1842. trogodišnju stipendiju za nastavak studija u Rimu. Tu stipendiju nije mogao iskoristiti zbog recidivne tuberkuloze. Godine 1843., nakon očeve i majčine smrti, vraća se preko Trsta u Rijeku, gdje je i umro u 24. godini života od tuberkuloze. Radio je oltarne slike, minijature, portrete i pejzaže. Autoportreti (slika ljevo, autoportret iz 1840.), rađeni potkraj života, nose u izrazu određenu melankoličnost vjerovatno uvjetovanu neizlječivom bolešću. Izradio je sliku Madone u riječkoj augustinskoj crkvi. Njegovi se radovi nalaze u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci, biskupskoj palači i u privatnom vlasništvu obitelji Zmajić u Zagrebu. Colombo, Pored Simonettija i Angelovića, ide u red najznačajnijih riječkih slikara prošlog stoljeća. (Izvor: BORIS VIŽINTIN, Umjetnička Rijeka XIX. stoljeća: slikarstvo - kiparstvo, Rijeka, 1993., str:32, 43-48, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, COLOMBO, Franjo, Također: 12. veljače 1843. - umro je u Rijeci... - Facebook, Pomorski i povijesni muzej ...)
1819. Tijekom godine Adamić se intenzivno angažira na isporuci hrastovih trupaca u Veliku Britaniju te je u Rijeci i
Bakru ukrcano 5.500 tovara u 11 nava i 3 brika. Tijekom 1820. u lukama Rijeke, Bakra i Kraljevice bila su nakrcana 33 broda s teretom hrastova drveta za
brodogradilišta u Engleskoj. (Izvor: Temelji moderne Rijeke 1780.-1830., MGR, Rijeka 2006., str. 246., također: Adamićevo doba 1780.-1830., MGR 2005., str. 62.)
1820. riječki Ancorista i brodski kovač Andrija Perušić (1784 - 1825) otvorio je poznatu kovačnicu za izradu ankora, brodskih lanaca i brodske opreme. (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 348.)
1820. 14. Veljače car Franz I. Patentom odobrava privilegij na 50 godina društvu vlasniku Lujzinske ceste.
1820. zbog velikih troškova zbog stalne potrebe za čišćenjem dna Rječine zbog nanosa pjeska i šljunka nakon svake poplave, odlučuje se da se otkupi dio "grande braida" (sadašnja Brajdica, dio od hotela Kontinental da mora) i da se iskopa kanal i da se u njega preusmjeri tok Rječine, a staro korito (današnj Mrtvi kanal) da postane luka (na slici ljevo, staro korito Rječine i Rijeka sa okolicom). O ovom se prijedlogu raspravljalo dosta godina jer je nedostajalo sredstava za njeno ostvarenje. Negdje u isto vrijeme došlo se i do ideje da se umjesto luke na Fiumari počme sa gradnjom luke u centru grada i da se produži postojeći lukobran u pravcu zapada. Ta je ideja bila preferirana od strane Rijeke jer se je shvatilo da luka u Fijumari uskoro neće moći zadovoljiti potrebe prometa. Ipak, 1855., posao je obavljen i Fiumara je postala luka za male brodove od mora pa do mosta.
1820. 20. Lipnja dekretom Gradskog magistrata Rijeke osnovana je Glazbena škola u Rijeci. Započela je s radom početkom II. polugodišta školske godine1820./1821.. Velike zasluge u postavljanju temelja glazbene škole ima prvi učitelj škole, Venceslav Wenzel, inače orguljaš zborne crkve i gradski kapelnik kazališnog orkestra. Do 1835. bio je vodeća gradska glazbenička ličnost u Rijeci. Od 1855. do 1862. godine u školi radi, kao nastavnik gudačkih instrumenata Ivan Zajc mlađi, poznati skladatelj. U tridesetim godinama XX. stoljeća , uvođenjem desetogodišnjeg obrazovanja, nastaje srednja glazbena škola koja u međuratnom razdoblju nosi naziv "Scuola comunale di musica". Godine 1963. ustanova dobiva naziv Muzička škola "Ivan Matetić Ronjgov" Rijeka. Reformom odgoja i usmjerenog obrazovanja 1978. godine škola ulazi u sastav Centra za kadrove u obrazovanju i kulturi, da bi, 1992. godine, postala ponovno samostalna. (Izvor: Glazbena škola Ivana Matetića Ronjgova Rijeka, Povijest, Također: Kvarnerski Baštinski Vremeplov, Diana Grgurić: GLAZBENA BAŠTINA, Također: Školska knjižnica GLAZBENA ŠKOLA IVANA MATETIĆA RONJGOVA RIJEKA, Povijest školske knjižnice)
1821. 31. Siječnja riječko je gradsko zastupstvo predalo vladaru Promemoriju u kojoj se poglavito traži državna suglasnost i pomoć za gradnju lukobrana riječke luke i za gradnju i održavanje novih cestovnih prometnica do Rijeke. Kako to nije dalo rezultata, nanovo je iskorištena prva prigoda nakon 05. Srpnja 1822. godine, kada su definitivno ukinute Ilirske pokrajine i kada su Rijeka i Civilna Hrvatska južno od Save nanovo dobile političko-pravni status koji su imale prije 1809. (Izvor: Pregledni znanstveni rad, Nikola CRNKOVIĆ: TRGOVAČKO-OBRTNIČKA KOMORA U RIJECI 1811.-1924.)
1821. 07. Svibnja svečano je otvorena Gradska glazbena škola "Javna škola za vokalnu i instrumentalnu muziku" (Publica Scuola di Musica vocale e stromentale). Radom je započela 09. Svibna 1821. sa 50 polaznika. Vodili su je Vjenceslav Wenzel i Josip Prohaska (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume III, Str:100, 220)
|
1821. 01 Rujna Andrija Ljudevit Adamch kupio mlin na Lučicama, u dolini Rječine nasuprot Zvira, preuredio ga i pokrenuo malu tvornicu za preradu papira na Rječini (Slika ljevo). Osnovna sirovina za proizvodnju papira bile su krpe od kudelje i lana. Proizvedene količine bile su relativno male i izvozile su se uglavnom u Dalmaciju. Ovaj projekt bio je vezan uz Waltera Smitha, brata britanskog agenta za trgovinu drvom Adama Smitha. Walter je bio dobavljač prnja tvrtke »Browen, Smith & Comp«, koja je prnje iz Vojne krajine, preko riječke luke, isporučivala britanskim tvornicama papira. 1824. godine Adamich je zbog velike zauzetosti i drugih poslovnih prilika koje su mu se otvarale, prodao mlin engleskom industrijalcu Williamu Molineu, izdanku ugledne obrtničke obitelji. No, nakon samo tri godine, Moline je prodao tvornicu engleskim industrijalcima Charlesu Meynieru i Walteru Craftonu Smithu za iznos od 14.000 zlatnih franaka ili za 20.000 forinti. Walter je uknjižio tvornicu na brata, Adama Smitha, koji je dao novac za kupnju. Francuz Luois Meynier ušao je u ime i s kapitalom brata Charlesa u zajedničko ulaganje. Koncem 1827. zatražili su za tvornicu, kao isključivi i trajni privilegij, uvoz sirovina iz Ugarske i Hrvatske po nižoj carinskoj stavci. U to doba u luci je na ukrcaju prnja radilo i do 400 ljudi, a time su se bavili trgovci Thomas Smart, Antun Morović, Karlo Šporer, Biaggio Rossi, Ksaver Derenčin i drugi. U to vrijeme mlin za proizvodnju papira sastojao se iz dviju zgrada od kojih je jedna bila stambena. 1824.
tu je bilo zaposlen 21 radnik, a 1827. Iz te manufakture razvila se u svijetu poznata Tvornica Smith & Meynier. Ta se godina smatra godinom osnutka Tvornice papira Rijeka. Tvornica je mijenjajući vlasnike i prilagođavajući se stalno novim tehnologijama prolazila kroz mnoga sjajna razdoblja ali i padove te postala zaštitni znak riječke industrije. Nažalost ugasila se je 2005. godine nakon čak 184 godina djelovanja. (Izvor: wikipedija, Andrija Ljudevit Adamić, Također: MUZEJ GRADA RIJEKE, Tvornica papira, KRONOLOGIJA, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, 120 godina – Andrija Ljudevit Adamić, Također: Igor Žic – Riječka industrija 1750. – 1945. godine – Drvo i papir kolo vode, Također: Maja Hadžić, Branka Lozo: Povijesni pregled razvoja riječke tvornice papira, TAkođer: Riječka Baština, Upravna zgrada Tvornice papira)
1821. U to je vrijeme stara bolnica kraj Crkve Marijina Uznesenja postala neadekvatna i riječki jedini civilni doktor i protomedik Gian Battista Cambieri otkupljuje staru tvornicu voska (Massa Cavalli e Licudi) na cesti za Brajdu preko puta današnjeg pomorskog fakulteta, za 10.000 forinti (slika ljevo), i preuređuje je. U dijelu tvorničkog vrta bit će sagrađena bolnica za duševne bolesti (najstarija u nekadašnjoj Jugoslaviji) i kapela Sv. Duha, a u tu je kapelu kasnije prenesena iz stare kapele bivše 
bolnice sv. Duha istoimena oltarna pala, kvalitetan slikarski rad s početka XVII. stoljeća (sada u kapeli Sjemeništa). Ustanova, do tada nazivana Opći sirotinjski
zavod, 1857. mijenja ime u Opća bolnica. Gradska bolnica Sv. Duha (Ospedale civico Santo Spirito) svečano je otvorena 1. Lipnja 1823. Otkupzemljišta i zgrada bivše tvornice voska te novogradnje i prilagodba postojećih zgrada novoj namjeni stajalo je na koncu 20 tisuća fiorina. Premda je bolnicu dotacijom potpomognuo i Franjo I., nadvojvoda Josip i žena mu Doroteja, zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, Andrija Ljudevit Adamić i mnogi drugi, prekretnica u financijskom priljevu dogodila se 1835., kada riječki liječnik Giovanni Battista Cambieri oporučno ostavlja Bolnici Sv. Duha sav svoj imetak od od 28.040 fiorina, omogućujući proširenje bolnice, materijalno pomaganje gradske sirotinje. Punim imenom Gian Batista Cambieri (Slika desno) ovaj liječnik u
Rijeci počinje službovati kao zreli 43-godišnjak, 1797. godine
pa sve do svoje smrti 30. Rujna 1838. godine. U Rijeci
se Cambieri istaknuo kao pokretač suvremene medicinske
znanosti, ugledan protomedikus Hrvatskog primorja
i medicinski znanstvenik koji se posvetio proučavanju
veneričnih bolesti koje su u to doba na ovom području
poprimale oblik epandemije. Nakon njegovesmrti osnovana je Cambierijeva zaklada koju je osobno potaknuo car. (Izvor: D. Klen (gl. ur.), "Povijest Rijeke", str. 199, Također: G. Kobler, Memorie per la storia della liburnica città di
Fiume, sv. 1., str. 148.)
1822. 27. Veljače Laval Nugent of Westmeath, grof, feldmaršal, vitez reda Zlatnog runa, komandant reda Marije Threzije i rimski princ, je imenovan vijećnikom i patricijem riječkim. U Listopadu iste godine postaje članom hrvatskog sabora, a 1840. stupio je na dužnost vojnog zapovjednika Hrvatske. (Izvor: rijeka.hr > LAVAL NUGENT - POSLJEDNJI FRANKOPAN, GOSPODAR TRSATA, iz:(Linić: "Obzor", 20. Studenoga 1940), Također: ANTUN HERLJEVIĆ: PREGLED OPĆINSKE ORGANIZACIJE U BAKRU U XIX STOLJEĆU, Također: Radio Rijeka, Alen Čemeljić: Laval Nugent - irski plemić opsjednut Frankopanima i zaljubljen u Trsat, 03.11.2015)
1822. 18. Travnja sastavljen je "Iskaz imovine ukinutog Augustinskog samostana u Rijeci" koja se predaje Primorskom vjerskom fondu (Küstenländisches Religionsfond).
1822. 05. Lipnja Nakon povratka pod habsburšku vlast, 1816. Beč Rijeku uključuje u novu jedinicu, kratkotrajno živuću Kraljevinu Iliriju, odakle je 05. Srpnja 1822. Rijeka kao corpus separatum ponovno vraćena hrvatsko-ugarskom saboru. Dolazak pod vlast Ugarske značio je brži razvoj, budući da je Rijeka bila glavna izvozna točka za mađarsko gospodarstvo. Civilna administracija Rijeke prebačena pod ovlasti Ugarske. (Izvor: Tea Peričić-Mayhew: ČIJA JE RIJEKA 1848.? Nekoliko gledišta gradskog vijeća prije dolaska Josipa Bunjevca, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, 50.-52/2011., str. 87-103., Također: wikipedio>Corpus separatum, Također: Pregledni znanstveni rad, Nikola CRNKOVIĆ: TRGOVAČKO-OBRTNIČKA KOMORA U RIJECI 1811.-1924.)
1822. 05. Srpnja su definitivno ukinute Ilirske pokrajine i Rijeka i Civilna Hrvatska južno od Save nanovo dobivaju političko-pravnistatus koji su imale prije 1809 prije francuske okupacije, odnosno, kada su pripojene ostalim zemljama krune sv. Stjepana. (Izvor: Pregledni znanstveni rad, Nikola CRNKOVIĆ: TRGOVAČKO-OBRTNIČKA KOMORA U RIJECI 1811.-1924.)
1822. 12. Rujna je u Rijeci rođen Guido Prodam (Slika ljevo). On je bio prvi Riječanin koji je avionom letio nad gradom i tim letom postaje prvi pilot u monarhiji koji leti nad morem. Zagrepčani i Riječani tako su u kratkom roku među prvim Hrvatima vidjeli revolucionarni izum aviona nad svojim gradovima. Slavoljub Penkala konstruirao je i napravio prvi avion u Hrvatskoj 20. Lipnja 1910. i odmah ubrzo izveden je i prvi let (05. Srpnja 1910.). Guido konstruira i svoje avione. 1912. konstruira dva jednosjeda, Prodam I i Prodam II, a 1913. konstruira vojni dvosjed Prodam III. Pridružuje se KuK Zračnim snagama (Zračne snage monarhije). U 
zračnoj bitci 1918. protiv 4 RAF-ova aviona je oboren i teško povrijeđen ostavši nakon toga invalid. Umro je u Budumpešti 1948.
1822. 10. Listopada u Parizu je rođen Henry Meynier. Od 1876. radio je u stričevoj i poslije vlastitoj tvornici papira u Rijeci punih sedamdeset godina. Bio je uključen i u mnoge druge poslove, bio je predsjednik Tvornice kemijskih proizvoda (Stabilimento di prodotti chimici), predsjednik Riječke kreditne banke (Banca di credito fiumano), a bio je i jedan od prvih dioničara Stabilimento tecnico Fiumano. Umro na Sušaku 08. Ožujka 1912., a pokopan je na groblju Kozala. (nadgrobna ploča na slici desno). (Izvor: Wikipedia, Tvornica papira Rijeka, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 68, Irvin Lukežić: LOUIS MEYNIER, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 42/43, Irvin Lukežić: ULOGA ENGLEZA U RIJEČKOJ INDUSTRIJALIZACIJI)
1822. 15. Listopada u Rijeku je doputovao kraljevski komesar grof Jozsef Majláth mlađi, kao predstavnik obnovljene vlasti ugarske krune nad gradom. Navečer je održana svečana predstava u velikom Adamićevom kazalištu. Na fasadi dostojanstvene građevine pisalo je na latinskom i hrvatskom:
"Živjela Hungarija nama sklona
Živjela Austrija blaga
Što su tople želje
Našeg grada"
Pod grofom Mailathom kompletirano je gradsko vijeće s 50 vijećnika. Inače, Josef (Josip) je bio sin istoimenog prvog guvernera Josipa Mailath de Szekhelya koji je bio gubernijalni povjerenik od 9. Kolovoza 1776. pa sve do 1779., a tad je službeno imenovan guvernerom. Guverner Mailath stariji, između ostalog, utemeljio je 1779. trgovačku komoru, a 1780. trgovačku burzu. (Izvor djelomično: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1822. povećava se zgrada Benediktinske ženske škole, što je bio i dokaz o uspješnosti škole. Te je godine Rijeka prešla u ruke Ugarskog carstva i prilozi Benediktinkama za školu i samostan su pali na samo 928.41 srebrni fiorin godišnje. 1823. Ugarski car je donirao 500 fiorina, a carica 700 fiorina što i dalje nije bilo dovoljno za održavanje škole i samostana i benediktinke su bile primorane zatražiti dobrovoljne priloge.
1822. 07. Studenog Svečana predaja Ugarskog primorja guverneru Majláthu. (Izvor: FLUMINENSIA, časopis za filološka istraživanja, Pregledni rad, Irvin Lukežić, Šime Demo: O NADVOJVODI PALATINU JOSIPU I POSVEĆENOJ MU RIJEČKOJ ODI)
1822. Laval Nugent je bio prihvaćen kao riječki patricij. (Izvor: Tea Mayhew: Iz zapisnika sjednica kapetanskog vijeća Rijeke početkom četrdesetih godina 19. stoljeća, str: 4)
1823. Gaspare Matcovich (Gašpar Matković) (1797. - 1881., papà Gasparo kako su ga od milja zvali njegovi sugrađani), pokreće veliko brodogradilište iza stare riječke ribarnice. Gradio je jedrenjake svih veličina. Riječani sa sa čuđenjem znali promatrati rađanje velikih 
jedrenjaka koji su se porivali u more sa krmom naprijed, a gradili su se za brodovlasnike iz cijelog svijeta, pa čak i za Ameriku. Brodogradilište je gradu donosilo prihod i do 2.000.000 fiorina godišnje. (Izvor: Edoardo Susmel: Fiume attraverso la storia dalle origini fino ai nostri giorni, Fratelli Treves Editori, Milano 1919., str. 82.-83.) Iste su godine u Rijeci djelovala još četiri nova škvera i to jedan na Sušaku i tri na Pećinama.
1823. 03. Januara U Balton-Le-Moorsu u Engleskoj rođen Robert Whitehead osnivač i vlasnik Stabilimento tecnico, jezgre buduće Tvornice torpeda. 1858. imenovan je tehničkim direktorom firme Stabilimento tecnico fiumano, a 1873. kupuje Stabilimento zajedno s G. contem Hoyosem i G. Ciottom i utemeljuje Silurificio Whitehead. Umro u Becket Parku u Engleskoj 16. Studenog 1905. (slika desno). (Izvor: Edwyn Gray, Robert Whitehaed – The English Engineer, n. d., Također: Wikipedia, Robert Whitehead, Također: amacukne, Robert Whitehead)
1823. 17. Veljače pod predsjedanjem carskog i kraljevskog povjerenika Joszefa Majlátha održano prvo zasjedanje Velikog vijeća, na kome je broj članova vijeća upotpunjen do 50. (Izvor: Giovanni Kobler - Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, knjiga treća, str:220)
1823. 26. Veljače Carski i kraljevski povjerenik Josef Majláth donosi odluku da do vladareve odluke Rijeka sačuva svoje vrhovništvo nad Trsatom, Sušakom, Podvežicom i Dragom, ali se čisti prihod mora isplaćivati bakarskom municipiju. (Izvor: Forum Croinfo.net, Veljača - značajni događaji, Autor: Iliria, Također: Giovanni Kobler - Memorie per la storia della liburnica città di Fiume, volume terzo, str:220)
1823. 08. Ožujka u Slovačkoj je rođen Gyula grof Andrássy (Oláhpatak /Vlachovo (sada u Rožňava District, Slovačka) 8. Ožujak 1823. – Volosko, kraj Rijeke, 18. Veljače 1890.), sin grofa Károly Andrássya i Etelke Szapáry. Premijer je Mađarske od 1867. do 1871., a potom i ministar inozemnih poslova Austro-Ugarske od 1871. do 1879. Jedan je od najznačajnijih državnika svoga doba.
1823. 24. Ožujka Ferenc Ürményi prvi puta predsjeda, kao guverner, velikom vijeću. Ostat će na položaju do 1836. godine.
1823. 14. Travnja je datum na sporazumu kojim Bakar prepušta Rijeci sušački okrug u političkom, administrativnom, ekonomskom i sudbenom pogledu, pridržavajući si jedino prava vlasništva. (Izvor: Giovanni Kobler, Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume SCRITTE DAL FIUMANO II, 1896, str. 195)
1823. 02. Svibnja vladar donosi protokol po kojemu postoje četiri grupe patricija: stvarni prisutni i odustni, odnosno počasni prisutni i odsutni. Od patricija koji su živjeli u gradu mogu se navesti: Andrija Ljudevit Adamić, Josip Barčić, Andrija Belinić, Ivan Bratić, Josip Emili, Antonio de Gauss (podrijetlom Austrijanac), Kristofor Luppi, Ivan Andrija Marochino, Iginio Scarpa, Vicenzo de Terzy, Giuseppe Thierry (podrijetlom Francuz), Antonio de Verneda (podrijetlom Španjolac) i Giuseppe de Zanchi. Na listi su 
patricija iz 1848. godine i posljednja dvojica koja su ušla u taj povlašteni krug: Josip Ljudevit Cimiotti i Ivan Kobler. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 38/39, Igor Žic: PROTALIJANSKA POLITIKA U RIJECI 1848.-1887.)
1823. 01. Lipnja u prisutnosti guvernera Ferencza Ürményija predana na korištenje nova bolnica Sv. Duha ("Ospedale civico Santo Spirito", slika ljevo) na novome mjestu u Zagradu (današnjoj Ciottinoj, preko puta pomorskog fakulteta). Opći zavod za siromahe (Sirotinjski zavod - Istituto generale dei Poveri) pripojen je bolnici 1824., a 1880. odvojen od Gradske bolnice. Bolnica i Sirotinjski zavod bili su pod istom upravom, a njihov se rad uglavnom financirao iz zaklade dr. Cambierija koji je Gradskoj bolnici oporučno ostavio svoj cjelokupni imetak. U dijelu tvorničkog vrta bit će sagrađena bolnica za duševne bolesti (najstarija u nekadašnjoj Jugoslaviji) i kapela Sv. Duha. Početkom 20. stoljeća prostorije ubožnice pokazale su se skučenima, pa se godine 1908. otvara se ubožnica Braće Branchetta sagrađena velikom donacijom od 460.000 kruna braće Antonija i Costantina Branchetta, pa su ondje premještene nemoćne starije osobe i siročad, što je rasteretilo postojeću bolnicu. (Izvor: KBC Rijeka, Povijest, Također: Wikipedija, Povijest hrvatske psihijatrije, Također: Pregledni članak, Acta med-med-hist Adriat 2013, Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA, Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis, Također: Izvor: Dubrović, Ervin: Temelji moderne Rijeke 1780-1830, Izdavač: Muzej grada Rijeke)
1823. Uspješno je pokrenuta proizvodnja papira u novoj tvornici.
1823. došlo je do sporazuma između Rijeke i Bakra oko jurizdikcije nad Sušakom. Pošto je u doba francuske okupacija grad Sušak pripadao gradu Rijeci, gdje je bilo i sjedište kotara, Rijeka nije htjela da nakon odlaska Francuza vrati bakarskom municipiju Trsat, Sušak, Dragu i Podvežicu. Bakar je uporno tražio od Rijeke da mu vrati Trsat i okolna mjesta. Međutim zastupnik Rijeke na hrvatskom saboru vindicira ta mjesta za Rijeku "jer da ih od Rijeke rastavlja samo Rječina; Bakar da je daleko, te da je samo Rijeka kadra garantovati tamo red i mir.
Nadalje da nije nipošto zgodno da riječka luka (luka je bila tada na ušću Rječine) i riječki lazaret, koji će se graditi u Martinščici, budu pod dvije jurisdikcije."
Ugovorom se je odredilo:
a) granice Sušaka;
b) Bakar predaje Sušak na upravu gradu Rijeci a sebi reservira teritorijalnu pripadnost;
c) Bakar ustupa Rijeci na uživanje javna zemljišta a Rijeka se obvezuje, da će svojim novcem popravljati putove;
d) Rijeka se obvezuje, da će svake godine plaćati Bakru 600 forinti za ustupljeno pravo vinotočja; 145 forinti i 30 kruna kao odštetu za urbarijalna prava itd. ...
1823. uz veliko zalaganje Andrije Ljudevita Adamića službeno je otvoren Park na Školjiću. Na monumentalnom ulaznom portalu stajale su dvije velike barokne skulpture venecijanskog kipara Orazia Marinalija (Bassano, 24. Veljača 1643. - Vicenza, 7. Travanj 1720.) (Danas su ispred Državnog arhiva, no u lošem stanju.) Stabla posađena u četiri reda pružala su se u duljini od 300 i širini od 25 metara. Park je porušen 1899. godine, kada je grad dobio električni tramvaj, čije je okretište uređeno upravo na Školjiću.
1823. 01. Rujna u Rijeku dolazi Antun Mihanović kao "zemaljski poslanik riječkoga pomorskog okruga". Antun Mihanović je autor stihova hrvatske himne "Lijepa naša", koju je napisao službujući u Rijeci kao
|
Gubernijski tajnik, a godine 1827. bio je zastupnik Rijeke na Požunskom saboru, ali je ubrzo opozvan zbog liberalnog držanja. (Izvor: Temelji moderne Rijeke 1780.-1830., MGR, Rijeka 2006., str. 247.)
1823. 18. Rujna u Rijeci rođena je Rosa Leard, Hrvatska slikarica i grafičarka (Slika ljevo, autoportret), kći Johna Learda, britanskog konzula i kćeri riječkog građanina De Zanchia, člana prve riječke privremene vlade u doba Napoleonove vladavine. Slikarstvo je studirala u Firenzi i Rimu. Slikala je pejzaže, te portrete riječkih ličnosti u tehnici akvarela, ulja i tempere. Jedno od njezinih djela je i oslikavanje evangelističke crkve u Rijeci. Kratko pred smrt udala se za Camilla marchese de Varese. Umrla je u Veroni 10. Prosinca 1860. 2000. godine dio ulice Strmica dobiva ime Rosa Leard. I njezin otac Johna Leard se amaterski bavio slikanjem. (Izvor: rijeka.hr, PORIJEKLO IMENA ULICA NA TRSATU, Također: croinfo.net, forum, Tema: Umjetnička djela s temom Rijeke i okolice, Također: Biblioteka Fluminensia , Boris Vižintin: Umjetnička Rijeka XIX. stoljeća: slikarstvo – kiparstvo, Izdavački centar Rijeka, 1993, )
1823. na Sušačkoj strani rade četiri nova škvera i to jedan na Sušaku a tri u Pećinama. Sama luka sastoji se iz 1.760 m zidane obale i 8 pristaništa. Godine 1856. sagrađeno je na Pećinama 13 brodova s 5.672 tona, u Martinščici 4 broda s 1.529 tona, na Sušaku 4 broda s 1.475 tona. Godine 1857. sagrađeno je na Pećinama 7 brodova s 3.382 tone, u Sušaku 2 broda s 579 tona; god. 1886. na Pećinama 2 broda a 1.143 tone, u Martinščici 1 brod s 508 tona.
1824. Izgled zvonika Crkve Uznesenja Bl. Djevice Marije (Asunta) (kosi toranj) bio je bitno izmjenjen. Tada je crkva dobila današnje klasicističko pročelje, po projektu arhitekta Josefa Storoma.
Tom je prilikom od građana skupljen doprinos za uljepšanje zvonika u iznosu od 1.066 fiorina. Nacrt za njegovu obnovu načinio je gradski edil Adam Olf, a balustradu oko lože za zvona izveo je poznati riječki kamenorezac Marco Chiereghini, koji je izradio stupove i vijence na pročelju crkve. Cijelu tu obnovu inicirao je Andrija Ljudevit Adamić, koji je ujedno odigrao ulogu i poduzetnika gradnje. Zbog njegovog zalaganja nije došlo do rušenja te starodrevne građevine koja se, izgleda, već nagnula na jednu stranu krajem 18. stoljeća. Općina je još 1808. odlučila da se zvonik zbog dotrajalosti sruši, jer je, prema mišljenju stručnjaka, prijetila opasnost zbog njegove o
štećenosti. Provedbu te odluke djelomično je osujetila francuska okupacija Rijeke, ali i privrženost građanstva prema tradicionalnim vrijednostima.
1824. Crkva Gospe Trsatske dobila sadašnje pročelje i zvonik (slika ljevo). Zvonik
je, mjesni graditelj Jakov
Matković, tad izgradio u još uvijek živoj baroknoj
tradiciji. Motiv šestokrake
zvijezde, koji se javlja
na nekoliko mjesta u
ukrasu pročelja, zapravo
je prikaz izvornoga
grba Frankopana. (Izvor: Biblioteka Baština Broj 16, Grupa Autora: Marijin Trsat, Monografija, Zagreb, 2011, Također: Svetište Majke Božje Trsatske)
1824. 14. Sječnja Nakon Lavalovog nastojanja da kupi trsatski kaštel i svesrdne pomoći Andrije Ljudevita Adamića da mu se to omogući, Laval Nugent dobija pismo od Adamića u kojem svjedoči o kupnji trsatskog kaštela, i u kojem između ostalog piše: "Prekjučer bili smo s guvernerom (Urmanyem) u Bakru i zaključili posao sa trsatskim kaštelom, koji smo postigli s jednom forintom na godinu plativom zajednici "in Signum Dominii". Kada dobijem ispravu izdat ću ustupnicu u korist vaše ekselencije i njenih baštinika." (Izvor: Igor Žic, Laval Nugent -posljednji Frankopan gospodar Trsata, Također: wikipedia, Laval Nugent)
1824. 12. Ožujka riječko Kapetansko vijeće potvrdilo odluku o rušenju kule stare barutane (Torre di Polvere) na Zagradu, koja radi dotrajalosti prijeti urušavanjem i iznenadnim požarima. (Izvor: Adamićevo doba 1780. – 1830., Riječki trgovac u doba velikih promjena, Rijeka 2005., str.68)
1824. Grof Laval Nugent za jednu forintu godišnje dobiva od bakarskoga municipija ruševine trsatskog Kaštela. U tome su mu svesrdno pomagali blizak prijatelj Andrija Ljudevit Adamich i tadašnji guverner Ürmeny. 14. Sječnja 1824. Laval Nugent dobija pismo od Adamića u kojem svjedoči o kupnji trsatskog kaštela. Počeo ga je postupno obnavljati. Uređenje je povjerio venecijanskom arhitektu i kiparu Giacomu Paronuzziju. 
Središnji objekt, po njegovoj ideji, postao je dorski hram "Mir junaka", u kojem je planirao sarkofage za suprugu i sebe. Po njegovoj zamisli ispred hrama podignuta su dva stupa: onaj kojim je Napoleon obilježio svoju veliku pobjedu kod Marenga 1800. te drugi, s njim u paru, kojim je Nugent obilježio svoje pobjede 1813. te završetak operacija u Marengu. U samoj grobnici, koju je gradio umjetnički klesar Scrosoppi, a u kojoj je Niccolo Bregatto dovršio mramorni oltar 1854., bilo je položeno tijelo Giovanne Riario-Sforza, umrle u Parizu 1855. Tijelo feldmaršala Nugenta položeno je u sarkofag obložen mramorom. 1862. Na sarkofazima su izvorno stajale mramorne biste supružnika koje je isklesao Antonio Canova (Possagno, Republika Venecija, 1. Studeni 1757 – Venecija, 13. Listopad 1822) ), najveći kipar klasicizma, još 1822. U monografiji "Fernkorn" Hansa Auerenhammera, otisnutoj u Beču 1959, navodi se da su "Zmajevi" postavljeni ispred Nugentove grobnice 1863/1864. Originalno je istočni trsatski zmaj imao kraljevsko žezlo i dekorativnu, metalnu traku s geslom obitelji Nugent "Decrevi" (Odlučio sam), dok je zapadni imao štit s većim grbom obitelju Nugent te manjim Riario-Sforza. (Izvor: Igor Žic, Laval Nugent -posljednji Frankopan gospodar Trsata, Također: wikipedia > Laval Nugent, Također: Muzeologija 28, Igor Žic: Museum Nugent, Također: Matica hrvatska, Vijenac 494, Igor Žic: O ljudima i zmajevima, Također: Vodič kroz Fondove i Zbirke državnog Arhiva u Zagrebu, HR-DAZG-847 Nugent Albert, 28. Listopada 2008.)
1824. 04. Lipnja Franjo I. izvaje Diplomu kojom podjeljuje gradu Rijeci pravo cestarine na cesti Rijeka-Trst. Pergamena na latinskom jeziku se čuva u DAR-u. (Izvor: INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, Magistrat Rijeka 1427. — 1776. god.)
1824. 30. Lipnja Laval Nugent šalje pismo Ljudevitu Adamiću kojim mu se zahvalio za pomoć prilikom kupnje kaštela. (Izvor: Igor Žic, Laval Nugent -posljednji Frankopan gospodar Trsata, Također: wikipedia, Laval Nugent)
1824. 24. Travnja u Rijeci je rođen Giovanni de Ciotta, (Rijeka, 24. Travnja 1824. – Lovran, 06. Studenog 1903.) (slika ljevo) od oca Lorenza, bogatog talijanskog trgovca iz plemićke obitelji i majke Luise Adamich (Andriane? - Morena Ban: TRG RIJEČKE REZOLUCIJE: Urbanistička slika), kćeri industrijalca i političara Andrije Ljudevita Adamića 
(Andrea Lodovico Adamicha). Završio je gimnaziju u Rijeci, a zatim upisao Vojnu akademiju u Beču. Dostignuvši čin Majora, 1859. napušta vojsku i vraća se u Rijeku gdje se posvećuje svojoj profesiji inžinjera i počinje se baviti politikom i javnim životom. Svojom je političkom djelatnošću obilježio posljednja tri desetljeća 19. stoljeća u Rijeci. Oženio se 1863. Natalijom rođ. Zahony Ritter (1832–1895) i imali su dvije kćeri, dok je Natalija iz prvog braka s Pietrom Scarpom imala još petero djece. Giovani de Ciotta je obnašao dužnost riječkog gradonačelnika od 03. Studenoga 1872. do 1896. Za vrijeme svoje uprave postavlja urbanističke temelje moderne Rijeke. Pokretač je brojnih komunalnih intervencija zahvaljujući kojima Rijeka poprima izgled modernog grada. Počasni je član Trgovačke i industrijske komore u Rijeci, predsjednik je upravnog odbora i delegacije općine, predsjednik administrativnog savjeta Kreditne riječke banke, direktor Mađarskog akcijskog trgovačkog društva itd. Povezao je Giovannija Luppisa s Whiteheadom te se spremio uključiti u trgovanje budućim, usavršenim "čuvarom obale" (torpedom) koji bi mu, prema ugovoru, donio desetinu dobiti. U jednom izvještaju policije iz 1861. piše:"visoki i angažirani član mađarske partije u Rijeci, neprijatelj sadašnjeg režima, miran, staložen, elegantan, ne libi se izraziti svoja stajališta o aktualnoj politici". Zbog pojačane centralizacije, kada je ugarski premijer Dezső Bánffy počeo provoditi centralističku politiku prema Rijeci, dolazi u sukob s mađarskom vlašću te se povlači s položaja guvernera. Rezultat takve politike ugarskog premijera bilo je osnivanje "Autonomne stranke" u Rijeci 1896. godine od strane istaknutog riječkog političara Michelea Maylendera i industrijalca i financijera stranke Luigia Ossoinacka te kraj vladavine liberalne stranke Mađarske u Rijeci jer je 1897. godine Maylender izabran za gradonačelnika. Dvije glavne odrednice Giovannijevog politčkog djelovanja bile su borba za autonomiju Rijeke te preobrazba malog primorskog grada u srednjeeuropski, kozmopolitski grad. (Izvor: SUŠAČKA REVIJA broj 77, Igor Žic: MONARHIJSKA RIJEKA, Također: Wikipedia, Giovanni de Ciotta, Također: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, 120 godina – Giovanni de Ciotta)
1824. u Srpnju Opći zavod za siromašne (Istituto generale dei Poveri) spojen je s bolnicom Sv. Duha, i imao je zadaću pružiti utočište siromasima i bolesnima, izdržavati izvanbračnu djecu i siročad i omogućiti mladima osposobljavanje za zanate i postići da grad zabrani prosjačenje (Marijan Matejčić, "Zaklada dra G. B. Cambierija (Fondazione Camberiana) u Rijeci," u: Ars Aesculapii: Prilozi za povijest zdravstvene kulture Rijeke i Hrvatskog primorja, autori Radmila i Marijan Matejčić (Rijeka: ICR, 1982.), 58 (57 – 62).).
1824. 14. Listopada u Rijeci je rođen inženjer Joseph Leard (Giuseppe Leard). Pohađao je Inženjerijsku i Vojnu akademiju u Beču, a kasnije je služio i kao aktivni časnik u austrijskoj vojsci. Nakon demobilizacije 1867. nastanio se u Rijeci i posvetio inženjerskom pozivu. Godine 1872. gradonačelnik G. Ciotta imenuje ga ravnateljem Tehničkoga ureda grada Rijeke. Bio je izuzetno sposoban arhitekt i graditeljski stručnjak, a posebno se iskazao u rješavanju problema komunalne infrastrukture. Zajedno s arhitektom i građevinskim poduzetnikom Venceslaom Celligoiem, osnovao je zajedničko građevinsko poduzeće. Njegovom zaslugom Rijeka je dobila u to doba najsuvremeniji sustav opskrbe pitkom vodom. Također, prema Leardovim projektima izgrađeni su lučki gatovi i veliki lukobran, te postrojenja brodogradilišta u Brgudima. Projektirao je i stambene zgrade ponajviše u neorenesansnom stilu. Od 1875. do 1879. postavljen je za zapovjednika riječkih vatrogasaca. Bio je član gradskoga zastupništva i mnogih općinskih komisija, pasionirani sakupljač umjetnina i slikar-amater. Umro je u Rijeci 23. Sječnja 1897. (Izvor: Irvin Lukežić: Riječke glose: opaske o davnim danima: Izdavački centar Rijeka, 2004., str:259, Također: ISSUU, Abecedni popis značajnih osoba pokopanih na groblju Kozala, Objavljeno 30. Listopada 2013)
1824. Ivan Matija Kozulić (Gian Matteo Cosulich, 1760.-1846., costruttore navale iz Chioggie) moli
dozvolu za gradnju škvera na Pećinama (pored ulaza u željeznički tunel koji je djelovao do početka sedamdesetih). Taj je škver čini se preuzeo Andrija Zanon (1748.-1868.). Od 1829. do 1846. on je tu (na
prostoru od 274 hvata ispod svog vinograda) sagradio 36 jedrenjaka duge plovidbe izvrsne kvalitete, od kojih
je neke poznati tršćanski kapitalist Spiridion Gopčević prodao Argentini. Zbog izvanredne izrade i brzine te
naoružanja Argentina ih je uvrstila u svoju ratnu mornaricu pod novim imenima. Godine 1844. prodani brigantin "Restaurador Rosas" postaje čak komandni brod argentinske
ratne mornarice. (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 348, 349)
Background picture copyright: 