Ovo je prvi poznati riječki grb koji je prikazivao svetog Vida (Mazzara del Valla, otok Sicilija, 3. stoljeće - 304./5.) kao golobradog mladića u kotlu. U uporabi je bio do 1659. godine, kada je car Leopold I. dodijelio Rijeci novi grb – "indeficienter" s likom dvoglavog orla koji stoji na stijeni i pandžama pridržava nagnutu posudu iz koje se izlijeva voda (Rečina).
Ime našega grada u prošlosti je sadržavalo ime svoga zaštitnika, svetoga Vida – Rika svetoga Vida (Terra Fluminis sancti Viti). Srednjovjekovna legenda o svetom Vidu kaže da su ga najprije bacili pred gladne lavove i medvjede, no oni ga nisu htjeli rastrgati. Zatim su ga bacili u kotao vrele smole i rastopljena olova, a kako je i to čudotvorno preživio bez ozlijeda, krvnici su ga rastrgali na kotaču. Što se tiče likovne izvedbe grba na slici, možda i nije potpuno korektno izvedena (ali ko to zna, ja nisam vidio drugačiju sliku), ali u suštini to je to.

1659. 6. Lipnja car Leopold I. dodijelio Rijeci grb s dvoglavim orlom i natpisom “Indeficienter” - “Nepresušiv”. Dotad je na riječkom grbu bio prikazivan zaštitnik Rijeke sv. Vid kako drži u ruci grad. Povelja je napisana latinskim jezikom na listu pergamenta, u sredini je nacrtan grb, a na dnu je ovješen carski pečat u zaštitnoj drvenoj kutiji. Povelja se danas čuva u Riječkom državnom arhivu. Povelja glasi:
“Mi, Leopold, Božjom sklonom milošću izabrani Car Rimljana vazda Uzvišen, te Njemačke, Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvarske, Slavonije, Kralj, Nadvojvoda Austrije, Vojvoda Burgundije, Štajerske, Koruške, Kranjske i Wurttemberga, Knez Tirola i Gorice, Priznajemo i svjedočimo za Nas i Nasljednike i Sljedbenike Naše. S obzirom da Nam vjerni Suci i Općinstvo Grada Rijeke Svetog Vida ponizno podastrijeli postarali Znak ovaj, Štit očito ovalanobla oblika, u kojem je polju crvenom Orao Carski dvoglavi, krila sa obiju strana raširenih, kljunova također otvorenih, jezika crvenih isplaženih, i iznad kojeg je Kruna Carska zlatna, a inače je nebeske boje, traka sa obje strane unatrag razvučenih zlatnim resama urešenih, kićena, uljevo okrenuta i jednako postavljena, dok desnom nogom na hrpi kamenja, u dnu postavljenoj, ljevom dotičući se ovalna suda, iliti krčaga duguljasta, mrke boje, na kamenju ležećeg i u ljevu stranu štita otvorom okrenuta, i iz uprav posude rijeka što polag kamenja onog hrpe uljevo u velikoj količini istječe, obilato izljevajuči opaža: duguljasta cedulja kojoj su oba kraja zavrnuta unatrag, niže štita poprijeko primetnuta, s natpisom NEPRESUŠAN (INDEFICIJENTER)”... "Očekujemo stalnu vjernost (fidelitas) i predanost, kakvu je Nama i našim Pretcima narečena Općina i Grad Rijeka Sv. Vida nepresušno (indeficienter, tj. uvijek) dokazivala i cijenjene usluge, koje je u raznim prilikama, kako u mirnim tako i u ratnim vremenima, sa svakom spremnošću i ljubavlju iskazivala i koje je i ubuduće spremna iskazati,...

Još jedna verzija grba, mnogo ukrašenija, sa klasičnim štitom koji je propisao Leopold I., ali sa prikazom dva sveca sa svake strane. Sa ljeve strane grba nalazi se Sveti Modesto, a na desnoj, zaštitnik grada Rijeke, sveti Vid. U rukama drže palmine grane.
Sveti Vid, od pamtivjeka zaštitnik Rijeke, je uvršten među 14 svetaca zaštitnika i pomoćnika.
Sveti Modest, biskup koji je biskupijom Trier upravljao krajem 5. stoljeća. O njegovu životu imamo samo posve kratke podatke iz raznih martirologija ili rukopisa iz Njemačke i Nizozemske. Kada se raspadalo Zapadno carstvo i kad je svuda u Europi, zbog provala barbara, vladala velika nesigurnost. U to teško doba svijetla točka bili su sveti biskupi koji su se znali zauzeti i izložiti za svoj put, do te mjere da su položili i svoj život. Takav je bio i sv. Modest koji je, kako proučavanja svjedoče, umro godine 486. Pokopan je u crkvi sv. Marije u Trieru. Ta je crkva slavna jer se u njoj čuvaju i relikvije sv. Matije apostola. Blagdan sv. Modesta slavi se na isti dan, kada se prije obnove kalendara slavio i blagdan svetoga Matije. I u riječkoj crkvi Svetog Vida, sa obje strane oltara su kipovi Svetog Vida i Svetog Modesta.

Još jedna verzija grba, bez štita koji je propisao Leopold I.

Riječki grb sa dvoglavim orlom, skulptura izložena u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka. Grb se originalno nalazio na zgradi riječkog municipia.

Grb Grada Sušaka koji je Sušak koristio prije Prvog Svjetskog rata. U ovalnom štitu je prikazan lik patrona Sušaka Svetiog Lovre (Huesca, Španjolska, oko 225. - Rim, 10. kolovoza 258.). Sveti Lovro je prikazan sa gradelama u desnoj ruci.

Legenda kaže:
Za vrijeme rimskog cara Valerijana 258. godine, mnogi svećenici i đakoni su ubijeni, a među njima i sveti Lovro. Lovru su uhitili. Rimski prefekt dao mu je tri dana, da preda crkveno blago, koje je čuvao. Lovro je nastojao u ta tri dana podijeliti što više crkvenoga blaga siromašnima. Kada su prošla tri dana, izručen je prefektu. Lovro je pred prefekta doveo slijepe, bolesne i siromašne i rekao mu da su oni crkveno blago. Usuđen je na smrt. Lovru su mučili pržeći ga na roštilju. Pri tome je zavapio: "Ova strana je gotova, okrenite me i zagrizite!" (lat. "Assum est, inquit, versa et manduca."). Zbog te izjave, sv. Lovro je zaštitnik komičara, mesara i kuhara.

Grb Trsata iz doba kada je 1874. i kasnijih godina bio središte općine.

Riječko-talijanski jednoglavi grb, osakaćena verzija izvornog riječkog dvoglavog orla. Orao je u prvotnom (dvoglavom) obliku preživio sve do 1919. godine, do dolaska D'Annunzia u grad. Naime, budući da su talijanski fašisti tumačili kako je dvoglavi orao simbol Austrije, a jednoglavi je rimski, jednostavno su eliminirali jednu glavu sa grba. Na statui dvoglavog orla koja se nalazila na gradskim vratima, dvojica Ardita su 4. Studenog 1919. skinuli (otpilili) jednu glavu sa orla. Imena ardita sa pilom su Gulielmo Barbieri i Alberto Tappari.
Ipak, orao je na gradskim vratima preživio i u takvom krnjem obliku sve do 1949. godine kada su ga tadašnje komunističke vlasti označile kao buržoaski i nenarodni simbol te ga dale skinuti i rastaliti. Nisu u potpunosti uspjeli. Legenda kaže da su stari Fiumani-Riječani koji su tada bili među radnicima brodogradilišta '3. Maj' kojima je naređeno skidanje orla, uspjeli sakriti nekoliko komada brončane statue te ga do danas sačuvati u gradu na nekoliko lokacija.
Ovdje vidimo riječki grb sa talijanskom verzijom orla. Amfora iz koje izlazi voda je ukrašena rezbarijama, a pozadina štita je u plavoj boji.

Riječko-talijanski jednoglavi grb, osakaćena verzija izvornog riječkog dvoglavog orla. Orao je u prvotnom (dvoglavom) obliku preživio sve do 1919. godine, do dolaska D'Annunzia u grad. Naime, budući da su talijanski fašisti tumačili kako je dvoglavi orao simbol Austrije, a jednoglavi je rimski, jednostavno su eliminirali jednu glavu sa grba. Ovo je grb iz fašističkog perioda sa dodatkom još jednog polja iznad originalnog sa prikazom jednoglavog orla. U tom je polju talijanski "fascio" sa dvije rastegnute trake, jedna na lijevu a druga na desnu stranu od fascia, u boji talijanske zastave. Fascio je sa obije strane opasan lovorovim granama kao znak pobjede. Pozadina štita je u krvavo crvenoj boji.

Nakon aneksije Rijeke, Gabriele D'Annunzio je već 1925. godine organizirao to područje u Provinciju Carnaro (tj. Kvarner). Provincija je dobila grb i zastavu - gonfalon od kralja Viktora Emanuela III. Prihvaćena 28. Rujna 1929 i odbačena 8. Rujna 1943. Prekrasno oslikana grbovnica čuva se u Muzeju u Rijeci. Grbovnicu su potpisali istodobno i Kralj i Mussolini. Grb je podjeljen u dva vertikalna polja. U desnom, crnom polju nalazi se zlatna rimska fascija, a u crvenom sedam zlatnih peterokrakih zvijezda raspoređenih poput zviježđa Veliki Medvjed, znak Talijanske regencije Kvarnera (Reggenza Italiana del Carnaro) i vodiča pomoraca. Štit je nadvišen provincijskom krunom s grančicama masline i hrasta. Grb se pojavljuje i kao glavni element provincijskog pečata koji je dodijeljen istodobno, i bez sumnje otada i korišten.

Grb Grada Sušaka koji je Sušak dobio nakon Prvog Svjetskog rata. Prije ovog grba, Sušak je za svoj simbol koristio lik svoga patrona Svetog Lovre (Huesca, Španjolska, oko 225. - Rim, 10. kolovoza 258.).

U ovalnom štitu je kula sa otvorenim vratima i kruništem na vrhu. Ispod kule na valovitom moru punim jedrima plovi jedrenjak sa tri jarbola.

Grb usvojen 1967. godine i koristio se do 1998 i zapravo je varijacija povijesnog grba i zastave Rijeke u stilu vremena. Habsburški orao je izbačen i ostavljen je samo stilizirani vrč iz kojeg istječe voda u more. Oblik grba podsjeća na siluetu broda. Kada je raspisan natječaj za novi grb i zastavu Rijeke, pobjednički prijedlog je donio Dorian Sokolić (1928-2005), akademski slikar - scenograf u riječkim i nekim evropskim kazalištima. Na opisu ponude je pisalo:
Ideja: Rječina, tok koji je u prošlosti razdvajao, sada ih spaja u jedinstvenu cjelinuit - grad Rijeku.
Oblik: osnovni oblik podsjeća na presjek broda, a ujedno je i oblik koji podsjeća na klasične grbove. U sredini je amfora iz koje teče voda kao simbol beskrajnog toka života. U isto vrijeme to je i najstariji simbol grada.
Boje: Plava - odsjaj mora i neba; Zlatna - Bogatstvo grada u prošlosti, sadašnjosti i budučnosti.
Zastava: Pojednostavljeni sadržaj simplificiranog prikaza toka i delte Rječine.
Ni grb ni zastava nisu sadržavali u to vrijeme standardnu zvijezdu petokraku, skoro pa obaveznu u grbovima gradova. Taj je grb i danas jedan od sastavnih djelova grba Nogometnog Kluba Rijeka.

Grb grada Rijeke koji je usvojen 26. Ožujka 1998. i napušten isti dan, Bio je u stvari izvorni povjesni grb. Sam grb simbolično prikazuje Rijeku, odnosno brzu, kratku i vodom bogatu Rječinu po kojoj je grad dobio ime. Iznad orla bila je austrijska carska kruna s dvije plave trake koje vise vodoravno iz nje. Ispod štita bila je traka s natpisom "INDEFICIENTER" (nepresušan, misli se o bogatstvu vode u Rječini). Isti dan je Ministarstvo uprave odbilo dizajn. Iako je taj, originalni dizajn bio povjesno utemeljen, danas ga koristi iredentistička tzv. "Udruga slobodne riječke općine u izbjeglištvu" pa se nije smatrao primjerenim. Ministarstvo uprave je iniciralo uklanjanje austrijske carske krune iznad orla i trake s motom "Indeficienter" (neiscrpan). Također, odbijena je i originalna riječka trobojnica karmin-zlatno-kobalt plava sa istim objašnjenjem.

Najnoviji grb grada Rijeke i danas u upotrebi, prihvaćen 26. Rujna 1998. U isto vrijeme izabrana je i nova zastava. Grb grada Rijeke temelji se na grbu koji je dodijelio hrvatski kralj i austrijski car Leopold I. 6. Lipnja 1659. U crvenom ovalnom štitu desnom nogom stojeći na stijeni dvoglavi crni orao uzdignutih krila obiju glava gledajući u lijevo sa zlatnim kljunovima i nogama i crvenim jezicima, lijevom nogom drži vrč prirodne boje iz kojeg se obilno izlijeva voda koja se razlijeva oko stijene. Originalni prijedlog je bio isti kao i izvorni i originalni Leopoldov grb (prikazan na slici gore), ali je Ministarstvo uprave odbilo dizajn. Iako je taj, originalni dizajn bio povjesno utemeljen, danas ga koristi iredentistička tzv. "Udruga slobodne riječke općine u izbjeglištvu" pa se ne smatra primjerenim. Ministarstvo je iniciralo uklanjanje austrijske carske krune iznad orla i trake s motom "Indeficienter" (neiscrpan). Grb simbolično prikazuje Rijeku, odnosno brzu, kratku i vodom bogatu Rječinu po kojoj je grad dobio ime.
Na temelju mjerila koja općim aktom utvrđuje Gradsko vijeće, Poglavarstvo može odobriti uporabu grba i zastave pravnim osobama radi promicanja interesa Grada Rijeke. Potanji opis grba i zastave Grada Rijeke te način njihove uporabe i zaštite utvrđuju se odlukom koju donosi Gradsko vijeće u skladu sa zakonom i Statutom Grada Rijeke.

1780. Podnesen je prijedlog Gradskog vijeća Grada Rijeke o izgledu zastave grada. Zastava je odobrena 18. Studenog iste godine. Izgled zastave glasi: trobojnica vodoravnih pruga tamni karmin - zagasito zlatnožuta - ultramarin. Povijesna zastava grada je bila u uporabi od 1848. do 1947 sa kraćim prekidima. Povijesna riječka zastava, kao i grb ima tri osnovne boje. Karmin (crvena) je boja vatre i krvi, pa je povezana sa energijom, ratom, opasnosti, snagom, moći i odlučnosti, kao i sa strašću, željom i ljubavi. To je emocionalno intenzivna boja. Žuta je boja sunca. Povezana je sa srećom, radošću, intelektom i energijom. U heraldici žuta predstavlja čast i odanost. Plava je boja neba i mora. Često se povezuje sa dubinom i stabilnočću. Simbolizira povjerenje, odanost, mudrost, samopouzdanje, inteligenciju, vjeru, istinu i raj. U heraldici se koristi kao simbol pobožnosti i iskrenosti. Prikazana je na slikama "Slava Rijeke" G. Butkovića i "Italia o morte" Carla Wostryja i nalazimo je kao sastavni dio medalja i značaka. Nakon Drugog svjetskog rata nije više korištena, a na natječaju za novu gradsku zastavu 1998. Ministarstvo uprave RH odbilo je dizajn utemeljen na ovoj trobojnici.

Ova zastava je bila u upotrebi od 1813 do 1835. Kao osnova je uzeta austrijska zastava, a na bijekom polju je jedna verzija grba koji je propisao Leopold I., mnogo ukrašenija verzija klasičnog štita sa dvoglavim orlom, a sa svake strane su prikazana dva sveca. Sa ljeve strane grba nalazi se Sveti Modesto, a na desnoj, zaštitnik grada Rijeke, sveti Vid. U rukama drže palmine grane.
Prema navodu Ivana Koblera ta se je zastava vijorila na stendarcu već 1809. godine do 1815.

Prema navodu Ivana Koblera. u periodu od 1815. pa do 1835. koristila se ista zastava ali sa gradskim grbom. na bijelom polju.

Zastava u upotrebi od 1835 do 10 Lipnja 1870. Mađarska trobojica također s gradskim grbom u sredini.
Nenad Labus u svom članku "U susret povratku riječke trobojnice" navodi da je ta zastava, ali sa gradskim grbom i bez riječkih zaštitnika, bila u upotrebi do 1848/49. godine kada je raspuštena gradska vlast. Sve do 1857. kao gradska zastava nije upotrebljavana niti jedna.

Inicijativu za promjenu gradske zastave i prihvaćanje nove, poput one predložene 1846. godine pokrenula je na sjednici Gradskog vijeća od 19. Veljače 1870. grupa vijećnika pod vodstvom dr. Felicea Giaccicha. Budući da je prijedlog prihvaćen, zatraženo je mišljenje ugarskog Ministarstva unutrašnjih poslova, a odobrenje je stiglo putem guvernera 18. Studenog 1870. godine.
Riječka zastava u upotrebi od 10 Lipnja 1870 do oko 1900., sve do propasti Austro-ugarske monarhije. Još uvijek je u upotrebi štit propisan od Leopolda I., sa dvoglavim orlom, a sa svake strane su prikazana dva sveca zaštitnika grada. Sa ljeve strane grba nalazi se Sveti Modesto, a na desnoj, zaštitnik grada Rijeke, sveti Vid. U rukama drže palmine grane. Ovaj put kao pozadina zastave je u upotrebi stara originalna riječka zastava odobrena od Gradskog vijeća 18. Studenog 1780. Nakon proglašenja Riječke države u skladu s Rappalskim ugovorom, ova je zastava, za svo vrijeme njena postojanja, bila i državnom zastavom. (Izvor: Službene novine grada Rijeke 31. Ožujka 1998., broj 6, str. 390)

Zastava u upotrebi od negdje oko 1900 pa sve do 12 Rujna 1920. Kao pozadina su boje stare originalne riječke zastave, karmin (crvena), žuta i plava. u sredini zastave je štit s dvoglavim orlom i natpisom “Indeficienter” - “Nepresušiv”, koji je car Leopold I. dodijelio Rijeci 6. Lipnja 1659. .

Po aneksiji Rijeke Kraljevini Italiji, već 1926. godine donesena je nova zakonska regulativa o gradskim obilježjima , pa je i Rijeka morala uskladiti svoja obilježja s važećim propisima. Zastava Talijanskog kraljevstva (1861-1946). Zastava se je koristila u periodu dok je Rijekom vladala kraljevina Italija, tj. prije i nakon d'Annunzieve avanture. Ovo je ne-vojna verzija zastave, koja je u zeleno-bijelo-crvenoj pozadini, u centralnom bijelom polju imala štit sa pečatom kraljevske obitelji Savoia (Scudo di Savoia). U vojnom kontekstu zastava je imala i krunu Savoia koja se je nalazila iznad štita. Bila je u upotrebi od 17. Studenog 1918 do 27. Studenog 1919 u prvom periodu, i od 4. Ožujka 1922 do 24. Travnja 1945.

Potpuno istog izgleda je i službena zastava Sardinijskog Kraljevstva (Bandiera ufficiale del Regno di Sardegna).

Zastava prvog perioda D'Annunzijeve riječke avanture. U osnovi je talijanska trobojnica sa dodatkom štita sa riječkim dvoglavim orlom u centralnom bijelom polju. Zastava je bila u upotrebi od 27. Studenog 1919. do 12 Rujna 1920.

Zastava-Gonfalon (ili gonfanon) talijanske uprave za Kvarner (Reggenza Italiana del Carnaro) koju je ovjesio d'Annunzio 12 Rujna 1920, nekoliko dana nakon proklamacije talijanske uprave za Kvarner 8 Rujna 1920, tokom svoje riječke avanture.
Autor zastave-gonfanona je Gabriele d'Annunzio, "commandatore" Reggenze Italiane del Carnaro. Zastava-Gonfanon je napravljena kao vertikalna zastava koja na svom vrhu ima astu sa koje visi. Pozadina ganfona je boje vina (povjesna boja Venecije). U sredini ganfona je zmija koja grize svoj rep (Ouroboro ili Uroboros), kao simbol perfektnosti i vječnost. Zmija okružuje zviježđe Velikog Medvjeda, vodiča pomoraca. Na obje strane je traka, rascjepljena na oba kraja na kojoj piše motto "QUIS CONTRA NOS?" (TKO PROTIV NAS?). Na vrhu gonfanona, sa svake strane su povjesne zastave, sa ljeve strane grada Rijeke, a sa desne Italije. Zastava je prihvaćena 1919. i bila je u upotrebi od 12. Rujna 1920 do 29. Prosinca 1920.
Ouroboro ili Uroboros je simbol koji potječe iz daleke povijesti i vjeruje se da su mu izvori u starom Egiptu. Zmija ili zmaj koja grize svoj rep i tvori savršeni krug bila je Egipatski simbol vječnosti, repetitivnosti i perfekcije. Ouroboros je bio važan simbol tokom povijesti i koristio se u vjerskim i i mitološkim prikazima, ali isto tako i kao simbol cirkularne prirode opusa u alkemiji.

Zastava talijanske uprave za Kvarner (Reggenza Italiana del Carnaro) koju je ovjesio d'Annunzio 12 Rujna 1920, nekoliko dana nakon proklamacije talijanske uprave za Kvarner 8 Rujna 1920, tokom svoje riječke avanture.
Autor zastave je Gabriele d'Annunzio, "commandatore" Reggenze Italiane del Carnaro. U sredini zastave je zmija koja grize svoj rep, kao simbol perfektnosti i vječnost. Zmija okružuje zviježđe Velikog Medvjeda, vodiča pomoraca. Na obje strane je traka, rascjepljena na oba kraja na kojoj piše motto "QUIS CONTRA NOS?" (TKO PROTIV NAS?). Sa desne strane zastave čija je pozadina boje vina (povjesna boja Venecije), sa gornje strane je povjesna zastava grada Rijeke, a na donjoj strani zastava Italije. Zastava je prihvaćena 1919 i bila je u upotrebi od 12. Rujna 1920 do 29. Prosinca 1920.

Ratna zastava talijanske uprave za Kvarner (Reggenza Italiana del Carnaro) koju je ovjesio d'Annunzio 12 Rujna 1920, nekoliko dana nakon proklamacije talijanske uprave za Kvarner 8 Rujna 1920, tokom svoje riječke avanture.
Autor zastave je Gabriele d'Annunzio, "commandatore" Reggenze Italiane del Carnaro. U ovoj ratnoj verziji zastave ne postoji zmija. Sa desne strane zastave čija je pozadina boje vina (povjesna boja Venecije), sa gornje strane je povjesna zastava grada Rijeke, a na donjoj strani zastava Italije. Zastava je prihvaćena 1919 i bila je u upotrebi od 12. Rujna 1920 do 29. Prosinca 1920.

Zastava Stato Libero di Fiume (Slobodne države Rijeke), u upotrebi od 2. Veljače 1921 do 4. Ožujka 1922. Uvedena je dan nakon protjerivanja D'Annunzia (2 Veljače 1921) bila u upotrebi do aneksije Rijeke od strane Italije (3 Ožujka 1922). Tokom tog turbulentnog vremena zastava je mogla biti samo civilna, sa horizontalnim trakama karmin-zlatno-kobalt plave boje. U sredinu polja zlatne boje dodan je grb grada Rijeke. Zastava Slobodne države Rijeke je bila u uporabi od 1848. do 1947

Zastava Talijanskog kraljevstva (1861-1946). Zastava se je koristila u periodu dok je Rijekom vladala kraljevina Italija, tj. prije i nakon Danunzijeve avanture. Ovo je ne-vojna verzija zastave, koja je u zeleno-bijelo-crvenoj pozadini, u centralnom bijelom polju imala štit sa pečatom kraljevske obitelji Savoia. U vojnom kontekstu zastava je imala i krunu Savoia koja se je nalazila iznad štita. Bila je u upotrebi od 17. Studenog 1918 do 27. Studenog 1919 u prvom periodu, i od 4. Ožujka 1922 do 24. Travnja 1945.

Nakon talijanske aneksije Rijeke uspostavljena je Provincia del Carnaro, kojoj je kralj Victorio Emanuelle III. grbovnicom od 28. Rujna 1929. dodijelio grb, zastavu i pečat. Zastava-Gonfalon (svilenac ili gonfanon) Provincije del Carnaro (tj. Kvarner) prihvaćena 28. Rujna 1929 i odbačena 8. Rujna 1943. Nakon aneksije Rijeke talijanski su vladari sa d'Annunzion na čelu, već 1925. godine organizirali to područje u Provinciju Carnaro (tj. Kvarner). Gonfalon (svilenac) je od azurno plave svile s tri repa sa zlatnim resama i kićankama na donjem rubu, te je obrubljen zlatim ornamentom na preostale tri strane. Unjegovom središtu nalazi se crveno-crni grb s fasciom, iznad kojeg je zlatnim slovima u luku ispisan naziv provincije. Zastava je pričvršćena na koplje koje završava modificiranim
grbom grada Rijeke u obliku jednoglavog orla koji drži posudu iz koje teče voda. Nema dokaza da je gonfalon ikada zaista i izrađen i upotrebljavan, no osim akvarelom oslikanih crteža grba i zastave u grbovnici muzej čuva i nekoliko tehničkih crteža tušem zastave sa zadanim proporcijama, oblikom, položajem natpisa i smještajem grba na zastavnom polju (slika desno). Ovi prikazuju zastavu u svim detaljima potrebnim za njezinu izradu, iako je izgled grba tu ponešto drugačiji od onog propisanog u grbovnici - naime sadrži i crveno zaglavlje štita u kojem se nalaze zlatne fascije u vijencu od masline i hrasta povezanih trobojnom vrpcom. Ova inačica grba vjerojatno je iz pripremne faze. Akvareli su potpisani imenom Luigi Bangori Machiavelli (?), koji je vjerojatno dizajner likovnog rješenja.

Zastava je usvojena 1967. godine, u isto vrijeme kada i grb. Koristila se do 1998. Usvojena zastava je svjetloplava s dva bijela trokuta uz koplje koji predstavljaju tok rijeke Rječine i njezinu deltu. Zastava je isticana u Rijeci u Jugoslaviji zajedno s tadašnjim zastavama Jugoslavije, Hrvatske, talijanske narodnosti i Saveza komunista. Zastava ima neobičan izduženi oblik sa omjerom stranica 1:4. Širina centralne plave linije je 1/4 ukupne visine zastave, a trokuti su omjera 3/5 dužine zastave. Autor dizajna je Dorian Sokolić (1928. – 2005.), akademski slikar - scenograf, koji je pobijedio na tada objavljenom natječaju za novi grb i zastavu. Interesantan je također podatak da je Dorian Sokolić autor mnogih zaštitnih znakova koji su se koristili u Rijeci - Riječke banke, 3.maja, Robne kuće Korzo, Robne kuće Ri itd., a od svih je u uprabi još samo onaj Aerodroma Krk.

Zastava koja je usvojena 26. Ožujka 1998. i napuštena isti dan, imala je izvornu povjesnu riječku trobojnicu, crvena (tamno karmin), žuta (zagasito zlatnožuta) i plava (ultramarin) s grbom u sredini. Sam grb simbolično prikazuje Rijeku, odnosno brzu, kratku i vodom bogatu Rječinu po kojoj je grad dobio ime. Iznad orla bila je austrijska carska kruna s dvije plave trake koje vise vodoravno iz nje. Ispod štita bila je traka s natpisom "INDEFICIENTER" (nepresušan, misli se o bogatstvu vode u Rječini). Isti dan je Ministarstvo uprave odbilo dizajn. Iako je taj, originalni dizajn bio povjesno utemeljen, danas ga koristi iredentistička tzv. "Udruga slobodne riječke općine u izbjeglištvu" pa se ne smatra primjerenim. Ministarstvo uprave je iniciralo uklanjanje austrijske carske krune iznad orla i trake s motom "Indeficienter" (neiscrpan). Također, odbijena je i originalna riječka trobojnica karmin-zlatno-kobalt plava sa istim objašnjenjem.

Zastava koja je i danas u upotrebi prihvaćena je 26. Ožujka 1998. Zastava je plava (ultramarin) sa žuto uokvirenim grbom u sredini. Plava (ultramarin) je jedna od boja koje su se nalazile i na originalnoj povijesnoj zastavi. U crvenom ovalnom štitu desnom nogom stojeći na stijeni dvoglavi crni orao uzdignutih krila obiju glava gledajući u lijevo sa zlatnim kljunovima i nogama i crvenim jezicima, lijevom nogom drži vrč prirodne boje iz kojeg se obilno izlijeva voda koja se razlijeva oko stijene. Tradicionalna zastava Rijeke, crveno-žuto-plava vodoravna trobojnica zasnovana na bojama iz grba danas se još ponekad može vidjeti u neslužbenoj upotrebi, osobito privatnoj (nogometni navijači, tijekom karnevala i sl.).
Na temelju mjerila koja općim aktom utvrđuje Gradsko vijeće, Poglavarstvo može odobriti uporabu grba i zastave pravnim osobama radi promicanja interesa Grada Rijeke. Potanji opis grba i zastave Grada Rijeke te način njihove uporabe i zaštite utvrđuju se odlukom koju donosi Gradsko vijeće u skladu sa zakonom i Statutom Grada Rijeke.

Grb na slici je povjesni modruško-riječke županije, i poslužio je kao osnova za današnji grb Primorsko-goranske županije. Zanimljiva mi je inače pretvorba grba Modruško-Riječke županije, koja je imala hrvatski simbol, šahovnicu srebrno-bijelih polja, ali i talijansku zastavu i jedra na jedrenjaku u donjem polju grba u bojama talijanske zastave, dok je danas na brodu naša trobojnica, ali samo kao zastava na jedrenjaku.

Predložak zastave nastao na temelju opisa Županijskog povjerenstva iz 1861. Svečanost posvete, održana 25. Svibnja 1862. na Grobničkom polju, prikazana je na grafici Josipa Horaczeka (slika desno). Riječka županija bila je jednaod šest županija tadašnje Hrvatske koje su osnovane sredinom 19. stoljeća kao administrativna tijela građanske države. Na čelu joj je bio župan Bartol Benedikt Zmajić. Županija je imala svoje simbole, grb i zastavu, čiji je izgled predložilo posebno povjerenstvo oslanjajući se na simbole Severinske županije. Zastava je, prema opisu, bila od tkanine svijetloplave boje s crveno-bijelom bordurom i dvije kićenke na uglovima te pričvršćena na crveno-bijelo koplje. U središtu se nalazio grb koji je zadržao elemente grba Severinske županije, a koji su do danas sačuvani u grbu Primorsko-goranske županije. U opisu je posebno naglašeno da se na jedrenjaku, prikazanom u grbu primorskog dijela Županije, vijori hrvatska trobojnica. Zastavi je pripadala zastavna vrpca, koja se vezivala na stijeg iznad zastave i na kojoj je obično ispisan datum posvete i ime kumova zastave. Zastavna vrpca također je trobojnica.

Zastava Primorsko-Goranske Županije korištena od 24. Ožujka 1994 do 15. Llipnja 1995. Prvotno usvojeno rješenje županijskih simbola opisano je u statutu iz 1994. godine. Ovi simboli su bili službeni de jure do usvajanja novih 1995. godine, iako njihova upotreba nije potvrđena. Zastava usvojena 1994. godine bila je svijetloplava s kružnim bijelim poljem obrubljenim tamno plavim s bijelim natpisom "ŽUPANIJA PRIMORSKO-GORANSKA" u obrubu te s grbom u sredini. Ovo je također bilo suprotno pravilnicima Ministarstva, koji propisuju za županijske zastave da su dvobojnog polja s grbom u sredini ili uz koplje, te da nemaju natpise. Županija je razmišljala i o zadržavanju crveno-bijelih kvadratića duž vanjskih rubova zastave, kao što je to na povijesnoj zastavi iz 1865, ili o dodavanju zlatnog tropleta.

Grb Primorsko-Goranske Županije korišten od 24. Ožujka 1994 do 15. Lipnja 1995. Prvotno usvojeno rješenje županijskih simbola opisano je u statutu iz 1994. godine. Ovi simboli su bili službeni de jure do usvajanja novih 1995. godine, iako njihova upotreba nije potvrđena. Grb iz 1994. godine razlikuje se od današnjeg (i povijesnog) grba položajem zlatne Frankopanske šestokrake zvijezde u dnu trećeg polja i drugim sitnijim detaljim umjetničkog oblikovanja. Razmišljalo se i o izbacivanju sablje i topuza u drugom polju, no to na kraju nije propisano. Ova odstupanja od povijesnog uzorka primjetilo je Ministarstvo uprave (odnosno njegovo povjerenstvo za odobravanje upotrebe grba i zastave), koje propisuje da jedinice koje imaju povijesne simbole, koriste ove neizmjenjene (odnosno samo štit bez okolnih grbovnih elemenata).

Zastava Primorsko-goranske županije koja je danas u upotrebi prihvaćena je 15. Lipnja 1995. Dvobojna je sa županijskim grbom u sredini, tako da se središnja točka grba poklapa sa središnjom točkom u kojoj se sijeku dijagonale zastave. Grb je u štitu tzv. njemačkog oblika, razdijeljen i gore raskoljen: 1. šahirano crveno i srebrno; 2. srebrn utvrđen primorski gradić pred zelenim gorama snježnih vrhova i plavim nebom, nadvišen nadolje prekriženima zlatnom sabljom i srebrnim topuzom; 3. na plavome, tamnosmeđi jedrenjak podignutih bijelih jedara s hrvatskom trobojnicom na krmenom jarbolu, praćen s lijeva i nadvišen zlatnom frankopanskom šestokrakom zvijezdom, sve među liticama prirodne boje u bokovima štita.
Na plavom polju zastave, s gornje i donje strane, na udaljenosti od 1/16 širine same zastave, nalazi se po jedna bijela traka (pruga), široka također 1/16 širine zastave. Omjer širine i dužine zastave je 1:2.

Današnji grb Primorsko-goranske županije prihvaćen 22 Listopada 2000. Grb Županije je na njemačkom štitu, razdijeljen i gore raskoljen tj. ima gore dva manja polja, a u donjoj polovici jedno veće. U prvom polju (lijevom gornjem) je dvadeset naizmjeničnih crvenih i srebrnih (bijelih) kvadrata, raspoređenih tako, da je prvi u lijevom gornjem kutu crven. U drugom polju (desnom gornjem), srebrn (bijel) utvrđeni primorski gradić pred zelenim gorama niježnih vrhova i plavim nebom, nadvišen nadolje ukrštenim zlatnom sabljom i srebrnim topuzom. U trećem (donjem) polju, na plavom, tamnosmeđi jedrenjak podignutih bijelih jedara s hrvatskom trobojnicom na krmenom jarbolu, praćen s lijeva i nadvišen zlatnom Frankopanskom šestokrakom zvijezdom, sve među liticama prirodne boje u bokovima štita. Grb je jednak grbu Riječke županije korištenom između 1786. i 1886. koji se opet zasniva na grbu Severinske županije.

U Rijeci je odigrana prva nogometna utakmica na području Hrvatske. Naime, 1873. godine na inicijativu nezaobilaznog Roberta Whiteheada, inženjera i vlasnika tvornice Torpedo, svoje loptačko umijeće odmjerile su ekipe sastavljene od djelatnika Mađarskih željeznica s jedne i engleskih radnika s druge strane. Englezi su radili u tadašnjem Riječkom tehničkom zavodu (Stabilimento Tecnico di Fiume) koji kasnije postaje tvornica Torpedo, a utakmica je odigrana na području poznatom kao Pod Jelšun, između ulaza u bivšu tvornicu Torpedo i INA-ine rafinerije na Mlaki. Utakmica, koju je doduše teško dokazati konkretnim povijesnim dokazima i izvorima, odigrana je prilikom puštanja u promet dionice pruge između Rijeke i Karlovca. U to je vrijeme na Kvarneru, prema procjenama, bilo 200-tinjak Engleza koje je u Rijeku zbog potrebe za kvalitetnim inženjerima dovodio Robert Whitehead.

1904 Osniva se klub Olimpija. Među osnivačima bili su braća Mittrovich, Carlo Colussi, Antonio Marchich, Aristodemo Susmel i Agelasio Satti. Olympia je imala sekcije biciklizma, plivanja, lake atletike i boksa. 
Neznaju se činjenice oko nastanka ovog grba, ali grb nema nikakvih vizualnih poveznica sa Rijekom.

30. Travnja 1917. 0sniva se klub Doria koji ubrzo mijenja ime u Gloria. Stalni gosti kafića Marittimo na Piazza Dante počinje aktivnostima 17. Sječnja 1918. i već 1919. osvaja kup Grazioli. Stvarne vođe bili su Delfino, Host i Vescia. Utakmice se igraju na igralištu ispred stanice. Bila su to vremena! Upravi kluba se pridružuju: Marot, Tominovich, Orsetti, Stebel, Thonon, Locatelli, Ravalico i Toglian. Tim: Milautz, Romeo Milinovich, Negrich I, Dobrievich, Volk, Spadavecchia, Negrich II. Financijski solidna sa brojnim navijačima 1920/21 osvaja regionalno prvenstvo i ulazi u drugu ligu. Poznata je i pobjeda nad Virtus Veneziom od 7:1. Ekipu su činili: Varglien,Giacchetti I i II, Gregar, Ossoinack, Paulinich, Diossy, Crulcich, Schmidt, Sega, Pillepich, Reich i Tarlao.
Neznaju se činjenice oko nastanka ovog grba, ali grb nema nikakvih vizualnih poveznica sa Rijekom.

1919 godine osniva se C.S. Fiume Osnovan od radnika tvornice Torpedo. Prvo vodstvo kluba činili su: Jugo, Barbinich, Racchetta uz kasnije pridošle Sternissa I, Sega, Calcih, Zamparo, Vale, Puhar, Ghisdavcich i Contento. Jedini problem bio je novac jer se klub financirao samo od članarina.
Trener: Zamparo
Liga: II i III
Tim: Andreis, Serdoz, Pinter, Battaia, Stiglich, Racchetta, Libero, Dobrievich, Tomaz, Slave, Stradiot, Grabner, Slavich, Battaia, Colazio, Calcich, Ghisdavcich, Coffau II, Blocher, FDobrievich, Sternissa i Burattini.
Neznaju se činjenice oko nastanka ovog grba, ali grb nema nikakvih vizualnih poveznica sa Rijekom, osim samog imena kluba.

02. Rujna 1926. vodstva Glorije i Olimpije vjerujući da se može stvoriti jak tim kako u ekonomskom tako i sportskom smislu osnivaju "Unione Sportiva Fiumana". Prva utakmica: Fiumana - Bologna 3:2. Tada počimlje povijest nogometnog kluba Rijeka. Tijekom nešto manje od dva desetljeća postojanja kluba on se najčešće natječe u talijanskoj prvoj ligi pošto se grad na Rječini nalazi u sastavu kraljevine Italije (izuzetak su bile sezone 1929/30 i 1941/42 kada je u drugoj ligi). 
Grb je kružnog oblika, u bojama originalne riječke zastave-trobojnice, crvena (tamno karmin), zlatna (zagasito zlatnožuta) i plava (ultramarin). U crvenom kružnom polju upisano je zlatnim slovima ime kluba "UNIONE SPORTIVA FIUMANA". Unutar crvenog kruga je zlatno kružno polje sa plavom zvijezdom.

1946., priključenjem regija Istre, Rijeke i otoka Jugoslaviji klub "Unione Sportiva Fiumana" mijenja svoje ime u NK Kvarner. Glavni rukovodioci riječkog sporta (njih dvadesetak) raspravljali su tri sata o imenu i o budućnosti riječkog nogometa. Pala su dva prijedloga: okupiti najbolje nogometaše u klubu “Lučki radnik” (prvak Rijeke u sezoni 1945/46) ili osnovati novo društvo što je i bilo odlučeno, prijedlog novog imena “Kvarner” bio je prihvaćen. Prvu utakmicu u svojoj povijesti Rijeka je odigrala na domaćem terenu protiv splitskog Hajduka. Rijeka je pobijedila rezultatom 2:0, a prvi pogodak u povijesti kluba postigao je Rinaldo Petronio. Kvarner i igra u prvoj jugoslavenskoj ligi, i prvu sezonu završava na 9. poziciji. Pod imenom NK Kvarner klub se natječe u novoj domovini samo do 1954. godine.
Na grbu kružnog oblika prikazana je stilizirana Učka zelene i more Kvarnera plave boje. Slovo "K" u bijeloj boji kao i krug koji opasuje grb. Unutar grba sa ljeve strane od slova K , a iznad planina nalazi se i crvena zvijezda petokraka, simbol ondašnjih vremena komunizma.

Pod imenom Kvarner klub se natječe u novoj domovini samo do 1954. godine kada ga se mijenja novom političkom odlukom u NK "Rijeka". Pod tim imenom on će ostvariti svoje najveće uspjehe u europskim natjecanjima kada dva puta dolazi do četvrtfinala europskih kupova. Najveće uspjehe u svojoj povijesti i jedine trofeje NK Rijeka je ostvarila u kup natjecanjima. 1978. godine "bijeli" osvajaju svoj prvi trofej u svojoj povijesti, Kup maršala Tita. Rijeka je u beogradskom finalu golom Milana "Krlje" Radovića pobijedila Trepču i osvojila Kup. Na dočeku nogometašima u Rijeci bilo je više od šezdeset tisuća ljudi. Godinu kasnije, u još jednom finalu kupa, osvajaju trofej u utakmici protiv beogradskog ''Partizana''. Finale se igralo u dvije utakmice. Odluka je pala već u prvoj na Kantridi gdje je ''Rijeka'', pred 20 000 ljudi slavila 2:1. Na Kantridu je u listopadu 1984. došao najslavniji među slavnima, madridski "Real" - i potučen je do nogu. Lijepo je tih dana bilo biti Riječanin. Tu srijedu presretni riječki navijači nikada neće zaboraviti. Nikada punije, poletnije i raspjevanije gledalište Kantride, stopilo se s igračima u jednu dušu, jedno veliko hrabro srce, koje je zajednički izvojevalo veličanstvenu pobjedu nad velikim "Realom".
1971. Po zamisli neumornog klupskog djelatnika Ivice Smolčića NK "Rijeka" dobiva i novi grb. Grb je u štitu takozvanog Germanskog oblika sa zlatnim rubovima i bijele unutrašnje osnove. Štit je diagonalno podjeljen na dva dijela natpisom RIJEKA u zlatnoj boji u plavom polju obrubljenom zlatnom bojom. Gornji ljevi dio grba ima natpis NK u zlatnoj boji, a u donjem je grb Rijeke iz perioda od 1967 do 1998.Autorsko djelo je riječkog akademskog umjetnika i scenografa riječkog kazališta Ivana pl. Zajca Dorijana Sokolića i njegove supruge Ružice.
Nakon 1971. NK "Rijeka" više nije imala zvijezdu u svom grbu, dok su primjerice Dinamo i Hajduk to imali, kao i gradski klub "Orijent" sa Krimeje.

U doba Domovinskog rata NK Rijeka vrši malenu promjenu imena u Hrvatski Nogometni Klub Rijeka. U to je vrijeme HNK Rijeka jasno zauzela antijugoslavenski stav kao pravi hrvatski klub. Klupska maskota je morski pas, popularno nazvan pešekan.
Navijačima 'Rijeke' ostat će u ružnom sjećanju 1999. godina i posljednja utakmica sezone protiv 'Osijeka' na Kantridi pred više od 25000 ljudi. Utakmica je trebala završiti 2:1 za domaće i time bi 'Rijeka' postala prvakom Hrvatske, ali pomoćnom sucu te utakmice (Zoran Krečak iz Šibenika) se takav scenarij nije sviđao pa je svojom zastavicom podignutom u zraku, srušio snove navijača 'Rijeke' i time donio klubu iz Maksimira (tada su ga zvali 'Croatia') titulu prvaka države. Tog 26. svibnja 1999. cijela je Rijeka bila u suzama, Kantrida pogotovo. Na čelu s Nenadom Gračanom, ta je generacija riječkih nogometaša imala povijesnu priliku da uzme prvi naslov prvaka. Deset godina kasnije na HTV-u su napokon nabavili 3D tehniku i odlučili pokazati pravu istinu... Mala utjeha za navijače 'Rijeke', ali ponos veliki jer 'Rijeka' je te 1999. godine osvojila prvenstvo Hrvatske. To piše u srcima navijača 'Rijeke'.
Grb je, kao i prijašnji, u štitu takozvanog Germanskog oblika sa zlatnim rubovima i bijele unutrašnje osnove. Štit je diagonalno podjeljen na dva dijela natpisom RIJEKA u zlatnoj boji u plavom polju obrubljenom zlatnom bojom. Gornji ljevi dio grba ima natpis HNK u zlatnoj boji, a u donjem je grb Rijeke iz perioda od 1967 do 1998.

U Rujnu 2012. na web stranicama NK Rijeke pojavio se redizajnirani klupski grb kojeg su gledatelji mogli vidjeti i na semaforu za vrijeme utakmice na Kantridi. Iz dosadašnje verzije grba izbačena žuta boja te je promijenjen font slova. Prema prvim reakcijama navijača na društvenim mrežama, reakcije su podijeljene, a većini je srcu više prirasla stara verzija. Nakon "probnog roka" vraćen je stari grb (Slika gore)
Po mom skromnom mišljenju i neka je.

- Riječke Biografije
- Riječka vlast kroz stoljeća
- Povijest Rijeke od 1400 do 1500
- Povijest Rijeke od 1600 do 1625
- Povijest Rijeke od 1650 do 1675
- Povijest Rijeke od 1700 do 1725
- Povijest Rijeke od 1750 do 1775
- Povijest Rijeke od 1800 do 1825
- Povijest Rijeke od 1850 do 1875
- Povijest Rijeke od 1900 do 1925
- Povijest Rijeke od 1950 do 1975
- Povijest Rijeke od 2000 do 2015
- History of Racing, Preluk - Rijeka
- Riječki grbovi i zastave (heraldika)