Blasich (Blažić) Mario

Rođen: Rijeka, 18. srpnja 1878.
Umro: Rijeka, 3. svibnja 1945.

 

Riječki liječnik kirurg, slikar i političar autonomaš, bliski suradnik Riccarda Zanelle. Važan član autonomističke riječke stranke i Slobodne države Rijeka. Bio je slobodni zidar, član Riječke lože Sirius od 1904. Sudjelovao u političkim zbivanjima zajedno s Riccardom Zanellom, vođom Partije Autonomista Rijeke.

Bio je slikar diletant, pod utjecajem impresionista M. Liebermanna slikao je akvarele, uglavnom marine i pejzaže. Izlagao je 1923. u Zagrebu na Izložbi riječkih umjetnika.

28. rujna 1901. Blasich diplomira u Budimpešti. Diplomirao je medicinu i specijalizirao kirurgiju.

Član Udruženja autonomista Fiume.

1914. godine pozvan je u austrougarsku vojsku zajedno sa Riccardom Zanellom i poslan na Istočni front. Odbio se boriti za Carstvo i predao se neprijatelju, tvrdeći da je talijanski iredentist i zatražio je da ga pošalju u Italiju da se pridruži talijanskoj vojsci. Zahtjev mu je odobren i po dolasku u Italiju, upisan je pod činom kapetana liječnika. Tijekom rata borio se na prvoj liniji fronta. Mađarska vlada ga je, međutim, zbog svoje prvobitne predaje, osudila na smrt zbog dezerterstva, ali pošto je carstvo propalo nakon 1918., Mario se slobodno mogao vratiti u Rijeku. 1919. vraća se i živi na adresi Via delle Pile 2.

Riccardo Zanella i Mario Blashich u vojsci u Austro-Ugarskoj uniformi

Poslije Prvog svjetskog rata vraća se u rodni grad. Okušao se u politici, ali manje uspješno pa je nastavio raditi kao liječnik, često besplatno, osobito u siromašnim četvrtima Rijeke. Ali politiku nije sasvim napustio.
1919. Blasich je nastavio blisko surađivati sa Zanellom i neovisnom strankom. Na slici ljevo, Riccardo Zanella i Mario Blasich.

U početku d'Annunzijeve riječke avanture podržavao je njegovo osvajanje Rijeke pošto je Italija na mirovnim pregovorima u Parizu praktički izgubila Rijeku. Blasich, Zanella, Antonio Grossich i kompanija su se pribojavali da bi Rijeka mogla pripasti Kraljevini SHS, pa su poticali ulazak Talijana u grad.
Stoga su Riccardo Gigante i Giovanni Host Venturi otišli u Italiju gdje su se u Ronchima kraj Trsta susreli sa D'Annunzijem i ohrabrivali njegovu namjeru da uđe u Rijeku i zauzme je vojnom silom.
Riječani su radosno dočekali d'Annunzija kao osloboditelja i "božanskog vođu". D'Annunziev ulazak u Rijeku talijanska fašistička historiografija nazivala je "Sacra entrata" ("Sveti ulazak"), želeći tako mistificirati taj ulazak kao spas za talijanstvo Rijeke.
Međutim, D'Annunzijevo upravljanje Rijekom nije donijelo željene rezultate. Talijanska vlada okrenula je leđa D'Annunziju i on će započeti svoj privatan obračun s njom objavivši joj rat. Na posljetku će D'Annunzio uspostaviti i svoju državu "Talijansku Regenciju Kvarnera" (Reggenza italiana del Carnaro) što se mnogima iredentistima u Rijeci nije svidjelo. Oni su D'Annunzija podržali kako bi Rijeku pripojio Italiji, a ne da bi ratovali protiv talijanskih vojnika koji su na zapovijed talijanske vlade bili spremni oružano se obračunati s D'Annunzijem i istjerati ga iz grada. A na kraju su to i učinili 31. prosinca 1920. i tako zvanog Krvavog Božića.
No, ubrzo su se između D'Annunza i Grossicha, Via, Blasicha i Zannele, koji su u rješavanju riječkog pitanja zatražili podršku talijanske Vlade, pojavile nesuglasice pa i sukobi. Suočen s porazom, D'Annunzio u bijesu optužuje Riccarda Gigantea, Giovannija Hosta Ventur-Antonija Grossicha za suradnju s talijanskom vladom.

Nakon Rapalskog ugovora 12. studenoga 1920. kojim je u Rijeci uspostavljena Slobodna država Rijeka, Blasich postaje zamjenik u Ustavotvornoj skupštini i od 1921. do 1922. ministar unutarnjih poslova Slobodne države Rijeka, Zanelline vlade, formirane u listopadu iste godine.

3. ožujka 1922. vlada Slobodne države Rijeka svrgnuta je državnim udarom, u trajanju od 18 mjeseci, od strane talijanskih fašista i bivših legionara uz aktivno sudjelovanje 2000 naoružanih tršćanskih fašista (Trst je ranije, 1920., anektirala Italija). Zbog toga su Zenalla, Blasich i još neki članovi vlade bili prisiljeni pobjeći u Jugoslaviju u Kraljevicu.
Nakon aneksije Rijeke Italiji i Rimskog ugovora, 27. siječnja 1924., gotovo svi članovi Ustavotvorne skupštine u egzilu (osim Zanelle) vratili su se u grad, a Blasich je nastavio liječničku profesiju.

Nakon bolesti ostao je paraliziran od pasa dolje, nepokretan u krevetu.

1943. predsjednik obnovljene Riječke autonomne stranke.

Od 1943. do 1945. član je Liburnijskog federalističkog pokreta (Movimento Federalista Liburnico), talijanske autonomističke grupe koja je podržavala neovisnost Kvarnerskog područja, a protivila se aneksiji Jugoslaviji.

Nakon primirja 8. rujna 1943. Kontaktirali su ga pristaše partizanskog pokreta Josip Sincich, Peteani Leone i Vittorio Sablich, čiji je cilj bilo oslobađanje riječkog kraja i Istre od fašista. Tražili od njega izjavu da će se boriti za priključenje Rijeke Jugoslaviji. Odbio je to govoreći: "Možete mi odrubiti glavu, ali iz mojih usta neće izaći ta blasfemija."

U noći između 2. i 3. svibnja 1945., dok su posljednje njemačke trupe napuštale grad koji su oslobodili partizani, doktor Mario Blasich zadavljen je u svojoj kući u krevetu u kojem je bio godinama paraliziran. Ubili su ga pripadnici OZNA-e. Ušli su u njegovu kuću, zaključali obitelj u kupaonici, ušli u spavaću sobu te ga zadavili na krevetu jastukom, ostavivši otiske čizama na posteljini. Usput su ukrali ručne satove i druge dragocjenosti koje su našli u ormariću pored kreveta.
Dvojicu odgovornih za njegovu smrt Vojni sud jugoslavenske vojske osudio je na smrtnu kaznu. Ali to je bila farsa i ubojice su ubile Blasicha po naređenju. Jedan od ljudi odgovornih za ubojstvo bio je Oskar Piškulić, šef Jugoslavenske tajne policije 1943-1947. Njegovu je krivnju 2000. godine potvrdio sud u Rimu, ali je talijanski Vrhovni sud 2004. godine presudio da Italija nema pravnu nadležnost nad hrvatskim državljanima. Piškulić je umro 2010. u Hrvatskoj, a da nikada nije izveden pred sud zbog svojih zločina.

3. svibnja 1945. i u danima neposredno nakon toga, ubijani su i drugi separatistički vođe, poput Giuseppea Sincicha i Nevija Sculla.

Mario Blasich je pokopan na groblju Kozala, polje B-I-33.

 

 

 

Kreirao: SEAS

 

Izvori:

• Hrvatski biografski leksikon, BLASICH, Mario
• Wikipedia, Mario Blasich
• LPR, Blasich Mario riječki političar (1878.-1945.)
• Večernji List, Branko Šömen: Masoni između Tita i Pavelića , 02. LIPNJA 2014.

 

O Rijeci na engleskom jeziku Riječka povijest općenito Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400 Povijest Rijeke od 1500 do 1600 Povijest Rijeke od 1625 do 1650 Povijest Rijeke od 1675 do 1700 Povijest Rijeke od 1725 do 1750 Povijest Rijeke od 1775 do 1800 Povijest Rijeke od 1825 do 1850 Povijest Rijeke od 1875 do 1900 Povijest Rijeke od 1925 do 1950 Povijest Rijeke od 1975 do 2000 Povijest Rijeke od 2015 do Danas Rijeka, razni događaji i ostalo

Riječka vlast kroz stoljeća Riječki grbovi i zastave (heraldika) Povijest Rijeke od 1400 do 1500 Povijest Rijeke od 1600 do 1625 Povijest Rijeke od 1650 do 1675 Povijest Rijeke od 1700 do 1725 Povijest Rijeke od 1750 do 1775 Povijest Rijeke od 1800 do 1825 Povijest Rijeke od 1850 do 1875 Povijest Rijeke od 1900 do 1925 Povijest Rijeke od 1950 do 1975 Povijest Rijeke od 2000 do 2015 Riječke Biografije History of Racing, Preluk - Opatija - Rijeka

 

Na vrh stranice