Gigante, Riccardo
Rođen: Rijeka, 29. siječnja 1881.
Umro: Kastav, 4. ožujka 1945.
Roditelji: otac Agostino, majka Francesca rođena Canarich
Braća: Giovani, Roberto, Silvino, Luigia
Supruga: Edith rođena Ternyei (Arad, Rumunija, ? - Rim, 11. listopad 1981.)
Djeca: Alvise (Genova, 13. svibanj 1977.)
Adresa u Rijeci: Via Mazzini 1
Riccardo Gigante, političar, novinar i pisac publicist, pjesnik i dramatičar koji je pripadao riječkim iredentističkim krugovima te je imao znatan udio u gradskom političkom i javnom životu. Bio je inicijator riječkog iredentizma, danuncijevac, fašista, svadljivi polemičar, ali i autor koji je pridonio upoznavanju povijesti grada Rijeke, te vrijedan bilježnik lokalnih narodnih običaja. Znameniti konzervator i muzealac koji se zanimao i za arheologiju, likovnu umjetnost i mnoge druge mirnodopske teme. Vjerojatno je najpoznatija žrtva OZNA-e posljeratne Rijeke.
Riccardov otac i njegova supruga Francesca, rođena Canarich, imali su dvoje djece, braću Riccarda i Silvina. Bio je izdanak stare fijumanske loze, koja je i prije njegova rođenja na sebe skrenula dosta pozornosti. Naime, njegov otac Agostino je bio poznati riječki zlatar koji se istaknuo izradom vjerojatno najautentičnijeg riječkog suvenira svih vremena - morčića.
Riccardo je završio osnovnu školu i gimnaziju u Rijeci, a studije na Trgovačkim akademijama u Grazu i Trstu. Po povratku u rodni grad, uz posao u očevoj zlatarnici, posvećuje se novinarstvu. U isto je vrijeme pokazivao interes i prema poeziji, kazalištu, arheologiji, politici i povjesti. 
U kolovozu 1905. pridružuje se novoosnovanoj riječkoj iredentističkoj organizaciji "La Giovine Fiume" (osnovana 27. kolovoza 1905., grb organizacije na slici desno), u kojoj postaje jedan od vodećih animatora i aktivista.
U početku novinarske karijere radio je kao suradnik u mjesečniku "La Vedetta"u izdanju "Riječkog literernog kruga" ("Circolo letterario fiumano") i u listu "Bullettino della Deputazione fiumana di storia patria".
U glasilu talijanske iredentističke omladine "La Giovine Fiume" koje je počelo izlaziti 6. travnja 1907. (posljednji broj izašao 26. velječe 1910.) napisao je mnoge članke različitog sadržaja, ali i članke satiričke poezije koje je potpisivao pseudonimima Filipeto, Iconoclasta ili Calagrillo. 20. rujna 1910. izabran je za direktora i urednika lista "La Giovane Fiume". Zanimljivo je da je kroz taj list politički djelovao i Gabriele D'Annunzio, još tada nepoznat u Rijeci. Te je godine Gabriele i prvi puta došao u Rijeku promovirajući svoje djelo "La Nave".
Gigante je imao udjela i u neuspjelu pokušaju iredentista da uđu u riječko Gradsko vijeće na izborima 1911. Naime, 1911, Riccardo je, da bi autonomistima dokazao da je grad "talijanski", sastavio nezavisnu listu koja je trebala izaći na izbore za gradsku vlast te godine. Lista nije prošla i izgubili su na izborima.
Da bi pojačao osjećaj Riječana da pripadaju Italiji organizirao je dva putovanja u Ravenu na grob Dante Alighieria. Putovalo se 1908. i 1911. Ta su putovanja uznemirila i naljutila Austro-ugarsku vlast.
Njegov politički angažman provocirao je česte sukobe s vlastima i pravosuđem, što će kulminirati 1914. provokativnom brošurom "La Bomba", u kojoj je pokušao razotkriti da iza bombaškog napada na Guvernerovu palaču pripisanog riječkim iredentistima u stvari stoji riječki guverner István (Stefano) Wickenburg de Capello i njegova policija.
Iako se sudsko ročište protiv Gigantea o tom pitanju zbog izbijanja Svjetskog rata neće održati, ugarski će ga sud svejedno 1915., u odsutnosti, osuditi na smrt kao veleizdajnika.
Nešto prije prvog svijetskog rata Riccardo Gigante počinje osjećati posljedice artritisa. Radi toga je proglašen nesposobnim za služenje vojske u austrijskim jedinicama.
Iako je bio pod stalnim nadzorom vlasti, u ožujku 1915. uspjeva preći talijansku granicu i preko Udina i Ancone stiže u Rim gdje se pokušava priključiti talijanskoj vojsci, ali zbog zdravstvenih razloga ne ulazi u borbene redove nego vrši dužnost izviđača, vodiča i prevodioca, najprije u 12. diviziji, a kasnije u 11. pješačkoj regimenti na području Lucinico i Calvario di Gorizia. Tu će se, kao dobar poznavatelj austrougarskih jezika i vojne organizacije angažirati u talijanskoj vojsci, a k tome autorizirati i svoju spornu brošuru "La Bomba".
Za svoje je ratne zasluge u svibnju 1916. unaprijeđen u čin "tenente" i nagrađen ordenom "Croce di guerra al valor militare" za hrabrost pokazanu na terenu bombardiranom od strane engleza.
11. studenog 1918. s talijanskom se vojskom vraća u Rijeku.
U Rijeci je 30. Listopada 1918. u zgradi "Societa Filarmonica Drammatica" (današnja Filodramatika) utemeljen talijanski "Consiglio Nazionale deli Italiani di Fiume" ("Narodno vijeće Talijana Rijeke"), u čiji su izvršni odbor ušli Antonio Grossich, Salvatore Bellasich, Silvino Gigante, Adolfo Gotthardi, Giovanni Schittar, Icilio Bacci i Elpidio Springhetti. Prva talijanska zastava bila je izvješena na balkonu Filodrammatice. Cilj je bio da stvore političku organizaciju riječkih Talijana paralelnu "Narodnome vijeću riječkih Hrvata" i proglase aneksiju Rijeke Italiji pozivajući se na pravo naroda na samoopredjeljenje i time spriječe ujedinjenje Rijeke s Hrvatskom. Istog dana na trgu Dante (danas Trg Republike Hrvatske), advokat Bellasich čita proklamaciju o priključenji Rijeke Italiji. "Consiglio Nazionale deli Italiani di Fiume" preuzima vlast u Rijeci i proglašava ujedinjenje sa Italijom. Nakon povratka u Rijeku Riccardo ulazi u izvršni odbor.
12. rujna 1919. tačno u 11.45, istoga dana kada su u Rijeku trebali stići englesko-američki policijski odredi, talijanski pjesnik i pustolov Gabriele D' Annunzio sa svojim arditima dolazi u Rijeku, vozeći se u crvenom Fiatu 501 nakon što su mu to dopustile regularne talijanske trupe koje su okruživale grad (slika ljevo i dolje). Ušao je u Rijeku ulicom Via Serpentina, koja je kasnije od D' Annunzia nazvana "Via della Santa Entrada" (Ulica 
svetog ulaska). Radosno je dočekan od strane Grossicha i Giovanni Host-Venturija koji su bili na čelu 3 čete dobrovoljaca (243 vojnika i 35 oficira u 35 kamiona). D'Annunziev ulazak u Rijeku talijanska fašistička historiografija nazivala je "Sacra entrata" ("Sveti ulazak"), želeći tako mistificirati taj ulazak kao spas za talijanstvo Rijeke. Krenuo je iz Ronchia dan ranije sa oko 2.500 vojnika, uglavnom pobunjenika i dezertera jedinice Regio Esercito i Granatieri di Sardegna, ali dok je došao do Rijeke, pjesnik je imao oko 10 - 15.000 vojnika jer su mu se putem pridruživali dobrovoljci. Dobro naoružana kolona bez poteškoća je ušetala u Rijeku. Grad ga je dočekao u euforičnom zanosu. Ohrabreni i oduševljeni dočekom mase Riječana, stigli su i do mosta na Rječini. Odjeven u uniformu elitne jedinice "Lancieri di Novara" sa činom tenente colonnello (kojeg on, naravno, službeno nije imao!), i okićen odlikovanjima, zapovjednik paravojske Gabriele d'Annunzio je u predvečerje 12. rujna ušao u Guvernerovu palaču odakle je, s balkona, okupljenom mnoštvu obznanio kako je Rijeka pripojena Italiji. Iz njegovog govora:
"Italiani di Fiume! Nel mondo folle e vile, Fiume è oggi il segno della libertà; nel mondo folle e vile vi è una sola cosa pura: Fiume; vi è una sola verità: e questa è Fiume; vi è un solo amore: e questo è Fiume! Fiume è come un faro luminoso che splende in mezzo ad un mare di abiezione ... Io soldato, io volontario, io mutilato di guerra, credo di interpretare la volontà di tutto il sano popolo d'Italia proclamando l'annessione di Fiume" (Gabriele D'Annunzio). [Castellini, St. Ill. 9/1969]
"Riječki Italijani! U ovom ludom svijetu, Rijeka je danas znak slobode; u ovom ludom svijetu ima samo jedna stvar čista i izvorna: Rijeka; Samo je jedna istina: i to je Rijeka; samo je jedna ljubav: i to je Rijeka! Rijeka je kao svjetionik koji sjaji u moru neistina ... Ja vojnik, ja dobrovoljac, ja izmučen ratovima, vjerujem da mogu interpretirati volju cijelog normalnog stanovništva Italije proglašavajući aneksiju Rijeke" (Gabriele D'Annunzio). [Castellini, St. Ill. 9/1969]
Time je D' Annunzio započeo svoju riječku pustolovinu koja će državno-pravno završiti 1924. priključenjem Rijeke Italiji. Njegovo osvajanje Rijeke bilo je gotovo logičan nastavak zbivanja u Rijeci. D' Annunzieva zamisao o pohodu na Rijeku, ili za njezino"oslobađanje" kako je on to zvao, vjerovatno se javila u Veljači 1919. godine kada je Venecijom na putu za Libiju prošla arditska divizija u kojoj je pod zapovjedništvom generala 
Ottavija Zoppija služio i riječki satnik Nino Host-Venturi. General Zoppi sudjelovao je i u urotničkim planovima koji su pod D'Annunzijevim vodstvom predviđali stvaranje Republike triju Venecija u čijem sastavu su trebali biti pored Venecije još Rijeka i Split. U zavjeri je sudjelovao i tršćanski industrijalac Oscar Sinigaglia, koji će biti glavni financijer D'Annunzijeve riječke avanture. Nukleus trupa koje su pod D'Annunzijevom komandom umarširale u Rijeku bila je Prva regimenta sardinijskih grenadira. Gradić Ronchi pokraj Trsta bio je polazište urotnika, legionara, koji su pjesnika i pustolova proglasili svojim komandantom. On je, kažu, "bolestan, ali i u groznici političkih strasti, napustio svoju mletačku palaču, stigao u Ronchi, i u posuđenom kabrioletu, odjeven u uniformu, krenuo prema Rijeci".
Riccardo Gigante je sudjelovao na izborima za "Consiglio comunale" 26. listopada 1919. i sakupio je najviše glasova. Zbog toga je na sjednici gradske vlasti 11. studenog jednoglasno izabran za gradonačelnika Rijeke. 25. studenog predstavio je svoj program u kojem je obećao da će ukinuti blokadu grada, širenje i održavanje talijanske kulture u gradu, otvaranje novih biblioteka, kazališta, kino dvorana i škola. Obećao je niz javnih investicija, radova i interventnih mjera, a među njima gradnju stanova za siromašne, borbu protiv šverca i korupcije, izgradnju nove bolnice, otvaranjeprijeko potrebnih javnih kupališta, novu hidroelektranu, akvadukt. Ništa se od toga nije baš 
obistinilo. Dužnost gradonačelnika obavljao je od 11. studenog 1919. do 7. sječnja 1921. Na slici ljevo, gradonačelnik Gigante i komandant Gabriele D'Annunzio 1919. godine.
Od 29. prosinca 1920. do 31. prosinca 1920. Riccardo obavlja dužnost predsjednika Municipalnig vjeća grada Rijeke (Presidente del Consiglio Municipale di Fiume).
U Rijeci još od 1920. djeluje ogranak Fašističke stranke, kojoj je Gigante neko vrijeme uređivao glasilo "La nuova riscossa".
27. travnja 1921. izabran je na dužnost predsjednika Privremene vlade Rijeke (Presidente del Direttorio Provvisorio di Fiume) koju obavlje do 28. travnja 1921.
Nakon talijanske aneksije Rijeke, 1924. pridružuje se Talijanskoj fašističkoj stranci (Partito Nazionale Fascista) (grb na slici desno).
U razdoblju od 1927. do 1930. godine imenovan je počasnim konzervatorom Gradskog muzeja.
1930. ponovno je izabran za gradonačelnika Rijeke. Dužnost obavlja do 1934. godine.
1934., zbog patriotskih zasluga Fašistički vođa Benito Mussolini imenuje ga 
senatorom, i na toj je funkciji bio sve do pada fašizma. U sječnju 1937. izabran je za predsjednika "Società fiumana di navigazione". Na slici ljevo, gradonačelnik Gigante prilikom inauguracije crkve na Kozali 1934. godine.
18. prosinca 1936. u Rijeci je osnovana brodarska kompanija "Società Fiumana di Navigazione". Predsjednik kompanije je Riccardo Gigante, a dužnost direktora je vršio Costantino Simeone. Kapital firme je bio oko 20.000.000 Lira, a sjedište je bilo na riječkoj adresi Riva Emanuele Filiberto 4. Boje na dimljaku brodova su bile u boji riječke trobojnice. 14 brodova je preuzeto od "Compagnia Adriatica di navigazione" iz Venecije koja se je ugasila dan ranije, 17. prosinca 1936. kada je imala 32 broda.
Iako je bio simpatizer fašističkog pokreta u Italiji, Gigante na početku nije pokazivao veliku naklonost prema Benitu Mussoliniju. Smatrao ga je previše agresivnim. Na slici desno, Giganteova objava o smirivanju napetosti u Rijeci.
Nakon pada fašizma 1943. ipak postaje član "Repubblica Sociale Italiana", marionetske države nacističke Njemačke koju je na sjeveru Italije vodio Mussolini.
21. rujna 1943. biva, na zahtjev mjesne njemačke vojne vlasti, nominiran za guvernera (prefekta) "provincia di Fiume" (riječke provincije) koja se tada već nalazila čvrsto u rukama Hitlerove Njemačke i njezine vojne uprave (Operativna zona Jadransko primorje). Dužnost je preuzeo od smijenjenog Pietra Cairottija, kojeg su njemačke vlasti udaljile s dužnosti. Dužnost je obavljao tri tjedna, od 21. rujna 1943. do 29. listopada 1943. kada ga njemačke vlasti smijenjuju i na njegovo mjesto imenuju odvjetnika Alessandra Spalatina, koji je, kako se može pročitati u nekim biografijama, "bio više po volji hrvatskim ustaškim saveznicima".
U to vrijeme piše članke u riječkim novinama "La vedetta d'Italia" i zauzima se za stajalište protiv prisilne asimilacije netalijanskog stanovništva koje se je vršilo prethodnih godina.
Kada su 3. svibnja 1945. postrojbe 14. brigade 19. divizije jugoslavenske narodne armije (JNA) ušle u Rijeku. Riccardo ne biježi, već ostaje u Rijeci. Već je sljedećeg dana uhapšen od strane OZNA-e i 4. svibnja, nakon dugog mučenja, streljan na predjelu Loze u kastavskoj šumi. Svjedoci kažu da je umro uz povik "Viva l'Italia". Na slici desno, posljednja znana fotografija Riccarda Gigantea napravljena 2. travnja 1945., mjesec dana prije smrti, Riccardo u sredini i njegova supruga Edith desno od njega.
Oko njegove smrti postoje razne teorije. Jedna, prema službenom raportu Ministarstva vanjskih poslova Jugoslavije od 12 travnja 1949., kaže da je poginuo u borbama za Rijeku u noći između 2. i 3. svibnja.
U jednom izvješću jugoslavenske vojne uprave za Julijsku krajinu, Veneciju, Istru, Rijeku i Slovensko primorje od 11. prosinca 1945. kaže se, pak, da je Riccardo Gigante "preminuo prirodnom smrću prilikom transporta iz Rijeke, nekoliko dana nakon uhićenja".
U suprotnosti sa tim verzijama događaja su svjedočanstva očevidaca koja kažu da je Riccardo viđen živ ujutro 4. svibnja u koloni zarobljenika koja se kretala prema Kastvu. Tu je, kažu, kasnije i streljan sa ostalim zarobljenicima. Događaji koji će usljediti 2018. potvrditi će da je ta verzija priče vjerovatno točna.
Riccardov sin Alvise pridružio se je talijanskoj komunističkoj partiji što je bio šok za Ricardovu suprugu Edith.
Njegova supruga, inače rumunjska židovka Edith rođena Ternyei nije znala ništa o njegovoj sudbini. Još je neko vrijeme vjerovala da bi joj suprug mogao biti živ, te se, nakon dugotrajne bezuspješne potrage, 7. studenog pismom na talijanskom jeziku obratila Josipu Brozu Titu:
"Maršale, budite milostivi,
3. svibnja 1945., pri ulasku oslobodilačkih odreda, mog supruga, senatora Ricarda Gigantea, uhitila je nekolicina narodnih milicajaca i otad više nisam čula za njega. (…) Informirala sam se kod OZNE, tamo mi je rečeno da protiv njega nije podignuta nikakva specifična optužba, te da se njegovo uhićenje svodi na neizbježnu konfuziju prvih trenutaka. Stoga se usuđujem da vama, čiji je osjećaj za pravednost poznat, uputim molbu da činom milosti jednoj nesretnoj obitelji vratite glavu, koja je nestala prije više od pola godine (…) Moj suprug, protiv kojeg, ponavljam, nikad nije podignuta specifična optužnica, iskrena je i poštena osoba, koja nikada nije iskoristila svoj položaj i svaki put kad bi mu se pružila prilika pomagao je onima koji su mu se obraćali, bez obzira na nacionalnost i političko uvjerenje. Maršale, molim vas sklopljenih ruku da budete milostivi prema jednom bolesnom, starom čovjeku (…) koji nikada nikome nije učinio ništa na štetu, a preostalo mu je samo još nekoliko godina života."
23. srpnja 2018. "Novi List" je objavio članak u kojem se tvrdi da su 7. srpnja 2018. na predjelu Loze u kastavskoj šumi, u neoznačenoj grobnici, na dva metra dubine, ekshumirani 
ostaci osam osoba među kojima se, vjeruje se, nalaze i ostaci fašističkog gradonačelnika Rijeke Riccarda Gigantea. Naime, među posmrtnim ostacima nađen je i đepni sat, a teško da je džepni sat mogla imati neka sirotinja. Pretpostavka je da je riječ o nekom viđenijem građaninu, a sve ukazuje da bi to mogao biti Gigante. Nađeni su dijelovi ljudskih kostiju, džepni sat, tri češlja i još neke stvari. Vjeruje se da će možda na zadnjoj strani sata, kada se on očisti biti neka gravura prema kojoj bi se mogla identificirati žrtva. Predstavnicima talijanskog ministarstva branitelja sugerirano je da bi to mogao biti Gigante. Trenutno su posmrtni ostaci u talijanskom konzulatu i vjeruje se da će se uspješno napraviti identifikacija. Pretpostavlja se da je kastavska šuma izabrana kao mjesto egzekucije zbog strašnih zločina koje su nad Kastavcima počinili talijanski fašisti.
Kenotaf je postavljen u obiteljskoj grobnici na groblju Kozala, polje C-15.
NAKNADNO NADODANO (Forum Croinfo.net, Popis talijanskih dužnosnika u Rijeci i okolici 1918-1945):
Ekshumacijom u kastavskoj šumi Loza i DNK ispitivanjem identificirani su ostaci senatora Riccarda Gigantea ubijenog 04.05.1945. Izgleda da će po osobnoj želji biti uskoro pokopani u pjesnikova Vittorialeu.
Obavijest glasi:
RECUPERO CADUTI ITALIANI A CASTUA (KASTAV-Croazia)
Alla prova del DNA individuati i resti di Riccardo Gigante e del carabiniere Alberto Diana.
Comunicato
La Società di studi fiumani comunica che, a seguito dell'analisi del DNA, è stato possibile in questi giorni effettuare il riconoscimento dei resti mortali del Senatore di Fiume Riccardo Gigante ucciso il 4 maggio 1945 da un reparto di partigiani jugoslavi e sepolto sommariamente insieme ad altri sette italiani in una fossa comune nel bosco della Loza vicino la cittadina di Castua (a 12 km da Fiume).
Ne ha dato annuncio il Senatore Maurizio Gasparri, informato dal Capo di Stato Maggiore della Difesa Enzo Vecciarelli: dopo gli accertamenti del DNA svolti dall’Arma dei Carabinieri sono stati riconosciuti i resti del Senatore fiumano Riccardo Gigante e del carabiniere Alberto Diana.
La Società di Studi Fiumani, presieduta allora da Amleto Ballarini, sin dal 1996 aveva individuato il luogo della sommaria sepoltura delle vittime italiane a Castua, grazie anche all’aiuto del parroco locale don Franjo Jurcevic. Tale indagine rientrava nell'ambito più ampio di una ricerca italo-croata sulle “Vittime di nazionalità italiana a Fiume e dintorni negli anni 1939-1947” condotta dalla Società di Studi Fiumani e dall’Istituto Croato per la Storia di Zagabria, i cui risultati furono pubblicati in un volume dal Ministero per i beni culturali nel 2002.
La Società di Studi Fiumani ha avuto dall’erede diretto del Senatore Riccardo Gigante la procura per disporre dei resti del nonno, resti che, in base al desiderio dello stesso Riccardo Gigante, avrebbero dovuto essere tumulati al Vittoriale in un'Arca a ciò predisposta vicino a D’Annunzio. A tal riguardo il Presidente della Fondazione del Vittoriale Giordano Bruno Guerri ha manifestato la sua piena disponibilità. Un ringraziamento infine al Senatore Gasparri per questa ultima fase dell’iniziativa, a Federesuli presieduta da Antonio Ballarin e a tutte le autorità governative italiane e croate (in particolare Ministero degli Esteri e Ministero della Difesa – Onorcaduti) coinvolte nella vicenda.
Il Presidente
Giovanni Stelli
| FUNKCIJE: | |
| 20. rujna 1910. | Direttore del periodico "La giovane Fiume" (Direktor novina "La giovane Fiume") |
| 11. studenog 1919.-7. sječnja 1920. | Sindaco di Fiume (Gradonačelnik rijeke) |
| 29. prosinca 1920.-31. prosinca 1920. | Presidente del Consiglio Municipale di Fiume (predsjednik Municipalnig vjeća grada Rijeke) |
| 27. travnja 1921.-28. travnja 1921 | Presidente del Direttorio Provisorio di Fiume (predsjednika Privremene vlade Rijeke) |
| 1927. - 1930. | Počasni konzervator Gradskog muzeja |
| 1930. – 1934. | Podestà di Fiume (Gradonačelnik Rijeke) |
| 15. prosinac 1933. | Prefetto di Fiume |
| 1934. – 1943. | Senator |
| sječanj 1937. | Presidente della Società fiumana di navigazione |
| 17. travanj 1939. – 5. travanj 1943. | Segretario della Commissione dell'educazione nazionale e della cultura popolare |
| 21 rujan - 29. listopad 1943. | Governatore della provincia del Carnaro (Guverner provincije Kvarnere) |
| ODLIČJA: | |
| Croce di guerra al valor militare | svibanj 1916. (za zasluge u periodu 1915. -1918.) |
| Cavaliere dell'Ordine della Corona d'Italia | 13. rujna 1918. |
| Commendatore dell'Ordine della Corona d'Italia | 6. ožujka 1924 |
| Grand' Ufficiale dell'Ordine della Corona d'Italia | 13. studenog 1930. |
| Cavaliere dell'Ordine dei Santi Maurizio e Lazzaro | 12. sječnja 1933. |
| Croce militare inglese | ? |
DJELA/KNJIGE:
- Riccardo Gigante, FOLKLORE FIUMANO. A CURA DI SALVATORE SAMANI - RICCARDO GIGANTE, Libero comune di Fiume in esilio, 1980
- Blasonario fiumano, Riccardo Gigante, Stab. Tipografico de "La vendetta d'Italia" S. A., 1938
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Wikipedia, Riccardo Gigante
- SUŠAČKA REVIJA broj 49, Igor Žic: RICARDO GIGANTE
- Amleto Ballarini: "Quell'uomo del fegato secco – Riccardo Gigante, senatore fiumano", Roma, 2003.
- Treccani, GIGANTE, Riccardo
- L'associazione irredentistica "La Giovine Fiume" e i pellegrinaggi alla tomba di Dante a Ravenna del 1908 e del 1911
- La Voce del Popolo, Ilaria Rocchi: Castua, emergono le prove degli eccidi del dopoguerra, Luglio 10, 2018
- Novi List, Damir Cupać: EGZEKUCIJA OZNA-e Grob fašističkog gradonačelnika Rijeke Riccarda Gigantea nađen u kastavskoj šumi, 23. srpanj 2018.
- Rijeka danas, Giancarlo KRAVAR: Kastav i Talijani, zaboravljeni zločin
- Emiliano Loria: PER FIUME ITALIANA. LA FAMIGLIA BACCI (BACCICH)* NELLA TESTIMONIANZA DI LUCIANA BACCI, June 2017
Background picture copyright: 