Zammattio Giacomo
Giacomo Zammattio, Ulje na platnu, Autor: Giuseppe Barison, 1874 |
Rođen: Trst, 1862
Umro: Trst, 7. Listopada 1927.
Roditelji: Giuseppe i Francesca rođena Novakic (?? - 1886.)
Supruga: Lia rođena Fontana
Djeca: Maria Lia (Rijeka, ?? - ??), Carlo (Rijeka, ?? - ??), Livia (Trst, 1904. - Trst, ožujak 1905.)
Prekrasna građevina s pogledom na Korzo poznata kao "Filodrammatica", žuta zgrada sa ljepom kupolom na uglu trga Žabica, tržnica Brajda i sve kuće oko nje, 12 stambenih i javnih zgrada. U Ulici Dolac projektirao je sedam stambenih kuća za Roberta Whiteheada, vlasnika Tvornice torpeda, uglovnicu za Riječku banku te "Mušku građansku školu" i "Žensku građansku školu".
Tridesetak zgrada u svemu, djelo su istog mladoga tršćanskog arhitekta netom odškolovanog u Beču i tek pristiglog u Rijeku, Giacoma Zammattia (slika desno).
Taj tršćanski arhitekt je kroz gotovo dvadeset godina svoga iznimnog djelovanja u Rijeci i regiji ostvario fantastične arhitektonske, ali dijelom i urbanističke uspjehe definirajući izglede djelove grada Dolac i Brajdu. U Rijeci je djelovao do 1903. godine.
Bio je i strastveni skupljač umjetnima i knjiga.
Giuseppe Zammattio, otac Giacomov, Ulje na platnu, Autor: Giuseppe Barison, 1889. |
Sin je soboslikara i dekoratera Giuseppea (slika ljevo) i majke Francesce (slika desno dolje).
Usmjeren od obitelji, svoju klasičnu srednjoškolsku diplomu stekao je na njemačkoj gimnaziji Zeugniß K.K. Obergymnasiums u Trstu 1874. godine. Uz redovna predavanja slijedi večernji tečaj crtanja i tečaj za dekoratere.
Iako je htio završiti školu za dekoratera, dodjeljena mu je stipendija namijenjena zaslužim siromašnim učenicima pa upisuje Bečko K. K. Technische Hochschule kod Heinricha von Ferstela. Upisan je u registru škole od 14. listopada 1874. godine. Tu je stupio u kontakt s Enricom Nordiom (Trst, 1851 - Trst, 1923), u tom razdoblju bliskom Friedrichu von Schmidtu (Frickenhofen, Gschwend, Württemberg, 22. listopada 1825. - Beč, 23. siječnja 1891.), jednom od najvažnijih arhitekata historicizma na području Srednje Europe, i gdje je slijedio lekcije o talijanskom renesansnom stilu . Tijekom akademske godine 1876. - 1877. Zammattio je pohađao tečaj arhitektonskog crtanja i kompozicije.
Francesca Novakic Zammattio, majka Giacomova, ulje na platnu, Autor: Giuseppe Barison, 1889. |
Nakon studija vraća se u Trst gdje je projektirao nekoliko stambenih zgrada, a kasnije i vlastitu kuću, ali i nekoliko značajnih zgrada među kojima je i zgrada Stazione Marittima Passeggeri.
U to se vrijeme događa austrijska okupacija Bosne i Heregovine nakon Berlinskog ugovora (13. lipnja 1878.) (1908. Austro-Ugarska će anektirati Bosnu i Hercegovinu) i postojala je mogučnost da Giacomo bude pozvan u vojsku. Ali ozbiljni zdravstveni problemi njegovog oca zbog kojih nije mogao raditi bili su prepoznati od strane te vlasti, pa su ga pustili iz vojne službe kako bi ga prebacili u "rezervne snage".
Po povratku u Trst, u početku je radio kao rukovodilac gradilišta, ali i baveći se i kulturnim životom grada.
Počeo je posjećivati "Caffé Ferrari" pod arkadama Chiozze u ulici Via Cesare Battisti u Trstu, gdje se već jedno desetljeće skupljala skupina umjetnika i pisaca koji su odlučili utemeljiti "Circolo Artistico Triestino" (Tršćanskog umjetničkog kluba). Zammattio bio je jedan od osnivača i njegov prvi tajnik.
U to je vrijeme u Trstu projektirao nekoliko zgrada. 1881. napravio je svoj prvi značajni
projekt: kuća u Via Battisti 35 u Trstu, s neoklasičnom fasadom.
Polovicom veljače 1884. Zammattio je iz Trsta stigao u Rijeku, na poziv riječkog gradonačelnika Giovannija Ciotte, kako bi vodio građevinske radove na novom općinskom kazalištu. Helmer i Fellner, arhitekti veličanstvene zgrade, nisu bili zadovoljni bečkim inženjerom koji je dosad nadgledao radove pa su zadatak povjerili mladom Zammattiu.
 |
Giacomova supruga Lia Zammattio, Ulje na drvu, Autor: Giuseppe Barison, 1900. |
Rijeka nije bila najpoželjnija mjesto gdje je htio raditi, ali prilagodio se je potrebama i njegov se izbor pokazao sretnim izborom i za njega i za grad, jer je tijekom dugog razdoblja provedenog u gradu na Kvarneru odradio bitan dio svog posla, dajući prije svega temeljni doprinos urbanističkom planiranju grada.
U to je vrijeme Rijeka bila grad sa ogromnim porastom stanovništva, mnogobrojnih bogatih industrijalaca, trgovaca, administrativnih službenika, viših činovnika i ostalog doseljenog stanovništva, kojima se nisu baš sviđali stari stanovi u Starom gradu. Potreba za brojnim stanovima navela je gradsku upravu na izgradnju i razvijanje novih kvartova i proširivanje granica grada. A taj problem vrlo uspješno rješava inženjer Giacomo Zammattio.
Samo godinu dana nakon dolaska Zammattia u Rijeku, Općina, na čelu s gradonačelnikom Giovannijem Ciottom raspisuje natječaj za izgradnju dvije školske zgrade. Mladi arhitekt sudjeluje u natječaju i pobjeđuje. Odbor za ocjenjivanje procjenjuje projekte dviju vrlo reprezentativnih, ali različitih zgrada, kao i njihovu lokaciju, jednu na početku, a 
drugu na kraju područja Dolac, gdje tada nema ništa osim starog hotela "Bonavia", kao vrlo dobru.
Pripremni radovi za izgradnju ovih škola započeli su 1887. godine. Muška građanska škola (danas Srednja talijanska škola - Scuola media superiore italiana, slika ljevo) izgrađena je na raskrižju ulice Via Clotilde inferiore (danas ulica Dolac) i uličice Cereria Vecchia (danas ulica Erazma Barčića) u kojoj je u prošlosti postojala mala tvornica svijeća. Sa gornje strane, ponovo okomito na ulicu Cereria Vecchia bila je ulica Via Clotilde superiore (danas ulica Frana Kurelca).
Giacomo Zammattio, Autor: Carlo Wostry, ulje na platnu, 1890 |
Istovremeno s izgradnjom Muške građanske škole, gradi se Ženska škola "Emma Brentari" (Scuola femminile "Emma Brentari", današnja Sveučilišna Biblioteka i Moderna Galerija) koja se nalazila na suprotnom kraju ulice Via Clotilde inferiore, nasuprot hotelu "Bonavia".
8. siječnja 1888., je dan inauguracije obiju zgrada. Bila je to svečana ceremonija koja se održala u glavnoj dvorani Muške škole u nazočnosti najviših gradskih vlasti, riječkog guvernera Ágosta gróf Zichya (rođ. Panzing 14. Lipnja 1852 - umro Beč, 4. Listopada 1925), predstavnika gradskih obrazovnih ustanova i svećenstva i gradonačelnika Giovannija De Ciotte.
Nakon uspješnog završetka dviju škola Zammatio je dobio i druge naruđbe. Prvi koji su naručili Zammattiove radove bili su riječki industrijalac Whitehead i mehaničar zaposlen kod njega Annibale Ploech.
Presudno u odnosu Giacoma Zammattia sa Whiteheadom, ali i njegovom poslovnom uspjehu u Rijeci je bio sastanak između njega i Roberta Whiteheada, koji se održao negdje između kraja 1894. i početka 1895. godine. Whitehead je tražio savjet od Zammattia u vezi s idejom da mu povjeri širenje tvornice Torpeda. Na kraju Zammattio nije radio na proširenju tvornice već samo ulaznu zgradu u "Stabilimento Whitehead" (Silurificio), ali je zato dobio zadatak da sagradi niz kuća u via Clotilde inferiore (Dolac) što je predstavljalo početak urbanizacije cijelog tog područja, a kasnije i blisku suradnju kao i duboku prijateljsku vezu.
Zammattio je, u još uvijek neizgrađenom području između ulica Clotilde inferiore i s njoj paralelnom Clotilde superiore, dizajnirao i izgradio za industrialca Whiteheada ono što će Riječani nazvati " kuća Whitehead", "Casa Rossa" ili "Casa Veneziana" ali i druge stambene kuće. "Kuća Whitehead" ili "Casa Veneziana" izgrađena je 1886. (skica na slici ljevo, klik za veću rezoluciju).
Nakon toga izgrađen je i niz najamnih neobaroknih višekatnica za istog naručioca (danas Dolac 3, 5, 6). Ove tri zgrade, s kojima je Dolac počeo dobivati današnji izgled, podignute su u periodu od 1895. do 1896. godine.
Za Whiteheada je sagradio i dvije skromnije kuće u Kružnoj i Strohalovoj 1.
Posljednji projekt za Roberta Whiteheada je bio Mauzolej obitelji na groblju Kozala, završen prije Giacomovog povratka u Trst u studenom 1907.
Sljedeći posao dobio je od Whiteheadovog kolege Annibale Ploecha (1826. – 1884.). Palaču je naručila i obitelj obogaćena izgradnjom torpeda. Annibale Ploech je bio rodom Austrijanac, a većinu je života proveo u Rijeci zaposlen u "Riječkom tehničkom zavodu" (Stabilimento tecnico fiumano) kao precizni mehaničar i jedan od ključnih inženjera u konstrukciji riječkoga torpeda. U Whiteheadovoj tvornici napredovao je do mjesta tehničkoga direktora te je zaslužan za usavršavanje proizvodnje torpeda.
Za izgradnju te obiteljske palače izabrana je parcela uz posjed kapucina i kapucinsku crkvu na tadašnjem Trgu Zichy (danas Žabica). Pročelje je okrenuto prema prometnici Via Alessandrina (danas Trpimirova ulica) koja je vodila istočno prema tadašnjoj (staroj) Guvernerovoj palači i Elizabetinu parku pred njom. Bakrena uglovna kupola palače, slijedi uzore arhitekture bečkog Ringa, što je čest motiv u Zammattievim projektima. Pomno je ukrašeno i unutrašnje glavno stubište građevine neobaroknim štukaturama i ornamentalnim željeznim ogradama. Gradnja je završena 1888. (palača na slici desno, klik na sliku za veću rezoluciju).
Sam naručitelj nije uživao u svojoj novoj palači jer je umro 1884.. Njegovi nasljednici u njoj žive sve do 1988. godine.
Motiv neobarokne kupole Giacomo također primjenjuje na "Muškoj građanskoj školi" i zgradi sagrađenoj za "Cassa di Risparmio Fiumana" ("Riječku štedionicu") (Barčićeva 4, danas je u njoj srediste FINA-e).
Za zgradu "Società Filoarmonica-Drammatica" koju danas nazivamo "Filodrammatica", poznavatelji djela Zammattia smatraju, zajedno s muškom gradskom školom njegovim remek-djelom. Prekrasna građevina historicističkog pročelja smještena u glavnoj gradskoj ulici Korzo sagrađena za Filharmoničko društvo. Na mjestu zgrade izvorno je stajala takozvana Struppijeva kuća. Zammattio ju je dizajnirao u skladu s tradicijama srednjoeuropskih glazbenih institucija. Šest lukova u prizemlju prati prvi kat s kojeg se odvajaju džinovski stupovi s kompozitnim kapitelima koji uključuju velike lučne prozore, i jednostavniji, drugi kat. U paleti lučnih prozora počivaju ženske figure. Izrazito kićeno pročelje zasjenjuju skulpture, štukature i slikarije koncertne dvorane na katu (slika ljevo).
U izgradnju zgrade uložena su velika financijska sredstva, što odražava rani interes Riječana za umjetnost. Kada je građevina dovršena 1890. godine, zbog svog luksuznog dizajna bila je jedna od najreprezentativnijih zgrada na Korzu. Filharmonijsko-dramsko društvo, se uselilo u tu velebnu zgradu 31. prosinca 1889.godine.
Ploča u unutrašnjosti, na ulazu u zgradu na današnjoj adresi Fioreala La Guardije 23, u sklopu zgrada na Brajdi građenih za "Societa di mutuo soccorso cooperatrice degli addetti al commercio" (Zadružno društvo uzajamne pomoći za trgovce) |
Samo par godina kasnije, 1890., Zammattio radi u drugom dijelu grada, na Brajdi. Kapitalom Riječke banke i štedionice uspješno stvara još jedno rješenje za novu gradsku četvrt, u vidu otvorenog kompleksa od 14 višekatnica s četvrtastim trgom. Ta zdanja gradi za "Societa di mutuo soccorso cooperatrice degli addetti al commercio" (Zadružno društvo uzajamne pomoći za trgovce). Među zgradama, u središtu je paviljon zatvorene tržnice, s glavnim ulazom i dva bočna. Na glavnom se pročelju ističe rešetka od kovanog željeza, a nad kamenim arhitravom reljefni je stari riječki grb. Parter tržnice bio je namijenjen javnim sadržajima, a prostrani trg oko paviljona tržnici na otvorenom.
Od svih kuća u kompleksu Braida, najreprezentativnije su one okrenute glavnoj gradskoj ulici, nekadašnjoj ulici Corsia Deak (sada Krešimirova), izgrađen za imućnije obitelji. Gradnja na tom području završena je 1896. godine.
Iste godine završava i gradnju 1896 zgrade za "Cassa di Risparmio Fiumana" (Riječka štedionica, današnja zgrada FINA-e).
1899. stupa u brak s Liom, kćeri Carla Ottavia Fontane i Emilie Anne rođene Panfili. Od te je obitelji nasljedio poveći dio svoje umjetničke zbirke. Naime, Lia je nadživjela majku Emiliju (umrla 1931.), brata Adolfa (umro 1944.) i sestru Aldu (umrla 1946.) i ostala jedini nasljednik sve imovine obitelji.
Nakon što je srušena zgrada stare Guvernerove palače koja se nalazila na današnjem Jadranskom trgu, otvorio se veliki prostor na kojem je smješten trg Elizabeta i veliki otvoreni prostor prema moru.
Carlo Zammattio, sin Giuseppea Zammattia, Autor: Giuseppe Barison, ulje na platnu, 1919. |
Ugarska parobrodarska kompanija "Adria", bivši tipični izdanak raskoši profita kasnog devetnaestog stoljeća imala je potrebu potvrditi arhitektonski svoju poslovnu umješnost i moć. Odlučuje se izgraditi palaču koja će svojom korpusom pokriti cijelu površinu nekadašnjeg parka Guvernerove palače, i postati najmonumentalnija palača gradskog središta i Riječke luke. Godine 1894. započinje gradnja, a pomorsko društvo projekt naručuje kod poznatog mađarskoga arhitekta Vilmosa Freunda (22. kolovoza 1846. - 26. lipnja 1920.). Njegov projekt međutim nastavljaju uz svoje vizije arhitekt Francesco Mattiassi (Trst, 1865. – Sušak, 1946.) i na kraju, u odlučujućoj mjeri završava 1897. godine uz neviđeni trošak Giacomo Zammattio.
I dok je radio u Rijeci, Zammattio je zadržao čvrste veze sa kolegama u Trstu, poput Eng. Eugenia Geiringera kojem se obraćao za tehnički savjete i informacije o radnicima, tvrtkom "Rosario Currò e Figlio" koji su ga opskrbljivali građevinskim drvom, tvrtkom "Luigi Conti" kojoj se obraćao za nabavku ukrasa od kamena i gipsa, tvrtki "Greinitz Neffen" koja mu je željeznicom slala značajne količine željeznih greda i nosača, Nicolò Sorrentino i "Società Scalpellini" iz Trsta kojoj se obraćao za nabavu i obradu mramora, i konačno, cement kupuje od firme "Luzzato e Michlstädter".
Na kraju svog boravka u Rijeci Zammatio je projektirao i vodio radove i na monumentalnoj obiteljskoj kapeli obitelji Roberta Whiteheada na groblju Kozala, najvećoj secesijskoj grobnoj građevini u Hrvatskoj.
Obitelj Zammattio se preselila u Trst u rujnu 1903., nakon smrti Giacomovog oca dva mjeseca ranije. Živjeli su privremeno u stanu u via dei Carradori br. 1.
Maria Lia Zammattio, kćer Giacoma Zammattio, Autor: Giuseppe Barison, Ulje na platnu, 1920. |
1904. Rađa mu se treća kćer Livia. Krštenje je održano u crkvi S. Antonio Nuovo. Kum je bio brat majke Adolfo Fontana. Livia Zammattio umrla je u ožujku sljedeće godine. Lik Livie je sačuvan u sječanju obitelji u mramornoj skulpturi "Amor Nostro" smještenoj u klavirsku sobu nove kuće (slika dolje ljevo).
1906. projektira i gradi svoju kuću "Casa Zammattio".
Na početku Prvog Svjetskog rata, poput većine članova "Umjetničkog kruga" Giacomo Zammattio - odbija ideju o odlasku u austrougarsku vojsku smatrajući se pravim italijanom. Napustito je Trst i preselio se u Rim gdje ostaje do svibnja 1919.
Bista "Amor nostro", Livia Zammattio, kćer Giacoma Zammattia, Autor: Giovanni Mayer, mramorna skulptura, 1908. |
Postaje dio gradskih aktivnosti u arhitekturi još jednom promovirajući historička rješenja. Preferira daljnje varijacije neorenesanse u novije i ažurirane slobodne stilove i to pokazuje u svojim ostvarenjima na Villa Panfili (1907) i Palazzo Dettelbach (1909), ukrašeni cvjetnim slikama Pietra Lucanoa (1878-1972).
1910. gradi Palazzo Greinitz - Dettelbach koja se nalazi na uglu Corso Italia i via S. Lazzaro.
Njegova posljednja djela uključuju sjedište osiguravajuće kuće INAIL-a (Istituto nazionale Assicurazione Infortuni sul Lavoro, 1926.), u suradnji s Enricom Nordiom (Trst, 24. rujna 1851. - Trst, 3. prosinca 1923., u Rijeci poznat kao projektant "Riječkog nebodera" ili "kuće Arbori" koju je projektirao i gradio od 1939. do 1942.), interijere za sobu Littorio (1926.) i projekt Stazione marittima per passeggeri (Brodski putnički terminal, 1926.-1930.)
Umro je 1927. godine i pokopan je u Trstu.
Bio je veliki kolekcionar umjetničkih slika i knjiga. Posjedovao je kolekciju od stotinjak umjetničkih djela i nekoliko tisuća knjiga. Njegova Vila Zammattio u Trstu bila je ogromna zgrada na 4 kata od kojih su dva kata bila pretvorena u galeriju i knjižnicu.
Giacomo Zammattio, Autor: Gino Parin, ulje na platnu, 1926. |
GLAVNA OSTVARENJA:
- 1881. Kuća u via Battisti 35, Trst
- 1884. Teatro comunale, Rijeka
- 1885. Muška i Ženska građanska škola, Rijeka
- 1887. Palača Ploech, Rijeka
- 1889. Palazzo della "Società Filoarmonica-Drammatica", Rijeka
- 1890. Blok stambenih i poslovnih kuća na Braidi
- 1895. zatvorena tržnica na Brajdi
- 1895. Kuća na Corso Mussolini, Rijeka
- 1895. niz najamnih neobaroknih višekatnica za Whiteheada (danas Dolac 3, 5, 6)
- 1896. Sjedište "Cassa di Risparmio Fiumana" (Riječka štedionica), Rijeka
- 1896. Kuća Whitehead na Dolcu, Rijeka
- 1897. Palazzo "Adria", preuzima posao od Francesca Mattiassia i završava zgradu
- 1907. Mauzolej obitelji Roberta Whiteheada na groblju Kozala
- 1906. Casa Zammattio, Via Cellini angolo via Ghega, Trst
- 1907. Villa Panfili, Trst
- 1909. Palazzo Greinitz - Dettelbach, Trst
- 1912. Palazzo Corso Italia, Trst
- 1926. Sede "INAIL", Trst
- 1929. "Cassa nazionale per le assicurazioni sociali", Trst
- 1926-1928. "Stazione marittima passageri", Trst
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Srednja talijanska škola Rijeka - Scuola media superiore italiana Fiume, Erna Toncinich: ZAMMATTIO, L'ARCHITETTO DELL'EDIFICIO SCOLASTICO
- Daina Glavočić: Arhitektura historicizma u Rijeci
- Direzione generale archivi, ZAMMATTIO, Giacomo
- Universita degli studi di Trieste, Rossella Scopas Sommer: Giacomo Zammattio,arhitetto e collezionista
- Radmila Matejčić: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007.
- Ipac, storia di un edificio
Background picture copyright: 