Whitehead - Kapela na groblju Kozala
Kreirao ©: Nenad Labus
viši savjetnik konzervator-dokumentarist u mirovini,
Konzervatorski odjel Rijeka
U tridesetoj godini i s desetljećem profesionalnog iskustva iza sebe Giacomo Zammattio dolazi u Rijeku 1884. na poziv bečke firme "Fellner u. Hellmer" kao zamjena direktoru gradnje gradskog kazališta, koji se vratio u Beč.
U desetljeću iza ovog, projektirao je sedam stambenih kuća za Roberta Whiteheada u ulici Dolac, proširenje tvornice na Rečicama, a na koncu je projektirao i vodio radove i na monumentalnoj obiteljskoj kapeli na groblju Kozala, najvećoj secesijskoj grobnoj građevini u Hrvatskoj.
No, počnimo od početka. Oko 1880. Robert Whitehead kupuje u viktorijansku vilu blizu Rydea na otoku Wightu.1 Bolje obaviješteni među čitaocima sjetit će se da je 1883., tri godine potom, ondje umrla njegova supruga Frances. Tako je Whitehead postao udovac u 60. godini. Nakon njezine smrti, vila ga je previše bolno podsjećala na suprugu, pa ju je prodao, a zatim kupio veliko seosko imanje zvano Paddockhurst, u Worthu, u Berkshireu, Engleska. Tamo je živio nekoliko godina i dao je zemne ostatke svoje supruge prenijeti na obližnje groblje Svetog Nikole (St. Nicolas) u Worthu, nekoliko stotina metara od imanja, no s vremenom se pokazalo da je imanje neprikladno i preveliko, pa konačno i preskupo za njega, udovca samca, pa ga je 1897. prodao Sir Weetmanu Pearsonu.
Sjetimo se, kako je Robert Whitehead svoj cijeli radni vijek proveo u centru zbivanja, zapravo sam bijući centar, pa stoga nije čudo da sad kad se našao sam samcijat, da se osjeti kao riba bez vode. Zato se s kćerkom Alicom te zetom i najboljim prijateljem Georgom Hoyosem, dogovorio da dođe živjeti s njima u Beckett Shrivensham, koji je nekih 170-tinjak kilometara zapadnije. Tako je svoje posljednje dane ipak proživio u društvu onih koje je volio. Kad mu je kucnuo posljednji čas, u studenom 1905., kći Alice, koja je već godinu dana bila udovica za Hoyosem, dala je oca pokopati u Worthu, na istom onom groblju gdje joj je već ležala i majka.
Vratimo li se sad u Rijeku, pa se vratimo još dva desetljeća unatrag, taman će biti gotova "casa Veneziana", raskošna obiteljska palača u ulici Dolac. Držimo na umu da je u to doba Francis Whitehead bila umrla, bit će već tri godine, a Robert je bio vezan za Rečice2 i tvornicu "Torpedo", tako da iskreno dvojim da je ikad namjeravao poći živjeti u toj palači, pogotovo kad je uz hale Torpeda imao vilu iz koje je u deset koraka bio na poslu. Jasno, kad je potom vođenje posla prepustio sinu Johnu, ništa ga više nije vezalo niti za vilu na Rečicama, kamo li za Dolac.
Zbivanja oko prodaje vile u Rydeu na otoku White i prijenosa tijela supruge u Worth, govore mi protiv pomisli na to da je baš Robert Whitehead ugovorio sa Zammatiom 1896. projektiranje i gradnju mauzoleja na Kozali. On kao da se više nije namjeravao vratiti u Rijeku, niti kao pokojnik. Ispada prije da je to bila zamisao sina Johna, koji je u ono doba bio glava obitelji.
Sad oko same gradnje.
Od 1896., kad se u literaturi uzima da je sklopljen ugovor sa Zammatiom za izradu projekta, pa sve do 1902., kad je John naglo umro, čini se da je šest godina proteklo u krčenju raslinja po padini, izradi i ravnanju platoa za samu kapelu, te gradnji dugog prilaznog stepeništa i kubusa same kapele.
Naime, projekt oblaganja unutrašnjosti mozaikom i zamisao o zidnim biljnim ornamentima također u mozaiku, morala je biti provedena u suradnji s Giovannijem Mayerom (Trst, 1863. – Trst, 1943.) i mozaičarem Gaianeseom, ali se Mayer 1896. još nalazi u Milanu, gdje vodi svoju uspješnu radionicu i pitanje je poznaju li se John i Mayer uopće u tom času? I jesu li uopće svi ikad upoznali jedan drugoga? Naime, Mayer se iz Milana definitivno vraća u Trst tek 1902., na poziv obitelji 
Paleologo da im na pravoslavnom dijelu groblja Sveta Ana sagradi grobnicu, a to je nekako u doba kad je prerana, mada ne i nenadana, smrt odnijela Johna. Od 1904., kad se i Zammatio vratio u Trst, a njegove nedovršene radove preuzima Carlo Pergoli, te kad se radovi na kapeli privode kraju, glava obitelji Whitehead nakon Johna postaje Edgar Hoyos, Robertov unuk i najstariji sin Alice i Georga Hoyosa.
Kako smo vidjeli, od kapele na Kozali unutrašnji radovi, čak i projekt teško da su još počeli, a kamo li dogotovljeni do faze da bi u njoj John mogao biti sahranjen.3 Stoga se logično postavlja pitanje je li mogao biti sahranjen u samoj kapeli ili ona još nije bila spremna? Odgovor će tek trebati potažiti u arhivi KD Kozala. Pogledamo li današnji unutrašnji raspored kapele, vidimo da se točno nasuprot ulazu nalazi podest, viši za metar od ulaznog poda kapele, a na podestu su dva kamena sarkofaga, na njima je ležeći kip Francis (desno) i Roberta (lijevo). Dalje u lijevu stranu od ulaza su dvanaest niša, koje su danas posve prazne.
Ovi kipovi, kao i projekt dekoracija u mozaiku se neosporno Mayerovi, i sugeriraju da se uređenje unutrašnjosti kapele zbilo iza 1902. godine. U svakom slučaju, kipovi su bili izrađeni i isporučeni, ali samo je onaj Robertov dospio u kapelu prije II. svj. rata, dok je ležeći kip Francis dugo vremena bio uz ulazno stubište u "casi Venecijani". Onda je, najvjerojatnije iza 1970. dopremljen na Kozalu, ali je ostavljen na ravnom dijelu kapele Sucich, da bi ga tek devedesetih riječki vatrogasci na molbu direktora KD Kozala na rukama odnijeli u kapelu Whitehead i postavili na mjesto, na odgovarajući sarkofag.
Uglavnom, da zaključim - kapela je, barem u doba kad se ugovara projekt unutrašnjeg uređenja, bila zamišljena tek djelomice, poput svake druge grobljanske kapele, a njen reprezentativni dio, zamišljen je kao kenotaf Robertu i Francis Whitehead, Johnovim roditeljima ili baki i djedu Edgara Hoyosa. U stvari realizacija kipova, a baš niti mozaika u kapeli, nije mogla biti dogovorena prije nego li se Mayer vratio iz Milana, dakle, prije 1902.
1 Iste godine, baš na otoku Whiteu, kći Alice rodila je svoje posljednje dijete, kći Camillu.
2 Područje na Mlaki uz tvornicu Torpedo. Ime je dobilo po 4 izvora koji kao svojevrsna oaza stoje ispred ulaza u tvornicu
3 U člancima se spominje polaganje tijela u nišu, ali se ne kaže u kojoj grobnici. V. Per i funerali di sir John Whiteheade Gli operai dello stabilimento Whitehead, in "La Voce del Popolo", 12 aprile 1902, p. 2; I funerali di John Whitehead, in "La Voce del Popolo", 14 aprile 1902, p. 1.
Kreirao ©: Nenad Labus
viši savjetnik konzervator-dokumentarist u mirovini,
Konzervatorski odjel Rijeka
Background picture copyright: 