Fonda Enrico

Rođen: Rijeka, 8. studeni 1892.
Umro: Pariz, 4. veljača 1929.

Roditelji: Antonio (Makarska, 1885. - ??) i Rosa rođena Pugnalin (Piran, 1857. - ??)
Braća: Umberto (??), ???? (Enrico je bio najmlađi od sedmero djece)

Supruga: Alfa rođena Husak

U literaturi se navode razni datumi rođenja; 1884. 1891. ili 8. veljače 1893. te 6. siječnja 1893., kada je ustvari kršten u Rijeci kao Henricus Nicolaus Fonda.

Enrico Fonda je bio kreativni vizualni umjetnik.  Samouki slikar koji se obrazovao proučavajući slike starih i suvremenih majstora. Slikao je pretežito pejzaže i vedute iz Istre, Venecije i Pariza, a isticao se i kao crtač. Iako je Enrico Fonda najmanje boravio u Rijeci u svojoj djelatnoj slikarskoj karijeri, suvremenici su ga smatrali Fijumanom (Riječaninom), jednim od uspješnijih međuratnih umjetnika s obzirom na održane izložbe i postignuti uspjeh. Slikarsku zrelost postiže u pariškoj fazi, kada se u tretmanu oblika i boje približava Cézanneu. Karakteriziraju ga snažni prostorni i volumetrijski motivi. Također je autor i nekoliko portreta, interijera, a u njegovom opusu postoji i jedan poznati akt (slika dolje).

Roditelji su doselili u Rijeku vjerojatno zbog posla, ali se ne zna koje godine. Otac Antonio je bio učitelj talijanskog jezika i književnosti (magister superiori scholarum urbanorum), a za majku Rosu se ne zna gotovo ništa, osim da je rođena u obitelji Pugnalin iz Pirana. Kada su se doselili u Rijeku nastanili su se u ulici Via Pomerio.
Enrico je bio najmlađi od sedmero djece. Braća se nigdje ne navode, osim Umberta koji je s majkom ostao živjeti u Rijeci, a spominje ga se u pratnji Enrikova sprovoda u Parizu, kojemu je nazočio.

Crtanjem se je počeo baviti od ranog djetinjstva. Njegovi potezi mekih olovaka na listovima papira obično skromnih dimenzija ostaju izuzetno važni za one koji znaju čitati njihov karakteristični znak i podebljano sjenčanje (slika ljevo). Nikada se nije odrekao tih bitnih studija i grafičkih bilješki, oni su predstavljali precizan plan njegovih svakodnevnih interesa.
Sedam njegovih djela čuva se u umjetničkim zbirkama Zaklade "Fondazione Cariplo".

Nije pohađao likovnu akademiju. Samouk je, a formirao se promatrajući drevna remek djela umjetnika koji su mu bili uzori.

Studirao je arhitekturu u Visokoj školi za primijenjenu umjetnost na Akademiji u Budimpešti i osvojio je i stipendiju za specijalizaciju u Münchenu. u godinama koje su prethodile Prvom svjetskom ratu, koristio je stipendiju za smještaj i vježbe u Munchenu.

Nakon prvog svjetskog rata boravio je u Firenci, gdje je studirao slikarstvo, takozvano Macchiaiola (Macchia=fleka, mrlja, slike nastale točkama (mrljama, flekama) boje kao točkama svjetlosti, kao bitan dio "Macchiaioli" umjetnosti mogle su postojati samo u slikama pejzaža), i u Veneciji, gdje je stupio u kontakt sa umjetničkom školom impresionista "Burano", što je snažno utjecalo na njegov kasniji rad. Škola "Burano" je denominacija koja se odnosi na karakteristike određenog vremena modernog venecijanskog slikarstva, počevši od 1910. i vrijeme kada su djelovali Gino Rossi, Umberto Moggioli i Pio Semeghini, a ne na školu kao takvu.

Njegovo proučavanje djela Paula Cézannea kojima je imao priliku diviti se u retrospektivi koju je 1920. godine 12. međunarodna umjetnička izložba grada Venecije posvetila francuskom umjetniku, imalo je veliki utjecaj na Enrica.

Kao autor krajolika i pogleda, posebice istarske obale, počeo je dobivati pozitivne kritike od umjetničkih kritičara 1920. godine na izložbama "Fondazione Bevilacqua La Masa"

Preselio se u Milano 1924. i stupio u kontakt s pokretom Novecento Italiano, sudjelujući na njihovoj prvoj grupnoj izložbi 1926. Njegov kontakt s tim miljeom postupno ga je doveo do usavršavanja onoga što je naučio u Veneciji tijekom ranih 1920-ih. Potezi kistom na njegovim slikama postaju čvršći, a prisutnost venecijanskih motiva se nastavlja čak i nakon preseljenja u Milano.

Godine 1927., sa suprugom Alfom seli se u Pariz, idealno okruženje za slikanje. Bio je to grad muzeja prepunih remek djela, vrlo poznatih umjetničkih galerija, lukavih trgovaca umjetninama, predanih umjetnika, boema. Enrico je tamo stigao sa stipendijom koju je dobio od Općine Rijeka i interesa predsjednika privremene Vlade Rijeke Grossicha za njegova djela.
Tu je upoznao Henri-Émile-Benoît Matissea (Le Cateau-Cambrésis, 31. prosinca 1869. - Nice, 3. studenog 1954.) s kojim se je družio i privatno.
Stanovao je na periferiji grada, pa je počeo slikati nadahnute slike Ville Lumiere (Grad Svetlosti - U 1830-ima, veličanstvena plinska rasvjeta Pariza, posebno njegovih trgovačkih uličica, fascinira Europljane. Londončani nazivaju Paris City of Lights) iz njegovih najkarakterističnijih kuteva, ali i sela u predgrađu Pariza.
Produbio je i razumjevanje djela Paula Cézanna (Aix-en-Provence, 19. siječanj 1839. - Aix-en-Provence, 22. listopad 1906.) i Pierre Bonnarda (Fontenay-aux-Roses, 3. listopad 1867. – Le Cannet, 27. siječanj 1947.). Tokom izložbe u "Salon d'Automne" francuska je vlada kupila njegovo djelo "L'atelier" koje se sada čuva u Centre Pompidou.
U Parizu često izlaže u "Salon Indépendants" i "Salon d'Automne".

Sudjelovao je na međunarodnim izložbama u Padovi 1921. i 1929, izlagao je u Veneciji u "Ca' Pesaro" 1923, 1924, 1926, 1927, na "Venice Biennale" 1922., 1925. i 1926. i 1928, između 1923. and 1927. imao je izložbe u "Opera Bevilacqua La Masa", Rijeci 1925, Milanu 1926, u Parizu na "Salon Indépendants" 1926. i 1929. i na Jesenjem salonu 1928. U Trstu je samostalno izlagao 1928. i 1929., a s P. Coellijem i G. Wolfom u Puli, a zatim u Padovi.

1936. priređena mu je retrospektiva u Rijeci.

Dva njegova "Pejzaža" kupljena su za kraljevske zbirke, a jedan njegov interijer "L'atelier" kupilo je francusko Ministarstvo likovnih umjetnosti za muzej "Center Pompidou" u Parizu gdje se i danas nalazi.
Njegove se slike nalaze u "Musée d'Art Moderne de la Ville de Paris", muzejima i galerijama u Veneciji, Trstu, Milanu i Rijeci te mnogim privatnim zbirkama u inozemstvu.

Preminuo je u Parizu zimi 1929. godine od upale pluća. Pokopan je u Parizu na groblju Père-Lachaise. U toj drami pridružila se još jedna: njegova supruga Alfa, koja ga je beskrajno voljela i slijedila ga tokom njegove francuske avanture, bila i njegov model na slikama često prožetim Bonnardijanskim ozračjem, počinila je samoubojstvo na njegovom grobu, popila je otrov.
Na monumentalnom pariškom groblju, u kojem se među brojnim dušama odmaraju slikari De Nittis, Corot, Pissarro, Seraut, Delacroix i Modigliani, tijela Enrica i Alfe nisu se dugo zadržala. Prenesena su i pokopana u Piranu.

Događaji Drugog svjetskog rata neizbježno su doprinijeli da se izgubi trag mnogih njegovih važnih umjetničkih djela, kao i djela mnogih drugih umjetnika. To se možda dogodilo i 20. veljače 1945. kada je bombardiranje uništilo Vilu Veneziani, vilu Itala Sveva (Trst, 19. prosinca 1861. - Motta di Livenza, 13. rujna 1928.) u kojoj je bilo puno djela Enrica Fonde. Srećom, niz slika odnjela je Letizia Fonda Savio, kćer Itala Sveva, u seosku kuću u Giavera del Montello i tamo su ostala sve do njezine smrti.

 

 

Kreirao: SEAS

 

Izvori:

• Hrvatski biografski leksikon, FONDA, Enrico
• artericerca.com, Walter Abrami: Fonda Enrico (Fiume 1892 – Parigi 1929)
• AM Comanducci - Ilustrirani rječnik modernih talijanskih slikara i gravera - drugo izdanje
• Wikipedija, Italo Svevo
• SUŠAČKA REVIJA broj 73, Daina Glavočić: ENRICO FONDA

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta - Riječka povijest općenito - Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400 - Povijest Rijeke od 1500 do 1600 - Povijest Rijeke od 1625 do 1650 - Povijest Rijeke od 1675 do 1700 - Povijest Rijeke od 1725 do 1750 - Povijest Rijeke od 1775 do 1800 - Povijest Rijeke od 1825 do 1850 - Povijest Rijeke od 1875 do 1900 - Povijest Rijeke od 1925 do 1950 - Povijest Rijeke od 1975 do 2000 - Povijest Rijeke od 2015 do Danas - Rijeka, razni događaji i ostalo - O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije - Riječka vlast kroz stoljeća - Povijest Rijeke od 1400 do 1500 - Povijest Rijeke od 1600 do 1625 - Povijest Rijeke od 1650 do 1675 - Povijest Rijeke od 1700 do 1725 - Povijest Rijeke od 1750 do 1775 - Povijest Rijeke od 1800 do 1825 - Povijest Rijeke od 1850 do 1875 - Povijest Rijeke od 1900 do 1925 - Povijest Rijeke od 1950 do 1975 - Povijest Rijeke od 2000 do 2015 - History of Racing, Preluk - Rijeka - Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Na vrh stranice