Host-Venturi Giovanni - Nino (Host-Ivessich Giovanni)
Rođen: Rijeka, 24. lipnja 1892.
Umro: Buenos Aires, Argentina, 29. travnja 1980.
Roditelji: Francesco i Francesca rođena Mandich.
Braća: ??
Supruga: ??
Sin: Franco Venturi (1949. - ??), ??
Giovanni Host-Ivessich poznatiji kao Giovanni Host-Venturi, također poznat i kao "Nino" Host-Venturi, talijanski fašistički političar i povjesničar i irredentist. Jedan je od glavnih suradnika i ključan u organiziranju D'Annunzia u njegovoj Riječkoj avanturi (Impresa di Fiume), koja je trajala od rujna 1919. do prosinca 1920. Talijanizirani Hrvat, osnivač prvoga batinaškog odreda u Rijeci (po uzoru na talijanske fašiste) i kasnije ministar veza u Mussolinijevoj vladi.
Smatra se osnivačem riječkog fašizma i predvodnikom državnog udara protiv Zanelle i jednim od tvoraca talijanske politike kojom se nastojalo istarske i primorske Hrvate talijanizirati.
Kao mladić pristupio je riječkom iredentističkom klubu "Giovine Fiume", koji je zastupao autonomiju Rijeke ili njezino pripajanje Italiji.
U neposrednom poslijeratnom razdoblju Host je bio među glavnim organizatorima marša iz Ronchia (Marcia di Ronchi) iz rujna 1919., što je dovelo do okupacije Rijeke od strane D'Annunzia.
O prilikama na Rijeci i Sušaku pisao je u "La Vedetta d'Italia" (1924, 1934) i "Gerarchia" (Milano 1927).
Za njim su Mađarske vlasti izdale nalog za uhićenje pod optužbom za iredentizam.
Bio je šef Fašističke stranke (PNF)
Giovanni je rođen u Hostima na Pehlinu. Rođen je kao Giovanni Host-Ivessich.
Nakon završetka srednje škole, specijalizirao je za zvanje stomatološkog tehničara.
Godine 1911. pozvan je u mađarsku vojsku. Tako je Giovanni Host zatražio i dobio da bude upisan u austrijski Kaiserjàger (Tiroler Jäger-Regimenter) alpski korpus, kao časnik dragovoljac, učenik vojne škole u Innsbrucku.
Pošto se je trebao odazvati na poziv u Mađarsku, a ne u Austrijsku vojsku, Mađari su ga tražili. I na kraju, Mađarska policija ga je uspjela pronaći čak i u Innsbrucku. Ali kolega student, koji je radio u intendanturi, uspio ga je obavijestiti da je iz Višeg zapovjedništva stigao fonogram kojim se poziva studentski časnik Host da se odmah javi ili će pod vojnom pratnjom 5. ožujka ujutro biti ispraćen na vojni sud. Pošto je bio kraj veljače, nije imao mnogo vremena za gubljenje. S novcem koji je upravo primio od roditelja da plati školarinu, Giovanni Host-Ivessich si je kupio civilno odijelo i kartu za vlak.
U jedan sat ujutro 2. ožujka ukrcao se na vlak za Milano. U šest ujutro vlak je prešao granicu prema Italiji. Bijeg, ostvaren na najjednostavniji način pod pospanim pogledima željezničkog osoblja. Host-Ivessich je pobjegao u Italiju.
Stigao je u Milano, s vrlo malo novaca, bez posla i smještaja. Odmah se obratio "Trento-Trieste", udruzi posvećenoj pomoći izbjeglicama iredentistima, ali od njih nije dobio nikakvu pomoć.
Seli se u Bresciu gdje se zaposlio u ordinaciji zubara Oreste Bertoli Venturija, inače nećaka predsjednika Crvenog križa Bergama. NA poslu zubotehničara je dočekao Prvi svijetski rat. Od zubar kod kojega je učio i stjecao znanje preuzeo je prezime Venturi. Kroz svoj život više nikada više nije mijenjao prezime, ostao je Host-Venturi, sve do svoje tragične smrti.
Isticao se u ratu te je kraj rata dočekao s činom kapetana.
Godine 1913. u Bresciji je osnovao bataljun studenata dobrovoljaca i nazvao ga "Sursum corda". Vježbali su tijekom vikenda u okolnim brdima uz podršku talijanskih redovnih vojnih časnika. U proljeće 1919. već su imali formaciju jačine bataljona lociranu u Trstu.
"Sursum Corda" bio je talijanski studentski pokret s iredentističkim pobudama. Taj se pokret može smatrati jednim od prethodnika fašističke organizacije u Italiji i čini se da svoje porijeklo imaju u talijanskim organizacijama mladih iz prvih godina 20. stoljeća. Model tog pokreta je bio njemačko Burschenschaften.
Po izbijanju Prvog svjetskog rata, 18. ožujka 1915., zajedno s Iciliom Baccichem i Enricom Burichem, napisao je apel Vittoriu Emanuelu III. da traži talijanski identitet Istre i Rijeke. Uz druge istaknute riječke iredentiste, Ricarda Gigantea, F. Pillepicha, Icilia Baccija, Enrica Buricha priključio se propagandnim akcijama za priključenje Rijeke Italiji te se dragovoljno javio u talijansku vojsku.
U ratu je sudjelovao kao dragovoljac na talijanskoj strani, s novim prezimenom "Venturi". U početku je član Alpskih jedinica (7º Reggimento alpini), ali se kasnije pridružio Arditima (XIII Reparto d'Assalto) i dobio je čin kapetana u oba roda talijanske vojske. Tri puta je odlikovan Srebrnom medaljom za vojnu hrabrost (Medaglie d'argento al Valor Militare).
Dana 30. listopada 1918. u Rijeci je osnovano "Talijansko nacionalno vijeće Rijeke - Consilio Nazionale Italiano di Fiume" (od 30. listopada 1918. do početka 1920.), kojim je predsjedao Antonio Grossich, koji je svečano pozvao na aneksiju grada Italiji.
Osnivanje "Nacionalnog vijeća", koje se sastoji uglavnom od elemenata koji se bore za aneksiju Rijeke Italiji, natjeralo je konferenciju u Versaju da požuri poslati francuske, britanske i američke trupe u Rijeku da se pridruže talijanskim trupama, da bi pokazali Italijanima da su Talijanske jedinice u tom gradu bile tamo da bi djelovale po zapovijedima međunarodnih savezničkih snaga, a ne samostalno.
17. studenog 1918. Francuski razarač "Audace" iskrcava američke i engleske trupe koje preuzimaju kontrolu u gradu. Američki predsjednik Woodrow Wilson postaje arbitar u jugoslavensko-talijanskom sporu oko grada. Predlaže da se grad Rijeka uredi kao samostalna država i potencijalno sjedište Lige naroda. |
||
Do dana 17. studenog, brodovi različitih nacionalnosti prepunit će luku Rijeka, dok će talijanske jedinice predvođene generalom Enricom Asinari di San Marzanom, zapovjednikom odjela "Granatieri di Sardegna" III. armije, gdje je Host bio terenski pomoćnik, krenuti iz Kastva i susjednih Opatije i Voloskog, i na graničnom prijelazu na Kantridi ući u grad, ističući talijansku zastavu s namjerom da preuzmu vlast u Rijeci i istjeraju hrvatske trupe koje su zauzele grad. Hostov zadatak je bio da s njihovim vođama dogovoriti napuštanje grada.
Host je odmah po dolasku u grad bio kooptiran u Talijansko nacionalno vijeće Rijeke.
Godine 1919. ponovno se ističe kao pobornik priključenja Rijeke Italiji. Dolazak savezničkih jedinica uvjerio je Hosta da odmah započne političke manevre koji bi favorizirali aneksiju Rijeke Italiji.
|
Za obranu Rijeke od hrvatskih, američkih, britanskih i francuskih vojnih "okupatora", Giovanni Host-Venturi u travnju 1919. osniva Riječku Legiju (Legione Fiumana). Jezgra Legije se sastojala od dobrovoljaca koji su službeno "branili grad od kontingenta "strane" vojske u gradu, koji je zauzeo projugoslavenski stav".
U svibnju 1919. Host-Venturi odlazi u Milano kako bi se sastao s Benitom Mussolinijem, od kojeg je dobio obećanja o podršci.
U lipnju 1919., pod pokroviteljstvom Giovannija Giuriatija, bilo je nekoliko sastanaka između Hosta, Giovannia Giuriatija, Antonia Grossicha, Eugenia Coselschija i Gabriele D'Annunzia u Grand Hotelu u Rimu, gdje je postignut opći dogovor o buntovničkom pokušaju osvajanja Rijeke.
Tokom srpnja Giuriati i Host su se uglavnom bavili definiranjem organizacije "riječke legije" koju su stacionirali u blizini Rijeke, na mjestu od strateške važnosti.
Prilika za pokušaj "državnog udara" pojavila se nakon što je, zbog nekih krvavih incidenata koji su se dogodili između talijanskih i francuskih trupa između 29. lipnja i 6. srpnja 1919.. Međusaveznička istražna komisija, poslana u Rijeku, odlučila je prorijediti talijanske postrojbe uklanjanjem nekih granadirskih jedinica. Odluka o prijelazu u operativnu fazu koju su donjeli Giuriati i Host, poklopila se s odlaskom granadira, završenim krajem kolovoza 1919. godine.
U noći između 11. i 12. rujna. 1919. D'Annunzio je ušao u Rijeku, a prema prethodnom dogovoru dočekali su ga dobrovoljci riječkog Bataljuna. U noći 12. rujna 50 dobro naoružanih dobrovoljaca "Sursum Corda" sa 15 časnika pod zapovjedništvom kapetana Lea Negrellia također je prešlo barikade na Kantridi i ušlo u Rijeku.
U listopadu je umjesto prethodnog izabrano novo "Nacionalno vijeće" grada koje je imenovalo Hosta za rektora Državne obrane Rijeke, položaj koji je u D'Annunziovoj vladi bio ekvivalentan položaju ministra obrane. Bio je među najaktivnijim i najreprezentativnijim elementima riječke vlade.
Između lipnja i srpnja 1920., zajedno s Giuriatijem, Host-Venturi je također otvorio niz tajnih sastanaka s hrvatskim, crnogorskim i albanskim separatistima kako bi istražio mogućnost zajedničke kampanje koja bi imala za cilj spriječavanje konsolidacije i stvaranja Jugoslavije. Tijekom pregovora utvrđeni su načini i datum protujugoslavenske vojne akcije koju su trebale poduzeti manjine neprijateljski raspoložene prema srpskoj prevlasti nad novom Kraljevinom, ali je Rapalskim ugovorom (12. studenoga 1920.) okončana njegova provedba.
Kao ministar obrane Regencije Kvarnera (Reggenza Italiana del Carnaro), Host je bio među potpisnicima tzv. "Opatijskog pakta" (31. prosinca 1920.) koji su potpisali predstavnici Gradskog vijeća Rijeke i zapovjednici regularnih talijanskih jedinica, a koji je okončao D'Annunzijevu avanturu u Rijeci utvrđujući prekid neprijateljstava i načine odlaska legionara. Grossich je pakt potvrdio, a Narodno vijeće Rijeke ovlastilo ga je da uspostavi novu vladu. Tu je dužnost obnašao do 2. srpnja 1921., kada je vlada Giovannia Giolittia, koja je podnijela ostavku, imenovala Achille Bassignana zapovjednikom svih talijanskih jedinica u Rijeci i stoga neizravno odgovornim za javni red.
Nakon pohoda na Rim (od 27. do 29. listopada 1922.) Host-Venturi se je pokazao kao vrijedan suradnik kojim je Mussolini namjeravao odnose s Jugoslavijom temeljiti na pitanju Rijeke. Host je zapravo radio na "normalizaciji" područja Rijeke, uz uklanjanje nekih od najstrastvenijih pristaša aneksionističkog rješenja. Ovaj umjereniji stav pogodovao je njegovom povratku na čelo Nacionalne milicije u Rijeci u siječnju 1923.
Od 1924. pa do početka rata Giovanni Host-Venturi je predsjednik Riječkog planinarskog kluba "Club Alpino Fiumano".
1924. postaje predsjednik talijanskog Nacionalnog saveza boraca (Associazione Nazionale Combattenti).
Iste godine biran je za zastupnika u talijanskom parlamentu (Camara dei deputatti), i tu je dužnost vršio do 1939.
U govoru održanom 23. svibnja 1925. na Kongresu istarskih fašista, osudio je korištenje slavenskog jezika kod domaćih Slovenaca i Hrvata pri bogoslužju. Uostalom, kao fašistički eksponent, Host-Venturi je bio jedan od pristaša prisilne asimilacije domaćeg stanovništva.
Od 15. studenoga 1925. do 24. svibnja 1928., Host-Venturi postaje Savezni sekretar Nacionalne fašističke stranke (tal. Partito Nazionale Fascista, PNF) u Rijeci.
Od 1. travnja do 24. svibnja 1926. bio je posebni povjerenik Pule.
Na konferenciji u Trstu 1927. godine Host-Venturi objasnio je Brunu Coceaniju, Giuseppeu Cobolliju i drugim vođama u pokraini Venezia Giulia smjernice za potpunu italijanizaciju manjine "alloglota" (alloglot - (lingvistika) oni koji govore nematerinji jezik) u Venezia Giulii (Julijska Venecija) pa sve do Zadra.
1928. predsjednik je Generalnih skladišta Rijeke (Azienda dei Magazzini Generali).
Od 1934. pa do 1935. godine član je Osiguravateljsko-kreditnog ceha Rijeke.
29. listopada 1936. godine unaprijeđen je u čin "tenente colonnello". Na slici ljevo je članak iz "Vedeta D Italia" izašlih 29. listopada 1936. u kojem se obavještava narod da je Host-Venturi promaknut u čin "tenente colonnello" - potpukovnik.
Od siječnja 1935. do listopada 1939. Host-Venturi je bio tajnik (podsekretar) Trgovačke mornarice. Na toj je dužnosti bio među onima koji su najviše pridonijeli konsolidaciji "Finmare" (Società Marittima Finanziaria), talijanskog državnog pomorskog financijskog holdinga koji je pokrivao pomorski sektor unutar Istituto per la Ricostruzione Industriale (IRI).
Naposljetku radi i kao ministar u Mussolinijevoj vladi. Naime, dana 31. listopada 1939. pozvan je da zamijeni Antonia Stefana Bennia na čelu Ministarstva komunikacija. Host je u Ministarstvu komunikacija ostao do 6. veljače. 1943. kada ga je zamijenio senator Vittorio Cini.
Pet mjeseci prije pada fašizma, iz razloga koji nam nisu poznati, Mussolini je izbacio Host-Venturija iz vlade kao rezultat duboke rekonstrukcije vlade koju je vodio "Duce", i koja je dovela do uklanjanja fašističke vlasti nakon teških vojnih poraza i okupacije talijanskog teritorija od strane saveznika.
1943. tvorac je i pukovnik "Dalmatinskih padobranaca" (Nucleo paracadutisti dalmati), pod komandom Tenente Paracadutista Ruggero Benussi, protugerilske jedinice osnovane za potporu četnicima i borbu protiv jugoslavenskih komunističkih partizana tijekom Drugog svjetskog rata.
Budući da se nije slagao s Mussolinijevim režimom, 1942. je dao ostavku na svoj položaj. Ostavka je prihvaćena 1943.
25. srpnja 1943. u Italiji je pao Mussolinijev fašizam. Taj događaj došao je ako rezultat niza poraza, koje su sile Osovine trpjele na svim frontovima i kao neposredna posljedica iskrcavanja anglo-američkih trupa u južnoj Italiji. Pa iako je Italija i poslije pada fašizma ostala u ratu na strani Njemačke, u nastaloj situaciji, mogla se svakog časa očekivati njena potpuna kapitulacija.
Pridružio se Talijanskoj socijalnoj republici (Republica Sociale Italiana - RSI, nastala: 12. rujna 1943., ugasila se: 25. travnja 1945.), iako nije obnašao dužnost ili visoke položaje.
Nakon oslobađanja Rijeke od strane jugoslavenskih komunista na kraju Drugog svjetskog rata, bio je de facto trajno prognan i nikada mu nije dopušten povratak u svoj dom u Rijeku.
Već na kraju rata je odlučio napustiti Italiju, a potkraj 1948. je i poduzeo taj korak i odselio se u Argentinu, gdje je i umro. O njegovu životu u Argentini se ne zna gotovo ništa, osim što ga je čak i u južnoameričkoj zemlji na neki način interesirala politika. Njegov sin Franco je bio i aktivan u Argentinskoj politici.
Giovanni Host-Venturi je preminuo u Buenos Airesu 29. travnja. 1980. godine počinivši samoubojstvo. Usred "nacionalne reorganizacije" koju je promovirala argentinska vojna hunta, tijelo starijeg umirovljenika talijanskog podrijetla pronanađeno je u stanu u glavnom gradu. Utvrđeno je da je došlo do samoubojstva i prirodno je da se smrt tog uglednog 88-godišnjeg gospodina poveže tragičnom sudbinom njegovog sina, nestalog peronističkog borca.
Franco Host-Venturi, njegov sin (slika ljevo), rođen je u Rimu 1937. godine i emigrirao je u Argentinu 1950. kad je imao 13 godina, nakon što su se njegov otac i obitelj već tamo skrasili. Tu je postao slikar i karikaturist.
Sa 18 godina pridružio se argentinskoj Komunističkoj partiji (PC). Pripadao je revolucionarnom peronizmu - Baza Peronizma.
U mladosti je radio kao zaposlenik u banci, dok je studirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Buenos Airesu.
S 21 godinom odlučuje da se počme ozbilno baviti svojom ljubavlju - slikarstvom i počinje pohađati slikarske radionice pri Udruženju "MEEBA" (Udruženje studenata i diplomanata likovnih umjetnosti) i Sociedad Estímulo de Bellas Artes (Stimulus of Fine Arts).
1961. izlagao je u nekoliko Nacionalnih i općinskih salona. Venturijeva plodna umjetnička aktivnost, koja uključuje tkanine i crteže na papiru, bila je praćena politikom.
U šezdesetima je Franco napredovao u umjetnosti, ali su se njegova militantna strast također učvrstila. To ga je navelo da se pridruži skupini "Movimiento Espartaco", koju je prije nekoliko godina pokrenula skupina revolucionarnih slikara među kojima se kao glavni promotor ističe Ricardo Carpani. "Movimiento Espartaco" (Spartakov pokret(1959.-1968.)) dio je umjetničkog pokreta u Argentini poznatog kao "Pintura de Argentina" (Slikarstvo Argentine), pokreta argentinskih umjetnika koji su 1960-ih promovirali socijalnu umjetnost. Odbacivali su kulturni kolonijalizam. Istaknuti članovi su bili Bute, Carpani, Di Bianco, Diz, Lara, Mollari, Sánchez, Sessano i Venturi.
Kasnije postaje član Peronističke omladine ("Juventud Peronista" - JP) i nakon toga, tokom 1970-tih pridružio se Peronističkim oružanim Snagama (Fuerzas Armadas Peronistas - FAP), gerilsku frakciju koja je bila aktivna početkom sedamdesetih u Buenos Airesu i u glavnim argentinskim gradovima.
Tih godina sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi u organizaciji Argentinskog društva umjetnika, među ostalima: Salón Tribute to Vietnam, Tribute to Latin America posvećena Ernestu Che Guevari 1967. godine, "Vila Quinteros - To je također Amerika" i izložba plakata pod nazivom "Malvenido Mister Rockefeller, 1969.
Malo po malo, izmjenjivao je slikanje sa crtanjem. Njegova djela sa deformiranim, gesturirajućim tijelima su u stalnom pokretu.
Franco je do kraja bio dosljedan u svom umjetničkom pozivu, ali i svom borbenom zalaganju. Godine 1968. pridružio se Peronističkoj omladinskoj skupini "San Fernanda", boreći se uz Manuela Bellonija i Diega Frondizija, kasnije ubijenog u represiji (03. kolovoz 1971.) u Rincón de Milbergu.
29. srpnja 1972. uhićen je zbog njegove militantnosti i odveden je u zatvor Villa Devoto, potom na brod Granaderos i kasnije u zatvor Rawson. Tamo se ponovo posvetio crtanju, unaprijedio je tehniku crtanja olovkom i istraživanju novih linija izražavanja. Većina crteža koje je napravio od 1970. nestala je u kasnijim represivnim postupcima.
Nakon narodnog trijumfa i puštanja na slobodu nakon amnestije 25. svibnja 1973., nastavio je političku i umjetničku aktivnost, slikajući i radeći kao crtač i karikaturist u različitim publikacijama.
U to je vrijeme uspostavio vezu s Mabel Grimberg, vezu iz koje će se kasnije roditi dva sina Diego i Santiago.
Počevši od 1975., što se podudaralo s uhićenjem njegove supruge Mabel, počeo je izrađivati male slike, koje su većinom ukradene i uništene.
Dosljedno svojoj političkoj militantnosti, pretrpio je racije i pokušaj otmice. Mabel je uhićena, a za Francom se intenzivno traga. Uspijeva pobjeći tajnim službama, zbog čega tajno živi u La Plati, Buenos Airesu i Mar del Plati. No, 24. veljače 1976. kidnapirale su ga "Fuerzas Conjuntas" (Združene snage) u lučkom području Mar del Plata i od tada o njemu nije bilo nikakvih informacija, smatran je "desaparecido" (nestao). U početku se mislilo da je odveden u pritvor u Patagoniji, ali svi napori članova obitelji da ga pronađu su bili i još su uzaludni.
Francova supruga Mabel, koja je također bila zatvorena pa oslobođena 1979. godine, kada je puštena i stavljena pod režim "slobode pod nadzorom", pridružila se maratonskoj borbi s roditeljima i drugih nestalih političara kako bi utvrdila gdje se nalaze oni ali i njezin suprug.
Franco Venturi je prvi nestali umjetnik u zemlji. U različitim dijelovima zemlje izvedene su različite izložbe njegovih radova. Od njegovog opusa samo je 16 slika i 80 crteža sačuvano i neka od tih djela morala su biti obnovljena radi uvjeta u kojima su sačuvani ili skriveni. Mnoga su njegova djela uništena od strane policije u uzastopnim racijama.
Godine 2006. Nacionalno tajništvo za ljudska prava stvorilo je "Espacio Arte y Derechos Humanos Franco Venturi" (Franco Venturi Art and Human Rights Space), a 2007. godine održana je izložba "Franco Venturi en Rosario" (Franco Venturi u Rosariju) prisjećajući se njegova rada i ponašanja.
Medalje:
- Medaglia d'Argento al Valor Militare 10 kolovoz 1916
- Medaglia d'Argento al Valor Militare 24 svibanj 1917
- Medaglia d'Argento al Valor Militare 29 rujan 1918.
- Commendatore dell'Ordine della Corona d'Italia
Neki od radova:
- La passione di Fiume, Fiume 1928;
- Raffaele Rubattino, in Celebrazioni liguri, parte I, Urbino 1939, pp. 243-274;
- L'impresa fiumana, Roma 1976.
- Repubblica sociale italiana, b. 12, f. H. V. G.; G. Bottai,
- Il conflitto di Fiume, Milano 1948,
- Con D'Annunzio e Millo in difesa dell'Adriatico, Firenze 1954,
- Nitti, D'Annunzio e la questione adriatica, Milano 1959,
- Mussolini il duce, II, Lo Stato totalitario, 1936-1940, Torino 1981,
- Il mio paese, a cura di R. De Felice, Bologna 1985, p. 586.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Google arts and culture, Giovanni Host-Venturi
- GENI, Giovanni Host-Venturi
- Museo Alessandro Roccavilla, GIOVANNI HOST VENTURI, Marco Castelli, 8, Feb 2019
- Wikipedia, Giovanni Host-Venturi
- Centro Cultural de la memoria Haroldo Conti, Colección del Conti, Franco Host Venturi
- Liceo Giuseppe e Quintino Sella Biella
- Facebook, Pensamiento Discepoleano, FRANCO VENTURI - (1937 - 1976) UN ARTISTA MALDITO EXCLUIDO DE LA HISTORIA OFICIAL u NORBERTO GALASSO – LOS MALDITOS – VOLUMEN III – PÁGINA 41 Ediciones Madres de Plaza de Mayo
Background picture copyright: 