Baccich (Bacci), Icilio
Rođen: Sušak, 2. srpnja 1879.
Umro: 28. kolovoza 1945.
Ime na rođenju: Icilio (Killio) Baccich (Bačić)
Roditelji: Eugenio (Iginio) i Isolina rođena Girardelli
Adresa u Rijeci: Piazza Regina Elena 5
Braća i sestre:
Braća: Ino (1888-1961), Ipparco (1890-1916), Iti (Sušak, 15. srpnja 1892. - 11. siječnja 1954), Irzio (1893-1899)
Sestre: Ipazzia (1876-?), Io (1880-1971), Illa (1882-1935), Ippodamia (1884-?), Ippia (1894-1896) i Iris (1896-1944) i Irzia (1898-1908), Illiria (1900-1943)
Supruga: Lidia rođena Urbani
Icilio Baccich, riječki notar (javni bilježnik), političar, talijanski separatista i fašista.
Bio je odgovoran za rođenje iredentizma u Rijeci.
Sudjelovao je u mnogim kulturnim aktivnostima raznih talijanskih udruženja i klubova, kao što su "Il Circolo Littererio di Fiume", biblioteka "Manzoni", "Societa' Filo-drammatica". Žrtva je posljeratnog divljanja komunističkog režima novonastale Jugoslavije 1945.
Porijeklo obitelji Bačić seže u Dubrovnik. Od tamo je u Rijeku stigao Nicola Bačić, brodovlasnik i trgovac. On je utemeljitelj poznate riječke dinastije brodovlasnika. Od te bogate familije, današnji Fiumani pamte samo Ipparca, Ita i Icilia Baccicha, političara i člana PNF (Partito Nazionale Fascista), doživotnog senatora kraljevine Italije, ubijenog od strane OZNA-e 1945. godine u Rijeci.
Obitelj njegove majke, obitelj Girardelli je stara talijanska aristokratska obitelj porijeklom iz Milana koja je postala poznata tokom talijanskog "Risogimenta".
Obitelj Baccich (prezime su 1930. italijanizirali u Bacci) bila je u središtu mnogih događaja koji su duboko obilježili povijest grada.
Njegov otac Eugenio i majka Isolina imali su trinaestero djece, čija su mitološka imena sva započinjala s "I" - kao Italija. Dvoje od njih, sestre Ippia i Irzia, su umrle još kao mala djeca. Niti jedno od djece nije kršteno iako su rođena u katoličkoj Austriji.
Najstarija sestra se zvala Ippazia i govorila je sedam jezika.
Cijela obitelj je imala jaki osjećaj pripadnosti Italiji, političku predanost iredentizmu, a time i pripojenju Rijeke Italiji, što je oštro označilo životne izbore Icilia, Ipparca i Itija, protjeranih i traženih od strane vlasti Dvostruke Monarhije i kasnije Jugoslavije.
Icilio Baccich (slika ljevo) je završio srednju i višu školu na Institutu "Massimo D'Azeglio" u Firenci.
Godine 1897. objavljuje zbirku kratkih priča, "Prime viole", a istodobno je započeo suradnju s tjednikom "La Vita fiumana" i političkim časopisom "Difesa" koji je utemeljio Michele Mayleder u Rijeci.
1902. u Rimu je završio pravo na Sveučilištu "Camerino" gdje je i diplomirao s ocjenom 80/110.
Nakon diplome, Icilio putuje u Dalmaciju sa senatorom Pasqualeom Villarijem, predsjednikom Društva "Dante Alighieri". Na kraju putovanja vraća se u Rijeku, gdje postaje tajnik i kasnije predsjednik "Talijanskog Književnog kruga" ("Circolo letterario Italiano").
To je društvo utemeljeno u siječnju 1893. godine, s ciljem okupljanja kulturnih djelatnika, a pogotovo Talijana, oko talijanskog jezika i kulture. Među utemeljiteljima bili su Isidoro Garofolo, Michele Mayländer, Francesco Vio, Carlo Conighi i Andrea Bellen. Prvi predsjednik postao je odvjetnik Francesco Vio, a potom je tu dužnost preuzeo doktor Isidoro Garofolo. Društvo je bilo najvažnije kulturno udruženje u gradu. Osnovna djelatnost su mu bila predavanja o talijanskoj književnosti, izdavanje časopisa "La Vita fiumana" ("Riječki život") i "La Vedetta" ("Straža"), te organizacija festivala fijumanskih pjesama u kazalištu. Udruženje je imalo ukupno 151 člana i djelovalo do 1914. godine.
 |
Familia Bacci u Sirolu kraj Ankone. S ljeva: Ila (sjedi na stolici), Iti, Ippazia, Icilio (u sredini, sa brkovima), Ippodamia, Ipparco, Ino, mama Isolina (sjedi u sredini), Io, Iris (sjedi na zemlji ljevo) i najmlađa sestra Illiria sjedi pod maminim nogama. |
1906. na njegovu je inicijativu pokrenut časopis "La Vedetta" i osnovana popularna knjižnica "Alessandro Manzoni" (punim imenom Alessandro Francesco Tommaso Antonio Manzoni (Milano, 7. ožuka 1785 – Milano, 22. svibnja 1873.).
Jedan je od utemeljitelja, vođa i animator talijanske iredentističke udruge "Giovine Fiume", udruge inspirirane talijanskom "Giovine Italia" Giuseppea Mazzinija. Organizacija "Giovine Fiume" je osnovana u Rijeci 27. kolovoza 1905., kao odgovor na Riječku rezoluciju i ostale aktivnosti riječkih i sušačkih Hrvata. Htjeli su se izboriti za veća prava Italijana u Rijeci i na području Kvarnera i Istre. Osnivači su bili Luigi Cussar, Gino Sirola, Ricardo Gigante i drugi. 6. travnja 1907. počinju izdavati i svoj list pod imenom "La Giovine Fiume" koji je izlazio do 26. veljače 1910.
Kao vrlo aktivan političar, djelovao je u Rijeci i mnogim talijanskim gradovima. Moglo ga se naći u Rijeci (1879.-1892.), Firenci (1892.-1897.), Rimu (1897.-1901.), Camerinu (1902.), pa ponovo u Rijeci (1902.-1911.), Ankoni (1911.-1915.), Rusiji (1916.-1918.), i na kraju ponovo u Rijeci do kraja života (1918.-1945.).
1905. se ženi Lidiom Urbani rodom iz Sirola kraj Ancone.
1907. izabran je za vijećnika Općinskog predstavništva Rijeke, a 1910. za dogradonačelnika.
U rujnu 1908., da bi pojačao osjećaj Riječana da pripadaju Italiji, organizirao je s Riccardom Giganteom i drugim mladim riječkim irredentistima s kojima je surađivao u časopisu "La Giovine Fiume", hodočašća u Ravennu na grob Dante Alighieria. Putovalo se 1908. i 1911. Ta su putovanja uznemirila i naljutila Austro-ugarsku vlast.
1910. odlazi u Rim gdje je jedan od osnivača organizacije "Associazione Nazionalista Italiana" i nacionalističke udruge "Idea Nazionale". Osim održavanja brojnih konferencija Icilio Bacci je također predsjednik sekcije "Ancona" udruge "Trento i Trieste", objavljuje letke i pamflete, uključujući i "Il problema dell'Adriatico e Fiume" ("Problem Jadrana i Rijeka").
Pošto je Mađarska vlast na Icilija gledala kao na neprijatelja zbog stalnog uznemiravanja mađarske vlade i vlasti u Rijeci, on se 1910. seli u Sirolo kraj Ancone, mjesto rođenja Lidie Urbani, s kojom se oženio 1905. godine. Kratko nakon toga dobiva i talijansko državljanstvo.
Sljedeće se godine, 1911., nakratko, radi majčine smrti, vraća u Rijeku.
Također je surađivao u publikaciji tjednika "La Difesa" koji je tiskan na Sušaku i zatim krijumčaren u Rijeku gdje je u tajnosti raspačavan.
1912. je izabran u Općinsko predstavništvo Rijeke, a 1913. Icilio i službeno zaprima od mađarskih vlasti naredbu o prisilnom iseljenju iz grada.
1914. pokreće novine "Il Giorno" koje su bile naglašeno antimađarske. Za glavnog urednika je pozvao poznatog milanskog novinara Amedea Favu. Nakon drugog broja novine su zabranjene, Fava uhapšen i protjeran iz Rijeke, a koji mjesec kasnije protjeran je i Icilio.
Određenu rezonancu u političkoj raspravi o jadranskom pitanju s obzirom na eventualnu intervenciju Italije prema Rijeci imala je Icilijeva brošura "Il problema dell'Adriatico e Fiume" izdana u Anconi 1914. Brošura se je ponovno pojavila s nekim proširenjima u siječnju 1915. godine u Torinu pod nazivom "Fiume. Il Quarnero e gli interessi d'Italia nel'Adriatico" (slika ljevo), zajedno s djelima M. Albertia, S. Barzilaia, C. Battiste, A. 
Desice, A. Dudana, V. Gaida, S. Slatapera i G. Stefana.
Po izbijanju Prvog svjetskog rata dobrovoljno se, zajedno sa svojim mlađim bratom Iti em, pridružio talijanskoj vojsci, primajući kasnije Ratni križ. Njihov je brat Ipparco (slika desno) poginuo 1916. boreći se na talijanskoj strani, na prvoj liniji fronte, zarađujući posmrtnu srebrnu medalju za hrabrost.
Nakon bratove smrti Icilio dobiva zadatak da ode u Rusiju kako bi izvukao talijanske zarobljenike. Teški povratak iz te misije potkopava njegovo zdravlje pa je primljen u vojnu bolnicu u Fanu gdje se je nakon nekog vremena oporavio.
18. ožujka 1915. Icilio Baccich, Enrico Buri i Giovanni Host-Venturi podnose kralju Vitoriu Emanuelu III apel u kojem traže pripojenje Rijeke Italiji. Apel završavaju ovim riječima:
"... Gli inni e le fanfare d'Italia squilleranno per le ridenti calli ed i gai campielli, la redenzione della nobilissima terra d'Istria, che in Fiume ha il suo baluardo inespugnabile; tutti i vessilli saluteranno, inchinandosi, il terzo Re d'Italia, il Re liberatore, il primo d'un'Italia veramente una e compiuta, nella città ricongiunta alla Patria, sugli spalti memori di Roma e donde gli stranieri, con la forza, la romanità esiliarono".
U studenom 1918. se vraća u Rijeku gdje 24. siječnja 1919. godine postaje član "Consiglio Nazionale deli Italiani di Fiume" ("Narodnog vijeća Talijana Rijeke") s odgovornošću za pravdu i bogoslužje. U tom razdoblju njegov brat Iti je također bio član Upravnog odbora talijanskog Nacionalnog vijeća Rijeke. "Consiglio Nazionale deli Italiani di Fiume" osnovano je u Rijeci je 30. listopada 1918., u zgradi "Societa Filarmonica Drammatica" (današnja Filodramatika). Ostali članovi su bili Salvatore Bellasich, Silvino Gigante, Riccardo Gigante, Adolfo Gotthardi, Giovanni Schittar i Elpidio Springhetti. Prva talijanska zastava bila je izvješena na balkonu Filodrammatice. Cilj je bio da stvore političku organizaciju riječkih Talijana paralelnu "Narodnome vijeću riječkih Hrvata" i proglase aneksiju Rijeke Italiji pozivajući se na pravo naroda na samoopredjeljenje i time spriječe ujedinjenje Rijeke s Hrvatskom. Istog dana na trgu Dante (danas Trg Republike Hrvatske), advokat Bellasich čita proklamaciju o priključenji Rijeke Italiji. "Consiglio Nazionale deli Italiani di Fiume" preuzima vlast u Rijeci i proglašava ujedinjenje sa Italijom.
 |
Dnevni boravak u stanu obitelji Baccic na adresi piazza Regina Elena u Rijeci |
1919. Icilio se pridružuje "Riječkoj legiji" ("Legione Fiumana"). Zajedno je sa svojim bratom Itiom surađivao s Gabriele D'Annunziom i sudjelovao u njegovoj riječkoj avanturi 1919. godine. Postao je njegov vjeran suradnik pa se oduševljeno pridružuje društvu s Ronchija.
26. Rujna 1920. D'Annunzio se dekretom obraća "suverenom" građanstvu Rijeke. Tim je dekretom utvrdio osnivanje "Governo Provvisorio della Reggenza di Quarnaro" čime je Regenza di Quarnaro praktički postala zasebna država. Dekretom je utvrdio da je izvršna i konačna vlast u rukama njega samoga, Comandantea D'Annunzia osobno, a pod njime je bilo sedam ministarstva (Rettorati) kojima upravljaju ministri (Ministeri): Affari Esteri - Vanjski poslovi (Rettore je Gabriele D'Annunzio, on je osobno držao to ministarstvo i jedino se je on bavio odnosima sa ostalim državama); Difesa Nazionale - Obrana (Nino Host Venturi); Finanze e Tesoro - Financije (Maffeo Pantaleoni); Interno e Giustizia - Unutrašnji poslovi i sudstvo (Icilio Baccich); Istruzione Pubblica - Školstvo (Lionello Lenaz); Economia Pubblica - Ekonomija (Luigi Bescocca); Lavoro - ministarstvo rada (Clemente Marassi).
 |
Potpisi ministara "Governo Provvisorio della Reggenza di Quarnaro": |
Nakon D'Annunzijeve riječke avanture, Icilio se posvećuje djelatnosti notara (bilježnika).
Po priči njegovih potomaka, Icilio je mrzio nacizam i prije svega antisemitizam, a ipak je bio fašist, pa čak i član fašističke stranke "Fasci di 
Combatiento" u koju se je učlanio već 1920. godine, a kasnije i u "Partito Nazionale Fascista" (grb na slici desno). Uskoro nakon uvođenja rasnih zakona od strane fašista, Icilio vraća člansku iskaznicu, ali i dalje ostaje uvjeren da je fašizam budućnost Italije. Mnogi obiteljski prijatelji su mu bili židovskog porijekla.
Bacci se seli u Rim, ali zadržava svoj javnobilježnički ured u Rijeci.
Dana 16. ožujka 1924. Rijeka je anektirana i pripojena Kraljevini Italiji. Kralj imenuje Gaetana Giardina na mjesto komandanta grada (Governatore Militare di Fiume). "Reggenza di Quarnaro" postaje talijanska "Provincia di Carnaro".
Icilio od 1929. do 1936. godine obnaša dužnost ravnatelja "Provincia del Carnaro". U tom svojstvu osniva Provincijski laboratorij za higijenu, službu hitne pomoći i potiče radove za uređenje provincijskih cesta i modernizaciju željeznice.
Godine 1930., po svojoj volji, mijenja prezime Baccich i talijanizira ga u Bacci.
Dana 23. siječnja 1934. njegovo Veličanstvo Vittorio Emanuele III imenuje ga senatorom Kraljevine Italije gdje je u dva navrata sudjelovao u radu Komisije za pravosuđe Vrhovnog suda, od 22. siječnja 1935. do 2. ožujka 1939. i od 17. travnja 1939. do 5. kolovoza 1943.
Član "Liburnijskog federalističkog pokreta" ("Movimento Federalista Liburnico" ili "Movimento Autonomista Liburnico"), talijanske autonomaške skupine osnovane nakon pada fašizma u ljeto 1943., koja je podupirala "talijansku" neovisnost Kvarnera, te se protivila pripojenju Jugoslaviji u godinama 1943-1945. Vođa pokreta je bio Giovanni Rubini (Giovanni Rubinich, Rubinić). Pokret je htio da cijeli teritorij "Provincia del Carnaro", nakon pobjede Italije i Njemačke bude podijeljen na kantone i udružen u federativnu državu, nešto kao Švicarska. Teritorij bi obuhvaćao istočni dio Istre i obalu sve do Karlobaga, otoke Cres, Krk, Lošinj, Pag i Rab, te mali dio Slovenije. Kotistio bi se jezik lokalnog stanovništva, ali bi službeni jezik bio Talijanski. Od istaknutijih članova tu su bili Icilio Bacci, Ramiro Antonini, Salvatore Belasic (Bellasich, Belašić), Carlo Colussi, Riccardo Gigante, Ruggero Gotthardi, Arturo Maineri, Ettore Rippa, Gino Sirola, Antonio Vio i Arnaldo Viola.
Icilio Bacci je bio i član riječke masonske lože "Sirius" osnovane 09. ožujka 1901. u kući Whitehead gdje joj je u početku bio hram.
Poslije II svjetskog rata mnogo je slobodnih zidara bilo zatvoreno, osuđeno na zatvorske kazne, a neki su od njih u prvim danima i mjesecima 1945. izgubili svoje živote. Nova vlast bila je najrigoroznija u Rijeci. UDBA i OZNA su pratile rad građana koji su bili slobodni zidari, a pogotovo ako su u isto vrijeme i podupirali ideje fašizma ili nacizma. Među takvima je bio i Icilio zajedno sa kirurgom i političarem Mariom Blasichem (Blažić), koji je bio član lože "Sirius" od 1904., i Giovannijem Rubinicem (Rubinić) koji je bio član lože "Sirius" od 1906., a od 1925. član talijanske lože "Italia Nuova".
Giovanni Rubinich (1876. – 1945.) godine 1910. gradi secesijsku stambenu zgradu u današnjoj Dežmanovoj 3 gdje su se masoni preselili iz kuće Whitehead. Riječka loža "Sirius" se ugasila 1918. godine.
Na kraju Drugog svjetskog rata, nakon što su partizani zauzeli Rijeku, iako upozoren da napusti grad, tada već gotovo sedamdesetogodišnjak, odlučio je ostati u Rijeci, čvrsto uvjeren da nikad nikome nije učinio ništa nažao te da i dalje može biti od pomoći svojim sugrađanima. Dana 21. svibnja 1945. otišao je na policiju, gdje je trebao preuzeti propusnicu (lasciapassare) za kretanje do Trsta. Tu ga je uhitila OZNA. Prijatelji i svjedoci obitelji Bacci svjedoče o rekviziciji svih vrijednosti iz stana i bilježničkog ureda Icilia Baccija. Ali je još uvijek tajna kako je umro nakon uhićenja.
Njegova supruga Lidia uspjela je izaći iz Jugoslavije na osnovu zdravstvenih razloga. O njegovoj daljnjoj sudbini nema pouzdanih podataka. Po nekim izvorima je strijeljan 28. kolovoza 1945. u blizini Rijeke, a po nekim je ubijen u Karlovcu krajem 1945. godine. Datum njegove smrti nije potvrđen. Prema pismu hrvatskog odvjetnika Ante Mandića (Mandich - bivši kraljevski namjesnik, također slobodni zidar) od 1946. godine, Bacci je prebačen u zatvor u Karlovcu gdje je vjerovatno procesuiran i streljan.
Na stranicama foruma ljubitelja Rijeke i njezine povijesti, Forum Croinfo.net, Kolovoz - značajni događaji, autor Ilirija kaže da je Icilio ubijen (strijeljan) na groblju Kozala 28. kolovoza 1945.
Ne zna se sa sigurnošću što se dogodilo s njim, a tijelo mu nikad nije pronađeno tako da se nezna gdje je pokopan. Jedino je to pismo advokata Mandića koje sugerira na njegov premještaj u Karlovac. Njegova je smrt objavljena tek 1949. godine, ali ne i gdje je ubijen ili pokopan.
Na nadgrobnu ploču na obiteljskoj grobnici u Sirolu kraj Ancone gospođa Lidia Urbani dala je upisati:
| PER LA PATRIA VISSE PER LA PATRIA FU UCCISO |
ZA DOMOVINU JE ŽIVIO ZA DOMOVINU JE UBIJEN |
Italija je 1944. otvorila sudske procese pred "Alta Corte di Giustizia per le Sanzioni contro il Fascismo" (ACGSF) (Visoki sud za sankcioniranje Fašizma) koji je sankcionirao talijanske državljane za fašističke zločine tokom rata, podržavanje fašista i glasanje za fašizam te za fašističku propagandu.
29. ožujka 1946. donesena je presuda protiv Icilia Baccia kojom ga se osuđuje u odsutnosti (već ga je Ubila OZNA). Presuda se odnosila na sve senatore koji su učestvovali u tim zločinima. ("Senatori ritenuti responsabili di aver mantenuto il fascismo e resa possibile la guerra sia coi loro voti, sia con azioni individuali, tra cui la propaganda esercitata fuori e dentro il Senato")
KARIJERA:
- 23. siječnja 1934. - senator, Legislatura XXIX
PISANA DJELA:
- "Il problema dell'Adriatico e Fiume", Icilio Baccich, izdana u Anconi 1914.
- "DAL BRENNERO ALLE ALPI DINARICHE", Alberti Mario, Baccich Icilio, Barzilai Salvatore, Battisti Cesare, Dudan Alessandro, Gayda Virginio, Slataper Scipio, Stefani Giuseppe, Izdavač: QUATTRINI, CASA EDITRICE ITALIANA, S.D. (1915)
- "Fiume. Il Quarnero e gli interessi d'Italia ne l'Adriatico", Baccich Icilio, Published by L'Ora presente,, Torino, (1915)
DUŽNOSTI KOJE JE OBAVLJAO:
- Sekretar "Circolo leterario di Fiume"
- Consigliere della Rappresentanza municipale di Fiume (1907.)
- Presidente della sezione di "Ancona" della associazione "Trento e Trieste"
- Delegato alla giustizia del Consiglio Nazionale di Fiume (1918. - 1919.)
- Rettorato degli Interni e della Giustizia nella Reggenza del Carnaro (1920.)
- Preside della Provincia del Carnaro (1929. - 1935.)
- Senatore del Regno (od 1934.)
ODLIKOVANJA:
- Cavaliere dell'Ordine della Corona d'Italia, — 12. srpnja 1912.
- Croce al merito di guerra, Medaglia di bronzo della Croce rossa italiana, — 1915. - 1918.
- Commendatore dell'Ordine della Corona d'Italia, — 6. ožujka 1924.
- Grand'Ufficiale dell'Ordine della Corona d'Italia, — 28. prosinca 1930.
- Cavaliere dell'Ordine dei Santi Maurizio e Lazzaro, — 12. siječnja 1933.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Salvatore Samani: "Dizionario Biografico Fiumano", Venezia 1975., Istituto tipografico editoriale, str: 26-30
- "Le vittime di nazionalità italiana a Fiume e dintorni (1939-1947) / Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.)", a cura di A. Ballarini e M. Sobolevski, Roma 2002.
- Matteo Marconi: "Icilio Bacci Senatore fiumano (1879-1945)", izašlo u "Fiume", a. XXIV, n.10, 2004.
- Marina Mercantile Italiana, "TRE COMPAGNIE ARMATORIALI FIUMANE"
- Wikipedia, Icilio Bacci
- Senato, L'Archivio storico del Senato
- EMILIANO LORIA: PER FIUME ITALIANA. LA FAMIGLIA BACCI (BACCICH), NELLA TESTIMONIANZA DI LUCIANA BACCI
- Treccani, BACCI, Icilio
- Libero, arupinum, dott. Icilio Bacci – Senatore del Regno
Background picture copyright: 