Prve poznate novine objavljene u Rijeci. Tiskane su u tiskari "Tipografia dei Fratelli Karletzky", a izlazile su utorkom, četvrtkom i subotom. Sastoje se od 3 stranice printane na dva lista (zadnja, četvrta, strana je bila prazna) i donose vijesti s europskih bojišta i informacije vezane uz Rijeku, Zagreb, Berlin i Podgrad. Gase se nakon jedne godine izlaženja, vjerovatno radi zabrane vlasti. Primjerak ovih novina otkriven je slučajno. Prilikom postavljanja izložbe o Rijeci u Padovi u lipnju 1956. godine, iseljenik Armando Dalmin ustupio je za postav svoj primjerak lista.

Prvi riječki godišnjak. Počeo se tiskati još 1855. godine u Veneciji, u tipografiji Sebastiana Tondellija. Donosio je kalendare, shematizme i tekstove s povijesnom tematikom. Glavni urednik i pisac najvećega broja priloga prvoga broja bio je Giuseppe Politei. Već je sljedeći broj tiskan u Tiskari austrijskoga Lloyda u Trstu. Urednik je i dalje bio Giuseppe Politei. Treći broj konačno se štampa u Rijeci u "Tipografia Rezza" Ercole Rezze koji je bio i glavni urednik, a Politei piše priloge iz riječke prošlosti.

Godišnjak koji se bavi riječkim Municipijem. Izlaze u Rijeci, a štampaju se u štampariji "Tipografia Rezza" Ercole Rezze.

Tiskao se u tiskari "Tipografia Rezza" nakladnika Ercolea Rezze.
Prestankom izlaženja Nevena, u Rijeci se osjetila velika praznina na književnom i kulturnom planu. Stoga je profesor Pacel pokrenuo riječki godišnjak "Jadranske vile". Izašao je kao"sbirka i izbor zabavnih, poučnih i znanstvenih članaka na ukupno stotinu i trideset stranica.

Novine se tiskaju u tiskari "Tipografia Rezza" nakladnika Ercolea Rezze, a bave se pravnim pitanjima. Pokreće ga Marijan Derenčin kojemu je i glavni urednik do rujna 1863.

Nakon što je napustio uređivanje talijanskog časopisa "Archivio Marittimo", kapetan duge plovidbe Iginio Zdravko Mikoč pokreće koncem 1868. godine novi polumjesečnik "Marina e Commercio". Ovaj je časopis do broja 21 izlazio u Trstu, a poslije u Rijeci. Za vrijeme izlaženja u Rijeci kao izdavač i urednik potpisivao se Emidio Mohović. Zna se, da je još 1874. godine ovaj časopis izlazio, a prema nekim podacima (R. F. Barbalić) ovaj je časopis izdavao i svoj prilog na hrvatskom jeziku pod naslovom "Pomorstvo i trgovina". Ovaj je prilog počeo izlaziti 15. srpnja 1870. godine. Zabilježeno je, da je spomenuti kap. Mikoč izdavao u Rijeci 1875. godine i časopis "Nauta". Nije poznato, da li se ovaj časopis uzdržao i koliko vremena.

Humoristički tjednik štampan u "Stabilimeno tipo-litogragrafico fiumano" Emidia Mohovicha

Humoristički tjednik štampan u "Stabilimeno tipo-litogragrafico fiumano" Emidia Mohovicha

Zanimljiv tjednik jer se oko njega okupilo nekoliko zadarskih intelektualaca koji će postati važni protagonisti Riječkog novinarstva u narednim desetljećima. Urednici su bili Luigi Egidio, a nakon toga Giuseppe Eugenio Emili, Adolfo Pellegrini i zadranin Pietro Stupicich-Coloni.
Čitatelje su privlačili kolažom zanimljivih vijesti prikupljenih s lokalne, nacionalne i međunarodne scene. Bili su tu i meteorološki izvještaji, red plovidbe lokalnih i međunarodnih brodova i vlakova. Novine se štampaju u štampariji "Stabilimeno tipo-litogragrafico fiumano" Emidia Mohovicha. Prema nekim izvorima najvažnija promjena obilježena je oko 1882. migracijom lista iz tipografije Emidia Mohovicha u štampariju "Tipografia Pietro Battara" zadrana Pietra Battare. Od 1887. to postaje nepolitički dnevnik.
Izlaze nedjeljom do 30. kolovoza 1887., nakon toga dnevno, u formatu od 4 lista, 8 stranica. Cijena izdanja je bila 4 soldina, godišnja pretplata 6 fiorina za Rijeku, 10 za područje Monarhije.

Trgovačke, pomorske i društvene novine (Giornale commerciale, marittimo e sociale – Kereskedelmi, tengerészeti és tarsadalmi lap). Izlazi svakog 10. i 15. u mjesecu, a zatim tjedno. Novine se štampaju u "Stabilimeno tipo-litogragrafico fiumano" Emidia Mohovicha, a zatim u Štampariji Pietra Battare. Glavni urednik je bio Sigismondo Mòcs. U listu je kao suradnik radio i Vittorio de Gauss pl. de Haanberg (1857. - 1932.), a kasnije, u periodu od 1923 do 1938. godine kao urednik radio i Guido Depoli. Bibliografska istraživanja pokazuju da su članci u listu objavljeni i na talijanskom i na mađarskom jeziku. Nažalost, nije sačuvana niti jedna kopija toga lista.

Dnevnik koji se bavio financijskim pitanjima. Štampan je u štampariji Emidia Mohovicha koji je bio i glavni urednik. Izlazi dva puta tjedno, a potom tjedno na talijanskom jeziku

Ne postoje podaci o novinama, a nije sačuvan niti jedan primjerak.

Časopis za obrazovanje i osposobljavanje radničke klase.
Nemoguće je utvrditi karakter novine, od kojih, nažalost, nije sačuvan ni jedan broj.
Novine se štampaju u štampariji "Tipografia Pietro Battara" i izlazile su subotom na 4 stranice na talijanskom, mađarskom i hrvatskom. Cijena je bila 4 soldina, a godišnji pretplatnici u Rijeci 2 fiorina.

Novine su štampane u Rijeci u "Stabilimento Tipo-Litografico" Emidia Mohovicha, ali je uredništvo bilo u Opatiji.

(Mađarsko primorje). Izlaze na mađarskom, talijanskom, njemačkom jeziku,

Novine se štampaju u "Stabilimento Tipo-Litografico" Emidia Mohovicha i izlazi prvog i petnaestoga u mjesecu. Odgovorni urednik je bio zadran Giuseppe Lengo.
Namjena novina je bila baviti se moralnom i materijalnom dobrobiti obrtnika i radnika. U stvarnosti, novine su predstavljene kao informacijsko tijelo "Udruge obrtnika" iz Rijeke, osnovane 1870. godine, i koji sadrže objavu svih službenih dokumenata. Također, "L 'Artiere" pokušava objasniti kako rješiti neke probleme radnika, poput borbe protiv buržoazije, štrajka, borbe za život, položaj i prosperitet radnika, odnos radnika i šefa i druge teme.

List je pokrenut u štampariji na Sušaku i izlazi dva puta mjesečno. Izlazio je na hrvatskom i talijanskom jeziku. U svom programu novine su naglasile da "će hvaliti dobro, a zlo žigosati". Izlazile su dva puta mjesečno. Štampao se u tiskari "Tiskarski zavod" smještenoj u kući riječkog veletrgovca Ante Bačića.
1889. Mate Glavan otkupljuje tiskaru i prenosi je u svoju kuću na Bulevardu 139.

(Dnevni list za Rijeku i Opatiju) Glavni urednik je Ludwig Brenner. Izlazio je na mađarskom, talijanskom i njemačkom jeziku paralelno. Sadržavao je rubrike o dnevnim događanjima, stranice s značajnim događajima i reklame. Tiskane su u Rijeci, u tiskari Emidia Mohovicha, a uredništvo im je bilo smješteno u Opatiji. Novine su izlazile tjedno. Postoji samo jedan sačuvani broj.

Satirički tjednik koji je štampan u "Tipografia Fiumana"

Urednik je bio Antonio Usigovich, dok je Pietro Battara, u čijoj je tiskari tiskala novina, bio izdavač. Novine izlaze dnevno osim ponedjeljka, a karakterizira ih satiričan i živahan način na koji su se priopćivale vijesti iz Rijeke, Mađarske, Italije, Hrvatske i ostatka svijeta.
Unatoč svom kratkom vijeku moguće je sa sigurnošću ustanoviti da su novine slijedile jednu oprezno progresivnu liniju, koja je podržavala komercijalne interese Rijeke zajedno s vladinim direktivama razvoja Rijeke, odnosno Mađarske. Novine su se sastojale od kratkih, telegrafskih vijesti. Neke su bile kreacije vlastite redakcije, dok su bile druge bile prenesene iz drugih novina sa dodatkom osobnih komentara koje je umetao je novinar koji je sastavio članak.
Svaka je prilika bila dobra za potpaljivanje rivalstva među domaćin novinama. "Gazzetta di Fiume" je ponekad žestoko napadala "La Voce del Popolo", "La Bilanciu", a također i "La Varietà". Bilo je i mnogo članaka s kulturnom pozadinom, posebno onih koji su se bavili Slavenskom kulturom.
Nepoznati su motivi gašenja novina.

Službeno ime lista na početku izlaženja bilo je Vatrogasac: prvi hrvatski ilustrovani strukovni časopis za vatrogasna društva i obćine: prvi hrvatski ilustrovani strukovni časopis za vatrogasne sborove, obćine, tvornice, mlinice itd. Ime se je nešto mijenjalo tokom izlaženja, ali dio "Vatrogasac" je bilo konstanta. Časopis je pisan na hrvatskom i slovenskom jeziku. Izlazio je polumjesečno. Odgovorni urednik prvog brija bio je Josip Prigl, a od 1893 Venceslav Mayer.

Novine se štampaju u štampariji "Tipografia Battara". Bio je to političko-ekonomsko-pomorski dnevnik koji je 1904. zamijenjen novim naslovom, "Tengerpart".

Revija. Izdavanje časopisa "La Vita fiumana" (Riječki život) povjerena je talijanskom književnom udruženju "Circolo letterario" ("Književni krug"). To društvo utemeljeno je u siječnju 1893. godine, s ciljem da okupi kulturne djelatnike oko talijanskog jezika i kulture. Među utemeljiteljima bili su Isidoro Garofolo, Michele Mayländer, Francesco Vio, Carlo Conighi i Andrea Bellen. Prvi predsjednik postao je odvjetnik Francesco Vio, a potom je tu dužnost preuzeo doktor Isidoro Garofolo. Društvo je bilo najvažnije kulturno udruženje u gradu. Osnovna djelatnost bila su predavanja o talijanskoj književnosti, izdavanje časopisa "La Vita fiumana" i "La Vedetta". Jedan od suradnika je bio i Vittorio Meichsner de Meichsenau.

Bio je to još jedan propagandistički list Riječkih autonomista koji su mađarske vlasti često podvrgavale zabranama i pljenidbama. Ali od svoga pogleda na politiku nisu odustajali. Da spriječiti bilo kakvu optužbu za militarizam, novine se drže principa u ispunjenju domoljubne misije: "Da se udovolji carskoj diplomi Marie Terezije od 23. travnja 1779. i zakonima koje ta diploma potvrđuje, izdvajanje grada Rijeke i njenog okruga, uvijek kao zasebno autonomno tijelo".
Dok su izlazile na Sušaku novine se štampaju u "Tipografia Giovanni Rudolf", a izdavač je bio Giovanni Ruddoff (Uffizio della Redazione: Sušak, Casa Ruddoff). Glavni urednici su tokom vremena bili Giovanni Ruddoff, Menotti Superina, Giovanni Dorcich i Dragutin Rebernjak.
Rubrike su bile "Rassegna Commerciale", "Cronaca Fiumana", "Corriere di Dalmazia – Nostra corrispondenza" i još neke koje su se povremeno pojavljivale.
List će prestati izlaziti 1901. godine, a ponovo će se pojaviti 1922. godine s nazivom "La Difesa: organo del Gruppo radicale del Partito autonomo".
U drugom izdanju list je pokrenut u Rijeci, no riječki su tiskari bili prestrašeni i bojali su se osvete Mađarske vlade, pa se novine štampaju u Zagrebu.
Nakom prelaska u Rijeku štampaju se u raznim štamparijama.

Do 1905. izlazi dva puta tjedno, a zatim od 1905 do 1917. tjedno. Novine se štampaju u "Stabilimento Tipo-Litografico" Emidia Mohovicha, a kasnije u "Tipografia Battara". Izlaze dva puta tjedno (srijeda, petak), a između 1905. i 1917. samo četvrtkom. Među urednicima koji su radili u listu se ističu Ernesto Brelich i Antonio Vio.
Publikacija je uglavnom sadržavala obavijesti i najave iz trgovina i riječke industrije. Pored općih zakonskih propisa koje su se odnosile na industriju trgovinu i gospodarstvo, list je također izviještavao o cijenama pojedinih artikala. U danima kad nije izlazio, izvještaji su objavljivani u "La Billancia"u odjeljku "Službene obavijesti riječkog Municipija". Pored Službenog dijela, postojao je i neslužbeni, koji je sadržavao članke sa kulturno-povijesnim temama koji su se ticale grada.

Nepolitički tjednik štampan u riječkoj "Tipografia Battara"

Nakon što je 1899. preuzeo pravaški tjednik "Hrvatska Sloga" koji se tiskao na Sušaku u Strossmayerovoj ulicu u tiskari Gustava Kraljete, na kompleksu zvanom Kortil, Frano Supilo joj 1900. mijenja ime u "Novi List". Dnevnik koji u prekidima izlazi do dana današnjeg i koji postaje najtraženija tiskovina u Rijeci tog doba. Dok su izlazile na Sušaku novine se štampaju u Kraljetinoj tiskari, do 01. Ožujka iste godine, kada se uprava seli u Rijeku (Piazza Urmeny br.6) i novine se štampaju u vlastitoj tiskari. Utemeljitelj i glavni urednik je bio Frano Supilo. List je izlazio svakodnevno, ali je zbog zabrana i drugih okolnosti imao više prekida u izlaženju.

Prve novine koje su se u Rijeci pojavile u 20. stoljeću. Bavile su se značajnim činjenicama i događajima u gradu.
Urednik novina bio je Umberto Corradini koji nije krio vlastita talijanska i protu-ugarska razmišljanja. Novine su tiskane u "Stabilimento Tipo-Litografico" Emidia Mohovicha i izlaze dnevno. Imao je naknadu od 5.500 primjeraka.
Novine su sačinjavali brojne rubrike poput "Per telegrafo", "Nota di Cronaca", "La Giustizia", "La collaborazione dei lettori", "In giro per la città", "Teatri", "Concerti e Trattenimenti", "L'albo della poesie" i "Attraverso il mondo".
Posebno je bila cijenjena rubrika "La collaborazione dei lettori"("Suradnja čitatelja"), koja je postojala već u prvom izdanju i koja započinje određeni odnos s čitateljem, pozivajući ga da piše uredništvu i izlažući svoje misli o događajima i činjenicama iz grada.

Šrampane u sušačkoj štampariji "Tipografia Rudolf"

Časopis - glasilo riječkog planinarskog kluba "Liburnia". Pokrenut je zahvaljujući Egistu Rossiju i Guidu Depoliju. S tim časopisom počinje otvorena protalijanska politika društva. Nakon spajanja sa kluba "Liburnia" sa "Club Alpino Fiumano" - "CAF" (Riječko planinarsko društvo), list zadržava svoje ime. Izlazio je u Rijeci svaka dva mjeseca od 1902. do 1915., a od 1920. do 1930. u Trstu. Uz članke koji su tretirali planinarsku problematiku, objavljivani su i povijesni tekstovi i recenzije povijesnih publikacija i izvještaji o radu kluba.  Dugogodišnji urednik je bio Guido Depoli, a jedan od najvećih suradnika Egisto Rossi.

Na Sušaku je pokrenut "Primorski glasnik", list za narodno gospodarstvo, pouku i zabavu. Uz lokalne vijesti, donosile su i priloge iz Rijeke. Novine se štampaju na Sušaku u štampariji "Narodna tiskara" i izlaze tri puta tjedno.

Novine se štampaju u Rijeci u "Stabilimento Tipo-Litografico" Emidia Mohovicha i izlaze jednom tjedno na mađarskom i talijanskom jeziku. Glavni urednik lista je Vittorio de Gauss pl. de Haanberg (1857-1932), profesor i novinar, patricijski vijećnik, profesor Više ženske škole i potom Nautičke akademije.

Novine se štampaju u Rijeci u štampariji "Tipografo Polimnia" i izlaze dnevno osim ponedjeljka na mađarskom jeziku. Bio je to političko-ekonomsko-pomorski dnevnik, , mađarski vladin list, i štampan 800 primjeraka.

Političko-ekonomsko-pomorski tjednik na mađarskom jeziku.

Novine se štampaju u Rijeci u štampariji "Tipografia Lloyd" i izlaze dnevno na mađarskom jeziku.

Novine se štampaju u Rijeci u "Riječkoj združenoj tiskari" i izlaze ponedjeljkom i četvrtkom. Pokrenuo ih je Ivo Grohovac Riečanin.

Politički dnevnik, tiskan je usporedo na talijanskom i mađarskom jeziku.

"Kuća dobre štampe" i "Tiskarski umjetnički zavod Miriam" izdavali su i "Il Quarnero" na hrvatskom i talijanskom jeziku. Bio je to Katolički tjednik sa tiražom od 3.000 primjeraka.

27. Kolovoza 1905. kao odgovor na Riječku rezoluciju i ostale aktivnosti riječkih i sušačkih Hrvata, 24 mladića, neki od njih još i maloljetnici, osnivaju riječku iredentističku organizaciju "Giovine Fiume".
6. Travnja 1907. počinju izdavati i svoj list pod imenom "La Giovine Fiume". Bile su to novine koje su štitile talijanstvo Rijeke od napada mađarske vlade i od pretenzija Hrvatske da pripoji grad Kraljevini Hrvatskoj. S tim novinama počinje razdoblje riječkog iredentizma.
Izlaze srijedom i subotom, a zatim tjedno, u malom formatu.
Novine se štampaju u Rijeci na tri mjesta, prvo u štampariji Tipografia "Arturo Novak", a zatim u "Tipografia Battara", a zatim u "Stabilimento Tipo-Litografico" Emidia Mohovicha. Glavni urednici su bili R. Ciccutini, zatim Francesco Pilepich, a nakon njega Albino Lenaz.

Novine se štampaju u Rijeci u "Riječkoj dioničkoj tiskari", i izlaze dnevno.
Nakon što je F. Supilo pokrenuo "Novi List" na Sušaku, a nakon toga, nakon što su austro-ugarske vlasti konačno uspjele silom ukinuti Supilov list, prešao u Rijeku, ove su novine postale prve dnevne novine koje su samo na hrvatskom jeziku tiskana u Rijeci. Jedan od suradnika bio je i Nikola Polić.
"Uslijed sudbene zaustave jamčevine našega lista kao i odluke ravnateljstva Riečke dioničke tiskare glede likvidacije družtva prisiljeni smo obustaviti daljne izlaženje 'Riečkog Novog lista' (…) Zaključujući svoj rad zahvaljujemo se svim našim predplatnicima i prijateljima na njihovom povjerenju koje su nam uviek iskazivali; naročito pak rodoljubnim riečkim i primorskim Hrvatima koji ovaj list prigrliše kao najzavoljeniji svoj glasnik." Riječi su to kojim su "uprava i uredničtvo" 19. prosinca 1915. godine, u listu iznad čije je glave naznačeno da je riječ o "cenzuriranom izdanju", nakon gotovo 16 godina izlaženja, zaključili sudbinu "Riečkog Novog lista". Imao je naknadu od 6.000 primjeraka.

Dnevne neovisne demokratske novine koje izlaze svaki dan i nedjeljom. Novine se štampaju u Rijeci u štampariji "Tipografia Antonio Giuseppe Dobrovich" u ulici Via del Fosso. Osnivač je bio Emilio Marcuzzio, a glavni i odgovorni urednici su bili L. Ferri, a zatim Carlo Ronchi.
Novine kritički prate događaje u gradu sve do svoga kraja dvije godine kasnije. Bile su to liberalne novine koje su pokazale značajan populistički interes za ekonomska pitanja ali i za umjetnost. Moto novina je bio "u ime demokracije i neovisnosti".
Najvažnije rubrike su "Notizie in fascio", "Varietà", "Cronaca del mare" i "Cronaca" koje izmjenjuju političke, gradske, kulturne i vijesti iz Italije. Postojala je i rubrika "Da Pola" koja je donosila vijesti iz Pule i Istre.
Prema potrebama, novine posvećuju dvije ili tri stranice lokalnim i međunarodnim vijestima. Obično su dio treće i četvrta stranica rezervirane za klasificirane oglase i kretanja na burzi.
List nema bilo kakvih političkih implikacija, bilo da se radi nacionalnim ili iredentističkim, karakterističnim za razdoblje u kojem je izlazio.

Izlazi dva puta tjedno srijedom i subotom. Tiskao se u riječkoj kapucinskoj tiskari "Tiskarski umjetnički zavod Miriam".

Izlazi subotom

Popularni tjednik koji je izlazio subotom, a štampao se u Rijeci u štampariji  "Unione Tipografica Fiumana". Urednik lista je Elemer Zustovich.

Novine se štampaju u Rijeci i izlaze dnevno osim ponedjeljka, na mađarskom jeziku, a tiskane su u 300 primjeraka.

U socijalistički časopis "Il Lavoratore" je širio ideje ljevice. Novine su bile službeni organ "Partito socialista internazionale di Fiume e Sušak" ("Riječke internacionalne socijalističke stranke" Rijeke i Sušaka). Njihova je funkcija bila širenje političkog obrazovanja radničke klase kroz širenje socijalističke teorije, zalagale su se za borbu protiv zlostavljanja i nepravednog tretmana koje su radnici trpjeli od šefova, te borba za pravedne plaće i radno vrijeme.
Te su novine važan dokument koji opisuje povijest i evoluciju radničkog pokreta u Rijeci. U slučaju štrajkova, "Il Lavoratore" je dijeljen besplatno. Isto valja spomenuti da u "Il Lavoratore" nije postojao etnički problem ili je to bila namjerno zanemarena tema.
Štampan je u "Tipografia commerciale Polimnia", a od 1911. u "Stabilimento Tipo–litografico" Emidia Mohovicha.
Izlaze tjedno i to subotom. Urednk lista od prvog broja je bio Giovanni Corich, a nakon broja 93 treće godine, urednik postaje Baldassare Duplicar.

Novine koje su izlazile mjesečno u formatu od 4 stranice. Štampane su u Rijeci u "Tipografia Minerva". Čini se da je izašlo samo nekoliko brojeva, ali taj podatak nije utvrđen. Članci se odnose na vijesti iz grada i nekih političkih osvrta. Odgovorni urednik je Pietro Benzan.

Mjesečnik pripada riječkom razdoblju iredentizma i autonomizma. List se tiska u "Tipografija Minerva" u vlasništvu Riccarda Zanelle, komentira situaciju u Rijeci, sastav i političku orijentaciju riječkog municipija.
Jedan od članaka izvještava o organiziranom izletu udruge "Giovine Fiume" na Danteov grob, što se zapravo pokazalo kao neprijateljska demonstracija protiv Mađarskog carstva.
Izlazio je na četiri stranice.

Katolički nestranački dnevnik, oponent "Novom listu". Novine se štampaju u Rijeci u štampariji "Tiskarski umjetnički zavod Miriam" koju su držali riječki kapucini. Izlaze dnevno osim nedjelje. Imao je naknadu od 5.000 primjeraka. U njegovu su uredništvu bili katolički seniori, a glavni su urednici bili dr. Petar Rogulja i Petar Grgec.
Značajno je da je uoči Božića 1912. upravo u ovom dnevniku izišao "prvi politički programni članak hrvatskog katoličkog pokreta". U njemu je zauzeto stajalište "narodnog jedinstva Slovenaca, Hrvata i Srba". Neki povjesničari zaključuju kako su "Hrvatska straža" i "Riječke novine" biskupa Mahnića vodile politiku ujedinjenja Južnih Slavena, suprotno mišljenjima zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera i vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera.
Zabranjne su u kolovozu 1914. godine, a nasljedile su ih Zagrebačke "Novine" pokrenute su 8. rujna 1914.

Političke, pomorske i financijske večernje novine. List se može opisati kao periodični časopis koji se bavi političkim, komercijalnim, pomorskim i gospodarskim aspektima grada iz mađarske perspektive. Stav novina prema Talijanima i cijeloj istočnoj obali Jadrana je u početku kritičan i sumnjičav prema trendovima aneksije, ali, posebno nakon Prvog svjetskog rata, sve se više i više prihvaćaju ideološki stavovi u korist aneksije s Italijom.
List je u nekoliko izdanja objavio monografiju "Podrijetlo talijanskog karaktera Rijeke" Guida Depolia koji je 1923. bio među osnivačima "Società di Studi Fiumani".
Novine se štampaju u Rijeci u štampariji "Tipografia Pietro Battara". Glavni urednik je bio Ettore Battara (sin vlasnika štamparije Pietra Battare) koji je bio i pokretač toga dnevnika. Izlaze dnevno osim nedjelje. Redovito objavljivanje novina obogaćeno je i dodacima u nedjelju ("Il Giornale della Domenica") i ponedijeljak ("Il Giornale del Lunedì").
List je prestao sa izlaženjem zbog ekonomskih poteškoća u kojima se našla "Tipografia Battara".

Štampano u "Stabilimento Tipo–litografico" Emidia Mohovicha

Riječki politički dnevnik koji se štampa u Rijeci u štampariji "Tipografia Battara". Izlaze dnevno osim nedjelje.

Izdavač i urednik od 1916. do 1918. je bio novinar Perislav Ljubić (Virje, 1871. -Beograd, 1937.) jedan od vodećih ličnosti jugoslavenske struje u Rijeci. Preko njih je ta struja snažno pridonjela jačanju jugoslavenske ideje u Hrvatskom primorju. Bilo je to najbolje sušačko glasilo u profesionalnom i novinarskom smislu.
Pisale su o stanju i događajima u Rijeci i široj okolici, ali i o politici u Hrvatskoj i šire. U njima je surađivao i Andrija Rački. 12. Listopada 1922. sušačke "Primorske novine" donose članak o očajnim prilikama u Rijeci: "Poznato je da na Rijeci vlada općenita nezaposlenost i da tisuće riječkih porodica živi od toga, hoće li i one biti smatrane pouzdanima i biti uzdržavane (…) Bijeda, strašna bijeda se zacarila u nesrećnom gradu, koji je žrtva političkih spletaka i političkih pustolova. Ni jedna velika radnja, ni jedna tvornica, luka ni željeznica na Rijeci ne rade ili su otvorene tek onako. Ogroman broj namještenika i radnika svih struka otpušten je, a i one radnje i tvornice koje su do danas bile otvorene redom se zatvaraju i otpuštaju se i oni namještenici koji su kao najnužniji do tada održavani". ("Sve teže prilike na Rijeci", Primorske novine (Sušak), br. 770., 12. X. 1922., 2.-3.)
Novine se štampaju na Sušaku u vlastitoj štampariji. Izlaze dnevno osim ponedjeljka. List je prestao sa izlaženjem kada su arditi uništili tiskaru.

Dnevni politički list, nastao kao derivat "Fiumei Estilapa", koji je 1917. prestao izlaziti.

Dnevne novine tiskane najprije u "Stabilimento Tipo–litografico" Emidia Mohovicha, a kasnije vlastitoj štampariji "Stabilimento tipografico de "La Vedetta d'Italia" na 4, a kasnije na 6 stranica. Bile su službene novine Regenza Italiana del Carnaro. Cijena je po broju bila 10 centesima, a godišnja pretplata 20 lira. Tiraža prvog broja je bila 14.000 komada. Redakcija je bila na adresi Via Ciotta 19b. Direktor je bio Vincenzo Natale.
Od prvog broja glavni urednik je Guido Nissan, iste godine zamjenjuje ga Gino Merlacchi, od 1921. Armando Serdoz, od 1941. Armando Viola,a od 1943. Mario Maurizi.
Te su novine u ovom razdoblju postale glavno i službeno informacijsko sredstvo grada. "La Vedetta d'Italia" je okupljala tri prethodne novinarske kreacije - "Il Popolo", "Il Giornale" i "La Bilancia", koji su ubrzo nakon Prvog svjetskog rata prestale sa izlaženjem.
Novine je pokrenuo Armando Hodnih (Odenigo), glavni i odgovorni urednici Iti Bacci, Armando Odenigo, Giulio Benedetti, Clemente Marassi, Nino Host Venturi, Giovanni Miceli, Arnaldo Viola e Osvaldo Ramous. Među suradnicima bila su imena poput Attilia Depolia, Riccarda Gigantea, Edoarda Susmela, sva imena vezana za riječku historiografiju.
List se smatrao nacionalističkim borbenim glasilom iredentističkog, a potom i fašističkog pokreta. Program novina usredotočen je na obranu i očuvanje "drevnog talijanskog duha Rijeke".
Značajno je pridonijeo, uz članke, korespondenciju i uz osobne akcije pojedinih suradnika, najprije pripremi D'Annunzieve avanture, a zatim i podršci njegove vladavine u Rijeci.
Već od prvih izdanja "La Vedetta d'Italia" dolazi pod pritisak cenzure austrougarske vlade. Redakcija novina reagira ostavljajući bijele prostore, iznad kojih stoji riječ "cenzurirano".
List prestaje izlaziti krajem Drugog svjetskog rata, dan prije oslobođenja Rijeke.

Tjedni list s motom: "Slobodni glas riječkih legionara".
Osnovao ga je uspješni futurist i novinar Mario Carli koji je od samog početka sudjelovali u D'Annunzijevoj riječkoj avanturi. Uzeo je vrlo radikalna stajališta ugledavši se na rusku revoluciju i iz nje uzimao radikalne ideje o čistkama u redovima.
Usprkos stalnim pohvalama D'Annunzia, zapovjedništvo "Reggenza del Carnaro" pozvalo ga je da prebaci uredništvo časopisa u Milano. To je također dovelo do trenutnog odvajanja od Mussolinijeve linije. Osim toga, novine su bile glasnik "Lege di Fiume" (Riječke Lige), ureda za vanjske poslove, imale rubriku "Pokret potlačenih".
Uoči krvavog Božića, Carli je - uz pomoć nekih anarhista - isplanirao je napad na milansku elektranu koji će biti izveden 28. prosinca 1920. Nadalje, sa stranica "La Testa di Ferro" pozivao je građane na oružanu pobunu. Upravo iz tog razloga uhićen je i zadržan u zatvoru.

Časopis koji je izdala udruga "YOGA, unione di spiriti liberi tendenti alla perfezione" ("Yoga – udruga slobodnih duša koje teže savršenstvu"). Časopis "YOGA" je u svom sadržaju iznosio futuristički obojena mišljenja o kulturnoj, političkoj i umjetničkoj problematici svoga vremena i kao reakcija na opadanje arditsko‐fašističkih odnosno futurističkih aktivnosti u Rijeci. Osnivači su bili pjesnik Giovanni Comisso i i zrakoplovni poručnik, pjesnik, vojnik, umjetnik, homoseksualac i nudista Guido Keller koji je bio i urednik ovoga časopisa. Teorijski ciljevi pokreta "YOGA" bili su razvoj i veličanje individualnosti, razvoj i veličanje osjećaja rase te uzdizanje rase same.
Osim njih za časopis pišu Carlo Carrà, Giorgio de Chirico, Filippo De Pisis i Alberto Savinio. Guido Keller je bio D'Anunziev prijatelj, avanturista koji je izveo pokušaj bombardiranja talijanskog parlamenta 14. Studenog 1920. u malenom avionu Ansaldo SVA 5.2 u znak protesta zbog potpisivanja Rapalskog sporazuma između Italije i Jugoslavije. Guido je također bio i jedini D'Anunzijev suradnik koji mu se je mogao obraćati sa "ti".
Sačuvana su samo četiri broja časopisa, a nezna se dali ih se je štampalo više (Broj 1 - 13.11.1920., Broj 2 - 20.11.1920., Broj 3 - 27.11.1920., Broj 4 - 04.12.1920.).
Izgleda da je časopis "Yoga" vrlo brzo zabranio Filippo Tommaso Marinetti jer se njega i smjer u kojem ide futurizam kritiziralo u 4. broju.
Prema povjesničaru Umbertu Carpiu, upravo je D'Annunzio onemogućio daljnje objavljivanje časopisa zbog negativnih reakcija umjerenih snaga prisutnih u Rijeci.

Izlazi svaki tjedan, a zatim dva puta tjedno, na 2 stranice. Štanpa se u Rijeci u "Tipografija Mirjam". Odgovorni urednik je Nino Marussi, a neko vrijeme i Ricardo Gigante.

Časopis za književnost i umjetnost s misijom uspostavljanja mostova među susjednim kulturama, izlazio u Rijeci. Pokretač mu je bio Francesco Drenig, pjesnik, prevoditelj, pokretač riječkih časopisa, likovni kritičar i fotograf, a odgovorni urednik Federico Hollaender. Izlazio je samo jednu godinu.

Novine "La Difesa" će, nakon dvadesetogodišnje šutnje, ponovno započeti sa izlaženjem 1922. godine s nazivom "La Difesa: organo del Gruppo radicale del Partito autonomo", rođena da zaštiti riječane. Čak će preuzeti i numeriranje izašlih brojeva. Glavni urednici su bili Giovanni Ruddoff, Menotti Superina, Giovanni Dorcich i u Zagrebu Dragutin Rebernjak.
No ovaj put se novine štampaju u Zagrebu, ali su nakon nekog vremena ponovo dovedene u Rijeku u "Primorski Štamparski Zavod D.D." Rodolfa Blažara. Zapravo, dok su bile tiskane u Zagrebu, pored naslova časopisa, u rubrici "Štampano u:" kaže: "U inozemstvu, jer general Spreafico negira slobodu tiska autonomne Rijeke".

Glas pomoraca izlazi prigodno, prvi broj je izašao 6. studenog 1922. Tiskan je u Primorskom štamparskom zavodu na Sušaku. Izdaje ga Savez jugoslavenskih pomoraca, a glavni i odgovorni urednik je Marko Curtini.

Književni časopis za kulturu koji je izlazio u Rijeci. Pokretač mu je bio Francesco Drenig, pjesnik, prevoditelj, pokretač riječkih časopisa, likovni kritičar i fotograf, a urednici urednici Arturo Marpicati, Bruno Neri (pseudonim Francesca Dreniga) i Antonio Widmar.

Poučni i zabavni list za pomorski svijet. Prvi urednik bio je sušački inženjer brodogradnje Stanko Šilović (1900.-1984.), a od petog broja pa do njegova gašenja urednik je bio Viktor Car Emin (1870.-1963.) koji je i objavljivao u listu pod pseudonimima Rokac, Barba Šime, Dundo Simo, Lujo Dorčić i Kapitan Jadre.

07. Siječnja 1934. na Sušaku izlazi prvi broj lista-tjednika "Istina". Krug oko "Istine" bio na osobit način povezan s Trsatskim svetištem, pa su i lik Gospe Trsatske i obrisi bazilike Majke Milosti bili istaknuti u zaglavlju tjednika, koji je od prvoga do posljednjeg broja tiskan u Primorskom štamparskom zavodu Vladimira Devčića. Pokretač lista bio je dr. Ivan Starčević , biskup senjsko-modruški, glavni urednik lista bio je Josip Blažina, a formalni vlasnik lista bio je svećenik Adam Muhtin. Tjednik za katoličku prosvjetu i socijalnu pravdu, kako je bilo istaknuto u zaglavlju lista, osmišljen je u krilu sušačkoga katoličkog pokreta, pokušao je odgovoriti na izazove vremena šireći ideje katolicizma i socijalne pravde. Postupno je mjenjao uređivačku politiku prema političkom djelovanju. Uprava i uredništvo “Istine” bili su isprva u Samostanu časnih sestara Svetoga Križa, a potom u Starčevićevoj dvorani na Sušaku. Okupacijom grada Sušaka obustavljeno je izlaženje “Istine”, a posljednji broj je Štampan kao dvotjednik 30. Ožujka 1941.

Sušački list koji je okarakteriziran kao najbolje sušačko glasilo u profesionalnom i novinarskom smislu. Ovaj je list u uredništvu Kazimira Vidasa i Franje Pavešića i bio je drugi list koji je pod tim nazivom izlazio na Sušaku (prvi je izlazio od 1916.-1922.).

Propagandni tjednik fašističkog "Federazione dei fasci di combattimento del Carnaro". Časopis se štampa u Tiskari "Vedetta d'Italia". Cijena broja je 30 centesimi, a godišnja pretplata 15 Lira. Glavni urednik je Osvaldo Ramous, a urednik Cesare Cis.
List je karakterizirala i prisutnost slika savršenog fašiste, s istreniranim tijelom i sa aktivnim i sportskim životom. Druge su slike prikazivale vojnike, muškarce, žene i djecu s rukama uvijek ispruženim naprijed u takozvani "Rimski pozdrav".
Ostatak tjednika je pompozan stil s Mussolinijevim citatima, prikazima parada lokalnih fašističkih eskadra, neizbježna polemika protiv "plutokratsko-masonskih sila u monstruoznom sjedinjenju s boljševizmom", članci protiv Židova.... I na dnu svega toga potpis redatelja: Osvaldo Ramous.
Svi prilozi sadrže nerazmjernu dozu hvale za fašistički kult. Bili su to čisti propagandni panfleti Fašista Rijeke.

http://www.corsadelricordo.it/un-museo-non-dimenticare

Poslije kapitulacije Italije i oslobođenja Hrvatskog primorja tiskopisi se tiskaju u gradskim tiskarskim središtima. Tako je u Sušaku tiskan list "Sloboda" kao glasilo Kotarskog NOO-a Sušak. U Rijeku su već 14. rujna 1943. prodrli Nijemci, a time je odmah bio ugrožen i oslobođeni Sušak, pa je i on ubrzo okupiran i glasilo je prestalo izlaziti. Izašla su dva broja. Štampani su u tiskari Vladimira Kraljete.

Novine su pokrenute kao glasilo Narodnooslobodilačke fronte za Istru a utemeljitelji su mu bili Braća Drndić, Ante i Ljubo. Prvi broj Glasa Istre tiskan u okolici Crikvenice. Funkciju glavnog urednika obavljao je Ante Drndić Stipe, sekretar Agitpropa Oblasnog komiteta SKH za Istru. Nakon rata štampao se je u Rijeci pa je zato i na ovoj listi. Prvi broj izašao je u kolovozu 1943., a uredio ga je Ante Drndić Stipe, autor teksta koji je poznat kao proglas "Istarski narode" od 13. rujna 1943., koji se redovito spominje kada se govori o sjedinjenju Istre s Hrvatskom. Oba brata, Ante i Ljubo, autori su većine tekstova u prvom broju.
Izlazile su kao mjesečnik, tjednik, dvotjednik, a od 1969. kao dnevnik te postaju glavni tiskani izvor informacija o Istri i najutjecajniji i najprodavaniji dnevni list u hrvatskom dijelu poluotoka.

List je 1944. pokrenula Komunistička partija Jugoslavije dok se još vodio partizanski rat protiv fašista i nacista. Počeo je izlaziti 27. listopada 1944. na ciklostilu kao partizanski list na talijanskom jeziku. Nije izlazio redovito sve do svibnja 1945. Jedan od glavnih arhitekata bio je Eros Sequi. U nekoliko brojeva objavljenih tijekom posljednjih mjeseci rata, istaknuo se po svom posebno otrovnom jeziku okrenutom protiv starih riječkih autonomista, koje su se smatrali prijateljima fašista i kolaboratorima. "La Voce del Popolo" postaje je politički organ komunističke vlade Jugoslavije kroz koji je prokazivao one koji nisu bili u skladu s ideologijom SKJ i stoga su se smatrali mogućim "neprijateljima naroda".
Danas je "La Voce del Popolo" novina Talijana Istre i Rijeke i izdaje ih "Savez Talijana Slovenije i Hrvatske", kao jedine dnevne novine na talijanskom jeziku, jedan od simbola Talijanske nacionalne zajednice. U vlasništvu je izdavačke kuće "EDIT" u Rijeci.

Vie Giovanili, u izdanju "Comitato territoriale della Gioventù popolare della Croazia" (Teritorijalnog odbora narodne omladine Hrvatske). Direktor je bio Luciano Giuricin, a izlazio je svaka dva tjedna. Prvi je broj izašao u velikom formatu na 8 stranica. Izlazile su od 1948. do 1951. godine.
1952. godine "Vie Giovanili" se spaja s mjesečnikom "Donne" i nastaje novi dvotjednik "Panorama".

Pokrenula ga je talijanska zajednica u Rijeci kao dvotjednik - časopis talijanskih pionira Istre i Rijeke. Odgovorni urednici bili su Luciana Mecconi Mecovich (1948), Fedora Susnich-Martincich (1948–81), Valeria Persich-Bradaschia (1981–88), a od 1988. Elisa Zaina. Izlazio je na 8 stranica velikoga formata (28 cm×41cm), a 1951. postao je mjesečnik i izlazio na 20 stranica smanjenoga formata (20 cm×30,5cm). 1952. ga je preuzela izdavačka kuća EDIT i od tada izlazi na 24 str., a od 1965. na 32 str.. U rujnu 1990., nakon natječaja njegovih čitatelja za odabir imena, preimenovan je u "Arcobaleno", mjesečnik za mladež; od 1991. izlazi na 60 strana. 1978. časopis je dobitnik "Godišnje nagrade grada Rijeke" za osobito uspješno uređivanje, vođenje i plodan odgojni utjecaj lista i brojnih akcija koje je ostvario svojom djelatnošću.

Ministarstvo pomorstva i Sindikat pomoraca, lučkih i brodogra- dilišnih radnika pokreću dvomjesečnik namijenjen pomorcima i radnicima zaposlenim na brodu. List je izlazio je u Rijeci. Prvi broj je izišao 26. srpnja 1949. godine. List je do 8. ožujka 1950. izlazio svako petnaest dana, a kasnije svako osam dana. S brojem 75. od 12. svibnja 1951. list je prestao sa izlaženjem. Prvi urednik do 4. studenog 1950. bio je kap. Vladimir Prosenica. 6. siječnja 1951. zamijeno ga je kap. Dušan Petrinović. Zadnji urednik bio je kap. Branimir Velkaverh. List je tiskan na novinskom papiru, najprije formata A2, a kasnije A4, donosio je vijesti iz pomorske privrede i sindikata. Veoma živo i pristupačno pisan, nailazio je na dobro primanje kod pomoraca.

"Donne", mjesečni časopis koji je izlazio u Rijeci na talijanskom jeziku i donosio mjesečne vijesti o modi i kulturi. Mjesečnik je najviše bio namjenjen ženama, ali rado su ga pročitali i muškarci. Glavna urednica je Etta Sanzin. Časopis se 1952. spaja sa časopisom za djecu "Vie Giovanili" i tako nastaje dvotjednik "Panorama".

Ilustrirani dvotjednik koji izlazi u Rijeci od veljače 1952. Na talijanskon jeziku. Novi ilustrirani časopis koji je nastao spajanjem dvotjednika "Vie Giovanili" i mjesečnika "Donne".
Panorami je 1953. pridružen i mjesečnik "Tecnica per Tutti", koji je počeo izlaziti 1951. kao povremenik "Tecnica e Sport", pa je s početne 24 stranice formata 20cm×28cm narasla na 32, a 1984. povećao je broj stranica s 40 na 56.
Odgovorni i glavni urednici bili su: Giacomo Raunich i Sergio Turconi (1952-59), Paolo Lettis (1959-62), Valerio Zappia (1962-64), Lorenzo Vidotto (1964-68), Lucifero Martini (1968-75), Luciano Giuricin (1975-79), Ezio Mestrovich (1979-85), Aldo Bressan (1985-87), Errol Superina (1987-99), vršitelji dužnosti Ivo Vidotto i Irene Mestrovich (1999-2002), Mario Simonovich (2002-2014) te Ilaria Rocchi (od 2014).

Vinko Antić, Zvane Črnja, Ljubo Pavešić i Kazimir Urem pokreću "Riječku reviju", časopis okrenut lokalnim temama s namjerom da se bave s onim što je autentično hrvatsko u prostoru Rijeke, tek pripojene Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji. Prvi je izdavač bilo Narodno sveučilište Rijeka i Pula, potom Matica Hrvatska – ogranak Rijeka, a posljednji Riječko književno i naučno društvo.
Časopis se štampa u tiskari "Novog Lista".
1968. časopis se gasi najviše radi svojevrsne političke tendencioznosti i staromodnog izgleda potisnut časopisom “Dometi” kojega pokreće Žvane Črnja.

"Galeb" su pokrenuli "Novi list" i riječki ogranak Saveza društva "Naša djeca", a onda ga nastavili seliti i rotirati u različitim oblicima između te dvije kuće. "Časopis Galeb: s mora o moru: list za učenike osnovne škole". Galeb je počeo izlaziti šk. g. 1959/60, a uredništvo se nalazilo u OŠ Centar u Rijeci da bi 1961. uredništvo i uprava bili preseljeni u prostorije Kotarskog odbora Naša djeca, Beli kamik. Za sve škole bio je naručen izvjestan broj lista. Sedamdesetih godina časopis izdaje "Novi list", najvažnije novine u regiji. Bio je to časopis za djecu osnovnoškolskog uzrasta. Svi brojevi Galeba sadrže zabavne i edukativne sadržaje, a posebnost je da se objavljuju likovni i literarni radovi učenika. Pisalo se tu o klasičnim temama za djecu, objavljivalo originalne dječje pjesmice, priče i slike, našao bi se i poneki strip riječkog crtača Teodora Tricka. Tekstove pišu ugledni djelatnici u kulturi i prosvjeti. Godine 1979. mijenja se izdavač te uredništvo, časopis neznatno mijenja dimenzije, izgled i stalne rubrike. Rubrike Galeba: Knjige, Kazalište, Vjerovali ili ne, intervju, Učenici suradnici, Brodovi, Smijeh ili..., prilozi o mjestima, prilozi o kulturno-povijesnim spomenicima, U svakom broju nalazio se strip i zabavni sadržaj u formi mozgalica i anegdota. Izlazi mjesečno tokom školske godine.

Stručni medicinski časopis koji je počo izlaziti 1958. godine. S podnaslovom "Higijena, epidemiologija, zdravstveno prosvjećivanje" kojim se željela istaknuti preventivno-medicinska usmjerenost ovoga časopisa. Obavještenja su bila stručno glasilo Higijenskog zavoda, Sanitarnog inspektorata Kotara i Zdravstveno-prosvjetnog centra Crvenog križa Rijeka. Časopis formata 20 × 14 cm bio je tiskan u obliku broširane knjige, s prosječno 80-ak stranica po broju. Izlazio je kao dvomjesečnik, a u prvoj je godini objavljeno šest brojeva. Glavni i odgovorni urednik časopisa bio je prim. Ante Švalba, a članovi uredništva bili su liječnici Miroslav Gradišnik i Vinko Uravić. Obavještenja počinju izlaziti bez naučnih pretenzija. Obavještenja su redovito izlazila šest godina.
Od 1964. časopis nastavlja izlaziti pod naslovom "Preventivna medicina" u istom formatu i obliku. U podnaslovu bilo je istaknuto: obavještenja iz epidemiologije, higijene, infektologije, kliničke prakse, zdravstvenog nadzora i zdravstvenog prosvjećivanja. Bilo je to stručno glasilo Terenskih zdravstvenih radnika Jugoslavije – izdanje Republičkoga sanitarnog inspektorata SR Hrvatske, Sanitarne inspekcije Kotara i Zdravstveno-prosvjetnog centra Crvenog križa Rijeka. Glavni i odgovorni urednik bio je i dalje prim. Ante Švalba. Svaki je broj imao više od 100 stranica, a naklada je bila 1 500 primjeraka.

Književni tromjesečni časopis na talijanskom jeziku "La battana", osnovan 1964. godine, jedan je od najdugovječnijih te vrste. Od svog osnutka, pod kormilom Erosa Sequija i Sergia Turconija, "La battana" se usredotočila na izvrsnu kvalitetu. Dokaz tome je da su njegove stranice ugostile velik autor među kojima su: Salvatore Quasimodo (Nobelova nagrada za književnost, 1959.), Ivo Andrić (Nobelova nagrada za književnost, 1961.), Italo Calvino, Alberto Moravia, Claudio Magris, Andrea Zanzotto, Edoardo Sanguineti, Ugo Casiraghi, Guido Aristarco, Bruno Maier, Ciril Zlobec, Tonko Maroević, Predrag Matvejević, Nedeljko Fabrio, Žarko Puhovski i Igor Mrduljaš.
SEAS: Časopis u osnovi ne spada u novine, ali zbog njegove važnosti sam ga uvrstio u ovaj spisak.

1964. godine je Zdravstveni centar (ZC) Rijeka donio odluku o pokretanju stručnoga medicinskog časopisa "Medicina". U podnaslovu je stajalo Stručni časopis liječnika Zdravstvenog centra Rijeka. Vlasnik i izdavač je bio ZC Rijeka. Od 1964. do 1973. godine glavni i odgovorni urednik časopisa je bio prof. dr. sc. Mladen Cezner, a Časopis će izlaziti četiri puta godišnje. Od tog razdoblja urednici s višegodišnjim mandatom su bili: prof. dr. Miljenko Gazdik (1983. – 1990.), prof. dr. Ante Škrobonja (1995. – 2001.), prof. dr. Vera Vlahović-Palčevski i prof. dr. Igor Prpić (2002. – 2007.), kao i prof. dr. Saša Ostojić, glavni urednik na čelu najdugovječnije redakcije, koja djeluje od 2008. godine.
"Medicina" je bila tiskana u formatu 24,5 × 17,5 cm, broširano izdanje u obliku knjige. Pojedini je broj imao između 100 i 120 stranica. Suradnici su bili gotovo u pravilu medicinski stručnjaci iz Rijeke i sa širega riječkog područja, ali je bilo i članaka autora iz drugih medicinskih središta. Bio je financiran sredstvima svih zdravstvenih ustanova, zdravstvenog osiguranja i Kotara Rijeka. Krajem 1970. godine prestao je djelovati ZC Rijeka čime je, nakon 7 godina onemogućeno izlaženje lista. Na sreću izdavanje i sva vlasnička prava preuzela je Podružnica ZLH Rijeka (Zbora liječnika Hrvatske), a budućnost "Medicine" time je bila spašena. 1993. godine započela je objavljivanje svih tekstova na engleskom jeziku i sažetaka na hrvatskom.
Časopis "Medicina" je dobitnik Godišnje nagrade grada Rijeke 3. svibnja 1975. za rad na afirmaciji naučnih i stručnih dostignuća s područja medicine.
Od lipnja 2010. godine časopis izlazi u suizdavaštvu s Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci i mijenja ime u "Medicina Fluminensis". Časopis je recenziran i izlazi četiri puta godišnje u tiskanom i elektroničkom izdanju.

Godine 1968. gasi se "Riječka revija" koja je odigrala svoju ulogu ponovnog otkrivanja hrvatskih potencijala na riječkom području, a Zvane Črnja pokreće časopis "Dometi" s vrlo ambiciozno zamišljenim programom i s naglaskom na hrvatstvu nasuprot Beogradu. "Dometi" je bio časopis koji se je početkom 70-tih vezao uz hrvatsko proljeće, pa je tokom političke sječe 1971. nakratko prestao sa izlaženjem da bi uskoro bio ponovo pokrenut ali njegova je tematska orijentacija bila sve više okrenuta prema temama koje nisu imale veze s Rijekom, a s time je počeo i padati njihov utjecaj, a što je dovelo i do njihovog gašenja.

Novinski koncipiran časopis, pod programskim naslovom "Kamov", kojega je glavni urednik bio Nedjeljko Fabrio. "Kamov" je bio časopis vezan uz hrvatsko proljeće, pa je nestao tokom političke sječe 1971.

Omladinski list "Val", "Glasilo Općinske konferencije Saveza socijalističke omladine Hrvatske Rijeka", počinje izlaziti pod uredničkom palicom Miše Cvijanovića Cvije, legendarnog riječkog novinara, i bio je jedno od ishodišnjih mjesta riječke omladinske subkulturne krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. U Rijeci je redovno izlazio punih 16 godina, od 1975. do 1990. godine, a pokrenut je u okviru i u štampariji "Novog lista". Izlazio je dva puta mjesečno. Ugasio se 90-tih s promjenom političkog sistema, i sustava financiranja, zajedno s kompletnom omladinskom štampom u Hrvatskoj, s brojem 288.
"Val" je na dvadesetak stranica velikog formata u određenim razdobljima bio jedan od najutjecajnijih i najcitiranijih listova bivše Jugoslavije. Spoj političke konstruktivnosti i pop ležernosti pokazao se kao jedna od dobitnih kombinacija u tzv. omladinskom tisku, financiranom uglavnom od političkih struktura. Uz zagrebačke listove "Polet" i "Studentski list" te splitsku "Omladinsku iskru" bio je jedini alternativni izvor informiranja u vrijeme jednostranačkog sustava. "Val" je otvorio prostor za razvoj poznate riječke rock scene i buđenje kulturnog identiteta u 80-im godinama prošlog stoljeća.
Jedna od najboljih stvari "Vala" je bila njegova redakcija i novinari. Redakcija je bila svedena na jednu jedinu prostoriju veličine tri sa tri metra na prvom katu Korza 2a, a u početku nisu imali niti telefon. Prije toga, od početaka 1975. do 1981. redakcija je dijelila prostor sa službom za osmrtnice u neboderu Novog lista.
Časopis je u prvom razdoblju bio ozbiljno glasilo "Saveza socijalističke omladine" i izvještavao je mlade o idejama samoupravljanja i tekovinama revolucije. U drugom razdoblju pisalo se o filmu i glazbi, upućivalo čitatelje na kvalitetne ploče, grupe, kazališne predstave. "Val" je, još 1977., prvi u tadašnjoj državi pisao o punku i snažno podržavao novu riječku rock scenu, na kojoj su grupe kroz tekstove donosile kritiku društva.
Ukupno je izašlo 288 brojeva, a jedno izdanje "Vala" je zabranjeno 14. Travnja 1989. godine. U 268. broju riječkoga omladinskog lista sporna su bila čak tri članka. Prvi je bio intervju s Hasanom Hotijem, odvjetnikom Azema Vllasija. Druga je bila reportaža s Kosova - autor oba priloga bio je Srđan Vrančić - dok je treći krimen bio pismo Ante Rokova Jadrijevića iz Sinja (autor je kompilaciju svojih pisama novinama poslije objavio u knjizi) čija je poanta bila da ne želimo "ni etnički ni četnički čisto Kosovo". Riječki javni tužilac dao je nalog za privremenu zabranu raspačavanja lista, no prvostupanjski sud tu je odluku poništio. Ipak, Vrhovni je sud potvrdio zabranu i donio nalog da se cijela naklada uništi.
"Val" je zanimljiv i kao rasadnik kadrova jer su njegovi glavni urednici kasnije postali glavni urednici vodećih hrvatskih dnevnih listova poput Večernjeg lista, Jutarnjeg lista i Novog lista.

rujan 1981. – lipanj 1982.

2017. - _____

Zanimljiv izdavački pokušaj, fanzine, omladinske list, čiji osnivači i glavni urednici su Edi Jurković i Dragan Ogurlić. Započelo je kao glasilo omladine "Prve riječke hrvatske gimnazije". Tiskan u tisuću i više primjeraka. Tiskan je u maloj tiskari koju je vodio Nenad Cek na Piramidi. Dogovor je bio da u fotokopirnoj tehnici otisnu prvih 550 primjeraka, a da plate nakon što list prodaju. Veliki broj primjeraka svakog broja prodavao se i u knjižari "Mladost" na Korzu, tada najvećoj i najbolje opskrbljenoj knjižari u gradu, a naklada nekih brojeva dostizala je nevjerojatnih 1300 primjeraka.
Naime, u to vrijeme gotovo svaka škola je imala svoj list. A "Kult" je prednjačio. Dizajnom, temama, otvorenošću, stekao je svoju poziciju i omogućio da bezobrazno prodaju svoj list i u drugim školama. "Kult" je kao školski list specifičan i po tome što je uredništvo uvijek bilo dostupno.
2017. godine "Kult" ponovo počimlje izlaziti u izdanju "Prve riječke hrvatske gimnazije".

Urednik mu je bio Mladen Urem. Bio je to omladinski književni časopis iznikao iz temeljnih ideja koje je pokrenuo časopisa "Val". U dvanaest godina izlaženja časopis se nije približio nekom postojećem poetičkom diskursu, nego je ostao vjeran načelu heterogenosti ili otvorenosti prema svima pa i mlađim i neiskusnim autorima koji su ravnopravno stajali uz bok provjerenim imenima. Autori okupljeni oko "Rivala" su bili Nikica Petković, Damir Miloš, Branko Čegec, Krešimir Mićanović, Dragan Ogurlić, Edi Jurković, a demokratični moment "Rivala" pokazao se u tome da su na popisu njegovih suradnika neki od najeminentnijih književnih i kulturnih djelatnika hrvatske scene: Darko Gašparović, Zvonko Maković, Goran Rem, Branko Čegec, Nikola Petković, Milorad Stojević, Igor Žic, Delimir Rešicki, Berislav Valušek, Aldo Paquola, Irena Lukšić, Jadranka Pintarić, Branko Maleš, Giacomo Scotti, Dubravka Oraić-Tolić, Nikica Talan, Miro Gavran, Sanja Nikčević, Duško Kečkemet, Mladen i Višnja Machiedo...
Zanimljivo, do samog finiša, glavna opcija za ime časopisa bila je "Torpedo".
"Rival" je, u kronološkom smislu riječi, nasljednik "Riječke revije", "Dometa" i "Kamova", i uvijek je ostao dosljedan svojem autsajderstvu, što mu je, uz stalnu financijsku nesigurnost, donijelo i neovisnost u smislu izbora tema i autora, tako i u smislu njihova tretiranja.
Posljednji glavni urednik u nizu bio je Milan Zagorac.
Rastrgan iznutra, s neizvjesnim financijskim stanjem list prestaje izlaziti 2000. godine

Dječji časopis, mjesečnik. 1990. nastaje iz dječjeg mjesečnika "Il Pioniere". Nakon pada berlinskog zida mjesečnik mijenja ime iz "Il Pioniere" u "Arcobaleno". Tiska se u Riječkom "EDIT"-u. Časopis ostaje mjesečni i od 1990. godine urednici su Elisa Zaina, a od 2006. Tiziana Dabović.
Osnivač je Unione Italiana, Fiume, direktor Silvio Forza, a redakcija u Kralja Zvonimira 20a.
"Arcobaleno" prati aktivnosti talijanskih škola Istre i Rijeke, a posljednjih godina objavljuje prema ukusu mladih ljudi, prema njihovim svakodnevnim temama i njihovi interesa: internet, kino, televizija, putovanja, igre, moda.

Jedan od uspješnijih riječkih časopisa. Sadržajno je orijentiran isključivo lokalnim i nostalgičnim temama s tek ponekim iskorakom iz uvriježene uređivačke politike.
Osnivač i nakladnik je"Klub Sušačana", koga predstavlja predsjednik kluba Zdravko Ćiro Kovačić. Glavni i odgovorni urednik prve dvije godine bio je Danko Pavešić, a potom se razdvajaju dužnosti glavnog i odgovornog urednika, tako da dužnost odgovornog urednika preuzima Danko Pavešić, a glavnog Mladen Urem. Još je važno napomenuti da je prve tri godine časopis bio glasilo "Kluba Sušačana", a od dvanaestog broja izlazi kao “Glasilo za kulturu i društvena zbivanja Hrvatskog primorja, kvarnerskih otoka i Gorskog kotara”.
“Sušačka revija” izlazi redovito od svog osnutka, četiri broja godišnje u nakladi od 1300 do 2000 primjeraka, te tako postaje najtiražniji i najprodavaniji časopis te vrste posljednjih pedesetak godina u Rijeci.
Osnivači Kluba su bili: Arsen Celigoj, Arsen Čabrijan, Viktor Hreljanović, Raul Komen, Igor Koprivnikar, Mladen Lenac, Boris Lukić, Milivoj Perović, Andrija Randić, Viktor Stipčić i Danko Pavešić. Članovi prvog Izvršnog odbora su bili: Arsen Celigoj, Arsen Čabrijan, Maja Despot, Mirko Košir, Igor Koprivnikar, Raul Komen, Mladen Lenac, Boris Lukić, Danko Pavešić, Oskar Pavešić, Milivoj Perović, Andrija Randić, Igor Ružić, Vlasta Linić-Vlahović.

1995 -

List je jedini dječji list srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj, nastao iz potrebe da se očuvaju jezik, pismo i nacionalni identitet Srba u Hrvatskoj. Sadrûaj je vezan za ökolske programe knjiûevnosti, povijesti, zemljopisa, vjeronauka i likovne umjetnosti. Ministarstvo prosvjete i öporta republike Hrvatske, 1995. godine uvrstilo ga je u pomoćnu literaturu za polaznike dodatne nastave za djecu srpske nacionalnosti iz nacionalne grupe predmeta. Namijenjen je uzrastu od öest do öesnaest godina. Od prvog broja list pronosi duh mira i tolerancije, prijateljstva i suradnje.

List pod patronatom vladajućeg HDZ-a, odnosno predstojnika Ureda predsjednika Hrvoja Šarinića.
Franjo Tuđman je 1995. pokrenuo kampanju kako bi srušio SDP na gradskim izborima u Rijeci. Angažirao je svog riječkog igrača Hrvoja Šarinića koji je počeo pripremati teren za HDZ-ov trijumf. Šarinićev pokušaj u Rijeci bilo je pokretanje "Primorsko-goranskog Dnevnika". Šarinić je vjerovao da HDZ ne može pobijediti na izborima u Rijeci zato što iza sebe nema medije. Odlučio je neposredno prije izbora pokrenuti dnevnu novinu, opremivši u rekordnom roku redakciju potrebnom opremom i kadrovima. Ali pokretanje novina nije jednostavna stvar, ni Šarinićeva ideja o HDZ-ovom osvajanju medijskog prostora u Rijeci prošla. Građani su svoje mišljenje o tim novinama pokazali već izlaskom prvog broja - Korzo i dobar dio grada bili su prekriveni rasparanim Šarinićevim novinama. "Primorsko-goranski Dnevnik" financirao se iz džepova HDZ-ovih poduzetnika i iz blagajni državnih poduzeća sve dotle dok se prodaja nije potpuno ugasila i dnevni gubitak dostigao 20 tisuća DEM. Je li "Dnevnik" podmirio svoje ogromne dugove i kako je to izveo, ostat će do danas tajna. Jedino što se zna jest da su ceh, ukoliko je uopće plaćen, platili porezni obveznici.
List su osnovali novinari Igor Violić i Damir Pavšić, a za glavnog urednika postavljen je Vladimir Rončević iz riječkoga centra HRT-a. Isprva se tiskao u Ljubljani a potom u Trstu.

Devedesetih godina prošlog stoljeća "Novi List" izdaje i neka tjedna izdanja. Bio je to politički tjednik "Novi Tjednik", "Tjedni Novi list" koji se bavio događanjima u riječkoj regiji tokom prošlog tjedna, revija za žene "Nova" te gradski tjednik "Vid". Svi su bili relativno kratka vijeka.
Štampani su u tiskari "Novog Lista".

Počimlje s izlaženjem "RI Telefax", prvi privatni dnevnik u neovisnoj Hrvatskoj. List pokreću bivši novinari "Novog lista" Josip Povrženić i Igor Violić, a osnovu mu čine novinari ugaslog "Vala". List se tiskao u Ljubljani, a to je, nakon raspada Jugoslavije bio i uzrok njegovog gašenja. Tiskan u nakladi od pet do deset tisuća dnevno, kao gradski list za Rijeku i Opatiju. Posljednji 207. broj tiskan je 10. srpnja 1991.

Isprva se tiskao u Ljubljani a potom u Trstu. Okupio je novinarsku ekipu iz propalog dnevnog lista "RI Telefax". Namjeravao je ponajprije biti lokalni list, "otvoreno demokratsko glasilo koje neće servisirati aktualnu vlast, ali ni one koji su protiv te vlasti", ali su to zapravo bile novine vladajućeg HDZ-a. List je promijenio tri glavna urednika. Ukupno je izašlo 550 brojeva. Kraj Dnevnika naslutila je i prerana smrt njegova pokretača i suvlasnika Igora Violića, 3. svibnja 1997.

Prvi broj SportPlusa pojavio se na kioscima 3. prosinca 2009. godine i prodavao se po cijeni od pet kuna. Izlazio je u nakladi Nove revije, tvrtke u stopostotnom vlasništvu Novoga lista. Rotaciju su pokrenuli u 19.06 sati najbolja hrvatska skijašica Ana Jelušić, tenisač Ivan Ljubičić i jedina Riječanka s Olimpijskom medaljom Snježana Pejčić, a prvi broj Sportplusa izišao je u točno u 19.09 sati. Tiskaju se u tri hrvatska grada – Rijeci, Splitu i Osijeku. Jedan od novinara je bio i Orlando Rivetti.
Bile su to dnevne novine koje se u godinu i četiri mjeseca pokušale nametnuti na medijskom tržištu. U relativno kratkom razdoblju postale su prepoznatljive u medijskom prostoru, ali nisu bili dovoljno bogati da izdrže tržišnu utakmicu. Izašlo je 460 brojeva. Uskoro se ova tiskovina počela pojavljivati kao prilog matičnom Novom listu.