Grohovac Ivo Riečanin

"Bez Rijeke nema Hrvatske" I. Grohovac

Rođen: Grohovo, 21. lipnja 1875.
Umro: Rijeka, 28. travnja 1914.

Roditelji: Anton ( Grohovo, Rijeka, 09. listopad 1830. - 15. travanj 1893.) i Josipa rođena Širola - Dovičić (11. ožujak 1838. - 10. veljača 1903.)

Braća i sestre:

• Katarina (Grohovo, Rijeka, 23. studeni 1861. - 22. svibanj 1880.)
• Marijeta (Grohovo, Rijeka, 03. ožujak 1863. - ??)
• Elizabeta (Grohovo, Rijeka, 01. srpanj 1865. - 19, kolovoz 1881.)
• Eugenija ( Grohovo, Rijeka, 29. siječanj 1868 - 1940.)
• Antonia ( Grohovo, Rijeka, 21. ožujak 1870 - ??)
• Albina (Grohovo, Rijeka, 11. travanj 1872 - Rijeka, 13. srpnja 1952. pokopana na groblju Trst)
• Paulina (Grohovo, Rijeka, 1874. - 22. kolovoz 1874.)
• Elvira (Grohovo, Rijeka, 31. listopad 1877 - Brenham, Texas, United States 20, lipanj 1951.)
• Benjamin (Grohovo, Rijeka, 21. siječanj 1880 - 21. studeni 1957.)

Supruga: Marija rođena Superina (1876. - 1964.)
Dijeca:

• Zlata, udana Albanese (1899. - 1978., pokopana na starom groblju Drenova)
• Zvonimir (1902. - 1969., pokopana na starom groblju Drenova)
• Belizar (1904. - 1994.)
• Zlatko (25. lipanj 1913. -1950., pokopana na starom groblju Drenova)

Pisac, činovnik, novinar, pjesnik i borac za hrvatski nacionalni identitet Rijeke, uoči Prvog svjetskog rata jedan od najistaknutijih intelektualaca među riječkim Hrvatima, Ivo Grohovac rođen je u Grohovu koje je već i tada spadalo u riječko prigradsko naselje Drenovu.

Kao samouki književnik pisao je izrazito rodoljubne pjesme, nastojeći probuditi uspavanu nacionalnu svijest svoga naroda. Istinski i veliki domoljub, koji se zalagao za hrvatski nacionalni identitet, ali kojem je na srcu bila upravo njegova čakavska beseda. Objavljivao je svoje pjesme, satirične prozne tekstove i čakavske feljtone u brojnim dnevnim tiskovinama, slovenskom "Slovanu" i hrvatskim "Narodnom listu" (1904.), listu "Novi hrvatski radnik" (1904. – 1905.), "Hrvatsko pravo" (1905., 1911.), "Istarski pučki koledar" (1906.), "Hrvat", u zagrebačkom "Jutarnjem listu", "Riječkim novinama" (koje sam i pokreće) , "Riječkom glasniku" (1909. – 1914.) i u riječkom "Novom listu" (1907. - 1914.), gdje je od srpnja 1913. do ožujka 1914. godine objavljivao čakavski podlistak "Negda i sada" pišući na dijalektu, jezikom "kega razume" narod. U toj rubrici pod pseudonimom Tik-tak, objavljivao po mnogo čemu zanimljivo štivo koje i danas pruža svojevrstan uvid u društvenu i kulturnu zbilju Rijeke toga vremena.
1999. godine Izdavački centar Rijeka izdao je knjigu: "Ivo Grohovac Riječanin, Negda i sada, podlistak (1913/14)" u kojem su sakupljeni podlistci objavljeni u "Novom Listu". Knjiga objedinjuje te tekstove, prožete tipičnim lokalnim koloritom.

U riječkim novinama se potpisivao raznim pseudonimima, ali najčešće kao Ivo Grohovac Riečanin. Osim toga koristio je i pseudonime Tik-Tak, Ivo Grohovac Dovičić, Ivan Dovičić, Ivo Riečanin, Riečanin, Ivan Riečanin. Djevojačko ime Ivine majke bilo je Širola-Dovičić pa se može vidjeti da je Ivo nadahnuće za njegove pseudonime dobilo iz djevojačkog prezimena njegove majke.

Rodio se u Grohovu na kućnom broju 7, no točnost same lokacije njegove kuće nije poznata jer je područje Grohova i samo selo Grohovo kroz noviju povijest pretrpjelo nekoliko prirodnih nepogoda, a naselje je posebno devastirano katastrofalnim klizanjem tla u prošlom stoljeću 1885. Još postoje samo 3 kuće koje su građene prije odrona i te se kuće još i danas koriste. Uništeno je 19 domova. Ivin dom je imao i mlin.
U starim crkvenim zapisima zapisano je majčino prezime kao Udović (Udovich) / Dovičić. Potomci Ive Grohovca su me obavjestili da radije koriste prezime Udović (Udovich). To je podatak koji je njima prenesen.

Skromnog podrijetla, Ivo Grohovac pohađao je školu na Drenovi, no, obolivši od tuberkuloze, bio je primoran prekinuti daljnju naobrazbu.

U knjizi pjesama "Riečanke" (Zagreb, 1906.) objavio je i pjesmu "Na vrelu Rječine" ispod koje je napisao: "Kuću mi je rodnu odniela Rječina god. 1895." (??). Je li se Ivo zabunio ili je do greške došlo u tisku? Naime, kuću je odnijela katastrofa iz 1885., a prema podacima kojima raspolažemo, 1895. na tom području nije bilo nikakvog klizanja tla.

Njegova se obitelj iselila iz Grohova 1885. kada je Ivo imao 10 godina, zbog klizišta koje je uništilo selo i obiteljsku kuću.
Josipu, Ivotovu mamu, se u usmenim obiteljskim pričama citira kako je govorila da želi napustiti Grohovo i da se nikad se više ne želi vratiti. Siguran sam da ju je uništila katastrofa koja se desila selu i njenoj kući.

Naselili su se na Kozali gdje mu je milodarima dobrih ljudi podignuta nova kuća na današnjoj adresi Oktavijana Valića 29., gdje je proživio zadnje godine svoga kratkoga života i u kojoj je i preminuo.

Službovao je u Pešti kao trgovački pomoćnik (možda u nekom dućanu), a napustio ju je jer se nije želio izjasniti Mađarem.

Potom je radio kao trgovački pomoćnik u Trstu te se nakon toga napokon vratio u Rijeku. U prvo vrijeme radi kao običan radnik, zatim postaje službenik u "Ljuštionici riže".

Nakon nekog se vremena posvetio publicističkom radu, pišući pjesme, feljtone, priče koje objavljuje u lokalnom tisku. U svojim feljtonima na humorističan i satiričan način obrađuje mnoge aktualne pojave. Nije poznato da li je u isto vrijeme, još uvijek, radio i u "Ljuštionici riže".

4. veljače 1899., u 23 godini oženio se Marijom rođenom Superina. Imali su četvero djece, a niti jedno od njih nije imalo potomaka.

Protivio se talijanizaciji i mađarizaciji hrvatskog stanovništva te je 1905. pokrenuo "Riječki glasnik" koji je izlazio do 22. travnja 1922. Novine su se štampale u Rijeci u "Riječkoj združenoj tiskari" i izlaze su ponedjeljkom i četvrtkom.

Antun Gustav Matoš ga je posebno cijenio radi njegova iskrenoga domoljublja i predanosti hrvatskoj riječi u tada prilično odnarođenoj Rijeci.

Jedna od posljednjih slika Ive sa obitelji, koju je Ivo poslao A.G.Matošu. Sa lijeva stoje Belizar i Zvonimir, mama Marija i otac Ivo drže najmlađeg Zlatka, a desno stoji nastarije djete, kći Zlata. Pošto se je Zlatko rodio 25. lipnja 1913., a na ovoj slici ima sigurno oko 6 mjeseci, a Ivo je umro 21. lipnja 1914., možemo izračunati da je samo par mjeseci kasnije obitelj morala prisustvovati pogrebu glave obitelji.

Bio je jedan od osnivača i član "Pučke čitaonice Drenova" koja je osnovana 20. travnja 1908. godine, kao nositelj i promicatelj hrvatske misli i nacionalne pripadnosti. Bila je trn u oku mnogima, a naročito talijanaški nastrojenim Drenovčanima, kao i gradskim vlastima. Drenova, kao nekadašnja riječka podopćina, oduvijek je s Rijekom dijelila burna politička previranja. Na otvaranju čitaonice njegova je najstarija kći Zlata, kao 9 godišnjakinja recitirala pjesmu koju je 1908. napisao Ivo Grohovac.

Pjesmica koju je recitirala Zlata		Hrvatskoj Rieci
Mala sam Hrvatica Ime mi je Zlatka, Hrvatska mi kapica I suknjica kratka! Prošla sam dilj Hrvatske Poslale me vile, Doniela sam pozdrave — Od braće vam mile! Pozdrav vam sa istoka, Pozdrav vam sa juga! Pozdrav vam sa zapada I sjevera duga! Domovina naša jest Bogata i velja, Pa se za nju nateže Skup neprijatelja!		H odajuć svieta nepoznatim krajem, R adeći kroz dan za koricu hljeba, V isoko uzdah vio se put neba, A duša ćezla mi za zavičajem. T ješit se nisam mogo tudjim sjajem, S viet nije znao, što mi duši treba, K o mrtav bijah na dnu crnog greba, O h, gorko plakah za zgubljenim rajem. J er nigdje nisam mira naći mogo, R ječine pjesma svuda me pratila I poj talasa modroga Kvarnera. E, da mi tude umriet dade Bogo! C io sviet nema groba toli mila, J er nema Učke, nema Cičibera!

Od 1910. do 1913. godine Ivo Grohovac je bio načelnik Općine Jelenje.

Umro je mlad, 1914. u 39. godini od turbekuloze. Po svojoj posljednjoj želji sahranjen je na Starom groblju Drenova, a velika pogrebna povorka je pješke išla od Kozale do Drenove. Na slikama dolje, objavjevljenima u novinama "Ilustrovani list" od 9. svibnja 1914. prikazan je pogrebna kolona na putu od Kozale gdje je živio, pa do Drenovskoga groblja.

Objavio je tri zbirke pjesama: "Riječanke" (Zagreb 1906.), "Glasovi s Kvarnera" (Rijeka 1909) i "Rijekom i Rešćinom" (Rijeka 1912.).
U predgovoru Grohovčeve zbirke "Glasovi sa Kvarnera", kojega je autor Rudolfo Franjin Magjer posvetio "Riječkim Hrvatima", istaknuto je kako Grohovac Riečanin "(…) slavi i veliča grudu". I ne samo to: "On nas upravo sili, a gdje treba i kori, što nismo valjani Hrvati, pa da uzljubimo pravom vatrenom ljubavi sve ono, što je naše, što nam po Bogu i pravici pripada, a što tudjinac grabi, ruši i prisvaja."... "Nije dosta biti Hrvat tek onako rječju ili, a to je najčešće: kod čašice vina, već 'uzljubiti svoje, vazda i svi treba da su Hrvati, a hrvatstvo svoje, gdje treba: braniti i obraniti; po gotovo tamo, na onomu tlu, gdje skoro umro je'."

U zbirci pjesama: "Riječanke" Ivo Grohovac donosi svoje viđenje žrtve Karolinine Riječke, nalik simbolu majke-hrabrosti te piše:

"Stade narod, da iz grada seli,
Uza nj vjerna kćerka Belinićka.
U naručju noseć malog sinka,
Koga voli više neg svijet cijeli
Ali gle, tamo sa brežuljka gori,
Trsatska te Majka Božja gleda
I pohlepi kletoj ne da,
Da grad ovaj sa zemlje obori!
Jer od Boga tebi dano nije,
Da uništiš, što mi j´najmilije!
Host se prenu na te smjele riječi,
Pa tad vojsci mahom zapovijeda,
Da paliti Rijeku više ne da,
Jer to pravda svemoguća priječi."

Rijeka je ovom velikom Riječaninu odala priznanje još 1976. godine, nazvavši njegovim imenom ulicu koja vodi od Školjića do katedrale sv. Vida.

Kratki članak o smrti Ive Grogovca Riečanina objavljen 1917. godine u "Ilustrovanom listu" koji je izlazio u Zagrebu od 1914. do 1918.

20. lipnja 2021. u Ulici Oktavijana Valića broj 29 na Kozali, na kući u kojoj je Ivo Grohovac živio i umro, svečano je otkrivena spomen ploča Ivi Grohovcu Riečaninu. Postavljanje spomen-ploče na kući u kojoj je proveo posljednje dane svoga života, inicirala je "Udruga Bez granica", članovi njegove obitelji gospođa Stella Maček, unuka Ivotovog brata Benjamina i dogradonačelnica Rijeke, gospođa Sandra Krpan. Također su bile prisutne Stellina kći Jasmine Samija i Stellina unuka Amaris Samia.

Benjamin, Ivin mlađi brat (slika ljevo, sa kćeri Vesnom), završio je filozofiju u Zagrebu, profesor povijesti i zemljopisa, predavao u Nautičkoj školi u Bakru (1907.-1918.), Kraljevskoj realnoj gimnaziji u Sušaku (1918.- 1931.) i III. Državnoj realnoj gimnaziji u Zagrebu (1931.- 1942.), iz koje je umirovljen. U politički vrlo teškom i burnom razdoblju nakon I svjetskog rata, kada je teritorij Rijeke i okolice bio predmetom interesa talijanske politike, profesor Benjamin Grohovac postajao je politički sve aktivniji. U političkome smislu, zanimljiv je kao član "Savjetujućega odbora za Rijeku i kotar Riječki" i predsjednik "Odbora bjegunaca iz Rijeke i okolice". 1920. godine u Rijeci je osnovana "Riječka jugoslavenska demokratska stranka" na čijem se čelu nalazio Benjamin Grohovac.
Zlata Grohovac udata Albanese, najstarija kći Ive Grohovca je bila upraviteljica Osnovne škole Kozala u šk. godini 1947/48. Na slici desno je Ivotova kći Zlata u društvu njihove mame Marije i brata Zvonimira.

 

Kako je postala Škurinja (Iz čakavskog podlliska "Novog Lista". Članak je objavljen u listu br. 301, 17. prosinca 1913.) Ja znan, da vas je jako malo, ki niste čuli za Škurinju i, ki neznate, kade je to mesto. Škurinja je dosta velika, aš se proteže od Rastočin pak sve z gorun do preko Tibljaši, ki su preko reškega kunfina. Ja, pak ja san rekal, da vas je malo, ki ne znate za Škurinju, ale bit će vas još manje, ki znate, zač se ta lepi kraj naše Rešćine tako zove, a zato san odlučil, da ću van povedat. Bilo je to nekada va staro vreme pred stotine i stotine let. Va to vreme su još vrazi po zemje hodili na noge, aš ni bilo automobilih na svetu, a bogunića ni tranvaja ne. Ja, pak va to vreme je šal jedan gospodin vrag na Drenovu drenjule pobirat ke su baš bile zrele. (Vidite malo! Već onputa je bilo na Drenove sve puno drenjul, a sada „Talijani“ pišu da je to „terra italiana“.) I gre ti nebog vrag i pobira drenjule i nabere jih punu vreću, ku je sobun donesal s pakla. Kad je mislel da je nabral dosta, zel je breme na ledja i šal da gre ća. Šal je po onen putu, ki gre danaska mimo „Kućine“ i Svih Svetih. Kućine još ni bilo va to vreme a ni Si Sveti još nisu bili prišli na Drenovu. I kad je vrag prišal va nižinu, kade je danaska Pajerovo selo, razvezala mu se je vreća z drenjulami, a sve drenjule su mu se potresle. Nebog vrag ni znal ča će, aš je već bila črna noć, pak ni niš videl. On bi bil pobiral, ale kako? Ni bilo druge leh poć ća prez niš! Kad je prišal va društvo drugeh vrazi, njin je povedal, da je hodil na Drenove po drenjule, ale da su mu se potresle va jednen mesto, kade je bila velika škurina, da jih ni mogal pobrat. On je pozval nekuliko svojeh prijateli, da se neka ta kraj od sada zove Š k u r i n j a, a to se je vaje razglasilo, pak se još i danas tako zove. Na mesto, kade su se vragu potresle drenjule zilezlo je puno drenovine, pak još i danaska tu raste, a kada je štajon od drenjul dečina lepo jidu domaće drenjule. Kada su ovo leto bile zrele, videl san nekuliko Ungarezi, kako su jih zobali i govorili, da su „Nadjon jo!“ Tik - tak 17. 12. 1913.

Sramota je da ni dan-danas nema nikakvog spomena na činjenicu da se u Grohovu rodio taj poznati riječanin.

DJELA (zbirke pjesama):

• Glasovi sa Kvarnera: pjesme, Rijeka : Riječki glasnik, 1909
• Riečanke: pjesme, Zagreb : nakladom piščevom, 1906
• Rijekom i Rešćinom: pjesme, Rijeka : vlast. nakl., 1912
• Negda i sada : podlistak : (1913-14) , Rijeka : Izdavački centar Rijeka, 1999

 

 

Kreirao: SEAS

 

 

Izvori:

• Sylvie Grohovac Remillard, keeper of Grohovac family's genealogy information, great-granddaughter of Benjamin Grohovac (thank you Sylvie for your help and great photos)
• Facebook: Grohovo i Ivo Grohovac Riječanin
• Sušačka revija, 45 (2004); 29-36, Irvin Lukežić, Ivo Grohovac Riječanin - pučki književnik, novinar i feljtonist
• Hrvatski biografski leksikon, GROHOVAC RIJEČANIN, Ivo
• Riportal, Na Kozali svečano otkrivena spomen-ploča riječkom novinaru Ivi Grohovcu Riječaninu, 21. lipnja 2021.
• VJESNIK Državnog arhiva u Rijeci Svezak 61/62, Rijeka, lipanj 2020.
• Ancestry, Zlata and Marija (Maria) Grohovac whom is the wife of Ivo Grohovac (Portrait)

 

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta - Riječka povijest općenito - Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400 - Povijest Rijeke od 1500 do 1600 - Povijest Rijeke od 1625 do 1650 - Povijest Rijeke od 1675 do 1700 - Povijest Rijeke od 1725 do 1750 - Povijest Rijeke od 1775 do 1800 - Povijest Rijeke od 1825 do 1850 - Povijest Rijeke od 1875 do 1900 - Povijest Rijeke od 1925 do 1950 - Povijest Rijeke od 1975 do 2000 - Povijest Rijeke od 2015 do Danas - Rijeka, razni događaji i ostalo - O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije - Riječka vlast kroz stoljeća - Povijest Rijeke od 1400 do 1500 - Povijest Rijeke od 1600 do 1625 - Povijest Rijeke od 1650 do 1675 - Povijest Rijeke od 1700 do 1725 - Povijest Rijeke od 1750 do 1775 - Povijest Rijeke od 1800 do 1825 - Povijest Rijeke od 1850 do 1875 - Povijest Rijeke od 1900 do 1925 - Povijest Rijeke od 1950 do 1975 - Povijest Rijeke od 2000 do 2015 - History of Racing, Preluk - Rijeka - Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Na vrh stranice