Belinić (r. Kranjec) Karolina (Carola Ludovica) - Karolina Riječka
Rođena: Rijeka: 21. travnja 1791.
Umrla: Rijeka, negdje nakon 1859. (ref. Nenad Labus)
Roditelji: Francesco Kranjec (Kraniecz) i Ana Maria (rođena Stolz)
Braća: Polubrat iz prvog očevog braka: Ignacije, ??
Suprug: Andrija Belinić (Belinich)(1789–1828)
Djeca: tri kćeri, Alpine, Cattarine i Rose i jedan sin (??)
Povijesni su podaci o životu Karoline Belinić (rođene Kranjec) vrlo oskudni, pa svaka priča o Karolini uglavnom oslikava stav onoga koji priču o njoj priča. Nedostatak povijesnih izvora i točnih podataka o Karolini Belinić nadomješten je nagađanjima o tome što se stvarno desilo tog 3. srpnja 1813..
Karolina je, prema legendi u doba Napoleonskih ratova spasila grad od razaranja, a u pregovorima s engleskim admiralom Fremantleom i zapovjednikom britanske flote kapetanom Patrickom Campbellom se koristila svojom ljepotom i ženskom šarmom za svoj pothvat zaustavljanja topovske paljbe, paljenja brodova u luci i pljačku engleskih vojnika koji su se iskrcali da bi istjerali Francuze iz grada. Eskadra se sastojala od od tri linijska broda, jedne fregate i jednog brika na poziciji oko 2 nautičke milje od grada. U to je vrijeme Karolina je imala 22 godine.
Ona je među rijetkim povijesnim osobama našega Primorja koje već više od stoljeća i pol plijene pažnju najšire publike i možda jedina žena čija slava nadilazi lokalne okvire.
Njezin je otac, Francesco Kranjec porijeklom iz Voloskog, bio pomorac i obogatio se trgovinom. Posjedovao je tri kuće, dva mlina, šume, vinograd, jedrenjak te veće skladište žita. Bio je osnivač tvrtke za trgovinu drvom i duhanom.
Postao je ugledni riječki građanin.
Kroz godine njegovo je bogatstvo raslo pa se profilirao kao uspješan riječki gospodarstvenik. Godine 1797. imenovan je britanskim vicekonzulom za područje Ugarskoga primorja sa sjedištem u Rijeci. Tu je dužnost obavljao od 1797 do 1806., a na njegovoj dužnosti ga je kasnije zamijenio sin Ignacije. To bi značilo da su u vrijeme opsade Britanaca Kranjeci pripadali riječkoj političkoj vrhuški te bi po svim pravilima protokola morali biti među prvima od lokalnih čimbenika s kojima Englezi nastoje uspostaviti osobne i društvene kontakte.
Oženio se, kao udovac, Bečankom Anom Marijom Stolz. U braku su dobili tri kćeri, a Karolinina je bila prvorođeno dijete u tom braku.
Karolina je imala bezbrižno djetinjstvo, a zahvaljujući bogatim roditeljima obitelji nije ništa falilo. Život u tako bogatim obiteljima protjecao je spokojno, bez ikakvih oskudica i uobičajenih briga koje su tištile siromašne obitelji.
Već je u ranoj mladosti stekla dobar odgoj, visoku uglađenost i ostale manire svojstvene djevojkama njena društvena statusa. Osim talijanskog dobro je poznavala i francuski jezik.
Izgleda se da je bila lijepog izgleda i da se znala elegantno odijevati.
1808., u svojoj sedamnaestoj godini, udala se za riječkoga trgovca i brodovlasnika Andriju Belinića (Andrea Belinich), rodom iz Lovrana. Andrija je također bio imućan te je često bio kreditor svome puncu. Andrija Belinić je vršio i dužnost kapetana gradske garde. U braku sa Andrijom imala je četvero djece od kojih tri kćeri, Alpine, Cattarine i Rose. Ime muškog djeteta se ne zna. Živjeli su na Fiumari kućni broj 431.
|
Andrija je tokom Francuske vladavine služio u svojstvu zapovjednika Riječke narodne garde, pa je i sam sudjelovao u otporu engleskoj floti. U događajima 1813. navodno se istakao hrabrošću i srčanošću kao zapovjednik Riječke narodne garde, što je Nugent potvrdio pismenom potvrdom.
Austrijski maršal Laval Westmeath Nugent oslobodio je Rijeku prisustva Napoleonovih snaga 27. kolovoza 1813. godine. Andrija Belinić 1815. godine stječe austrijsko državljanstvo te je, zbog zasluga u sprečavanju sukoba britanske vojske i riječkih građana, 1823. primljen među riječke patricije, a i gradski magistrat mu je 1829. javno odao priznanje.
Francuzi su Rijeku zauzeli 1809. godine, a nakon što su izgubili rat u Rusiji, rat protiv Napoleona se približavao kraju. Tako se i Rijeka našla u kolopletu ratnih zbivanja.
Engleski konzul u Rijeci za vrijeme Francuske uprave bio je John Baptist Leard.
1. srpnja 1813 pred Rijekom su osvanuli brodovi britanske ratne flote, a 3. srpnja tih se pet brodova usidrilo na dvije nautičke milje od grada. Eskadrom je zapovijedao Britanski admiral Thomas Fremantle.
Tu započinje i Karolinina povijesna uloga. Kako bi onemogućili opstanak Napoleonove vojske u gradu, engleski brodovi spremali su se bombardirati Rijeku.
|
Ujutro 3. srpnja 1813. u 9 sati i 20 minuta započeo je Britanski napad na Rijeku.
Kako su Englezi i zašto uopće došli u Rijeku?
U vrijeme tzv. Trgovačkog rata od 1806. do 1809. između Britanaca i Napoleona, Austrija je bila još neutralna te je ruskim i britanskim, ali i francuskim, brodovima službeno branila ulaz u svoje luke Trst i Rijeku, a Istra je već bila pod francuskom okupacijom. Britanska vlada poslala je u rujnu 1806. na sjeverni Jadran malu ratnu flotu brodova pod zapovjedništvom kapetana Patricka Campbella na fregati "Unité"naoružanom sa 36 topa i 254 vojnika posade, s prvenstvenim ciljem patroliranja i blokiranja Venecije iz čijeg je Arsenala Napoleon mogao dobavljati nove bojne brodove i naoružanje. Tijekom tog patroliranja dolazilo je tu i tamo do pljenidbe trgovačkih brodova ili robe koja se na njima prevozila, s opravdanjem da se sumnja da je ona namijenjena opskrbi francuskih trupa u Istri. Časnici i posada engleskih brodova u patroli potajno su se bavili krijumčarenjem tako zaplijenjene robe, a Rijeka im je, između ostaloga, služila kao luka u kojoj su imali veze koje su im pomagale u prodaji plijena.
|
Na fregati "Unité", koja je bila dio flote od pet brodova, je kao signalist služio izvjesni Robert Wilson, čiji je sačuvani osobni dnevnik dragocjen izvor iz kojeg doznajemo za sva događanja na brodu. Robert Wilson bio je mornar promaknut u signalista na fregati "Unité" od 1805. do 1809. Njegov je dnevnik prepun pojedinosti o mnogim različitim dužnostima koje je fregata obavljala na Mediteranu u razdoblju nakon bitka kod Trafalgara i kako su one utjecale na njezine časnike i posadu. Tako saznajemo da je zapovjednik Campbell prvi put posjetio Rijeku 9. travnja 1807. te da je engleski konzul u Rijeci John Baptist Leard s još jednim gospodinom večerao na brodu 11. travnja 1807. Kasnije je brod "Unite" još nekoliko puta bio usidren u riječkoj luci, a nas najviše zanima onaj od 11. do 20. srpnja 1807. Signalist Wilson je u svoj dnevnik pod 18. srpnja napisao sljedeće:
"Na palubi broda Unite sve se priprema za veliki bal. Brod je ukrašen zastavama, na postavljenim stolovima 'delikatese', svijećnjaci i reflektne svjetiljke, sofe, stolice itd. Došlo je oko šezdeset gostiju, "assemblage ženske ljepote i muške gracioznosti".
Orkestar je izvrsno svirao, plesalo se bez prekida do ponoći; ..." Tako saznajemo da su brod posjećivale otmjene dame s muškom pratnjom i malo je vjerojatno da među njima baš ni jednom nije bila, barem kao pratnja svoga brata Ignacija – u to vrijeme britanskog vicekonzula, i mlada, još neudana, Karolina Kranjec Belinić! Općenito iz Wilsonowa dnevnika proizlazi da su Englezi u riječkim građanskim krugovima bili toplo primljeni, što ne čudi kada znamo da je njihov konzul John Leard bio društveno aktivan.
Ali 1813. je bilo malo drugačije.
1813., Karolina je već udana žena s troje djece, a Rijeku su u međuvremenu, 1809. godine, zauzeli Francuzi. Rat Svete alijanse protiv Napoleona približavao se završnoj fazi dok Rijeka još jednom postaje poprištem ratnih događanja. Njihov opis i značenje vrlo su različiti s obzirom na korištene izvore.
Postoji više verzija cijelog događaja. Zavisi koga se pita. Verzija Engleza je potpuno drukčija od one koju pričaju Riječani ili Austrijanci. Zavisi kako kome odgovara. Pravu verziju događaja vjerovatno nikada nečemo doznati.
Zahvaljujući nezavidnoj situaciji na ulazu u riječku luku došlo je do teških razaranja tijekom engleske invazije i bombardiranja u pokušaju Engleza da otjeraju Francuze iz grada. U sveopćoj pomutnji i panici koja obuzima Riječane tijekom engleskoga iskrcavanja i nemilosrdna uništavanja njihova grada, Karolina je ipak uspjela zadržati prisebnost duha. Izašavši iz svoje kuće na Fiumari, ne obazirući se na pogibelj i odijelivši se od obitelji, uputila se engleskome časniku komodoru i kontraadmiralu sir Thomasu Francis Fremantleu koji je rukovodio napadom na Rijeku i tim razaranjima i odlučila ga zamoliti da obustavi započete operacije. Britanskom se visokom časniku obratila na francuskome, i objasnila mu situaciju i tešku situaciju u kojoj se našao grad. Zamolila ga je da pomogne njenim sugrađanima u tako teškome času i prekine napade i bombardiranja na privatnu imovinu građana. Iskusni ratnik, očito potresen njenom iskrenošću i otvorenošću, obećao joj je da će poštedjeti grad i obustaviti svaki neprijateljski akt protiv privatne imovine, te je odmah odaslao svoga časnika do majora Hostea, s naređenjem da prestane s uništavanjem grada i luke, ali napadi na francuske snage su nastavljeni. Na taj način mnogima su spašeni brodovi, pošteđena je i druga vrijedna imovina, a grad sačuvan od većega razaranja. Treći dan, 5. srpnja, Britanska eskadra napušta Rijeku i kreće prema obližnjoj Kraljevici. U međuvremenu, engleska flota otplovila je prema Bakru i bombardirala ga.
Po Engleskoj verziji stvari su se ovako razvijale:
Malcolm Scott Hardy, engleski povjesničar i publicist, logično, koristi izvješća druge strane u sukobu, prije svega zapise admirala Fremantla, koji je zapovijedao eskadrom od tri linijska broda, jedne fregate i jednog brika koji su opsjedali grad kao i brodske dnevnike. I dok se kod nas može pročitati da su Englezi namjeravali bombardirati grad, a potom to i ostvarili ciljajući topovima na Stari grad i Trsat, te da su palili brodove u riječkoj luci, prema britanskim izvješćima u napadu na Rijeku 3. srpnja 1813. nije došlo do jačih bojevih aktivnosti. Po njima, britanska je eskadra stigla na Kvarner 1. srpnja 1813. i u predvečer 2. srpnja usidrila se približno četiri milje od Rijeke. Napad je započeo ujutro 3. srpnja u 9 sati i 20 minuta, i to samo s jedinim vojnim ciljem, zauzimanjem četiri baterije s ukupno 15 teških topova, koje su na raznim lokacijama u gradu branile francuske pozicije. Nakon što su dvije baterije na ušću Rječine osvojene nasilnim putem, druge dvije pale su nakon manjih okršaja, tako da je do kraja jutra već cijeli grad bio pod britanskom kontrolom. Do kraja toga dana i cijelog 4. srpnja britanski vojnici iznosili su imovinu iz grada, a mještani iz okoline grada iskoristili su priliku za pljačku provaljenog skladišta soli. I to bi iz engleskog kuta gledanja bila sva šteta koju je Rijeka pretrpjela tijekom i neposredno poslije napada.
tijekom i neposredno poslije napada. Nakon što je britanska eskadra 5. srpnja ujutro napustila grad te se uputila prema Kraljevici, Francuzi su se vratili, gdje su ostali sve do ulaska Lavala Nugenta, tj. austrijskih trupa, u Rijeku u jutarnjim satima 26. kolovoza 1813. Potom su je u protunapadu 14. rujna još jednom posljednji put zauzeli, da bi sljedećeg dana, 15. rujna 1813., Rijeku ponovno prepustili Nugentovim husarima. Za Rijeku je rat protiv Francuza tada bio završen, gotovo dvije godine prije Napoleonova konačnog sloma u bitci kod Waterlooa l8. lipnja 1815. Hardy, u svojoj recentno objavljenoj i raskošnoj monografiji "Adamićevo doba 1780. - 1830.", pod naslovom "The British Navy, Rijeka and A.L. Adamic" (Britanska ratna mornarica, Rijeka i Adamić), opširno iznosi činjenice o Rijeci i Ljudevitu Adamiću za vrijeme i nakon Napoleonskih ratova (oko 1800. - oko 1820.). Hardy je istraživao u britanskim arhivima, čime je ostvario ideal svakog povjesničara - dobiti na uvid ono najrelevantnije o svojoj temi. Hardy junaštvo Karoline Belinić spominje samo kao simpatičnu mjesnu legendu, koju, eto, valja njegovati kako se ne bi povrijedio slabašni mjesni ego, i tvrdi da povijesni izvori šute o njezinoj ulozi u oslobađanju grada od Engleza.
U povijesnim dokumentima o ukratko iznesenom britanskom napadu na Rijeku 1813. godine nema nikakvih zapisa da je itko tada posredovao kod zapovjednika britanske eskadre i uvjerio ga da poštedi grad, kao što ne postoje ni konkretni dokazi da ga je on uopće i namjeravao razoriti ili opljačkati. Navodnih zapisa o hrabrom činu kojim je 1813. godine Karolina Belinić spasila Rijeku od engleskog bombardiranja također nema. Apsolutno je nejasno od kojeg je čovjeka ona navodno i izmolila poštedu. Često se spominje ime kapetana fregate Williama Hostea. No, prema zapisima Malcoma Scotta Hardyja o tome događaju, zapovjednik eskadre bio je admiral sir Thomas Francis Fremantle. Malcom Hardy opsežno je opisao prilike u Rijeci za vrijeme i nakon Napoleonskih ratova. Koristi se viđenjem Britanaca o navedenom sukobu i ponajprije se služi brodskim dnevnicima i zapisima admirala Fremantla. O spominjanom danu (3. srpnja 1813.) i junaštvu Karoline Belinić nema ni spomena. I dok riječka strana tvrdi da su Englezi htjeli bombardirati grad te da su palili brodove u riječkoj luci, engleska strana tvrdi kako nije bilo većih bojnih aktivnosti.
Pitanje koje nam se samo po sebi nameće glasi:
Tko je zapravo ta dama i kako se uopće moglo dogoditi da upravo ona, dotad anonimna žena, odjednom postane ključnom osobom koja sudbonosno utječe na povijesna zbivanja? Nije li u tome kakvu ulogu mogla odigrati činjenica da su joj otac i brat obnašali dužnost britanskih vicekonzula u Rijeci? Što se zapravo dogodilo između Karoline i engleskoga zapovjednika? I kojeg zapovjednika? Kako je točno tekao njihov razgovor? Da li je Englez tražio od ove hrabre žene kakvu protuuslugu? Je li Karolina pristala? O svemu tome teško da ćemo ikada nešto i doznati. Ono što nas najviše može začuditi jest činjenica da u izvještajima tog doba o Karolini nitko izričito ne govori. Jesu li njeni sugrađani tim prešućivanjem nešto željeli prikriti? Jesu li se možda i sami sramili priznati pred vlastodršcima svoj očiti kukavičluk u teškim trenucima razaranja grada? Paolo Scarpa, riječki trgovac i gradonačelnik smijenjen je, jer je 3. srpnja, za napada Britanaca, pobjegao iz grada. Iz nama danas nepoznatoga razloga čitav se slučaj nastojao zaboraviti.
Ali postoji i još jedan dokument, jedan izvorni arhivski dokument o Karolininoj ulozi u srpnju 1813.. Nazalost, taj dokumenat nam ne govori kako su se dogadjaji odvijali, ali potvrdjuju da se je nesto herojsko desilo. Riječ je o ovjerenoj kopiji potvrde, koju su 31. svibnja 1829., na zahtjev gospođe Karoline Belinić, izdali gradski suci i rektori G. de Verneda i L. A. Pisanelli.
Karolina za života nije uspjela isposlovati i odgovarajuće pismeno priznanje za njezino nesebično djelo od strane austrijskoga cara. Već u svibnju 1816., prilikom prve posjete austrijskog i rimsko-njemačkog cara Franje I. Rijeci, zatraženo je da se Karolini dade neko odlikovanje.
I sama Karolina je vlastoručno pisala molbu austrijskom caru 1817. godine. Beč joj je priznao zasluge za taj hrabri čin, ali joj odbija dodijeliti odlikovanje jer je, prema njihovim procjenama, njen čin bio važan za Rijeku, ali ne i za ukupno Carstvo. Sadržaj ovoga akta dostavio je Karolini riječki Magistrat dopisom u kome se kaže:
"Iskazujemo vam u ime grada uvjerenje, da će vaš, sa zahvalnošću primljen lijepi čin, kojim ste se iskazali kao hrabra građanka plemenite zemlje, ostati nezaboravan stanovnicima Rijeke."
Tatjana Blažeković navodi kako spis završava riječima: "Gradski magistrat nije propustio obavijestiti više vlasti o ovom plemenitom činu, a isto tako izraziti istoj osobito poštovanje i priznanje u ime grada Rijeke."
Ipak, Rijeka ju nije zaboravila i kao narodnoj junakinji Gradska vlast odala joj je 1829. priznanje. U riječkom Državnom arhivu može se naći ovjerena kopija iz 1829. godine kojom se priznaju zasluge Karolini Belinić za grad Rijeku prilikom engleskog napada 3. srpnja 1813.. U ispravi se navodi: "Naposljetku se i gospođi Karolini von Belinić izdaje službena potvrda, da je prilikom iskrcavanja Engleza u vrijeme ranije spomenute epohe, tijekom kojega su neprijatelji zapalili više brodova, nekoristoljubivo, iz čistog čovjekoljublja i vođena plemenitim pobudama, zahvaljujući prisebnosti duha uspjela kod neprijateljskih zapovjednika postići obustavu paleža, te je tako grad izbavila od opasnosti koja je prijetila od širenja vatre i tako spasila imovinu svojih sugrađana."
Sami građani Rijeke međutim navodno su jako cijenili Karolinu, a 40-ak godina nakon događaja prvi o njenom poduhvatu piše prof. Burghetti u novinama "Eco del Litorale Ungarico".
Prema mišljenju onodobnih kroničara, Karolina koja je u međuvremenu postala mladom udovicom, razočarana zbog nepravednog zapostavljanja hrabrog čina i zbog zlobnih glasina koje su se Gradom pronosile glede sumnjiva moralnog statusa njezinog, navodno, patriotskog čina, u potpunosti se povukla iz javnosti. Unatoč nesumnjivim zaslugama iskazanim tijekom engleske opsade grada, o Karolininim poznim godinama nema više nikakvih podataka. Dok Nenad Labus nije nedavno pronašao podatke, nije se znalo niti kada je umrla. Posljednji se puta spominjala u oporuci svoje majke Anne Marie ud. Kranjec, pisanoj 12. svibnja 1842. godine.
Nenad Labus, viši savjetnik konzervator-dokumentarist u mirovini je u riječkoj matičnoj knjizi umrlih broj 482 na stranici 13 našao zapis o smrti Karoline Belinić. Do danas nismo znali da je umrla od kolere 1859. u 68. godini života.
Također je našao da je njen suprug Andrija Belinić, trgovac i patricijski vijećnik, vlasnik kuće br. 431 na Fiumari, umro još 19. travnja 1828. u 39. godini života, po svoj prilici od tuberkuloze (pfysis polmonaris), kako stoji u zapisu.
Iskorak k široj recepciji i interpretaciji Karoline Riječke započinje početkom 20. stoljeća. Portret, što ga je Grad otkupio od prijašnjih vlasnika i 1901. poklonio općinskom muzeju, omogućio je građanstvu upoznati se s Karolininim fizičkim likom, što je pomoglo da se ona iz mita vrati u stvarnost.
Priznanje statusa povijesne ličnosti grada na Rječini stiglo je 1905. kada je dotadašnja ulica Via Tempio u riječkom Starom gradu dobila ime Via Carolina Bellinich.
Nakon Drugoga svjetskog rata Karolina u Rijeci dobiva drugu ulicu, ali ta ulica danas više ne postoji.
Popularnost Karoline Belinić narasla je pogotovo nakon uprizorenja Gervaisove Karoline Riječke, "burleskne komedije s tragičnom notom" u riječkom Narodnom kazalištu 1952. godine.
Njenim imenom danas se naziva gat u samom središtu gradske luke.
U zid crkve Sv. Vida, lijevo od ulaza, ugrađena je jedna topovska kugla iz 1813. godine. Ispod nje je metalna pločica s ubilježenom godinom 1813. i zapisom: "Ovo voće poslala je Engleska kad je odavde htjela istjerati Gale."
Događaj iz 1813. nadahnuo je Dragu Gervaisa koji je 1952. napisao komediju "Karolina Riječka, burleskna komedija s tragičnom notom".
U dokumentaciji hrvatske kinematografije nalazimo i podatak o filmu nastalome na predlošku Gervaisova dramskoga teksta Karolina Riječka. U Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca na Gervaisovu je predlošku nastao i istoimeni mjuzikl za koji su Riječani pokazali veliko zanimanje. 
1961. snimljen je i film "Karolina Riječka". Polupovijesni film "Karolina Riječka" je i donekle temeljen na događajima iz 1813. godine i legendi o mladoj Karolini Belinich.
Redatelj: Vladimir Pogačić
Scenaristi: Zvonimir Berković, Drago Gervais (roman)
Producent: Mladen Todić
Glazba: Bojan Adamić
Snimatelj: Milorad Marković
Uloge: Anne Aubrey (Karolina), Nikola Popović (Gradonačelnik), Antun Nalis (Andra), Barry Jones (Admiral), Karlo Bulić , David McCallum (Mr. George), Hermina Pipinić (Marija), Janez Vrhovec (Glasnik), Bernard Lajarrige, Derren Nesbitt, Mića Orlović, Miodrag Popović-Deba i Tito Strozzi.
Ivo Grohovac Riječanin 1909. godine donosi svoje viđenje Karolinine žrtve nalik simbolu majke-hrabrosti te piše:
"Stade narod, da iz grada seli,
Uza nj vjerna kćerka Belinićka.
U naručju noseć malog sinka,
Koga voli više neg svijet cijeli
Ali gle, tamo sa brežuljka gori,
Trsatska te Majka Božja gleda
I pohlepi kletoj ne da,
Da grad ovaj sa zemlje obori!
Jer od Boga tebi dano nije,
Da uništiš, što mi j´najmilije!
Host se prenu na te smjele riječi,
Pa tad vojsci mahom zapovijeda,
Da paliti Rijeku više ne da,
Jer to pravda svemoguća priječi."
Detaljan prikaz događaja iz rakursa Engleza može se naći u tekstu Malcoma Scota Hardya "The British Navy, Rijeka and A.L. Adamic, War and Trade in the Adriatic 1800-1825" u monografiji Adamićevo doba 1780. – 1830., Muzej grada Rijeke, Rijeka,2005., str. 243-313.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- LP Forum. Karolina Kranjec-Belinić, Autor: SEAS, 21.9.2009
- Wikipedia, Karolina Riječka
- SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Boris Zakošek, NOVE POJEDINOSTI O KAROLINI RIJEČKOJ
- Iistrapedia, Karolina riječka
- Lukežić, Irvin, "Karolina Riječka između stvarnosti, književnosti i urbane legende"
- Blažeković, Tatjana, "Nekoliko arhivskih podataka o Karolini Belinić", Jadranski zbornik, sv. 1, Rijeka, 1956.,
- IMDb.com, Karolina Riječka
Background picture copyright: 