Vičević, Veljko
Rođen: Podčudnič, Čavle, 14. rujna 1953.
Umro: Rijeka, 8. studenoga 1997.
Roditelji: Vladimir i Ruža
Braća: Miljenko
Supruga: Ljiljana
Kćeri: Ana i Tena.
Legendarni glavni urednik "Novog lista" Veljko Vičević je sigurno neodvojivi dio povijesti tog našeg dnevnika. Ispisao je neke od najvažnijih stranica u 125 godina dugoj povijesti te novinske kuće. On i njegovi suradnici iz 90-ih godina su stvorili novinu koju su odlikovale hrabrost, sloboda izražavanja i vjerodostojnost. U Veljkovo vrijeme "Novi list" je upisao svoje zlatne dane. Socijalno neosjetljive i sve one koji su imali sumljive namjere Veljko Vičević bi istjerao nogom u guzicu kao što je i učinio i onda kad je desničarska politika, toliko beznačajna u Rijeci, pokušala nasilno upasti u "Novi list", promijeniti i uništiti ga na korist nazadne politike. Ali to ga je koštalo vlastitog zdravlja i života.
Preživio je pokušaj pretvorbe i otimačine njegovih novina, osnovao je zagrebačko dopisništvo sa 16 ljudi koje je prije toga imalo jednog čovjeka, podigao je mizernu ratnu nakladu od 25.000 na 40.000 primjeraka, prodavao je u Zagrebu 1.000 primjeraka novina, uveo nove sadržaje i priloge, otvorio novinu čitateljima kroz pisma čitatelja koje je svakodnevno objavljivao, bio je nevjerojatno posvećen poslu služivši kao primjer i svima ostalima, i k tome je uspio biti i ostati čovjek.
1992. godine, u jeku pokušaja ondašnje vlasti da sruši i zatvori "Novi List", Veljko Vičević šalje otvoreno pismo zaposlenicima i novinarima redakcije "Novog lista". Između ostalog u tom pismu kaže:
"Štovani kolege i kolegice novinari "Novog lista", svima zajedno želim mnogo sreće. Vaše svjetlo nitko ne može ugasiti. Želim sreće i našim čitateljima, koji nas i vole i ne vole, kojima smo obične "komunjare" i neobične "ustaše" i "projugoslaveni" i rigidni Hrvati, navodno podložni HDZ-u, pa opet RiDS-u, SDP-u i HSP-u, posebno liberalima i HNS-u, koji govore da smo ovo i ono. Zadovoljan sam što smo uvažavali sva mišljenja, i stranaka i čitatelja, znajući da su novine bile i ostat će ogledalo života, pa i rezultat svih novinskih zabluda, stremljenja, strasti, prihvaćanja novih i odbacivanja starih spoznaja i laži. Nažalost, nismo od jučer."
Izdržao je teške trenutke te 1992. kad je trebao biti smijenjen iz političkih razloga. Koliko god godina da je otad prošlo, "Novi list" je ostao isti kao kad je Vičević za njega ginuo. Osim goleme energije koja, pokazalo se, nije bila neiscrpna, osim volje, znanja, i mudrosti, Veljko je, nepobitno, znao komunicirati i motivirati.
Oko njega je uvijek bilo živo, rasprave u redakcijskom desku znale su trajati i po sat-dva vremena, ali posao nikad nije patio.
Nikada nije zamijenio grobničku čakavštinu službenim štokavskim govorom i nikada se nije odrekao svoga "ča".
Veljko je bio pravo dijete prigrada. Bio je ljubitelj svog Grobnika i promotor čakavštine neizmjerno ponosan na svoje grobničko podrijeklo. Nikad nije volio gradsku gužvu. Ako bi i odlazio na piće negdje na području grada, uvijek bi birao periferiju Rijeke, u "Orijentovom ognjišću" na Krimeji, kod prijatelja Vlačine na Grobniku ili u "Onixu" na Krnjevu, nikad na Korzu.
Njegova je relacija bila Donja Vežica gdje je živio, Zvonimirova 20a gdje je radio, i njegova Grobnišćina.
Osnovnu školu završio je u rodnao mjestu Čavli kraj Rijeke.
U Rijeci je završio gimnaziju.
U 20.-toj godini odlazi u Zagreb na studij komparativne književnosti i bohemistike (češkog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kojeg završava 1981.
Njegov razrednik, profesor književnosti Dragomir Babić primjećuje talent za pisanje, te Veljka dalje usmjerava ka pisanju pjesama i priča.
S novinarstvom se prvi put susreo 1974. u Ljetnoj školi novinarstva "Novog Lista", a nakon toga novinarstvo je, nakon obitelji, bilo njegova najveća ljubav.
1973. upoznaje i svoju buduću suprugu. Hodali su četiri godine. Oženili su se 1977. i onda je došla i prva kći, Ana.
Šest godina je honorarno radio u sportskoj rubrici "Novog lista" i zagrebačkim "Sportskim novostima".
1. srpnja 1981. godine dobiva stalno radno mjesto u "Novom Listu", gdje je bio zaposlen kao korektor i lektor. Ubrzo je postao i novinar u sportskoj i unutrašnjopolitičkoj rubrici, komentator, urednik i zamjenik glavnog urednika. Tu je izvještavao o utakmica NK "Rječine" i NK "Grobničana", o raznim sportskim susretima i o raznim događanjima na grobinštini.
Jako je volio nogomet i uvijek bi rado pogledao i NK "Rječine" i NK "Grobničana". Na taj način je i 1982. godine zajedno sa Rajkom Sobotinčićem napisao i uredio knjigu "Grobničan 50" o prvih 50 godina NK "Grobničana".
U redakcijski kolegij ušao je 1988. godine.
|
5. srpnja 1990. Radnički savjet "Novog lista", prvi put, ne direktivom, već voljom većine članova redakcije, s pozicije komentatora unutrašnjopolitičke rubrike imenuje Veljka Vičevića glavnim i odgovornim urednikom "Novog lista". Od te godine pa do smrti 1997. godine glavni je i odgovorni urednik lista.
S dolaskom Veljka Vičevića na mjesto glavnog urednika počeo je proces prerastanja "Novog lista" u utjecajnu i snažnu novinu nacionalnog značaja sa istaknutim stavom koja je svoje demokratsko i objektivno lice pokazala i u posljednjim danima raspadanja Jugoslavije, stvaranja hrvatske države, Domovinskom ratu te u poratnim godinama u kojem periodu su u prvi plan došli problemi izgradnje demokratskih institucija.
Godine 1987. primio je nagradu Hrvatskog Novinarskog društva "Zlatno pero novinarstva" koja se dodjeljuje za najbolji uradak u pisanom novinarstvu, za seriju napisa u aferi "Agrokomerc", najvećem trgovačko-prehrambenom divu na području bivše Jugoslavije. Afera "Agrokomerc" je buknula između 1985. i 1989. godine, a radilo se o slučaju brzo izraslog proizvodno-prehrambenog diva iz Velike Kladuše. Njegov tvorac Fikret Abdić optužen je za izdavanje mjenica bez pokrića i financijske malverzacije u jednoj od najvećih prehrambenih tvrtki. Gospodarski i politički pipci ove afere zahvatili su i tadašnju Rijeku. Inače, "Agrokomerc" je bio projekt Fikreta Abdića, koji je jedan od najvećih prehrambenih kompleksa u Jugoslaviji stvorio od poljoprivredne zadruge u Velikoj Kladuši, koja je imala samo 26 zaposlenih. "Agrokomerc" je na vrhuncu svoje moći zapošljavao oko 13.600 ljudi, uglavnom na sjeverozapadu zemlje, ali također i u drugim jugoslavenskim republikama.
Ova afera je predstavila uvod u medijski iskorak "Novog lista" a koji je za vrijeme vodstva Veljka Vičevića nastavljen na način da je "Novi list" bio otvoren za sve političke grupacije, poglede i tendencije, ali i podvrgnut kritičnoj distanci i kritičkom sudu novinara koji su tekstove slobodno interpretirali. "Novi list" je od lokalne novine postao vodeći nacionalni dnevnik, jedna od novina koje su se redovito citirale u europskim institucijama, a njegovi članci prenosili u mnogim svjetskim novinama. Počeo se prodavati po cijeloj Hrvatskoj, a otvorena su dopisništva u Zagrebu, Zadru i Karlovcu. "Novi list" je nosio epitet jedine oporbene novine u Hrvatskoj koja izvještava objektivno i kritički, koja je i u teškim danima Domovinskog rata uspijevala ostati novina bliska socijal-demokratima, no otvorena svima, pri tome spretno kombinirajući lokalno - uvodeći rubrike "Beseda" i "S kamika i mora" - s nacionalnim. U njegovo vrijeme 1996. godine pokrenuti su zavičajni prilozi "Goranski", "Primorski", "Otočni" i "Liburnijski" "Novi list", kao i "Mediteran" tjedni kulturni prilog, koji izlaze do danas.
Bio je pokretač i glavni urednik niza izdanja: političkog "Tjednog Novog lista", revije za žene "Nova", gradskog tjednika "Vid", sportskog tjednika "Viktorija".
Bio je veliki pristaša i branitelj Splitskog "Feral Tribunea", satiričko-političkog tjednika lijevog usmjerenja koji se isticao provokativnim naslovnicama i izrazito kritičnim pristupom.
Početkom 1990. godine "Novi list" je, pored lista talijanske manjine "La Voce del Popolo", jedini dnevnik u Rijeci.
To je bilo vrijeme idealno za brutalnu pljačku nacionalne imovine. Oni na vlasti su je zvali "pretvorba" ali je pravo ime bilo "pljačka". Bilo je to vrijeme nerazjašnjenih ubojstava na marginama rata, porasta svakovrsnog kriminala, uz istovremena svakodnevna granatiranja hrvatskih gradova i okupaciju jedne trećine hrvatskog teritorija.
Po dužnosti je do 17. studenog 1991. bio i glavni i odgovorni urednik istarskog dnevnika "Glas Istre".
Istovrsni princip pretvorbe spremao se i "Novom listu" 1992. godine. Pokušaji državne "Agencije za restrukturiranje i razvoj" da, po sili zakona, preuzme upravljanje "Novim listom", naišao je na žestok otpor Uprave i redakcije na čelu s Vičevićem. U Veljkovoj odlučnosti i borbenosti bilo je ponekad i prijeke naglosti, a taj stil osjetili su i oni koji su 1992. pokušali udarom unutar redakcije promijeniti uređivačku politiku i podržaviti "Novi list". Kad to nije uspjelo, nego je u konačnici 1993. urodilo pretvorbom "Novog lista" prema vlastitom elaboratu, pokušaji discipliniranja te kuće nastavili su se narednih godina. Pozicija "Novog lista" kao jedinog neovisnog dnevnika u Hrvatskoj očvrsnula je otvaranjem dopisništva u Zagrebu 6. travnja 1993. A u ratnoj i poratnoj Hrvatskoj nije bilo lako biti nezavisnom novinom, niti biti njen novinar.
|
Kao glavni urednik "Novog lista" potpisao 2.615 brojeva, koji su stvoreni u najturbulentnijim vremenima hrvatske povijesti, pa sve do turobne jesenske subote 8. studenoga 1997. godine.
Umro je na 8. studenog 1997. od srčanog udara, sa svega 44 godine. Prehodao je dva infarkta, a da nije znao, ali treći je bio koban.
Pokopan je na groblju u gradu Grobniku, na ispraćaju kakvog Grobnišćina ne pamti.
Nikada u povijesti te kuće nije pristiglo toliko brzojava sućuti, pisama, pjesama, sjećanja, in memoriama, kao tih dana studenog 1997.
Posmrtno je nagrađen trima nagradama za životno djelo – Nagradom grada Rijeke, nagradom HND-a "Otokar Keršovani" i nagradom Hrvatskog helsinškog odbora "Joško Kulušić", a dobitnik je i nagrade za izuzetna postignuća Općine Čavle, te je nedavno postumno postao i počasni građanin Općine Jelenje.
Na kraju formalnog dijela programa proslave 125 godina "Novog Lista" u Opatiji, novoj riječkoj gradonačelnici Ivi Rinčić je predloženo da se u njenom mandatu jedna od riječkih ulica nazove imenom Veljka Vičevića, što su okupljeni pozdravili aplauzom, a prijedlog su prihvatili i članovi obitelji Vičević, kćeri Ana i Tena i Veljkova supruga Ljiljana (slika desno).
Veljko Vičević je za svoj rad dobio slijedeće nagrade i priznanja:
- 1987. godine - Nagrada "Zlatno pero novinarstva" Hrvatskog novinarskog društva
- 1997. godine - Nagrada "Otokar Keršovani" za životno djelo Hrvatskog novinarskog društva, (posthumno)
- 1998. godine - Nagrada Grada Rijeke za životno djelo jer je nastavljajući tradiciju Supilovog "Novog lista" založio sebe za slobodu novinarstva i demokracije u Hrvatskoj, (posthumno)
- Nagrada Hrvatskog helsinškog odbora "Joško Kulušić" za životno djelo jer je svojim radom posebno pridonio razvoju demokracije u Republici Hrvatskoj
- 2012. godine - Nagrada Općine Čavle za posebna dostignuća, dodjeljena na 15-tu godišnjicu smrti Veljka Vičevića
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Leksikografski zavod Miroslav Krleža , Vičević, Veljko
- Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Vičević, Veljko
- Facebook, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka
- Wikipedia, Veljko Vičević
- TORPEDO.MEDIA, NA VALU: Veljko, posljednji novinarski romantičar, Dragan Ogurlić
Background picture copyright: 