Depoli, Attilio
Rođen: Rijeka, 22. listopad 1887.
Umro: Genova 1. ožujka 1963.
Roditelji: Pasquale i Enrichetta rođena Schiavon
Brat: Guido (Rijeka, 29. kolovoz 1879. - Udine, 12. lipanj 1948.)
Povjesničar i profesor u riječkoj gimnaziji. Istaknuti iredentista.
Bio je šef Privremene države Rijeke od 17. ožujka 1922. do 17. rujna 1923. godine.
1929. do travnja 1931. bio je predsjednik Zajedničke talijansko-jugoslavenske komisije za izvršenje Neptunske konvencije o vlakovima (?) kao izaslanik Riječke prefekture. O događajima je napisao i članak "Incontri con Facta e Mussolini", izdan u "Rivista di studi fiumani".
Rođen je u Rijeci od oca Pasqualea, didaktičog urednika i publiciste, i Enrichette rođene Schiavon.
Pohađao je gimnaziju u Rijeci, a nakon toga nastavio školovanje u Budimpešti.
Već je u to vrijeme bio član prve riječke iredentističke organizacije "La Giovine Fiume" osnovane 27. Kolovoza 1905..
Godinu je dana pohađao sveučilište u Firenzi, gdje je slušao i čitao djela socijaliste, antifašiste, pisca i publiciste Gaetana Salvemina ( Molfetta, Italia, 8. rujan 1873. - Sorrento, Italia, 6. rujan 1957.).
Bio je u Rimu gdje je odradio još godinu dana studija, ali na kraju je diplomirao u Budimpešti sa tezom o riječkom narječju.
Vrativši se u Rijeku, sudjelovao je u radu "Circolo accademico" (Akademskog kluba) i u isto je vrijeme počeo predavati književne predmete u talijanskoj kraljevskoj školi koju je otvorila Općina.
Nakon hodočašća na grobnicu Dantea, "La Giovine Fiume" se raspušta, a na lokalnim izborima 1914. godine dvoje mladiha iredentista, Atillio Depoli i Armando (Odenigo) Hodnig (Rijeka, 9. rujna 1885. - Milano, 24. srpnja 1969.) bivaju izabrani za općinske vijećnike.
Atillio je već bio poznat po svojim ekstremističkim ispadima, pa je s izbijanjem svjetskog rata i talijanske intervencije interniran kao politički osumnjičenik u mađarski koncentracijski logor "Kiskunhalas" zajedno sa suprugom.
1917. godine prisiljen na služenje vojske, poslan je na ruski front. U Rijeku se vraća na kraju rata.
20. listopada 1918. Attilio je održao govor u "Società filarmonico-drammatica di Fiume" tokom kojega je htio naglasiti važnost prihvaćanja separatističke deklaracije koju je dva dana ranije u parlamentu u Budimpešti predao riječki zamjenik Andrea Ossoinack.
Bio je član "Consiglio nazionale" (Nacionalnog vijeća grada) od njegovog osnutka 29. listopada 1918.. "Consiglio nazionale" je osnovan radi podupiranja aneksije Rijeke Italiji.
Također je promovirao ponovno rođenje organizacija mladih "Giovine Fiume" i "Circolo accademico", a osnovao je i riječku sekciju društva "Dante Alighieri".
Kada su, unatoč takozvanom "talijanskom plebiscitu" održanom 30. listopada, grad okupirali kontingenti savezničkih trupa, a američki predsjednik W. Wilson rekao je da se zalaže da grad bude anektiran Jugoslaviji, Attilio, u prilog talijanskim tvrdnjama, početkom 1919. objavljuje "crvenu knjigu" "La questione di Fiume" kojom pokušava pobiti srpsko-hrvatsko-slovensko pravo na Rijeku na mirovnoj konferenciji.
Nemiri u gradu 02. i 03. studenog 1918. zabrinuli su svjetske sile i savezničke vojske ulaze u Rijeku. 04. Studenog u Rijeku ulazi i talijanska vojska pod zapovjedništvom generala Di San Marzana, a prati je predstavnik Consiglia Nazionale Attilio Prodam. Atmosfera je u gradu postajala sve užarenija. Mir su u gradu službeno održavale međusavesničke trupe sastavljene od Britanaca, Francuza, Amerikanaca ali i Talijana i Srba koji su dodatno pojačavali napetost zbog vlastite netrpeljivosti.
Temeljem Rapallskog sporazuma zaključenog 12. studenog 1920., uspostavljena je Slobodna država Rijeka, a Attilio se borio protiv davanja luke Baross u ruke Jugoslavena, o čemu je pregovarao s ministrom vanjskih poslova Carlom Sforzom (24. siječanj 1872. – 4. rujan 1952.). Smatrao je da je to na štetu privremene vlade i isticao povijesno i etničko pravo Rijeke ispred Hrvatskog na poziciju delte i Fiumare.
Potom je djelovao kao rektor obrazovanja.
U listopad u je izabrana konstitutivna skupština Rijeke, a Depolli je bio zamjenik i potpredsjednik i priznati vođa oporbe vladi Ricarda Zanelle.
Bio je žestok Zanellin protivnik ali nije sudjelovao u državnom udaru najekstremnijih italijana koji su 3. ožujka 1922. protjerali legalno izabranog šefa države Zanellu iz guvernerove palače, a niti je bio dio fiktivnih i nerealnih odbora koje su formirali bivši legionari i fašisti, a koji su pokušali uspostaviti manjinsku vladu. Međutim, kada ga je 5. travnja 1922., kao potpredsjednika, Skupština pozvala da preuzme vlast, nije mogao odbiti.
U siječnju 1924. nakon što je dao ostavku nakon godinu i pol teške, ali oprezne uprave, uvjerio je talijansku vladu da preuzme ovlasti u Rijeci preko guvernera (Gaetano Giardino (24. siječanj 1864. – 21. studeni 1935.), kako bi se pripremili za aneksiju grada koju je sankcionirao Rimski sporazum.
Za svoj rad nije htio nagrade ili priznanja, pa se vratio raditi u školu na mjesto ravnatelja znanstvene srednje škole (liceo scientifico).
Bio je jedan od osnivača društva "Società di studi fiumani" i surađivao s časopisom "Fiume" s nekoliko zapaženih priloga, poput temeljne povijesne bibliografije Rijeke, II-IV (1924-26) i eseja "Fiume durante le guerre venete di Massimiliano", I ( 1923), str. 76-116.
1929. \ 1931. travanj vrši dužnost predsjednika talijansko-jugoslavenske mješovite komisije za provedbu Nettunske konvencije o vlakovima (?) na r. riječka prefektura.
Drugi svjetski rat prekinuo je njegove znanstvene radove i morao se vratiti u političke vode. Povjereno mu je da nadgleda škole u okupiranoj Sloveniji.
Na kraju rata morao se je, kao i mnogi drugi, iseliti iz Rijeke. Kratko je vrijeme bio ravnatelj škola u Padovi, Lodi i Milanu, zatim nekoliko godina u srednjoj školi "D'Oria" u Genovi (1946-56), a na kraju je, od 1956. do 1959. radio u Geološkom institutu ligurskog sveučilišta.
"Società di Studi Fiumani" rođena je u Rijeci 1923. godine od rasformirane "Deputazione Fiumana di Storia Patria" osnovane 1909. godine, zahvaljujući naporima mladog intelektualca Egista Rossija (1881-1908), koji se nadao da će na taj način sakupiti povijesnu arhivu grada od njegovih početka, korisnu za prikupljanje i čuvanje uspomena i dokumenata koji su se ticali Rijeke, Liburnije, otoka Kvarnera i djelomično Istre.
Nakon drugog svjetskog rata riječka udruga "Società di Studi Fiumani" biva rasformirana, ali 27. studenog 1960., na inicijativu Attilia Depolia i drugih riječkih intelektualaca među kojima su bili Enrico Burich (tih godina direktor Talijansko-njemačkog instituta u Rimu), Giorgia Radettia, Giana Proda, Casimira Prischicha i Vincenza Brazzodura, društvo je restituirano u egzilu. Odlučeno je da se sjedište društva organizira u Rimu, a prvi izabrani predsjednik bio je profesor Attilio Depoli. Društvo i danas promovira i održava konferencije i seminare u školama o (talijanskoj verziji) povijesti Rijeke, Istre i Dalmacije.
Attilio Depoli je umro u Genovi 1. ožujka 1963. godine.
Pored Attilia treba spomenuti njegovog starijeg brata Guida koji je bio, 1909., jedan od osnivača "Deputazione fiumana di storia patria" preteče "La Società di Studi Fiumani" osnovane 1923., predsjednik "Club alpino fiumano", direktor carine i ureda financija, tajnik Gospodarske komore i Talijansko-mađarskog odbora za promet.
Autor je brojnih publikacija iz područja entomologije (nauka o insektima) gdje je, u časopisu "Fiume" napravio veliku studiju o bubama Liburnie, (II [1924], str. 107-320), i precizan vodič o Rijeci i njezinim planinama, (1913.).
NAJPOZNATIJA DJELA:
- Attilio Depoli: La questione di porto Baross, La Vedetta d'Italia, 1921.
- Attilio Depoli: Il confine orientale di Fiume e la questione del delta della Fiumara, Stabilimento Tipografico L. Herrmanstorfer, 1921.
- Attilio Depoli: La missione Rebizzo a Venezia nel 1848, Venezia, 1955.
- Attilio Depoli: Ravenna, ricerche di geografia urbana, Genova : Istituto di geografia dell'Universita, 1958.
- Attilio Depoli: Sušak, Genova: Istituto di geografia dell'Università, 1958.
- Attilio Depoli: I rapporti tra il Regno de Sardegna e Venezia negli anni 1848 e 1849 da documenti inediti, societa tipografica editrice modenese, 1959.
- Attilio Depoli: Estratto: La parentesi costituzionale a Fiume nel 1861, Istituto Storia Risorgimento Italiano1960.
- Attilio Depoli: Fiume prima e dopo Vittorio Veneto, Roma 1968.
- Attilio Depoli: Fiume, XXX ottobre 1918: scritti scelti, Edizione Della Rivista Fiume, Li Causi, 1982.
- Mario Dassovich, Enrico Burich, Attilio Depoli: La fiumara e le sue due sponde : aspetti della questione adriatica, la pubblicazione a Roma della rivista Fiume negli anni 1952-1976, Udine, Del Bianco, 1997.
NEKI OD ČLANAKA OBJAVLJENIH U RAZNIM REVIJAMA:
- Rivista Fiume:
- Volontari fiumani alla prima guerra d'indipendenza, III [1955], str:27-72
- L'autodecisione riconosciuta a Fiume da L. Kossuth, I [1952], str:146
- Una statisticasorprendente: il censimento del 1851, IV [1956], str:1-50
- Il distacco di Fiume dalla Croazia, 1867-1869, VI [1958], pp. 11-40, VIII [1960], pp. 63-94; IX [1961], str:49-82;
- Fiume e il Patto di Londra, VI [1958], pp. 1-71)
- Pagine istriane:
- Venezia nel 1848-49, IX [1958], 33-34, str:5-11
- La Porta orientale, XXII [1952], str:160-65)
- Bollettino ligustico, IV (1952), str:75-100
- L'ultima missione diplomatica di Tommaso Gar, in Italia del Risorgimento e mondo danubiano balcanico, Udine s.d., str:108-33
- Le elezioni del "nessuno", in Rass. stor. d. Risorg., XLI (1954)
- La missione Rebizzo a Venezia nel 1848, ibid., XLIV (1957), str:663-80
- Rivista di studi Fiumani:
- Piemonte, Magiari e Slavi dopo i moti di Vienna dell'ottobre 1848, in Atti d. XXXV Congr. di st. d. Risorg., Roma 1959, str:195-207
- Il dialetto fiumano, u: Bullettino della Deputazione Fiumana di Storia Patria, III, Editore il municipio di Fiume, Fiume, 1913., str: 258-315.
- Incontri con Facta e Mussolini", Rijeka, Rivista di studi fiumani, Roma, Anno IV, N.3-4 luglio/dicembre 1956, str:117-148.
Kreirali: - Nenad Labus
- SEAS
Izvori:
- Treccani: DEPOLI, Attilio
- WorldCat, au:Depoli, Attilio
Background picture copyright: 