Schittar Mario (Zuane de la Marsecia)
Rođen: Rijeka, 09. Svibnja 1862.
Umro: Rijeka, 19. Ožujka 1890.
Mnogi riječki pisci su svojim radom pridonijeli održavanju upotrebe običaja i jezika grada Rijeke, pišući našim izvornim fijumanskim dijalektom. Među tim piscima koji nisu mogli zanemariti baštinu u "fiumanskom" govoru kao živu, bili su Mario Schittar, Vittorio Farina (pseudonim: Carambol i Toio de San Bastian), Gino Antoni ili Antonj (1877. – 1948., pseudonim: Cavaliere di Garbo), Arturo Caffieri (1867. – 1941, pseudonim: de Rocambole), Oscare Russi (1887-1919, pseudonim: Russeto) i Egidio Milinovich (1903 - 1981.). Većina njih imala je zajedničku želju da svojim djelima održe živim jezik i običaje da ljudi ne zaborave korijene vlastite prošlosti. Preteča, prvi i glavni predstavnik konvencije bio je Mario Schittar, samozvani Zuane de la Marsecia, koji svojom osobom i svojim djelom svjedoči o dvojakoj naravi riječkog pjesništva talijanskoga jezičnog izraza.
Taj zaboravljeni riječki pisac okušao se u više književnih žanrova, slikarstvu, drami, romanu, pjesništvu, a ostat će upamćen najviše zbog toga što je bio prvi koji stvarao i tiskao svoje knjige na fijumanskom dijalektu, tzv. antejske konvencije riječkoga talijanskog pjesništva. Stvarao je pod pseudonimom Zuane de la Marsecchia. Oduvijek je gajio veliku ljubav kako prema gradu tako i prema riječkom narječju, ali stvarao je i na talijanskom književnom jeziku.
Malo se zna o njegovom kratkom životu. Prilično bizaran duh i autentičan sin naroda. Zuane je odbacio činovničku karijeru koja mu se nudila. Otkrio je određeni talent za slikanje i grad ga šalje na studij u Veneciju na trošak Gradske vijećnice.
No, čini se da ga nije baš pratila sreća i prvi neuspjesi su ga prilično obeshrabrili.
Nakon povratka u Rijeku teško se uklapao u građanske krugove.
Njegovi stihovi u velikoj mjeri i odražavaju tu frustraciju čovjeka "ricco di sogni e povero di pan" ("bogatog u snovima i siromašnog u loncu").
O njegovoj se poeziji može pisati i govoriti s ironijom ako joj želite dati književnu vrijednost i razdvajajući je od njega koji ima nesporne zasluge kao prvi pjesnik "fijumanskog narječja". Na donekle netipičan način je u književnost svoga doba uvukao dijalektalni govor (vernacolo fiumano), život i folklorna obilježja riječkoga puka.
Rodio se kao potomak siromašne ali vrlo stare riječke građanske obitelji koja se prvi put spominje još koncem šesnaestoga stoljeća.
Schittar Joannes Marianus (Zuane della Marseccia, Zuane đe la Marsecohia) se rodio u riječkom starom gradu (Zitavecia di Fiume) u jednoj od kuća u nekadašnjoj Calle Marsecchia u Rijeci (ulica više ne postoji, a nalazila se je u djelu starog grada koji je danas porušen, otprilike na poziciji današnje ulice Šime Ljubića i bivše Kovačke ulice). Po dijelu grada u kojem se rodio kasnije je uzeo i svoj pseudonim.
Od 1880. do 1884. studira slikarstvo na prestižnoj akademiji "Reale Accademia di Belle Arti" u Veneciji (Akademija likovnih umjetnosti).
Nakon povratka u rodni grad živi kao profesionalni slikar i književnik. Rado se družio s putujućim glumcima koji bi dolazili u grad pa je i sam pomalo glumio u nekim predstavama, ali to je bilo samo da bi nešto zaradio za puko preživljavanje. Najviše je vremena provodio sa susjedima iz svoje Marsecie i obližnjih četvrti Staroga grada, poput Stera, Barbacana i Gomile. Najradije se kretao i najbolje snalazio u pučkom miljeu i u gostionicama "Al Arlechin" (Kod arlekina) i "La Grotta".
Bio je i urednik lista "L´Operaio".
Tražio je nadahnuće u mađarskom pjesniku Sándoru Petőfiu i prevodio je neke njegove tekstove.
Prva knjiga koju je objavio 1888. sadrži dva dijela: samostalna komedija "El trionfo de S.Micciel" u kojoj je prikazao i sebe i svoje prijatelje u skromnim gostionicama, kako piju crno vino, igraju karte i izvode razne šale, i zbirka pjesama "I sfoghi del cor".
Schittarova komedija u stihu "El trionfo de S. Micciel" vjerojatno je najkompleksnije stihovano djelo riječke talijanske književnosti obilježeno pojedinim elementima antejske konvencije.
1889. objavljuje i drugo djelo "Il Bastardo di Hunyad ovvero La Vergine Liburna".
Njegova je jedina zbirka poezije "Rime fiumane" zabilježena kao prva knjiga na fiumanskom dijalektu.
1889. godine "Riječki planinarski klub" tiskao je svoj prvi Godišnjak s člancima povjesničara Aladara Festa, znanstvenika Petera Salchera, Ferdinanda Bonete (duži tekst o Trsatu) te pučkog, dijalektalnog pjesnika Maria Schittara.
1913. posmrtno mu je tiskana zbirka izabranih pjesama "I sfoghi del cor".
Njegov je kratak život završen je u dobi od 28 godina, ali svojim je dijalektalnim djelima dostigao široku popularnost među suvremenicima.
Tipična je i Zuanetova nesretna sudbina — život boema u posvemašnjoj oskudici i nesporazumima s malograđanskim svijetom. Prvi pjesnik na fijumanskom dijalektu nije imao čast doživjeti slavu niti ju je želio. Snašao ga je tipičan, tragičan kraj; umro je mlad, iscrpljen, bolestan i slomljen, od moždanog udara. Pokopan je na groblju Kozala, polje E-III-66 (slika ljevo).
Nakon Schittarove smrti, njegov sugrađanin Arturo Cafieri, također pjesnik u dijalektu i nekoliko godina mlađi, sjećao ga se ovako: "Amava el sol, el mar, el ziel e la natura, la sua zità natal e la sua jente" ("Volio je sunce, more, el ziel (?) i prirodu, svoj rodni grad i njegove stanovnike").
Čitavih sedamnaest godina trebalo je proteći od njegove smrti da bi se Riječani konačno sjetili svog skromnog sugrađanina i njegove poezije. U ljeto 1907. osnovali su i savjet koji se imao pobrinuti za podizanje spomen-ploče i prijenos njegovih posmrtnih ostataka na neko prikladnije mjesto. Odlučeno je da se te jeseni u kazalištu Fenice upriliči prigodan program u čast Maria Schittara, "vario e atraente".
Najpotpunije podatke o životu i djelu Maria Schittara iznosi Irvin Lukežić u svom monografskom djelu
Inno Marseciano! (Composto nel 1878 ed eseguito da un Da brevi patrioti de Marsecia, Mostrè che come sempre avè in peto Amela pur più d'ogni altra cosa, Su, su zighè con tuta forza "Eviva" |
Zuane I del Perilo (lavatoio) Truchi del jorno d'oji Mi mato son per ti, lui ghe diseva |
Ala mia Catiza Scusa, mia bionda Catiza, Xe stade lingue perfide Ritorno, bella Catiza E là fra verdi platani |
---|
Kreirao: SEAS
Izvori:
- La Voce del popolo, XIX, br. 6354, giovedì 4. luglio 1907. Per una lapide a Mario Schitt
- La Voce del Popolo, Omaggio al dialeto fiuman coi versi di Mario Schittar ed Egidio Milinovich, Dicembre 03, 2018
- Irvin Lukežić: Mario Schittar, Libellus, Crikvenica, 1995
- Povijest Rijeke 1850 - 1875 godine
- LPR: Abecedni popis značajnih osoba pokopanih na groblju Kozala ...
- Matica hrvatska, Vijenac 175: Čudnovati prizori s Korza
- Fluminensia, god: 3, Irvin Lukežić: Zuane de la Marsecchia, 1991, broj 1-2, str: 65-89
- Aljoša Pužar: O "ANTEJSKOJ KONVENCIJI/TRADICIJI" U RIJEČKOM PJESNIŠTVU TALIJANSKOGA JEZIČNOG IZRAZA