Rijeka, Croatia
Loading





riječki dvoglavi orao


Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Riječanin, pomorski vremeplov

 

Hodnig (Odenigo) Armando

Hodnig (Odenigo) ArmandoRođen: Rijeka, 9. rujna 1885.
Umro: Milano, 24. srpnja 1969.

Roditelji: Antonio i Ersilija rođena Sillich

Pjesnik, pisac, publicist, novinar, političar, iredentista i diplomat, jedan od vođa i osnivača riječkog iredentističkog pokreta. Bio je opsjednut rimskim podrijetlom i civilizacijskim talijanstvom grada, te je o tome pisao ranije i javnije od mnogih. Slika desno sa korica knjige "Prigioni Moscovite".

Armando Odenigo (Hodnig) rođen je u Rijeci od Antonija i Ersilije.

1905. godine Armando, tada još Hodnig, je jedan od osnivača "Giovine Fiume", prve iredentističke udruge Rijeke.
Naime, 27. Kolovoza 1905., kao odgovor na "Riječku rezoluciju" i ostale aktivnosti riječkih i sušačkih Hrvata, 24 mladića, neki od njih još i maloljetnici, osnivaju riječku iredentističku organizaciju "Giovine Fiume". Pokret je bio inspiriran talijanskim iredentističkim pokretom. Ime su joj dali po organizaciji koju je osnovao Giuseppe Mazzini "Giovine Italija". Htjeli su se izboriti za veća prava Italijana u Rijeci i na području Kvarnera i Istre. Osnivači su bili mladići Gino Sirola, Armando Hodnig, Luigi (Siso) Cussar, Carlo Colussi, Marco De Santi i Oscar Russi. Uskoro su im se pridružili i "stariji" članovi, to jest oni koji su imali u to Giovine Fiumevrijeme preko 20 godine: Egisto Rossi, Silvino i Riccardo Gigante, Felice Derenzin (Derenzini) i još neki.
6. Travnja 1907. organizacija "Giovine Fiume" (simbol organizacije na slici ljevo,  a neki od osnivača na slici desno) počinje izdavati i svoj list pod imenom "La Giovine Fiume". Izlazio je do 26. Veljače 1910. U listu je kao novinar radio i Armando Hodnig, a kroz taj je list politički djelovao i Gabriele D'Annunzio, još u to vrijeme Giovine Fiume, neki od osnivačanepoznat u Rijeci.

Armando 1910. preuzima upravljanje listom "La Bilancia". To su bile najcitiranije i najraširenije riječke novine, s najdužim životnim vijekom od pedeset godina.

1914. bio je vijećnik u Predstavništvu općine koja je bila raspuštena nakon ulaska Italije u rat.

U ožujku 1915. ilegalno prelazi granicu i odlazi u Rim gdje se dobrovoljno javlja u talijansku vojsku. Nije poslan na frontu, već ga je Ministarstvo vanjskih poslova odabralo, zajedno s dalmatincem Ettore Tolomeiem, Alessandro Dudanom iz Trentia i Attilio Tamarom iz Trsta da pripreme materijal i dokumente o talijanskim tvrdnjama da je istočna obala Jadrana njihova.

Također te godine je objavio, u izdanju milanskog "Fratelli Treves" knjigu "L'Ungheria e i Magiari nella guerra delle nazion", dok je 1916. za Geografski institut De Agostini izdao "L'Europa etnico-linguistica", a 1918. godine "La guerra europea fino all'intervento italiano".
Uz to bio je i novinar, pa je od 1915. također suradnik i potom urednik lista "L'Idea Nazionale", talijanski časopis osnovan u Rimu 1911. godine.

Armando Hodnig pismoU rujnu 1916. Vrhovna komanda Austro-Ugarske vojske naredila je da se svi iredentisti otpuste iz vojske. S tim u vezi treba imati na umu da su 24 riječka iredentista bili osuđeni na smrt u odsutnosti, a među njima su bili i braća Icilio, Ipparco i Iti Baccich, kao i Enrico Burich, Riccardo Gigante, Piero Pillepich, Giorgio Alessandro Conighi i Armando Odenigo.
Ipparco je uspio, predstavljajući se kao stanovnik Palerma, ponovo završiti na prvoj liniji fronte, ali ovaj puta u sastavu talijanske vojske. 12. listopada 1916. sudjelovao je u napadu trećeg bataljona 77. pješačke pukovnije na planinu Veliki Hribach (Veliki Hrib, Cerje - Slovenia). Poginuo je u napadu na neprijateljske linije.

Gledajući na vlast hrvatskog Narodnog vijeća kao na uzurpatorsku i okupacijsku vlast, 30. listopada 1918. su se okupili riječki Talijani, različitih političkih orijentacija, na "sporazumnu intervenciju" i organizirali se u "Consiglio Nazionale deli Italiani di Fiume" ("Narodno vijeće Talijana Rijeke") te proglasili aneksiju Rijeke Italiji. Članovi izvršnog odbora "Narodnog vijeća Talijana Rijeke" bili su: Antonio Grossich, Salvatore Bellasich, Silvino Gigante, Adolfo Gotthardi, Giovanni Schittar i Elpidio Springhetti. Tokom 1919. godine Armando je blisko surađivao s "Consiglio Nazionale deli Italiani di Fiume".

Po povratku u Rijeku u ožujku 1919. s Itijem Baccijem osniva novine fašističke novine "La Vedetta d'Italia". Još dok su bili u Italiji planirali su osnivanje novog dnevnog lista u Rijeci, koji bi istodobno promovirao aneksiju Italiji, ali i bio dobar izvor informacija svim građanima. Armando Odenigo (Hodnig) je, sa Iti Baccicem, bio i direktor. Prvo izdanje objavljeno je 27. kolovoza. 1919. Te je novine vodio do studenog 1920. kada ga je Gabriele D'Annunzio poslao u Rim kao delegata Reggenza italiana del Carnaro u talijanskoj vladi. U to je vrijeme sa "La Vedetta d'Italia" privremeno upravljao samo Iti Bacci. Reggenza italiana del Carnaro je obuhvaćala grad i sasvim malo prigradsko područje od oko 20 četvornih kilometara.

9. studenog 1919. U Rijeci je utemeljen "Tipografski zavod La Vedetta d'Italia" ("Stabilimeno tipografico La Vedetta d'Italia"). Zavod je upisan u sudski registar 2. prosinca iste godine. Poslovođa je bio Carlo Colussi, a tehnički ravnatelj Natale Deschmann. Upravu društva činili su: predsjednik Silvino Gigante, Armando Odenigo, Attilio Prodam, Iti Bacci, Umberto Gaglione, Riccardo Gigante, Arturo Chiopris, Giovanni Host-Venturi, Antonio Mattessich, Edoardo Susmel i Armando Serdoz.

U periodu od 11 kolovoza 1923. do 19 lipnja 1924. u Rimu su se štampale novine "Corriere Italiano", a Armando Odenigo je bio glavni urednik.

Ne zna se točna godina kada je Armando definitivno otišao u Italiju, ali tada mijenja prezime u Odenigo.

U diplomaciju je stupio 1928. godine, prvo kao konzul u Wroclawu u Poljskoj, a zatim prvi tajnik ambasade u Varšavi.

1935. godine bio je konzul prvo u Grazu, a zatim je poslan u Toulon u Francuskoj gdje se je zadržao sve dok Italija nije ušla u rat.

1942. premješten je u Hamburg, a nakon toga u Bukurešt s licencama opunomoćenog ministra.
Rujna 1944. u Bukureštu ga hapse ruske vlasti i drže ga šest godina u moskovskim zatvorima Lefortovskaja, Butyrskaya i Lubjanka.
Odenigo priča o godinama provedenim u zatvorima u knjizi "Prigioni moscovite. Sei anni di esperienze sovietiche" koji je 1955. objavio izdavač iz Bolonje "Cappelli".

Odenigo Umire u Milanu 24. srpnja 1969. godine.

 

DJELA:

 

 

 

Kreirao: SEAS

Izvori:

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta
- Riječka povijest općenito

- Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400
- Povijest Rijeke od 1500 do 1600
- Povijest Rijeke od 1625 do 1650
- Povijest Rijeke od 1675 do 1700
- Povijest Rijeke od 1725 do 1750
- Povijest Rijeke od 1775 do 1800
- Povijest Rijeke od 1825 do 1850
- Povijest Rijeke od 1875 do 1900
- Povijest Rijeke od 1925 do 1950
- Povijest Rijeke od 1975 do 2000
- Povijest Rijeke od 2015 do Danas
- Rijeka, razni događaji i ostalo
- O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije
- Riječka vlast kroz stoljeća
- Povijest Rijeke od 1400 do 1500
- Povijest Rijeke od 1600 do 1625
- Povijest Rijeke od 1650 do 1675
- Povijest Rijeke od 1700 do 1725
- Povijest Rijeke od 1750 do 1775
- Povijest Rijeke od 1800 do 1825
- Povijest Rijeke od 1850 do 1875
- Povijest Rijeke od 1900 do 1925
- Povijest Rijeke od 1950 do 1975
- Povijest Rijeke od 2000 do 2015

- History of Racing, Preluk - Rijeka
- Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Na vrh stranice