Burich Enrico
Rođen: Rijeka, 15. srpnja 1889.
Umro: Modena, 12. listopada 1965.
Roditelji: Enrico i Francesca rođena Kumičić
Sestra: Giovanna, ??
Supruga: Filomena (Fila) rođena Ferrari (Modena, ?? - ??)
Djeca: Adolfo (1920. - 1932.), Dora (1923. - ??)
Intelektualac, germanist i prevoditelj s njemačkog i mađarskog. Iako se u profesionalnoj sferi posvetio, uglavnom studiranju i podučavanju njemačkog, za ovog intelektualca iz Rijeke, promidžbena aktivnost usmjerena na širenje informacija o političkoj situaciji u Rijeci bila je jednako važna.
Aktivno sudjelujući u talijanskom iredentizmu u Rijeci, Burich je odlučio nastaviti obranu Talijanstva u Rijeci, koja je uživala poseban status "corpus separatuma" unutar Austro-Ugarskog Carstva i čije je stanovništvo, osim talijanskog sačinjavalo i hrvatsko, njemačko, slovensko mađarsko i austrijsko stanovništvo.
Suradnik novina "La Voce", bio je iredentist od mladosti. Osim što se tijekom godina afirmirao kao prevoditelj s njemačkog i mađarskog jezika te kao kulturni posrednik između Italije i Njemačke, njegova novinarska djelatnost bila je usmjerena na problem Rijeke, ujedinjenje grada s Italijom i kampanju denacionalizacije koju je provodila vlasti Habsburgovaca.
Napisao je apel i molbu talijanskom kralju za podršku i oslobođenje Rijeke. Intervencionist tijekom Prvog svjetskog rata, dobrovoljno se prijavio na frontu služeći kao prevoditelj za Četvrtu armiju. Sudjelovao je u Riječkoj avanturi Gabrielea D'Annunzia, i za nekoliko talijanskih novina pisao članke o posljednjim danima D'Annunzieve Rijeke.
Bio je voditelj ureda za tisak privremene vlade Rijeke, prije pripajanja grada Italiji.
Nije bio osoba lakog karaktera koju je bilo lako razumjeti, jer je pod izvjesnom grubošću, strogošću i mrzovoljom, volio skrivati osjećaje, koje je uglavnom ispoljavao unutar diskretnih zidova obiteljske sredine i među svojim najboljim prijateljima. Ali oni koji su uspjeli probiti tu koru otkrili su odanog prijatelja, nježnost, živu i iskrenu želju da pomognu prijatelju, kakvu nije lako pronaći kod drugih ljudi.
Rođen je u Rijeci 1889. godine kao trinaesto dijete Enrica, učitelja u talijanskoj školi u Via Ciotta, inače učitelja talijanskog jezika, geometrije, geografije i povijesti, i Francesce, po nekim izvorima domaćice.
Sestra, Giovanna, udat će se kasnije za Ladislava Mittnera (Ladislao Mittner (Rijeka, 23. travanj 1902. – Venezia, 5. svibanj 1975.)).
Enrico je s tri godine ostao bez oca.
Djetinjstvo je proveo u Rijeci.
Neki od osnivača udruge "LA GIOVINE FIUME": |
Pohađao je mađarske srednje škole i 1907. godine Kraljevsku mađarsku državnu gimnaziju. Tih je godina Rijeka doživjela snažnu mađarizaciju, koja je započela 1900. godine i koja je najviše zahvatila škole.
Enrico je njemački naučio kao student u rodnoj Rijeci. A u obilnoj očevoj zbirci knjiga bilo je samo talijanskih i njemačkih knjiga.
27. kolovoza 1905. je u Rijeci osnovana iredentistička organizacija "La Giovine Fiume" kao odgovor na Riječku rezoluciju.
Nakon stjecanja diplome klasične gimnazije, upisuje se vrlo rano, s drugim mladim vršnjacima, Riccardom i Silvinom Gigante, Guidom, Attiliom i Arrigo Depoliem, Armandom i Amedeom Hodnigom, i još nekima u udrugu "La Giovine Fiume", jasnog iredentističkog nadahnuća.
Iste godine započinje sveučilišni studij književnosti u Budimpešti. Kao mađarski podanici, mladi Talijani iz Rijeke zapravo moraju nastaviti studij u glavnom gradu.
U srpnju 1909. godine Burich je iskoristio stipendiju Općine Rijeka da se preseli u za njega mnogo prikladniju i intelektualno poticajniju sredinu: Firencu.
Najprije je učestvovao na ljetnim tečajevima na sveučilištu, a potom je ostao tamo i dovršiti studij, gdje je diplomirao 1912. s tezom iz njemačke književnosti o Ariostovom utjecaju na Wielanda. Teza je kasnije objavljena 1924. u godišnjaku riječke gimnazije "Dante Alighieri". U tom istom razdoblju u Firenci je bila i riječanka Gemma Harasim, koja je već dobro poznavala firentinsku kulturnu sredinu i koja će se sljedeće godine udati za Giuseppea Lombarda Radicea.
Gemma Harasim upoznaje Buricha s Prezzolinijem i ostalim suradnicima novina "La Voce", uključujući Scipia Slatapera i Alberta Spainija. 
Tu započinje Buricheva suradnja s "La Voce". Nastojao je potaknuti zanimanje "Vociana" (osobito Prezzolinija i Slatapera) za probleme Rijeke, a posebno za obranu grada pred sve oštrijom politikom denacionalizacije koju su provodile mađarske vlasti.
1912. godine završava Sveučilišni studij sa temom o odnosima talijanske i njemačke književnosti: "L'influenza dell'Ariosto sul Wieland" (Utjecaj Ariosta na Wielanda).
Od 1912. do 1913. radi kao zamjena u talijanskoj školi u Via Ciotta. Nakon toga mu je, zbog njegove političke orijentacije mađarsko Ministarstvo prosvjete tri puta uskratilo dopuštenje da predaje u državnoj školi u gradu. Bio je prisiljen pod pritiskom vlasti skloniti se u Italiju. Upravo je suradnja s "La Voce" bila jedna od glavnih optužbi.
Između listopada 1913. i lipnja 1915. radio je u Cataniji gdje je, zahvaljujući pomoći Lombarda Radicea, dobio mjesto predavača njemačkog jezika na Kraljevskom tehničkom institutu (Istituto Tecnico Commerciale) "Gemellaro".
Stalno politički aktivan sa iredentističkim uvjerenjima, objavljivao je članke o sudbini Rijeke u raznim novinama. Kad je izbio Prvi svjetski rat, u doba talijanske neutralnosti, Burich je člancima i konferencijama propagirao pitanje Rijeke. Krajem 1914. poslao je brošuru o problemu Rijeke u "La Voce", koja je, međutim, objavljena tek 18. veljače sljedeće godine pod naslovom "Fiume e l'Italia", u okviru serijala "Problemi italiani" (Talijanski problemi) redatelja Uga Ojettija (Rim, 15. srpanj 1871. – Firenca, 1. siječnja 1946.), jednog od najutjecajnijih talijanskih novinara i likovnih kritičara između dvaju svjetskih ratova, koji se zauzimao za očuvanje talijanske kulturne baštine.
Burich objavljuje svoje prve prijevode s njemačkog: Fichteove Govore njemačkom narodu, u seriji "Pedagogisti ed educatori antichi e moderni" u režiji Lombarda Radicea i Lichtenbergova "Osservazioni e massime", u nakladničkoj seriji "Cultura dell'anima" Rocco Carabba.
Iste godine u Cataniji je zajedno s Lombardom Radiceom nastavio agitirati za intervenciju Italije u Rijeci, sve dok se ulaskom Italije u rat nije u lipnju 1915. dobrovoljno prijavio kao dragovoljac u 82. pješačku pukovniju. Iz tog razdoblja datira i susret i prijateljstvo s Bonaventurom Tecchijem, sa kojim se je upoznao tokom lječničkog pregleda kod vojnog liječnika jer su obojica već tada bili jako kratkovidni. Molili su vojnog liječnika da zažmiri na jedno oko i da ih pusti da prođu pregled. On je to i učinio.
S Iciliom Baccichem i Giovannijem Hostom-Venturijem potpisao je 18. ožujka 1915. molbu kralju Italije Vittoriu Emanuelu III (Napulj, 11. studenog 1869. – Aleksandrija, Egipat, 28. prosinca 1947.).
Sredinom 1915. godine upućen je u područje ratnih djelovanja, pri zapovjedništvu Četvrte armije kao prevoditelj za mađarski i njemački jezik. Unaprijeđen u časnika, ostao je u zoni djelovanja tijekom cijelog rata.
U razdoblju od listopada 1918. godine, raspada Austro – Ugarske Monarhije, do siječnja 1924. godine, aneksije Rijeke Italiji, Rijeka se nalazila u razdoblju političkog kaosa i nestabilnosti. U tom se periodu u Rijeci na vlasti izmijenilo 18 vlada, različitih nacionalnih, političkih i ideoloških profila. Nade riječkih Hrvata da će se Rijeka nakon pedeset godina ugarske uprave napokon sjediniti s Hrvatskom bile su u listopadu 1918. realne, ali su ubrzo pod djelovanjem različitih društveno-političkih čimbenika u gradu i izvan njega ponovno postale samo san.
Dana 30. listopada 1918. u Rijeci je osnovano "Talijansko nacionalno vijeće Rijeke - Consilio Nazionale Italiano di Fiume" (od 30. listopada 1918. do početka 1920.), kojim je predsjedao Antonio Grossich, koji je svečano pozvao na aneksiju grada Italiji. Osnivanje "Talijanskog Nacionalnog vijeća" (kao odgovor na osnivanje Narodnog vijeće riječkih Hrvata), koje se sastoji uglavnom od elemenata koji se bore za aneksiju Rijeke Italiji, natjeralo je konferenciju u Versaju da požuri poslati francuske, britanske i američke trupe u Rijeku da se pridruže talijanskim trupama, da bi pokazali Italijanima da su Talijanske jedinice u tom gradu bile tamo da bi djelovale po zapovijedima međunarodnih savezničkih snaga, a ne samostalno.
27. listopada 1918. Narodno vijeće riječkih Hrvata proglašava prikljućenje Hrvatskoj. Samo 5 dana kasnije, 2. studenog 1918. Riječki Consiglio nazionale preuzima upravljanje gradom. Po nalogu saveznika i zbog obrane neovisnosti Rijeke, Saveznici ulaze u Rijeku 2. i 3. studenoga, a 04. studeno u riječku luku ulazi Talijanski ratni brod "Emanuele Filiberto" i talijanska vojska pod zapovjedništvom generala Enrica Asinari di San Marzana, a prati je Attilio Prodam.
Odmah nakon dolaska u Rijeku Talijani su skinuli hrvatsku zastavu s gradskog tornja i postavili talijansku. Vlast Narodnog vijeća je sve više slabila na račun Međusavezničkog vijeća, osnovanog 3. listopada, kome se na čelu nalazio kasniji general Louis Franchet D'Esperey.
17. listopada Francuski razarač "Audace" iskrcava američke i engleske trupe koje preuzimaju kontrolu u gradu, a američki predsjednik Woodrow Wilson postaje arbitar u jugoslavensko-talijanskom sporu oko grada. Predlaže da se grad Rijeka uredi kao samostalna država i potencijalno sjedište Lige naroda.
U studenom 1918., na kraju rata, i Enrico Bacich se vraća se u Rijeku i radi kao časnik u talijanskom zapovjedništvu Međusavezničkog okupacijskog korpusa pod generalom Francescom Graziolijem.
Nakon što je otpušten iz vojne djelatnosti 1919. godine, nastavio je predavati - najprije na riječkoj Kraljevskoj građanskoj školi, a zatim u Ginnasio-Liceo "Dante Alighieri". Njegova novinarska aktivnost je još uvijek usredotočenu na probleme Rijeke.
1919. D'Annunzijevi crnokošuljaši okupiraju grad, ali i nakon potpisivanja Rapallskog ugovora 12. studenog 1920. između Italije i Kraljevine SHS kojim obje strane priznaju "potpunu slobodu nezavisnost Države Rijeka (Fiume) i obavezuju se da će to vječno poštivati" proglašavaju Talijansku regenciju Kvarnera (Reggenza Italiana del Carnaro).
Enrico Birich je bio uz D'Annunzija u prvim danima njegove okupacije Rijeke, ali je ubrzo napustio aktivno političko djelovanje zbog neslaganja sa njegovom politikom.
U rujnu 1919. Enrico se ženi Filomenom (Filom) Ferrari iz Modene. 1920. godine Rađa se njihovo prvo dijete, Adolfo.
Od 24. do 29. prosinca 1920., desio se takozvani Krvavi Božić ili Pet riječkih dana (cinque giornate di Fiume), kada je D' Annunzio vojnom akcijom regularne talijanske vojske istjeran iz grada.
Dio korespondencije Enrica Buricha u posljednjim novinskim člancima tijekom božićnih dana 1920. prikupljen je u knjižici "Gli ultimi giorni di Fiume d'Annunziana".
1921. godine, nakon što je D'Annunzijeva riječka avantura završila, Burić je voditelj Ureda za tisak privremene riječke vlade.
Iste godine u travnju održavaju se prvi parlamentarni izbori. Dvije glavne suprotstavljene struje na izborima u Slobodnoj Državi Rijeci su autonomaši i nacionalni pro-talijanski blok. Pobjeđuje Autonomna stranka koja uz podršku i većine glasova riječkih Hrvata dobiva 6558, a nacionalni blok (fašistička, liberalna i demokratska stranka) 3443 glasova. Predsjednik Vlade Slobodne Države Rijeka - Stato libero di Fiume postaje šef Autonomne stranke Riccardo Zanella (Rijeka, 27. lipnja 1875. – Rim, 30. ožujka 1959.). Nakon izbora Enrico se povukao iz aktivne politike, posvetivši se samo nastavi i studiju. Godine 1922. fašisti izvode puč, a legalna Vlada sa Zanellom bježi u Kraljevicu.
1923. godine Enricu i Filomeni se rađa drugo dijete, kći Dora.
1924. godine Rimskim ugovorom Kraljevina SHS pristaje na priključenje Rijeke Italiji. Nakon pripojenja Rijeke Italiji, Enrico preuzima katedru za njemački jezik na Gimnaziji u Rijeci. Diplomski rad objavio je u Ljetopisu Liceo ginnasio "Dante Alighieri". Njegovi radovi o modernoj njemačkoj književnosti (prijevodi, na primjer, romana A. Zweiga) promicali su njezino poznavanje u Italiji. Važna je bila i njegova prevoditeljska djelatnost s mađarskoga.
U periodu od 1925. do 1926. godine surađuje s izdavačem i editorom Reno Sandronom, iz Palerma, priređuje, s uvodnom studijom i bilješkama uz izvorni tekst, izdanje Schillerova "Wilhelma Tella" (1925.) i Goetheova "Egmonta" (1926.) za zbirku "Collezione di Classici Tedeschi annotati ad uso delle Scuole Italiane".
Godine 1930. do 1937. su godine u kojima Burich intenzivira svoju djelatnost kao prevoditelj, germanist i posrednik između Njemačke i Italije. Započeo je suradnju s Mondadorijem, posebice na prijevodu romana Arnolda Zweiga "La questione del Sergente Grischa" (1930, Collezione Romanzi della Guerra), a potom, u sklopu serije Meduze, "Giovane donna 1914" (1933), "Profilo di Bologn" (1934), "Claudia" (1935), "Davanti a Verdun" (1937). Arnoldu Zweigu posvetio je i monografsku studiju za "Almanacco della Medusa", "Susret s Arnoldom Zweigom" (1934.). S mađarskog je preveo i: "I ragazzi della via Pal" (Bemporad, 1931) i "L'angelo musicante" (Mondadori 1934), oboje Ferenca Molnára.
U prosincu 1932 godine umire mu sin jedinac Adolf. Ta je tragedija ostala kao središnja i bolna točka cijeloga njegova života, gušeći svaku ambiciju čovjeka i znanstvenika. Njegov prijatelj Bonaventura Tecchi se sjeća da je "na Badnjak, primio pismo iz Rijeke u kojem je Burich rekao da namjerava, zajedno sa svojim sinčićem Adolfom i kćerkom Dorom, pripremiti Božićne jaslice. Srceparajuće pismo od nekoliko dana kasnije objavilo je smrt njegovog sina jedinca".
Godine 1934. napustio je Rijeku i otišao u Köln, gdje je između 1934. i 1942. bio pročelnik u talijansko-njemačkom kulturnom institutu "Petrarca-Haus". Tijekom svog mandata u Petrarca-Hausu držao je tečajeve talijanske književnosti i konferencije o talijanskoj kulturi u 
raznim gradovima u Njemačkoj i Nizozemskoj. U međuvremenu je objavljivao članke o talijanskim temama u njemačkom tisku ("Italien-Jahrbuch", časopis Petrarca-Hausa, i "Dante Jahrbuch" iz Weimara).
U noći 30. svibnja 1942., Britanci su pokrenuli napad na njemački grad Köln (slika lijevo). Oko tisuću bombardera krenulo je prema njemačkoj gdje su ispustili oko 1500 tona bombi u samo 90 minuta. 45 000 Nijemaca ostalo je bez svojih domova, a poginulo je 469 ljudi. Kemijske i ostale tvornice su "poravnate" te su postale beskorisne za nastavak proizvodnje. Britanci su izgubili samo 40 aviona - manje od 4%. Uništena je srednjovjekovna gradska jezgra, a moral Nijemaca nikada nije bio slabiji. Spaljena je i "Petrarca-Haus".
Nakon bombardiranja Kölna Burich se vratio u Italiju i predavao njemački na školi stranih jezika Sveučilišta u Rimu, kao i na sveučilišnom nastavnom institutu "Maria Assunta".
U Rijeku se vratio nakon 8. rujna 1943. i radio je kao ravnatelj riječkog Licea "Antonio Grossich" (talijanska gimnazija na Dolcu, bivši liceo "Dante Alighieri", koja je ime "Antonio Grossich" dobila 1936.).
Nakon kapitulacije Italije 3. rujna 1943., Njemački nacisti okupiraju Rijeku, ali Enrico je zadržao stav nekolaboracije, pokušavajući potaknuti javnost na otpor Nijemcima ne odvajajući se od nacionalne obrane grada.
Nakon oslobođenja Rijeke od strane partizana u svibnju 1945. posvetio se obrani nacionalnog (talijanskog) identiteta grada, ali je bio je izložen pritiscima i prijetnjama, tako da je 1946. napustio Rijeku i sklonio se u Italiju, prvo u Modenu, zatim u Rim.
Od 1946. do 1949. godine nalazi se u Modeni, gdje predaje na gradskoj znanstvenoj srednjoj školi.
U Rimu je od 1949. do 1959. bio ravnatelj na Institutu za germanistiku "Villa Sciarra" zadužen za njemački jezik na sveučilištu. Direktori su tih godina bili Rodolfo Bottacchiari, 1948.-1953., i njegov prijatelj Bonaventura Tecchi, od 1954..
Nastavlja svoju djelatnost germanista i prevoditelja. Za Mondadori prevodi "La pelle dell'orso" Arnolda Zweiga (1947.), "Goethe e il suo tempo" Lukácsa (1949.), prevodi Kleistova "Roberto il Guiscardo" (1956.) za kazališna izdanja RAI-ja, redigira na izvorni jezik "Des Elephanten Wiederkehr" Hansa Grimma (1958).
Vraća se i mađarskoj književnosti prevodeći romane "La vita è un vero romanzo" Sándora Töröka (1950.) i "Tempo di eclisse" Ferenca Körmendija (Bompiani, 1950.).
Posljednjih godina posebno se posvetio prikupljanju uspomena na rodni grad surađujući u časopisu "Fiume" (osnovan 1923. (istodobno sa Società di Studi Fiumani)), čiji je aktivan član uredništva od 1952. godine i direktor, a i potpredsjednik, potom predsjednik "Società di Studi Fiumani" (Društva proučavatelja Rijeke).
1959. godine vraća se u Modenu, odakle je nastavio raditi uglavnom na časopisu "Fiume", kojemu je, uz brojne članke, povjerio i duži autobiografski spis, "Esperienze di un esodo" koje govori o iskustvima Rijeke prethodnih desetljeća.
Umro je u Modeni 12. listopada 1965. godine.
Djela:
- Momenti polemica per Fiume 1915/18, Libri dal Mondo (1869)
- Fiume e l'Italia, Ravà & C. Editori, 1915
- Gli ultimi giorni di Fiume d'Annunziana, Bologna 1921.
- ..FIUME PRIMA E DOPO VITTORIO VENETO, Edizioni della Società di Studi fiumani, 1968
- La realtà italiana di Fiume il plebiscito del 30 ottobre, u "Rivista della cooperazione giuridica internazionale" 9. Dicembre 2015
- Esperienze di un esodo, u "Fiume", n. 3-4, 1964
Prijevodi:
- Georg Christoph Lichtenberg, Osservazioni e massime (1915), traduzione di Enrico Burich
- Johann Wolfgang Goethe, Egmont (1926), traduzione di Enrico Burich
- Arnold Zweig, La questione del Sergente Grischa (1930), traduzione di Enrico Burich
- Arnold Zweig, Giovane donna del 1914 (1933), traduzione di Enrico Burich
- Arnold Zweig, Claudia (1935), traduzione di Enrico Burich
- Arnold Zweig, Annunzio di primavera (1935), traduzione di Enrico Burich
- Arnold Zweig, Comperare un cappello (1935), traduzione di Enrico Burich
- Arnold Zweig, Sottomissione (1935), traduzione di Enrico Burich
- Arnold Zweig, Davanti a Verdun (1937), traduzione di Enrico Burich
- Heinrich von Kleist, Roberto il Guiscardo duca dei Normanni (1946), traduzione di Enrico Burich
- Arnold Zweig, La pelle dell'orso (1947), traduzione di Enrico Burich
- Werner Bergengruen, Un uomo d'altri tempi (1948), traduzione di Enrico Burich
Kreirao: SEAS
Izvori:
- TRECCANI, BURICH, Enrico, by di Giorgio Radetti
- Istituto Italiano di Studi Germanici, BONAVENTURA TECCHI, In memoria di Enrico Burich
- Ltit, Enrico Burich
- Fondazione Giangiacomo Feltrinelli, Fiume e l'Italia
- Liceo di Fiume, llaria Rocchi-Rukavina, La scuola di via Ciotta dall 1888 al 1945
Background picture copyright: 