Bellasich (Blažić) Salvatore
Rođen: Rijeka, 26. ožujka 1890.
Umro: Salò, Italija, 25. rujna. 1946.
Roditelji: Antonio i Maria rođena Katalinić
Supruga: ??
Djeca: ??
Ugledni riječki pravnik i političar, strastveni iredentista koji je tražio pripajanje Rijeke Italiji. Bio je član riječke masonske lože "Sirius" i potom veliki meštar lože "Nova Italija". On je osoba koja je Riječanima okupljenima na Piazza Dante pročitala "Proglas" 30. listopada 1918..
U veljači 1921. imenovan je gradonačelnikom umjesto Riccarda Gigantea koji je dao ostavku. Zahvaljujući njegovom neumornom posredničkom radu, Konstituanta (ustavotvorna skupština Riječke države) je 24. travnja 1921. mogla započeti rad.
Osnovao je i dva osiguravajuća društva, "La Fiumana" i "Fiume".
Vjerojatno je bio najmoćniji riječki političar iz sjene, koji je kontrolirao gradsku ekonomiju desetljećima. Talijanska mu je vlada, radi njegovog poznavanja jezika, u više navrata povjerila delikatne dužnosti vezane uz razne pregovore sa Budimpeštom.
Ljudima koji su ga poznavali Bellasich je ostavljao utisak izrazito proračunate osobe, još jednog Hrvata koji bi želio biti Talijan, no koji nije uspijevao pobjeći ni od svog naglaska, ni od prezimena Blažić. To što je odlično govorio i mađarski, njemački, talijanski i hrvatski, činilo ga je dobrim izaslanikom, no vrlo slabašnim patriotom. Bellasich je u sve unosio mučno spletkarenje.
Studirao je pravo u Rijeci i na Sveučilištu u Budimpešti.
Kao vrlo mlad pristupio je iredentističkom društvu "Giovine Fiume" (amblem organizacije na slici ljevo) koje je osnovano 27. kolovoza 1905. kao odgovor na Riječku rezoluciju, dokument potpisan 3. listopada 1905. u Rijeci, i ostale aktivnosti riječkih i sušačkih Hrvata. Osnovana je od strane 24 mladića, neki od njih još i maloljetnici. Pokret je bio inspiriran talijanskim iredentističkim pokretom. Ime su joj dali po organizaciji Giuseppe Mazzinija "Giovine Italija". Htjeli su se izboriti za veća prava Italijana u Rijeci i na području Kvarnera i Istre. Osnivači su bili mladići Gino Sirola, Armando Hodnig (Odenigo), Luigi (Siso) Cussar, Carlo Colussi, Marco De Santi i Oscar Russi. Uskoro su im se pridružili i "stariji" članovi, to jest oni koji su imali u to vrijeme preko 20 godine: Egisto Rossi, Silvino i Riccardo Gigante, Felice Derenzin (Derenzini) i još neki.
6. Travnja 1907. počinju izdavati i svoj list pod imenom "La Giovine Fiume". Izlazio je do 26. Veljače 1910. U listu je kao novinar radio i Riccardo Gigante, a kroz taj je list politički djelovao i Gabriele D'Annunzio, još tada nepoznat u Rijeci. 22. Sječnja 1912. organizacija je rasformirana i zabranjena od strane austrijskih vlasti.
Bio je tajnik Filharmoničko-dramskog društva, čineći mađarsku policiju sumnjičavu zbog svojih osjećaja prema Italiji.
Nakon što je Italija ušla u Prvi svjetski rat, Salvatore organizira krijumčarenje talijanskih novina u Rijeku, tako da je, nakon što je Italija objavila rat Austriji, 28. svibnja 1915. uhićen i interniran u mađarski koncentracioni logor Kiskunhalas. Pušten na kraju rata i 29. listopada 1918. vraća se u Rijeku.
30. listopada 1918. posljednji mađarski guverner Rijeke barun Zoltan Jekelfalussy predao je guberniju predstavnicima "Narodnog vijeća Rijeka-Sušak", nakon čega je održan sastanak u Guvernerovoj palači s članovima riječkog odbora "Hrvatskog Narodnog vijeća". Vijeće su sačinjavali: pravnici dr. Andre Bakarčić, dr. Rikard Lenac, Franjo Brelić, dr. Djivo Supilo, dr. Milivoj Korlević, prof. Ivan Sveško, dr. Milan Stijić, javni bilježnik dr. Dragimir Bakarčić, trgovac Albert Bonetić, kapelan dr. August Juretić i posjednik Viktor Ružić. Vrhovnu upravu grada Rijeke je u ime "Narodnog vijeća Slovenaca Hrvata i Srba" iz Zagreba preuzeo povjerenik za Rijeku Konstantin Rojčević, koji je odmah nakon preuzimanja vlasti uputio građanstvu Rijeke proglas, na talijanskom i hrvatskom jeziku u kojem jamči "/.../ svim građanima bez razlike narodnosti nepovredivost i poštovanje osobne slobode i imetka".
Gledajući na vlast "Hrvatskog Narodnog vijeća" kao na uzurpatorsku i okupacijsku vlast, okupili su se 30. listopada 1918., dan nakon proglašenja Države SHS u kojoj oni nisu htjeli živjeti, riječki Talijani, različitih političkih orijentacija, na "sporazumnu intervenciju" i organizirali se u "Consiglio Nazionale deli Italiani di Fiume" ("Narodno vijeće Talijana Rijeke"), popisani su svi njegovi članovi, njih ukupno 223, te proglasili aneksiju Rijeke Italiji. Članovi prvog Upravnog odbora (Comitato direttivo) bili su najaktivniji političari Rijeke, često i najistaknutiji članovi riječke masonske lože "Sirius" i nekadašnji članovi iredentističkog udruženja "Giovine Fiume": predsjednik dr. Antonio Grossich, tajnik dr. Antonio Vio, Silvino Gigante, Adolfo Gotthardi, Giovanni Schittar, pjesnik Sem Benelli, Elpidio Springhetti i Salvatore Bellasich, mladi odvjetnik čija će važnost porasti u ovome razdoblju i učiniti ga najmoćnijom političkom osobom u Rijeci nakon aneksije Italiji 1924.
Tu se nalazio i Giovanni Host – Venturi (Rijeka, 1892. - Buenos Aires, 1980.), talijanizirani Hrvat, osnivač prvoga batinaškog odreda u Rijeci (po uzoru na talijanske fašiste) i kasnije ministar veza u Mussolinijevoj vladi. Oni će u sljedećim mjesecima igrati vrlo važnu ulogu.
Riječ je, međutim, o jednom važnom, iako nelegalnom organu koji je ipak obnašao vlast i bio angažiran na brojnim zadaćama podređenim osnovnom cilju - aneksiji Rijeke Italiji. Ugledni odvjetnik i član lože Sirius Salvatore Bellasich je ujedno postao i njegovim tajnikom.
Prema talijanskom autoru Paolu Venanziu, "Consiglio Nazionale Italiano di Fiume" je utemeljen u noći između 16. i 17. listopada 1918. u jednoj maloj sali sjedišta društva "Società Nautica Eneo", kao odgovor na akcije "Hrvatskog Narodnog vijeća".
30. listopada 1918. Salvatore Bellasich, je kao tajnik "Consilio Nazionale Italiano" pročitao narodu okupljenom na riječkoj Piazza Dante deklaraciju kojom je Vijeće proglasilo aneksiju grada Italiji (slika ljevo, letak, slika dolje desno, rukom pisani proglas sa kojega je Salvatore čitao). Okupilo se je više tisuća Riječana što je kasnije tumačeno kao plebiscit za priključenje Italiji.
Iako je ova deklaracija služila kao osnova za političko djelovanje o reviziji Londonskog pakta, neki su delegati Vijeća zatražili od Italije da mornarica okupira Rijeku. Bellasich s doktorom Elpidio Springhettijem i Emiliom Marcuzzijem predstavili su 10. studenoga taj proglas kralju koji je bio u posjetu Trstu. Na slici dolje, Salvatore Bellasich čita deklaraciju na trgu Dante.
Zbog poznavanja 4 jezika, među kojima i Mađarskog, posredovao je kod mađarske vlade da ustupi Italiji dionice riječke Rafinerije nafte te je zaslužan za italijanizaciju kapitala. 1918. Najveći broj dionica riječke Rafinerije nafte, njih 14.437 pripadao je Salomon Mayer von Rothschildu, bankaru iz Beča, 14.033 Mađarskoj općoj kreditnoj banci i 15.703 Austrijskom nezavisnom kreditnom zavodu. Vrlo kompliciranom višegodišnjom akcijom, uz posredovanje nizozemskog konzorcija "Photogen", Bellasich će posredovat u prebacivanju vlasništva u talijanski posjed. Rafinerija tada prelazi u vlasništvo Raffineria di Olii Minerali Societa Annonima, skraćeno: R.O.M.S.A. Tada je to postala najveća talijanska rafinerija.
27. travnja. 1919. donesen je prvi od niza zakona o talijanizaciji prezimena u Rijeci, npr. Marasić u Marassi, Komandić u Comandini, Petrić u Petris, Vuletić u Visintini, Dorčić u Dori, Justić u Giusti, Osojnak u Ossoinack, Grošić u Grossich, Blažić u Bellasich… Salvatore je, kao i mnogi drugi, sa radošću prihvatio tu umjetnu italijanizaciju naroda.
Zahvaljujući američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu, Londonski ugovor iz 1915., jer je bio tajan, na "Pariškoj mirovnoj konferenciji" 1919. nije kolao kao pravno relevantan dokument. To je bio prvi učinak tajnoga Londonskog ugovora sastavljenog nasuprot javnome moralu, etici i kršćanskim načelima. Tijekom Prvoga svjetskog rata zaključile su ga tri vodeće sile u taboru Antante – Francuska, Rusija i Velika Britanija – s sada neutralnom Italijom 26. travnja 1915. koja je izdala svoje saveznike i prešla snagama Antante samo da bi dobila teritorije.
Poruke koje je amerikancima napisao Salvatore Bellasich su poslane u dva navrata. 31. svibnja 1919. je poslana poruka američkom Senatu, a 4. rujna Senatoru Lodgeu. Njima su riječki Italijani zatražili pravo na samoodređenje, kao protest protiv odluke predsjednika Wilsona.
U međuvremenu, nakon antifrancuskih demonstracija i odlaska iz grada talijanskih jedinica Granatiera, započela je u Rijeci D'Annunzieva avantura. Umjereniji građani, među kojima Bellasich, Antonio Grossich, Andrea Ossoinack, ubrzo su postali nepovjerovjerljivi prema ekstremnim ponašanjem legionara i redovno su održavali kontakt s talijanskom vladom.
15. travnja 1920. kada su primljeni od Francesca Saveria Nittija delegati "Nacionalnog vijeća" su pokušali objasniti talijanskoj vladi ogoršavajuću međunarodnu situaciju u Rijeci. Izjavili su i da će Fiumani privremeno prihvatiti drugačija rješenja, koja bi, međutim, zajamčila njihovu potpunu neovisnost i teritorijalnu povezanost s Italijom. Bellasich, Riccardo Gigante, Giovanni Host-Venturi su također obećali da će raditi na tome da nagovore D'Annunzia da napusti grad. Također su zatražili potrebne zalihe za civilno stanovništvo i zaštitu javnog reda.
Sklapanjem Rapalskog ugovora i uklanjanjem D'Annunzija iz grada (napustio je grad 17. siječnja), "Nacionalno vijeće" je obnovilo svoje funkcije, i trpilo primjenu italijansko-jugoslavenskih sporazuma i uspostavljanje države Rijeke, smatrajući to samo privremenim riješenjem.
Rapallski ugovor koji je pokušao definirati državno-pravni položaj Rijeke nije ništa bitno promijenio u samoj Rijeci. Grad je i dalje držala okupiranim talijanska vojska, talijanska se vlada sve više i sve očitije miješala u unutrašnje poslove Riječke države. Vladajućim velikosrpskim krugovima u Beogradu na čelu s Nikolom Pašićem nije uopće stalo do Rijeke, oni su smatrali da je prirodan izlaz Kraljevine SHS na more luka Solun, a ne Rijeka koju su tako olako prepustili Talijanima. Fašistički teror u gradu postao je svakodnevna pojava, fašisti su postali glavni oslonac svim aneksionističkim elementima u gradu i ubrzo se nametnuli kao glavna aneksionistička grupacija u Rijeci.
Privremena vlada dr. Antonia Grossicha preuzela je vlast 5. siječnja 1921. godine, predsjednik vlade i ujedno ministar vanjskih poslova bio je dr. Antonio Grossich, za državnog tajnika postavljen je Arthuro Chiopris. Vlada je imala deset ministarstava odnosno dvanaest ministara, a njezino djelovanje bilo je određeno dekretom - zakonom od 7. siječnja 1921. Dva ministarska mjesta bila su osigurana za ministra bez lisnice, jedan od ministara bez lisnice bio je Salvatore Bellasich.
U travnju 1921. Riječani su na izborima birali između Autonomaša i Nacionalnog bloka koji su zastupali ideju pripajanja Rijeke Italiji. Pobjedili su Autonomaši kojima je na čelu bio Riccardo Zanella. 27.travnja 1921., nezadovoljni izbornim rezultatima, riječki fašisti su izveli prevrat, napali su izborno povjerenstvo, rastjerali članove povjerenstva i potpuno uništili izborni materijal, a zatim su uništili sve izborne spise u riječkom Tribunalu. Zanella je pobjegao s većinom svojih pristalica u Bakar, na tlo Kraljevine SHS. Fašistički prevrat spriječio je konstituiranje autonomaške vlade, a vlast u gradu odmah su preuzeli gradonačelnik Salvatore Bellasich i Host-Venturi, kao izvanredni komesari (commissario straordinario).
10 veljače 1947, riječke esule primio je prefekt Milana, doktor Libero Mania. Na slici prijem kod dogradonačelnika Milana doktora Montagne. Salvatore Bellasich je šesti sa ljeve strane. |
Istoga dana članovi Direktorija Riječke fašističke stranke izabrali su svoju privremenu vladu od članova svoje stranke, kojoj se na čelu nalazio riječki fašist Riccardo Gigante, kojemu je stranka dodijelila diktatorske ovlasti. U jednom danu Rijeka je dobila dvije vlade, obje su vodili aneksionisti, iz čega se može vidjeti kaotičnost stanja u kojem se nalazila Rijeka još od listopada 1918. godine.
Odmah nakon fašističkog prevrata, generalni konzul talijanske vlade za Rijeku grof Caccia Dominioni conte Carlo je u ime talijanske vlade priznao rezultate izbora i po nalogu talijanske vlade 28. travnja postavlja za izvanrednog komesara u Rijeci Salvatorea Bellasicha. Odmah se vidjelo da talijanskoj vladi nije stalo da u Rijeci dobije fašističku vladu pa je za izvanrednog komesara postavljen aneksionist Bellasich, a odbačeni su fašisti Host-Venturi i Gigante. Vijeće je podnijelo ostavku, i Bellasich preuzima ovlasti izvanrednog povjerenika za grad. Tu je dužnost vršio u periodu od 28. travnja 1921. do 13. lipnja 1921.
Da se riječki Talijani nisu odrekli svojih aneksionističkih težnji vidi se iz inauguralnog govora novoga riječkoga izvanrednog povjerenika Salvatorea Bellasicha, koji je izjavio: "(…) Bilo kojim se putem išlo, aneksija Rijeke Italiji u dogledno je vrijeme neizbježna (…)".
Nezadovoljna Salvatoreom Bellasichem, koji nije uspio spriječiti fašistički teror u Rijeci, i na zahtjev Riccarda Zanelle, koji je tada pregovarao s talijanskom vladom oko svoga povratka u Rijeku, talijanska vlada je smijenila Bellasicha i za upravitelja Rijeke postavila kapetana bojnog broda talijanske mornarice Antonia Foschinija, u svojstvu visokog komesara (alto commissario), koji je svoju dužnost preuzeo 13. lipnja 1921. godine.
Daljnja politička previranja u gradu trajala su do 5. listopada 1921. kada je Ustavotvorna skupština proglasila je Riccarda Zanellu predsjednikom Slobodne Države Rijeka, i vlast preuzela legalna vlada Riccarda Zanelle 8. listopada 1921. nakon što je dao izjavu u korist buduće aneksije Fiumea na Italiju, ali su Fašisti nasilno preuzeli vlast državnim udarom već 3. ožujka 1922.
U gradu je došlo do nemira i raspoloženje građana se još pogoršalo. Političke skupine suprotstavljene Zaneli su se pridružile Odboru za nacionalnu obranu kojim je predsjedavao fašist Attilio Prodam koji je prisilio Zanellu da napusti vlast i grad.
Privremene funkcije države preuzeo je Attilio Depoli, koji je gotovo dvije godine uvjeravao talijansku vladu koliko je Rijeci neophodna ekonomska pomoć i u međuvremenu bez problema pripremao aneksiju.
Kad je predao ovlasti talijanskom generalu Gaetanu Giardinu (Montemagno, 24. siječnja 1864. – Torino, 21. studenog 1935.) koji je postao Vojni guverner Rijeke, stigle su službene vijesti o predstojećoj aneksiji, 27. siječnja. 1924. Bllasich je oduševljenoj gomili s balkona Guvernerove palače čitao tekst "plebiscita od 30. listopada" (slika ljevo).
1935. vršio je dužnost predsjednika CAF (Club Alpino Fiumano)
Tijekom Drugog svjetskog rata, s obzirom na njegovu ekonomsku i jezičnu pripremu, morao je ponovo obavljati zadatke od povjerenja u Mađarskoj u ime talijanske vlade. Imao je administrativne dužnosti i bavio se pravnim i gospodarskim poslovima.
Na kraju Drugog svjetskog rata napušta Rijeku i odlazi u izgnanstvo u Firenzu, a nakon toga u Salò, gradić u provinciji Brescia. Radio je u korist izbjeglica koje su u velikom broju napustile grad nakon jugoslavenske okupacije.
Umro je u Salòu 25. rujna. 1946.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- SUŠAČKA REVIJA broj 101/102, Ljubinka Karpowicz: RIJEKA POD VLAŠĆU TALIJANSKOG NACIONALNOG VIJEĆA (23.XI.1918. - 21.IX.1919.)
- Treccani, BELLASICH, Salvatore
- Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, DANIEL PATAFTA: Privremene vlade u Rijeci (listopad 1918. – siječanj 1924.)
- Arturo Valcastelli: Una vita nell operosa famiglia del CAI di Fiume
- Igor Žic: RIJEKA od propasti Austro-Ugarske do priključenja Italiji (kronologija)
- Žmigavac, Broj 52/14. studenoga 2012, Igor Žic: Od najveće rafinerije u Europi do ugaslog pogona
- KNJIŽEVNA RIJEKA, broj 4, 2014. Igor Žic: Konji apokalipse
- Ministero degli Affari Esteri - UAP DSD - Archivio Storico Diplomatico, Storia e Diplomazia, Luglio 2008, str: 6
Background picture copyright: 