Ossoinack Andrea

Rođen: Rijeka 18. veljača 1878.
Umro: Merano 9. travanj 1965.

Roditelji: Luigi Ossoinack  (Rijeka, 26. VI. 1849. - Lopača, 29. X. 1904.) i Ana rođena Baćić (1849.-1920.)

Braća: Gennaro mlađi, Renato, Nicola, Tassilio i Renzo, sestra Luigia.

 

Andrea Ossoinack je bio lokalni poduzetnik i političar s poslovnim i političkim kontaktima koji je posto zapažen u procesu stvaranja "Slobodne države Rijeke".
Ossoinacka su Mađari smatrali gorljivim zagovornikom bliskih veza Rijeke i Mađarske, koji se suprotstavljao Autonomaškoj stranci i njenim stavovima o zasebnom riječkom identitetu, unatoč činjenici da je Autonomašku stranku osnovao i financirao njegov otac Luigi.
Govorio je nekoliko jezika i, pošto je studirao ekonomiju u Londonu, tečno je govorio i engleski. Bio je posljednji Riječki poslanik u mađarskom parlamentu. Osnivač je autonomne lige, predstavnik Rijeke na mirovnoj konferenciji u Parizu, a bio je i na čelu riječke masonske lože "Sirius".

Uspon obitelji Ossoinack započinje krajem XVIII. st. i povezan je s pomorstvom i trgovinom. Prvi član obitelji Ossoinack za kojega se zna iz povijesnih izvora bio je Andrija Osojnak (1736.-1796.) iz Voloskog, pomorski kapetan i trgovac uljem i vinom.
Jedna je pretpostavka da se neko iz obitelji (Andrija ili možda neki njegov predak) doselio u Volosko iz unutrašnjosti. Druga pretpostavka je da su se davno doselili iz Kranjske.
Andrija Osojnak (Ossogniak ili Ossojnah) je 1774. godine živio u Voloskom na kućnom broju 64 (25). Umro je u Poreču.

Na narodni osjećaj i sklonosti obitelji Ossoinack u svakom je trenutku utjecala gospodarska situacija, što pokazuje kako je čak i u doba buđenja nacionalnih država pitanje narodnosti bilo u drugom planu u odnosu na njihove poslovne interese. Najviše članova obitelji bilo je višejezično i tečno su govorili hrvatski, talijanski, njemački, mađarski, a neki čak i Engleski jezik, što samo po sebi nije ništa čudno jer su bili trgovci koji žive u višejezičnom gradu.
Jezik koji su koristili članovi obitelji međusobno je bio talijanski, što se može utvrditi iz obiteljske korespondencije. Ali ako je netko imao priliku pitati člana obitelji Ossoinack koji im je identitet, dobio bi jednostavan odgovor: "Fiumani".
Ali krajem 19. stoljeća identitet "Fiuman" razvio se iz izjave očite činjenice da živiš u gradu koji se zove "Fiume", u političko pitanje koje se pojavilu ubrzo nakon što je Rijeka postala jedini lučki grad Mađarske. Iz te je opozicije izrasla "Autonomistička stranka", politički subjekt koji bi se najviše okupio oko Riječke talijanske elite. A ključni financijer stranke je bio Luigi Ossoinacks.

Andrea je bio drugi sin bogatog riječkog poduzetnika Luigija Ossoinacka (slika desno), jednog od najvažnijih poslovnih ljudi u Rijeci. Luigi je bio treće dijete Natalina Gennara Ossoinacka i njegove prve supruge Marije. Imao je samo nekoliko tjedana kad mu je umrla majka i oko dvije godine kad se otac preudao.
Luigi Ossoinack je bio financijer riječke Autonomne stranke, neobično utjecajna osoba svoga vremena, čovjek najvišega ugleda i štovanja među domaćim i stranim privrednicima, jedna od najznačajnijih pojava u povijesti riječke privrede.
Njegove inicijative i sugestije direktno su utjecale na razvoj riječke privrede. Bio je i član trgovačke komore od 1885. godine.
Bio je zastupnik brodarskih kompanija "The Cunard Steamship Company" i "Bailey & Leetman Line" koje na njegovu sugestiju 1877. godine utemeljuju redovnu morsku liniju između Rijeke i Liverpoola.
1878. godine prema njegovim sugestijama otvaraju se prva moderna lučka skladišta u Rijeci.
Godine 1881. na Mlaki, danas nasuprot svjetionika, Luigi Ossoinack utemeljuje i "Ljuštionicu riže" (Pilatura di riso), najveće riječko poduzeće u prehrambenoj industriji, kojim kao vlasnik i ravnatelj upravlja do smrti. Ljuštionica riže prestaje s radom nakon Prvoga svjetskog rata, a na njezin se teren kasnije proširuje Rafinerija nafte.
Nakon ljuštionice podiže i tvornicu za proizvodnju rižinog škrobnog brašna čije je pakiranje bilo poznato kao "Slonovski škrob" zbog otiska bijelog slona na pakovanju (slika ljevo). (Bijeli slon je bio korišten na reklamama ljuštionice riže, a sivi slon na reklamama za Riječku tvornicu čokolade)
1888. godine osniva "Tvornicu sanduka i bačava" (Fabbrica meccanica di boti, barili e cassette in legno) sa sjedištem u Via Serpentina, kojoj je suvlasnik bio riječki trgovac Eugenio Bacchich.
1891., uz pomoć tadašnjeg ugarskog ministra trgovine Gabora Barossa, te uz sudjelovanje engleskoga kapitala, Luigi Ossoinack osniva vlastito pomorsko društvo "Orient" (Orient Magyar hajózàsi részvénytàrsàg), sa sjedištem u Riva Szàpàry 10, te nabavlja dva parobroda za trgovinu s azijskim zemljama.
1875. godine oženio se Anom Baćić (1849.-1920.), nećakinjom Nikole Bačića, najbogatijeg riječkog trgovca žitom, sa kojom je imao sinove Gennara ml., Andreu, Renata, Nicoloa, Tassila i Renza, te kćer Luigiju.
Zadnjih godina života postajao je sve usamljeniji i nezadovoljniji, vjerovatno i zbog teške i neizlječive bolesti (sifilis).
29. lipnja 1904. kada ga je kočijaš došao probuditi, zatekao ga je kako nepomično leži na podu sobe. Pored njega, oslonjena o krevet, stajala je mala lovačka dvocijevka.
30. listopada 1904. "Novi list" donosi svojim čitateljima vijest o Ossoinackovoj smrti:

"Prošle noći ubio se u svojoj villi u Lopači Luigi vit. Ossoinack. Upalio je u se u trbuh iz male lovačke puške. Juče u jutro nadjoše ga u sobi mrtva. Razdražljivost živaca, na kojima je u zadnje doba veoma trpio, ponukalo ga je na ovaj sdvojan korak. Pred nekoliko dana došao je iz jednog bečkog sanatorija, gdje je uzalud tražio lieka svojoj bolesti. Liečnici mu strogo preporučiše mir i on se je osamio u svojoj vili u Lopači gdje je dokončao svoj život."

Njegov sin Andrea Ossoinack žavršava osnovnu školu u Rijeci, studira na Trgovačkoj akademiji u Pozsonyju (Bratislava), u Kolozsváru (Cluj) i na Akademiji Primijenjene umjetnost u Münchenu. Bila je ideja njegovog oca da Andrea stekne obrazovanja na mađarskom jeziku. Andrea se u početku želio baviti umjetnošću, ali je prihvatio očevu ponudu da mu pomogne u poslovima, pa napušta Akademiju primjenjene umjetnosti i odlazi studirati ekonomiju u Englesku, u London. Sa svojih dvadeset godina već je radio u očevoj podružnici u Londonu. Ali Andrea nije imao istu poslovnu karizmu kao njegov otac.

U Rijeku se vraća u vrijeme sukoba između riječkih Autonomista i lojalista. U početku se pridružio Autonomistima, ali nakon neslaganja s radikalnom frakcijom stranke, o čijem je stavu mislio da bi moglo ugroziti njegove poslovne interese, pogotovo nakon smrt njegovog oca, napušta stranku i pridružuje se manje rigidnom pristupu prema Mađarskoj.
Ossoinack je smatrao da je pozicija Rijeke kao jedine mađarske luke najbolja za grad i da bi prekid veze s vlašću u Pešti koje je u to vrijeme velikodušno investiralo u Rijeku, moglo postati katastrofalno za njezino gospodarstvo. Kao poslovni čovjek, smatrao je gradsku ekonomiju i blagostanje mnogo važnije od državnosti ili pitanja identiteta i uvidio je da je politika autonomista štetna za interese Rijeke i njene građane. Dok su i Zanella i Ossoinack isticali važnost očuvanja autonomije grada u njihovim programima, za Zanellu su interesi Rijeke uvijek dolazili prvi, a interesi Mađarske dolaze nakon toga, ali samo ako su kompatibilni s interesima Rijeke; za Ossoinacka, međutim, nije postojao interes Rijeke odvojen od interesa Mađarske.
Suprotnosti između Zanelle i Ossoinack odražavale su raniji sukob između liberalizma (deakizam) i radikalizma (kossúthism) u Mađarskoj, koja je trajala još od revolucije od 1848.

Ossoinackove ideje nisu dijelili stanovnici Rijeke jer je na kraju izgubio izbore. Osvojio je 673 glasova prema Zanellinih 860.

Sljedećih nekoliko godina usredotočio se na posao, pokušavajući održati carstvo zamišljeno od strane pokojnog oca. Postao je i konzul Meksika i veliki meštar u riječkoj masonskoj loži "Sirius".

1911. godine, nakon smrti Michelea Maylendera, jednog od utemeljitelja riječkog autonomizma i Autonomističke stranke dogodio se konačni rascjep između umjerenih i radikala unutar te stranke.

Grupa umjerenih autonomista, uključujući Ossoinacka, distancirala se od Zanelle i formirala je "Autonomnu Stranku" (Lega autonoma, Associazione Autonoma), stranku koju su podržavali Riječki biznismeni održavajući bliske veze s vladom. Ossoinack će se na kraju popeti na čelo te stranke.

Godine 1916. u mađarskom je parlamentu predložen, ali ne i izabran, za riječkog zastupnika u parlamentu. Naime, Antonio Vio, dosadašnji riječki zastupnik u parlamentu je izabran za gradonačelnika, a Andrea Ossoinack je bio njegov nasljednik u parlamentu, izabran aklamacijom, a ne redovitim izborima.

Kad je izbio prvi svjetski rat, riječka je autonomija pretrpila težak udarac. Sam grad bio je pošteđen bombardiranja (osim jednom), ali industrija je reorganizirana za vojnu proizvodnje, a lučki promet je drastično pao. Mnoge Mađarske banke i poduzeća vratili su se u Budimpeštu. Ossoinackovo poslovno carstvo također se smanjilo, posebno brodarske kompanije "Adria" i "Oriente", čiji su brodovi ili potopljeni ili konfiscirani.

18. listopada 1918., na kraju Prvog svjetskog rata, Andrea Ossoinack, zastupnik grada Rijeke, u mađarskom je parlamentu održao govor u kojem je istaknuo pravo svoga grada na samoodređenje u okolnostima koje su dovele do raspada Austro-Ugarske i zatražio pravo samoopredjeljenja za Rijeku. U tom svojstvu također mu je bilo dopušteno predstavljati Rijeku na Pariškoj mirovnoj konferenciji 3. ožujka 1919.
Andrea u mađarskom Saboru 18. listopada 1918. izjavljuje:

"Rat je postao toliko šokantan da Hrvati prisvajaju Rijeku, a strane sile ga žele žrtvovati Jugoslaviji. Apsurdno. Rijeka nikada nije bio hrvatska! Doista, bio je talijanski u prošlosti, i tako bit će u budućnosti ".

Njegov govor u parlamentu bio je jasna izjava da je smatrao, bez obzira na sudbinu Austro-Ugarske, bilo preuređenje ili kolaps, da je Rijeka politički subjekt koji ima pravo na samoodređenje. Naglasio je da je Rijeka uvijek bila Talijanska po svom karakteru, i da je Rijeka politička činjenica koliko i Mađarska ili Jugoslavija.
Govor je izazvao negativne reakcije i iznenađenje u mađarskoj javnosti, u rasponu od tvrdnji da je Ossoinack sigurno dao nepotpunu izjavu, nekako izostavljajući činjenicu da samoodređenje podrazumijeva Rijeku unutar Mađarske, pa sve do tvrdnje o izdaji svoje domovine. Ali sve te reakcije nisu imale nikakve posljedice jer je već 10 dana kasnije Austro-Ugarska otišla u povijest, a Rijeka je postala borbeno polje između Italije i novoosnovane južnoslavenske države.

Taj je istup bio temeljem Wilsonova prijedloga iz 1919., po kojem bi Rijeka postala slobodna država. Ali Ossoinack se pobunio protiv tog prijedloga zagovarajući priključenje Italiji.

Posljednji dani prvog svjetskog rata su bili posebno burni u Rijeci. Dana 23. listopada hrvatski su vojnici zauzeli grad, prisilivši Zoltana Jékelfalussysja, posljednjeg mađarskog guvernera Rijeke, da šest dana kasnije napusti grad. Kad je u Zagrebu 29. listopada 1918. bila proglašena Država Slovenaca, Hrvata i Srba, obuhvaćala je sva južnoslavenska područja Austro-Ugarske, uključujući Rijeku.

Iako je Londonskim ugovorom obećano Italiji da će dobiti znatnu površinu istočne obale Jadrana, Rijeka nije bila uključena u to područje i trebala je postati dio Hrvatske ili bilo koje države koja će nasljediti Austro-Ugarsku na tom teritoriju. Bez obzira na to, većina stanovništva se zalagala za izmjenu ugovora i uključenje Rijeke u talijanski teritorij, a to je bio i stav Andree Ossoinacke i taj se stav trebao braniti na Pariškoj mirovnoj Konferenciji. Pariška mirovna konferencija bila je konferencija koju su organizirali pobjednici u Prvom svjetskom ratu kako bi ustanovili mirovne sporazume između Saveznika i poraženih Središnjih sila. Konferencija je otvorena 18. siječnja 1919. godine i trajala je do 21. siječnja 1920. godine sa nekoliko prekida.
A Ossoinacku je pozicija zadnjeg predstavnika Rijeke u mađarskom parlamentu i govor koji je održao, dala priliku da, zajedno s Antoniom Grossichem i Antoniom Viom, postane riječki predstavnik na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919.

Ossoinack je na Konferenciju došao memorandumom CNI-a u kojem je izrazio stavove slične onima predstavljenim u Budimpešti. Dokument započinje tvrdnjom da se duboko nepravedni politički sustav (Habsburška monarhija), utemeljen na načelu "divide et impera", konačno razbio, što je dovelo do formiranja nekoliko novih država, uključujući i Rijeku. Navedeno je da je "Država Rijeka živa činjenica. Nitko to ne može poreći, kao što nitko ne može poreći postojanje Mađarske ili Jugoslavije. Rijeka ima sve funkcije države, a to je priopćeno vladama Europe i Amerike. Rijeka slobodno razvija sve funkcije administracije. Na temelju toga, Rijeka kao suvereno političko tijelo, funkcionalna država, ima pravo pripojiti se Italiji, jer je to volja većine stanovništva".
Ton njegovog izlaganja nije bio ništa drugo nego šovinistički ispad. Govorio je da je Rijeka već dugo vrijemena bila "pod stalnim priljevom Hrvata", koji su uglavnom "bili sluge i radnici", i da je ovaj priliv "ometao nacionalni razvoj Rijeke" Fiumana kroz "disonantnu i iritantnu notu", ljudi koji su govorili samo hrvatski, a koji su osim toga bili su "na tako niskoj kulturnoj razini" i uopće se ne žele uključiti u kulturni život grada. Dalje optužuje Mađarsku vladu što je hrvatskim trgovcima omogućila da se nastane u Rijeci, omogućujući tim "slugama i radnicima" da kupuju i trguju u njihovim objektima i tako "natjeraju Talijanske trgovce van posla ili ih oslabe".

Ossoinack se sastao s predsjednikom Sjedinjenih Država Woodrowom Wilsonom 4. travnja 1919., dan nakon sastanka Vijeća četvorice gdje se Wilson odlučno usprotivio talijanskim posezima prema Rijeci. Wilson je dodao i novi zahtjev: samoodređenje na području istočnog Jadrana kako bi se postigli ekonomski održivi ishodi. Ossoinack mu je prikazao ekonomski utemeljen argument za aneksiju Rijeke Italiji, pokušavajući pokazati da je aneksija najbolje ekonomsko rješenje za Rijeku. Otvoreno je tvrdio da je slobodna luka ekonomski neodrživa. Rekao je da bi takva luka mogla biti konkurentnom samo uz niže operativne troškove. To nije bio slučaj; luka Rijeka prosperirala je samo zato što ju je mađarska vlada velikodušno subvencionirala, a to bi bilo gotovo ako bi stekla neovisnost. Rijeci je bila potrebna država spremna investirati u gradsko gospodarstvo vezano za luku.
U svom odgovoru, Wilson je zahtjevao da Rijeka mora biti proglašena slobodnom državom, kao novo rješenje.

Sve do 13. travnja 1919. godine, Andrea Ossoinack se nije, na prijedlog Vittoria Orlanda, predsjednika i vođe talijanske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu, sastao s američkim predsjednikom Wilsonom.

24. travnja 1919., kad je i britanski delegat Arthur Balfour odbio projekt aneksije Rijeke, talijanska delegacija Vittoria Orlanda i Sidneya Sonnina napustila je konferenciju u znak protesta.

Ossoinackov argument i tvrdnja o "volji naroda" bili su bezuspješni, a Wilson nije bio voljan ustupiti Rijeku Italiji ni na koji način. Rješenje koje je napokon predložio bilo je proglašenje grada neovisnim državom, koji bi mogla predstavljati i novo sjedište "Lige naroda", međunarodne organizacija čije je osnivanje također predložio Wilson. Zbog političkog neuspjeha Liga naroda nije nakon II. svjetskog rata bila obnovljena, faktički je prestala postojati već 1939., a formalno je likvidirana 1946, već je umjesto nje osnovana nova organizacija, "Ujedinjeni Narodi".

Ossoinack je bio bijesan takvim razvojem situacije i šalje protestno pismo Američkom Senatu.

6. Lipnja 1919. senator Lodge, predsjednik odbora za međunarodne odnose, čita pred senatom Riječku prosvijednu notu koju je potpisao Andrea Ossoinack, Opunomoćnik za Rijeku na mirovnoj konferenciji.

Slike sa LPR, Ossoinack Andrea (1876-1965) poslanik u mađarskom parlamentu, Autor: Vežičanka

Fiume's protest before the U. S. Senate READ IN THE SENATE ON JUNE 6th, 1919. BY SENATOR LODGE, CHAIRMAN Of THE FOREIGN RELATIONS COMMITTEE National Council assembled in emergency meeting after animated debate unanimously approved following appeal to United States Senate. When Peace Conference is about to decide destinies of world, Fiume, represented by National Council elected by plebiscite and by its Mayor elected years ago by free ballot, appeals to Senate of great American people invoking its aid to prevent perpetration of one of greatest injustices known to history. On Oct. 15, before downfall of Austro-Hungarian monarchy, a Deputy of Fiume declared in Hungarian Parliament that Fiume, which had always been Italian and wished to remain Italian, would exercise right of self-determination under its special statute of free national Italian commune united as corpus separatum to Hungarian Crown. Thirtieth of October, when result of battle of Vittorio Veneto not yet known, Fiume, abandoned by Hungarian authorities, we acquired complete independence, and, despite presence Croatian soldiers who occupied city by force, by plebiscite based on right of self-determination, proclaimed its annexation to Italy, to which Fiume always bound not less than Trent and Trieste by common language, customs, feelings. Same time National Council declared it placed decision under protection of America, mother of freedom and universal democracy, awaiting sanction of Peace Conference. All Peace Conference had to do was to take cognizance of annexation to Italy proclaimed by Fiume, and all Italy had to do was to say whether she accepted this annexation or not. But Fiume, to its great surprise, sees that its right to self-determination, freely exercised and placed under protection of America, was denied by President Wilson, who, in fourteen points proclaimed the fundamental principle and right, refused to very city which offers world unique typical instance of self-determination. President Wilson unable to deny historical right of Fiume, free through centuries, or national right, because all expert American, British, French, Swiss, and even enemy journalists, had to recognize Italian character of the city whose Mayors and deputies have always been Italian, in whose archives and municipal acts not one document can be found not in Italian. Since President could contest neither historical nor national right to self-determination of Fiume, he had recourse to economic arguments, to give Fiume status of free city, thus insuring, in disguised form, preponderance Jugoslav influence. President declared Fiume natural point of hinterland west of Jugoslavia, Hungary, Czechoslovakia, Rumania, and for this reason wishes insure Jugoslav influence, so that city may gradually fall into hands of Jugoslavia. President forgets he thus favors only one of hinterland peoples, forgets that only 7 per cent, of total movement of part of Fiume accounted for by trade Croatia and Slavonia, forgets that competing agricultural countries of Jugoslavia and Hungary can only obtain from Italy, mainly on industrial country, satisfactory guarantees of impartiality in administration of port, in interests of inland traffic, as Italian commercial interests would not be in contact with those of hinterland. President Wilson is silent when reminded that the treaty of London insures Jugoslavia over 1,000 kilometers of coast with twelve ports, and refuses to understand argument which shows needs of traffic do not require political possession of a city and that Fiume can be annexed to Italy without injury to interests of hinterland peoples. If Fiume is a free port no hindrance will be placed in the way of trade of hinterland. President Wilson's refusal to respect self-determination Fiume is strange. For while he thus solemnly denys principle he himself proclaimed, it also shows openly hostile attitude toward aspirations for which Italian people shed so much blood and sustained such heavy sacrifices, and favors those Croats. Slovenes who fought to last in ranks of Austro-Hungarian army against Entente. Citizens of Fiume appeal to the sense of justice of American Senate, hoping it will not permit in the name of the great people of Abraham Lincoln and George Washington, so gross an injustice to the community. Fiume wishes to know if the Senate which represents American people approves of policy which outrages the feelings of a city and is offensive to Italian dignity. Fiume wishes to know if the American Senate wishes to share responsibility which Mr. Wilson has assumed before history. Legitimate representatives of Fiume declare to representatives of the American people that Fiume will resist this attempt on its liberties. Fiume will face war, or life or death, and will not tolerate that its fate be decided without its consent. It is prepared to defend itself to the utmost. ANDREA OSSOINACK Plenipotentiary for Fiume at Peace Conference

Riječki prosvjed pred američkim senatom PROČITANO U SENATU 6. lipnja 1919. OD STRANE SENATORA LODGEA, PREDSJEDNIKA ODBORA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE  Nacionalno vijeće okupilo se na hitnom sastanku nakon animirane rasprave I jednoglasno odobrilo žalbu Senatu Sjedinjenih Država. Kad se mirovna konferencija sprema odlučivati ​​o sudbinama svijeta, Rijeka, koju zastupa Nacionalno vijeće koje je izabrao plebiscit građana Rijeke, i njegov gradonačelnik izabran prije par godina slobodnim glasanjem, apelira na Senat velike Amerike i poziva se na njegovu pomoć da spriječe počinjenje jedne od najvećih nepravdi poznatih u povijest. 15. listopada, prije pada Austro-Ugarske monarhije, zastupnik Rijeke iznio je u mađarskom parlamentu da će Rijeka, koja je uvijek bila Talijanska i željela bi ostati Italijanska, ostvariti pravo na samoodređenje prema svom posebnom statutu slobodne nacionalne talijanske komune ujedinjene kao corpus separatum sa Mađarskom krunom. Tridesetog listopada, kada se još nije znao ishod bitke kod Vittorio Veneta, Rijeka, napuštena od strane mađarskih vlasti, stiče potpunu neovisnost i, unatoč prisutnosti hrvatskih vojnika koji su silom okupirali grad, na temelju prava na samoodređenje, plebiscitom proglašava aneksiju grada Italiji, sa kojom je Rijeka, zajedničkim jezikom, običajima, osjećajima uvijek vezana ne manje od Trenta ili Trsta. Istovremeno je Nacionalno vijeće proglasilo da je stavilo tu odluku pod zaštitu Amerike, majke slobode i univerzalne demokracije, čekajući sankciju Mirovne konferencije. Jedino što je mirovna konferencija trebala učiniti je prihvatiti aneksiju Rijeke Italiji, a sve što je Italija trebala učiniti je reći hoće li prihvatiti ovu aneksiju ili ne. Ali Rijeka, na svoje veliko iznenađenje, vidi da je predsjednik Wilson uskratio pravo Rijeke na samoopredjeljenje i stavljanje pod zaštitu Amerike, i koji je u četrnaest točaka odbio to pravo Rijeci. Predsjednik Wilson nije mogao poreći povijesno pravo Rijeci, slobodnoj kroz stoljeća ili nacionalna prava, jer su svi stručni američki, britanski, francuski, švicarski, pa čak i neprijateljski novinari, prepoznali talijanski karakter grada čiji su gradonačelnici i zamjenici uvijek bili talijanski, u čijim se arhivima i općinskim aktima ne može naći niti jedan dokument koji nije na talijanskom jeziku. Budući da predsjednik nije mogao osporiti ni povijesno ni nacionalno pravo na samoodređenje Rijeke, pribjegao je ekonomskim argumentima da Rijeci dodijeli status slobodnog grada, osiguravajući, u prikrivenom obliku, prednost Jugoslavenskom utjecaju. Predsjednik je Rijeku proglasio prirodnim zaleđem zapadno od Jugoslavije, Mađarske, Čehoslovačke, Rumunjske i zbog toga želi osigurati utjecaj Jugoslavije kako bi grad mogao postepeno pasti u ruke Jugoslavije. Predsjednik zaboravlja da na taj način favorizira samo jedan narod, zaboravlja da se samo 7 posto ukupnog ekonomskog prometa Rijeke odnosi na trgovinu Hrvatske i Slavonije, zaboravlja da poljoprivredne zemlje Jugoslavija i Mađarska mogu dobiti samo iz Italije, uglavnom na industrijske zemlje, zadovoljavajuća jamstva nepristranosti u upravljanju lukom, u interesu unutarnjeg prometa, jer talijanski komercijalni interesi ne bi bili u konfliktu s onima iz zaleđa.  Predsjednik Wilson ne odgovara kad smo ga podsjetili da londonski ugovor osigurava Jugoslaviji preko 1000 kilometara obale s dvanaest luka i odbija razumjeti argument koji pokazuje da potrebe prometa ne zahtijevaju političko posjedovanje grada i da Rijeka može biti pripojena Italiji bez posljedica na interese naroda zaleđa. Ako je Rijeka slobodna luka, neće biti nikakvih problema u trgovini sa zaleđem. Odbijanje predsjednika Wilsona da poštuje samoopredjeljenje Rijeke je čudno. Jer dok tako svečano negira princip samoopredjeljenja koji je sam proglasio, to također pokazuje otvoreni neprijateljski stav prema težnjama Italijana za koje je talijanski narod prolio toliko krvi i podnio teške žrtve, a u isto vrijeme favorizira te Hrvate i Slovence koji su se borili u redovima austrougarske vojske protiv Antente. Građani Rijeke apeliraju na osjećaj pravde američkog Senata, nadajući se da u ime velikih ljudi Abrahama Lincolna i Georgea Washingtona neće dozvoliti tu veliku nepravdu.  Rijeka želi znati priznaje li Senat koji predstavlja američki narod politiku obezvrijeđuje osjećaje grada i vrijeđa talijansko dostojanstvo. Rijeka želi znati želi li američki Senat podijeliti odgovornost za povijest koju je preuzeo gospodin Wilson. Legitimni predstavnici Rijeke izjavljuju predstavnicima američkog naroda da će se Rijeka oduprijeti ovom pokušaju koji se protivi njegovim slobodama. Rijeka će se suočiti s ratom, životom ili smrću i neće tolerirati da se o njegovoj sudbini odluči bez pristanka. Spremna je braniti se do krajnjih granica.  ANDREA OSSOINACK Opunomoćnik za Rijeku na mirovnoj konferenciji

Kad je 12. studenoga 1920. potpisan Rapallski ugovor između Italije i Jugoslavije, formalizirajući stvaranje Slobodne države Rijeke, D'Annunzio ga proglašava izdajničkim djelom i proglašava rat Italiji. Novostvorenu državu odmah priznaju sve svjetske sile uključujući SAD, Francusku i Veliku Britaniju. D'Annunzio ne priznaje sporazum te je akcijom talijanske regularne vojske istjeran iz grada (Krvavi Božić 24. - 29. prosinca).
Andrea Ossoinack je tijekom ovog političkog previranja u Rijeci kao član "Talijanskog narodnog vijeća" oduševljeno pozdravio D'Annunzieve trupe, ali je bio razočaran nakon razvoja koji je doveo do sukoba između D'Annunzia i Italije.
Italija je naime napala Rijeku i otjerala D'Annunzia i njegove legionare. Slobodna država Rijeke je tako bila uspostavljena, ali je njezina politička scena bila podijeljena između autonomista podržanih i većinom glasova Hrvatia koji žive u gradu, i pro-talijanskog "Nacionalnog bloka".

Nakon što je D'Annunzio istjeran iz Rijeke, Ossoinack postaje član "Nacionalnog Bloka", političke skupine koja se protivi autonomistima i Slobodnoj Državi Rijeka koju je vodio njegov stari neprijatelj Riccardo Zanella.
Nakon što je osnovana vlada Slobodne države Rijeka, Ossoinacku je bilo zadovoljstvo stalno je napadati. Govorio je da je trenutna ekonomska situacija u Slobodnoj državi ključni dokaz u korist aneksije jer je Rijeka bila potpuno ekonomski ovisna o Italiji.
Država je postojala de facto oko godinu, a de iure do 1924. godine kada ju je anektirala Kraljevina Italija. Čin aneksije neki do danas osporavaju jer nije međunarodno pravno priznat, a službeno su ga priznale jedino Kraljevina Italija i Kraljevina SHS.

Nakon državnog udara i aneksije Rijeke od strane Italije, Ossoinack je bio jedan od članova Nacionalnog Bloka koji je bio pozvan da preuzme kontrolu nad Rijekom kad je vlada pod vodstvom autonomista pobjegla iz grada. To je ujedno bio njegov posljednji politički angažman.
Nakon toga se postupno povukao iz politike, i usredotočio se na svoja poduzeća, nastavljajući zagovarati ideju o zoni slobodne trgovine koja bi obuhvaćala Rijeku i njegovo prirodno zaleđe, uključujući područja Italije i Jugoslavije. Zapravo je uspio zadržati "low profil" toliko da nema gotovo nikakvih podataka o njemu nakon 1924. godine.

Čini se da je 1926. optužen za neke malverzacije u parobrodarskom društvu "Adria" gdje je bio predsjednik. U vezi toga je izašao članak u Novom listu 25. prosinca 1926.:

Andrea Ossoinack je živio u Rijeci na Fiumari, na križanju Ulice Žrtava fašizma i Fiumare, u dvokatnici s lijepim kamenim portalom i mansardnim potkrovljem. Ta je kuća nekada pripadala obitelji Ossoinack.

Andrea se seli u Luksemburg, a u Rijeku se vraća 1939.

Ponovo odlazi iz svoga grada ali ovaj put u Italiju nakon što su partizani oslobodili ove prostore u svibnju 1945. i uveli sustav koji je industrijalce smatrao neprijateljima naroda. Preselio se u Veneciju i postao kritičar jugoslavenske okupacije Rijeke, Istre i Dalmacije. Čak je i napisao knigu "Atto d'accusa del deputato di Fiume Andrea Ossoinack", u kojoj je osudio sve odgovorne za "prodaju" tih zemalja Jugoslavenima i poricanje narodne volje izražene u plebiscitima.

Umro je u Meranu u Italiji i tamo je pokopan. Nakon njegove smrt, ovo slavno i uspješno riječko ime nestaje s pozornice povijesti.

U Rijeci, na groblju Kozala postoji Mauzolej njegovoga oca Luigija i njegove supruge. Najveći je na Kozali.

 

DJELA:

• Ossoinack, Andrea: Perché Fiume dev'essere italiana, Fiume, 1919.
• Ossoinack, Andrea: Perché Fiume deve essere Porto Franco, Fiume, 1922.
• Ossoinack, Andrea: Atto d'accusa del deputato di Fiume Andrea Ossoinack

 

Porodično stablo obitelji Ossoinack u PDF formatu:

• Rodoslovlje Ossoinack Andrea, potomci
• Rodoslovlje Ossoinack Gennaro, potomci

 

 

Kreirao: SEAS

 

Izvori:

• Wikipedia, Andrea Ossoinack
• Slike sa LPR, Ossoinack Andrea (1876-1965) poslanik u mađarskom parlamentu, Autor: Vežičanka
• Krešimir Sučević Međeral: Businessman – The Case of Ossoinack Family and Fiume

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta - Riječka povijest općenito - Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400 - Povijest Rijeke od 1500 do 1600 - Povijest Rijeke od 1625 do 1650 - Povijest Rijeke od 1675 do 1700 - Povijest Rijeke od 1725 do 1750 - Povijest Rijeke od 1775 do 1800 - Povijest Rijeke od 1825 do 1850 - Povijest Rijeke od 1875 do 1900 - Povijest Rijeke od 1925 do 1950 - Povijest Rijeke od 1975 do 2000 - Povijest Rijeke od 2015 do Danas - Rijeka, razni događaji i ostalo - O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije - Riječka vlast kroz stoljeća - Povijest Rijeke od 1400 do 1500 - Povijest Rijeke od 1600 do 1625 - Povijest Rijeke od 1650 do 1675 - Povijest Rijeke od 1700 do 1725 - Povijest Rijeke od 1750 do 1775 - Povijest Rijeke od 1800 do 1825 - Povijest Rijeke od 1850 do 1875 - Povijest Rijeke od 1900 do 1925 - Povijest Rijeke od 1950 do 1975 - Povijest Rijeke od 2000 do 2015 - History of Racing, Preluk - Rijeka - Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Na vrh stranice