Colussi, (Kolušić) Carlo
Rođen: Rijeka, 7. prosinac 1891.
Umro: Rijeka, 26. kolovoza 1945. ?
Roditelji: Giovanni i Felicita rođena Nardini
Supruga: Nerina rođena Copetti (30. ožujak 1914. – 26. kolovoza 1945. ?)
Djeca: Fabio (15. ožujka 1936. - ), Rea, Ezio
Carlo Kolušić - Colussi bio je riječki novinar i političar. Radio je kao ravnatelj lista "La Vedetta d'Italia", od 1933. do 1935. vrši dužnost dogradonačelnika, a od 1934. do 1938. bio je gradonačelnik Rijeke. Radio je i kao predsjednik banke "Cassa di Risparmio". Jedan je od osnivača iredentističke organizacije mladih "Giovine Fiume". Pridružio se riječkom iredentističkom, a kasnije i fašističkom pokretu.
Carlo je rođen u Rijeci od oca Giovannia i majke Felicita rođene Nardini. Roditelji su mu se doselili u Rijeku iz pokraine Friuli. Studije je završio u Rijeci. Diplomirao je kao računovođa, ali je karijeru započeo kao novinar u lokalnim novinama "La vedetta d'Italia", kojih je kasnije postao urednik i 
direktor.
Imao je talijansko državljanstvo i to mu je omogučilo da obavlja vojne dužnosti kao student Kraljevske talijanske vojne akademije.
Carlo Colussi je bio jedan od osnivača riječkog sportskog kluba "Olympia". "Oliympia" je osnovana 1904. godine, a među osnivačima su bili braća i Mittrovich, Antonio Marchich, Aristodemo Susmel i Agelasio Satti. Olympia je imala sekcije biciklizma, plivanja, lake atletike i boksa, a nogometnu sekciju su pokrenuli tek 1908. 
godine.
27. Kolovoza 1905. kao odgovor na Riječku rezoluciju i ostale aktivnosti riječkih i sušačkih Hrvata, 24 mladića, neki od njih još i maloljetnici, osnivaju riječku iredentističku organizaciju "La Giovine Fiume" (simbol na slici desno). Ime je dobila po mazzinijevoj organizaciji "Giovine Italija". Htjeli su se izboriti za veća prava Italijana u Rijeci i na području Kvarnera i Istre.
Osnivači su bili mladići Gino Sirola, Armando Hodnig (Odenigo), Luigi (Siso) Cussar, Marco De Santi, Carlo Colussi i Oscar Russi. Uskoro su im se pridružili i "stariji" članovi, to jest oni koji su imali u to vrijeme preko 20 godine: 
Egisto Rossi, Riccardo e Silvino Gigante, Felice Derenzin (Derenzini) i još neki.
6. Travnja 1907. počinju izdavati i svoj list pod imenom "La Giovine Fiume" (slika ljevo). Izlazio je do 26. Veljače 1910. U listu je kao novinar radio i Riccardo Gigante, a kroz taj je list politički djelovao i Gabriele D'Annunzio, još tada nepoznat u Rijeci. Pokret je bio inspiriran talijanskim iredentističkim pokretom.
22. Sječnja 1912. organizacija je rasformirana i zabranjena od strane austrijskih vlasti.
1911. godine ženi se Nerinom rođenom Copetti (slika desno) (30. ožujak 1914. – 26. kolovoza 1945. ?), riječankom, od oca Giorgia i majke Regine Simonetti. S Nerinom je tokom godina imao troje djece - Fabia (15. ožujka 1936. - ), Reu, Ezia.
U vrijeme izbijanja Prvog svjetskog rata volontirao je u talijanskoj vojsci sa činom "Sottotenente" u Prvoj alpskoj pukovniji (1º Reggimento alpini), Batttaglione Mondovì. Borio se na Krasu i došao do čina poručnika Alpinaca. Nagrađen je medaljom "Medaglia d'Argento al Valor Militare".
1917. godine, kao zapovjednik voda sudjelovao je u čuvenoj bitci na Ortigari (10. – 25. lipnja 1917.), tijekom koje je vodio očajnički napad na vrlo veliki austrijski logor Monte Campigoletti. Tokom toga napada, 10. lipnja 1917. ozbiljno je ozlijeđen, a cijeli bataljon je desetkovan: u jednom danu izgubili su 22 časnika i 458 alpskih vojnika. Carlo je preživio, iako je teško ranjen. U navedenoj bitci talijanska 6. armija pokušala je povratiti dio položaja koji su bili izgubljeni u Tirolskoj ofenzivi, te je napala položaje III. korpusa 11. armije. Nakon teških borbi talijanska 6. armija uspjela je zauzeti vrh Ortigare (2.105 m), ali je protunapadom 11. armije isti bio ubrzo vraćen, a napad 
talijanskih jedinica uz teške gubitke, odbijen.
Nakon oporavka, vraća se u Rijeku sa činom poručnika.
09. Studenog 1919. u Rijeci je utemeljen Tipografski zavod "La Vedetta d'Italia" (na slici desno, izdanje 25. prosinca 1920., Natale di Sangue). Glavni urednik je bio Carlo Colussi (Kolušić), a tehnički ravnatelj Natale Deschmann (Dežman). Najveći dio poslovanja obavljao se na na adresi Via Ciotta 19 (danas ulica Erazma Barčića 9, zgrada srpskog konzulata na Dolcu), a poslije Drugog svjetskog rata u toj se tiskari do 1963. godine tiskao i "Novi list". (Izvor: Croinfo.net, Forum, Studeni - značajni događaji, Autor: Ilirija)
1919. sudjeluje s Gabriele d'Annunziom u njegovoj riječkoj avanturi i pružao mu veliku podršku lobirajući u gradu među hrvatskim i talijanskim narodom. Naime, 12. Rujna 1919. tačno u 11.45, istoga dana kada su u Rijeku trebali stići englesko-američki policijski odredi, talijanski pjesnik i pustolov Gabriele D' Annunzio sa svojim arditima dolazi u Rijeku, vozeći se u crvenom Fiatu 501 nakon što su mu to dopustile regularne talijanske trupe koje su okruživale grad. Ušao je u Rijeku ulicom Via Serpentina, koja je kasnije od D'Annunzia nazvana "Via della Santa Entrada" (na slici desno - početak ulice Santa Entrata, danas ulica Luki. Kuća na ljevo danas ne postoji, tuda prolazi Zvonimirova ulica, izgrađena nakon II Svj. rata).
1920. godine, kada je D'Annunzio protjeran iz Rijeke od strane talijanske regularne vojske, Carlo Colussi biva otpušten iz vojne službe. Za svoju službu nagrađen je medaljom "Croce al merito di guerra" (križ za ratne zasluge) i 
"Distintivo d'onore di mutilato di guerra italiano" (značka časti ratnog invalida, Slika ljevo).
Nakon svih ratnih stradanja vraća se gradskom životu i njegovoj prvoj ljubavi – novinarstvu. Ali uz to, počeo se intenzivnije baviti i politikom. Pridružuje se organizaciji "Partito Nazionale Fascista" (grb na slici desno).
Obnaša i dužnosti predsjednika "Associazione mutilati ed invalidi di guerra di Fiume" (ratnih invalida Rijeke).
Od 1933. do 1935. vrši dužnost dogradonačelnika, a od 1935. do 1939. i gradonačelnika Rijeke.
Za zasluge postignute na toj dužnosti stiče zvanje "Commendatore dell'Ordine della Corona d'Italia".
Također, jugoslavenski kralj Petar II. dodjeljuje mu medalju "Reda Jugoslavenske krune", vjerojatno zbog pomirljivog stava prema građanima hrvatske nacionalnosti. Ta je medalja dodjeljivana jugoslovenskim građanima koji su prednjačili u radu na ostvarivanju nacionalnog jedinstva i suradnje, ili za zasluge prema Kruni, državi i naciji u javnim službama, kao i stranim državljanima, pretežno za diplomatske zasluge.
Godine 1940., u vrijeme izbijanja Drugog svjetskog rata, vračen je u službu u činu majora i imenovan za zapovjednika protuzrakoplovne zaštite (UNPA) u Rijeci.
Nakon napada na Jugoslaviju u travnju 1941., Carlo je u svibnju poslan u Bakar kao civilni povjerenik. Naime, poslije potpisivanja Rimskih ugovora, kraljevskom naredbom broj 452 od 18. svibnja 1941. utvrđena je linija razgraničenja između Italije i NDH, a područje pripojeno riječkoj provinciji svedeno je na kotareve: Sušak, Kastav, Bakar, Krk, Rab i Čabar. To je bila površina od oko 1350 km2 sa 82.000 stanovnika (od kojih 17.900 nastanjenih na Sušaku),organizirana u 24 općine. Već prvih dana okupacije, naredbom prefekta Kvarnerske provincije (il prefetto della provincio del Carnaro), a na osnovu ovlaštenja komandanta 2. armije, postavljeni su civilni komesari i njihovi zamjenici za pojedine kotareve: za Sušak dr Carlo Stupar, za Kastav dr Giovanni Fosco, za Bakar Carlo Colussi, za Crikvenicu Luigi Paoletti, za Novi dr Ramiro Gazzari, za Senj — dr Gastone Mohovich, za Krk i Rab — potpukovnik Fabio Besta, za Čabar i Delnice — Eugenio Nauta i tako dalje.
8. rujna 1943. dočekao je u Rimu gdje je proveo par dana radi nekih akcija vezanih uz organizaciju "Associazione mutilati e invalidi di guerra di Fiume". Po povratku u Rijeku, nastavio je rad u "La Vedetta d'Italia".
Nakon kapitulacije Italije, i nakon osnivanja Operativne zone Jadransko primorje (Operationszone Adriatisches Küstenland (OZAK)) 1. listopada 1943., na teritorijima koji su prethodno bili pod kontrolom fašističke Italije, surađivao je sa Njemcima na procesu germanizacije 
naših područja.
U posljednjim mjesecima II svjetskog rata, shvativši neposrednu opasnost od jugoslavenskih komunista prema talijanskoj manjini, prišao je autonomistima Riccarda Zanelle (slika ljevo), u nadi da će spasiti šta se spasiti da kroz njegov autonomaški projekt za Rijeku.
I stvarno, okupacijom Titovih trupa situacija se pogoršava. Brojni riječani ubijeni su ili zatvoreni. Njega osobno, su noću, početkom svibnja 1945. odveli na ispitivanje. Ispituje ga jedan od vođa OZNA-e, ali kako se ne pojavljuje nikakav očiti razlog za optužbu, on je pušten.
Nekoliko mjeseci kasnije, 8. kolovoza 1945. supružnici Colussi su, uz redovito dobivenu propusnicu Titove policije, htjeli u 5 ujutro krenuti autobusom u Trst. Na putu do autobusnog kolodvora, zaustavili su ih agenti OZNA-e i odveli u policijsku stanicu u ulici Via Firenze. Gospođa Sofia Dolenz Capriotti, prijateljica obitelji Copetti, čula je kako je netko doziva ispred policijske uprave i tu je saznala je da su supružnici Colussi uhićeni i o tome je bavijestilo obitelj. Nerinina majka, koja je odmah otišla u policiju, razgovarala je sa svojom kćerkom i saznala je da ih još nisu ispitivali. Kad se sutradan vratila, rečeno joj je da supružnici Colussi nisu uhićeni, već da su otišli u Trst. Na insistiranje gospođe Copetti na preciznim informacijama, prijetilo joj se uhićenjem. Budući da se ispostavilo da je svaka potraga uzaludna, obitelj je u prosincu 1945. godine podnijela žalbu Vojnoj komandi Opatije. Dobili su odgovor da su supružnici Colussi osuđeni od strane "Narodnog suda Rijeke" na smrtnu kaznu streljanjem i da je kazna izvršena.
Nikada se neće saznati ni mjesto, ni datum, niti pravi razlog za ovo ubojstvo. Nagađanja su da se ubistvo desilo 26. kolovoza 1945. godine, ali to nisu pouzdani podaci. Postoje i podaci da su ubijeni u svibnju 1945. ali prema tvrdnjama njihove preživjele djece samo je Carlo odveden na ispitivanje, ali i pušten nakon nekoliko dana.
Najstariji sin Carla i Nerine Colussi, Fabio Colussi (slika desno), je imao devet godina kad je OZNA uhitila njegove roditelje. Nona Regina mu je rekla da su mu roditelji ustrijeljeni. Fabio je sa braćom, skriven u kamionetu, u rujnu iste godine, pobjegao u Trst. Završio je vojnu akademiju i danas je General zrakoplovne brigade, a 23. rujna 1989. preuzeo je zapovijedništvo nad "I. Brigata Aerea Intercettori Teleguidati" koji su smješteni u Padovi. General Colussi rođen je u Rijeci 15. ožujka 1936. godine.
Kreirao: SEAS
Izvor:
- Giampaolo Pansa: I vinti non dimenticano, I crimini ignorati della nostra guerra civile, Gruppo Mondador, Rizzoli Libri, 01/06/2011
- Arena di Pola, Alto comando a Colussi, Broj 2587, 22/04/1989, str. 7
- CARLO COLUSSI, un giornalista a Fiume, LA VOCE DI FIUME, Notiziario bimestrale del "Libero Comune di Fiume in Esilio", SETTEMBRE - OTTOBRE 2015, n. 5
- Youtube, Fabio Colussi - Istria Fiume Dalmazia - l'esodo
- La Voce del Popolo, La voce di un esule orfano, 10. velj 2018
- Libero.it, La Giovine Fiume
Background picture copyright: 