Fabris Girolamo
Rođen: Padova, 1799.
Umro: Padova, 23. veljače 1865.
Roditelji: Albert i Caterina
Braća: ??
Supruga: Giuseppina Richter Carlova (Mantova, Italija, ??-??)
Djeca: ??
Doktor Fabris je bio poznat kao vrstan riječki liječnik, čovjek vrlo široke kulture i općeg znanja i naobrazbe, pokrovitelj umjetnika i mecena znanosti. U svome je domu rado ugošćavao mlade umjetnike, založivši se da mnogi poznati riječki umjetnici dobiju potrebne stipendije za školovanje u Italiji. Njegovim su utjecajem stipendije dobili Franjo Colombo (Rijeka, 24. studeni 1819. — Rijeka, 11. ožujak 1843.), Giovanni Simonetti (Rijeka, 22. prosinac 1817. – Venecija, 7. studeni 1880.), Albert Angelovich (27. svibanj 1822. - 23. listopad 1849.), Pietro Stefanutti (Rijeka, 27. srpanj 1819. - Venecija, 04. veljača 1858.), Vatroslav Ignjat Donegani (Rijeka, 28. srpanj 1836. – Đakovo, 5. srpanj 1899.) i neki drugi.
U javnome se životu dr. Fabris isticao težnjom za napredak grada, te bio jedan od prvih koji su promovirali podizanje željezničke pruge između Ugarske i Rijeke.
Kao filantrop vrlo je aktivno sudjelovao u osnivanju riječkoga sirotišta (Asilo di carita per l'infanzia), kojem je bio i dugogodišnji ravnatelj, te se istakao prilikom velike epidemije kolere u Rijeci 1855. godine.
Zalagao se za proširenje gradske bolnice, pomagao sirotinji i bio agilnim članom Komisije za javnu dobrobit.
Bavio se i povijesnim istraživanjima.
Radi svojih je zasluga bio proglašen patricijem Rijeke i Bakra.
Premda je Fabrisovo političko držanje bilo je obilježeno krajnjom lojalnošću mađarskim vlastima, uvijek je preferirao svoj materinji jezik i zalagao se za promicanje talijanske kulture grada, pa i ako stranac rođenjem, jezikom i tradicijom, Rijeku i Primorje odmah će prigrliti kao svoju drugu domovinu. Hrvatski jezik, međutim, nije poznavao.
Mali Girolamo se rodio u Padovi, gdje je studirao medicinu. Diplomirao je 1822. godine.
Medicinsku i kiruršku karijeru je započeo u Abano Terme, lječilištu s radioaktivnom vodom pored Padove, potom nastavio u Beču, gdje je radio dvije godine.
Tu se uz posao liječnika posvećuje i studiranju latinskoga jezika i književnosti. Ondje počinje objavljivati uglađene latinske stihove koji će mu omogućiti stjecanje titule izvanrednog papinskog izaslanika (internuncius).
Vrativši se iz Beča neko vrijeme posvećuje se privatnoj praksi u Veneciji.
Kao dopisni član Kr. Akademije znanosti, književnosti i umjetnosti u Padovi, 1825. objavio je i predavanje održano u istoj ustanovi o principima i metodici fiziologije pod naslovom "Cause principali della varieta delle teorie fisiologiche".
U svibnju 1828., vijeće grada Rijeke objavljuje u dnevnim novinama u Beču, Budimu, Milanu, Veneciji i Trstu otvoren natječaj za mjesto liječnika bolnice Sv. Duha koji bi jednog dana trebao nasljediti Giovannia Battistu Cambieria (Ivan Krstitelj Cambieri, slika ljevo). Ponuđena je godišnja plaća od 600 forinti. Kandidati su morali predati njihove prijave do kraja lipnja 1828. Uz prijavu su trebali priložiti uvjerenje o dobi i poznavanju talijanskog jezika, uvjerenje o njihovom zdravlju, školsku spremu i opis njihovog prijašnjeg radnog iskustva. Od četrnaest kandidata, pet je ušlo u uži izbor, a na kraju je odabran doktor Girolamo Fabris. Iste godine došao je u Rijeku.
Godine 1829. riječka ga je općina izabrala za svoga primarnoga liječnika.
Početkom rujna 1837. postaje rukovoditeljem prve riječke prosekture.
Bio je blizak suradnik dr. Gianbattiste Cambierija nakon čije smrti, 30. rujna 1838., postaje stalnim protofizikom Ugarskoga primorja (protomedicum gubernialem) i liječnik pomorskoga saniteta lazareta u Martinšćici.
Godine 1838. dr. Fabris predlaže da se u Rijeci osnuje Dobrotvorni zavod za zaštitu djece siromašnih roditelja. Naime, Krajem 1830-ih, slično onome što se događalo u Mađarskoj i Europi, i u Rijeci je započeo pokret koji se borio za osnivanje dječjih vrtića. Stanovnici Rijeke, dobro poznati po dobročinstvu, bili su svjesni korisnosti ideje o osnivanju takve ustanove i oduševljeno su je prihvatili i u gradu koji je pripadao mađarskoj kruni.
Na njegov poziv Riječke su dame 1841. osnovale udrugu koja će se baviti osnivanjem dječjeg vrtića. Predsjedao je odborom od petnaest riječkih dama. Sastav društva bio je ohrabrujući: Bellinich Carolina, Cornet Francesca, Fabrisova supruga Giuseppina, de Franul Giuseppina, Gotthardi Anna, Kohen Stella, Meynier Carlotta, Melissinò Giuseppina, Minelli Vincenza, Reha Carolina, Scott Cristina, Smith Carissima, Scarpa Giuse i Cristina Vranyczány, sve članice obitelji najbogatijih i najutjecajnijih Riječana. Posao odbora bio je upravljati prihodom od raznih promocija i dobrotvornih organizacija, hvaliti i promicati ustanovu koja će se osnovati, objasniti njegovu korisnost i steći pristaše. Zatim, nakon otvaranja vrtića, nadzirati njegov rad.
Djeca koja su završila malu školu u vrtiću bila su upisana u gradske osnovne škole, dok su predmeti i igračke koje su koristili ostali u vrtiću. Nakon desete godine života, ako nisu dalje htjeli i mogli učili, preporučivali su se majstorima i trgovcima da nauče profesiju. Sve je to osigurao tročlani upravni odbor (la Direzione del pio Asilo). Članovi upravnog odbora bili su glavni đakon Antonio Cimiotti, vijećnik Iginio Scarpa, dr. Girolamo Fabris i Giovanni Kobler kao tajnik.
Kako piše Nana Palinić, prvi spomen električne struje u Rijeci vezan je za električni stroj (machina elettrica), koju je naručio gradski liječnik Girolamo Fabris 1838. godine. U molbi upućenoj gradskom Kapetanskome vijeću doktor Fabris između ostalog piše: "... opće je poznao koliko je korisna primjena električne struje na ljudsko tijelo. Za brojne teške bolesti kao i u slučajevima obamrlosti i gušenja, gdje ni najvrsniji liječnici ne mogu pomoći, iskustvo pokazuje kako elektricitet prozvodi čudesne efekte..."
Iste se godine u Rijeci oženio Giuseppinom.
Kao suradnik Giann Battiste Cambieria (njegovo ime se povezuje s bolešću koju je on nazvao "Morbo di Scherlievo" (endemični sifilis)) pravljao je bolnicom u Kraljevici za oboljele od "škrljevske bolesti", o čemu piše povijesno-znanstvenu raspravu na latinskome jeziku radi koje će ga Ugarska dvorska kancelarija u Beču proglasiti redovnim članom Akademije u Pešti.
1838. uz publikacije kojima su naručitelji upravne i javne institucije, dr. Fabris objavljuje i publikaciju na talijanskome jeziku stručnoga tipa "Saggio di topografia storico-fisico-medico del Litorale Ungarico", s kratkim opisom zdravstvenih prilika u Ugarskome primorju.
5. travnja 1843., nakon višemjesečnih priprema, pred čitateljima se pojavio prvi broj novoga riječkoga glasila "Eco del Litorale Ungarico". Glavni pokretači i suradnici ovih novina pripadali su riječkoj građanskoj inteligenciji, a najaktivniju je ulogu među njima imao protofizik Ugarskoga Primorja dr. Gerolamo Fabris, koji će tijekom četverogodišnjeg izlaženja lista biti stalni član njegova uredništva.
U rujnu 1848. godine banski povjerenik Josip Bunjevac privremeno je udaljio dr. Fabrisa iz službe "jer je nepriatelj našega naroda i madjarsko-talianskim duhom opojen "čovok, koj ni roči naški neznade". Dr. Fabris se na tu odluku žalio banu Jelačiću i već u svibnju iste godine ponovno je vraćen u službu "praliečnika" i nadglednika lazareta u Martinšćici uz plaću od 600 forinti.
03. ožujka 1848. mađarski političar Lajos Kossuth održao je nadahnuti govor u Ugarskom saboru, u kojem zahtijeva ukidanje feudalnih odnosa, samostalnost i odvajanje Mađarske iz Austro-Ugarske monarhije i donošenje ustava u cijeloj Monarhiji. To su postavke mađarske revolucije, koja je započela uličnim nemirima 13. ožujka 1848. Pobunjenici zahtijevaju mađarsku autonomiju unutar Habsburške Monarhije pozivajući se na personalnu umjesto realne unije, pri čemu bi osoba kralja, odnosno cara, bila jedina poveznica Mađarske s Austrijom.
25. ožujka 1848. održava se velika narodna skupština u Zagrebu, na kojoj su u trideset točaka usvojena "Zahtijevanja naroda". Ukratko, traži se ujedinjenje svih hrvatskih teritorija, uključujući Dalmaciju, Istru i Rijeku te Vojnu Krajinu, ukidanje feudalnih odnosa, ukidanje staleža i uvođenje građanskih sloboda, očuvanje cjelovitosti Habsburške Monarhije, kao i Ugarskog kraljevstva, unutar kojeg Trojedna kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ima pravo na samostalnost. Rijeka je naravno htijela zadržati svoju autonomiju i svoje povlastice pa je 03. srpnja 1848., na poziv riječkog Gradskog vijeća osnovana je Komisija za prikupljanje dostupne povijesne građe o Rijeci, kako bi se dokazale stare povlastice Rijeke od najstarijih vremena i koja bi gradu i dalje pravnopolitički jamčila njegov autonomni status, te su u njihovim tumačenjima tražili potporu za pripadnost Ugarskoj kruni i na taj se legalitet neprekidno pozivali. Tu su komisiju sačinjavali gradski vijećnici Ludovico Steinberg Cimiotti, Girolamo Fabris, Giovanni Kobler i Pietro Rinaldi.
13. ožujka 1861. izabran je sa 373 glasa u gradsko predstavništvo koje je brojalo 52 člana. Ostali članovi su bili Michele Ghiachich (392 glasova), Giuseppe Cante (378), Casimiro Cosulich (377), Giovanni Francovich (377), Giuseppe Walluschnig (377), don Antonio Cimiotti (376), dr. Adolfo Giustini (375), Pietro Dabala' (372), Giuseppe Verzenassi (373), Marziale Malle (370), Giovanni Purkardhorfer (370), Iginio Scarpa (370), Valentino Bolt (369), Tommaso Gelcich (367), Giovanni Gelletich (366), dr. Antonio Felice Giacich (366), Enrico Burgstaller (365), dr. Antonio Randich (365), Nicolo' Walluschnig (355), Francesco Seeman (364), Matteo Poglayen (363), dr. Francesco Gelcich (362), cav. Paolo Scarpa (362), Giac. Matcovich (360), Valentino Mattessich (359), Francesco Corossacz (359), Andrea Superina q. N. (358), Giovanni de Carina (356), župnik G. Cvetko (356), Luigi Rossi (356), Giovanni Luttmann (356), Gaspare Matcovich (354), Francesco Pressich (354), Andrea Tomsich q. N. (354), Antonio F. Luppis (352), G. Host di Pietro (351), Pietro Sicherle (350), Carlo Sporer (350), cav. Federico de Thierry (347), A. q. Giuseppe Rubessa (346), Antonio Ellinger (345), Francesco Ellenz (342), Antonio Wild (340), G. R. Mayer (304), Francesco Palese (298), Vincenzo Pessi (262), Francesco Minach (200), Giuseppe Pessi q. Francesco (197), Antonio Descovich (196), Francesco Jellouscheg (191), Giorgio Frank (170). Dva posljednja ušli su kao zamjenici za odustale: don Giuseppe Wisner (348) i dr. Andrea Rubessa (366).
Prema oporuci sastavljenoj 2. prosinca 1863. godine ostavio je svojoj supruzi Giuseppini sve šta je imao: "... oltre la collezione dei quadri e della mia biblioteca, di tutti gli effetti mobili." (... kao i zbirku slika i moju biblioteku, sa svim pokretninama)
Umro je u Padovi Padovi 1865.
Prigodom Fabrisove smrti u Rijeci je otisnut oglas (osmrtnica) o smrti sljedećega zadržaja:
GIROLAMO FABRIS, DOTTORE IN CHIRURGIA E MEDICINA |
GIROLAMO FABRIS, LIJEČNIK MEDICINE I KIRURG MAJSTOR OPSTRECIJE, ČLAN VAŽNIH AKADEMIJA PATRICIJSKI SAVJETNIK RIJEKE I BAKRA PRIMARNI LIJEČNIK, PROTOMEDIK RIJEČKE REGIJE ODLIČAN KULTOR NAUKE I PISMA, MUDAR, OZBILJAN I DOSTOJANSTVEN ČLAN NAŠIH HUMANITARNIH I OPĆINSKIH USTANOVA U SVOJIH 36 GODINA BORAVKA ZAINTERESIRANI PROMOTOR VJERAN SIROMAŠNIMA, MLADIMA JE DONOSIO OSMJEH, A KOLEGAMA BIO UZORNI BRAT KOJI JE SLUŽIO ZA PRIMJER ZASLUŽNIK OVE ZEMLJE KOJA BLAGOSLOVLJA SJEĆANJE NA NJEGA OTIŠAO JE 23. VELJAČE 1865. U 68. GODINI UMRO JE U PADOVI, SVOJOJ DOMOVINI. |
|
Stabilimento Tipolitrografico Fiume". |
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Forum Croinfo 051, Kožara Palese, Autor: Kont
- Irvin Lukežic: L'ECO DEL LITORALE UNGARICO...
- HEP Vjesnik 2005., Ivica Tomić: Događaj s kojim se rijetki mogu podičiti
- S. Pallós Piroska: Óvodák Fiumében
- Muzur, Amir; Škrobonja, Ante: Korijeni riječke medicinske misli ..., Acta medico-historica Adriatica : AMHA, 2005, 3, 177 - 194
Background picture copyright: 