Cambieri Gian Battista (Cambieri Ivan Krstitelj)
Rođen: Torre del Mangano u Lombardiji, danas Certosa di Pavia, Italija, 1754.
Umro: Rijeka, 30. rujna 1838.
Liječnik rodom iz Torre del Mangano u Lombardiji (današnje Certose di Pavia). Gian Battista Cambieri je bio ugledni liječnik ranog devetnaestog stoljeća. Hrvatska Wikipedia i Hrvatska enciklopedija njegovo ime prevode kao Ivan Krstitelj Cambieri. Također, Vladimir Uremović u svom radu "RAZVOJ PRIMALJSKOG ŠKOLSTVA U RIJECI", njegovo ime navodi kao Ivan Krstitelj Cambieri.
Bio je izvrstan kliničar koji je uvijek prihvaćao nove ideje, karizmatična osoba i dobročinitelj.
U Rijeci se Cambieri istaknuo kao pokretač suvremene medicinske znanosti, kao ugledan protomedikus Hrvatskog primorja i medicinski znanstvenik koji se posvetio proučavanju veneričnih bolesti koje su u to doba na ovom području poprimale oblike pandemije.
Ovaj liječnik u Rijeci počinje raditi kao 43-godišnjak, a njegovo ime se povezuje s bolešću koju je on nazvao "Morbo di Scherlievo" poznatom tada liječnicima i znanstvenicima iz mnogih europskih zemalja.
On je bio taj koji je predložio otvaranje nove Gradske bolnice u Rijeci. Pored toga, tri godine pred smrt, ostavio je veliku svotu svoje ušteđevine Gradskoj bolnici Svetog Duha kojom je usnovana zaklada "Fondacija Cambieriana" za unapređenje i poboljšanje bolnice i zdravstva u Rijeci.
Proučavao je uglavnom endemični sifilis regije, tako da ga možemo smatrati prvim venereologom ili još bolje sifilologom na području Hrvatske.
Medicinu je studirao u Milanu, a diplomirao je u Padovi 1778. Bio je student poznatih učenjaka kao što su Giambattista Borsieri de Kanil-feld i Simone Andrea Tissot.
U rodnom je kraju odradio liječničku praksu.
Zbog napoleonskih osvajanja biježi pred Francuzima i napušta Paviju i odlazi u Beč. Početkom 1792., s namjerom preseljenja u Rijeku, predaje riječkom Gradskom vijeću molbu za dozvolu vršenja liječničke prakse.
31. siječnja 1797. Gradsko vijeće Rijeke mu je molbu i odobrilo. Iste godine dolazi u Rijeku.
Godine 1797. godine došao je na mjesto protomedika Rijeke i Hrvatskog primorja.
U Rijeci je neumorno radio četrdeset godina do svoje smrti 1838. i bio najvažniji liječnik, a ujedno i vijećnik patricij ovog grada.
Od 1806. do 1812. riječki patriciji Vincenzo de Benzoni i Giovanni de Franul besplatno su radili kao bolnički administratori u staroj "Gradskoj bolnici Santo Spirito". 1818. u bolnici su radili liječnici Giovanni Battista Cambieri i kirurg Luigi Brunoro.
U okolici Rijeke na prijelomu 18. i 19. stoljeća izbila je luetična epidemija, u puku znana kao škrljevska bolest (znana i kao sifilis, vranc, franca, francuzljiva bolest, francuska bolest, pogana bolest, stidna bolest, bludobolja, vrenjak...). Bolest se pojavila u okolnom planinskom području Rijeke oko 1790. godine i brzo se širila od sela do sela, od Škrljeva, Kukuljanova, Jelenja, Krasice, Drage, Praputnjaka, Fužina, Kastva, Delnica, ali i do grada Rijeke. Vremenom su slični slučajevi opisani i u drugim regijama: u Volosku, Lovranu, Pazinu. U području Belluno bolest dobiva ime "Falcadina", a pojavila se i u okolici Trsta. Početkom 19 stoljeća bolest se proširila i na Vojnu krajinu, Dalmaciju i regiju između Ilirske Bistrice i Postojne u Sloveniji. Bile su pogođene čitave obitelji: dojenčad, djeca, mladi, odrasli i starije osobe bez obzira na spol. Pacijenti su imali složenu i razornu simptomatologiju: bol u kostima, groznicu, bolovi i čirevi na i u ustima i razne exantheme.
Prvo pisano izvješće o bolesti uputio je gradskim vlastima riječki protofizik dr. Josip (Giuseppe) Leopold Mašić 1800. sugerirajući da se radi o endemskom sifilisu.
Početkom devetnaestog stoljeća Cambieria je zaintrigirala ta bolest. 1801. odlazi u Škrljevo gdje je u tjedan dana posjetio više od 2000 bolesnika. identificirao čitava hrvatska sela zahvaćena nasljednim oblikom sifilisa, pa je upotrijebio sva svoja znanja, vještine i organizacijske sposobnosti za zaustavljanje bolesti. Došao je do zaključka da je to oblik sifilisa ili određena bolest "sui generis" ("jedinstvena"), čime se njegovo mišljenje poklopilo sa mišljenjem Leopolda Mašića. Svoja je djela objavio u talijanskim časopisima 
1812. i 1819.
Upravo će dijelom o škrljevskoj bolesti ''Storia della malattia detta Skrielievo ossia di una particolare forma di sifilide manifestatasi in alcuni distretti del Litorale Illirico'' postati međunarodno prepoznat.
Upravo je Cambieri u svjetsku medicinsku literaturu uveo termin "morbus Skerlievo" (male di Scherlievo - škrljevska bolest), koju se tada shvaćalo kao zaseban endemski entitet koji je prvi put uočen i opisan na Škrljevu.
To je bila tajnovita bolest po kojoj se mjesto Škrljevo pročulo diljem Europe. Bludobolja je vjerovatno došla iz Bosne ili su je donijeli mornari, trgovci, vojnici ili prostitutke. Brzo se raširila Vinodolom, Gorskim kotarom i cijelom riječkom okolicom, zahvativši trećinu stanovništva tog kraja, oko 13.000 ljudi, pa su otvorene karantine u Kraljevici i Bakru.
Tako je početkom 19. stoljeća u staroj riječkoj bolnici "Sv. Duha" postojao dermatovenerološki odjel, gdje je doktor Cambieri proučavao i liječio bolesnike od škrljevske bolesti.
Dopušteno mu je eksperimentiranje s novim medicinskim pripravcima za koje se mislilo da su pogodni za terapiju bolesti. Terapiju koju je predlagao za liječenje bile su živine i cink-sumporne pare. Koristili su se uglavnom pripravci na bazi žive (korozivna sublima, cinobar, kalomel, crveni talog, živin bijodid (Živin(II)-jodid)…) i to oralno, topički (masti), i zadimljivanjem. Iz navedenog se može zaključiti da je liječenje pacijenata pod utjecajem "morbus Skerlievoa" bilo nezadovoljavajuće, pomalo problematično i često prilično otrovno.
1811. godine, tijekom Francuske okupacije dr. Cambieri šalje u Pariz detaljno izvješće o zdravstvenoj situaciji u Rijeci, a također je doktor Begniers, glavni liječnik francuske vojske, 1812. godine poslao izvješće svom prijatelju u Pariškoj medicinskoj akademiji.
Cambieri također pokušava imunizirati pacijente. U stvari, tvrdio je da "izliječena osoba više neće biti kontaminirana istom infekcijom, kao što sam se ja i sam uvjerio eksperimentirajući". Slični zaključci i ideje bili su mogući tek nakon što je Edward Jenner uveo cijepljenja protiv malih boginja. Ali Cambieri je već sada došao na ideju o imunizaciji.
Osim što je liječio bolesnike čiji su bračni i izvanbračni nestašluci u ono doba bili pogubni za zdravlje njih i njihovih obitelji, Cambieri je prije svega zaslužan za jačanje riječke bolničke infrastrukture gradnjom nove bolnice, postavljanje temelja suvremenoj zdravstvenoj zaštiti u Rijeci te podizanje razine zdravstvene zaštite kao i njene dostupnosti građanima.
Godine 1818. spominje se kao internist u Bolnici Sv.Duha, a uskoro postaje i patricijski vijećnik i protofizik Ilirskog primorja.
Napoleonski ratovi uzrokuju stagnaciju riječkog zdravstva. Po slomu francuske uprave ponovno dolazi do njegovog oživljavanja. Zahvaljujući ponajprije zalaganju gradskog liječnika-fizika i protomedika Giovannija Battiste Cambierija, Gradsko vijeće 1821. godine odlučuje da se u svrhu preseljenja bolnice iz Starog grada kupi zgrada bivše tvornice voska i voštanica - "Cavalli lucidi" na cesti za Brajdu (preko puta današnjeg Pomorskog fakulteta na sjecištu Ciottine ulice, Ulice Fiorella la Guardia i Ulice Pomerio) i vrta iza nje na Belom Kamiku (slika dolje).
Na njegovu inicijativu guverner Ferenz Ürmény utječe na riječko Kapetansko vijeće koje odlučuje da iste godine otkupi zgradu za 10.000 fiorina, te da se još dogradi zgrada za duševnu bolnicu i kapelu sv. Duha. U tu je kapelu kasnije prenesena istoimena oltarna pala iz stare kapele sv. Duha, smještene na trgu pred Velom crekvom (Pul Vele crekvi, Piazza Duomo), kvalitetan slikarski rad s početka XVII. stoljeća (sada u kapeli Sjemeništa).
Adaptacija tvornice voska trajala je nešto više od godinu dana.
1. lipnja 1823. godine, u prisutnosti riječkog guvernera grofa Ferenza Ürményia (1780–1858), svečano je otvorena nova bolnica pod istim krovom i zajedničkom upravom s Općim zavodom za siromahe (Sirotinjski zavod - Instituto generale dei Poveri) koji je pripojen bolnici 1824. godine. 
Pacijenti su preseljeni iz stare bolnice istoga imena koja se nalazila na prostoru napuštenog augustinskog samostana, preko puta kosog tornja. Naziv stare bolnice prenesen je također na novu – "Gradska bolnica Svetog Duha" ("Ospedale civico di Santo Spirito"). Otkup zemljišta i zgrada bivše tvornice te novogradnje i prilagodba postojećih zgrada novoj namjeni i nadogradnja stajalo je na koncu 20 tisuća fiorina.
Kasnije se ispred bolnice formira trg. Trgu je dato ime po zaslužnom protomediku Gianu Battisti Cambieriju, dobročinitelju Bolnice sv. Duha i Sirotinjskog zavoda. Tasnije je trg preimenovan u ulicu Đure Đakovića, a zatim u ulicu Fiorella La Guardije.
I nakon preseljenja bolnice u novu zgradu, Cambieri ne posustaje u svojoj namjeri da poboljša zdravstvenu zaštitu građana Rijeke. 20. siječnja 1835. godine, tri godine prije svoje smrti sastavlja oporuku kojom Gradskoj bolnici ostavlja 28.040 fiorina od čega je carskom odlukom poslije njegove smrti osnovana zaklada "Fondazione Cambieriana". Od kamata spomenutog iznosa u Rijeci su se desetljećima pokrivali troškovi dnevnih pristojbi siromašnih bolesnika Rijeke čime je sigurno bila ispunjena Cambierijeva posljednja želja koju je iznio u svojoj oporuci, a to je "da milosrdno mjesto Riječke bolnice bude jedini i apsolutni nasljednik ovo malo imetka koji mi se našao u ovom gradu".
U bolnici Svetog Duha Cambieri je radio do smrti kao protomedico. U to je uložio svu svoju energiju i znanje.
1838., nakon Cambierijeve smrti odjel je vodio Girolamo Fabris, koji je unatoč tome što je temeljito proučio bolest iz Scherlieva, nije napisao ništa o bolesti.
1880. god. Bolnica Sv. Duha postaje samostalna ustanova koja ima svoj internistički, kirurški, psihijatrijski, kožno-venerični odjel i rodilište koje je bilo prvo u Hrvatskoj. Ima 184 bolesnička kreveta. Sestrinsku službu obavljale su sestre milosrdnice, a prvi direktor Bolnice bio je dr. Antonio Felice Giacich.
1954. prilikom adaptacije zgrade nije se nastojalo vratiti izvorni izgled same zgrade. Ostao je sačuvan jedino natpis na portalu na ulazu u glavnu zgradu tog nekadašnjeg bolničkog sklopa na kojem piše:
| DOMVS CHRISTO IN PAVPERIBVS CONSTRVCTA IMPERANTE AUGUSTISSIMO FRANCISCO I AUSTRIO MARITIMUM HUNGARIAE LITTUS GUBERNANTE FRANCISCO ÜRMENY DE EADEM CESARI AC REGI APOSTOLICO ACUBILIBUS ET AULAE CONSIL(iar)IIS |
DOM SIROMAHA KRISTU (tj. božjih) PODIGNUT ZA VLADE AUSTRIJOM PRESVIJETLOG FRANJE I. A ZA VLADE UGARSKIM PRIMORJEM FRANJE (Francisco) ÜRMENYJA OD ISTOG (=DE EADEM, opet da ne ponavlja dva puta) CARSKOG I KRALJEVSKOG KOMORNIKA (=cubiliarius) I DVORSKOG SAVJETNIKA. |
Prijevod: Nenad Labus
Godine 1840., kao uspomenu na dobročinstvo Gian Batiste Cambiera, u predvorju Gradske bolnice postavljena je mramorna bista uglednog doktora. Izradio ju je Pietro Stefanutti, tada još student na venecijanskoj Akademiji. Magistrat mu je isplatio 300 fiorina za taj rad, u obliku stipendije. Bista je oštećena 1945., potom joj se izgubio trg, da bi 1997. bila nađena i otkupljena za Muzej grada. Ispod nje postavljen je spomen natpis koji je glasio:
| I.B.CAMBIERI R(egio) PROTOMEDICO INSIGNI NOSOCOMII BENEFACTORI GRATI OMNIM ORDINUM CIVES P(atriae) OBLIT PRIDIE CAL(endas) OCTOBR(i) AN(no) MDCCCXXXVIII |
IVANU KRSTITELJU CAMBIERIJU, KRALJEVSKOM PROTOMEDIKU VELIKOM DOBROTVORU NOZOKOMIJA (bolnica) ZAHVALNI GRAĐANI SVIH REDOVA PREMINUO DAN PRED OKTOBARSKE KALENDE (tj. 30. rujna) GODINE 1838. |
Prijevod: Nenad Labus
Danas ulica uz gradsku bolnicu nosi njegovo ime.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Franjo Gruber: CAMBIERI ED IL MORBO DI SCHERLIEVO - Inizio della venereologia a Fiume, Acta med-hist Adriat 2007;5(2);221-236
- SUŠAČKA REVIJA broj 44 Saša Dmitrović: ŠPORKI STARI GRAD
- Facebook, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka
- Wikipedia, Ivan Krstitelj Cambieri
- LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, CAMBIERI, Ivan
- Arhinet, Opći sirotinjski zavod u Rijeci (fond)
Background picture copyright: 