Pavešić Danko – Danilo
Rođen: Gorica, 10. kolovoza 1931.
Umro: Rijeka, 15. svibnja 2020.
Roditelji: Vazmoslav (Sušak, 31. ožujak 1907 – Rijeka, 11. ožujak 1995) i Jolanda, rođena Kunčević (?? - ??)
Braća i sestre: Ana Marija (Rijeka, 1933. - ??), Vazmoslav (Rijeka, 1935. - ??) i Nikola (Rijeka, 1946. - ??)
Supruge: - ??? -??? (dva puta oženjen)
Djeca: ???, ???, ???, ??? (tri kćerki i jedan sin)
Bio je vrhuski liječnik ginekolog, sveučilišni profesor, dekan Medicinskog fakulteta i rektor Riječkog sveučilišta, pročelnik Katedre za ginekologiju i opstetriciju, sportaš i sportski djelatnik sve do svoje smrti.
Prof. Pavešić uveo je citologiju u Rijeci, a jedan od prvih u tadašnjoj Jugoslaviji uveo je i PAPA testove. Kao jedan od utemeljitelje suvremene zdravstvene zaštite u Rijeci ostavio je neizbrisiv trag u KBC-u Rijeka i riječkom zdravstvenom sektoru, ali i općem društvenom životu Sušaka i Rijeke. Bio je i dugogodišnji urednik Sušačke revije.
Danko Pavešić potječe iz ugledne sušačke obitelji. Njegovi roditelji bili su Vazmoslav – Vazmo Pavešić i majka Jolanda, rođena Kunčević rodom iz Rijeke.
Zaslužni članovi Victorije i Primorja. Slijeva: Mićo Blažina, Vazmoslav Pavešić i Predrag Miculinić. |
Vazmoslav (slika ljevo u sredini) je bio vlasnik u to vrijeme poznatog špediterskog poduzeća na Sušaku. Bio je i plivač "Victorije". Plivao je i bio najjači u stilu koji se u to vrijeme zvao "germanija", kombinacije prsnog i leđnog stila (Germanija - tehnika kojom se nekada plivalo na natjecanjima, no sada je zastarjela i služi kao dopunska tehnika u trenažnom procesu, to je obrnuto prsno plivanje- leđna tehnika; noge ti rade škare, a ruke zajedno rade zaveslaje). Ali najveće je uspjehe postigao kao vaterpolo vratar. Bio je kandidat za nastup na Olimpijskim igrama 1936. u Berlinu ali je reprezentacija otišla na put samo s jednim vratarom, Mirom Mihovilovićem (Split, 20. veljače 1915. - Zagreb, 15. veljače 2010.).
Kada je 1938. "Viktoria" postigla svoj najveći uspjeh u vaterpolu osvajanjem Prvenstva Jugoslavije, Pavešić je bio prvi vratar te ekipe u kojoj su igrale legende riječkog vaterpola: Božo Grkinić, Ivan Jobo Curtini, braća Boris i Vlado Polić, Janko Matković i Duško Marčeta.
Osim toga, Vazmoslav je bio i član uprave "Victorije" te nakon rata tri godine trener u novoosnovanom "Fiskulturnom društvu Primorac" (od 1946. Primorje), nasljedniku "Victorije". Potom se zaposlio u špediterskom poduzeću "Transjug" osnovanom 1. rujna 1947. godine.
|
Danko je rođen u talijanskoj Gorici (Gorizia) 1931. kao najstarije dijete uz dva brata i sestru. U talijanskom dijelu Gorice rođen je jer je, u vrijeme kada se trebao roditi, na sušačkom području bilo nekoliko smrti novorođene djece pa ga je majka išla roditi u poznatu talijansku kliniku čiji su vlasnici bili fratri. Kako je bio rođen u Italiji, u vrijeme čudnih političkih vremena, dano mu je krsno ime Danilo, a ne Danko kako su to roditelji htjeli. No, kroz cijeli život gotovo svi ga znaju samo kao Danka.
Nakon njega roditelji su imali još troje djece, sestru Ana Mariju, ekonomisticu, te braću Vazmoslava, vlasnika brodarske kompanije "Atlanship" u Švicarskoj i Nikolu, sada umirovljenog profesora informatike u Ljubljani.
Danko je najraniju mladost proveo na Pećinama, ali se je kasnije selio sa roditeljima i na druge lokacije, ali uvijek grada Sušaka. Cijeli je život proveo na Sušaku.
1949. godine maturirao je na sušačkoj gimnaziji.
1956. godine diplomirao je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani.
1958. godine započinje karijeru na Medicinskom fakultetu u Rijeci.
Na Sušaku je između dva svjetska rata vodeće sportsko društvo bilo "Jugoslavensko sportsko društvo Victoria", osnovano 1908. pod nazivom "Športski klub Victoria". Osnovali su ga sušački gimnazijalci.
Godine 1914. osnovana je plivačka sekcija koja će zajedno s vaterpolom najviše proslaviti "Victoriju" i Sušak. U svom zlatnom razdoblju između 1924. i 1940. Victoria je uz splitski "Jadran" i dubrovački "Jug" bila najuspješniji plivački i vaterpolo klub u tadašnjoj Jugoslaviji.
Uz oca vrsnog plivača i vaterpolista "Victorije", Danko i njegova braća i sestra započinju svoje rane korake u plivanju. Danko je 1938. godine, sa samo sedam godina, postao član "Victorije".
Tokom talijanske okupacije s ostalim članovima kluba cijelo vrijeme trenira, ali ne nastupa jer su se viktorijaši odbili natjecanja pod fašističkom upravom.
Glava obitelji, otac Vazmoslav, odmah nakon pada Italije 1943. odlazi na nekoliko mjeseci u partizane, no to mu nije pomoglo 1945. kada mu je konfiscirano poduzeće i imovina te se jedva spasio od prisilnog rada. "Primorski vjesnik" br. 175 od 18. srpnja 1945. donosi vijest o nekim osuđenim riječanima:
"Osude Suda za zaštitu nacionalne časti u Sušaku pomagačima i suradnicima okupatora"
izrečene protiv Dragutina Pavlovića, Vazmoslava Pavešića, otpremnika i dr. Franje Špehara na 10 godina prisilnog rada i gubitka nacionalne časti te konfiskaciju imovine, Petra Bačića, privatnog činovnika, Franju Violića, profesora u Sušaku, referenta prosvjetnog odsjeka upravnog povjereništva na 8 godina gubitka nacionalne časti i 5 godina prisilnog rada.
Nakon Drugog svjetskog rata Danko trenira plivanje i vaterpolo kao junior. Postaje član riječkog "Primorja" jer sušačkom klubu "Victorija" nije dozvoljeno da nastupa pod tim imenom.
1947. prvi put nastupa za seniorsku ekipu "Primorja". U to vrijeme vaterpoliste "Primorja" predvode dva izuzetna igrača i reprezentativca Ivan Jobo Curtini i Zdravko Ćiro Kovačić.
|
Gradovi Sušak i Rijeka se 1948. ujedinjuju u jedan grad, Rijeku, a iste je godine Danko pozvan u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. U Ljubljani je sudjelovao u dvije pobjede protiv Italije.
Juniorska reprezentacija Jugoslavije 1948. Slijeva: stoje Danko Pavešić, Matulić, trener Bonačić i Ježić; kleče Kačić, Ježina i Somogy. |
Plivački klub "Primorje" sa svojom vaterpolo sekcijom se oslanja samo na vlastiti igrački kadar, sto ga čini stabilnim prvoligašem, ali ne može parirati najboljim klubovima, splitskom "Jadranu" i dubrovačkom "Jugu" koji su imali mnogo bolje uvjete. U 1. saveznoj vaterpolo ligi Dinko s klubom osvaja treće mjesto 1948. i četvrto mjesto 1949., 1950., 1951., 1953. i 1954.
1949. nastupa u Napulju, gdje su juniori Jugoslavije opet dva puta pobijedili vršnjake iz Italije.
Na jesen iste godine pozvan je na savezni trening "A" reprezentacije i trebao je nastupiti sa seniorskom vrstom u Italiji, ali je zbog ispita na medicinskom fakultetu odustao od odlaska na utakmicu. Nakon toga više nije pozivan u seniorsku reprezentaciju,
1953. godine zovu ga u studentsku reprezentaciju Jugoslavije za nastup na Svjetskim studenskim igrama u Dortmundu koje su bile preteča Univerzijadi. Tu osvaja zlatnu medalju i postaje studenski prvak svijeta. Zajedno sa Zdravkom – Ćirom Kovačićem i Igorom Koprivnikarom činio je veliki trijumvirat riječkog "Primorja" više od pola stoljeća.
1956. Danko je diplomirao na Medicinskom fakultetu sveučilišta u Ljubljani.
1960. godine nakon povratka sa redovnog služenja u JNA završava svoju sportsku karijeru aktivnog igrnja u VK "Primorju", kada je zbog profesionalne liječničke karijere prestao nastupati.
U Ljubljani je položio i specijalistički ispit iz ginekologije.
Godine 1972. izabran je za docenta.
1974. Danko brani doktorat, a 1981. postaje redoviti profesor MEF-a u Rijeci.
28. ožujka 1975. godine bio je svjedok jedne od najvećih tragedija koja je pogodila Rijeku. Te je noći u požaru u Sušačkom rodilištu život izgubilo 25 novorođenčadi. Prof. dr. Pavešić tada je već dugi niz godina radio kao ginekolog u sušačkoj bolnici.
Te noći dežurna medicinska sestra bila je Jadranka Bolf. U 2.30 sati je odnesla bebe majkama da ih podoje. Nakon dojenja vratila ih je u dječju sobu i položila u krevetiće na spavanje. Sestra je nakon toga otišla u drugu sobu gdje je vjerovatno zaspala i nije pravovremeno reagirala na plač djece i požar u sobi. Proglašena je krivom za tragediju. Procjenjuje se da je požar uočen tek između 3.00 i 3.15. Poziv vatrogascima upućen je iz bolnice u 3.15 sati, a vatrogasna ekipa stigla je u 3.23 sata. Treba reći da na odjelu nije bilo telefona pa je telefonski poziv vatrogascima upućen sa porte Sušačke bolnice.
Prema svjedočenju Danka Pavešića, u dječjoj je sobi jedno novorođenče primalo kisik, a u blizini iznad njega nalazila se električna infracrvena grijalica. Grijalica je počela iskriti na tu kolijevku gdje se nalazilo dijete koje je primalo kisik i to je jedino dijete koje je u stravičnom požaru izgorjelo. Ostala djeca su se ugušila dimom koji je zbog sagorijevanja plastike sadržavao i užareni PVC. Po dolasku vatrogasaca iz sobe je izneseno petero preživjele djece, no dvoje djece je kasnije preminulo u tadašnjoj Klinici za dječje bolesti Kantrida. Od troje preživjele novorođenčadi dva dječaka su zadobila lakše ozljede i djevojčica koja u požaru zadobila teže ozljede lica i ruku.
Izrazi sućuti dolazili su odsvuda, čak i je i tadašnji papa poslao izraze sućuti. S obzirom da je tadašnji šef sušačke Ginekolgije profesor Perović imao gripu i bio na bolovanju, a njegova zamjenica doktorica Kogoj bila upravo prešla u Dom zdravlja, Danko Pavešić je bio treći najstariji liječnik i kao takav odrađivao ispitivanja i istrage koje su uslijedile.
Posljedica istrage je bila i da je tadašnjem šefu Ginekologije na Sušaku profesoru Peroviću bilo zabranjeno kandididrati se ponovo za 
šefa. Za novog šefa je 1975. kandidiran i izabran profesor Pavešić. Rodilište je ponovo uređeno i služilo je još sljedećih deset godina kada je Rijeka dobila novu zgradu Klinike za ginekologiju i porodništvo izgrađenu zahvaljujući samodoprinosu građana. U njoj su se našla oba riječka rodilišta. Nakon osnivanja KBC-a, kojim su objedinjene riječka i sušačka ginekološka klinika, postaje predstojnikom Klinike za ginekologiju i porodništvo KBC- a Rijeka. (Intervju sa Danilom Pavešićem)
Dužnost dekana MEF-a u Rijeci obnašao je od 1995. do 1999., a 1998. – 1999. bio je rektorom riječkog sveučilišta.
Nakon reorganizacije kluba "Primorje" 1. siječnja 1991. i promjene naziva u "Športsko društvo Primorje 08", punih je 17 godina, do 2008., bio njegov predsjednik i član predsjedništva do 2011.
Veliki doprinos dao je prilikom osnivanja i u radu "Kluba Sušačana". Naime, ljubav prema rodnom gradu motivirala je Sušačane da 11. travnja 1992. osnuju vanstranačku neprofitnu udrugu građana "Klub Sušačana" čiji je Danko bio jedan od osnivača. U travnju 1993. godine izašao je i prvi broj "Sušačke revije" čiji je osnivač i nakladnik bio "Klub Sušačana". Glavni i odgovorni urednik prve dvije godine bio je Danko Pavešić, a potom se razdvajaju dužnosti glavnog i odgovornog urednika, tako da dužnost odgovornog urednika preuzima Danko Pavešić, a glavnog Mladen Urem, a kasnije Alen Čemeljić.
|
Godine 1994. godine dobitnik je državne nagrade HOO-a za životno djelo u domeni sporta "Franjo Bučar".
1995. godine izabran je u Vijeće lječničke komore Hrvatske.
Godine 1998., kada se na Sveučilištu nije mogao pola godine izabrati rektor, on je tada osigurao stabilnost, prihvativši funkciju vršitelja dužnosti rektora, naslijedivši tadašnju rektoricu prof. emerit. Katicu Ivanišević.
Bio je glavni i odgovorni urednik monografije povodom 90-godišnjice sportskog kluba "Primorje" 1998.
1999. odlazi u mirovinu.
Paralelno sa liječničkom i sveučilišnom karijerom, prof. Pavešić je i dalje ostao vezan uz sport. Dugi niz godina obnašao je razne dužnosti u svome klubu "Primorje". Uvijek je ostao u tijeku događanja, prisutan na gotovo svim natjecanjima, aktivan u rekreativnom plivanju i vježbanju, kao i 
neizostavan sudionik svih druženja primorjaša.
2018. godine dobitnik je Nagrade za životno djelo Zajednice sportova Primorsko-goranske županije. Iste godine Danko Pavešić prima posebno priznanje kao najstariji član društva "Primorje".
Godine 2019. uručena mu je županijska nagrada za životno djelo u području sporta.
Dobitnik je ordena "Reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića" i drugih priznanja za svoje djelovanje u medicini i javnom životu.
Za svoje djelovanje u sportu dobitnik je "Trofeja Hrvatskog olimpijskog odbora" za životno djelo 1994. (od 2000. Nagrada HOO-a Matija Ljubek).
Senat Sveučilišta dodijelio mu je 2003. godine počasno zvanje i titulu professora emeritusa.
Prof. Pavešić preminuo je nakon duge i teške bolesti u 89. godini, a komemoracija je tada bila odgođena zbog neizvjesne novonastale situacije izazvane koronavirusom.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Zajednica sportova Primorsko-goranske županije, Eduard Hemar: In Memoriam Danilo – Danko Pavešić (1931 – 2020)
- Novi List, Oproštaj od riječkog velikana: "Danko Pavešić bio je jedan od onih koji vas obogate svakim susretom", 30. rujan 2020
- SportCom.hr, DANKO PAVEŠIĆ (1931-2020) Utjelovio sve najbolje što Primorje promiče više od jednog stoljeća
- SportCom.hr, Snježana Pejčić, Enrico Marotti, kuglačice Mlake i nogometaši Rijeke najbolji sportaši u županiji
- Facebook, Danko Pavesic
- VATROGASNA ZAJEDNICA PGŽ, Na današnji dan, 28.ožujka 1975., 28.03.2018.
- Grad Rijeka, ŠD Primorje 08 proslavilo 110 godina postojanja, 15. studeni 2018.
- SUŠAČKA REVIJA broj 62/63, Boris Perović: STOLJEĆE PONOSA
Background picture copyright: 