Conighi Carlo Alessandro
Rođen: Trst, 26. veljača 1853.
Umro: Udine, 5. kolovoz 1950.
Roditelji: Carlo Eugenio (1818.-1894.) i Tereza rođena Buffetti
Supruga: Elisa rođena Ambonetti (Trst, 01. rujan 1859. - Rijeka, 20. travanj 1944.)
Djeca: Maria Regina (Trst, 23. listopad 1881. - Udine, 16. travanj 1955.)
Carlo Leopoldo Antonio (Trst, 4. lipanj 1884. – Udine, 5. siječanj 1972.)
Silvia (Rijeka, 1888. - 1892.)
Giorgio Alessandro (Rijeka, 07. lipanj 1892. - Trento, 04. siječanj 1977.)
Cesare Augusto (Rijeka, 14. svibanj 1895. - Rim, 10. prosinac 1957.)
Talijanski inžinjer. U Rijeci radio kao samostalni građevinski poduzetnik. U Rijeci, na Sušaku te Opatiji radi kao samostalni građevinski poduzetnik projektirajući i gradeći mnoge stambene kuće, vile i ljetnikovce te zgrade komunalnog karaktera. Kao izuzetno iskusan graditelj radio je kao nadzorni arhitekt na mnogim važnim građevinskim ostvarenjima u Rijeci, od sinagoge, Guvernerove palače pa do mađarskog dječjeg vrtića na Turniću.
Njegova je obitelj podrijetlom iz Toskane - iz Gradisca Imperiale - i Veneta. Conighijevi preci iz sedamnaestog stoljeća, rodom iz Val di Zoldo, provincija Belluno, bili su cijenjeni kao obrađivači svile poznati po bojanju te, u to vrijeme cijenjene tkanine. U to su se vrijeme zbog posla preselili na teritorij Habsburške monarhije, u Gradišku.
Alessandro Conighi bio je sin Carla Eugenia, osiguravatelja, i Tereze porijeklom iz Pistoje. Rođen je u Trstu 1853. godine. Njegov je sin Carlo Leopoldo također bio cijenjeni arhitekt i inžinjer u Rijeci.
Završio je studij u srednjoj školi u Trstu, Grazu, a 1875. godine, na "Koeniglich Bayerische Polytechnische Schule" u Münchenu (Kraljevska bavarska politehnička škola) diplomira sa zvanjem inženjera.
Nakon školovanja radi u Trstu, gdje postaje izvođač građevinskih radova.
1883. godine zbog posla dolazi u Rijeku.
4. rujna 1880. Carlo Alessandro Conighi se oženi Elisom Ambonetti koja mu je rodila petero djece. Na slici ljevo, Elisa Ambonetti i Carlo Alessandro Conighi tokom proslave 50 godišnjice braka.
Iste godine, 1880., radi zajedno s arhitektom Nikolaki de Nikolaidesom na projektu "Turske kuće" (kuća Bartolich-Gelletich-Nicolaides) dovršene 1906.
Godine 1884., osvojivši ugovor o izgradnji Palače pomorske vlade (današnja zgrada "Luke Rijeka"), koju je projektirao mađarski arhitekt Alajos Hauszmann, seli se za stalno iz Trsta u Rijeku.
1890. godine gradi zgradu "Società Filarmonico-Drammatica" (Filharmonijsko-dramskog društva), koju je projektirao arhitekt Giacomo Zammattio (Trst, 1855. - Trst, 1927.).
Zajedno s Iciliom Baccijem 1893. jedan je od osnivača "Circolo letterario" ("Književni krug"., koji je nadgledao stvaranje knjižnica i očuvanje talijanske riječi u Rijeci. Ostali su: Isidoro Garofolo, Michele Mayländer, Francesco Vio, Andrea Bellen.
Između 1899. i 1902. Njegova građevinska tvrtka gradila je kuće u Voloskom, dok je između 1903. i 1904. izgradio neke važne građevine u Opatiji. Tu mu je pomagao njegov sin arhitekt Carlo Leopoldo. Conighi je 1893. izgradio i hotel "Marina" u Opatiji.
Njegova adresa u Rijeci bila je na Piazza Cesare Batisti (danas trg Žabica) u zgradi željezničke uprave (slika desno, zgrada ljevo od Kapucinske crkve).
Među najvažnijim njegovim djelima je nova riječka sinagoga, koju su dizajnirali arhitekti Wilhelm Stiassny (Bratislava 1842. - Bad Ischl 1910.) i Leopold Baumhorn (Kisbér 1860 – 1932). 1903. godine tvrtka inženjera Carla Conighija izvodi i nadzire građevinske radove na toj sinagogi.
Od 1906. do 1912. njegov sin Carlo Leopoldo bio je "građevinski nadzornik" u obiteljskoj firmi "Carlo ing. Conighi, Impresa di costruzioni, Fiume – Abbazia", za izgradnju sedamnaest radničkih kuća napodručju Torretta (Turnić), tada predgrađa Rijeke, koje je naručila "Società anonima per la costruzione dei quartieri popolari".
1908. godine u sagrađena je Villa Rudan, prema nacrtima inženjera Carla Conighija.
Godine 1908. projektirao je riječku kuću Hansu Dettelbachu iz Graza, kao i upravnu zgradu mađarske rafinerije nafte u Rijeci.
1912. godine arhitekti Gyula Svab i Carlo Conighi projektiraju i grade zgradu Osnovnu škole Turnić.
1915. godine, kao predsjednik "Camera di Commercio e Industria di Fiume" (Trgovačke i industrijske komore Rijeka), austrougarska vlast ga je prisilila dati ostavku i poslan je u internacijski logor Kiskunhalas u Mađarskoj.
Oslobođen 1. kolovoza 1918., vratio se u Rijeku i borio se, zajedno s Antoniom Grossichom, za aneksiju Rijeke Italiji. Nakon događanja na Ronchi dei Legionari (12. rujna 1919.), i za vrijeme "Reggenza del Carnaro", bio je jedan od D'Annunzievih savjetnika. Na slici ljevo, 12. rujna 1920. D'Annunzio podiže zastavu na trgu Dante u Rijeci, uz njega s ljeve strane je Carlo Conighi.
Nakon 21. listopada 1919. "talijansko Nacionalno vijeće" Rijeke je raspušteno. Uspostavljen je jednopartijski sustav organiziran u stranci "Partito Unione nazionale" ("Nacionalne unije") na čelu s Carlom Alessandrom Conighijem.
Od 1. siječnja 1921. Conighi je predsjednik Nacionalnog vijeća Rijeke.
5. siječnja 1921. postaje prvi predsjednik organizacije talijanskih iredentista "Blocco nazionale".
3. veljače 1921. Conighi je postao rektor bez portfelja privremene riječke vlade.
13. ožujka 1922. Attilio Prodam, kao predsjednik Odbora za obranu Rijeke, imenovao je inženjera Carla Conighija izvanrednim povjerenikom pri "Riječkoj trgovačkoj i industrijskoj komori".
 |
|---|
Rijeka, 4. rujna 1940. Dijamantni pir Carla Alessandra Conighija, prvi s lijeva i Elise Ambonetti, prve s desna. Cesare, u uniformi, stoji iza oca. Tu su i: Lodovica, žena Cezara, Amalija, supruga Carla Leopolda, koji stoji iza nje. Slijede: Helga i Ferruccio koji sjede na vrhu stola. Među njima i dijete Elio, Giorgiov sin. Iza stoji Enrico. Zatim je tu Maria Regina između dva nepoznata gospodina i Giorgio Conighi pored majke Elise. Slika iz obiteljske kolekcije Conighi, Udine. |
Nakon talijanske aneksije Rijeke, 27. siječnja 1924. obnašao je različite upravne i političke dužnosti: zamjenik gradonačelnika, potpredsjednik "Provincia del Carnaro", predsjednik fonda "Cassa Distrettuale Ammalati", a neko je vrijeme bio "commissario prefettizio alle Corporazioni Industria e Commercio" (povjerenik za industriju i trgovinu). Bio je i predsjednik "Riječkog Alpinističkog kluba", "Circolo letterario" (Književnog krug), "Società Dante Alighieri" (Društva Dante Alighieri), "Lega nazionale" (Nacionalne lige), "Circolo patriottico Fiumano" (Patriotskog kluba) i Koncertnog društva. U tridesetima je od strane kralja imenovan "Gran ufficiale della Corona d'Italia".
"Circolo letterario" (Književni krug) utemeljeno je u siječnju 1893. godine, s ciljem da okupi kulturne djelatnike oko talijanskog jezika i kulture. Među utemeljiteljima bili su Isidoro Garofolo, Michele Mayländer, Francesco Vio, Carlo Conighi i Andrea Bellen. Prvi predsjednik postao je odvjetnik Francesco Vio, a potom je tu dužnost preuzeo doktor Isidoro Garofolo. Društvo je bilo najvažnije kulturno udruženje u gradu. Osnovna djelatnost bila su predavanja o talijanskoj književnosti, izdavanje časopisa "La Vita fiumana" (Riječki život) i "La Vedetta" (Straža), te organizacija festivala riječkih pjesama u kazalištu. Udruženje je imalo ukupno 151 člana i djelovalo do 1914. godine.
Oslobođenje Rijeke od strane partizana 3. svibnja 1945. prisililo ga je u progonstvo, kao što je to bio slučaj s mnogim Riječanima, Istrijanima i Dalmatincima.
U rujnu 1946. oprostio se od svog doma u Rijeci i otišao u Udine, gdje je živio do svoje smrti 5. kolovoza 1950.
Za vrijeme pogreba u Udinama, njegov je lijes bio umotan u zastavu s bojama njegova grada, grada Rijeke: trobojnica vodoravnih pruga tamnog karmina, zagasito zlatnožute boje i ultramarina.
RADOVI U RIJECI:
- 1884. ugovor o izgradnji Palače pomorske vlade (grada Luke Rijeka), po projektu arhitekta Alajosa Hauszmanna (1847-1926)
- 1886. Kuća Šimuna Vranyczanya - Dobrinovića, S. Vajnera 2 - zajedno s E. Ambrosiniem
- 1890. zgrada Filharmonijsko-dramskog društva, po projektu arhitekta Giacoma Zammattia.
- 1893. ex Kuća za radnike Tvornice papira, Vodovodna 41 P+1 - galerijska zgrada
- 1894. vila "Frappart", V. Cara Emina - Lovran - vjerojatno prvu varijantu projekta radili Carl Seidl i Carlo Conighi, ili je Conighi bio samo izvođač
- 1894. Stolarija A. Battestinia, Kalvarija 8 P
- 1896. Kuća "Bella Ebrea" ("Židovska kuća"), J. Trdine 19 P+4
- 1897. "Najade", Maršala Tita 71 - Lovran
- 1901. zona "Rikard Benčić" - Dogradnja kotlovnice s dimnjakom
- 1903. gradi školu na Turniću (Torretta) s arhitektom Gyulom Svab (1879-1938) (slika dole)
- 1903. izvodi građevinske radove na novoj sinagogi, uništena 1944. godine u požaru
- 1906. "Casa Turca", V. Lisinskog 6 sa Nikolaki de Nikolaidesom - nadogradnja i adaptacija
- 1906. Pekara uz Casa Turca, V. Lisinskog 8 P+3
- 1908. ex kuća braće Mareschi, Vodovodna 25 P+1 - kuća s magazinima
- 1908. Villa Rudan, prema nacrtima inženjera Carla Conighija
- 1908. projekat kuće za Hansa Dettelbacha iz Graza
- 1909. Conighi-Curet-Pagan grade veliki Celligoijev najamni blok "Casa Rossa" od šest kuća spojenih u insulu
- 1909. projekt i izgradnja kuće Penso, bombardirana tijekom 1945. godine
- 1909. kuća Silić – La Bella Ebrea u riječkom Starom gradu
- 1910. villa Bartolomei
- 1910. kuća Schiucca-Matcovich.
- 1906. - 1912. gradi sedamnaest radničkih kuća na području Torretta, za "Società anonima per la costruzione dei quartieri popolari"
- 1912. Kuća Chiopris, J. Trdine 21 P+3 - djelomična rekonstrukcija
- 1913. Kuća Chiopris, J. Trdine 21 P+3 - djelomična rekonstrukcija - U sudskom spisu PR-3 P II 458/1915 nalazi se 6 nacrta.
Istraživači riječke arhitekture mu pripisuje mnoge druge građevine poput prefekture, izraelitskog hrama, zgrade "Banca d'Italia" u Rijeci, kuće Smaich, kuće Rauschel na Korzu, škole u Via XXX Ottobre.
Njegovu genijalnost pokazuju i raskošne vile opatijske rivijere iz 1930-ih, kao što su Villa Rosalia, Villa Adria, Villa Nettuno, vile barona Ransonnetta, Smith, Harey, Frappart, Portheim, Janet, Italija, kao i Hotel Bellevue i sanatorij Szegoe, Hotel "Marina" izgrađen 1893.
ODLIKOVANJA:
Kreirali: - Nenad Labus
- SEAS
Izvori:
- Wikipedia: Carlo Alessandro Conighi
- SUŠAČKA REVIJA broj 50/51, Igor Žic: FIUME E IL CARNARO
- Elio Varutti: Diario di Carlo Conighi, Fiume aprile-maggio 1945, 7 giugno 2016
- Elio Varutti, Cesare Conighi da Fiume ai lager di Dachau, Sachsenhausen e Polonia, 5 settembre 2017
- Elio Varutti, Fiume, 1945. Compagno Zutti, libera il mio papà, 25 giugno 2016
Background picture copyright: 