Conighi, Carlo Leopoldo
Rođen: Trst, 4. srpnja 1884.
Umro: Udine,
5. siječnja 1972.
Roditelji: Carlo Alessandro Conighi i Elisa rođena Ambonetti
Braća: Maria Regina (Trieste 1881-Udine 1955), Carlo Leopoldo Antonio (Trieste 1884- Udine 1972), Silvia (Fiume 1888-1892) e Giorgio Alessandro (Fiume 1892-Trento 1977) Cesare Augusto Conighi (Fiume, il 14 maggio 1895 - Roma il 10 dicembre 1957)
Supruga: Amalia rođena Rassmann (Trst, 26. ožujak 1887. - Udine. 23. siječanj 1954.)
Djeca: Carlo Ferruccio (Rijeka, 1912 - Roma 1998), Carlo Enrico Edoardo (Rijeka, 24. srpanj 1943. - Ferrara, 15. listopad 2010.) i Helga Maria (Rijeka, 1923. - Udine, 2000.)
Arhitekt i inženjer rođen u Trstu ali veći dio svog radnog vijeka proveo je u Rijeci.
Njegova je obitelj podrijetlom iz toskane - iz Gradisca Imperiale - i Veneta. Conighijevi preci iz sedamnaestog stoljeća, rodom iz Val di Zoldo, provincija Belluno, bili su cijenjeni kao obrađivači svile poznati po bojanju te, u to vrijeme cijenjene tkanine. U to su se vrijeme zbog posla preselili na teritorij Habsburške monarhije, u Gradišku.
 |
|---|
Portret obitelji Conighi, oko 1899. godine, fotografski atelje "Carposio" u ulici Via Ciotta, Rijeka. |
Carlo Leopoldo Conighi rođen je u Trstu 1884. godine od oca Carla Alessandra Conighija, inženjera i Elise Ambonetti, domačice (obitel na slici ljevo). Njegov otac, nakon školovanja neko vrijeme radi u Trstu, gdje postaje izvođač građevinskih radova, a 1883. godine zbog posla dolazi u Rijeku.
Carlo Leopoldo je studirao u Trstu, a od 1899. do 1902.
1905. godine položio je kvalifikacijski ispit u "Imperial Regia Scuola Industriale Superiore di Trieste" (Carskoj višoj industrijskoj školi u Trstu).
Praksu u građevinskoj struci je, sve do 1906. godine odrađivao kod trščanskog graditelja Maria Mosce.
Između 1899. i 1902. građevinska je tvrtka njegovog oca, također arhitekte Carla Alessandra Conighija, "Carlo ing. Conighi, Impresa di costruzioni, Fiume – Abbazia", gradila kuće u Voloskom, dok je između 1903. i 1904. izgradio neke važne građevine u Opatiji. Tu mu je pomagao njegov sin arhitekt Carlo Leopoldo.
Kada je, od 1906. do 1912. firma njegovog oca gradila sedamnaest radničkih kuća na području Torretta (Turnić), tada predgrađa Rijeke, koje je naručila "Società anonima per la costruzione dei quartieri popolari", Leopoldo je bio "nadzorni inspektor".
Vodio je radove na izgradnji različitih zgrada u Rijeci, uključujući: Casa Penso, Casa Dettelbach, Casa Firmi i upravu riječke rafinerije nafte na Mlaci.
Također je bio i politički aktivan.
30. studenoga 1908. je izabran u upravni odbor riječkog iredentističkog kruga "La Giovine Fiume" koji je bio nadahnut radom Giuseppea Mazzinia (Genova, 22. lipnja 1805. - Pisa, 10. ožujka 1872.), i njegovom talijanskom organizacijom "Giovine Italia".
19. svibnja 1910. oženio se Amalijom Rassmann (Trst, 1887. – Udine, 1954.), kćer Eduarda Juliusa Justusa Rassmanna, direktora Banke Austrije i Mađarske u Rijeci i Antonie rođene Mosettiga. S njom je imao troje djece: Carlo Ferruccio, Carlo Enrico Edoardo i Helga Maria.
Tijekom Prvog svjetskog rata njegova su dva mlađa brata, Giorgio Alessandro i Cesare Augusto pobjegli u Italiju i dobrovoljno se javili u talijansku vojsku, a Leopoldo je pozvan u austro-ugarsku vojsku. Na slici desno, Carlo Leopoldo Conighi, u uniformi austrijskog topnika, na službi u Puli, lipanj 1916.
Od 1919 do 1920 surađivao je s Gabriele D'Annunziom i podržavao "Reggenza italiana di Carnaro" (talijansku provinciju Kvarnera).
Od 1919. do 1922. također je bio član "Riječke legije", 
sudjelujući u aktivnostima Slobodne države Rijeka. Bio je blagajnik riječkog odjeljka "La Giovine Italia".
Od 28. studenog 1928. upisan je kao "Baumeister" (graditelj) u "Elenco speciale supplementare e transitorio degli architetti di Fiume " (Posebni popis riječkih arhitekata). Kasnije je angažiran na riječkim (talijanskim) željeznicama.
Na kraju rata, u svibnju 1945, Carlo je uhićen. Međutim njegova kći Helga Maria Conighi šalje pismo Oskaru Piškuliću Žutom, šefu riječke OZNA-e sa zamolbom da joj oslobodi oca. Piškulić udovoljava njenom zahtjevu i oslobađa joj oca. Ali ga šalje, kao inženjera, na rad na popravak pruge Rijeka - Trst koja je novoj jugoslavenskoj vlasti u to vrijeme, radi "Tršćanske krize" bila od vitalnog značaja.
Poznato je da je arhitekt Carlo Leopoldo Conighi, prije, i u vrijeme rata dužnosnik Talijanskih željeznica, 2. srpnja 1945. dobio propusnicu od jugoslavenskih vlasti u Rijeci, iz razloga rada na željezničkoj pruzi "Fiume-Trst-Postumija". Vjerovatno je ovo najvjerojatnije objašnjenje za oslobađanje arhitekta Carla Leopolda Conighija.
 |
|---|
Izbjeglička artica br. 1096., od 2. lipnja 1947. i registrirana na Renata Lupetiča iz Rijeke, s potpisom predsjednika Carla Conighija. Privatna kolekcija, Belluno. |
1946. godine je premješten u Udine, gdje je 1946. godine uspio pobjeći i preseliti dio svoje obitelji. Tu je, od 1948. do 1954. godine, radio u korist izbjeglica, preuzimajući mjesto predsjednika novoosnovane "Associazione Nazionale Venezia Giulia Dalmazia" (Nacionalne udruge Venezia Giulia Dalmazia).
Od 1947 do 1960 je radio u izbjegličkom kampu talijanskih prognanika na Via Pradamano u Udinama.
Bio počasni predsjednik "Lega Fiumana" (Riječke Lige), udruženja koje se se je brinulo o riječkim prognanicima, a surađivao je i sa "Associazione Nazionale Venezia Giulia e Dalmazia (ANVGD)" (Nacionalna udruga Venezia Giulia i Dalmazia) u kojoj je preuzeo počasno predsjedništvo Odbora u Udinama. ANVGD je osnovan 16. siječnja 1946. godine od strane gradonačelnika Udina Renata Vittadinija, inače partizana s ratnim imenom Furio. Nakon osnivanja predsjednik ANVGD-a je grof Giovanni de Fanfogna, a potpredsjednik je Carlo Conighi. Sjedište udruge je na piazzi Marconi, 7. od 7. veljače 1954. predsjednik udruženog izbjegličkog udruženja je Carlo Conighi.
Od 1958. do 1960. arhitekta Conighi je bio direktor radova za izgradnju spomenika D'Annunziu koji je bio planiran u Ronchi dei Legionari kraj trsta. Djelo koje je dizajnirao Vincenzo Fasolo je na kraju postavljeno u Monfalconu jer ga socijalističko-komunistička uprava u gradu Ronchi dei Legionari nije željela. Spomenik je postavljen nekoliko metara od znaka koji označava granicu između Ronchija i Monfalconea. Na spomeniku je napisano "Quis contra nos" (Tko protiv nas?), riječi napisane na zastavi "Talijanske uprave Kvarnera" koju je osnovao D'Annunzio. Sam D'Annunzio, sklon simboličkim rješenjima, dizajnirao je zastavu "Talijanske uprave Kvarnera". Na vencijansku karminski crvenu podlogu stavio je Uroborosa, zmiju koja grize svoj rep, inače simbol vječnosti, te zviježđe Malog mevjeda, u kojem je Sjevernjača, kao simbol talijanske dominacije na Mediteranu. Ispod svega išao je natpis: "Quis contra nos?", ispisan stiliziranim rimskim slovima.
Arhitekt Conighi umro je u Udinama 5. siječnja 1972. godine.
Kreirao ©: Nenad Labus
viši savjetnik konzervator-dokumentarist u mirovini,
Konzervatorski odjel Rijeka
Izvori:
- Elio Varutti: Cesare Conighi da Fiume ai lager di Dachau, Sachsenhausen e Polonia
- Wikipedia, Carlo Leopoldo Conighi
- Diario di Carlo Conighi, Fiume aprile-maggio 1945
- Elio Varutti: Diario di Carlo Conighi, Fiume aprile-maggio 1945, 7 giugno 2016
- Elio Varutti, Cesare Conighi da Fiume ai lager di Dachau, Sachsenhausen e Polonia, 5 settembre 2017
- Elio Varutti, Fiume, 1945. Compagno Zutti, libera il mio papà, 25 giugno 2016
Background picture copyright: 