Meichsner de Meichsenau Vittorio
Rođen: Rijeka, 12. kolovoz 1881.
Umro: Genova, 15. studeni 1964.
Roditelji: Erminio Meichsner von Meichsenau (Milano, 9. lipanj 1843. -1903.) i Rita rođena Malagodi (Finale d'Emilia, 22. travanj 1849.- ??)
Braća: Arturo * 24.01.1874. - ??, Carlo 22.01.1876., Giuseppe Luigi Ottone * 14.03.1878., Maria Teresia * 21.10.1879.
Supruga: Margherita rođena Dolenc (Trst, 12. siječnja 1884. - ??)
Djeca: ?? i Nerea.
Riječki političar i ekonomista. Pripadnik iredentističkog, a kasnije i fašističkog pokreta. Poliglota koji je govorio talianski, mađarski, njemački i engleski jezik. Obitelj je slovensko - njemačkog porijekla.
Porijeklom je iz stare plemenitaške obitelji. 1396. prvi Meichßner (Meichsner) je napustio Pettau (od 1918. se zove Ptuj) u Štajerskoj, i emigrirao u Nürnberg. Te je godine Konrad Meichßner registriran kao novi građanin Nürnberga. Slijedio ga je 1447. Heinrich (umro 1471.), i zatim 1474. njegov brat Petar (umro 1478). U to su vrijeme bili samo jedna od dobrostojećih obitelji, dio kruga imućnijih obitelji.
19. ožujka 1641. Johann Meichßner je u Rengschburgu primio diplomu imperatora svetog rimskog carstva Ferdinanda III Habsburškog (Graz, 13. srpnja 1608. - Beč, 2. travnja 1657.), kojom je nagrađen velikim počastima "Bestätigt Nobilitatis Freyheit de Meichßenawa" za "provedene radnje", te je posljedično tome u prezime integriran predikat "von Meichßenaw".
Diploma opisuje Johanna Meichßnera kao vjernog slugu Carstva i cara koji se već u mladosti bori protiv boemskog bunta (Tridesetogodišnji rat), a posebno u bitci na Bíloj Hori (Bijela gora, Montagna Bianca) kraj Praga, 8. studenog 1620. Bio je dužnosnik vijećnika suda okruga Praga, a zatim Vrhovni povjerenik garde grada Beča.
Tijekom osamnaestog stoljeća na Bečkom sudu nalazimo Maximiliana Meichsnera von Meichsenaua, koji je i dio osoblja Hofburga, 
imperijalne palače u samom centru Beča. Između 1736. i 1740. obnašao je posao Hoffouriere pod carem Karlom VI., što je jasno vidljivo i iz Diplomarbeit di Irene Kubiska. Naknadno ga se spominje kao Ober-Cammer-Fourier.
U 1860-ima i 70-ima se u nizu sudskih dokumenata pojavljuje Theresia Meichsner von Meichsenau. Spominje se je u dokumenata u kojima se opisuju kontroverze u vezi s nekretninama i obiteljskim poslovima na području današnje Češke Republike.
Godine 1867. u Rijeku se doselio Vittoriov djed Carl von Meichsner Meichsenau ( Karlovac , 11. studenog 1817. - Delnice, 18. lipnja 1885.). Imenovan je savjetnikom suca Virovitice i Rijeke. Na tim je područjima trajno prebivao sa svojom obitelji, posebice jer je ovdje dobio priliku za obavljanje važne dužnosti koju je planirao obavljati do penzioniranja: imenovan je Vice-Banom u Odboru modruško-riječke županije u Delnicama. U ovom slučaju to je bila osjetljiva regija, ali i u vrijeme apsolutističkog razdoblja grad Rijeka i on su uvijek imali bliske ali i teške odnose.
Otac Vittoria, Erminio Meichsner von Meichsenau (slika ljevo) je rođen u Rijeci, od oca Carla von Meichsner Meichsenau i Marie rođene Ehrenthaler (Milano, 9. rujan 1820. - ??). Erminio je imao 17 braće i sestara. Oženio je Ritu rođenu Malagodi i imali su šestero djece.
Vittorio je rođen je u Rijeci 1881., a tu je i kršten 1881.
U lipnju 1900. diplomirao je na Kraljevskom mađarskom trgovačkom učilištu u Rijeci, a 9. lipnja 1911. položio je ispit na višoj školi, smjer općeg računovodstva.
1898. se zaposlio u "Banca Fiumana" kao naučnik.
1899. Zapošljava se u "Silurificio Whitehead".
Od 1. srpnja do 30. rujna 1900. bio je zaposlen kao dopisnik u "Società di Navigazione Ungaro-Croata".
1. listopada 1900. postao je računovođa u riječnoj filijali "Banca e Cassa di Risparmio Litorale", a 1. travnja 1901. imenovan je prokuristom. U Banci je ostao do 1906. godine, kada mu je Andrea Ossoinack ponudio odvjetničko mjesto u njegovoj trgovačko-pomorskoj tvrtki "Luigi Ossoinack".
1900. godine počeo je surađivati s novinama "La Vita Fiumana" koje je izdavao "Circolo Letterario", objavljujući tekstove književne naravi. Tako je stupio u kontakt s političkim skupinama povezanim s novinom.
1900. postaje tajnik Società Filarmonico-Drammatica, posao koji je obavljao do 1906. godine.
1905. pridružio se organizaciji riječkih separatista i autonomaša "Giovine Fiume". Organizacija "Giovine Fiume" je osnovana 27. Kolovoza 1905. kao odgovor na Riječku rezoluciju i ostale aktivnosti riječkih i sušačkih Hrvata. Osnovalo ju je 24 mladića, neki od njih još i maloljetnici, a pokret je bio inspiriran talijanskim iredentističkim pokretom. Ime su joj dali po mazzinijevoj organizaciji "Giovine Italija". Htjeli su se izboriti za veća prava Italijana u Rijeci i na području Kvarnera i Istre. Osnivači su bili mladići Gino Sirola, Armando Hodnig, 
Luigi (Siso) Cussar, Carlo Colussi, Marco De Santi i Oscar Russi. Uskoro su im se pridružili i "stariji" članovi, to jest oni koji su imali u to vrijeme preko 20 godine: Vittorio Meichsner de Meichsenau. Egisto Rossi, Silvino i Riccardo Gigante, Felice Derenzin (Derenzini) i još neki.
Vittorio je godine 1907., sa skupinom članova "Giovine Fiume" bio jedan od osnivača časopisa "La Giovine Fiume", stvorenog da podrži talijanski iredentizam. List počinje izlaziti 6. Travnja 1907. Izlazio je do 26. Veljače 1910. U listu je kao novinar radio i Riccardo Gigante, a kroz taj je list politički djelovao i Gabriele D'Annunzio, još tada nepoznat u Rijeci.
22. Sječnja 1912. organizacija je rasformirana i zabranjena od strane austrijskih vlasti.
Potom postaje tajnikom Riječke autonomne stranke.
1906. Vittorio se u Rijeci ženi sa Margheritom rođenom Dolenc. Margherita je rođena 12. siječnja 1884. u Trstu.
Na Skupštini autonomne stranke 24. ožujka 1907., u razdoblju u kojem su se stranke pripremale za nove izbore predstavništva općine zakazane za 24. svibnja, Vittorio je kao stranački tajnik, a u dogovoru s Iciliom Baccichem, Lionellom Lenzom, Mariom Iechelom i Silvinom Giganteom pozvali su Riccarda Zanellu, šefa Autonomne stranke, da reformira statut stranke u nacionalnom smislu i osnuje Talijansku nacionalnu stranku. Zanella je, međutim, odbio odustajanje od autonomnog programa, pa je Vittorio zajedno s još četiri člana podnio ostavku. Na izborima je, međutim, izabran za člana Općinskog predstavništva, ali s grupom neredovitih članova koje je "Giovine Fiume" nametnuo autonomnoj stranci.
27. svibnja Vittorio je dodijeljen povjerenstvima koja su se bavila Gradskom bolnicom (Ospedale civico), "Cassa di Risparmio Comunale", Mirovinskim fondom i Gradskim kazalištem.
6. studenoga izabran je za člana Komisije za sastavljanje Pravilnika o novom općinskom društvu javnih službi, a 4. ožujka 1908. za člana Komisije odgovorne za javne usluge. Gradskom poduzeću za komunalne usluge povjereno je upravljanju hidro-termoelektranama, električnim tramvajem, akvaduktom Ciotta i pećima za spaljivanje smeća.
1910. podnio je zahtjev za trajno zaposlenje za direktora javnih službi, ali 1911., kada je općinsko predstavništvo moralo potvrditi njegovo zaposlenje, neki zastupnici usprotivili su se tom prijedlogu, pa je morao zatražiti intervenciju upravnog suda koji mu je potvrdio stalno zaposlenje 1913. godine.
Po izbijanju Prvog svjetskog rata Gradsko mu je vijeće povjerilo mjesto generalnog direktora Sektora za nabavu, ali paralelno i posao direktora porezne uprave. Te je poslove vodio do kraja rata.
1917. pivovara "c1" iz Budimpešte osnovala je, uz investiciju općine, "Società in Azioni Fabbrica di birra Litorale", a Vittorio, koji je podnio ostavku na mjesto direktora porezne uprave, postao je njezin izvršni direktor. Općinski vijećnici su pristala na ovaj novi aranžman, ali pod uvjetom da nastavi upravljati Uredom za opskrbu, barem do kraja rata.
Ujutro 12. rujna 1919. Gabriele D'Annunzio ulazi u Rijeku i imenuje se guvernerom.
Nakon što je na ostacima riječke "Banca Austro-Ungarica" osnovan novi "Istituto di Credito", stavljen je pod upravu Komisije od četiri osobe. Dvoje od njih je izabralo Talijansko nacionalno vijeće, uključujući Meichsnera, a dvoje Gradsko zapovjedništvo, pod predsjedanjem Giovannija Giuriati. Na sastanku 31. listopada Komisija je Meichsneru povjerila funkcije direktora.
14. studenoga, Antonio Grossich pozziva Vittoria da bude dio vlade i imenuje ga izaslanikom za komuniciranje sa upravom državnih željeznica, poštom i telegrafima i lučkom upravom.
22. novembra 1919. D'Annunzio mu je naložio da s Idone Rudanom, delegatom za financije (Rettorato per le finanze e il tesoro) i Ariosto Minijem, delegatom za trgovinu i industriju ode u Rim kako bi se riješila ekonomska pitanja između Rijeke I Italije, a posebice regulacija valute. Ali ekonomska situacija se nije mogla riješiti bez prethodnog definiranja političke situacije.
27. siječnja 1924. Italija i Jugoslavija su potpisale Rimske sporazume, koji su uz razmjenu ratifikacija stupili na snagu 22. veljače.
29. srpnja 1924. Meichsner je imenovan zamjenikom povjerenika P rivredne komore Rijeke. 24. rujna osnovana je Unija trgovine i industrije i Vittorio je izabran za predsjednika. Kao predsjednik Unije automatski je postao predsjednik vijeća Nacionalne fašističke stranke u Rijeci čiju je iskaznicu prihvatio 1. svibnja 1924.
1926. napušta Rijeku i sa suprugom i djecom se seli u Napulj. Ovdje je preuzeo administrativno upravljanje sa "Società Anonima Officine e Cantieri navali di Napoli", a istodobno je bio upravni šef tvrtke "Cantieri navali e Fabbrica macchine C. & T.T. Pattison". Posao je dobio zahvaljujući dobrim odnosima sa Antoniom Grossichem koji ga je preporučio milanskom industrijalcu Silvestriju. Godine 1928. Tvrtka "Gio. Ansaldo & C." iz Genova preuzima brodograđevne tvrtke iz Napolija.
1938. prvi dio prezimena preveden je iz Meichsner u Maineri, dok je Meichsenau ostalo isto. Tako je njegovo je ime postalo Vittorio Maineri de Meichsenau.
U svibnju 1941. središnja uprava "Gio. Ansaldo & C." mu daje posao odvjetnika s povećanjem plaća. Posao mu je primarno bio proučavanje "Ansaldove" administrativne reforme.
Padom fašističke vlade, 25. srpnja 1943., antifašistička radnička komisija suspendirala ga je s dužnosti utvrdivši da je njegov fašistički staž započeo 12. rujna 1919. Ali kasnije, 1. listopada 1943. Meichsner se je želio izravno nagoditi s Komisijom, primjećujući da se njegovo dugogodišnje članstvo pripisuje njegovom stažu u statusu riječkog legionara.
Nakon rata uputio je zahtjev i vratio se izvornom prezimenu, a iz Maineri de Meichsenau vratio se prezimenu Meichsner de Meichsenau.
Grb Meichsner von Meichsenau, kako je izviješteno kopijom diplome iz 1641. godine. |
ODLIKOVANJA:
- Medaglia d'argento della Croce Rossa Ungherese (Srebrna medalja mađarskog Crvenog križa), 1915.
- Croce d'oro di seconda classe al merito civile (Zlatni križ druge klase za građanske zasluge), 25. siječnja 1918.
- Ufficiale dell'Ordine della Corona d'Italia (Časnik Reda krune Italije), 18. ožujak 1937.
- Commendatore dell'Ordine della Corona d'Italia (Zapovjednik Reda Talijanske krune), 1942.
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Wikipedia, Vittorio Meichsner de Meichsenau
- CLAUDIO TOSI: "Vittorio Meichsner de Meichsenau da Fiume all'Ansaldo (1881-1945) Disavventure politiche di un buon amministratore"., Università degli Studi di Genova ,2000
- Claudio Tosi, Pinterest
- https://www.claudiotosi.it/meichsner-von-meichsenau/diploma-ferdinando-1641/
- https://www.claudiotosi.it/meichsner-von-meichsenau/meichsenau/
- https://www.claudiotosi.it/meichsner-von-meichsenau/die-meichsner/
- BooWiki, Carl von Meichsner Meichsenau
- My Heritage, Erminio Meichsner von Meichsenau
Background picture copyright: 