Michelazzi Antonio
|
Rođen: Gradisca d' Isonzo, Italija, 1. studeni 1707.
Umro: Rijeka, 18. rujna 1771.
Roditelji: Valentin i Katarina
Braća:
Supruga: 1729.IX.8. Michelazzi Antonio & Lucia Melchiori <MKV 420:183b>
1735.VIII.8. Michelazzi Antonio & Anna Maria Rosanini <MKV 421:
1758.IV.24. Catarina rođena Summacampagna (*1724.XI.13.) <MKU 475:532>
Djeca: oko desetoro djece:
- 1732.IX.20. Augustino, (Rijeka 1732. - Beč, 20. svibnja 1820.,) filius Antonii & Lucie <MKK 420:139>
- 1734.III.21. Giuseppe Gioachino Benedetto filio Antonii & Luciae <MKK 421:3b>
- 1736.XI.19. Lucia Elisabetta filia Antonii & Annae Marie Rosanini <MKK 421:35b>
- 1749.VIII.9. Francesco Lorenzo Antonio di Antonio & Cattarinae <MKK 422:1>
- 1750.IX.1. Augusto Vincenzo Antonio filius Antonii & Cattarinae (1. rujan 1750.), <MKK 422:10b>
- 1752.XI.25. Marija Terezija (25. studeni 1752.), <MKK 422:26>
- 1754.X.1. Mihaele Antonio (1. listopad 1754.), <MKK 422:47>
- 1756.IX.12. Franjo Ksaver (12. rujan 1756.) <MKK 422:71>
MKK = matica krštenih Rijeka
MKV = matica vjenčanih Rijeka
MKU = matica umrlih Rijeka
Izvor datuma:
Nenad Labus viši savjetnik konzervator-dokumentarist u mirovini
Altarist, kipar i arhitekt, ali je najzanimljiviji kao skulptor u mramoru, svestrani barokni umjetnik koji je svojim radom i djelovanjem obilježio umjetnost 18. stoljeća u Rijeci. Pripadao je onoj generaciji baroknih umjetnika, koji su istovremeno bili arhitekti, kamenoresci i kipari, sve je to bio Antonio Michelazzi.
Michelazzi je u Rijeci proveo pola stoljeća, radeći vrhunska djela, kako za gradove u priobalju, tako i za gradove u unutrašnjosti. U Rijeci se nalazi i najveći broj njegovih radova, posebno u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije (Assunti), u kojoj je podigao čak šest mramornih oltara, ali on je klesao i glavni oltar s kipovima u crkvi svetog Jeronima, kao i dva oltara i propovjedaonicu u isusovačkoj crkvi svetog Vida.
U Rijeci najveću povijesno-umjetničku vrijednost imaju oltar svetog Josipa iz 1733., propovjedaonica i oltar svetog Franje Ksaverskog iz 1738. u Katedrali svetog Vida, zatim onaj svetog Križa iz 1742. u Zbornoj crkvi (Assunti) te glavni oltar u nekadašnjoj augustinskoj crkvi svetog Jeronima iz 1744, a klesao je oltare s kipovima i za Kastav, Mošćenice, Krk, Senj i Bribir. U Istri mu se pripisuju oltar Ružarice u prepozitskoj crkvi sv. Nikole u Pazinu, oltar sv. Jurja u Lupoglavu te oltari u župnim crkvama u Pićnu i Gračišću. Svi oni imaju posebnost unutar Michelazzijeva opusa, ne samo po varijacijama slavolučnog izgleda, već i po kvaliteti skulptura. Kao majstorov rad prepoznata je mramorna skulptura svetog Karla Boromejskog i stipes s reljefom Mučeništva svetog Ivana Nepomuka, danas u dvorištu samostana sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskoga u Kresnikovoj ulici 15 u Rijeci. Utvrđeno je da su te skulpture izvorno pripadale kapeli svetog Karla Boromejskoga u sklopu nekadašnjega istoimenog lazareta u Rijeci.
Michelazzijevoj je ruci pripisan i mramorni kip Gospe Žalosne u župnoj crkvi u mjestu Cavriè nedaleko od Trevisa. Otkriven je i majstorov osobni pečat s monogramom, kao i dosad nepoznati podatci o njegovom angažmanu na gradnji kapelanijske crkve svetog Filipa Apostola u Mrkoplju, a koja je stradala u bombardiranjima tijekom Drugoga svjetskog rata.
U Michelazzijev još uvijek slabo poznati samostalni mladenački opus, nastao između 1725. i 1730. godine, dosad su uvršteni kipovi svetog Joakima i svete Ane iz župne crkve u Bakru, oltar Gospe Karmelske u riječkoj Zbornoj crkvi datiran u 1729. godinu te ukras atike glavnog oltara župne crkve u Pazinu.
Carica Marija Terezija 1755. imenovala je tada 48-godišnjeg Antonija za carsko-kraljevskog arhitekta.
Michelazzi se tri puta ženio i sveukupno imao više od desetero djece, od kojih je svakako najpoznatiji njegov sin Augustin.
O Michelazzijevom društvenom ugledu svjedoči članstvo u najvažnijoj riječkoj bratovštini, Majke Božje Žalosne, u kojoj od 1744. obavlja funkciju tajnika.
Rođen je u Gradisca d' Isonzo (Gradišče ob Soči), gradiću u Julijskoj krajini (Friuli-Venezia Giulia), u sjeveroistočnoj Italiji. U matičnim knjigama tamošnje župe Presvetog Spasitelja zabilježeno je, prvog studenoga, krštenje Antonija, zakonitog sina Valentina i Katarine Michelazzi.
Podaci o njegovom školovanju za sada nisu poznati, ali se zna koji mu je bio prvi posao.
U gradiću je od kraja 17. stoljeća djelovala poznata kiparsko-altaristička radionica u vlasništvu obitelji Zuliani. Njihove su se radove naručivali za brojne crkve na području Furlanije, ali i Kvarnera. Pročelje i oltare posvećene Bogorodici od Ružarija i Svetom Raspelu katedrale i glavne crkve u Gradisca d'Isonzo posvećene Petru i Pavlu iz 1752. godine dizajnirao je Paolo Zuliani (1689 - 1769), sin vlasnika radionice Leonarda.
Mladi Antonio najvjerojatnije je oko 1720., kao trinaestogodišnjak, ušao kao šegrt u bottegu (radionicu) Leonarda i Paola Zulianija.
Zahvaljujući povoljnijoj ekonomsko-političkoj situaciji u habsburškim zemljama, posebno u Rijeci nakon što je 1719. godine car i kralj Karlo VI. Rijeku proglasio slobodnom lukom i učinio je europskim kozmopolitskim gradom, u Rijeci se u prvoj četvrtini 18. stoljeća mramornim oltarima i kipovima počinju opremati isusovačka crkva svetog Vida, ali i netom obnovljena glavna gradska crkva, odnosno Zborna crkva Uznesenja Marijinog (Assunta), pa Paolo Zuliani krajem 1724. dolazi u Rijeku gdje otvara privremenu radionicu, a sa njim, kao član radionice, u Rijeku dolazi i njegov učenik Antonio Michelazzi.
Njihov dolazak je najvjerovatnije povezan s podizanjem i skulptorskim opremanjem oltara Presvetog Sakramenta u Zbornoj crkvi, za što je legat bio ostavio Venecijanac Gaspare Christo. Michelazzi je surađivao na manje zahtjevnoj kiparskoj opremi oltara Presvetog Sakramenta koji je podizao njegov učitelj Zuliani.
|
U novije se vrijeme doznao razlog zbog kojeg se dvadesetogodišnji majstor 1727. godine odlučio trajno preseliti u Rijeku. O tome se doznaje iz prve ruke, iz pera samog umjetnika, a riječ je o još jednom dosad nepoznatom arhivskom dokumentu iz 1732. godine. Prema cehovskim uredbama onog vremena on nije mogao otvoriti vlastitu radionicu, "botegu", ako nije završio obuku i postao svršeni majstor. Ali Michelazzija su u Rijeku privukle povlastice zajamčene patentom cara Karla VI. od 19. prosinca 1725. godine. Tim je aktom pod točkom sedam car zagarantirao svim trgovcima, obrtnicima i umjetnicima, bez obzira koje su nacije ili vjere, da će ako se odluče trajno nastaniti u njegove slobodne gradove Trst i Rijeku trajno biti oslobođeni obveze primanja carske vojske na stan i hranu, kao i od drugih nameta te će imati dozvolu uvoza stranih vina za vlastite potrebe. Pozivajući se upravo na taj patent, a čije paragrafe kao dokaze prilažu, 23. srpnja 1732. pritužbom su se gradskom Kapetanu obratili i kipar u mramoru Antonio Michelazzi i još neki umjetnici i zanatlije među kojima i slikar Giuseppe Paolucci. Majstori ističu da su napustili svoju domovinu i preselili se u Rijeku kako bi uživali obećane slobode i ostvarili svoje karijere. Međutim, te se slobode ne poštuju, nego moraju na stan primati vojnike, a zabranjen im je i uvoz vina. Stoga traže od nadležne vlasti da se poštuju odredbe carskog patenta te da ih se oslobodi nameta i dozvoli uvoz vina. Iz te pritužbe da se zaključiti kako su se patentom zajamčene carske povlastice vrlo slobodno tumačile u provinciji i daleko od dvora.
Tokom ranog samostalnog djelovanja u Rijeci Antonio izrađuje kipove svetog Mihovila, svete Agate i svete Margarete, danas razmješteni na području Gradskog groblja Kozala. Mramorni kipovi svetog Mihovila, svete Margarete i svete Agate nastali su istovremeno i možda su jednom bili dio iste cjeline u srušenoj gradskoj crkvi svetog Mihovila. Ta se crkva nekada nalazila unutar gradskih zidina blizu isusovačke crkve svetog Vida.
|
8. rujna 1729., nakon pet godina boravka u Rijeci, ženi se Lucijom Melchiori koja je potjecala iz ugledne riječke obitelji. U matičnim knjigama vjenčanih od 1721. do 1733. stoji: "Antonius Michelazzi et Lucia Melchiori ambo in primis votis 8. setembre 1729. (Anthony Michelazzi i Lucia Melchiori oboje u svojim prvim zavjetima 8. rujna 1729.)". Prije samog vjenčanja Antonio i Lucija trebali su pristupiti predženidbenom procesu pred riječkim arhiđakonom kako bi se utvrdilo da ne postoje zapreke valjanom sklapanju braka. Prilikom majstorovoga predženidbenog procesa provedenog 15. rujna 1729. godine u Rijeci, kao svjedoci bili su pozvani Alberto Bastasi iz Venecije i Carlo Picho iz Cividalea.
1729. gradi svoj prvi oltar, onaj Gospe Karmelske u zbornoj crkvi, ali njegova prava samostalna karijera započela je u nekadašnjoj isusovačkoj crkvi svetog Vida (1925. postaje Riječka katedrala). On je s isusovcima sklopio ugovor 5. ožujka 1731. o izradi propovjedaonice svetog Jurja (Slika lijevo). Propovjedaonica je stajala 300 dukata i 25 spudova vina.
U knjizi krštenih iz 1731. nalazimo da su Antonio i Lucija dobili kćerku, a iduće godine i sina Augustina. Taj će kasnije kao isusovac postati znameniti mineralog i botaničar u Beču, a također i dugogodišnji ravnatelj čuvene biblioteke "Appony (Bibliotheca Apponiana)".
U Rijeci je uživao velik ugled što svjedoči da je krštenje njegovog sina Augustina izvršio lično sam arhiđakon Nikola Andrija Tudorović (?? -1752., Nicolò Tudorovich, riječki arhiđakon od 1729. do 1752. godine. U povijesti je zabilježen kao arhiđakon koji je najviše poticao odvajanje liburnijskog dijela Pulske biskupije u samostalnu biskupiju), što je inače bila privilegija djece Riječkih patricija. Kumovi na krštenju bili su Anton Orlando, patricij i ugledni riječki građanin, te baronica Donna Lucia Magdalena Marensi.
1733. otvara i svoju vlastitu bottegu ispred gradskih zidina smještenu na obali pred južnim gradskim vratima, a zbog klesanja oltara svetog Josipa za isusovačku crkvu svetog Vida dovodi iz Venecije pomoćnike kamenoklesare Giovannija Rigettija i Pietra Barazziolija. Radiona je djelovala sve do majstorove smrti 1772.
Postoji i dokument od 17. lipnja 1733., koji je nastao zbog kontroverze oko gradnje te iste Michelazzijeve bottege na riječkoj obali. Izvjesni Francesco Wilibaldo Vitnich, carski poreznik i zamjenik gradskog kapetana, upozorio je na kršenje odredbe carskog patenta iz 1725. godine koji kaže da je strogo zabranjeno da se na javnom terenu uz obalu podižu bilo kakve građevine bez izričitog odobrenja s najviše instance, da se ne ugrozi prostor za slobodnu trgovinu. Međutim, utvrđeno je da je na tom terenu uz obalu Antonio Michelazzi napravio baraku u kojoj kleše kipove, kršeći tako propise. Vitnich je pozvao na saslušanje majstora koji mu je izjavio da je dozvolu za gradnju dobio od gradskih sudaca te da mu je i određena naknada od dva zlatnika godišnje koju će ubuduće morati plaćati gradu. Provjerivši Michelazzijev navod, Vitnich je doznao da majstor govori istinu, štoviše da su mu suci dopustili da baraku za svoj posao sagradi na mjestu koje njemu najviše odgovara i veličine koju sam odredi.
Prva supruga Lucija Melchiori umire 1734. Nakon smrti prve supruge, 8. kolovoza 1735. ženi se Anom Marijom Rosanini u trsatskoj župnoj crkvi svetoga Jurja. Iz tog su se braka rodila dvojica sinova: Antonio i Valentino.
Michelazzi je uspješan umjetnik, poduzetnik, koji u životu proživljava teške i bolne trenutke umiranja i gubitaka najmilijih. Nakon prve supruge umire mu i druga, pa se 24. travnja 1758. ženi i treći put Katarinom (Cattarina) Summacampagna, kćerkom uglednoga riječkoga ljekarnika i trgovca vinima Francesca Summacampagna, sestrom Francesca mlađeg, školovanog apotekara koji je 1778. kupio ljekarnu "Gospe od Žalosti" na glavnom trgu, i nećaka liječnika Zamarchija. Bračnom su se paru u iduća dva desetljeća rodila četiri sina i jedna kćer. Redom su rođeni: 10. kolovoz 1749. Franjo Antun, 1. rujan 1750. Augustin, 25. studeni 1752. Marija Terezija, 1. listopad 1754. Mihael Antonio,12. rujan 1756. Franjo Ksaver.
Treći je brak omogućio Michelazziju da prodre u inače ekskluzivni krug riječke inteligencije, čija je preporuka u društvenoj karijeri značila u ono vrijeme vrlo mnogo.
Smrt mu odnosi i djecu. Bol i patnje zbog smrti svojih najmilijih Michelazzi pretače u umjetnički izraz, u skulpture i reljefe na oltarima.
Pošto su isusovci bili zadovoljni izvedbom propovjedaonice u crkvi svetog Vida, 19. srpnja 1733. kod majstora naručuju oltar svetog Josipa. Za taj je rad dobio 1250 dukata.
1735. godine izvodi glavni oltar u Župnoj crkvi Navještenja Blaženoj Djevici Mariji u Pićanu. Oltar (slika desno) je izveden u raznobojnom mramoru visine 724 cm i širine 490 cm.
Zahvaljujući vezama s riječkim isusovcima, Michelazzi je dobio važnu narudžbu da za isusovačku crkvu u Grazu 1737. izradi oltar za kapelu svetog Franje Ksaverskog te se gotovo bez razmišljanja može reći kako su najljepši Michelazzijevi anđeli oni na zabatu toga oltara. Prilikom isplate oltara Franje Ksaverskog za isusovce u Grazu spominje se neimenovani "sculptor Italo Fluminensi" koji je za navedeni posao dobio 6.000 zlatnika.
|
1738. izvodi oltar svetog Franje Ksaverskog u isusovačkoj crkvi Sv. Vida u Rijeci. Michelazzi je narudžbu vjerojatno dobio dok je boravio u Gracu preko rektora isusovačkog kolegija Odorica Bonbardija koji je prethodno bio u Rijeci i s kojim je sklopio ugovor za gradnju propovjedaonice i oltara sv. Jurja u crkvi sv. Vida. Za taj oltar isplaćeno mu je 6000 fiorina.
Na tom oltaru najbolje možemo vidjeti Michelazzijev životni "moto": Vjera i Ljubav. Umjetnik ih je prikazao skulpturama žena na atici oltara sv. Franje Ksaverskoga. Vjera je žena izrađena u venecijanskoj maniri i pokrivena je koprenom (slika lijevo), a Ljubav je majka s djecom u krilu, puna nježnosti. Taj njegov "moto" potvrđuje i oporuka tetke njegove žene, koja ga opisuje kao čovjeka duboke ljubavi i osjećajnosti prema bližnjemu, prema svojoj obitelji i široj porodici.
U katedrali sv. Vida stoji mramorni kip sv. Franje Borgie koji ruci drži glavu Izabele Portugalske (Lisabon, 24. listopada 1503. – Toledo, 13. svibnja 1539.) (slika dolje). Slijedeći baroknu preokupaciju transformacije osjećaja / osobe / materijala, umjetnik je u tom detalju uspio prikazati rastakanje ljepote.
Treće sigurno Michelazzijevo djelo jest oltar sv. Jurja ukrašen mramornim kipovima za Zagrebačku katedralu, sada u župnoj crkvi u Lupoglavi kod Dugog Sela, rađen od 1741 do 1746. Naime, hrvatski svećenik i povjesničar Ivan Krstitelj Tkalčić (Zagreb, 4. svibnja 1840. – Zagreb, 11. svibnja 1905.) u opisu zagrebačke katedrale navodi da je troškom kanonika Bure Reesa i Bure Dumbovića 1743. postavljen mramorni oltar sv. Jurja u istoimenoj kapeli. Kanonici su 14. listopada 1741. sklopili ugovor s "klesarom Antunom Michelazzijem iz Gorice, vladavine Furlanske", "kojim se obavezuje rečeni klesar da će do konca mjeseca travnja godine 1743. isklesati oltar sv. Jurja...".
|
Andrea Balbi, ninski i puljski biskup (Krk, 10. ožujak 1692. - Pula, 23. listopad 1771.) pohodio je Rijeku 1742. te je u crkvi svetog Mihovila 21. svibnja posvetio glavni mramorni oltar kojeg je napravio majstor Antonio.
1742. Antonio postavlja Oltar svetog Križa u Zbornoj crkvi (Assunti) (slika lijevo). Također, nova istraživanja pokazuju da je, s obzirom na kompoziciju i specifičnu polihromiju mramora, karakterističnu za njegove kasnije oltare, i oltar Srca Isusova u zbornoj crkvi posvećen Gospi Karmelićanskoj sagradio Antonijo Michelazzi.
1744. g. vršio dužnost sekretara Bratovštine Gospe od žalosti. To je bila bratovština Talijana u Rijeci i imala je poseban ugled među ostalim bratovštinama.
Među najljepše i najsvečanije Michelazzijeve oltare svakako se ubraja golemi glavni oltar u nekadašnjoj riječkoj augustinskoj crkvi svetog Jeronima. Naručio ga je 1744. bogati riječki trgovac Giovanni (Giuseppe ?) Minolli, podrijetlom iz Chietija, a bez sumnje se inspirirao pothvatom obitelji Orlando. Donator je tražio mramorni oltar s obiteljskim grbovima, povlaštenu grobnicu u samom svetištu te donatorsku mramornu ploču, a ostavio je i velike novčane legate za mise zadušnice, kao i one za duše u čistilištu. Stoga su ispod oltarne menze, poput kazališne scenografije, isklesane Duše u čistilištu kako podnose muke u plamenu, odnosno čiste se od grijeha nakon smrti. Posvetio ga je senjsko-modruški biskup Ivan Antun Benzoni (Rijeka, oko 23. svibanj 1693. — Rijeka, 3. prosinac 1745.) 24. kolovoza 1744. Na oltaru je slika s prikazom Rijeke koju je izradio nepoznati mletački majstor iz 18. stoljeća.
Kada je 1750. Rijeku zadesio katastrofalni potres, Marija Terezija dodijelila je gradu sredstva za obnovu, ali je ujedno odobrila generalni urbanistički plan izgradnje novoga grada (civitas nova), s tim da Stari grad ostane nepromijenjen. U okviru te obnove gradski je toranj dobio monumentalni portal na kojem 1752. i 1753. godine radi Michelazzi, po svoj prilici samo na arhitekturi portala, vijenaca i ukrasa oko reljefnih poprsja austrijskih careva, Leopolda I. koji je Rijeci 6. lipnja 1659. godine odobrio grb dvoglavog orla, i Karla VI., koji je grad Rijeku 18. ožujka 1719. godine proglasio slobodnom lukom. Pred gradom je na nasutom terenu izgrađena moderna gradska četvrt.
Na temelju novopronađenog dokumenta utvrđeno je da je Michelazzi i autor barokne obnove riječke augustinske crkve svetog Jeronima iz 1768. godine, a koja je bila teško oštećena u potresu.
Dva nacrta koja je izradio majstor Antonio 1750. su vezani za otok Krk, a čuvaju se u Archivio di Stato u Veneciji. Riječ je o tlocrtu i procjeni jedne javne ruševine u gradu Krku te o panoramskom prikazu zaljeva u Omišlju (slika desno).
Tijekom 1753. za cijenu od 540 dukata s Antoniom Michalazzijem je dogovorena izrada oltara svetog Filipa Nerija. Grad je trebao priskrbiti 100, a građani 380 dukata, a ostatak je trebala dati crkva. Oltar se trebao nalaziti sa lijeve strane trijumfalnog luka nekadašnje Zborne, danas župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci. Izrađen je u veronskom bijelo-crvenom i crvenom francuskom mramoru.
1755. dobiva titulu carskog i kraljevskog arhitekta koju mu je odobrila carica Marija Terezija. Tom je titulom Michelazzi od Tršćanske uprave, nadležnog tijela za ove prostore, postao zadužen za javne gradnje u Rijeci, Senju i Karlobagu.
Michelazzi 1757. i 1758. radi desetak planova i projekata s elaboratom i nacrtima za javne gradnje u Senju i Karlobagu. Za Senj crta tlocrt grada s projektom modernizacije gradske luke i njezine obrane od bure. Posebno se izdvaja plan za veliki zahvat skretanja i gradnje novog korita potoka koji teče kroz grad te se ulijeva u senjsku luku i koji je plaveći uzrokovao brojne štete. Tu su i projekti za zatvore u kaštelu, zdravstveni ured, klaonicu i mesnice i izvedbu novih gradskih vrata.
U Karlobagu 1757 radi projekt za obnovu i nadogradnju javnog objekta na glavnom trgu u Karlobagu, za gradnju zdravstvenog ureda, mesnice i staje za karavane, plan kaštela s novom vojarnom i projekt za gradnju cisterne.
Novim je istraživanjima pronađena i isplata iz 1763. u iznosu od 150 fjorina za kip svetog Martina u riječkoj Zbornoj crkvi.
Posljednji za sada znani Michelazzijev nacrt i projekt nastao je 1770., a riječ je o zgradi nove klaonice s mesnicama u Rijeci (slika lijevo). 10. siječnja te godineMichelazzi projektira novu prostranu klaonicu i mesnicu. Građevina je trebala biti smještena na velikom trgu kraj samostana, kraj zapadne tvrđave, s fasadom okrenutom prema gradu i ulici, a leđima prema nedalekom moru. Taj je pravokutni objekt trebao biti dugačak 14 venecijanskih koraka, širok osam te visok dva od prizemlja do krova ((tal. passo), u narodu obično nazivan venecijanski paš. Ovisan o broju stopa. Dužina paša od 5 stopa je 1,73868 m. Postoji još paš od 6 stopa dug 2,08642 m, te paš sa 7 stopa dužine 2,43416 m). Ova je gradnja trebala biti smještena nešto dalje prema moru, nasuprot pošte Petra de Henryja, no kako je on negodovao Grad je privremeno prebacio klaonicu na Fiumaru, a od Michelazzijevog se je projekta odustalo.
Posljednji i dosad nepoznati spomen Michelazzijeve aktivnosti u Rijeci odnosi se na njegovu procjenu popravka krova riječke Zborne crkve, a što doznajemo iz zapisnika sjednice Gradskog vijeća od 29. svibnja 1770. godine. Ono je prihvatilo majstorov prijedlog da se popravak izvrši tavelicama, odnosno ravnim crijepom uz predviđeni trošak od 2066,10 lira nasuprot drugim procjenama koje su predlagale običan crijep uz nižu cijenu. Vijećnici su odabrali Michelazzijev prijedlog ustvrdivši da će ta izvedba jamčiti sigurnost i da će dobro štititi crkvu. Povjerenje koje je ukazano majstoru sigurno se temeljilo se na velikom opusu i ugledu koji je Michelazzi stekao u gotovo pola stoljeća kontinuiranog rada i života u Rijeci. Godinu dana nakon toga posljednjeg spominjanja, šezdeset petogodišnji Michelazzi umro.
Antonio Michelazzi je umro u Rijeci 18. rujna 1771. godine u dobi od 65 godina, nakon 43 godine boravka u njoj. Za njega je služena misa uz pratnju orgulja. Začudo, pored svog tog ugleda koji je uživao, on nije postao riječkim građaninom.
Pokopan je u Assunti u grobnici nasljednika obitelji Summacampagna iz koje je dolazila njegova treća žena Katarina, no danas se mjesto njegova ukopa ne može sa sigurnošću potvrditi jer je 1901. postavljeno novo popločenje ove najvažnije riječke crkve. No, grobnica u kojoj je pokopan najvjerojatnije se nalazila u lijevom bočnom brodu Zborne crkve kod oltara svetog Franje Paulskog.
Neki istraživači, međutim, nisu sigurni da je Assunta mjesto gdje je pokopan pa tvrde da je, u kroničnome nedostaku grobnog prostora u Rijeci krajem XVIII. stoljeća kojom često haraju smrtonosne epidemije zaraznih bolesti, zakopan u zajedničkoj grobnici, možda i u isusovačkoj crkvi svetoga Vida ili u nekoj od drugih riječkih crkava, odnosno u njihovim dvorištima - grobljima, koja su sve do 1773. godine, kada je izgrađeno prvo riječko gradsko groblje na Kozali nedaleko Kalvarije, bila ukopna mjesta za stanovnike Rijeke.
Nakon njegove smrti radionicu su mogli naslijediti Adam Michelazzi i Giovanni Rigetti ili jedan od Michelazzijevih sinova. Njegovu radionicu, nacrte i stilski izričaj, posebno u oblikovanju oltara, naslijedila je kiparska obitelj Capovilla.
U arhivu je sačuvan podatak da je nakon njegove smrti načinjen popis imovine, ali taj se popis za sada ne može naći. Dugo su vremena on i njegovo djelo bili obavijeni šutnjom. Tek je sredinom XX. stoljeća dr. Radmila Matejčić, pručavajući riječku baroknu baštinu, opisala njegov opus i prva ukazala na značaj toga umjetnika originalnoga kiparskog izraza, čija brojna djela resi harmonija oblika i kompozicije, suptilna duhovnost i jasna kršćanska poruka. Michelazzi, "sculptor fluminensis" svojim je opusom nadrastao okvire grada u kojem je djelovao.
Michelazzijev sin Augustin bio je isusovac, znameniti mineralog i botaničar u Beču te dugogodišnji ravnatelj biblioteke "Appony".
Augustin Michelazzi je kršten 20. rujna 1732. godine, a kumovi su mu bili ugledni riječki patricij Antonio Orlando i barunica Marija Magdalena Marenzi.
Nakon što je u Rijeci započeo studij filozofije, Augustin svoje školovanje nastavlja u Beču i Grazu. 1750. godine stupio je u isusovački red. Početkom 1770-ih predaje fiziku i povijest prirode na isusovačkom kolegiju u Goriziji, a 1780. postao je knjižničar glasovite privatne biblioteke grofa Antona Apponyja u Beču. Tada su tiskana i njegova dva poznata priručnika o botanici te fosilima: "Compendium regni vegetabilis" i "Compendium regni fossilium". Augustin je umro u Beču 20. svibnja 1820. godin
NAJVAŽNIJA DATIRANA DJELA:
- 1725. radio na opremi oltara Presvetog Sakramenta u riječkoj Zbornoj crkvi koju je podizao njegov učitelj Zuliani
- između 1725. i 1730. kipovi svetog Joakima i svete Ane iz župne crkve u Bakru, ukras atike glavnog oltara župne crkve u Pazinu,
- mramorni kipove svetog Mihovila, svete Agate i svete Margarete
- 1720-ih kip svete Ane iz župne crkve u Bakru
- 1729. oltar Gospe Karmelske u riječkoj Zbornoj crkvi
- 1731. propovjedaonica u isusovačkoj crkvi svetog Vida
- 1733. Oltar svetog Josipa u Katedrali svetog Vida, reljef Poklonstva pastira na oltaru sv. Josipa
- 1733./1734. reljef Poklonstva pastira na oltaru svetog Josipa u katedrali svetog Vida
- 1737. oltar svetog Franje Ksaverskog u isusovačkoj crkvi u Grazu
- 1738. oltar svetog Franje Ksaverskog u Katedrali svetog Vida, kipovi svetaca i lik Vjere prekriven velom na zabatu oltara sv. Franje Ksaverskog
- 1740. kip svete Marije Magdalene na oltaru Svetog Križa u Zbornoj crkvi, skulpture svetog Ivana i Marije Magdalene
- 1741. oltar svetog Jurja ukrašen mramornim kipovima za Zagrebačku katedralu
- 1742. oltar svetog Križa u Zbornoj crkvi (Assunti)
- 1744. preuređenja srednjovjekovnog svetišta riječke augustinske crkve svetog Jeronima
- 1744. glavni oltar u riječkoj augustinskoj crkvi svetog Jeronima
- 1750. godine izradio nacrt i proveo vještačenje jedne ruševine uz komunalnu palaču u gradu Krku
- 1750. topografski prikaz Omišaljskog zaljeva za potrebe parona Giacoma Baffa iz Venecije, koji je odlučio zakupiti ga za potrebe tunolova
- 1753. Magistrat ga je zadužio za obnovu Riječkog gradskoga tornja, teško stradalog u potresu 1750.
- 1754. Oltar svetog Filipa Nerija na lijevoj strani trijumfalnog luka župne crkve Uznesenja Marijina u Rijeci
- 1757. planovi obnove luka, sanitetskih ureda, cisterni, klaonica, staja i upravnih zgrada Senj i Karlobag, prijedlog skretanja pravca potoka u Senju
- 1758. projekt za poboljšanje Senjske luke i lukobrana
- 1763. kip svetog Martina Biskupa lijeve strane oltara svetog Franje Paulskog u Zbornoj crkvi
- Oko 1765. podizanje kapelanijske crkve svetog Filipa Apostola u Mrkoplju
- 1768. autor barokne obnove riječke augustinske crkve svetog Jeronima
- 1770. godine izradio elaborat i nacrt neizvedene nove mesnice i klaonice smještene izvan zidina, uz obalu kraj bastiona svetog Jeronima
- 1770. radi procjenu popravka krova riječke Zborne crkve
NEDATIRANA DJELA:
- kip svetog Karla Boromejskoga i reljefni stipes s prikazom Mučeništva svetog Ivana Nepomuka Skulptura svetog Karla
- kip svetog Jeronima na oltaru svetog Antuna Padovanskog u župnoj crkvi u Kastvu
- monumentalni kipovi svetog Ivana Krstitelja i svetog Marka na glavnom oltaru župne crkve San Biagio u mjestu Cinto Caomaggiore u istočnom Venetu
- skulptura s prikazom Gospe Žalosne u župnoj crkvi mjesta Cavrie u okolici Trevisa
- klesao je oltare s kipovima i za Kastav, Mošćenice, Pićan, Krk, Senj
- Oltar u župnoj crkvi u Bribiru
Kreirali: - Nenad Labus
- SEAS
Izvori:
- Izvor datuma rođenja, smrti i vjenčanja: Nenad Labus viši savjetnik konzervator-dokumentarist u mirovini
- Novi list, Jakov Kršovnik, Antonio Michelazzi svojim je radom obilježio umjetnost 18. stoljeća..., 04. listopad 2020
- Mario Pintarić, Kipar, altarist i arhitekt Antonio Michelazzi (1707.-1771.)
- Tulić, Damir; Pintarić, Mario, Io Antonio Michelazzi Architetto di professione. Nepoznati majstorovi projekti i nacrti za Krk, Omišalj, Senj, Karlobag i Rijeku
- Damir Tulić, Mario Pintarić, Prilozi za kipara i arhitekta Antonija Michelazzija o 250. obljetnici majstorove smrti
- Hrvatska enciklopedija, Michelazzi, Antonio
- Filozofski fakultet u Rijeci, Antonio Michelazzi, Oltar svetog Filipa Nerija
- Narodna in univerzitetna knjižnica, Ljubljana, Pintarić, Mario: Antonio Michelazzi "di professione, scultore de' Marmi" : novi arhivski prilozi za riječkog kipara
Background picture copyright: 