Horváth, Ödön (Oedoen) von
Rođen: Sušak, Rijeka, 9. prosinca 1901.
Umro: Pariz, 1. lipnja 1938.
Otac: Ödön Josef von Horváth
Majka: Maria Lulu Hermine rođena Prehnal
Supruga:
Prvi brak: Marija Elsner (Leipzig 10. Lipanj 1905. - Windermere, Cumbria, United Kingdom 7. Studeni 1983.) Od 1933. do 1934.
Drugi brak: Wera Liessem (Hamburg-Altona, Germany 23. travanj - 11. kolovoz 1991.) Od 1934. do Odonove smrti
Ödön von Horváth (pravim imenom i prezimenom Edmund Josef von Horváth), austrijski književnik, romanopisac i jedan od najperspektivnijih njemačkih dramatičara 1930-ih i jedan od najranijih antifašističkih pisaca u Njemačkoj, s izrazitom socijalno-kritičkom tendencijom, osobito o fenomenu diktatorskih režima.
Rođen je u Rijeci, u vili viteza Vjekoslava Cosulicha (danas Šetalište Trinaeste divizije 21), no za vlastitu je domovinu izabrao Njemačku. Poznata je njegova autobiografska rečenica: "Rođen sam 9. prosinca 1901. godine i to u Rijeci, na Jadranskom moru..."
Sam se nazivao apatridom (to su apoliti, osobe bez državljanstva; osobe koje nisu nikada imale državljanstvo ili su ga izgubile, a novo nisu stekle).
Horváth je bio plodan pisac i stvaraoc, objavio je dvadeset i jednu predstavu tijekom svog kratkog života, što mu je donijelo međunarodnu reputaciju.
Ödön von Horváth potječe od mađarskog plemstva, a kao sin diplomante mađarskog podrijetla iz Slavonije, bio je odgojen kao liberal i kozmopolitan. Bio je najstariji sin austrougarskog diplomata, Ödöna Josefa von Horvátha i Marie Lulu Hermine koja je potjecala iz austrougarske vojne obitelji.
Njegov je otac započeo svoju "diplomatsku" karijeru sasvim skromno, kao ataše za plovidbu pri peštanskom Lojdu, a prva mu je služba bila u Rijeci. Putovanje u Rijeku se poklopilo sa medenim mesecom mladog diplomate koji se upravo oženio sa Mariom Lulu Hermine.
Godine 1908. obitelj se preselila u Budimpeštu, a njegov je otac pozvan na službu u München kao "specijalistički izvjestitelj za kraljevsko mađarsko ministarstvo trgovine u inozemstvu".
Godine 1909. njegovom je ocu dodjeljeno plemstvo (na njemačkom jeziku je istaknut prijedlog "von", a na mađarskom jeziku dodatni "h" na kraju prezimena).
Djetinjstvo i mladost Ödön mlađi proveo je u Beogradu, studirao je u Budimpešti, Beču i Münchenu, a nakon završetka Prvog svjetskog rata položio je maturu u Beču. Nakon toga Horváth je dvije godine studirao u Münchenu na sveučilištu "Ludwig Maximilians Universitat" između ostalog i germanistiku, do zimskog semestra 1921/22.
Njemačku je izabrao za svoju domovinu, ali je u isto vrijeme odabrao mađarsku verziju svoga imena, Ödön von Horváth, kao svoje ime.
Godine 1922., dok je još bio student, napisao je svoje prvo književno djelo "Das Buch der Tänze" ("Knjiga plesova") objavljenu u Münchenu iste godine, a naručio ga je skladatelj Siegfried Kallenberg za pisanje baletne mime "Knjiga plesača" (1922.).
Od 1923., a pod utjecajem inflacije i nedostatka financijskih sredstava, Horváth počinje intenzivno pisati, što je rezultiralo njegovim predstavama "Mord in der Mohrengasse" ("Ubojstvo u Mohrengasse") i "Sportmärchen" ("Sportske bajke").
Od 1923. živi u Berlinu. Godine 1924. Horváthova obitelj kupuje kuću u Murnau am Staffelsee (selo u Bavariji), u koju se mladi autor više puta povukao u narednim godinama.
1931. godine svjedočio je političkoj borbi između nacista i socijaldemokrata. Uznemiren zbog političke klime, Horvath je pokrenuo opaki napad na fašizam s predstavama kao što su "Geschichten aus dem Wiener Wald" ("Priče iz Bečke šume") (1930.), farsom o samodopadnim građanima koji su besposleno stajali dok su nacističke snage preuzimale vlast. Svjetskom premijerom "Priče iz Bečke šume" 2. studenoga 1931. u njemačkom kazalištu Maxa Reinhardta u Berlinu, njegov umjetnički uspjeh kao dramatičara dosegnuo je svoj vrhunac. Za "Priče iz bečke šume" primio je 1931. visoko cijenjenu Kleistovu nagradu. Radovi poput "Revolte auf Côte 3018 " ("Pobuna na koti 3018") (1927.) i "Kasimira i Karoline" (1931.), "Geschichten aus dem Wiener Wald" ("Priče iz Bečke šume") i drugih, donijeli su Horvatu veliku popularnost među intelektualacima svoga vremena, a 1931. mu je dodijeljena i Kleistovu nagradu.
Premijera Horvatove predstave "Hin und Her" bila je 1933. zabranjena od strane nacionalsocijalista koji su u njemačkoj preuzeli vlast. Nakon što su nacisti suspendirali republiku i uspostavili Treći Reich, svi su Horvatovi radovi bili zabranjeni.
Bojeći se za svoj život bio je prisiljen pobjeći iz Njemačke u Austriju, živio je u Beču i Henndorfu (kraj Salzburga).
1933. oženio je židovsku pjevačicu Mariju Elsner, od koje se razveo godinu dana kasnije. Maria von Horváth rođena Elsner, prema kasnijem zapisniku o razvodu, izjavila je "da je voljela drugog i za Odona se udala samo kako bi brakom dobila mađarsko državljanstvo i ime muža". Vidno potresen Horváth potpisuje pristanak za razvod 21. veljače, a sud je razvod i potvrdio 16. listopada 1934.
U rujnu, na berlinskoj zabavi Lászla Moholy-Nagya, Odon ponovo susreće uspješnu glumicu Weru Liessem (23. travnja 1913. - 11. rujna 1991.) (slika ljevo) koja mu postaje družica. Njih dvoje su se poznavali i prije jer je ona glumila vodeću ulogu u njegovoj predstavi "Mit dem Kopf durch die Wand" ("Glavom kroz zid"). Zajedno sa Ödönom napustila je Berlin krajem 1934., a nakon njegove smrti i na kraju drugog svijetskog rata, vratila se u Njemačku.
Unatoč tome što je za to krivio nove vladare Njemačke, Horvat je ipak pokušao izbjeći sukobe s njima.
Nakon preseljenja u Austriju Odon nastavlja pisati i drame i romane, od kojih su najvažniji: "Die Unbekannte aus der Seine" ("Stranac iz Sene") (1933.) i "Figaro läßt sich scheiden" ("Figaro se Razvodi") (1936.).
1934. Horváth se vratio u Berlin.
Čak i nakon javnog paljenja njegovih knjiga 1934., podnio je zahtjev za prijem u "Udrugu njemačkih pisaca Reicha" (Nacionalne udruge 
njemačkog književnika). 1937. ponovno je isključen iz udruge jer je 1935. godine napustio Njemačku i od tada nije više plaćao članarinu. Iz današnje perspektive, Horvathovo ponašanje izgleda politički i moralno upitno, ali njegova motivacija za to ni danas nije razjašnjena.
U godinama 1935. do 1937. Horváth je radio pod pseudonimom HW Becker.
Nakon Anschlussa u ožujku 1938., kada su Hitlerovi vojnici marširali u Beč, Horváth je napustio grad i preko Budimpešte i Amsterdama došao u Pariz.
Poslušavši savjet neke gatare koja mu je u Amsterdamu preporučila da ode u Pariz jer "tamo će se dogoditi nešto što će mu izmijeniti život", početkom 1938. Odon dolazi u Pariz. U Parizu je posjetio američku ambasadu i isposlovao je dobivanje američke vize. Već je imao vizu za SAD kada se dogodilo ono što mu je "izmjenilo" život. Ubijen je 1. lipnja 1938. godine na Elizejskim poljanama (Champs-Élysées), nasuprot "Théâtre Marigny", tokom oluje koja je otkinula granu kestena koja je Odona udarila u glavu i usmrtila ga. Samo nekoliko dana prije tog kobnog događaja, povjerio se prijatelju: "Ne plašim se nacista ... Ima još gorih stvari kojih se možemo bojati, stvari kojih se netko boji, a da ne zna zašto. Na primjer, ja sebojim ulica. Ulice mogu biti neprijateljski raspoložene, mogu te ubiti. Ulice me plaše". I nekoliko godina ranije, von Horváth je napisao poeziju o olujama i munjama: "Da, grmljavina, to može učiniti. I vatra i oluja. Teror i 
razaranje."
Ödön von Horváth pokopan je uz sudjelovanje istaknutih kolega 7. lipnja na groblju St. Ouen na sjeveru Pariza. 1988. godine, na 50. godišnjicu njegove smrti, njegovi su ostaci prebačeni u Beč i pokopani uz počasti na središnjem groblju Heiligenstädter Friedhof u Beču.
Horvathove su predstave bile zabranjene u Njemačkoj tijekom perioda od 1930-ih do 1950-ih, ali uspješno su oživljene šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nakon toga imale su ogroman utjecaj na djela mlađih njemačkih dramatičara kao što su Franz Xaver Kroetz, Friedrich Dürrenmatt i Botho Strauss. Njegova djela su izrazito socijalno-kritička, osobito o pojavi diktatorske Hitlerove vladavine. Gorkim humorom prikazivao je zloćudne oblike malograđanštine i provincijalizma.
Rođen od oca Mađara i majke Čehinje, opredijelio se za njemački jezik i smatrao se njemačkim piscem. Zbog toga njegovog "nečistog" podrijetla progonili su ga. Bježao je po Europi.
Svijet je bio njegova domovina, Rijeka tj. Sušak njegovo je rodno mjesto. Njegova je poznata izjava: "Ako me pitate koja je moja domovina, odgovaram: rođen sam u Rijeci, odrastao u Beogradu, 
Budimpešti, Pressburgu, Beču i Münchenu, i imam mađarsku putovnicu, ali nemam domovinu. Ja sam vrlo tipična mješavina stare Austro-Ugarske: ja sam sve u jednom - mađar, hrvat, njemac i čeh; moja zemlja je Mađarska; moj materinji jezik je njemački"
Horváthove drame izvode se i dan danas diljem Europe.
Prigodom riječke premijere Priča iz bečke šume postavljena je 9. veljače 1996. kod ulaza na sjevernoj strani rodne kuće spomen-ploča u čast velikom dramatičaru sa ovim natpisom:
"Rođen sam u Rijeci na Jadranu… / Ich bin geboren in Fiume an der Adria… Ödön von Horváth / Austrijski književnik / Sušak 1901 – Pariz 1938
Podigoše 9. II 1996. dobrotom Austrijskoga kulturnog instituta Zagreb
Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka
Hrvatsko-Austrijsko društvo Rijeka"
Bibliografija
Teatarski komadi:
- “Das Buch der Tänze”, 1920.
- “Mord in der Mohrengasse”, 1923.
- “Zur schönen Aussicht”, 1926.
- „Revolte auf Côte 3018“, kasnije preimenovan u „ Die Bergbahn“, 1926.
- „Sladek der schwarze Reichswehrmann“, 1929. (originalno „Sladek oder Die schwarze Armee“)
- „Rund um den Kongreß”, 1929.
- „Die Lehrerin von Regensburg“, 1930.
- „Italienische Nacht“, 1930.
- „Geschichten aus dem Wiener Wald” , 1931.
- “Glaube, Liebe, Hoffnung”, 1932.
- “Kasimir und Karoline”, 1932.
- “Die Unbekannte aus der Seine“, 1933.
- „Hin und her”, 1934.
- „Mit dem Kopf durch die Wand“, 1934.
- “Don Juan kommt aus dem Krieg”, 1936.
- „Figaro läßt sich scheiden”, 1936.
- “Pompeji. Komödie eines Erdbebens, 1937.
- “Ein Dorf ohne Männer”, 1937.
- “Himmelwärts”, 1937.
- “Der jüngste Tag”, 1937.
Romani:
- “Sechsunddreißig Stunden”, 1929.
- „Der ewige Spießer“, 1930.
- “Jugend ohne Gott”, 1938.
- “Ein Kind unserer Zeit”, 1938.
- “Adieu Europa”, 1938.
Kraća proza:
- “Sportmärchen”, 1924—1926.
- “Interview”, 1932.
- “Gebrauchsanweisung”, 1932.
- Stunde der Liebe, 1929.
- Das Bitterwasser-Plakat, 19??.
Historijsko-kritička djela:
- Ödön von Horváth: „Historisch-kritische Ausgabe in 18 Bänden“. Berlin: de Gruyter 2009.
Citati:
- "Ništa ne prenosi osjećaj beskonačnosti koliko ljudska glupost."
- "Zapravo, ja sam vrlo različit. Ali tako rijetko imam vremena pokazati to."
- Ödön von Horváth je hodao u bavarskim Alpama kada je otkrio kostur nekog mrtvaca s još uvijek netaknutom naprtnjačom. Otvorio je naprtnjaču i pronašao razglednicu s natpisom "Odlično se provodim". Na pitanje prijatelja što je učinio s razglednicom, von Horváth je odgovorio "Poslao sam je poštom na napisanu adresu".
- "Ako me pitate koja je moja domovina, odgovaram: rođen sam u Rijeci, odrastao sam u Beogradu, Budimpešti, Pressburgu [Bratislava], Beču i Münchenu, i imam mađarsku putovnicu, ali nemam domovinu. Ja sam vrlo tipična mješavina stare Austro-Ugarske: mađar, hrvat, njemc i čeh sve u jednom, moja zemlja je Mađarska, moj materinji jezik je njemački.”
Kreirao: SEAS
Izvor:
- Wikipedia, Ödön von Horváth
- Wikipedia, Ödön von Horváth
- Fiuman, Odon von Horvath, riječki pisac
- Encyclopædia Britannica, Ödön Edmund Josef von Horváth
- Malville House, The life and work of Ödön von Horváth
- Encyclopedia.com, Von Horváth, Ödön
Background picture copyright: 