Skull Nevio
Rođen: Rijeka, 23. prosinac 1903.
Umro: Rijeka, 3. svibanj 1945.
Roditelji: Giuseppe (Kočevlje, 1864 - Trst, 1912. Zakopan na Kozali polje ) i Giusepina rođena Foretić (1873 - Rijeka, 1960.) Braća i Sestra: Alice
Supruga: Ksenija rođena Budak
Djeca: Alice (?? - Genova, ??), Ana, Bruno
Talijanski poduzetnik i političar. Nakon smrti svog oca 1912. naslijedio je ljevaonicu i tvornicu motora "Matteo Skull, Officine Meccanico - navali e fonderia, Fiume" ("Brodostrojarska radionica i ljevaonica pomorskih strojeva Matteo Skull"), najveći privatni industrijski pogon u Rijeci toga vremena. 1935. godine preuzima upravljanje nad tvornicom.
Iz njegovih je kovačnica i ljevaone izašao drugi kip dvoglavog orla, postavljen na vrh tornja Gradskih vrata. Prvi jednoglavi orao datira iz 1754.
Član je "Liburskog federalističkog pokreta" ("Movimento Federalista Liburnico"), talijanske autonomaške skupine koja je podržavala talijanstvo i neovisnost Rijeke i Kvarnera, i protivila se pripajanju grada Jugoslaviji. Još nije imao 43 godine kada je ubijen u svibnju 1945. u valu barbarizma koji je tih mjeseci zahvatio cijelu Jugoslaviju.
Nevio Skull je rođen 1903. u Rijeci.
Osnovnu školu i liceo završio je u Rijeci. Nakon toga završava medicinsku školu i specijalizira ginekologiju.
Tvornicu je osnovao Matteo Skull 1878. u tadašnjoj ulici Via dei Molini (današnja Vodovodna ulica) koja je u to vrijeme bila prva industrijska zona Rijeke. Uz tada postojeću "Tvornicu papira", 
sedamdesetih godina 19. stoljeća, mnogobrojni mlinovi u tom području uz Rječinu mijenjaju namjenu i moderniziraju proizvodnju pa nastaju prve tvornice tjestenine "Lenaz Mollini" (1878. godine) i "Molini Bruni" (1879. godine). Postojala je i Tvornica tjestenine Giovannija Toncicha, Tvornica tjestenine "Cartesio & Curti" i "Fabbrica Paste Alimentari Cartesio Vezzil & Co". Tu se nalazila i prva riječka Tvornica parketa i parna pilana od koje i danas postoje ostatci dimnjaka. Godine 1895. podignuta je "Ledara Milana Gorupa" prema projektu Emilia Ambrosinija između Via dei Molini i riječnog kanala (danas je na tom mjestu garaža "Autotroleja"). 1898. godine podignuta je "Tvornice sapuna I. Levy & Co" koja je kasnije preimenovana u "Fabrica Fiumanna di Saponi, Glicerina, Soda cristallizzata e prodoti grassi" (danas ruševna zgrada Vodovodna 40).
Na čelu tvornice Matteo Skull ostaje do svoje smrti 1901. godine. Tada upravljanje preuzima njegov sin Giuseppe kada tvornica doživljava još veći prosperitet.
Od 1912., nakon smrti oca vlasništvo nad ljevaonicom, najvećom privatnom firmom u Rijeci toga vremena, preuzima Matteov unuk Nevio. Nevio je 1935. preuzeo i upravljanje nad tvornicom. Liječnik ginekolog po zanimanju, ali nakon smrti njegovog oca, morao je slijediti poziv obitelji i preuzeti upravljanje. Nevio nastavlja sa uspješnim poslovanjem.
Interesantno je da za razliku od potpuno apolitičnog oca, sin je bio jedan do vodećih riječkih autonomaša.
Riječko je Kapetansko vijeće 1. srpnja 1784. odlučilo da se na Gradski toranj postavi lukovičasta kupola, a kuglu i križ koji su krasili stari krov, zamijenila je skulptura jednoglavog orla što ga je izradio Ludovico Ruppani. Godine 1890. skulptura je uklonjena tijekom obnove Gradskog tornja i predana Gradskom muzeju, a nova s dvoglavim orlom, simbolom Austro-Ugarske monarhije, je postavljena 1906. Bila je izljevena u ljevaonici Mattea Skulla. Drvenu skulpturu i kalup za novog orla izradio je Giovanni Legan, a zamislio ju je mletački skulptor Vittorio de Marco. Brončana skulptura bila je visoka 2,2 metra s rasponom krila tri metra i teška dvije tone. Skulptura je bila predstavljena na Dan sv. Vida 15. lipnja 1906.
Uništenje Riječkog orla, statue na tornju gradskih vratiju, dogodilo se u dva navrata.
Prvo su 04. Studenog 1919. dvojica D'Annunzievih ardita (Gulielmo Barbieri i Alberto Tappari) skinuli jednu glavu sa dvoglavog orla, simbola grada, s obrazloženjem da je dvoglavi orao austrijski, a jednoglavi rimski, a pošto je Rijeka talijanska, ne trebaju mu dvije glave.
Skulptura orla je po drugi put, definitivno skinuta s Gradskog tornja 20. siječnja 1949. od strane komunista koji su željeli izbrisati svaki znak naše prošlosti, autonomije, austrijskog, mađarskog i talijanskog nasljeđa. Rijeka je bila bez svog simbola sve do 19. travnja 2017. kada su svi zaljubljenici u grad Rijeku i njegovu povijest došli na svoje. Dvoglavi orao, simbol i grb grada Rijeke vraćen je na vrh kupole Gradskog tornja gdje mu je i mjesto. Rekonstrukcija povijesne skulpture, čiji je autor akademski kipar Hrvoje Urumović, visoka je 240 centimetra i raspon krila joj je 300 centimetra. Ovaj put skulptura se ljevala u "Ljevaonici umjetnina ALU" iz Zagreba.
Nevio je bio politički angažiran kao i njegov otac. Član "Liburskog federalističkog pokreta" ("Movimento Federalista Liburnico"), talijanske autonomaške skupine koja je podržavala talijanstvo i neovisnost Kvarnara.
Bio je dio Autonomističke stranke, koja nije željela biti ni s Jugoslavijom ni s Italijom. Jasno je da su to svi sa ekspanzionističkim ciljevima vidjeli kao prepreku. Tada je to bila vrlo popularna stranka. Nažalost, na kraju Drugog svjetskog rata ime Nevio Skull našlo se na OZNA-inom (Odjeljenje za Zaštitu NAroda) popisu najutjecajnijih riječkih ličnosti koje je trebalo odmah eliminirati, kako ne bi imali problema u monopolu uprave grada i teritorija.
Za vrijeme fašističke Italije kao i za vrijeme rata prilagođavao je proizvodnju potrebama talijanske i kasnije njemačke vojske i preuzeo obvezu održavanja i popravka brodova talijanske i njemačke mornarice.
Kapitulacijom Italije u Drugom svjetskom ratu 1943. skupina građana je izdala "Liburnijski Memorandum" u kojem preporučuju i traže osnivanje Riječke države sastavljena od 3 sloboda kantona, Rijeka (Fiume), Sušaka (Sussak) i Ilirska Bistrica (Villa del Nevoso, Bisterza) s planiranim kondominijom s otocima Krkom (Veglia), Cresom (Cherso) i Lošinjem (Lussino).
Nakon 1943. Neviu su se obratili izaslanici jugoslavenskih partizana, koji su ga pokušali uvjeriti da podupre pripajanje grada Rijeke Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji. Međutim on je to odbio.
Njegova praunuka Alice Salvatore svjedočila je u govoru održanom 2016. na "Dan sjećanja" u Genovi da je Nevio tijekom rata riječanima stavio na raspolaganje protuzračno sklonište koje je bilo sagrađeno u krugu tvornice. Tokom nacističke okupacije, Nijemci su pregledali tvornicu u potrazi za odbjeglim partizanom, a u njihovoj je pratnji bio Nevio Skull - kaže Alice Salvatore - Uperili su mu pištolj u leđa i govorili mu da će, ako pronađu bjegunca, za njega to biti kraj. Čini se da je Nevio Skull bjegunca sakrio u tvornici, i nacisti ga nikada nisu pronašli.
Zbog svog neposluha i drugačijeg političkog usmjerenja našao se na popisu ljudi koje treba eliminirati. Uhapšen je u noći 3. svibnja 1945. od strane Jugoslavenske tajne policije.
Te noći pripadnici OZNE-e oteli su Nevia Skulla i svirepo ga ubili. OZNA mu je preko noći provalila u kuću, tukla ga pred njegovom obitelji i odvela ga. Ubrzo su se s njim vratili prisilivši ga da otvori sef koji su ispraznili i ukrali dragocjene predmete. Tada su otišli, a obitelj nakon toga više ništa nije ništa znala o njegovoj sudbini.
Njegovo je tijelo dvadeset i pet dana kasnije, 29. svibnja 1945. isplivalo sa metkom u potiljku kod zadnjeg mosta na Rječini.
Ista sudbina zadesit će te krvave noći i sljedećih dana i Giuseppea Sincicha, Giovannia Rubinicha, Maria Blasicha, Riccarda Gigantea i mnoge druge. Iako su Blasich i Sincich još od 1943. surađivali s pripadnicima Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije, najvjerojatniji motiv njihovog ubojstva bili su njihovi istodobni kontakti s angloameričkim saveznicima. Također, bili su autonomaši, djeca pokreta koji se suprotstavio D'Annunziju, a u isto su vrijeme bili i istaknute i popularne ličnosti u gradu. Drugim riječima, predstavljali su prijetnju novom režimu, pa je s njima trebalo završiti.
Čelnik autonomaša, doktor Mario Blasich, zbog invalidnosti nije mogao biti izveden iz kuće pa je na krevetu u kojem je bio godinama paraliziran zadavljen jastukom. Giuseppe Sincich ubijen je pištoljem. Giovanni Rubinich je ubijen pred kućni pragom kukama za meso, a Rubinich je streljan. Riccardo Gigante, ondašnji gradonačelnik Rijeke je sa svojim suradnicima bez suđenja pogubljen na Kastvu 04. svibnja.
Jedan od ljudi odgovornih za ubojstvo bio je Oskar Piškulić, načelnik jugoslavenske tajne policije u Rijeci od 1943. do 1947. godine. Njegovu krivnju potvrdio je sud u Rimu 2000. godine, ali talijanski je Vrhovni sud 2004. presudio da Italija nema pravnu nadležnost nad hrvatskim državljanima. Piškulić je umro 2010. u Hrvatskoj, a da nikada nije izveden pred lice pravde zbog svojih zločina. 07. svibnja 1945. javno je obznanjena presuda kojom su za ubojstva dr. Maria Blasicha i Nevia Skulla na smrt osuđena dva obična razbojnika. Presudu su potpisali Erio Franchi (kasnije odgovorni urednik "La Voce del Popolo") i Franjo Kordić.
Nakon Neviove smrti, obitelj Skull je držana u kućnom pritvoru, a s vremena na vrijeme milicija OZNA-e dolazila je s nalozima za pretres tvrdeći da im je dozvoljeno da uzimaju sve što žele, oduzimajući tako sve vrijedne predmete koje su našli u kući. Obitelj Skull shvaća da više nisu dobrodošli u svom gradu, pa su dvije godine kasnije uspjeli pobjeći, namjerno odabirući Genovu jer je imala karakteristike vrlo slične Rijeci.
Mateo Skull je pokopan na groblju Kozala.
"Ljevaonica i Tvornica strojeva Matteo Skull" je radila do kraja Drugoga svjetskog rata. Nakon rata, temeljem odluke Vlade FNRJ od 30. travnja 1947. poduzeća "Ljevaonica i Tvornica strojeva Matteo Skull", "Ljevaone Bruno Skull", "Jadranska brodogradilišta A. D. Split - Kraljevica - Sušak" i Dott. ing. Tassilio Ossoinack (sin Luigia Ossoinacka) spojena su u jedinstveno poduzeće – "Direkcija brodogradnje Rijeka". To je poduzeće obavljalo je tri različite skupine djelatnosti, pa je već iduće godine rasformirano. Iz tog su poduzeća osnovana tri zasebna poduzeća: "Tvornica pumpi i brodske opreme Rikard Benčić", "Svjetlost" (kasnije "Torpedo") i "Brodogradilište Viktor Lenac". Započela su s radom 1. siječnja 1948.
"Tvornica pumpi i brodske opreme Rikard Benčić" je direktni nasljednik "Ljevaonice i tvornice strojeva Matteo Skull". Zapošljavala je 371 radnika. Tvornica je počela raditi u bivšim prostorijama poduzeća Mateo Skull u Vodovodnoj ulici na brojevima 2 i 5, ali je već tijekom 1949. preseljena u prostorije bivše "Riječke tvornice duhana". Velik dio proizvodnje oslanjao se na predratna iskustva Skullove radionice, a posebice ljevaonička djelatnost. Nakon rata, "Rikard Benčić" je proširio svoju djelatnost te sudjelovao u obnovi brodogradnje, osobito za potrebe ratne i trgovačke mornarice. Tvornica je dobila ime po jednom od partizanskih boraca po čijim su se imenu nakon Drugog svjetskog rata nazivale ulice i sportski klubovi. Bio je Riječanin, antifašist, ilegalac koji je ustrijeljen kod Roča u Istri u kolovozu 1944.
Kreirali: - Nenad Labus
- SEAS
Izvori:
- La Voce del Popolo: Dami Cesarec: Alice Salvatore: Vi racconto chi era Nevio Skull, Dicembre 24, 2019
- Amleto Ballarini, Mihael Sobolevski: Le vittime di nazionalità italiana a Fiume e dintorni (1939-1947): Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939.-1947.)
- AR-NEWS, PIŠKULIĆ OSLOBOÐEN OPTUŽBI, 12. LISTOPADA 2001.
- Wikipedia: Nevio Skull
- Prabook, Nevio Skull
- Secolo d'Italia, Antonio Pannullo, La fine di Nevio Skull, ucciso dai partigiani perché rifiutò di vendere Fiume
Background picture copyright: 